Filozofski fakultet

Sveuilite u Splitu
Odsjek za povijest

Seminarski rad
Dalmatinski serhat

Student: Mentor:
Ivan Rak Dr. sc. Marko Rimac

Split, 2015.
Sadraj
1 Uvod__________________________________________________________1
2 Pojam serhata___________________________________________________1
3 Osmanski upravno-vojni sustav_____________________________________1
4 Osmanska uprava u Dalmaciji_______________________________________
5 Kapetanije_______________________________________________________
6 Osmansko-mletako razgranienje____________________________________
7 Zakljuak______________________________________________________13
8 Literatura______________________________________________________14
Uvod
Osmanskim prodorom i osvajanjima krajem 15. st. i poetkom 16.st. kojima je prethodilo
sustavno pustoenje i devastacija podruje dalmatinskog zalea i dijela dalmatinskog
priobalja dolo je do sveobuhvatnih strukturalnih promjena na ovim prostorima. Kroz
stoljetno ratno i poluratno stanje rata niskog intenziteta na ovom e se podruju postupno
oblikovati u zonu stoljetnog ratnog i poluratnog stanja, tromee triju imperijalnih sila i
granicu dvaju civilizacija na kojem e se razviti tri krajika sustava svako sa svojim
posebnostima, ali i zajednikim karakteristikama. Za razliku od habsburkog, osmansko
krajite nikad nije imalo jasnu formalnu organizaciju. Na to je znaajno utjecala osciliranje
politike s obzirom na kretanja odnosa snaga i interesa sredinje i lokalne vlasti. Osmanski
sustav je bio ekspanzionistiki, a s krajem osvajanja dolo je do njegove krize koja se
oitovala u propadanju klasinih osmanskih institucija i feudalizacijom i afirmacijom koja je
preputena samovolji lokalnih elita s druge strane to se svakako snano osjetilo i njegova
rubna, pogranina podruja. nije bila demografska obnova opustoenih podruja i nije se
toliko oslanjala na slubu vlakih eta uz garanciju ouvanja njihova posebna statusa ve se
Vlasima nastojalo na sve naine podvrgnuti uobiajenim rajinskim podavanjima. To je
izazivalo njihov otpor rezultirajui u stoljetnom nizu konfrontacija s promjenjivim uspjehom
za obje strane te polovinim rjeenjima i kompromisima. (Moaanin, 150). Premda se
osmanska upravna podjela zasnivala na politikim i pravnim naelima prebendalnom
feuadlizmu i idealu posvemanje birokratske centralizacije. (Jurin Starevi, 2004., 48)
Pojam serhata
Osmansko krajite naziva se serhatom ili serhadom. U osmanskim se izvorima
razlikuju iri i ui pojasevi serhata. Ve je cijelo zapadno i sjeverno podruje Rumelijskog
ejaleta bilo obiljeeno stanovitim elementima krajikog statusa te se u pukim percepcijama i
shvaanjima doivljavao kao serhat. Pogranini ejalete - Bosnu, Budim, Kaniu i Eger - i
elebija smatra serhatom. Slino miljenje mora da su dijelili i drugi putnici i trgovci koji su
putovali graninim provincijama i u kojih je taj pojam izazivao konotacije o neprestanim
ratnim zbivanjima, ivotnoj opasnosti i nesigurnosti imovine uslijed rairenog razbojnitva.
Serhat u uem smislu njegovu prvu liniju prema stanovnitvu vojnih i financijskih slubi
koje su vodile rauna o plaama i nadarbinama posadnika graninih utvrda predstavljao je
pojas utvrda od granine linije do pedesetak kilometara u unutranjost. (Jurin Starevi,
2004., 49-50)
Osmanski upravni sustav
 Na elu drave bio je sultan. Sultan je imao neogranienu vlast, a u njegovo ime svim
politikim, vojnim i upravnim poslovima upravljao je veliki vezir sa svojim pomonicima.
