ISPITNA PITANJA IZ KOLEGIJA POVIJEST HRVATSKE UPRAVE

***prema pitanjima prof. Vilme Pezelj 2021**

1. Antički doprinos hrvatskoj državnopravnoj povijesti (46-48)

Pitanje identiteta i dolaska Hrvata na prostore na kojima će nastati hrvatska država nije
pouzdano razriješeno. Iako ovo pitanje ne spada u državnopravnu povijest, ono ima
veliko posredno značenje u određenju stanovništva i prostora koji je obuhvaćala
hrvatska srednjovjekovna država.
Glavnina spoznaja o etnogenezi Hrvata temelji se na arheološkim i lingvističkim
raščlambama (Hrvati imaju slavenska obilježja na koje jasno upućuje jezik, bili su u
kontaktu s iranskim plemenom koje je ostavilo trag u jeziku i nazivlju).
Čini se da su Hrvati na područje antičke Dalmacije, u zaleđe dalmatinskih gradova, došli
početkom 7. st. kao slavenizirano pleme, i to možda kao savez sedam plemena, u
kojemu su dominantni bili Hrvati koji su dali ime cijelom savezu.
U Dalmaciji će Hrvati izgraditi svoju organizaciju vlasti, a iz povijesnih je vrela i
materijalnih ostataka vidljivo da se jezgra te ogranizacije nalazila na prostoru između
Nina, Knina, Skradina te Like, odakle se ubrzo proširila na područje gradova Trogira i
Splita i njihovo zaleđe.

2. Hrvatska država narodnih vladara (48-51)

Prva se hrvatska kneževina javlja u sklopu franačke vlasti. Na prostoru stare rimske
Dalmacije prvi je zabilježeni hrvatski knez bio Borna, knez plemena Gačana koje je
obitavalo u Lici.
Knez je raspolagao svojom vojskom i vlastitom oružanom pratnjom te je uživao
dvostruku legitimaciju i bio „rodovski vladar“ kojeg je car potvrdom pretvorio i u
upravitelja carske pokrajine.
Vrhovna vlast franačkog cara snažila je položaj kneza spram njegovih podanika i
omogućavala koncentraciju moći u krugu rodovske aristokracije oko kneza. Taj je krug
bio središte državne moći koja je već za kneza Trpimira narasla do mjere da je on
raspolagao uređenim dvorom. Trpimir je bio jak vladar i upravljao je političkim
organizmom koji se može označiti državom, izgradio je prve mehanizme vlasti države.
Proces izgradnje državne vlasti odvijao se u znaku franačkog političkog vrhovništva i
ugledanja na tamošnje oblike organizacije (dvor, mreža teritorijalnog uređenja), ali će
određenu ulogu igrati i još uvijek moćni Bizant. Odnos spram franačkog vrhovništva
počet će se mijenjati u doba vladavine kneza Branimira, koji će uspostaviti odnos s
papom, moralnim i vjerskim autoritetom.
Od Tomislava se svi hrvatski vladari nazivaju kraljevima, a organizacija države ima
elemente centralizirane kraljevine. Pojavljuju se banovi kao dužnosnici koji razmjerno
samostalno upravljaju županijama Likom, Gackom i Krbavom i zauzimaju utjecajan
položaj u hrv. političkom sustavu.
Svakako valja spomenuti i Zvonimira, koji je položio vazalsku prisegu papi i obećao mu
plaćanje danka. Nakon smrti Zvonimira, koji nije imao nasljednika, u Hrvatskoj izbijaju
dinastičke borbe (na prijestolje nakratko se penje Stjepan II., a namjeru da zadrži vlast
pokazala je i Zvonimirova udovica Jelena odnosno dinastija Arpadovića iz koje ista
potječe).

3. Političke prilike od 12. do 16. stoljeća (51-56)

Ladislav je 1091. poduzeo pohod na Hrvatsku i pri tome relativno lako osvojio Slavoniju,
ali je zaustavljen na Gvozdu s kojeg se morao vratiti u Ugarsku zbog provale i haranja
nomadskih Kumana.
Radi osiguranja vlasti, Ladislav je osnovao 1094. Zagrebačku biskupiju koja je sve do
polovine 19. st. bila vezana uz ugarsku crkvenu hijerarhiju.
Vlast Arpadovića u Hrvatskoj osigurao je Ladislavov nasljednik Koloman koji se 1102. u
Biogradu okrunio za hrv. kralja i koji je 1105. prisilo obalne gradove da priznaju njegovu
vlast. 13. st. je obilježeno sukobima Arpadovića i ugarskog plemstva te nastojanja
vladara da zaustave slabljenje središnje vlasti.
U srednjovjekovnoj Slavoniji nastaju slobodni i kraljevski gradovi sa autonomnim
statusom koji se sastoji u samostalnom pravu izbora gradskih tijela (Varaždin, Vukovar).
12. i 13. st. obilježeno je uzdizanjem moćnih hrv. velikaških rodova (krčki knezovi
Frankapani, bribirski knezovi Šubići). Kraj 13. st. obilježile su dinastičke krize i pojava
Anžuvinaca.
Stabilnu vlast u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu uspostaviti će tek kralj Matija Korvin,
koji je vladao od 1458. do 1490.

4. Habsburgovci na hrvatskom prijestolju (56-59)

Poraz ugarske vojske na Mohačkom polju i pogibija ugarsko-hrv. i češkog kralja

Ludovika II. Jagelovića 1526., a koji nije imao nasljednika, otvorili su ustavnu krizu s
obzirom na nejasnost situacije oko popunjavanja prijestolja.
Glavni pretendenti bili su austrijski nadvojvoda Ferdinand II. Habsburgovac i moćni
ugarski velikaš i erdeljski vojvoda Ivan Zapoljski. Habsburgovci će se nametnuti
ugarskom i hrv. plemstvu kao jaki vladari koji će konstantno ugrožavati njihova staleška
prava.

5. Pragmatička sankcija (59-61)

U listopadu 1687. g. Ugarsko-hrvatski sabor donio je zakon o pravu nasljedstva
ugarske krune u dinastiji Habsburg po muškoj liniji temeljem primogeniture
(prvorodstva-pravo nasljeđa najstarijeg sina), a nakon izumrća roda kuće Habsburg
ugarsko-hrvatski staleži mogu samostalno izabrati vladara.
Leopolda I. je nakon smrti 1705.g. naslijedio sin Josip I. koji je 1711.g. umro bez muških
potomaka, pa ga je naslijedio brat Karlo III.(VI.) koji nije imao djece. Njegova smrt bi
dovela do građanskog rata za ugarsko prijestolje, s obzirom da bi u tom slučaju staleži
imali pravo na samostalan izbor vladara. Karlo III.(VI.) je želio osigurati nasljeđivanje
prijestolja po ženskoj liniji. Ugarski su staleži inzistirali da na snazi ostane pravilo o
njihovu pravu na samostalan izbor novog kralja.
Hrvatsko-slavonski sabor je 11.03.1712. g. prvi od zemalja u Monarhiji donio
Pragmatičku sankciju po kojoj priznaje nasljeđe po ženskoj lozi kuće Habsburg u
slučaju nepostojanja muških nasljednika, i to uz uvjet da stoluju u Austriji i vladaju
Štajerskom, Koruškom i Kranjskom. Vladar nije sankcionirao taj akt, ne želeći se
zamjeriti ugarskim staležima, pa hrvatska Pragmatička sankcija nije ni stupila na pravnu
snagu, ali ima značaj političkog akta kojim je iskazana hrvatska ustavna posebnost i
neovisnost.

Ugarsko-hrvatski sabor održan 22.05.1712.g. odbio je prihvatiti Pragmatičku sankciju.

