FILOZOFSKI FAKULTET

ZAGREB

Braudel i ekohistorija
esej

Predavač: dr. sc. Hrvoje Petrić

Kolegij: Ekohistorija

Student: Marko Balaško

Datum predaje: 04.11.2017.

 Fernand Braudel bio je francuski povjesničar i jedan od istaknutijih pripadnika škole
Anala, tj. njene druge faze. U svojem radu bio je posebice usredotočen na proučavanje povijesti
Mediterana i svih krajeva Europe, Azije i Afrike koji ulaze pod pojam Mediterana. Samim time
nije se koncentrirao samo na povijest Mediteranskog mora i zbivanja na istom već se zanimao
i za povijest kopna koje se nalazi neposredno uz Mediteransko more. Pod to su ulazile planine,
nizine, rijeke, ali i afričke pustinje. Kao francuski povjesničar, Braudel se, uz Mediteran,
posebice bavio poviješću francuskih krajeva i susjednih zemalja čijim primjerima je često
dokazivao svoje tvrdnje u knjigama koje je pisao.

Jedna od čestih tema Braudelovih proučavanja i pisanja bila je i ekohistorija.

Ekohistorija kao povijesna disciplina nastaje u 20. st. te se fokusira na proučavanja povijesti
okoliša, odnosa čovjeka i okoliša, utjecaja čovjeka na okoliš i utjecaja prirodnih bogatstava
pojedinih krajeva na razvoj čovjeka, tj. civilizacija u tom geografskom prostoru. Fernand
Braudel u svojoj ekohistoriji koncentrirao se na ekohistoriju Europe s povremenim
spominjanjem ekohistorija Azije i Afrike. U nešto većoj mjeri nego Azije, proučava
ekohistoriju Afrike i to zbog mediteranskog dijela tog kontinenta, a kao što sam već naveo
Mediteran je jedan od geografskih područja koje Braudel najviše proučava. Čitanjem njegovih
djela „Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II.“ i „Strukture svakidašnjice“ lako se
može, već samo pogledom na kazalo, shvatiti da autor pridaje veliku važnost ekohistoriji
Europe. Nešto što je prilično vidljivo u pisanju Braudela jest pokušaji definiranja određenih
pojmova o kojima će pričati i za koje uvijek navodi primjere. Tako već na samom početku
pisanja o Sredozemlju u doba Filipa II. pokušava definirati što je Sredozemlje, točnije koje su
geografske granice onoga što se naziva tako. U jednakoj mjeri, kada priča o planinama,
nizinama i sl., pokušava prvo definirati pojmove o kojima govori. Druga jasna karakteristika
Braudelovih djela je navođenje velikog broja primjera, pa među ostalima spominje i Hrvatsku,
Slavoniju, Srbiju i općenito manje krajeve, koji možda u djelima povjesničara iz većih
europskih zemalja nisu toliko zastupljeni. Iz toga se može uvidjeti i više nego odlično
poznavanje materije o kojoj piše. Tako navodi i primjer uskoka, koje naziva „zagorcima“,
spominje rijeku Neretvu i sl., kako bi objasnio terasaste krajolike i što je takav krajolik značio
uskocima za njihovu borbu protiv Osmanlija. Veliki broj primjera pridonosi i lakoći čitanja
Braudelovih djela, tj. čak i običnom laiku, ne upućenom u temu, je zanimljivije čitati takvo
djelo kada si u svojoj mašti može predočiti slike nekih krajeva koje poznaje i koje može lakše
zamisliti u to vrijeme. Način pisanja Fernanda Braudela općenito je veoma lagan za čitanje i ne
traži veliko znanje o pojmovima što opet podiže interes i onih osoba koje nisu stručne u ponekoj

1
temi. U pojedinim slučajevima čini se da Braudel romantizira povijest. Kada piše o vrtovima u
Sj. Africi, preciznije Alžiru, navodi da su oni bili „veličanstveni“. Kao što je Braudel posebice
bavi pojedinim oblicima krajolika, tako se posebice bavi i pojedinim dijelovima Sredozemlja.
Jedna od tema koju izdvaja su otoci u Sredozemnom moru. Prema Braudelu siromaštvo otoka
uvjetovano je konstantnom opasnošću od iznenadnih napada gusara, gdje otoci, iako siromašni,
imaju veliku važnost u povijesti kao dijelovi trgovačkih puteva te se ekohistorija otoka
mijenjala dolaskom novih osvajača. Većinu otoka kroz stoljeća osvajači koriste za monokulture
pa tako npr. Madeira postaje otok šećerne trske, a prije toga je imala gusti šumski pokrivač. S
obzirom na to da na pojedine geografske krajeva utječu i krajevi koji ih okružuju tako se
Braudel kod proučavanja povijesti Sredozemlja bavi i poviješću ostalih europskih i afričkih
krajeva koji okružuju ono što se smatra Sredozemljem. Gotovo svaki dio Europe, od Francuske
do Rusije imao je svoj udio u utjecaju na sredozemni svijet, bez obzira na to u kojoj mjeri i taj
sam kraj ulazi pod pojam „Sredozemlje“. Iako se u djelu „Sredozemlje i sredozemni svijet u
doba Filipa II.“ Braudel ne fokusira u velikoj mjeri na floru, to nadoknađuje u djelu „Strukture
svakidašnjice“. Ovdje Braudel daje veliku važnost žitaricama, tj. onome što je čovjeku bilo
bitnije za opstojnost. Tako posebice ističe žito zbog uloge istog u proizvodnji kruha koji je i do
današnjeg dana ostao jedna od glavnih namirnica u prehrani čovjeka, ali koji je i univerzalan
cijelom svijetu kao hrana pa samim time i povezuje svijet. S obzirom na sve veće povezivanje
svijeta tijekom ranog novog vijeka, Braudel daje i više prostora biljkama koje su ušle u
svakodnevnu upotrebu. Krumpir, kukuruz i riža ističu se među ostalima zbog svoje važnosti u
prehrani ljudske vrste i životinja koje je čovjek uzgajao u svrhu prehrane. Primjetno je da
Braudel same životinje ne spominje u većoj mjeri, tj. da pridaje puno veću važnost biljkama.
Možebitni razlog tome je relativno mala konzumacija mesa među nižim slojevima stanovništva
čime se biljke nameću kao važnije za razvoj čovječanstva i civilizacija, gdje su uvijek niži
slojevi činili većinu populacije. Takav način rada nije iznenađenje kada se uzme u obzir da je
Braudel pripadao „analistima“ koji su od samih početaka pridavali veću važnost nižim
slojevima i proučavanju povijesti istih. Neupitno je da Fernand Braudel daje veliku važnost
ekohistoriji za razvoj društava u Europi i šire. Također, smatram da Braudel ne gleda na
ekohistoriju kao isključivo povijest okoliša već u puno većoj mjeri ekohistoriju smatra
poviješću odnosa čovjeka i okoliša.

Kao nužni zaključak ovog eseja nameće se teza da Fernand Braudel ne koncipira
ekohistoriju kao isključivo povijest okoliša. Kroz njegova pisanja o žitaricama, geografskim

2
osobinama krajeva, geografskim područjima koja su dio tih krajeva i povezivanjem istih s
razvojem čovječanstva, jasno je da Braudel smatra ekohistoriju prvenstveno povijesnom
disciplinom koja se fokusira na odnos čovjeka s okolišem. Naposljetku, čini se kako Braudel i
u odnosu čovjeka s okolišem puno veći prostor daje utjecaju koji je okoliš imao na razvoj
civilizacija nego utjecaju čovjeka na povijest i razvitak okoliša.