Vanije politike odluke i savjete donosile su se na divanu. Sultan, kao vrhovni poglavar
drave, uivao je neogranieno pravo svojine. Sva je zemlja smatrana sultanovom svojinom.
On je zemlju (posjede) dijelio na koritenje vojnim i civilnim slubenicima. Takav sistem je
poivao na posjedu koji se nazivao timar. Timar je zemljini posjed. Dodjeljivan je uglavnom
vojnicima umjesto plate. Dodjeljeni timar vojnici ili slubenici nisu dobijali u trajno
vlasnitvo. Oni su s njega ubirali prihode u visini koja je odreena za taj posjed. Najvei broj
timara dodjeljivan je konjanicima, koji su se nazivali spahije. Po tome je osmanski feudalni
poredak nazvan timarsko-spahijiski sistem. U socijalnom pogledu stanovnitvo se dijelilo na
asker (vojniki sloj) i raju. Osmanska vojska se sastojala od dva glavna dijela a to su: stajaa
vojska centralne valsti i provincijiska vojska. Jezgru centralnih trupa inili su janjiari
(pjeadija), elitna stajaa profesionalna voska. Tu su jo bili topnici, jedinice za proizvodnju,
odravanje i uvanje oruja, te manji broj konjanika centralne vojske. Jezgro provincijiske
vojske inile su spahije (konjanici). nsko carstvo bilo je podjeljeno na pokrajne (oblasti) koje
su se nazivale ejaleti. Ejaletom je upravljao beglerbeg (valija, paa). Ejalet se dalje dijelio na
na sandake, kojima je upravljao sandakbeg. Nie administrativne jedinice bili su kadiluci.
Oni su bili sudski okruzi. Najnia upravno-teritorijalna jedinica bila je nahija. Beglerbegovi i
sandakbezi ujedno su bili upravitelji i vojni zapovjednici povjerenih im teritorija. Od nahija
kao redovnih upravnih jedinica razlikovale su se tzv. vlake nahije naseljene preteno vlakim
stanovnitvom unutranjom samoupravom, brojnim povlasticama i posebnom vojnom
organizacijom. Direktno podvrgnute sultanu, beglerbegu ili sandakbegu, imale su pravo
samostalnog izbora svojih starjeina vojnih (vojvoda i harambaa) i civilnih (knezova na
elo nahija, primiura na elo sela i katunara na elo katuna).
Klasini osmanski sustav provincijske uprave temeljio se na paralelnoj podijeli na 2
temeljne razine organizacije vojno-upravnoj i sudskoj. Vojna organizacija temeljila se na
podjeli na beglerbegluke (ejalete ili paaluke) koji su se dijelili na sandake, a oni na nahije.
Kadija je kao strunjak za erijatsko pravo objedinjavao nekoliko funkcija sudaku,
notarsku, nadzorniku nad poslovanjem zaklada i izvora dravnih prihoda, provedbom
sultanovih naredbi i prikupljanja poreza, trgovakim poslovanjem, javnim redom i moralom.
Kadija je redovito izvjetavao sredinju vlast o zbivanjima u svom okrugu. Sluba kadije u
jednom gradu trajale je 2 godine. Kadiluci su nerijetko osnivani, ukidani, spajani i dijeljeni
prema potrebama kadrovske politike, osobnih i grupnih interesa, neovisno o objektivnim
imbenicima.
U kadilucima sa jaom brojanom snagom muslimana kadije su u svom sjeditu i u sjeditima
udaljenijih veih nahija postavljale svoje zastupnike koji su se zvali
NAIBI(ar.punomonik).Oni su na odreenom podruju,u jednoj ili vie nahija,vrili sudsko-
administrativne poslove koje im je preputao kadija dotinog kadiluka iz djelokruga svoje
stvarne i teritorijalne nadlenosti.Podruje nadlenosti naiba zvalo se NIJABET,a moglo je da
se prostire na jednu ili vie nahija.kako kadije nisu uvijek postavljali naibe u nahijama svoga
kadiluka to nijabeti nisu ni predstavljali neku rdovnu kariku u sistemu turske upravavne
podjele.