1713.g. Karlo je donio tzv. dvorsku Pragmatičku sankciju koja je utvrdila da vrijedi pravo
nasljeđa po ženskoj liniji, te proglasila i nedjeljivost zemalja Habsburške monarhije.
Karlo je vojnim uspjesima učvrstio svoju moć, pa je Ugarsko-hrvatski sabor 1722. g. prihvatio
Pragmatičku sankciju. Nakon smrti Karla III.(VI.) 1740.g. na prijestolje je stupila Marija Terezija,
rođena 1717.g.
6. Reforme Marije Terezije i Josipa II. - opća obilježja (61-62)

Nakon što je Marija Terezija uspješno obranila svoje pravo na prijestolje time je i ojačala
svoj položaj na vanjskom i unutarnjem planu. (1740-1748-tzv.ratovi za austrijsko
nasljeđe)
Sedmogodišnji rat (1756-1763) koji je urodio porazom od Pruske i gubitkom Šleske,
potaknuo je bečki dvor da vrati narušeni položaj, što je bilo moguće najprije jačanjem
financijske osnove i vojnih potencijala države.
Ti su se ciljevi mogli postići: - jačanjem gospodarstva, - izmjenom zastarjelog poreznog
sustava, te
- reformom uprave preko koje bi središnja vlast neposredno utjecala na provođenje
reformi.
U Ugarskoj je bečki dvor ostvario svoj utjecaj preko Ugarskog namjesničkog vijeća i
preko velikih župana u županijama. To nije bilo moguće u Banskoj Hrvatskoj gdje takve
institucije nisu bile uvedene, već je uprava počivala na tradicionalnom ustroju.
Zbog toga je trebalo uvesti nova upravna tijela neovisna o Hrvatsko-slavonskom
saboru. Izgradnja snažne države preko jačanja njene vojne i financijske osnove
potaknula je niz upravnih i društvenih reformi. Učinkovito ubiranje poreza tražilo je
uređenu, racionalnu i učinkovitu upravu s obrazovnim osobljem kojom bi se upravljalo iz
središta.
Josip II. je postavio izazov samom sustavu. Promjene uvedene u njihovom vladanju označavaju
se kao predmodernizacijske reforme koje ne spadaju u srednji vijek, ali ni u modernu regulativu.

7. Preustroj županijskog uređenja (63, 64)

U trenutku dolaska Marije Terezije na prijestolje vlast bana protezela se na:
- 3 hrvatske županije (Zagrebačka, Križevačka, Varaždinska)
- 3 slavonske županije ( Virovitička, Požeška i Srijemska)
koje su bile obnovljene još 1688.g.i zadržane pod upravom bečke Dvorske komore.
Marija Terezija uredila ih je 1745.g. prema "ugarskom" modelu i stavila pod vlast bana i Sabora.
Međutim, u pogledu prikupljanja poreza tri slavonske županije bile su stavljene pod nadležnost
Ugarskog namjenićkog vijeća te je u njima uveden mađarski porezni sustav.
Marija Terezija najprije je slavonske županije organizirala na osnovi "ugarskog" modela koji je
1759. g. dekretom protegnula i na tri hrvatske županije. Prema tom modelu uprava županije
sastojala se od:
- velikog župana na čelu županije kojeg je iz reda uglednih plemića, imenovao i plaćao kralj
- županijske skupštine koja je bila središnji organ županijske samouprave s nadležnošću u
vojnim, upravnim i financijskim poslovima, te pravosudnim pitanjima.
- magistrata sa službenicima koje bira velika županijska skupština na prijedlog velikog župana.
Male županijske skupštine rješavale su tekuće i hitne poslove uz naknadnu potvrdu velike
skupštine.
Kralj je sa županijama komunicirao preko Ugarskog namjesnićkog vijeća ili Hrvatskog
kraljevskog vijeća čime je onemogućen utjecaj Hrvatsko-slavonskog sabora na županije. Tako
su županije u Hrvatskoj i Slavoniji postale samostalne institucije s jakom lokalnom autonomijom
i neposrednom vezom s vladarom.
Imenovanjem velikih župana bečko središte je dobilo svog predstavnika u Hrvatskoj i Slavoniji
što je omogučilo Beču utjecaj na provedbu njegovih odluka.

8. Reforme državne uprave – Hrvatsko kraljevsko vijeće (65, 67)

Hrvatsko kraljevsko vijeće
1767.g. osnovano je Kraljevsko vijeće za Kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i
Slavoniju pod nazivom Hrvatsko kraljevsko vijeće. Do njegova osnivanja je došlo
zato što su ban i Hrvatsko-slavonski sabor pokazali suzdržanost prema izvršenju
kraljičinih reformi. Osnivanje vijeća pripremili su bečka vlada i Ugarsko namjesničko
vijeće bez sudjelovanja Hrvatsko-slavonskog sabora i bana.
Sabor je tvrdio da nadležnost za osnivanje tog vijeća pripada Ugarsko-hrvatskom
saboru; pa je molio kraljicu ukoliko ne želi ukinuti Hrvatsko kraljevsko vijeće neka barem
njegov položaj izjednači s onim Ugarskog namjesničkog vijeća, što je kraljica posebnom
uredbom i zajamčila.
Hrvatsko kraljevsko vijeće s radom je započelo 20.08.1767.g. sa sjedištem u
Varaždinu, ali je 1776.g. premješteno u Zagreb. Presjedao mu je ban s pet članova i
devet službenika. Petorica članova Vijeća su bila
specijalizirana za upravno-politička pitanja, prosvjetu, bogoštovlje, pravosuđe, financije i
vojno-upravna pitanja.

Vijeće je bilo neposredno podređeno vladarici i obavljalo je upravno-političke, gospodarske i

vojno-upravne poslove.
Osnivanje vijeća umanjilo je značenje Hrvatsko-slavonskog sabora što je omogućilo uvođenje
moderne uprave u Bansku Hrvatsku. Vijeće je unaprijedilo trgovinu, obrt i cijelo hrvatsko
gospodarstvo.
Članovi vijeća bili su sposobni i obrazovani, a najistaknutiji bio je Nikola Škrlec Lomnički koji se
zalagao za unaprijeđenje visoko školskog i gimnazijskog obrazovanja.
Najvažniji cilj reforme je potreba obrazovanja upravnog osoblja.
Vijeće je ukinuto 1779.g., a nadležnosti su prenesene na Ugarsko namjesničko vijeće.

9. Urbari Marije Terezije (64, 65)

URBARI su bili pravni akti kojima su se uređivali odnosi između vlastelina i kmetova, a donosili
su ih sami vlastelini za područje svog vlastelinstva.
U 18. st. u Monarhiji je došlo do širenja tržišnih odnosa, a time i do pojačane potrebe vlastelina
za novcem i povećanom proizvodnjom. To je dovelo do iskorištavanja kmetova i njihove reakcije
u vidu BUNA. Najveća je bila u Zagorju i Podravini 1755.g., a krvavo je ugušena oružanom
intervencijom koju je vodio podban Ivan Rauch, što je nanijelo veliku štetu gospodarstvu i
otežalo ubiranje poreza i drugih kmetskih davanja.
Kraljica je zbog toga provela ispitivanje uzroka za bunu te je 1756.g. donijela SLAVONSKI
URBAR, a tek 1780.g. i tzv. HRVATSKI URBAR, budući se do tada hrvatsko plemstvo dugo
protivilo usvajanju tog akta, smatrajući da rješenje tog pitanja mora ostati u rukama staleža.
(Kraljica je 1755.g. za Hrvatsku odmah uvela PRIVREMENI URBAR tražeći da se na temelju
njega izradi konačni urbar)
-temeljili su se na propisima i običajima, a posebna pažnja pridana je radnoj tlaki koja je bila
glavni razlog bune
-utvrdili su najveća opterećenja seljaka, dok su vlastelini za područje svog vlastelinstva mogli
utvrditi manja opterećenja, čime je smanjeno iskorištavanje seljaka i razlog za njihove bune te
su urednije ispunjavali porezne obveze prema državi

10. Upravno i pravno obrazovanje (67, 68)

Uvođenje moderne uprave u Bansku Hrvatsku tražilo je i obrazovano upravno osoblje.

