SAŽETAK– VOJNOKRAJIŠKI SUSTAVI U HRVATSKIM ZEMLJAMA U RANOM NOVOM VIJEKU

Uvod

Vojna povijest kao povijesna disciplina koja se bavi različitim aspektima vojnih struktura te ratovanja važan je segment
povijesti hrvatskih zemalja u ranom novom vijeku. Poznavanje fenomena i procesa povezanih uz vojni aspekt povijesti
hrvatskih zemalja u ranom novom vijeku važno je za razumijevanje manje-više svih drugih fenomena. Naravno,
uvjetovano je to dobrim dijelom položajem hrvatskih zemalja na granici s Osmanskim Carstvom i ustrojavanjem
krajiških područja. Općenito, rani je novi vijek u Europi obilježen značajnim promjenama u oružju, načinu ratovanja,
organizaciji vojske, ali i brojnim ratnim sukobima među kojima je bilo dugotrajnih koji su imali razorne posljedice (npr.
Talijanski ratovi, Tridesetogodišnji rat), a neki od njih su svoj utjecaj manje ili više imali na hrvatske prostore. Ipak se
može reći da je granični položaj prema Osmanskom Carstvu imao najneposredniji i najsveobuhvatniji utjecaj. Kada se
analizira sadržaj hrvatske i strane historiografije koje se bave vojnim aspektom hrvatske ranonovovjekovne povijesti,
može se primijetiti da prevladavaju radovi iz vojnokrajiške povijesti, i to prvenstveno oni koji se odnose na habsburški
vojnokrajiški sustav. Iako nije sva vojska bila krajiška, ipak su krajiški sustavi zbog specifičnih povijesnih okolnosti veći
dio ranog novog vijeka u hrvatskim zemljama igrali ključnu ulogu u pitanjima koja se odnose na vojnu povijest pa je i
zanimanje povjesničara za njih razumljivo. Sukob s Osmanlijama koji je bio gotovo neprekinut, bilo da se realizirao kroz
stalni "mali" pogranični rat obilježen pojedinačnim manjim vojnim pohodima, provalama, pljačkama i dr. ili velikim
vojnim pohodima (npr. na Beč) svakako je nezaobilazan kontekst kojega treba imati na umu kada se razmatraju svi
fenomeni i procesi u povijesti hrvatskih zemalja u ranom novom vijeku. Iz historiografskih je radova vidljivo da su
vojnokrajiški sustavi, osim vojnih, imali i svoje društvene aspekte, da su utjecali na ekonomiju, način života,
mentalitete, politička pitanja i dr. Pri tome treba imati na umu da postoje ne samo habsburški, nego i osmanski i
mletački vojnokrajiški sustavi.

U tekstu sažetka ovog predavanja pregledno i usporedno su prikazani glavni elementi ovih sustava te izdvojene i
objašnjene neke temeljne činjenice kako biste lakše mogli razumjeti kako su funkcionirali, koje su im sličnosti i razlike
i koju su ulogu imali u državama/društvima u kojima su ustrojeni. Detalje o teritorijalnom ustroju, pojedinačnim vojnim
sukobima, oružju, taktikama, istaknutim osobama i dr. možete naći u brojnoj historiografskoj literaturi koja se odnosi
na ove teme (na kraju je naveden samo vrlo uzak izbor iz relevantne literature). Međutim, da bi svi ti pojedinačni
događaja i pojave vezane uz ranonovovjekovnu vojnu povijest u hrvatskim zemljama dobili svoj pravi smisao, važno je
da razumijete temeljnu strukturu fenomena koji se odnose na vojni aspekt ranonovovjekovne hrvatske povijesti i
povijesne procese koji su je oblikovali i mijenjali. U ovom sažetku dani su samo shematski prikazani osnovni podaci koji
vam u tome mogu pomoći, a u skladu s ishodima učenja i opsegom kolegija. Oni su, međutim, samo osnova te je za
potpuno svladavanje ove teme potrebno proučiti i obaveznu ispitnu literaturu (dopunska literatura dodatno će pomoći
proširivanju i produbljivanju znanja o ovoj temi).
VOJNOKRAJIŠKI SUSTAVI

