Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za povijest

Ak. god. 2017./18.

Razvitak vlaških prava u Varaždinskom generalatu

Student: Marko Balaško

Kolegij: Socijalna historija: pravne ustanove i prakse

Mentor: dr. sc. Marko Šarić

Datum: 06.06.2018.
UVOD

Vojna krajina ili njem. Militärgrenze bio je vojni sustav, sastavljen od nekoliko krajina
na samom jugu Habsburške Monarhije, uspostavljen sa svrhom efikasne obrane Monarhije od
osmanskih posezanja. Početci vojnokrajiškog sustava sežu još u vrijeme vladavine ugarskog i
hrvatskog kralja Matijaša (Matije) Korvina koji je nakon pada Bosne 1463. uspostavio prve
banovine na sjeveru iste kojima je uspješno zaustavio osmansko osvajanje Europe. Nakon
dolaska austrijske obitelji Habsburg na ugarsko i hrvatsko prijestolje i ususret novih osmanskih
nasrtaja, Vojna krajina dobiva svoj formalni okvir. Godine 1578. biti će održan sabor u Brucku
na Muri gdje će štajerski, koruški i kranjski staleži dogovoriti financijske potrebe za
održavanjem krajiškog sustava te raspodijeliti zone utjecaja. Nešto ranije, 1553. Vojna krajina
će biti podijeljena na Hrvatsku i Slavonsku krajina, a ova potonja će kasnije postati poznata i
kao Varaždinski generalat. S obzirom na poziciju samog generalata, smatrano je da je njegova
zadaća obrana Štajerske te su tako upravo štajerski staleži bili ti koji su u saboru u Brucku na
Muri preuzeli obvezu financiranja postojanja Varaždinskog generalata.1 Tijekom prvotnih
desetljeća postojanja generalata vojne posada sastojati će se prvenstveno od njemačkih
plaćenika i haramija, ali ubrzo će doći do sve većih potreba i zahtjeva za sve brojnijom vojnom
silom. Tada će na scenu stupiti društveni i etničko sloj kojeg danas poznajemo pod imenom
Vlasi, a koji će postati najvažnija sastavnica krajiškog društva i uređenja. S obzirom na svoju
brojnosti i važnost za očuvanje vojnokrajiškog sustava Vlasi će si dozvoljavati postavljati
zahtjeve te će se njihova prava i privilegije razvijati kroz stoljeća, odnosno sve do druge
polovice 18. st. Literatura vezana uz vlaška prava poprilično je obilata, te postoji veći broj
znanstvenih članaka u kojima se autori bave isključivo vlaških pravima i statutima. Kada
govorimo o knjigama važno je istaknuti da se autor nijedne ne bavi isključivo vlaškim pravima,
ali se u svim djelima vezanim uz Vojnu krajinu može pronaći vrijednih i korisnih dijelova za
jedan ovakav rad. Također, koristiti ću i literaturu koja nije vezana uz Vojnu krajinu već
„tursku“ Slavoniju, kao i onu koja je vezana isključivo uz pitanje podrijetla Vlaha i sl. S
obzirom da je razvitak ili degradacija vlaških prava usko vezan uz bune koje su Vlasi pokretali,
ne moguće je izvesti ozbiljan rad bez korištenja i literature vezane uz njih. U ovom
seminarskom radu baviti ću se upravo razvitkom vlaških prava na prostoru Varaždinskog
generalata od njihovog prvotnog dolaska krajem 16. st. pa sve do posljednje velike bune 1755.
godine, te pokušati odgovoriti na pitanja razvitka vlaških prava. Želja mi je na argumentirani i

1
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65199 (Posjet 06.06.2018.)
zanimljivi način prikazati jedan od, po meni, najbitnijih aspekata krajiškog sustava i sve
posebnosti koje je taj aspekt unio u krajiško društvo.

