Zadarsko zaleđe između osmanske i mletačke uprave 1645. – 1718.

TEA MAYHEW

Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka

Vremenski okvir ovog rada je razdoblje kandijskog i morejskog rata, te malog rata 1645.-
1718. kada su nastale ključne promjene u povijesti Dalmacije čije razumijevanje je temelj za daljnje
razumijevanje problematike identiteta Dalmatinaca kao i povijesti ove po svemu specifične hrvatske
pokrajine. U radu su predstavljene političke i administrativne promjene nastale s prodiranjem mletačke
uprave u zadarsko zaleđe koje je do tada bilo pod Osmanlijama. Radom su također obuhvaćene i
promjene u naseljenosti, demografskoj strukturi i izgledu naselja, gospodarstvu i trgovini. Osobiti
naglasak stavljen je na prilagodbu i usvajanje osmanskih elemenata i modela u mletački sustav
upravljanja na ovom području. Rad je nastao kao ponovno razmatranje navedenih historiografskih
problema obrađenih i objavljenih u doktorskoj disertaciji „Dalmatia between Ottoman and Venetian
Rule – Contado di Zara 1645.-1718.“

Ključne riječi: Kandijski rat, Morejski rat, Mali rat, 1645.-1718., Zadarsko zaleđe, osmanska
uprava, mletačka uprava, Dalmacija, Morlaci.

Time frame of this paper is the period of Candian, Morean and Little Morean Wars 1645-1718
when the crucial chages occured in the history of Dalmatia and which understanding creates a basis for
further understanding of problematics of identity of Dalmatians as well as history of this in all specific
Croatian region. In this paper are presented political and administrative changeovers occured due to
the Venetian penetration into the Zadar's hinterland which before was under the Ottoman rule. This
work also encompasses the changes in population, demographic structure and apearence of
settlements, economy and trade. A special emphasise is put on adaptation and acception of Ottoman
elements and models within the Venetina government system in this area. This paper is created as an
overview of rethinking the historiographic problems elaborated and published in PhD thesis 'Dalmatia
between Ottoman and Venetian Rule – Contado di Zara 1645-1718'.

Key words: Candian war, Morean war, Little Morean war, 1645-1718, Zadar's hinterland,
Ottoman government, Venetian government, Dalmatia, Morlachs.

Dalmacija u mletačko-osmanskim sukobima 1645.-1718. – historiografija

Istočno jadransko bojište uvijek je bilo periferno u mletačko-osmanskim sukobima jer

se glavnina sukoba vodila oko prevlasti nad mletačkim posjedima u istočnom Sredozemlju.

No, bez obzira na to, sukobi su na području dalmatinske mletačko-osmanske granice imali

svoje zakonitosti i ishode. Sve do okončanja Ciparskog rata 1573. Osmanlije su uspješno

širile svoj teritorij u zaleđu dalmatinskih primorskih komuna pod mletačkom upravom.

Prekretnica nastaje početkom Kandijskog rata 1645. godine kada zahvaljujući prvenstveno

prebjezima s osmanskog teritorija – u mletačkim izvorima zvanim Morlaci, Mlečani uspjevaju

1
ne samo oduprijeti se osmanskim napadima, već i potisnuti frontu dublje prema Bosni te na

kraju proširiti svoj teritorij u dalmatinskom zaleđu.

U historiografiji postoji relativno veliki broj radova koji se bave mletačko-osmanskim

sukobima na području istočne obale Jadrana. Sam Kandijski rat bio je predmet već onodobne

historiografije (NANI, 1686; DIFNIK, 1986). Ratovi kao nedvojbeno traumatično i time

upečatljivo razdoblje ljudske povijesti očuvani su u oralnoj historiji kroz pjesme koje su

oblikovale narodnu svijest u Dalmaciji o vlastitoj prošlosti1 te značajno utjecale na

oblikovanje kulturnog identiteta njezinog stanovništva. Ideja junačke prošlosti i borbe protiv

„Turčina“ reflektirala se i u starijoj južnoslavenskoj historiografiji (NOVAK, 2004). Srpski i

hrvatski povjesničari bavili su se ovom tematikom na različite načine, sintetički

(STANOJEVIĆ, 1958, 1962, 1970, 1987) ili pak usmjeravajući pažnju na pojedine interesne

grupe kao što su ratni junaci odnosno morlački/vlaški vođe (HRABAK, 1953, DESNICA) ili

pojedine etno-konfesionalne skupine (JAČOV, 1984). Broj obljavljenih historiografskih

radova na tu temu u hrvatskoj, srpskoj i talijanskoj historiografiji iscrpio bi prostor ovog rada

kad bi ih krenuli nabrajati. S obzirom na obilatost izvora koji su pohranjeni prvenstveno u

Državnom arhivu u Zadru i Državnom arhivu u Veneciji (Archivio di Stato di Venezia) te

dijelom i objavljeni (Commissiones et relationes venetae, 1876-1877, 1965-1966; DESNICA,

1951) prostora za istraživanje i interpretaciju ne nedostaje, tim više što kompleksnost

promjena koje su ratovi donijeli na prostor Dalmacije u ranom novom vijeku nije ni izdaleka

dovoljno istražena i prezentirana.