OSMANSKI HABSBURŠKI MLETAČKI

 serhat = krajište
 utvrde i čardaci s vojnim
posadama, ali koji nije
organiziran kao "gusta" krajiška
organizacija
 sandžak = osnovna jedinica u
organizaciji Osmanskog Carstva
 sandžak je mogao biti proglašen
pograničnim (ovisno o svom
položaju) i u tom slučaju su vojni
zapovjednici i sandžakbegovi
takvih sandžaka imali veće ovlasti
nego oni u onima koji nisu
proglašeni pograničnima; neki
sandžak je mogao cijeli biti
proglašen krajištem (serhatom),
a u nekom je samo dio mogao biti
proglašen krajištem
 u Osmanskom Carstvu postoji
složena hijerarhija i struktura
vlasti i vojne organizacije; serhat
slijedi uobičajenu strukturu pa se
kao u toj strukturi mogu izdvojiti
neke od važnijih funkcija:
sandžakbeg, spahija, dizdar =
zapovjednik tvrđave
 pogranično područje kao mreža
utvrda sa stalnom vojnom
posadom
 kapetanije (najranije ustrojene,
temelj razvoja vojnokrajiškog
sustava; osnivanjem pukovnija su
ukinute)
 krajine (generalati) = granična
oblast
 pukovnije (vojno-teritorijalne
oblasti na koje su podijeljeni
generalati, dalje se dijele na
satnije)
 izuzeta iz jurisdikcije sabora i bana
(osim Banske krajine u odnosu na
bana)
 vrhovno zapovjedništvo:
nadvojvoda i Dvorsko ratno vijeće u
Gracu (kasnije Beču); ban u Banskoj
krajini
 redovna plaćena vojska - glavni
zapovjednik careve vojske i njegovi
pomoćnici, zapovjednici pojedinih
krajiških odsjeka, zapovjednici
pojedinih jedinica i utvrda
 različite "paravojne" organizacije –
pod zapovjedništvom lokalnih ljudi
 vojne krajine – specifični vojni
okruzi ustrojeni na područjima
osvojenim od Osmanlija krajem 17.
i početkom 18. stoljeća
 serdarije (manje vojno-teritorijalne
jedinice)
 providur - vojna i civilna vlast u
Mletačkoj Dalmaciji
 vojni zapovjednici domaćih vojnih
jedinica: profesionalni časnici
(domaći plemići i strani plaćenici)
 najviše zapovjedne službe:
 koluneli (pukovnici, zapovjednici
pojedinog pokrajinskog područja-
krajine, predlaže ih providur,
Senat potvrđuje)
 serdari (zapovjednici nekoliko sela
jednog pograničnog područja,
predlaže ih providur, Senat
potvrđuje)
 sopraintendant (vojni nadzornik
Neretve, vojni zapovjednik
pograničnih područja Boke,
predlaže providur, Senat
potvrđuje, najčešće ugledni
lokalni plemići)
 guvernadur – postavljan u nekim
područjima, osobito onima izvan
većih gradskih središta (nadziru
lokalno stanovništvo u vrijeme
rata, održavaju vojne posade u
doba mira, nadziru kretanje
osmanskih trgovaca na
mletačkom teritoriju)