DOSELJAVANJE VLAHA NA PODRUČJE VARAŽDINSKOG

GENERALATA

Kako bi se shvatilo krajiški sustav prvo se mora razumjeti tko su Vlasi, nomadski narod
kojih danas u Hrvatskoj ima svega 29., a na hrvatskom se prostoru spominje još u srednjem
vijeku. Podrijetlom Vlasi su romanizirano predslavensko stanovništvo balkanskog poluotoka
koje je i nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva zadržalo romanizirani govor.2 Takav govor s
vremenom će nestajati te će Vlasi u sve većoj mjeri poprimati govor stanovništva s kojim će
živjeti, a naposljetku će se, u najvećoj mjeri, asimilirati unutar nacija nastalih u 19. st. Prvi veći
val doseljavanje Vlaha, koji će postati vojnički sloj, počinje sa Trinaestogodišnjim ratom te će
od 1597. pa do 1600. sve više Vlaha početi prelaziti s područja osmanske vlasti u Slavoniji na
hrvatsko područje.3 Razlozi selidbe Vlaha su različiti, ali poklapaju se s prekidom velikih
osvajanja kada će Vlasi ostati bez svojeg najvećeg prihoda, pljačke, a osmanska vlast će im
pokušati nametnuti obveze obične „raje“.4 Kako bi to izbjegli, potaknuti s kršćanske strane,
prelaze granicu te se stavljaju u službu habsburških vladara. Kao dokaz teoriji da Vlasi prelaze
na kršćansku stranu zbog smanjenja osvajanja može se uzeti i izjava vlaškog vladika prilikom
posjete Ivanu Sigismundu Herbersteinu, koji je kao razlog ranije ne prelaska granice istaknuo
pad grada Gyora, odnosno na hrv. Jure, u ruke Osmanlija 1594.5 Razlog zbog kojeg je
Habsburška Monarhija rado prihvaćala prebjegle Vlahe nalazimo u tome da je kapetanima
unutar Vojne krajine bila potrebna nova vojna sila koja će im omogućiti lakši otpor
Osmanlijama i popuniti mjesta u praznim utvrdama. Jednako tako, s obzirom da nisu bili
plaćenici, Vlasi su bili daleko jeftinija verzija obrane Ugarske i Hrvatske, a samim time i
Monarhije. U vrijeme velikog vlaškog preseljenja, Vojna krajina već ima svoje strukture,
definitivno uspostavljene na saboru u Brucku na Muri 1578. Jedno od područja Vojne krajine

2
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65061 (Posjet 06.06.2018.)
3
Kaser, Karl. Slobodan seljak i vojnik: Rana krajiška društva (1545-1754.) (Zagreb: Naklada „Naprijed“, 1997.)
str. 89. (Dalje Kaser)
4
Moačanin, Nenad. Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine (Slavonski Brod: Hrvatski institut za
povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2001.) str. 136. (Dalje Nenad Moačanin)
5
Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća: knjiga peta: četvrto doba:
vladavina kraljeva porodice Habsburga (1527- 1740) (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1974.) str. 519.
(Dalje Klaić)
na koji će biti naseljeni Vlasi biti će i Varaždinski generalat koji je u teritorijalnom smislu
prekrivao veliki dio kršćanskog dijela ranonovovjekovne Slavonije, a nalazio se na samoj
granici s Osmanskim Carstvom. Varaždinski generalat sastojao se prvotno od 3 kapetanije:
Križevačke, Koprivničke i Ivanićke. Kasnije će izdvajanjem iz Koprivničke kapetanije nastati
još jedna, Đurđevačka kapetanija.6 Kao što sam pojam „kapetanija“ govori, na čelu iste nalazio
se kapetan, a upravo će na poticaj kapetana Varaždinskog generalata prvi Vlasi biti naseljeni
na područje istog. Iako će generalat cijelo vrijeme postojanja nositi prefiks „Varaždinski“,
sjedište generalata dugo će biti u Koprivnici, a problem s upravljanjem generalatom i, za ono
vrijeme, velikom udaljenosti Varaždina od samog generalata, biti će i povod za osnutak grada
Bjelovara 1756. Situacija s gradom Bjelovarom dobro prikazuje asimilaciju vlaškog
stanovništva, gdje će katolički Vlasi, nakon osnutka grada brzo poprimiti hrvatska nacionalna
obilježja. Što se tiče broja novodoseljenih Vlaha na područje Varaždinskog generalata K. Kaser
nam govori o oko 10000 tisuća Vlaha koji su prešli s područja „turske“ Slavonije, a naseljeni
su najviše u Križevačku, a u manjoj mjeri u Koprivničku i Ivanićku kapetaniju.7 Prvotno su
novim stanovništvo naseljena područja udaljena od granice, odnosno zapadniji dijelovi
generalata, i središnji dio koji je bio ravničarski te samim time pogodan za poljoprivrednu
proizvodnju. Sjeverni i južni dijelovi generala nisu bili posebice naseljavani i to iz razloga jer
se radilo o pretežito močvarnom tlu.8 Pridošlo stanovništvo nositi će više naziva i biti tako
zapisivano, od kasnije ustaljenog naziva Vlasi, pa do Slavonaca, Prebega, Morlaka u Dalmaciji
i Ćića u Istri. Od svih navedenih jedino će Ćići do današnjeg dana zadržati neku verziju svojeg
jezika, koji se doduše pomiješao s hrvatskim i talijanskim, ali je ipak zadržao specifičnost. Kada
govori o brojkama vezanima uz doseljavanje Vlaha Kaser također navodi kako je oko 5000
Vlaha legalno naseljeno, što uključuje činjenicu da su krajiški kapetani i općenito strukture
vlasti bile svjesni da će te ljudi doći i osigurali su smještaj istima. Ostala polovica dolazila je u
manjim skupinama preko granice i naseljavala prazna područja. Ta druga skupna nerijetko će
završiti na područjima vlasti različitih vlastelina te će ih se zbog toga nazivati i „privatnim“
Vlasima.9 Upravo podjela na obične Vlahe, naseljene planski u opustošena područja i utvrde, i
na tkz. „privatne“ Vlahe biti će jedan od predmeta rasprave i problema unutar krajiškog društva.
Jedan od primjera takve skupina Vlaha su oni naseljeni između potoka Gliboki i rijeke Bednje,