Slika 1 Skica drutveno-politikih odnosa na dalmatinskom serhatu poetkom 17. st.

Osmanska uprava u Dalmaciji
Na podruju Hercegovine po njezinu padu 1470. osnovan je Hercegovaki sandak,
koji je ukljuivao i makarsko primorje odnosno neretvansku (srednjovjekovna upanija
Mokro prostor izmeu Cetine i Neretve tonije od Omia do Neuma) i imotsku krajinu
(srednjovjekovna upanija Imota). Sredite Hercegovakog sandaka bilo je isprva u Foi,
odakle je krajem 16. st. premjeteno u Prijedor, no sandakbegovi su u pravilu ee boravili
u Mostaru koji je bio najvei urbani centar. Neretvanski kadiluk sa sreditem u Konjicu,
osnovan 1467., bio je isprva sredinji kadiluk Hercegovakog sandaka, a u drugoj polovici
16. st. osnovan je kadiluk Imotski koji je u sebe ukljuivao nahije: Imota, Duvno, Buko
Blato, Ljubuki, Posuje, Gorsku upu (Zabiokovlje, sjedite: Vrgorac), Fragustin (Zaostrog) i
Primorje (sredite: Makarska). Poseban, autonoman status unutar Hercegovakog sandaka
imala je Poljika Republika. Za njega je kao carski has, poput Crne Gore, filuriju plaala
izravno sultanu.
 Po osvajanju podruja dalmatinskog zalea zapadno od Cetine i Like nije odmah
uspostavljena redovna osmanska uprava poto kao posljedica osmanske vojne taktike
pustoenja i posljedine depopulacije nisu postojali gospodarski i demografski uvjeti za
uzdravanje sandakbega i odgovarajueg broja timarnika, ve je taj prostor - koji se manje-
vie podudarao sa podrujem srednjovjekovne hrvatske drave u okviru Bosanskog
sandaka organiziran kao vilajet Hrvati sa sjeditem u Sinju. Stvaranjem uvjeta za njihovo
izdravanje dolazi do oblikovanja sandaka isprava 1537. jedinstvenog Klikog, da bi 1580.
podruje sjeverne Dalmacije i Like bilo izdvojeno u Kninski. Sjedite Klikog sandaka
nominalno je bio Klis, ali je u praksi kliki sandakbeg najee boravio u Livnu. Livno -
tijekom cijelog osmanskog perioda najvee naselje Klikog sandaka de facto je, iako ne de
iure, bilo glavni centar osmanske Dalmacije. Upravno-sudska organizacija takoer je zbog
nedostatka nevojnikog muslimanskog stanovnitva tek postupno uobliena. Prostor Krkog
sandaka ulazio je u sastav veeg broja kadiluka pri emu je Skardinski kadiluk koji je
obuhvaao vei dio njegova teritorija imao glavnu i sredinju ulogu. Njegovo sjedite je
takoer zapravo bilo smjeteno u Livnu, premda e sve do potkraj 17. st. nominalno figurirati
kao Skradinski, a ne Livanjski.

Teritorij klikog sandaka obuhvaao je dijelove Like, Krbave i Pounja, Dalmaciju zapadno
od donjeg toka Cetine, Zavrje (Glamo, Livno, Sarumie), porjeje gornjeg Vrbasa, Plive i
Sane, Ramu i Uskoplje te podruje gornjeg toka Neretve.
U sklopu velike upravne reorganizacije Carstva 1580. uspostavljen je Bosanski paaluk. U
njegov sastav ulo je podruje Hercegovakog i Klikog sandaka. Takoer je dolo do
osnivanja Krko-Likog sandaka sa sreditem u Kninu njegovim izdvajanjem iz Klikog.
Pored toga iz okvira Skardinskog kadiluka izdvajaju se Kliki i Kninski kadiluk.
Prije 1580. Skradinski kadiluk se sastojao od 14 nahija ukljuujui Livno, Glamo,
Sarumievo, Grahovo, Vrliku, Sinj i Cetinu (sa sreditem u Sinju, Dicmo, Klis (prostor juno
od Cetine i Sinja do splitskog razmea), Zminje polje (srednjovjekovna upa Zmina, danas
Ogorje, sredite: Ogorje ili Mu), Petrovo polje (podruje drnike krajine, sredite: Drni) i
Petrova gora ili Zagorje (sela trogirske i ibenske zagore bez definiranog sredita), nahije
Kosovo polje i Neven podno Knina te Skradin. Osnutkom kadiluka Klis iz njega su
izdvojene nahije Klis, Sinj i Cetina, Dicmo, Zminje polje, Zagorje i Poljica.
Kninski kadiluk obuhvaao je 13 nahija Knin, Ostrovica, Zvonigrad, Zrmanja, Zeevo,
Strmica, Oborvac, Bukovica, Vrana, Nadin, Velin i Karin te Kotar (Ravni Kotari) sredite:
Zemunik i utvrdi Sedd-i Islamu podignutoj 1570. koja je od poetka do kraja 17.st. izdvojena
u zaseban kadiluk kojem je pripojena nahija Karin. Na podruju Kninskog sandaka nalazimo
vei broj tzv. vlakih nahija naseljenih Vlasima Istrije -