 Pojam Vojna krajina - Vojna krajina i Vojna granica u hrvatskoj se historiografiji uglavnom tretiraju kao sinonimi.
Neki povjesničari ističu da je u oba slučaja zapravo riječ o stručnim pojmovima (koji se koriste profesionalno od
vremena kada Vojna krajina nestaje). Time se ne misli reći da ovi pojmovi nisu nikada korišteni i ranije u samoj
vojnokrajiškoj praksi, ali se ističe da nije riječ o nekom stalnom i "službenom" nazivu. Od 16. stoljeća koristili su se
različiti nazivi (na različitim jezicima) koji se mogu naći u povijesnim izvorima: kapetanija, krajina, konfin, kunfin,
granica (njem. Grenze), generalat. Uz pojedine nazive se ponekad koristi uže teritorijalno određenje (npr.
Primorska krajina). Pridjev "vojna" ne koristi se do sredine 18. stoljeća (kada je provedena "militarizacija").
 Promjene vojnokrajiških sustava u 18. stoljeću – Zbog promijenjenih okolnosti i prestanka (smanjenja) osmanske
opasnosti vojnokrajiška uloga se značajno promijenila. Vojnokrajiška područja ne nestaju (dapače, u
novoosvojenim područjima osnivaju se nova), ali se postupno njihova primarna uloga mijenja iz obrambene u
odnosu na Osmansko Carstvo u izvor vojnih postrojbi za ratovanje općenito. U promjenama u habsburškom
vojnokrajiškom sustavu ulogu su igrali i procesi vezani uz modernizaciju države, posebno u doba prosvijećenog
apsolutizma.
 Osmanske vojne taktike su bile u korelaciji s obrambenim vojnokrajiškim sustavima. Osim velikih vojnih kampanja,
krajiško ratovanje se uglavnom odvijalo kao opsjedanje i borba za osvajanje utvrda (razvoj taktika osvajanja +
artiljerija), sukobi manjih četa, presretanja, pljačke…
 Kapetanije – Obrambene strukture habsburškog krajiškog sustava koje se formiraju oko važnijih utvrda (mogu biti
vezane uz slobodne kraljevske gradove npr. Senj, ili uz velikaške utvrde npr. novi kaštel Sisak zagrebačkog kaptola).
 Krajine (habsburške) - Granične oblasti, pogranični sustavi utvrda s posadama i stražama (militarizirano područje
koje predstavlja sigurnosnu zonu prema Osmanskom carstvu) koje financira kralj. Područje koje se proteže od
Drave do Jadranskog mora uobičajeno se naziva Hrvatsko-slavonska vojna krajina; Hrvatska krajina je područje od
Kupe do Jadranskog mora, a Primorska krajina je njen primorski dio, Gornjoslavonska krajina je područje između
Drave i Save sa sjedištem u Koprivnici; Banska krajina je smještena između Hrvatske i Slavonske krajine. Zbog
strateške važnosti Karlovca s vremenom se uobičajio naziv Karlovački generalat za Hrvatsku, iz sličnih razloga
Varaždinski generalat za Gornjoslavonsku krajinu. Nakon mira u Srijemskim Karlovcima (1699.) Varaždinski
generalat više nije bio na granici s Osmanskim Carstvom pa se javljaju zahtjevi za njegovim ukidanjem, a iako je
kralj ovo obećao, to nije učinjeno. Istodobno se na teritoriju Slavonije uz Savu (koje je sada granično područje
prema Osmanlijama) ustrojava Slavonska krajina (Slavonski generalat). Krajine (generalati) se dijele na pukovnije,
a zapovjedno sjedište generalata je generalkomanda.
 Za mletačko vojnokrajiško područje koristi se i izraz mletačka krajišta. Mletačka krajišta nisu bila suvremeno
ustrojene vojno-pogranične jedinice nego je su to pripojena područja na koja je samo djelomice planski useljavano
stanovništvo, a prava i obaveze tog stanovništva prema državi nisu bili jasno definirani (obratite pažnju na razliku
u tom smislu prema habsburškom krajiškom području). Mletačko krajiško područje se dijelilo na nekoliko temeljnih
cjelina (šire zadarsko područje kome je pripadala cijela sjeverna Dalmacija, šibensko zaleđe, područje Trogira i šire
područje splitske okolice, područje Boke kotorske)