1769.g. dekretom Marije Terezije osnovana je POLITIČKO-KAMERALNA ŠKOLA sa
sjedištem u Varaždinu, a 1772.g. preseljena je u Zagreb. Ban je bio zadužen da osigura
i prati rad škole, prisustvuje svakom ispitu i kraljici podnosi redovita izvješća. Škola je
trajala 2 godine, a kao jedini propisani udžbenik je onaj koji se koristio na Bečkom
sveučilištu, znamenitog austrijskog kameralista Josepha von Sonnenfelsa. Nastavni
jezik bio je njemački. Studenti su bili plemićkog i građanskog porijekla, a kroz školu je
prošlo oko 200 studenata.
Radi unaprijeđenja obrazovanja 1776.g. osnovana je KRALJEVSKA AKADEMIJA
ZNANOSTI s tri dvogodišnja fakulteta - filozofski, pravni i teološki. U cijeloj Kraljevini
Ugarskoj osnovano je jedno sveučilište u Budimu i 5 takvih akademija. Zagreb je bio
sjedište školskog kotara, a za ravnatelja je postavljen Nikola Škrlec Lomnički.
Propisani su uglavnom austrijski i njemački sveučilišni udžbenici, a ubrzo su se pojavili i
udžbenici na latinskom. Prvi udžbenik na hrvatskom jeziku (na kajkavskom narječju) je
napisao prof. Imbre Domino.

11. Reforme Josipa II. (68-70)

Josip II. naslijedio je svoju majku Mariju Tereziju. Nastojao je ustrojiti Monarhiju kao
jedinstvenu i ujednačenu njemačku državu. Njegovo nezadovoljstvo bilo je vezano uz
staleški ustroj i poseban položaj Katoličke crkve što je ometalo njegove namjere. Njezin
privilegirani položaj kao crkve oslabljen je 1781.g. PATENTOM O VJERSKOJ
TOLERANCIJI kojim je uspostavljena jednakopravnost priznatih vjera i proširena su
prava protestanata i židova. Djelovanje Crkve nastojao je usmjeriti prema ostvarenju
javnog interesa, zato je ukinuo samostanske redove koji se nisu bavili općekorisnom
djelatnošću.
1784.g. uredbom je nametnuo njemački jezik kao službeni u cijeloj Monarhiji.
1785.g. podijelio je Ugarsku i Hrvatsku na 10 okruga, na čelu sa kraljevim
povjerenikom koji je imenovao podžupana na čelu županije, čime je županija postala
najniža jedinica državne uprave u zemlji. Između kralja i županija posredovao je ban.
1785.g. PATENTOM O UKIDANJU KMETSTVA kmetovima je podario niz sloboda; one
su bile virtualne jer nisu osigurale vlasništvo nad zemljištem koje su obrađivali. Osim
toga, Ugarske i hrvatske županije taj patent nisu proglasile.
Pokušao je uvesti reforme poreznog sustava i opće porezne obveze, što je izazvalo val
nezadovoljstva te je 1789.g. pod pritiskom Mađara, posebnom uredbom vratio na snagu ustavni
poredak u Ugarskoj i Banskoj Hrvatskoj, ukinuo sve uredbe koje je donio, osim Patenta o
vjerskoj toleranciji i Patenta o ukidanju kmetstva, te obećao sazivanje Sabora. Obećanje nije
mogao ispuniti jer je umro 20.02.1790.g., a naslijedio ga je brat Leopold II.

12. Sabori 1790. i 1791. (70-72)

U ožujku 1790.g. sastala se skupština Zagrebačke županije, za zasjedanje Hrvatsko-
slavonskog sabora; da se sjedine s Ugarskom.
12.05.1790.g. održan je Hrvatsko-slavonski sabor koji je donio zaključak i dao uputu
nuncijima da na Ugarsko-hrvatskom saboru predlože osnivanje zajedničke vlade za
Ugarsku, Hrvatsku i Slavoniju, te da hrvatske i slavonske županije primaju naloge
neposredno od Ugarskog namjesničkog vijeća. Sabor je na istom zasjedanju utvrdio i
prijedlog da se odlučivanje o izvanrednom ratnom porezu s Hrvatsko-slavonskog
prenese na Ugarsko-hrvatski sabor.
1791. g. Ugarsko hrvatski sabor je te hrvatske prijedloge prihvatio i donio 2 zakonska
članka (koja je kralj sankcionirao):
- o prenošenju nadležnosti za odlučivanje o ratnom porezu na Ugarsko-hrvatski
sabor
- o prenošenju upravnih nadležnosti Hrvatsko-slavonskog sabora na Ugarsko
namjesničko vijeće.
U zakonu se ne govori o zajedničkoj vladi već o proširenju nadležnosti Ugarskog
namjesničkog vijeća na Hrvatsku i Slavoniju.
Opalo je značenje Hrvatsko-slavonskog sabora, ban je postao visoki izvršni službenik
Ugarskog namjesničkog vijeća. Središte hrvatske političke scene iz Zagreba se preselilo
u Budim gdje su se donosile ključne političke odluke za Bansku Hrvatsku.

13. Forme srednjovjekovne države: patrimonijalna, lenska i

staleška država (72-77)

PATRIMONIJALNA DRŽAVA (9-13 stoljeća)

Osnovno obilježje patrimonijalnog tipa države je da je vladar izvor sve vlasti i vlasnik
sve nepodijeljene zemlje u državi i državom upravlja kao svojim vlasništvom, dok su svi
državni službenici kraljevi službenici.
Vladar je pojedina zemljišta ustupao pojedinim dužnosnicima i drugim odličnicima i
njihovim obiteljima kao nagradu za zasluge i za obavljanje vojnih i drugih službi.
Ustupao je i pravo vršenja određenih funkcija državne vlasti nad osobama na tom
zemljištu, tako su nastala vlastelinstva. Društvena struktura u tom razdoblju zasnovana
je na razlici između VLADAJUĆIH I VLADINIH.
U VLADAJUĆI SLOJ spadaju vladar, vladarevi službenici i vlastelini.
Sloj VLADINIH činile su dvije podskupine:
1. Slobodno stanovništvo koje nije bilo podložno nekom drugom, a tu su spadali
slobodni seljaci, građani u malobrojnim gradovima i svećenstvo.
2. Osobe podložne vlasti gospodara, a to su sluge koje je gospodar mogao i tjelesno
kažnjavati.
Vladar je izvor sve vlasti u državi, a državni službenici su bili službenici vladara koji je
uz sebe imao savjetodavno dvorsko vijeće.

LENSKA DRŽAVA
Između 13 i 15 stoljeća razvilo se 5 glavnih društvenih skupina.
u 1. skupini bili su CRKVENI I SVJETOVNI VLASTELINI i KRALJ kao prvi među
jednakima. Iz te skupine razvit će se velikaši.
2. skupinu čine KRALJEVI SLUGE tj. VLASTELINI s malim posjedom iz koje će se
razviti plemstvo.
3. skupina su SLOBODNJACI tj. ZEMLJOPOSJECNICI , OBRTNICI, TRGOVCI koji su
pod vlašću nekog vlastelina, uživali su imunitet kao stanovnici grada ili neke
privilegirane zajednice.
4. skupina ja bilo SLOBODNO STANOVNIŠTVO tj. PODLOŽNICI KRALJEVIH
UTVRDA koji su imali svoj sitni zemljišni posjed, obavljali vojnu ili neku drugu obvezu u
utvrdi. Ova se skupina s vremenom raslojila, dio je ušao u plemstvo, a dio su postali
kmetovi, koji su bili najbrojniji.
5. skupina su bili NESLOBODNI SLUGE.
Sustav odnosa koji je izrastao na toj strukturi neki pravni povijesničari nazivaju lenskom
državom. Tu je moćan položaj vlastelina koji postaje samostalni nosioc državne vlasti,
te nekadašnje kraljeve županije pretvaraju u vlastelinstva.