6
Kaser: 78.
7
Kaser: 89-90.
8
Slukan Altić, Mirela. „Fizionomsko-morfološke osobine ruralnih naselja Varaždinskog generalata i Križevačke
županije u 16. i 19. st.“ Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja Vol 10 Br. 20 (2011.) (Dalje
Slukan Altić)
9
Kaser: 89-90.
odnosno između Kalničkog gorja i Drave.10 Drugi dio istog problema biti će na koji način
tretirati „Slavonce“, „Prebege“ i sl. koji svojim podrijetlom nisu pripadali u vlaški sloj društva,
ali su zajedno s Vlasima, u isto vrijeme, prešli granicu i naselili se na prazna područja, posebice
kada se uzme u obzir da se kod tih ostalih doseljenika radi o slavenskom stanovništvu koje je
ostalo živjeti pod osmanskom vlašću.11 Jedan od bitnijih problema vezanih uz Vlahe biti će i
onaj vezan uz jurisdikciju nad njima i njihovim selima. Varaždinski generalat, kao što je već
poznati, još od 1578. i sabora u Brucku na Muri, nalazio se pod jurisdikcijom, ali i obvezom
štajerskim staleža, dok će Hrvatsku krajinu financirati koruški i kranjski staleži, uz manju
dodatak financija od strane goričkih staleža. S obzirom da su štajerski staleži bili ti koji su
financirali obranu Varaždinskog generalata smatrano je kako oni trebaju financirati i Vlahe, što
su pak staleži odbijali tvrdeći da su oni dužni financirati samo stajaću vojsku, a što prema njima
Vlasi nisu. Štajerski staleži ipak će popustiti 1598 te će svoje obaveze prema Vlasima isplaćivati
u žitu koje je trebalo imati vrijednost jednaku 3000 guldena.12 Drugi staleži od kojih se očekivali
da financiraju nove vojnike bili su oni slavonski koji su to odbijali tvrdeći da ne postoji njihova
obaveza prema Vlasima, ali će kao i štajerski popustiti te se obvezati opskrbljivati 1/8 potrebnog
prosa za prehranu Vlaha.13 Iako u današnje vrijeme zapostavljena poljoprivredna kultura, u
vrijeme o kojem govorimo proso je činio značajan udio u prehranu stanovništva. Treći faktor
koji se natjecao za jurisdikciju nad vlasima bio je zagrebački Kaptol. Interes Kaptola za pitanje
jurisdikcije nad Vlasima proizlazio je iz bojazni da će Varaždinski generalat, gubitkom
jurisdikcije nad Vlasima, u potpunosti potpasti pod vlast štajerskih staleža i u konačnici biti
isključen iz Ugarskog Kraljevstva. Iz istog razloga zahtjeve Kaptola podupirali su i Hrvatski i
Ugarski državni sabori.14 Drugi razlog interesa Kaptola vjerojatno se nalazi u želji Kaptola da
si podredi pravoslavne Vlahe i pokuša ih prevesti na katoličku konfesiju, posebice kada se uzme
u obzir širenje protestantizma koje je već oduzelo Katoličkoj crkvi duhovnu vlast nad pojedinim
područjima Europe, ali i susjednoj Ugarskoj, uključujući Međimurje, koje se nalazilo pod
jurisdikcijom zagrebačkog biskupa. Što se tiče novo nastalih naselja, ona su bila nepravilnog
tlocrta i možemo ih dijeliti na ona koja su bila okupljena nepravilnog tlocrta bez zaseoka i ona
koja su disperzivna s formiranim zaseocima.15