 Osmansko krajište se nazivalo serhat i nije bilo službeno izdvojena cjelina s posebnim ustrojem; krajišnici su bili
dio pokrajinske vojske. Za razliku od habsburške krajine, Osmanlije na opustjela pogranična područja nisu željeli
kolonizirati Vlahe koji bi dobili poseban status, prvenstveno jer im u vrijeme osmanske ekspanzije nije trebalo
toliko vojnika. U skladu s time serhat je neodređeniji pojam od Hrvatsko-slavonske Vojne krajine. Osmanlije su
serhat shvaćali kao pogranični prostor kojega zbog toga treba samo jače osigurati, ali u kojem ne treba uvesti bitno
drugačiji sustav nego u ostalim područjima.
 Financiranje vojnokrajiških sustava - Finaciranje habsburškog krajiškog sustava je bio zajednički zadatak svih
pokrajina Monarhije. Na Bečkom savjetovanju 1577. god. je određeno da financiranje granične obrane preuzimaju,
u određenim udjelima, njemačke zemlje, kralj te Štajerska, Kranjska i Koruška (unutarnje austrijski staleži to
potvrdili na saboru u Brucku na Muri 1578. god.). Habsburška krajina svoje je vojnike seljake "financirala"
dodijelivši im zemlju (autarkičnost vojnokrajiškog sustava). Dalmacija nije bila financijski sposobna pa je obranu
općenito u ovoj svojoj pokrajini financirala Mletačka Republika. Osmanski vojnici koji su ukazima bili postavljani
na serhatu bili su plaćani uglavnom gotovinom, iz državnih sredstava kroz dnevnice. U svim pograničnim krajiškim
područjima u određenoj mjeri je "ekonomija pljačke" predstavljala način financiranja, bez obzira je li službeno bila
dopuštena ili čak odobravana od strane vlasti ili ne.
 Vojne postrojbe u hrvatsko-slavonskom području – Osim krajiške vojske postojale su i djelovale i različite druge
vojne postrojbe (od kojih su neke djelovale i na krajiškom području):
o insurekcija i banderijalna vojska (feudalna vojska Hrvatsko-slavonskog Kraljevstva) – oslabljena i
nefunkcionalna za cjelovitu obranu
o kraljevske čete
o vojska unutarnje austrijskih zemalja - bolje uvježbani i opremljeni od feudalne vojske Kraljevstva, ali
nedovoljno motivirani
o plaćena krajiška vojska (trupe nastale od onih koje su financirali vladar i austrijski staleži; Nijemci i dr.
plaćenici, poneki domaći plemići) → najprije pokretna → zatim stajaća
 jedinice u utvrdama i jedinice na terenu
o pješaštvo i konjica čine temeljnu podjelu krajiške vojske (i vojske u utvrdama i vojske na terenu)
o „paravojne” postrojbe (hajduci, uskoci, morlaci) → uglavnom priznaju habsburške ovlasti, ali nemaju
vojničku plaću
o krajišnici
 Vojne postrojbe u Mletačkoj Dalmaciji
o profesionalne postrojbe – organizirali su ih vojni poduzetnici
o postrojbe vlastitih podanika – njima je (povremena) vojna služba obaveza nametnuta od države;
organiziraju ih službenici koje je postavila država (vojna služba im nije profesija), ustrojene su po
teritorijalnoj osnovi; uobičajeno ih se naziva (teritorijalna) milicija
 Soldati Albanesi – elitne mletačke prekomorske postrojbe, laka konjica i pješačke jedinice
novačene s područja koje se nalazilo u sastavu pokrajine Albania Veneta (današnje crnogorsko
primorje i mletačke stečevine u današnjoj Albaniji – Hrvati, Crnogorci, Albanci); stacionirani su u
dalmatinskim gradovima i mletačkim posjedima u grčkim vodama te na mletačkoj terrafermi.
 Barche armate Croate (Barche contro Uscocchhi) – flota brzih, lako pokretnih lađa; posadu su činili
Hrvati, Albanci i Crnogorci iz šireg područja mletačkih prekojadranskih posjeda; djelovale su u
vodama sjevernog Jadrana kako bi nadzirale i štitile od uskočkih i drugih gusarskih napada, a znali
su djelovati i južnije te uz obalu Tunisa protiv berberskih gusara
 Croti a cavallo (Cavalleria Croati) – najvažnija hrvatska postrojba; laka konjica osnovana na