Zadarsko zaleđe

Ovdje ćemo se usredotočiti na mikrolokaciju zadarskog zaleđa od sredine 17. do

početka 18. stoljeća. Prije svega to je kopneno okružje glavnoga grada mletačke dvojne

pokrajine Dalmacije i Albanije (Dalmatia et Albania Veneta) – Zadra. Administrativno, ovaj

1
Osobit je utjecaja imao Razgovor ugodni naroda slovinskog (KAČIĆ-MIOŠIĆ, 1956).

2
teritorij obuhvaća kopneni dio Zadarske te većim dijelom Ninsku knežiju (contado di Zara,

contado di Nona). Dva su urbana središta - Zadar (RAUKAR-PERICIOLI-ŠVELEC-

PERIČIĆ, 1987) i Nin (KOLANOVIĆ-MAŠTROVIĆ, 1969) ujedno i upravna i biskupijska

središta s kontinuitetom iz antičkih vremena. Geo-strateški to je područje gdje Mletačka

Republika graniči s Osmanskim Carstvom i s Habsburškom Monarhijom, a mirovnim

sporazumom u Srijemskim Karlovcima 1699-1700 i fizički je ustanovljena tromeđa na

Velebitu (Medviđa Glavica) (ROKSANDIĆ, 2003).

U eko-historijskom smislu, ovo je područje gdje se velebitski planinski lanac preko

bukovačkog gorja pretvara u plodna polja Ravnih kotara i time objedinjuje prostor

mogućnosti poljoprivredne ratarske proizvodnje (feudalnih vlastelinstava) i transhumantnog

stočarstva. S druge strane, ovakva konfiguracija terena omogućavala je lake konjičke upade

osmanskih vojnika iz pravca Bosne gotovo do samih zidina Zadra, a Nin je upravo zbog ove

izloženosti neprijatelju bio nekoliko puta napuštan i razaran. Stalna neprijateljska opasnost

onemogućavala je iskorištavanje prednosti geografske podloge plodnog tla i stalnost

naseljenosti od prvih upada osmanskih akinđija već u prvoj polovici 15. stoljeća (TRALJIĆ,

1969, 529-532) te utjecala na arhitektonsko oblikovanje naselja u smislu izgradnje

obrambenih zidina i kula čak i u seoskim sredinama (BENVENUTI, 2006).

Nakon pada Bosne 1463. ovo područje više nije imalo mira. Osmanlije su postepeno

zauzimale teritorij zadarskog zaleđa koji je u ovo doba pod upravom hrvatskog bana i unutar

Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva (SMILJANIĆ, 1996, 205-255). Ratovi su uzrokovali velika

pomjeranja i iseljavanje hrvatskog stanovništva iako istraživanja pokazuju da su pojedini i

ostajali ili se vraćali na svoja ognjišta pod osmanskom vlašću nakon prestanka ratne opasnosti

(ANZULOVIĆ, 1998, 269-313). U svakom slučaju broj ljudi koji su živjeli u zadarskom

zaleđu što s mletačke, što s osmanske strane granice znatno je opao nakon Ciparskog rata

(1570-1573) i konačnog razgraničenja 1576. godine. Čitavo je ovo područje pretvoreno u

3
nemirnu granicu gdje su neprijateljski upadi, pljačke i otimačine postale dio svakodnevice čak

i za vrijeme službenog mira koji je potrajao sljedećih osamdesetak godina (TRALJIĆ, 1973,

447-457; MAYHEW, 2008).

Primjerice 2. kolovoza 1641. budvanski paša Musa piše duždu Francescu Erizzu da su

pristigle vijesti s bosanske granice i krčkog sanđaka koje upućuju na to da iako su nekada

stanovnici ovih mjesta bili u dobrosusjedskim odnosima s Mlečanima, sada se događaju

agresije i to s mletačke strane na turske utvrde na bosanskoj i hercegovačkoj granici. Osim

toga, podno utvrde Velin, blizu Zadra ubijena su tri muslimana. Od strane Sinja lopovi su

opljačkali 7000 ovaca ljudima iz Vrlike. Najzad ubijen je jedan agent u Zadru i ukradena mu

je velika količina poreznog novca kojeg je imao sa sobom. Paša zahtjeva da se kazne

počinitelji i nadoknade štete. (PEDANI FABRIS–BOMBACI, 1994, 405) Iz navedenog je

vidljivo da nisu samo osmanski podanici ugrožavali sigurnost života mletačkih podanika u

Dalmaciji već su upadi na susjedni teritorij i zločini bili obostrani te se zapravo samo čekalo

službeni početak rata kako bi sukobi eskalirali.