Oba ova sandaka uglavnom su ostala u nepromijenjenom opsegu sve do zavretka

Kandijskog rata. kad je smanjen teritorij Klikog sandaka gubitkom Klisa, Solina i Kamena
koji prelaze u Mletake ruke. Najveu teritorijalnu promjenu sandaci su doivjeli nakon
potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima 1699. kojim se mletaka granica prenosi na
Liniju Grimani ime je pod osmanskom Vlau u Dalmaciji ostalo usko podruje sjeverno od
linije Knin-Vrlika-Sinj-Zadvarje-Vrgorac.

Ove turske upravne jedinice u naim zemljama nastale su u najvie sluajeva pretvaranjem
starih srednjovjekovnih upa ili vlasti u turske nahije gdje god su te upe odnosno vlasti
postojale,a tamo gdje ih nije bilo formiranjem slinih jedinica oko glavnih naselja ili utvrda u
pojedinim oblastima. Prema tome,turski termin nahija odgovara potpuno naem
srednjovjekovnom pojmu upa. tovie, svaka srednjovjekovna upa u naim zemljama
postala je u tursko doba nahijom. Ukoliko se nahije ne nazivaju po imenima starih upa,one se
skoro uvijek nazivaju ili po imenu glavne utvrde,ako je ona postojala i nije od Turaka
naputena,ili prema glavnom naselju u toj upi. Samo treba naglasiti da svaka
srednjovjekovna upa kao geografska jedinica koja se pod Turcima zvala nahijom ne
predstavlja uvijek tursku nahiju kao upravnu jedinicu,to je sasvim razumljivo kad se zna da
je tih upa bilo esto vrlo malenih... S konsolidacijom osmanske vlasti i ustaljivanjem granica
znatno opada broj uvanih utvrda i burgova, poglavito u unutranjosti. Tvrave u
unutranjosti Klikog i Krkog sandaka koje su se nalazile na strateki vanim mjestima, kao
to su prijevoji ili prometni trgovaki pravci, preuzele su nadzornu funkciju, a ostale manje
znaajne prestale su egzistirati. Tvrave u unutranjosti, podno kojih su se razvila gradska
naselja takoer su zadrale svoju funkciju. (51) Nahije dalmatinskog zalea u prosijeku su
bile manje i brojnije od srednjovjekovnih upanija gotovo svaka znaajnija utvrda postala je
sreditem nahije. Razlog za to moe se pripisati nastojanjima vlasti da partikularizacijom
ojaa kontrolu nad pograninim teritorijem.

