Student: Marko Balaško

Vojna i vojnokrajiška povijest 19.03.2018.

Ratovi plaćenika

Ulaskom američkih snaga na teritorij Iraka i Afganistana tijekom tzv. rata protiv terora
također je označilo i ulazak različitih plaćeničkih snaga na teritorij dviju zemalja. Takva vojna
taktika nije posebno vezana uz moderno doba već su se usluge plaćeničkih snaga koristile već
i prije kroz stoljeća povijesti ratovanja. Dok se u današnje vrijeme plaćeničke snage koriste za
obavljanje onih poslova koje formalne vojne snage ne smiju, u prijelaza iz srednjeg u raninovi
vijek plaćeničke usluge koristile su se kako bi se oformila određena vojna snaga koju je bilo
teško skupiti samo kroz pozive podložnim velikašima. Primjena istih snaga nije bila vezana uz
određeni tip rata već ih se koristilo diljem Europe u različitim državnim, vjerskim ili
dinastijskim sukobima. Kao što u današnje vrijeme postoje određene tvrtke koje okupljaju
plaćenike, tako su i u ono vrijeme postojale određene skupine plaćenika koje su bile poznate po
svojim uslugama. Tu se ističu talijanski kondotijeri, njemački Landsknechte, Švicarci, ali i
španjolski tercios. Te skupine u nekim slučajevima će se i preklapati tako da će Švicarci u 15.
st. dobivati dozvole od kantonalnih vlasti da sudjeluje među talijanskim kondotijerima.
Plaćeničke snage postojale su i na istoku Europu pa su tako u Poljskoj na dobrom glasu bili
Bohemljani, tj. današnji Česi.

Najbolji primjer sukoba u kojem su sudjelovale vojne snage sastavljene od plaćenika

bio je „Tridesetogodišnji rat“ koji se vodio na prostoru srednje Europe od 1618-1648. Tako su
se u jednom trenutku sukobili Škoti u službi Šveđana i Irci na strani Carstva, a ovakav veliki
sukob, s puno zaraćenih strana, omogućio je priliku za dobru zaradu i na taj način privukao
veliki broj plaćenika iz Škotske, Irske, ali i prostora Balkana, među kojima su bili i Hrvati. U
hrvatskoj povijesti ratovanje Hrvata u Tridesetogodišnjem ratu ostalo je najviše u sjećanju po
navodnom natpisu na katedrali u Magdeburgu „Sačuvaj nas Bože kuge, gladi i Hrvata“, koji
međutim ne postoji niti je potvrđeno povijesno postojanje istog. Angažiranje plaćenika imalo
je svoje nedostatke, ali i mnoga prednosti. Glavna prednost plaćeničkih snaga bila je u
profesionalnosti, ali također i u cijeni. Plaćenici nisu bili uvijek jeftini što se tiče njihove same
službe, međutim vladarima je odgovaralo što su nosili vlastito oružje, kupovali novo ako je bilo
potrebno, brinuli se o oklopu, prehrani, odjeći, pa čak i sami pronalazili i plaćali smještaj.
Jednako tako upotreba plaćenika omogućila je i slabijim, ali bogatijim vladarima, da uspješno
sudjeluju u sukobima. Unatoč svim pogodnostima koje su se pružale europskim vladarima kroz
angažiranje plaćenika postojala je i ona negativna strana, a to je prvenstveno slaba lojalnost.
Tako su prilikom Trinaestogodišnjeg rata, poznatog pod nazivom Ratova gradova, između
1454-1466. njemački plaćenici, koji su netom prije osvojili Chojnice na strani Teutonaca, isti
grad kasnije prodali Poljacima koji su ih opsjedali. Ta nelojalnost vidljiva je i u prijelazima
vlaškog stanovništva s područja pod upravom Osmanskog Carstva na područje Habsburške
Monarhije te stupanje u vojnu službu Habsburgovaca, što je bilo uvjetovano prvenstveno
financijskom dobiti. Unatoč tome u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata oko jedna trećina snaga
europskih sila bila je sastavljena upravo od stranih plaćenika. Drugi problem sa plaćeničkim
vojnicima proizlazi iz teške kontrole ponašanja plaćenika, zbog čega su njemački Landsknechte
korišteni prvenstveno kao snage kod iznenadnih napada dok ih se kod opsada utvrda nije
koristilo jer su bili nedisciplinirani i samim time beskorisni. U istoj mjeri plaćenici su dio svoje
dobiti prikupljali kroz pljačkanje osvojenih teritorija što je uzrokovalo nemir među pokorenim
narodom, a vladaru čije vojnike narod ne podnosi, teško je uspostaviti mirnu vladavinu u
budućnosti. U konačnici za jedan problem vezan uz plaćenike krivi su i sami vladari jer nije
bilo rijetko da plaćenici ne budu plaćeni za svoju službu ili se kasnilo u isplati tako da su i sami
plaćenici, iz tog razloga, često izbjegavali otvorene sukobe i osvajali područja koja su bila
pusta. Na taj način rat se samo produljivao bez konkretnih promjena u odnosu snaga, a europske
sile su samim produljivanjem sukoba imali veće troškove.

Smatram da je pravedno zaključiti kako su plaćenici unatoč korisnim osobinama imali

više negativnih što je naposljetku rezultiralo i manjom upotrebom istih u budućnosti, iako je
odnos negativnih i pozitivnih osobina plaćenika ovisio prvenstveno o okolnostima bitke u kojoj
su bili angažirani.

Literatura

Howard, Michael. Rat u europskoj povijesti. (Zagreb: Srednja Europa, 2002.)

Nolan, J. Cathal. The Age of Wars of Religion, 1000-1650: An Encyclopedia of Global Warfare
and Civilization, Volume 2. (London: Greenwood Press, 2006.)