Ratni okvir

Kao što je to i inače bilo u mletačko-osmanskim sukobima, tako i za vrijeme

Kandijskog rata tj. rata za Kretu koja je u mletačkom posjedu, Dalmacija igra „sporednu“

ulogu i većina ratnih zbivanja ovdje se odvija zahvaljujući samoj inicijativi lokalnih ljudi s

obje neprijateljske strane. Osmanski magnati kao Durakbegovići, Filipovići i Atlagići koji su

u dalmatinskom zaleđu imali svoje posjede, angažiraju se na zauzimanju teritorija na uštrb

dalmatinskih komuna (NANI, 1685, 92)2. Ujedno na taj način slabe neprijatelja napadajući ga

sa svih strana. S druge strane, obrana dalmatinskih komuna prepuštena je malobrojnim

posadama mletačkih profesionalnih vojnika i domaćim regrutiranim cernidama. No ratna

sreća se ubrzo preokrenula već na početku Kandijskog rata 1647. godine kad se zahvaljujući
2
Također Archivio di Stato di Venezia (ASV), Senato Mar, registro 103, f. 47v.

4
dobroj vojnoj strategiji vrhovnog vojnog zapovjednika Leonarda Foscola i još više pomoći

kršćanskih prebjega s osmanskog teritorija – Morlaka uspjevaju organizirati uspješna obrana

te protunapad. Zauzimajući utvrde na osmanskom teritoriju, Mlečani ohrabruju sve više

osmanskih kršćanskih podanika da im se pridruže i na taj način omogućavaju formiranje

posebnih Morlačkih gerilskih jedinica koje konstantno ugrožavaju Osmanlije upadajući čak i

vrlo duboko u Bosnu (MAYHEW, 2008, 42). Tijekom 24 godine rata, zadarsko je područje

neprekidno izloženo upadima osmanskih trupa, a naselja nikad nisu posve sigurana čak i kad

se čini da je neprijatelj duboko potisnut. I nakon službenog proglašenja mira, sukobi se ovdje

nastavljaju. Primjerice u studenom 1669. grupica osmanskih vojnika upala je u Posedarje i

zarobila 27 ljudi te odvela veliki broj stoke. Službene mletačke pritužbe na ovaj događaj nisu

prihvaćene (DIFNIK, 1986, 295). Po završetku Kandijskog rata u kojem je Mletačka

Republika izgubila Kretu, osvojeni teritorij u dalmatinskom zaleđu trebala je biti kakva-takva

utjeha. Međutim, prilikom razgraničenja koje je u ime Republike vodio Gianbatista Nani,

osmanska diplomacija pokazala se umješnijom. Korišteno načelo uti possiedetis s njihove je

strane tumačeno da ono što je osvojeno, trebalo je biti i naseljeno, iako su prije početka

razgraničenja na terenu, Osmanlije zahtjevali od Mlečana da njihove vojne postrojbe napuste

utvrde kako ne bi izazivale ratne tenzije. Zbog toga je Nani, da bi izbjegao sukob s

osmanskim pašama, bio primoran potvrditi granicu koja je postojala od 1576. godine s

izuzetkom teritorija oko Klisa, Solina i Kamena 3. Po pregovorima, kako je i sam Nani u

svojem izvještaju Senatu napisao, Republici je ipak ostala zadovoljština što je razrušenu i

opustošenu pokrajinu mogla napučiti osmanskim prebjezima4.

Upravo su ti novi stanovnici Mletačke Dalmacije bili pokretači novog sukoba s

Osmanlijama početkom tzv. Bečkog rata 1684. Sukobi su i započeli na posjedu

3
Biblioteca Museo Correr, Manuscripti Gardenigo, No. 40, Relatione o particolari contenuti nella Relatione
fatta all'Ecc.mo Senato dell'Ecc.mo Kav. Gerolamo Grimani fu Prov. Generale in Dalmazia et Albania, f. 86r.
4
ASV, Senato Dispacci, Provveditori da Terra e Mar, Lettere di G. B. Nani Provveditore dei confini in Dalmazia
167, Busta 694, No. 11: „… Puo facilmente vedersi che il tirare le linee del confine un poco più addentro non è
cosa di grande momento; perché nello stato antico di V.V.E.E. vi è più bisogno di gente che de terreno; essendo
veramente tutta la provincia spogliata a lacrimabile segno“.