Unutar osmanskog urbanog sustava prema statusu razlikuju se 3 vrste grada varo,
kasaba i eher. Osmanska se uprava u ovladavanju novosteenim teritorijem na jadranskom
zaleu uglavnom oslanjala na postojeu topografsku mreu srednjovjekovnih naselja. Stoga sa
stabilizacijom vlasti zapoinju procesi revitalizacije i repopulacije ranije postojeih, ali
tijekom ratnih zbivanja devastiranih utvrda, gradova i podgraa. Ona srednjovjekovna
utvrena naselja koja su imala prirodne predispozicije za razvoj unutar osmanske urbane
mree, opstala su zbog vojnih, prometnih ili gospodarskih interesa (Skradin, Sinj, Vrlika,
Vrana), a neka su i uvelike poveala svoj znaaj (Drni, Livno). Ona pak koja svojim
smjetajem i funkcijama nisu mogla zadovoljiti novostvorene politike, drutvene i
ekonomske uvijete postupno su gubila svoju prethodnu vanost i propadala (Klievac,
Kamiac, Petrovac, itd.). Tamo gdje nije bilo mogunosti da se urbana mrea razvije
samoinicijativno, primjerice, da selo naraste do veliine grada ili da postojea
srednjovjekovna utvrda preraste okvire vojnog uporita i preuzme funkciju urbanog sredita,
vlast je planski forsirala preobrazbu u grad pri emu je sustav zaklada vakufa utemeljenih
dravnim nalogom odigrao kljunu ulogu. Tako se na inicijativu vlasti urbani razvoj
usmjeravao sukladno dravnim potrebama (Jurin Starevi, 2006., 118.). Premda je
urbanizacija osmanske Dalmacije tijekom 16. i 17. st. bila limitirajueg dosega, izvan je svake
sumnje da su pojedina naselja imala funkciju grada. U Klikom sandaku i istonom dijelu
Krkog sandaka razvilo se vie gospodarski i prometno vanijih naselja gradskog tipa
Drni, Hrvace, Klis, Knin, Livno, Sinj, Skradin, Vrlika, Zemunik. (Jurin Starevi, 2006.,
120.)
Kapetanije
Kriza u koje je Carstvo zapalo krajem 16. st. oitovala se rastakanjem klasinih
osmanskih institucija uslijed irenja mita i korupcije te oblikovanja nasljednih funkcija, a time
i provincijske oligarhije. Odjek toga procesa bio je i razvoj sustava novih kapetanija. Za
razliku od starijih kapetanija formiranih u prvoj polovici 16.st. koje su bile vrhovne komande
postrojbi na pojedinim rijekama (tako imamo kapetana Krke sa sjeditem u Kninu, kapetana
Zrmanje u Obrovcu, kapetana Vranskog jezera), poetkom 17. st. poinju se javljati nove
kapetanije iji kapetani nemaju vie nikakve veze s rijenim komandama niti upravljaju
teritorijem, ve zapovijedaju mobilnim odredima u tvravama. Njihova prvenstvena dunost
bila je uvanje utvrda i palanki na serhatu, ali i nekih redarstveno-administrativne dunosti.
Nove su kapetanije u vojnom smislu imale defenzivan karakter naglaavale su nudu za
efikasnijim regrupiranjem raspoloivih snaga u regiji i kao takve su bile znak gubitka
osmanske osvajake snage i preorijentacije na ouvanje postojeeg. Junu periferiju serhada
je tee bilo uvati zbog izloenijeg poloaja, neto naglaenijeg ravniarskog reljefa te dugog
pojasa bez niije zemlje na granici s Mletakom Republikom. Okruenje neprohodnim
Dinaridima i Velebitom inilo je taj prostor posebno ranjivim u zimskim mjesecima, kad je
mogao biti odsjeen od ostatka sandaka i po nekoliko mjeseci. Do 30-ih godina 17. stoljea
organizirane su kapetanije u veini kljunih graninih utvrda - Kamenu, Klisu, Kninu,
Skradinu, Vrani, Nadinu, Zemuniku, Seedi Islamu, Obrovcu i Udbini. Od kojih je
najznaajnija, moda i nadreena ostalima, bila ona u novoosnovanom Islamu. Novi kapetani
ubrzo su postali dio stalea lokalne elite. Njihov poloaj je postao nasljednom privilegijom
malih lokalnih dinastija.