STALEŠKA DRŽAVA (od 15 stoljeća)

U 15. stoljeću razvija se staleško društvo (staleži) čiji je položaj pravno određen i bio je
povezan s pravom sudjelovanja u političkoj vlasti.
u staleškoj državi funkcija vlasti podjeljena je između vladara i staleža tako da je svaki
od njih imao vlastite organe (kraljevi uredi i staleški sabori).
U staleškom razdoblju uobličila su se 4 staleža:
1. PRELATI - su visoki dužnosnici u hijerarhiji Katoličke crkve i to biskupi, opati,
prepoziti na čelu kaptola i nadstojnici određenih samostana i redova.
2. VELIKAŠI tu spadaju državno plemstvo tj. visoki državni dužnosnici, i to ban, dvorski
dostojanstvenici, veliki župan, grofovi, baruni. Za njih su bile rezervirane javne službe i
najviša sudbena vlast.
3. PLEMSTVO su bili sitni vlastelini s malim posjedom koji su morali biti vjerni vladaru i
imali obvezu ratovanja za njega o svom trošku u zemlji, a na kraljev trošak izvan zemlje.
4. KRALJEVSKI SLOBODNI GRAD imao je položaj pravne osobe s pravom na
plemićke privilegije, a grad su kao cjelinu, u Saboru predstavljala dvojica izaslanika.
Građaninom se postajalo stjecanjem vlasništva nekretnine u gradu, bavljenjem obrtom,
trgovinom i sl.

SLOBODNJACI nisu spadali među staleža, a nisu bili podređeni ni vlastelinu (npr.
neplemići oženjeni plemkinjama, odvjetnici, trgovci, liječnici), ali nisu imali građanski
status tj. pripadnost gradskoj općini.

KMETOVI najbrojniji dio stanovništva, živjeli su na vlastelinstvu u poluslobodnom i

zavisnom statusu. Imali su položaj trajnog zakupnika selišta sastavljenog od kuće s
okućnicom i obradivog zemljišta koje su obrađivali, te su njime mogli raspolagati za
života i oporučno nakon smrti uz dozvolu vlastelina. Obveze kmeta prema vlastelinu su
novčana naturalna renta i naknada za korištenje selišnog i izvanselišnog zemljišta. Imali
su obvezu i na razna davanja državi i Katoličkoj crkvi u novcu i naturi.

14. Statutarno pravo (98-100) i običajno pravo (101-103):

Vinodolski zakon i Poljički statut
Statuti srednjovjekovnih gradova bili su zbirke propisa koje su donosili i provodili
gradski organi, a vrijedili su na području njihove nadležnosti odnosno za pripadnike
gradske zajednice i izvangradskog područja. Gradski statuti postaju osnova pravnih
poredaka istarskih i dalmatinskih gradova, neka vrsta gradskih ustava i općih pravnih
zbornika koji obuhvaćaju sve grane prava (javno, obiteljsko, nasljedno, stvarno,
obvezno, kazneno). Naši najrazvijeniji gradovi svoje su statutarne zbirke imali već u
prvoj polovini 13. st. (Zadar, Split). Najstariji sačuvani gradski statuti su Korčulanski
(1265.), Dubrovački (1272.) itd.

OBIČAJNO PRAVO
Dijelovi hrvatskog običajnog prava sačuvani su u seoskim srednjovjekovnim pravnim
zbornicima nastalima u srazu lokalne zajednice i njezinih običaja s pojedinim nosiocima
vlasti koji su nastojali nametnuti svoja pravila (Vinodolski zakon iz 1288., Poljički statut
iz 1440.).
Vinodolski zakon (pojam zakon znači običaj) pisan je čakavskim idiomom hrv. jezika i
glagoljicom te je najstariji pr. dokument na slavenskom jeziku. Sadržava odredbe iz
različitih grana prava te utvrđuje ovlasti kneza koji donosi odluke o javnim poslovima,
položaj Katoličke crkve, kazne za djela protiv vlasti itd.
Poljički statut pisan je na bosančici, a sadrži odredbe o ustrojstvu vlasti Poljičke
općine, sudstvu i upravi te kazn., građanske i postupovne odredbe.

STATUSNO PRAVO

U srednjovjekovnom pravu punoljetnost se razlikuje prema spolu. Već u rimskom

pravu granica punoljetnosti bila je postavljena na 12 godina za žene i 14 za muškarce.
Tripartit predviđa stjecanje nepotpune poslovne sposobnosti s 12 godina za žene i 14
za muškarce, no nastupom te dobi ne stječe se pravo raspolaganja zemljišnim
vlasništvom.
U dalmatinskim pravnim poretcima nastupom određene dobi nije se stjecala puna pr.
i posl. sposobnost, već je za to bila potrebna emancipacija, nastup nekih društv.
činjenica. Osnovni način emancipacije bio je putem javne isprave izdane na temelju
izjave očeve volje. Postoji i emancipacija temeljem sudske odluke te ex lege
(neposredno temeljem zakona) uz prešutnu očevu suglasnost ako je sin neko vrijeme
stanovao negdje drugdje.

15. Organi javne vjere: pristav, notarijat, kaptol (123-125)

PRISTAV je osoba od povjerenja čije su izjave o pojedinim pravnim činjenicama uživale pred
sudom punu vjeru. Osnovna zadaća bila je da pamti i na zahtjev reproducira pravne radnje, pa
je pristav bio tzv. USMENI NOTAR.
On je ponegdje provodio neke pravne radnje npr. odlučivao koje svjedoke treba ispitati u nekom
postupku ili uvodio u posjed stranku koja je pobijedila u parnici.
JAVNI BILJEŽNICI tj. NOTARI ovlašteni su izdavati javne isprave. Bili su prisutni u gradskim
sredinama, a osobito su karakteristični za obalne gradove, ali su bili prisutni i u slavonskim
gradovima.
Do 1613.g. notare je u Dalmaciji postavljala javna (gradska) vlast, a od 1613.g. postavljaju ih
mletačke vlasti. Za imenovanje na taj položaj morali su imati završeno pravno obrazovanje na
učilištu na kojem se predavalo notarsko umijeće (najčešće u Bologni ili Padovi), a u nas
završetak kaptolske škole u svojem mjestu u sklopu koje su se obično predavale i osnove
prava. Na zahtijev stranke sastavljali su ugovore, oporuke i druge isprave, tako da je najprije
sastavljao koncept dokumenta, a na zahtjev stranke izrađivao ispravu s potrebnim
formalnostima.

KAPTOLI- CRKVENI KAPTOLI I SAMOSTANI koji su posebnim kraljevskim privilegijama dobili

pravo da vlastitim pečatom ovjeravaju isprave o pravnim poslovima. Isprave je u pravilu pisao
pisar kaptolske kancelarije, a ovjeravao custos. Sudjelovali su i pri uvođenju u posjed, kao i pri
provođenju pojedinih postupovnih radnji, a mogli su djelovati kao izabrani sud stranaka.