5
Durakbegovića u Zemunu još 1682. (DESNICA, 1991, 131-138; STANOJEVIĆ, 1962, 15-19,

MAYHEW, 2008, 65-66) Bio je to okidač za eskalaciju sukoba u cijeloj Dalmaciji iako

Mletačka Republika službeno ulazi u rat na strani Svete Lige tek 1684. godine. Ponovno su

glavne snage Republike usmjerene na Peleponeško (Morjesko) bojište, dok je Dalmacija

sekundarno bojište s puno više uspjeha i osvojenog teritorija. Po završetku rata, odvijaju se

mirovni pregovori u Srijemskim Karlovcima gdje je Republici priznato osvajanje velikog

područja zaleđa dalmatinskih komuna i na osnovu toga utvrđena je crta razgraničenja kao tzv.

nova stečevina (acquisto nuovo). Novi, tzv. Mali morejski (peleponeški) rat izbio je 1715.

godine kad je Mletačka Republika ponovno u savezu s Habsburškom Monarhijom. Ratne

operacije opet se vode na području Peleponeza, a u Dalmaciji u zaleđu prema Hercegovini. U

relativno kratkom sukobu koji je okončan 1718. Republika gubi posjede na Peleponezu, ali

osvaja nove dijelove teritorija prema Bosni i Hercegovini. Ono što je karakteristično za ovaj

rat je integracija morlačkih postrojbi koje su do tada uglavnom bile korištene kao paravojne

gerilske jedinice. One se sada dijelom integriraju u regularnu mletačku vojsku (MAYHEW,

2008, 88-89).

Političke i administrativne promjene

S prodiranjem mletačke vojske i stabilizacijom kontrole nad zaleđem zadarske i ninske

komune, Republika također uvodi svoju upravu. Dok je rat još službeno trajao, to je bilo

nužno radi integracije ne samo novog teritorija, već i velikog broja novih stanovnika kako bi

se izbjegao nered, a i u funkciju stavio taj novi ljudski potencijal prije svega u vojne svrhe.

No, Mlečani nikad nisu bili skloni nametanju nekakvih svojih univerzalnih modela uprave.

Radije su pribjegavali integraciji zateknutih oblika, u ovom slučaju srednjovjekovnih

hrvatskih i osmanskih institucija uprave koje su se ispreplitale na području mletačke nove

stečevine (acquisto nuovo). Kako je zbog ratnoga stanja i načina osvajanja teritorija sve bilo

6
podređeno ratovanju, onda su se i oblici koji su se integrirali u novu mletačku upravu

manifestirali prvenstveno kroz vojnu organizaciju i hijerarhiju novopridošlih Morlaka. To je

bila osnova za kasnije oblikovanje mletačke vojne krajine. (STANOJEVIĆ, 1987 ) Međutim,

vojni su zapovjednici kao što su governaduri, serdari, harambaše, kapetani i alfieri preuzimali

i ulogu lokalne uprave tj. onih koji su u ime mletačke vlasti sa središtem u Zadru osiguravali

provođenje odluka koje nisu imale samo vojni karakter 5. To se prije svega odnosilo na

redovno prikupljanje državne desetine (decima) te održavanje javnog reda i mira u naseljima

(PEDERIN, 1990, 14) koristeći pri tome institucije okupljanja glavara obitelji pojedinih

naselja u posobe (vicinia) što je predosmanska baština samouprave u ruralnim naseljima

Dalmacije (GRGIĆ, 1954, 124-133)

Konačna integracija zadarskog zaleđa u mletački državni teritorij provedena je tek

nakon 1700. i uspostave Grimanijeve granice. Ta nova stečevina obuhvaćala je puno više

teritorija od onog prvotnog predosmanskog područja zadarske knežije (contada). No,

mletačka uprava odlučuje proširit upravno područje glavnog grada pokrajine Dalmacije i

Albanije na uštrb ninske knežije, a integrirajući u nj i nove teritorije prema porječju Zrmanje i

Podgorju. Tako su formirani gornji, srednji i donji kotari (Ravni kotari) što je bila

predispozicija za formalno organiziranje mletačke vojne krajine zasnovane zapravo na baštini

osmanskog serhadda. Mletačka administracija čak usvaja i termin „kotari“ koji je

upotrebljavan za vrijeme osmanske uprave i službeno se od početka 18. stoljeća koristi za ovo

područje bez nužnosti, a vjerojatno niti mogućnosti prevođenja na talijanski/mletački jezik.

(MAYHEW, 2008, 75-90)

Prestankom ratnih aktivnosti krajem 17. i početkom 18. stoljeća, prije spomenuti

narodni vođe i zapovjednici kojima su Mlečani povjerili i upravu na lokalnoj razini i

5
Državni arhiv u Zadru, Dispacci, Pietro Valier, I, f. 4r izvještava da je prije odlaska našao za shodnim upoznati
sve vođe i harambaše zadarskog teritorija i nakon što im je podijelio nešto žita, upozorio ih je na redovno
održavanje nadzora, vjernosti i poslušnosti Republici, paziti da se ne događaju krađe i nasilja i da budu poslušni
svojim zapovjednicima kako bi se rješavale teškoće i izbjegavali nemiri.