10
Slukan Altić
11
Kaser: 94.
12
Kaser: 90-91.
13
Kaser: 90.
14
Kaser: 97.
15
Slukan Altić
POČETCI VLAŠKIH PRAVA I PRIVILEGIJA

Prema već prethodno navedenom položaju Vlaha u Osmanskom Carstvu, isti su

očekivali slične ili bolje povlastice unutar krajiškog društva. Kako bi ih pridobio na ostanak,
već 1597., nadvojvoda Ferdinand, kasnije poznat kao car Ferdinand II., dodjeljuje Vlasima prve
privilegije i to u vidu ne plaćanja dadžbina te ih se oslobađa od radne tlake16, a iste privilegije
odnositi će se na one Vlahe koji su već došli, ali i na one koji tek planiraju doći.17 Na taj način
će nadvojvoda Ferdinand, već početkom selidbe Vlaha, pružiti dobru motivaciju i ostalima da
prođu na kršćansku stranu. Uz privilegija, Vlasi su prihvaćanjem dekreta i privilegija ujedno
prihvatili i vojnu obvezu na koji su se morali odazvati u slučaju da ih pozove netko od krajiških
pukovnika.18 Prva direktna posljedica Ferdinandovog dekreta jest protivljenje hrvatskih
velikaša i sabora i to iz razloga jer su Vlasi često naseljavani na područja koja su svojatali
plemići, a uz to je i sabor gubio svoju stvarnu vlast jer su Vlasi bili više vjerni i podložni
štajerskih staležima nego hrvatskim.19 Druga posljedica bila je reakcija zagrebačkog biskupa
koji je smatrao kako se Vlasi, ako žele obrađivati njegovu zemlju, moraju dogovoriti s njim i
priznati ga kao zemaljskog gospodara. Ovakav položaj imali su, već ranije spomenuti, „privatni
„ Vlasi te očekivano ostali Vlasi nisu htjeli pristati na takve zahtjeve već im je namjera bila
zadržati sve svoje privilegije i samoupravu.20 Događanja između Vlaha, s jedne strane, i
plemića, Crkve i sabora, s druge strane, tijekom prvih desetljeća 17. st. biti će prepuna
pokušavanja podvrgavanja Vlaha svojoj vlasti, ako ništa barem djelomičnoj. Komisije koje su
dolazile u vlaška središta najčešće su iz njih odlazila bez ikakvih konkretnih rješenja i bez
pozitivnog odgovora od strane Vlaha. Pokušaji podređivanja Vlaha išli su do tih krajnosti da se
pokušala sprovesti i taktika „divide et impera“, odnosno „zavadi pa vladaj“, predlaganjem da
privilegije, koje je Vlasima dao nadvojvoda Ferdinand, vrijede samo za pravoslavne krajišnike,
ali ne i za katoličke. Na taj način bi „predavci“ i „Slavonci“ potpali pod vlast zemaljskih
gospodara, a zajedno s njima i oni Vlasi koji su već prije priznavali svjetovnu vlast zemaljske
gospode. Takav pokušaj također će doživjeti totalni poraz jer će krajišnici, združeno, odbijati
bilokakvo smanjenje prava bilo koje od krajiških skupina, bez obzira na konfesiju.21 Takvi

16
Moačanin, Fedor. Radovi iz povijesti Vojne krajine (Zagreb: SKD Prosvjeta, 2016.) str. 39. (Dalje Moačanin)
17
Kaser: 97.
18
Isto
19
Kaser: 98.
20
Moačanin: 39-40.
21
Isto
slučajevi zajedništva izrazito dobro i zorno prikazuju osobine krajiškog sustava i odnosa između
krajišnicima.