16. Sabor 1848 – zaključci (143-146)

Izborni zakon i ustroj Sabora
18.05.1848.g. Bansko vijeće donijelo je Naredbu o pozivanju i zastupanju Sabora
Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a koja je predstavljala privremeni izborni
zakon. Nacrt tog zakona u ime Banske konferencije, koju je sazvao ban izradio je Ivan
Mažuranić. Banska konferencija trebala je dati legitimitet tom propisu o izboru saborskih
zastupnika, jer je izborni zakon mogao donijeti jedino Sabor.
Donošenje izbornog reda protivno ustavnom poretku predstavljalo je revoluciju.
IZBORNI ZAKON iz 1848.g. imao je 16 članaka. Osnova novog izbornog sustava bilo
je načelo pravne jednakosti svih građana (premda je ono bilo suženo), a preostali
njegov dio uglavnom je preuzimao dotadašnji izborni sustav i uređenje Sabora. Sam je
zakon propisao da će vrijediti samo za izbore 1848.g., zato što ga nije donijelo ustavno
tijelo. Sabor je prema zakonu ostao jednodomno tijelo sa dvojnom strukturom koju su
činili zastupnici i pozvani virilisti.
Zastupnici su birani posrednim i neposrednim biranje i to javnim glasovanjem. Aktivno
izborno pravo je bilo rudimentarno uređeno, dok je pasivno bilo uvjetovano pismenošću
i vjeroispovješću.
Zakonodavna djelatnost Sabora
Sabor se sastao 5.06.1848.g. i donio 35 članaka. Sabor je najprije potvrdio Jelačićeve
uredbe, i to ponajprije uredbu o zabrani komunikacije s ugarskim tijelima vlasti, zbog
čega je došlo do prekida državnopravne veze Hrvatske i Ugarske. Tom odlukom
Hrvatska i Slavonija postale su samostalne i institucionalno vezane jedino uz vladara.
Sabor je potvrdio i Jelačićevu uredbu o ukidanju kmetstva izdana u obliku pisma 25.
travnja 1848.g. Taj zakon ukinuo je vlastelinsku sudbenost nad kmetovima i staleški
poredak.
Zakonom o odnosu Trojedne Kraljevine s Ugarskom Sabor je propisao da je
Trojedna Kraljevina oduvijek slobodna i neovisna o Ugarskoj, te da ne može priznati
sadašnju Ugarsku vladu. Kralj je sankcionirao taj zakon 1850.g., ali je već tada na
snagu stupio Ožujski ustav (1849.g.).
Zakonom o odnosu Trojedne Kraljevine prema Austriji Sabor je utvrdio da bi uz tri
hrvatske županije spadale i tri slavonske županije, tri slavonske pukovnije Vojne krajine
i riječko-primorsko područje, dok se Dalmacija trebala sjediniti s Hrvatskom i
Slavonijom. Sadržaj zakona izlazio je izvan nadležnosti Sabora uređujući položaj
zemalja koje nisu bile u ustavnoj vezi s Trojednom Kraljevinom, pa takav ustroj nije
uspostavljen. Kralj je sankcionirao samo zakonski članak o uređenju odnosa s
Ugarskom, pa ostali zakoni nisu stekli pravnu snagu.

17. Izvršna vlast od 1848. do 1850. - Ban (140), Bansko vijeće

(141)
Donošenje i glavna obilježja Ožujskog ustava
car Franjo Josip I. 4.03.1849.g. dekretom je proglasio Ustav za cijelu Monarhiju. U
Hrvatskoj i Slavoniji Bansko vijeće odbilo je prihvatiti taj nametnuti propis, ali 6.rujna
1849.g. Ustav je pod pritiskom dvora proglašen za Hrvatsku i Slavoniju.
Ožujski ustav teži očuvati interese dotadašnje političke elite, te je okončan i staleški
poredak i uvedene su neke pretpostavke modernog društva. Prema Ustavu sva vlast
potječe od cara, a Monarhija je uređena strogo centralistički kao jedinstvena, nedjeljiva i
nerazdruživa država. Vladar je imao pravo na apsolutni veto i pravo donošenja uredbi iz
nužde, što mu je osiguravalo snažnu poziciju.
Ustav je proglasio i diobu sudstva i uprave, zajamčio stalnost sudskog zvanja te načela
javnosti i usmenosti, kao i porotno suđenje za teške i tiskovne delikte. Zajamčena je
nacionalna i jezična ravnopravnost te druga građanska prava. Proglašena je i sloboda
obrta, pravo na slobodno kretanje i zaštita privatnog vlasništva.

Položaj Hrvatske i Slavonije i ustroj uprave i sudstva

Posljedica Ožujskog ustava bila je gubljenje hrvatske autonomije. 1850.g. ukinuto je
Bansko vijeće i osnovana Banska vlada na čelu sa banom. Ukinut je stoljetni
karakter županija koji je bio glavni element staleškog ustava. Ukinute su županijske
skupštine, a županijski organi podređeni su Banskoj vladi. Sužene su i gradske
autonomije podvrgavanjem gradova neposredno Banskoj vladi. Proširena je nadležnost
države i njenih središnjih tijela, a posve je ukinuta tradiocionalna lokalna
samouprava. Profesionalizacija uprave i nadzor drugostupanjskih tijela nad radom
upravnih službenika poboljšali su stanje u upravi, koje su do tada obavljali
nekompetentni i korumpirani lokalni činovnici. U Hrvatskoj i Slavoniji osnovani su novi
županijski sudovi i kotarski sudovi, te Banski sud kao viši zemaljski sud.

18. Neoapsolutizam - Bachov apsolutizam 1852. do 1860. (149-

151)
Silvestarski patent stupio je na snagu 1.01.1852.g. i ukinuo je ustavni poredak
(Ožujski ustav) i uveo otvoreni apsolutizam po kojem je onemogućen slobodni politički
život, ali je posve prihvaćeno privatno vlasništvo i kapitalističko poduzetništvo, te su
uvedene mnoge reforme.
Bansku vladu zamijenilo je Carsko i kraljevsko namjesništvo koje je imalo položaj kao i
Banska vlada. Umjesto prijašnjih 6 županija sad ih je osnovano 5, a umjesto 20 kotara
formirano ih je 54, to je trebalo osigurati učinkovitost i dostupnost uprave građanima.
Objedinilo je sudstvo i upravu, osnovani su tzv. mješoviti kotarski uredi koji su obavljali
upravne poslove i sudili u prvom stupnju.
U gradovima su osnovani tzv. gradskodelegirani sudovi koji su obavljali samo sudbene
poslove.
1852.g. Zakon o tisku uveo još viši novčani polog za izdavanje novina.
Zakon o društvima zabranio je osnivanje političkih društava te olakšao njihovo ukidanje.
Navedene reforme nisu postigle puni učinak. Osnovni problem je bio u nedostatku
stručnog osoblja, posebno u sudstvu. Ipak, odbacivanje zastarjelog sudskog i upravnog
sustava i uvođenje racionalnih načela u organizaciju i poslovanje bili su važni za
modernizaciju cjelokupnog pravnog sustava.

19. Povrat ustavnosti: Listopadska diploma i Veljački patent

(160-161)
Apsolutistički sustav počeo je pokazivati posljedice voluntarizma (samovoljno diktatorsko
postupanje). Vladar je 1860.g. obećao promjenu sustava upravljanja i sazvao istaknute
političare iz svih zemalja carstva u pojačano carevinsko vijeće kako bi predložili potrebne
promjene.
20.10.1860.g. vladar je donio LISTOPADSKU DIPLOMU koja je uvela provizorno ustavno
uređenje i predstavljala početak reorganizacije Monarhije. Ona je predvidjela uvođenje
središnjih i pokrajinskih tijela s uravnoteženom podjelom nadležnosti. Središnje vlasti
obuhvaćale su CAREVINSKO VIJEĆE koje je trebalo biti zajednički sabor svih zemalja
Monarhije, odgovoran caru, a obavljalo bi poslove javnih financija i državni proračun,
bankarstvo... Sva ostala pitanja su spadala u djelokrug autonomnih zemaljskih sabora koji bi uz
zemaljsku vladu bili osnovani u svakoj od zemalja Monarhije.
Pod pritiskom vojnih krugova i austro-njemačkih liberala koji su se protivili davanju širokih
nadležnosti pokrajinama 26.02.1861.g. vladar je Listopadsku diplomu dopunio VELJAČKIM
PATENTOM. Ugarski i Hrvatsko-slavonski sabor odbili su prihvatiti to uređenje i izabrati svoje
delegate u Carevinsko vijeće, pa je ono konstituirano kao "krnje" bez predstavnika Ugarske i
Banske Hrvatske.
Prema tom uređenju Carevinsko vijeće se sastojalo od: DOMA VELIKAŠA - nositelji najviših
svjetovnih i crkvenih zvanja i odličnici koje je imenovao kralj.
DOMA ZASTUPNIKA - sabori 15 austrijskih zemalja (među njima Dalmacija i Istra) izabrali su
određeni broj svojih delegata. U takvom sastavu Carevinsko vijeće je djelovalo kao
zakonodavno i predstavničko tijelo samo za nasljedne zemlje Monarhije. Takvo provizorno
uređenje i "krnje" ostalo je na snazi sve do Austro-Ugarske nagodbe 1867.g.