7
omogućili im da se ona nasljeđuje unutar iste obitelji, sve se više pretvaraju u lokalne

moćnike koji svoje sunarodnjake nastoje pretvoriti u kolone koji rade na njihovoj zemlji

(kojom su ih za ratne zasluge Mlečani bogato nagrađivali) ili ih pak, zagrezli u korupciju,

nastoje izrabiti što je više moguće kod prikupljanja državne desetine i medijaciji prema

središnjoj vlasti. Takvo je ponašanje rezultiralo čestim pritužbama, ali i revoltima. Primjerice

stanovnici Biograda i Pakoštana ubili su svojeg serdara Bortulazzija 1692. nakon niza pritužbi

na njegovo ponašanje (FILIPI, 1972, 491-492 ; RAUKAR-PETRICIOLI-ŠVELEC-PERIČIĆ,

1987, 402; MAYHEW, 2008, 174)

Središnja vlast, pak, nastojala je uglavnom ne miješati se u unutarnje odnose lokalnih

poglavara i njihovih podanika. Zadarski knez i kapetan intervenirao je samo u slučaju povrede

pravnog sustava na drugoj instanci jer su se prekršaji i manja kriminalna djela rješavala unutar

liga. Generalni providur intervenirao je pak samo u slučaju teške povrede reda i državnog

uređenja, kao u slučaju progona ubojica nesretnog Bortulazzija ili gušenja većih pobuna kao

što je bila pobuna seljaka pod vodstvom pravoslavnog svećenika Petra Jagodića Kuridže

1704. (DESNICA, 1991, 254-255; MAYHEW, 2008, 246-247)

Promjene u naseljenosti i izgledu naselja

Tijekom osmanske okupacije zadarskog zaleđa, a s obzirom na graničnu poziciju,

mnoga su naselja i s jedne i druge strane dobila elemente vojnih obrambenih sustava.

Osmanlije su, osim toga neka naselja uspjeli dignuti na višu razinu uređenosti kao i

funkcioniranja. Primjer je to sa Zemunikom koji je osim što je bio utvrda od strateške

važnosti, također funkcionirao i kao urbano naselje. To je bilo i sjedište utjecajne krajiške

obitelji Durakbegovića. Slično se dogodilo i s Vranom gdje je, između ostalog, izgrađen i

Maškovića han, danas jedino takvo spomeničko-baštinsko zdanje u Dalmaciji. Prema opisu

8
Šime Ljubavca6, raskošno feudalno osmansko zdanje obitelji Beširagić nalazilo se u selu

Biljane. No, ratna razaranja prvenstveno su bila usmjerena protiv njih. I Zemunik i Vrana i

Biljane uništeni su u ratnim akcijama 1647. godine, nakon kojih su slijedile temeljite pljačke.

U primirju od 1670. do 1684. ova naselja se nisu obnovila. Nakon što je područje zadarskog

zaleđa integrirano, mletačke su vlasti nastojale revitalizirati ova naselja, ali bez značajnijeg

uspjeha. Zemunik je postao vojarna mletačke konjice, Vrana je postala posjed obitelji Borelli,

no uništeni sustav navodnjavanja pretvorio je ovo područje u nezdravo močvarno okruženje u

kojem su ljudi izbjegavali živjeti zbog malarije. (BENVENUTI, 2006, 105-106, 206-207;

MAYHEW 2008, 119-120)

Slična se situacija dogodila s Ninom koji, doduše nikad trajnije nije bio pod

osmanskom upravom, ali je zbog stalne izloženosti osmanskim upadima, plodna zemlja oko

grada bila zapuštena i pretvorena u močvarno malarično područje. Gradske su zidine nekoliko

puta rušene, a i sam grad srušen je po odluci ninskog gradskog vijeća i mletačkog providura

1646. kako ne bi pao u ruke Osmanlijama za vrijeme Kandijskog rata. Dugotrajna

nemogućnost naseljavanja ovog područja, ostavila je trajni pečat na urbanitetu i

municipalitetu grada koji je zbog gotovo potpune promijene stanovnika (od Kandijskog rata u

njemu i oko njega uglavnom stanuje ruralno morlačko stanovništvo) ovaj grad samo formalno

zadržao taj status. (MAYHEW, 2008, 177-183) Doduše, takvo „umjetno“ održavanje Nina i

ninske komune imalo je svoju svrhu u interesima mletačke vlasti da revitalizira 7 ovo područje

što im nije uspjelo.