VLAŠKI STATUTI – STATUTA VALACHORUM

Vlaški statuti ili „Statuta Valachorum“ izdani su 5. studenog 1630. godine i njima su
regulirana prava i obaveze Vlaha, unutrašnja uprava, pravo suđenje, kažnjavanja i sl. Prema
„Statuta Valachorum“ Vlasima će biti potvrđeno privatno vlasništvo nad njihovom zemljom
koje će pak biti ograničeno samo obveznom vojnom službom u slučaju potrebe i to na području
generalata. Zemljom koju su posjedovali, sada i legalno, Vlasi će moći u potpunosti slobodno
raspolagati, odnosno prodavati je, nasljeđivati, poklanjati i sl., a jedino što će vlasti tražiti biti
će da se ti prijenosi ili prodaje zemlje obavljaju pred knezom i uz dva do tri svjedoka događaja.
Uz potvrdu privatnog vlasništva, statutima im je potvrđeno i ne plaćanje dadžbina od žetve.22
Jurisdikcija statuta protezati će se na svako selo od Drave do Save u kojima su nastanjeni Vlasi,
odnosno isključivo na područje Varaždinskog generalata, dok će Vlasi ostalih dijelova Vojne
krajine ostati izvan Statuta.23 U ovom trenutku ponovo se postavlja pitanje što učiniti sa onima
koji su došli zajedno s Vlasima, a često žive u istim selima i nerijetko se i žene međusobno. U
jednakoj mjeri postavljalo se i pitanje prava Vlaha koji su naseljeni na privatne posjede
vlastelina. Iako će Statuti biti namijenjeni prvenstveno onim „pravim“ Vlasima, s vremenom
će i ostali dobivati iste privilegija i to iz razloga jer će sela „pravih“ i ostalih biti izrazito etnički
izmiješana.24 Najvažnija posljedica Statuta biti će uspostava onog što se Kaser nazivati
„slobodnim krajiških društvom“, odnosno biti će uspostavljena vlaška samouprava u kojoj će
sva civilna vlast biti u rukama Vlaha. Svako vlaško selo unutar generalata imati će na svom
čelu „kneza“ kojeg će sami međusobno birati i koji će također imati i status suca, a najčešće će
se raditi o starješinama unutar sela.25 Seoske knezove Vlasi će birati jednom godišnje i to na
Đurđevdan.26 Statutima će biti regulirano zemljopisno područje djelovanja pojedinog kneza,
odnosno biti će razgraničena sela, te će biti reguliran način izbora seoskih knezova. Sva ostala
vlast i odluke unutar sela biti će u rukama samog kneza.27 Uloga kneza biti će različita, od