počecima osmanskih prodora i osvajanja dalmatinskog zaleđa; djeluju u širem dalmatinskom
zaleđu; najprije su bili iseljeni stanovnici sa šireg zadarskog područja, a zatim i Hrvati iz drugih
dijelova Dalmacije i Boke kotorske te u manjoj mjeri crnogorski i albanski iseljenici iz drugih
dijelova Mletačke Albanije, a u 18. st. i iz drugih dijelova Italije i hrvatskih krajeva pod habsburškom
vlašću te iz srednje Europe (Češka, Poljska); u 18. st. stacionirani su u gradovima i pograničnim
utvrdama u Dalmaciji, ali i na terrafermi i u Grčkoj; ustrojeni su u pukovnije (zapovijeda kolunel),
a svaka ima više četa (compagnia)
 fanti oltramarini – pješaštvo unovačeno u mletačkim posjedima od Istre do Albanije
 Vojne postrojbe u Istri – najmanji utjecaj imaju promjene nastale vojnim sukobima i sklopljenim mirovnim ugovorima
krajem 17. i početkom 18. stoljeća; nakon Uskočkog rata (1615. – 1618.) Istra je udaljena od izravnih vojnih sukoba
o Rašporski kapetan – najviša vojna i politička vlast za istarsko seosko područje; sjedište mu je u Buzetu;
njegovi vojnici su rješavali sporove između istarskih sela, brinuo se za sigurnost cijelog izvangradskog
područja u istri, nadzirao je useljenike u Istru, bio je i buzetski načelnik
o valput (valpot) – mletački službenik s vojnom funkcijom; nadzire ubiranje podavanja u selima i rješava
sporove; u pravilu je bio Istranin
o vojne posade u utvrdama (gradovima) – zapovjednici i različiti vojni naslovi i zvanja
o cernide (črna vojska") – teritorijalne postrojbe lokalnog redarstva; trebale su djelovati isključivo u Istri, ali
su ih mletačke vlasti znale prebacivati i u prekomorske posjede (Dalmacija, Levant)
 Dubrovačka Republika – Dubrovačka Republika je kao svoju glavnu snagu u vanjskopolitičkom smislu odredila
diplomaciju i politiku neutralnosti. To ipak ne znači da nije obraćala pažnju i na vojno-obrambenu komponentu.
o domaće stanovništvo – vojna obaveza svih podanika Republike da služe u kopnenim i pomorskim vojnim
snagama (građani i seljaci iz okolnih gradskih područja); vlastela je bila oslobođena vojnih dužnosti, a među
njima se biralo nekoliko providura naoružanja; nije bilo stalne stajaće vojske (postojali su redari i straža)
o zapovjednik (guvernadur) oružja – profesionalni časnik kojega je od potresa 1667. god. Dubrovnik na
vlastiti poziv dobivao s područja Napuljskog Kraljevstva; bio je podređen domaćim providurima
o profesionalna vojska - pješačke postrojbe barabanta = plaćenici s područja Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva
i Apeninskog poluotoka; djelovali su na području Dubrovnika i Stona, služba im se odnosila na držanje
straže i čuvanje gradskih utvrda, kule, vrata, arsenala, Kneževog dvora i dr.)
o utvrde i fortifikacijski sustav – naročita se pažnja posvećivala utvrđivanju radi obrane teritorija
(dubrovačke zidine, utvrđeni gradovi Ston, Mali Ston, Cavtat, niz fortifikacijskih građevina po cijelom
teritoriju za obranu od agresora, gusara, pljačkaša i dr.; gradili su ih cehovi, samostani, bratovštine,
autonomne općine, pojedinci, uz dozvolu Republike)
Izbor iz relevantne literature:

U potrazi za mirom i blagostanjem. Hrvatske zemlje u 18. stoljeću, Zagreb, 2013.

Šime Peričić, Vojna krajina u Dalmaciji, Zagreb, 1984.

Drago Roksandić, Triplex Confinium ili o granicama i regijama hrvatske povijesti, Zagreb, 2003.

Štefanec, Nataša, Država ili ne: ustroj vojne krajine 1578. godine i hrvatsko-slavonski staleži u regionalnoj obrani i
politici, Zagreb, 2011.

Nikola Markulin: "Mletačka organizacija teritorijalnih vojnih postrojbi u Dalmaciji od 1684. do 1718. godine", Radovi
Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 59, 2017.