Doseljavanje Morlaka u ovo područje ostavilo je trajnog traga u promjenama širih

razmjera. Doduše, važno je napomenuti da se zahvaljujući tim pridošlicama pravoslavne i

katoličke vjeroispovijesti, nekadašnjih osmanskih podanika, ovo područje zadržava i štoviše

6
Znanstvena knjižnica Zadar (ZKZD), Manuscripti, No. 16530, Ms 459, Storica disertazione del contado e
territorio di Zara del dottor Simon Gliubavaz dedicato a S. G. Leonardo Foscolo Provveditore Generale di
Dalmazia et Albania.
7
ASV, Senato Dispacci, Provveditore da Terra e Mar, rubriche del Provveditore Generale in Dalmazia 1671-
1673, Busta 383, No. 70, Pietro Civran napominje da je za obnovu palače i katedrale utrošeno 100
(dalmatinskih) dukata.

9
osvježava naseljenost, a to je i samoj mletačkoj vlasti, kako smo već spomenuli bilo od

interesa. Njihovo naseljavanje unjelo je trajne promijene u etnokonfesionalnom sastavu

stanovništva čitavog dalmatinskog priobalja, a jedan od najočiglednijih pokazatelja je

prevalencija štokavskog nad izvornim čakavskim dijalektom koji se uglavnom zadržava na

otocima gdje se Morlaci nisu naseljavali u većem broju.

Što se pak izgleda naselja tiče, morlačko stanovništvo utječe uvelike na promjene u

kulturnom krajobrazu zadarskog zaleđa. Nova, morlačka sela, koja su uglavnom nastala iz

srednjovjekovnih naselja, otvorenija su, kuće su raštrkane i čine brojne zaseoke, tako da se u

pojedinim slučajevima spajaju nekada razdvojena dva naselja. To je više kontinentalni, nego

sredozemni izgled naselja (MLINARIĆ, 2004, 95). I izgled kuća je drugačiji u odnosu na

pred-osmansko i osmansko razdoblje. Kako je većina seoskih kuća uništeno u ratnim

razaranjima, tog nasljeđa gotovo da nema ni u tragovima. No, Morlaci su uglavnom gradili

kuće od suhozida prekrivene slamom. Razlog je tome dvojan, što zbog siromaštva, a što zbog

nesigurnosti izazvanih ratnim okolnostima kad su u neprijateljskom upadu kuće lako mogle

biti srušene i spaljene. Kasnije, imućniji grade čvršće kuće pokrivene škriljevcem s više

prostorija ili čak na kat, a sačuvani su i neki oblici naselja s povezanim kućama, kao i imanja

s povezanim višenamjenskim zdanjima. (MAYHEW, 2008, 123-126)

Mletačka vlast nije bila sklona ovom novom načinu morlačkog naseljavanja u

raštrkanim naseljima. Smatrali su da tako raštrkane kuće pogoduju sklanjanju lopovima i

zločincima koji su se od vlasti skrivali u poljima i šumama. To je ujedno bio i razlog većoj

izloženosti seljana da udaljeni od svojih susjeda, lako postanu žrtve takvom ološu. Zato se

pribjegavalo čak i prisilnom ujedinjavanju seljana, no često bez dugotrajnijeg učinka8.

Gospodarstvo

8
DAZ, Dispacci Giustin Da Riva 1705-1706, I. f. 33v: „…in quelle tenute, nelle qualli i Morlacchi vivono
disgionti, e sparsi per il bosco e per la campagna sarà fatta osservatione de siti più proprij per impiantarvi i
villaggi e per disponer le genti ad unirsi in cohabittatione e società.“

10
 Iako je uvriježeno mišljenje da je morlačko stanovništvo uglavnom stočarsko,

povijesni izvori ukazuju da to nije posve tako bar što se tiče njihovog života u zadarskom

zaleđu. Zadarsko je zaleđe jedno od plodnijih područja Dalmacije koje omogućava razvoj

ratarskih aktivnosti. S druge strane blizina planinskih pašnjaka nedvojbeno je usmjeravala na

transhumantno stočarstvo. Izvori pokazuju da su stanovnici zadarskog zaleđa, kad god su to

ratne/mirnodopske okolnosti dopuštale, obrađivali zemlju, a ratarstvo je bilo uvijek

upotpunjavano s nekim oblikom stočarstva. Primjerice generalni providur Antonio Barbaro,

po završetku kandijskog rata šalje izvještaj Senatu u kojem napominje da su mnogi hrabri

Morlaci (novi mletački podanici) i za vrijeme ratnih okolnosti obrađivali zemlju i nadgledali

je od osmanskih upada9.