22
Kaser: 100-101.
23
Slukan Altić, Mirela. „Teritorijalni razvoj i razgraničenja Varaždinskog generalata (1630-1771.)“ Podravina:
časopis za interdisciplinarna istraživanja Vol 4 Br. 7. (2005.) (Dalje Teritorijalni razvoj)
24
Kaser: 102.
25
Kaser: 105-106.
26
Moačanin: 42-43.
27
Kaser: 105-106.
sudske pa do brige da svaki muškarac stariji od 16 godina bude pravilno hranjen, što znači
uvijek spreman za vojnu službu, pa do brige za mir i red, ne održavanje sastanaka i sl. 28
Hijerarhijski gledano iznad kneza nalazio se, u vidu institucije, „veliki knez“ kojeg bi birali u
svakoj kapetaniji između sebe seoski knezovi. Na taj način je u Varaždinskom generalatu bilo
troje velikih knezova koji su bili direktna veza Vlaha s krajiškom upravom. Sudbena vlast koju
su imali veliki knezovi bila je pak prve instance, odnosno najnižeg ranga, a statutima će se
također ustaliti upotreba imena Vlah.29 Izbor velikih knezova vršen je u slično vrijeme kada i
izbor seoskih knezova, odnosno negdje oko Đurđevdana. Uloga velikih knezova bitna je
prvenstveno iz razloga jer su mogli dosuđivati sve kazne osim smrtnih, a također su smjeli i
smjenjivati seoske knezove.30 Velike knezove odnosno suce potvrđuje sam general, a u slučaju
da postoji razlog za ne potvrđivanje istih dužan je obavijestiti vladara o razlozima. U slučaju
većeg kriminala hapšenja prijestupnika vrše knezovi dok veliki knezovi, nakon što izvrše
istragu, upućuju krivce vojnoj upravi. Propisane kazne za prijestupnike mogle su biti samo
tjelesne prilike, ali nikako novčane ili oduzimanje imovine. U slučaju da neki prijestupi nisu
predviđeni statutima, presude se donose prema „zakonima kraljevine“.31 Unatoč tome što je
jedan dio sudbenih problema riješen opet je ostalo nekoliko nedoumica kao što je pitanje
sudbene jurisdikcije kada Vlasi iz jedne kapetanije ukradu nešto iz druge kapetanije i sl. 32 Što
se tiče vojnih obveza koje su imali Vlasi to bi konkretno značilo da se na poziv generala mora
skupiti 6-7 tisuća vojnika, koji uz to imaju i obvezu sudjelovanja u obnovi i održavanju
obrambenih građevina. Dodatna obveza im je i služenje bez plaće- na osmanskom teritoriju 14
dana, a u ostalim zemljama 8. Sigurna i brza opskrba vojnika i cijelih postrojba municijom bila
je pak u zadaći krajiškog generala.33 Rok za okupljanje potrebne vojne sile, odnosno
mobilizaciju, bilo je propisan statutima na 2 do 3 dana.34 Svu ostalu opremu vezanu uz ratovanja
krajišnici su morali nabavljati sami. Uz već spomenute neplaćene službe van generalata,
postojala je još i neplaćena služba unutar generalata, odnosno stražarenje u utvrdama i
šumama.35 Još jedna od direktnih posljedica „Statuta Valachorum“ biti će novi val naseljavanja
vlaškog stanovništva na područje Varaždinskog generalata. Povoljne odrednice statuta
potaknuti će još veći broj Vlaha na prelazak u generalat, što će rezultirati većim brojem vojno

28
Sučević, P. Branko. „Razvitak „vlaških prava“ u Varaždinskog generalatu“ Historijski Zbornik, Vol 6. (1953.)
(Dalje Sučević)
29
Kaser: 106.
30
Sučević
31
Moačanin: 42.
32
Kaser: 106.
33
Moačanin: 42.
34
Sučević
35
Kaser: 108.
sposobnih muškaraca, ali i većom potrebom za opskrbljivanjem istog stanovništvo, tj. većim
troškovima za štajerske staleže. Putem toga statuti će utjecati i na naseljenost generalata gdje
će se sada i ostali dijelovi generalata popuniti stanovništvom.36 Do ukinuća jednog dijela statuta
Vlasi neće morati dugo čekati jer već 1666., nakon propasti bune Stefana Osmokruovića, biti
će ukinuta jedna od institucija krajiške samouprave, pozicija velikog suca. Iako će se formalno
zadržati do 18. st., nju će na sebe preuzeti veliki kapetani, kao i cjelokupno sudstvo u
generalatu.37 Uz već navedene promjene, bitno je istaknuti i činjenicu da su upravo statuti prvo
spominjanje imena „Varaždinski generalat“ kojeg se sve do te 1630. nazivalo Slavonskom
krajinom.38