20. Tzv. Veliki sabor 1861. (162-164);

HRVATSKO-SLAVONSKI SABOR 1861.g. sazvao je vladar sa zadaćom da izabere delegate za
Carevinsko vijeće. No propisi prema kojima bi se ti izbori proveli nisu postojali jer Sabor 1848.g.
nije donio izborni zakon, a Izborni red iz 1848.g. vrijedio je samo za izbore 1848.g. Zbog toga je
napravljen novi Izborni red na sličan način kao iz 1848.g. tj. na prijedlog savjetodavne Banske
konferencije. U novom izbornom redu više nije bila prisutna diskriminacija po vjerskoj osnovi.
Banska konferencija potvrdila je i Naputak o uređenju županija i slobodnih kraljevskih gradova
čime je vraćeno prijašnje gradsko uređenje (sada na osnovama pravne i vjerske jednakosti), te
su u županije vraćene županijske skupštine i izborno činovništvo.
Sabor se sastao 15.04.1861.g., a djelovao je do 09.09.1861.g. Kraljevom odlukom je raspušten
jer nije ispunio glavnu zadaću - izbor delegata za Carevinsko vijeće.
Rad Sabora je bio usmjeren na rješavanje državnopravnih odnosa u Monarhiji i položaja
Banske Hrvatske i hrvatskih zemalja.
Glavni uradak Sabora predstavlja zakonski članak (XLII:1861) o donošenju Trojedne
Kraljevine Dalmacije,Hrvatske i Slavonije prema kruni i Kraljevini Ugarskoj donesen na
prijedlog Narodne stranke. U toj odluci Sabor je definirao teritorije koji uz Dalmaciju uključuju
Rijeku i Međimurje. Utvrdio da je 1848.g. prestala svaka veza s Ugarskom. Izražena je želja da
stupi u užu državnopravnu vezu s Ugarskom uz uvjet da Ugarski sabor prizna samostalnosti i
terirorijalni opseg Trojedne Kraljevine.
Vladar je jedino taj zakon sankcionirao pa je on predstavljao ustavnu osnovu samostalnog
položaja Hrvatske i Slavonije prema Ugarskoj do Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske nagodbe.

21. Hrvatska uprava 1861.-1868. (168)

Car reskriptom 1861. raspušta Sabor. Listopadskom diplomom car reorganizira središnju vladu,
tj. Državno ministarstvo u kojem se osniva Hrvatsko-slavonski odsjek, ali se za Ugarsku i Erdelj
osnivaju dvorske kancelarije nadležne za unutarnje poslove, pravosuđe, bogoštovlje i nastavu.
Banska konferencija traži isto pa dvor osniva Privremeni dvorski dikasterij za Hrvatsku i
Slavoniju podčinjen ministarstvu unutarnjih poslova s 3 odsjeka. Predsjednik Dikasterija zastupa
Hrvatsku u središnjoj vladi. Dikasterij je 1862. preimenovan u Hrvatsko-slavonsku dvorsku
kancelariju. Prvi kancelar u Beču postao je Ivan Mažuranić.

Carsko i kraljevsko namjesništvo car ukida Veljačkim patentom i osniva Kraljevsko namjesničko
vijeće Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u Zagrebu. Ono je posrednik između nižih
organa u Hrvatskoj i Dikasterija (te ministarskog vijeća u Beču) i njemu je podređeno. Ono nije
vlada, već samo zemaljski upravni organ, u skladu s centralizmom. Namjesničko vijeće ima
djelokrug kao i Dikasterij (unutarnja uprava, pravosuđe, bogoštovlje i nastava), kao i Dvorska
kancelarija od 1862. Upravna organizacija u Hrvatskoj i Slavoniji odvija se na tzv. dva
kolosijeka: središnja uprava u Beču (Hrvatsko-slavonski odsjek, od 1860. Privremeni dvorski
dikasterij, a od 1862. Hrvatsko-slavonska dvorska kancelarija) i zemaljska vlast (Kraljevsko
namjesničko vijeće na čelu s banom).
Godine 1861. osnovan je Stol sedmorice kao vrhovni sud Hrvatske i Slavonije. Uprava i sudstvo
nisu razdvojeni pa sudu predsjedava ban do 1874. kada je Zakonom o sudačkoj vlasti sudstvo
odijeljeno od uprave, te na čelo dolazi zaseban predsjednika Stola.

22. Austro-ugarska nagodba (169-173)

Kao rezultat sporazuma između austrijskih i ugarskih vladajućih političkih krugova
sklopljena je Austro-ugarska nagodba
29.05.1867.g. Ugarski sabor je 2/3 većinom usvojio nagodbu, a kralj Franjo Josip
I. ju je potvrdio 28.07.1867.g.

21.12.1867.g. sporazum s vladarom o prihvatu liberalnih zakona urodio je prihvatom

nagodbe i od strane Carevinskog vijeća.
Nagodbom su Austrija i Ugarska uspostavljene kao potpuno odvojeni sustavi vlasti sa
zasebnim ustavom i tijelima državne vlasti, a zajednički su bili: vladar i poslovi njegovog
dvora, vojska, vanjski poslovi i financije.
Kao zajednički organi su uspostavljeni:
- ministar vanjskih poslova,
- ministar vojske
- ministar zajedničkih financija,
koje je postavljao vladar i oni su mu bili politički odgovorni, a koordinativnu ulogu je imao
ministar vanjskih poslova.
Međusobne ugovore su ratificirala oba parlamenta. Tzv. dualistički zajednički poslovi obuhvaćali
su trgovinu i carine, industrijske trošarine, monetarnu politiku....
Najvažnije pitanje zajedničkih financija bilo je uređeno tzv. "financijskom nagodbom"
sklopljenom na rok od 10 godina, tim je utvrđena visina financijskog doprinosa svake od država
za zajedničke financije.
Za potrebe nužnog dogovaranja i donošenja odluka iz zajedničke nadležnosti ustanovljene su
tzv. DELEGACIJE koje su raspravljale o zajedničkim poslovima, troškovima i proračunu.
Zajednički zaključak podnosio se vladaru na sankciju i potom objavljivao u oba parlamenta. U
svemu ostalome svaka je država bila slobodna.
Vladar je bio vrhovni zapovijednik vojske koja je bila pod njegovim punim utjecajem a imao je i
nadzor nad politikama državnih i zemaljskih vlada i Sabora u obje polovine Monarhije. Može se
reći da je Austro-ugarska nagodba bila realna unija dviju država s utvrđenim krugom zajedničkih
poslova.

23. Hrvatsko-ugarska nagodba (173-183)

Donošenje Hrvatsko-ugarske nagodbe
-sporazum izaslanstva Hrvatskog i Ugarskog sabora kojim je uređen položaj Kraljevine
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije te Kraljevine Ugarske unutar Austro-ugarske monarhije.
Sporazum je prihvaćen:
24.09.1868.g. u Hrvatsko-slavonskom saboru
14.11.1868.g. u Ugarskom saboru.
Hrvatskoj i Slavoniji zajamčena je samostalnost u zakonodavstvu, upravi,
bogoštovlju, nastavi te pravosuđu, a zajednička nadležnost utvrđena je u područjima
financija, gospodarstva, obrane i državljanskih poslova.