Drutveni sustav srehata

Ulufendijski sustav odnosi se na sustav isplata posadnika utvrda izdravanih plaama u
gotovini izraenim dnevnicama u akama (ulufima) iji je iznos ovisio o funkciji i rangu
pojedinca unutar vojne hijerarhije kao i znaaju pojedine utvrde na serhatu. Najvee dnevnice
primali su kapetani (20 do 50 aki), neto nie dizdari (15 do 25) i nii zapovjedni kadar (8 do
15), a obini vojnici zvani neferi izmeu 3 i 7 aki dnevno. Kako je za samo za prehranu
jedne obitelji trebalo izdvojiti 3 do 5 aki moe se zakljuiti da su dnevnice obinih vojnika i
niih zapovjednika bila neka vrsta doplatka, a ne plae poto su zapravo bile ispod ivotnog
minimuma. S obzirom da plae nisu bile redovite, a makinacije osoba zaduenih za njihov
transport i raspodjelu nisu bile rijetkost te su vojnici mjesecima i godinama mogli ostati bez
njih nije udo da su nastojali pronai alternativne izvore prihoda prije svega u zemljoradnji
(naime veliki dijelovi zaputenih zemljita dodjeljivani su uglavnom posadnicima, i to pod
vrlo povoljnim uvjetima) ali i obrtu, sitnoj trgovini, kao i uestalim provalama na
neprijateljski teritorij. Time su se pribliavali nainu ivota seoskog stanovnitva te se njihov
nain ivota bitno razlikovao od naina veine lanova gradskih posada na kranskoj strani
granice.

Vaan element osmanskog krajikog sustava u Dalmaciji bili su Vlasi. Osmanlije su vrlo rano
ve sa svojim prvim osvajanjima u svoj krajiki sustav asimilirali vlake stoarske skupine
obvezujui ih na radnu rentu u obliku vojne martoloke i poluvojne derbendijske
slube. Martolozi su bile neredovne vlake ete zaduene za vrenje strai i prepada po
pograniju. Njihovi su prepadi bili izvoeni ili samostalno ili u suradnji s drugim granama
osmanske vojske, a igrali su vanu ulogu u osmanskoj vojnoj taktici. Derbenije su bili
zadueni za vrenje redarstvene slube u unutranjosti drave dranje straa u varoima
podno tvrava, na nesigurnim klancima i prijevojima, uhodarske i vodike slube, itd.