Analizirajući dokumente mletačkog katastra iz 1709. može se dodatno zaključiti da

stočarstvo nikad nije bila dominantna gospodarska aktivnost u zadarskom zaleđu. Naime,

prema popisu vrsti obradivog tla kojeg su mletački mjernici dijelili na oranice, vinograde,

pašnjake, zapušteno i močvarno zemljište koje nije obrađivano, najveći postotak ipak

obuhvaća oranice i vinograde ukazujući da su se novi i stari mletački podanici na ovom

području bavili ratarstvom10. Može se nadalje zaključiti da čak i oni doseljenici koji su se

možda prije dominantno bavili stočarstvom, skrasivši se u zadarskom zaleđu, privučeni

količinom plodnih površina i povoljnom klimom kao i izvorima vode, prelaze na obradu

zemlje. Drugi je problem koliko su u tome bili uspješni osobito u područjima gdje su zbog

dugotrajne zapuštenosti polja prerasla u močvare i bila po zdravlje opasna (MAYHEW, 2008,

126-130).

U svom izvještaju generalni providur Catterino Corner 1667. izvještava da umješni i

vrijedni Morlaci koji su se naselili oko zadarskih zidina te obrađuju zemlju, bolje žive od

mnogih građana. Zahvaljujući njima mnoga su napuštena feudalna gospodarstva ponovno

9
ZKZD, Manuskripti, No. 2000, Ms. 501, f.3.
10
DAZ, Katastri Dalmacije XVII. i XVIII. stoljeća

11
oživjela. Doduše, veliki je broj njih jednostavno ignorirao vlasnika iako su mletački

službenici upozoravali da su doseljenici dužni feudalna podavanja kao koloni na feudalnim

vlastelinstvima. Zbog rata, prve se dvije godine opraštalo podavanja kako bi se gospodarstvo

obnovilo, a onda se iz godine u godinu povećavao iznos podavanja dok nije dosegao

uobičajenu petinu. Ako su došljaci uzeli na obradu zemlju koja je već bila obrađena, onda ih

ova izuzeća nisu obuhvaćala, već su od prve godine morali podnositi puni iznos feudalnih

podavanja. Na taj je način mletačka vlast po potiskivanju Osmanlija iz zadarskog zaleđa

nastojala revitalizirati prijašnja feudalna gospodarstva (RAUKAR-PETRICIOLI-ŠVELEC-

PERIČIĆ, 1987, 375 ). No, većina je novo-osvojene zemlje proglašena državnom gdje se za

obradu zemlje podnosila samo jedna desetina prinosa. Kako je ta zemlja najvećim dijelom

naseljena novim podanicima – Morlacima, dolazilo je do sukoba između starih i novih

podanika kao i do nastojanja starih podanika da preuzmu obradu državne zemlje na uštrb

zemlje svojih feudalnih gospodara (RAUKAR-PETRICIOLI-ŠVELEC-PERIČIĆ, 1987, 376;

Mayhew, 2008, 212).

Osim rente poljoprivrednog zemljišta, razvila se i renta stoke, tj. davanje u zakup, a

vlasnici stada za uzvrat su dobivali godišnja podavanja u mesu, vuni i mliječnim proizvodima

što je ovisilo o vrsti sklopljenog ugovora (socida) podavanja su obično iznosila polovinu.

(RAUKAR-PETRICIOLI-ŠVELEC-PERIČIĆ, 1987, 379-380) Uzgoj stoke u zadarskom

zaleđu neminovno je bio transhumantnog oblika što je zbog graničnog područja na kojem su

se nalazili velebitski pašnjaci iziskivalo posebne međudržavne ugovore (Osmanlije, Mlečani,

Habsburgovci). To je bilo, naravno, nemoguće za vrijeme otvorenih sukoba, ali se po

uspostavi mira, neometano odvijala i to na način da su mletački podanici ljeti mogli slobodno

prelaziti na Velebit pod osmanskom upravom, dok su osmanski podanici zimi napasali svoju

stoku na obroncima Bukovice i gornjih Ravnih kotara11 (TRALJIĆ, 1959, 409-424).

11
DAZ, Dragomanski spisi, kutij 6, svežanj LVIIIa, f. 5r In oggetto di diritto di pascolo nella montagna del
confine lungo della linea della morlacca.

12
 Jedan od pokazatelja intenziteta te gospodarske aktivnosti može biti i u činjenici da se

Zadar razvio kao glavna izvozna luka za živu stoku koja se prodavala u Veneciji (isključivo,

jer su Mlečani strogo kontrolirali opskrbu glavnoga grada hranom). (ČOLAK, 1995, 411-581)

Zaključak

Pregledom nekih od promjena koje su se dogodile prelaskom zadarskog zaleđa iz

osmanske u mletačku upravu, ukazano je na neke ključne događaje koji su temelj za

razumijevanje povijesti Dalmacije. Rat u onom Heraklitovom smislu, pokretač promjena,

doista se ovdje manifestira kao kategorija koja je unijela promijene u samu bit dalmatinskog

društva. Prije svega, veliki broj doseljenih Morlaka stubokom je promijenio

etnokonfesionalnu sliku ove mletačke pokrajine. Te su promjene temelj za daljnje vjersko te

nacionalno disociranje njezinih stanovnika što započinje već u drugoj polovici 18. stoljeće i

dovodi do antagonizama koji su na kraju eskalirali u Domovinskom ratu krajem 20. stoljeća.