Podjela nadležnosti prema Hrvatsko-ugarskoj nagodbi

Temeljno pitanje nagodbe je podjela nadležnosti. Nagodba je vrijedila samo za područje
Kraljevine Hrvatske i Slavonije tj. 7 hrvatskih i slavonskih županija (Riječka,
Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka, Požeška, Virovitička i Srijemska) i 11 krajiških
pukovnija, te spominjanjem Dalmacije. Nagodba nije
riješila pitanje pripadnosti grada, kotara i luke Rijeke.
Zajednički organi su:
ZAJEDNIČKI SABOR
SREDIŠNJA VLADA U BUDIMPEŠTI
Najviši organi Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije su:
- SABOR KRALJEVINE DALMACIJE, HRVATSKE I SLAVONIJE
- HRVATSKO-SLAVONSKO-DALMATINSKA VLADA u Zagrebu osnovana 1869.g. na
čelu s banom Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
Vrhovni sud bio je STOL SEDMORICE Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
Pitanje zajedničkih financija bilo je uređeno tzv. "financijskom nagodbom" sklopljenom
na rok od 10 godina, kojom je državni proračun utvrđivao Zajednički sabor, a prikupljali
su ih i njima raspolagali organi zajedničkog ministarstva financija.
U zajedničke je troškove spadala utvrđena hrvatska obveza sudjelovanja u doprinosu
Ugarske za zajedničke troškove austro-ugarske državne zajednice.
Zajednički sabor i Središnja vlada
Zajednički sabor - činili su ugarski i hrvatski zastupnici u Domu zastupnika, te ugarski i
hrvatski članovi Doma velikaša. Sabor je odlučivao o pitanjima iz zajedničke nadležnosti
i donosio zaključke koji su nakon potvrde kralja i objavljivanja vrijedili za čitavu državu.
Hrvatski su predstavnici (kao manjinska skupina) imali osobno pravo glasa, ali nisu imali
ozbiljniju političku težinu u Saboru.
Središnja vlada - činili su je oni resori Ugarske vlade koji imaju nadležnost u
zajedničkim poslovima- ministar, predsjednik, ministarstvo dvora, trgovine,
poljoprivrede, obrane, javnih financija, te posebni hrvatsko-slavonsko-dalmatinski
ministar. Pojedina ministarstva imala su svoje područne organe u Banskoj Hrvatskoj.
Hrvatsko-slavonski ministar trebao je zastupati interese Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i
Slavonije kod Središnje vlade i biti poveznica između vladara i hrvatskeZemaljske
vlade.

Hrvatsko-slavonski sabor i Zemaljska vlada

Hrvatsko-slavonski sabor donosio je zakone iz područja autonomne nadležnosti i birao hrvatske
članove Zastupničkog doma te Doma velikaša Ugarsko-hrvatskog sabora. Donesene zakone
ban je upućivao vladaru na potvrdu preko hrvatsko-slavonskog ministra. Nakon potvrde svojim
su ih protupotpisom ovjeravali hrvatsko-slavonski ministar i hrvatski ban, te su objavljeni u
hrvatskom zborniku zakona.
Sabor je sazivao i raspuštao kralj preko bana. U svom radu sabor je bio autonoman, te je
samostalno donosio poslovnik o svojem radu, samostalno birao predsjednika i podpredsjednika,
a zastupnici su imali pravo zakonodavne inicijative i zajamčeni imunitet. Važno pravo Sabora je
bilo pravo obraćanja kralju.
Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada najviši organ izvršne vlasti osnovana Zakonom o
ustrojstvu Zemaljske vlade iz 1869.g. Na čelu Zemaljske vlade bio je ban, a pod njim 3 odjelna
predstojnika na čelu:
ODJELA ZA UNUTARNJE POSLOVE
ODJELA ZA BOGOŠTOVLJE I NASTAVU
ODJELA ZA PRAVOSUĐE
1914.g. dodan je i ODJEL ZA NARODNO GOSPODARSTVO.
Predsjednik Zemaljske vlade po položaju je bio ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Bana je
imenovao kralj na prijedlog i uz supotpis ugarskog ministra predsjednika. Ban je imao
upravne ovlasti, a osim što je bio upravni službenik, bio je i jedina politička ličnost u vladi.

Pravna priroda Hrvatsko-ugarske nagodbe

Za Ugarsku je stranu Nagodba predstavljala zakon Ugarskog sabora kojom je jednom
dijelu Ugarske podijeljena široka statutarna i izvršna autonomija.
Na hrvatskoj strani Nagodba je tumačena kao ugovor dviju jednakopravnih državnih
jedinica koji je potom prihvaćen u dva jednakopravna sabora, te je tako ustanovljena
složena državna zajednica.

24. Banovanje Ivana Mažuranića - opća obilježja (186-188)

Revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe 1873. i imenovanje Ivana Mažuranića za
bana
Na izborima 1871.g. koji su bili raspisani za novi saziv Sabora pobijedila je Narodna
stranka, dok su unionisti doživjeli težak poraz. Vladar je odgađao sazivanje Sabora
 ne želeći se zamjeriti Mađarima. Nakon što ga je sazvao u siječnju 1872.g. odmah
ga je raspustio te su ubrzo raspisani novi izbori. Ponovno je pobijedila Narodna
stranka te su sklopili kompromis sa Središnjom vladom. Narodnjaci su prihvatili
Nagodbu i odustali od njezina osporavanja kao protuustavnog akta. Unionistička
stranka tada se posve raspala i prestala je postojati.
Najvažniji hrvatski zahtjevi u pregovorima bili su: smanjenje hrvatske kvote za
zajedničke austro-ugarske troškove, djelomična financijska autonomija,promjena
naziva ban u ban-ministar-zemaljski i njegovo imenovanje neposredno od vladara te
osnivanje Kraljevskog suda koji bi rješavao sporove Ugarske i Hrvatske. Sve
zahtjeve je Ugarska delegacija glatko odbila. Hrvatska delegacija je prihvatila znatno
slabiji sadržaj koji je predstavljao slom Narodne stranke.
Tada je došlo do zaključenja sporazuma s promjenama: zajamčeno je sazivanje
Hrvatsko-slavonskog sabora 3 mjeseca nakon izvanrednog raspuštanja, precizirane su
ovlasti hrvatsko-slavonskog ministra, hrvatske zaklade stavljene su pod upravu
Zemaljske vlade, zabranjeno je da vojna osoba bude imenovana za bana, broj hrvatskih
zastupnika u zajedničkom saboru povećan je na 34.
Revizijom je došlo do poboljšanja hrvatskog položaja, ali izmjene nisu sadržavale niti
jednu novu točku, zbog čega su neki članovi Narodne stranke istu napustili.
05.09.1873.g. Sabor je većinom glasova prihvatio reviziju, a 29.09.1873.g. Ivan
Mažuranić postaje ban (pravnik i istaknuti književnik).

Mažuranić je odmah po dolasku na vlast pristupio ubrzanim reformama, te je u

razdoblju njegova banovanja 1873.-1880.g. Sabor donio 60-tak zakona. Zakonodavna
djelatnost odvijala se kroz 3 saziva Sabora.
Među prihvaćenim zakonima prevladali su: - zakoni iz područja uprave i pravosuđa,
- zakoni kojima se reguliraju slobode i
prava građana,
- zakoni iz područja prosvjete.
Zakoni su uveli i uredili:- odgovornost bana Saboru, odvajanje sudstva i uprave,
stegovnu odgovornost sudaca, ustroj sudstva, ustroj županija, kazneni postupak,
slobodu tiska, porotno suđenje za tiskovne delikte,
pravo na javno okupljanje...
Okupacija Bosne i Hercegovine koja je krenula iz Vojne krajine odrazila se na
ograničenje rada Sabora i zaustavljanje pregovora oko priključenja Vojne Krajine
Hrvatskoj i Slavoniji, što je bio glavni Mažuranićev politički cilj. To je dovelo do kritike
Mažuranića iz redova Narodne stranke, nakon čega je on uputio kralju ultimatum zbog
hitnog okončanja pregovora o priključenju Vojne krajine. 30. 02.1880.g. Mažuranić je
razriješen dužnosti i umirovljen.