Osmansko-mletako razgranienje
Granica izmeu Venecije i Osmanskog carstva u poetku nije bila pravno-diplomatski
definirana to je tijekom 16. i 17. st. bio izvor kontinuiranih pograninih nesporazuma. Oni
meutim nikad nisu bili na putu da postanu uzrokom dubljeg sukoba ili povodom rata. Obje
strane teile su rjeenju lokalnih nesporazuma putem pregovora, a ne vojnog angamana.
Porta je osvajaki orijentirana prema Hrvatskoj i Habsburkoj monarhiji odnosno prema
Beu nastojala osigurati mir na granici s Venecijom. No to na terenu nije uvijek ilo glatko s
obzirom na neslaganje lokalnih vlasti s takvom politikom. Poto se to razilazilo s njihovim
neposrednim interesima ostvarivanju unosnih prihoda od prava na petinu ratnog plijena
martologa, ali i izbjegavanju sudjelovanja veim ratnim pohodima izvan provincije
sandak-begovi su u pravilu nastojale zaobii provoenje mjera za suzbijanje malog rata na
granici u praksu navodei za to razliite razloge od vlastite nemonosti do negativnih
posljedica koje bi to imalo za osmansko gospodarstvo i socijalnu stabilnost. U sutini
institucionaliziran i kontinuiran sustav prepada podupirale su obje strane i Osmansko carstvo i
Mletaka Republika, premda e ga u periodima mira i jedna i druga vlast pokuavati
ograniiti. U svakom sluaju prepadi i protuprepadi, zarobljavanje ljudi, pljakanje stoke,
unitvanje usjeva itd. bili su djelom svakodnevnog ivota, obrazac ponaanja na uvijek
nemirnoj granici, osobito u drugoj polovici 17. st. (76)
Unato slici o neprestanom ratovanju koju moemo iitati iz veine dostupne
literature, pogranino se stanovnitvo nije susretalo samo u meusobnim sukobima. Narav
granice mletako-osmanskog krajita bila je takva da je populacija s obje strane granice na
razliite naine bila ovisne o onima s druge, to je u vrijeme mira stvaralo mogunost
meusobne suradnje, ali je i poveavalo mogunost izbijanja sukoba. Onovremeni izvori koje
uva Dragomanski arhiv arhiv slube mletakih inovnika posebno zaduenih za odnose s
Osmanskim carstvom u Zadru svjedoi o visokoj razini privredne i trgovake prekogranine
komunikacije i korespondencije izmeu lokalnih vladajuih struktura (91). Posebno
problematino je bilo podruje sela trogirskog i ibenskog zalea koja su pripadala trogirskom
i ibenskom distriktu na kojem su nakon osmanskih osvajanja naseljeni Vlasi, a iji je status
nakon opetovanih pregovora rijeen uspostavom dvostrukog prava vlasnitva na
nezadovoljstvo Vlaha. Na to se nadovezala i uskoka haraenja. Poevi od 70-ih 16.st.
veina ovih sela preuzela je obvezu plaanja danka za nenapadnje uskocima odnosno
Habsburgovcima i vojnim zapovjednicima Vojne krajine pod ijim su izravnom kontrolom
uskoci bili. Tako se desilo da su neka sela ponekad plaala tribut trima stranama - osmanskoj
dravi i spahijama filuriju i druga zakonom odreena podavanja, trogirskim
zemljoposjednicima dae za koritenje zemlje te danak za nenapadnje uskocima. Takva
nesnosna situacija bila je uzrokom mnogim konfliktima, kako na lokalnoj razini izmeu
pograninog puanstva, tako i na globalnoj razini izmeu triju imperijalnih sila: Osmanskog
carstva, Habsburke monarhije i Mletake Republike (85).
Crta razgranienja koja se nee mijenjati slijedeih sedamdesetak godina po prvi put je
bilateralno definirana Protokolom o povlaenju granice i postavljanju graninih znakova
ugovorom koji je osmansko-mletaka komisija sklopila po zavretku Ciparskog rata 1576. u
Solinu. Nakon Kandijskog rata Mletaka Republika dolaze Klis, Solin i Kamen ime je
formirana granica stare steevine - Linea Nani. Do znaajnije promijene stanja na terenu doi
e tek po sklapanju mira u Srijemskim Karlovcima ime je pod osmanskom vlau u
Dalmaciji ostalo usko podruje sjeverno od linije Knin-Vrlika-Sinj-Zadvarje-Vrgorac.
Zakljuak
Koji elementi ine pogranini osmanski prostor krajikim sustavom? U prvom redu to
je vei broj utvrda sa stalnim posadama bilo da su plaeni u gotovini ili timarima,
organiziranje vojvodluka i kapetanija kao vojnih oblasti pod nadzorom vojvoda i kapetana,
stanovnitvo zadueno vojnim i poluvojnim dunostima uz smanjeni porezni teret, ire ovlasti
sandakbegova, slaba naseljenost uglavnom stoarskim stanovnitvom i niski stupanj
gospodarske rentabilnosti, pogranini rat niskog intenziteta i toleriranje poticanje ekonomske
pljake od strane pokrajinskih vlasti.
Upravo stoga to je etovanje ili mali rat imao znaajke trajnog regionalnog sukoba
niskog intenziteta u historiografiji je uvijek doivljavan kao neto u osnovi kaotino i
anarhino. Taj fenomen zapravo predstavlja nain ivota proistekao iz sloene stvarnosti
krajita, na koju su utjecale socijalne, vjerske, nacionalne, ekonomske, politike i vojne
silnice, od kojih je svaka modificirala ostale i u razliitim okolnostima imala drugu snagu.
Sociokulturno nasljee, mentaliteti na serhadu, ivotne vrijednosti i ideologija opsena je
tematika koja se ponajbolje odraava u usmenoj narodnoj predaji i ciklusu kranskih i
muslimanskih epskih pjesama.
Literatura
Jurin Starevi, Kornelija, Srednjodalmatinsko zalee za vrijeme osmanske vladavine u 16. i
17. stoljeu, Zagreb, 2004.
Jurin Starevi, Kornelija, Islamsko-osmanski gradovi dalmatinskog zalea: prilog
istraivanju urbanog razvoja u 16. i 17. stoljeu, RADOVI Zavod za hrvatsku povijest
FFST, Zagreb 2006., 113-154.
Holjevac, eljko, Moaanin, Nenad, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlau
Osmanskog Carstva u ranome novom vijeku, LEYKAM international, Zagreb 2007.
Popis ilustracija