REFORME GROFA CORDUE I VOJVODE OD SACHSEN-

HILDBURGSHAUSENA

Geopolitičke promjene 18. st. uvelike će utjecati i na sam generalat jer će se početi
postavljati pitanje svrhe istog u trenutku kada granica više nije blizu. Promjene koje su se
dogodile utjecati će i na same krajišnike koji neće više imati toliko ne plaćenih stražarskih
obaveza, a i ratovanje će se preseliti van generalata za što se mobiliziralo ljude samo po potrebi.
Prve promjene pokušati će provesti grof Kaspar Ferdinand od Cordua koji će smanjiti laće
običnim vojnicima i povećati zapovjednicima. Njegov pokušaj biti će u potpunosti nerealan i
promašen jer neće čak ni uspjeti nagovoriti štajerske staleže da plate trogodišnji duh
krajišnicima u punom iznosu. Isti će pokušati promijeniti i stare statute te u potpunosti ukinuti
krajišku samoupravu, što također neće ostvariti jer će krajišnici prepoznati trenutak u kojima ih
vlast treba i suprotstaviti se Cordui. Sve promjene koje je Cordua želio provesti biti će u
potpunosti poništene.39 Posljedica ovih pokušaja promjena će uzrokovati i manju pobunu pod
vodstvom Petra Ljubojevića, ali ona će biti riješena mirnim putem. Nove promjene dolaze s
Josephom Friedrichom vojvodom od Sachsen-Hildburgshausena. On će ukinuti kapetanije i
uspostaviti dva regimentska područja sa sjedištima u Križevcima i Đurđevcu, a svaka od
regimenta imati će 4 bataljuna i sveukupno 4000 vojnika.40 U svrhu tih reformi biti će izdan i
„Statuta Confinianorum Varasdiensium“ 1732. koji je sličan starim statutima, a najbitnija

36
Slukan Altić
37
Moačanin: 44.
38
Sučević
39
Moačanin: 59-60.
40
Kaser: 115-116.
promjene je ta da se zemljišni posjedi više ne vode kao vlasništvo krajišnika. Isti će se već 1754.
početi navodi kao vojno leno.41 Prema novim statutima krajišnici također više neće moći svojim
vlasništvom raspolagati kako oni žele već će za svaku prodaju ili poklanjanje morati dobiti
odobrenje zapovjednika.42 Funkcija velikih sudaca ili knezova i formalno je ukinuta, a umjesto
njih su na to mjesto postavljeni vojni auditori. Hildburgshausen je u nove statute uspio ugurati
i neke druge odredbe kao što su jedinstvene mjere i utezi, ali i postavljanje stranih zapovjednika.
Također je iskoristio priliku i kao jedan od uvjeta za stjecanje oficirskog čina dodao pismenost
i poznavanje njemačkog jezika, što je pak direktno naštetilo lokalnim ljudima. Za razliku od
prethodnih pokušaja reformi ovaj je bio oduševljeno prihvaćen od strane krajišnika, za što je u
velikoj mjeri zaslužan i sam autor reformi koji je na proglašenje novih statuta pozvao i vladiku
pravoslavnog Filipovića iz Severina.43 Oduševljenje krajišnika postupkom Hildburgshausena
razumno je kada se pogleda totalni animozitet koji su krajišnici imali prema unijatima i značaj
dolaska jednog pravoslavnog vladike.

KRAJIŠKA PRAVA 1754.

Godine 1754. Marija Terezija izdaje „krajiška prava“ odnosno „Militar Gränitz-Rechten
von Ihro Kaiserl. Königl. Majestät Für das Carlstäder- und Varasdiner-Generalat“.44 Iako se u
ovom dokumentu još uvijek spominje pojam knezova, oni više nemaju samostalnu vlast već su
samo pomoćnici vojne vlasti, odnosno u potpunosti ih se degradira. Novom odredbom uređeno
je i pitanje vlasništva gdje se i formalno počinje koristiti termin „vojno leno“. Tim postupkom
krajišnici gube sam temelj njihovih privilegija, a uz to ih se novim propisima obvezuje na
služenje na stranim ratištima, kupovanje novih uniforma i sl.45 Ovaj novi zakon nije vrijedio
samo na području Varaždinskog generalata već se odnosio na cijelo područje Vojne krajina i
svrha mu je bila da izjednači sve dijelove iste.46 Nove odredbe potaknule su krajišnike na
posljednju značajnu krajišku bunu 1755. godine pod vodstvom Petra Ljubojevića.47 Razloga za
bunu bilo je mnogo, a vodstvo bune preuzeli su stariji krajiški oficiri, koji zbog ne poznavanja