Morlački doseljenici, koji su napučili opustošena područja dalmatinskog zaleđa, omogućili su

nastavak gospodarskih aktivnosti. No bez značajnije mletačke strategije kao ni mogućnosti

ulaganja u razvoj gospodarstva ove pokrajine, taj se ljudski potencijal nije iskoristio iako je u

razdoblju koje se ovdje razmatra bio od izuzetne važnosti za njezinu poslijeratnu restauraciju.

Kulturološke razlike doseljenika u odnosu na gotovo nestalo autohtono hrvatsko stanovništvo,

očigledne su i u načinu svakodnevnog života, kroz oblike naselja i stambenih objekata.

Prvotni oblici naselja i kuća skoro su posve nestali u zadarskom zaleđu i do današnjih dana

mogu se pratiti oblici raštrkanih naselja i zaselaka čije su oblikovanje započeli morlački

doseljenici. Nekad važna naselja poput Nina, Zemunika, Vrane, nikad više nisu obnovljena, a

ostaci osmanske prisutnosti nalaze se gotovo u tragovima jer su sustavno uništavani u

ratovima 17. stoljeća. Oralna historija (narodne pjesme i legende) jedini je prostor u kojem su

preživjela sjećanja na osmansku prisutnost u ovim prostorima te na burne ratne događaje i

13
junačke podvige morlačkih ratnika. Svjestan su to i nesvjestan prijenosnik identiteta današnjih

stanovnika Dalmacije.

Literatura

ANZULOVIĆ, I. (1998): O opstojnosti hrvatskog pučanstva sjeverne Dalmacije iz

predturskog vremena, Zadarska smotra, 4-6, 269-313

BENVENUTI de, A. (2006): Fortificazioni venete in Dalmazia, Venezia

ČOLAK, N. (1995): Promet stoke u zadarskoj skeli u XVIII. stoljeću, Radovi zavoda za

povijest HAZU u Zadru, 37, 411-581

DESNICA, B. (1951) (ur.): Istorijea kotarski uskoka, I, II, Beograd

DESNICA, B. (1991): Stojan Janković i uskočka Dalmacija, Beograd

DIFNIK, F. (1986): Povijest kandijskog rata u Dalmaciji, Split

HRABAK, B. (1953): Smiljanići od Zadra sokoli, Beograd

JAČOV, M. (1984): Venecija i Srbi u Dalmaciji u XVIII veku, Beograd

KAČIĆ-MIOŠIĆ, A. (1956): Razgovor ugodni naroda slovinskog, Zagreb

KOLANOVIĆ, J. i MAŠTVORIĆ, V. (1969): Povijest grada Nina, Zadar

MLINARIĆ, D. (2004): Mala aria i socio-migracijska kretanja u sjevernoj Dalmaciji u 18.

stoljeću (neobjavljena doktorska teza), Zagreb

NANI, G. (1686): Historia Veneta, Venezia

NOVAK, G. (2004): Prošlost Dalmacije, I, II, Split

PEDANI-FABRIS, M. P. i BOMBACI, A. (1994) (ur.): I „documenti turchi“ dell'Archivio di

stato di Venezia, Venezia

RAUKAR, T., PETRICIOLI, I., ŠVELEC, F., PERIČIĆ, Š. (1987): Prošlost Zadra, III, Zadar

ROKSANDIĆ, D. (2003): Triplex Confinium, Zagreb

14
SMILJANIĆ, F. (1996): Teritorij i granice Lučke županije u ranom srednjem vijeku, Radovi

Zavoda za povijest HAZU u Zadru

STANOJEVIĆ, G. (1958): Dalmacija u doba Kandijskog rata, Beograd

STANOJEVIĆ, G. (1962): Dalmacija u doba morejskog rata 1684-1699, Beograd

STANOJEVIĆ, G. (1970): Jugoslavenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII

vijeka, Beograd

STANOJEVIĆ, G. (1987): Dalmatinske krajine u XVIII, Beograd, Zagreb

TRALJIĆ, S. M. (1959): Tursko-mletačko susjedstvo na zadarskoj krajini XVII. stoljeća,

Radovi Zavoda za povijest JAZU u Zadru, 4-5, Zadar

TRALJIĆ, S. M. (1969): Nin pod udarom turskom-mletačkih ratova, Povijest Nina, Zadar,

447-457

TRALJIĆ, S. M. (1973): Tursko-mletačke granice u Dalmaciji u XVI. i XVII. stoljeću,

Radovi Zavoda za povijest JAZU u Zadru, 20, Zadar

15