41
Kaser:117.
42
Kudelić, Zlatko. „“Statuta Confiniariorum Varasdinensium“ iz 1732. godine: latinski i kajkavski tekst“ Vol 53
Br. 53 (2017.)
43
Moačanin: 60-61.
44
Milković, Kristina. „Položaj časnika prema zakonskoj regulativi za Vojnu krajinu: Krajiška prava (1754. i
Osnovni krajiški zakon (1807.)“ Povijesni prilozi Vol 31 Br. 31. (2006.) (Dalje Milković)
45
Moačanin: 62.
46
Sučević
47
Moačanin: 63.
njemačkoj jezika ili nepismenosti, nisu mogli napredovati u hijerarhiji.48 Buna koju je pokrenuo
Ljubojević ubrzo će biti krvavo ugušena, usudom 17 momaka na smrt te 6 oficira i oko stotinjak
drugih na zatvorske kazne. Nakon propasti bune ukinuta je institucija kneza te će njegove
zadaće preuzeti oficir i podoficir kojeg je dobilo svako selo. Ovakvim razvojem događaja u
potpunosti je ukinuto ono što Kaser naziva „krajiškim slobodnim društvom“.49

ZAKLJUČAK

U zaključku ovog rada, prvo bih pohvalio objavljivanje radova Fedora Moačanina
objedinjenih u jednoj knjizi, što mi kao studentu uvelike pomaže i čiji članci predstavljaju pravi
užitak za čitanje, a siguran sam da nisam jedini zaljubljenih u Varaždinski generalat koji tako
misli. Što se tiče same teme rada, bez obzira smatrali li Vlahe posebnim društvenim ili etničkim
slojem, važnost istih za povijest Vojne krajine, a samim time i Varaždinskog generalata, je
velika. Doseljenje veće vlaške populacije na prostor spomenutog generalata uvelike će utjecati
na razvitak samog društva u istome, ali i omogućiti samu ljudsku egzistenciju, u većem broju,
na prostoru koji se, prethodnim osmanskim pustošenjima i pljačkom, našao u ne zavidnoj
poziciji. Jednako tako, kroz proučavanje vlaških prava i odnosa ostalih slojeva, posebice viših,
prema njima, možemo lakše shvatiti i sam odnos vlasti prema podanicima koji su im, ipak,
potrebni za obranu. Naposljetku, smatram da je, bez ikakvih pretjerivanja, pitanje Vlaha i sve
što se veže uz njih, jedno od najbitnijih pitanja u proučavanju povijesti Varaždinskog generalata
te je neupitna uloga Vlaha, obiju konfesija, u obrani hrv. zemalja.

48
Moačanin: 62.
49
Moačanin: 65.
Literatura

Kaser, Karl. Slobodan seljak i vojnik: Rana krajiška društva (1545-1754.) (Zagreb: Naklada
„Naprijed“, 1997.)

Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća: knjiga
peta: četvrto doba: vladavina kraljeva porodice Habsburga (1527- 1740)(Zagreb:
Nakladni zavod Matice hrvatske, 1974.)

Kudelić, Zlatko. „“Statuta Confiniariorum Varasdinensium“ iz 1732. godine: latinski i

kajkavski tekst“ Vol 53 Br. 53 (2017.)

Milković, Kristina. „Položaj časnika prema zakonskoj regulativi za Vojnu krajinu: Krajiška
prava (1754. i Osnovni krajiški zakon (1807.)“ Povijesni prilozi Vol 31 Br. 31. (2006.)

Moačanin, Fedor. Radovi iz povijesti Vojne krajine (Zagreb: SKD Prosvjeta, 2016.) str. 39.

Moačanin, Nenad. Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine (Slavonski Brod:

Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje,
2001.)

Slukan Altić, Mirela. „Fizionomsko-morfološke osobine ruralnih naselja Varaždinskog

generalata i Križevačke županije u 16. i 19. st.“ Podravina: časopis za
multidisciplinarna istraživanja Vol 10 Br. 20 (2011.)

Slukan Altić, Mirela. „Teritorijalni razvoj i razgraničenja Varaždinskog generalata (1630-

1771.)“ Podravina: časopis za interdisciplinarna istraživanja Vol 4 Br. 7. (2005.)

Sučević, Branko P. „Razvitak „vlaških prava“ u Varaždinskom generalatu“ Historijski

Zbornik Vol 6. (1953.)

Elektronski izvori

„Vojna krajina“

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65199 (Posjet 06.06.2018.)

„Vlasi“

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65061 (Posjet 06.06.2018.)