Položaj bana, odnos sudbene i upravne vlasti (188-191 )

Odgovornost bana
Zakon o odgovornosti bana i odjelnih predstojnika Zemaljske vlade iz 1874.g.imao je
pravni temelj u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, koja je utvrdila da je ban odgovoran
Saboru.
Sabor je mogao optužiti bana zbog namjerne teške povrede temeljnog državnog zakona
tj. Hrvatsko-ugarske nagodbe, koja je počinjena prilikom vršenja službene dužnosti ili
svjesnog nanošenja teške štete ili namjernog izazivanja ozbiljne opasnosti za
državnopravnu samostalnost.
Sankcije su bile: - otpust iz službe,
- trajna zabrana zapošljavanja u državnim institucijama
- ili samo opoziv iz službe.
Banu je trebao suditi Kraljevski sud. Postupak podizanja optužnice u Saboru tražio je
prihvaćanje odluka apsolutnom i 2/3 većinom, a presuda se donosila 2/3 većinom
glasova sudaca.

Odvajanje sudstva i uprave

-jedna od temeljnih reformi Mažuranićeve uprave i pretpostavka poboljšanja kvalitete
sudstva i uprave. Prvi zakon čije je usvajanje Saboru predložila Mažuranićeva vlada je
ZAKON O VLASTI SUDAČKOJ izrađen prema istoimenom austrijskom zakonu.
Kratki zakon od 13 članaka unio je značajne promjene u pravosudni i upravni sustav
kao što je odvajanje sudstva i uprave uz koju su bila vezana jamstva sudačke
neovisnosti, načelno određenje položaja sudaca te rješavanje odnosa sudstva i uprave.
Zakon je cjelokupno sudstvo proglasio kraljevim (državnim) u čije se ime izriču presude.
Zvanje suca mogle su obavljati osobe koje su imale kvalifikacije propisane zakonom.
Sudačko je zvanje bilo doživotno. Suce je imenovao vladar, a otpuštanje ili pomicanje
suca s njegova položaja i mjesta ili umirovljenje protivno njegovoj volji moglo se provesti
na temelju presude sudačkog vijeća i iz razloga propisanih zakonom.
Sukob nadležnosti sudstva i uprave rješavao se sporazumom Zemaljske vlade i Stola
sedmorice, odnosno odlukom kralja ako se sporazum nije mogao postići.
ZAKON O PREDSJEDNIŠTVU STOLA SEDMORICE IZ 1874.g. ukinuo je položaj bana
kao predsjednika, te su ubuduće predsjednika birali suci toga suda iz svojih redova.
ZAKON O STEGOVNOM POSTUPKU utvrđivao je stegovne povrede sudačke dužnosti
i sankcije te propisivao stegovni postupak koji je dan u ruke samih sudaca. Suci su bili
zaštićeni od mogućeg institucionalnog pritiska.
Pravo na javno okupljanje
ZAKON O PRAVU SAKUPLJATI SE Sabor je donio 1875.g. a značio je pravo
sastajanja pod uvjetima utvrđenim zakonom. Zakon je uredio javne skupove za koje je
bio usvojen sustav prethodne prijave i dozvole - što se nije odnosilo na crkvene i slične
skupove.Prethodnu prijavu održavanja skupa u zatvorenom prostoru trebalo je podnijeti
gradskom poglavarstvu 3 dana prije skupa, a za javne skupove na otvorenom bila je
potrebna i dozvola poglavarstva koja je bila temeljena na diskrecijskoj (slobodnoj)
ocjeni. U slučaju procjene opasnosti, vladin povjerenik je mogao raspustiti skup. U
zakonu je bilo uključeno i pravo građana da javnim tijelima podnose peticije
prihvaćenena javnim skupovima.
Kazneni postupak i porotno suđenje
Hrvatski ZAKON O KAZNENOM POSTUPKU iz 1875.g. uveo je akuzacijsko (optužno)
načelo kroz dodjelu inicijativa za kazneni progon isključivo ovlaštenom tužitelju, te kroz
jamstvo aktivnog položaja tužitelja i optuženika u postupku. Kao središnji dio postupka
postavio je usmenu i javnu raspravu, dok je u prijašnjem uređenju javnost bila isključena
iz postupka. Uvedena je i slobodna ocjena dokaza. Važna promjena je:
- ukidanje presude tj. odriješenja zbog nedostatka dokaza,
- državni odvjetnik mogao je podići optužnicu bez prethodne istrage,
- pojednostavljenje istražnog postupka,
- skraćenje istražnog zatvora,
- javnost raspravama Stola sedmorice...
Porotno suđenje odvija se pred 12-eročlanom porotom koja donosi presudu o
činjenicama i olakotnim i otegotnim okolnostima, te pred sudskim vijećem koje upravlja
postupkom i izriče kaznu. Nadležnost je obuhvaćala delikte počinjene putem tiska, a
obično i sve najteže delikte. U prijedlogu koje je hrvatska Zemaljska vlada podnijela
Saboru porotno je suđenje bilo uređeno tako da je predviđen samo jedan porotni sud u
Zagrebu, a nadležnost suda odnosila se samo na suđenje za teže tiskovne delikte.
Postupak sastavljanja porote bio je utvrđivanje godišnje opće liste kandidata koji su
udovoljavali uvjetima za porotničku službu (muški spol, dob 30-60 godina, umijeće
čitanja i pisanja, jednogodišnje prebivalište u Zagrebu, visoki porezni cenzus ili visoko
obrazovanje). Porotno suđenje u Banskoj Hrvatskoj imalo je vrlo ograničenu primjenu.

Sloboda tiska
Položaj tiska u Hrvatskoj i Slavoniji na moderan način uređen je 1875.g. ZAKONOM O
UPORABI TISKA koji je donesen po uzoru na austrijski zakon.
Zakon je kao temeljno načelo proglasio slobodu svakoga da u zakonskim okvirima
izražava i širi vlastite misli putem tiska. Namjeru izdavanja povremenih tiskovina trebalo
je prijaviti državnom odvjetniku i položiti visoki iznos depozita za isplatu eventualnih
novčanih kazni izrečenih protiv novina.

25. Vojna krajina (205-211)

U ustroju Vojne krajine razlikuju se 3 etape

1. od osnutka do polovice 18. st.: Odlukama kralja Žigmunda Luksemburškog

1433.-1434. Hrvatska je podijeljena u 3 vojna tabora: hrvatski, slavonski i
usorski.
2. Nakon pada Bosne 1463. kralj Matijaš Korvin osniva Jajačku i Srebreničku
banovinu, a 1469. i Senjsku kapetaniju za obranu od Turaka.
3. nastanak povezuju s izborom Ferdinanda 1527. za hrvatskog kralja. Europski
vladari na Bečkoj konferenciji 1577. odlučuju stvoriti vojni pojas za obranu od
Turaka

Kralj mimo sabora 1630. donosi Vlaški statut, kojim regulira položaj doseljenika, izuzima ih iz
jurisdikcije sabora i feudalaca, a dužni su vojnu službu. Krajina ima izvjesnu samoupravu. Veća
mjesta biraju starješinu (kneza) i suca (predsjeda kapetanskom sudu).
Nakon opadanja turske opasnosti u 18. st. apsolutistički vladari žele ukinuti privilegije krajišnika.
Financiranje Vojne krajine dijelom je prebačeno na krajišnike, snose troškove za osobnu
opremu i naoružanje. Proširenje Vojne krajine na Posavinu dovodi do reformi 1746. i podjele na
pokovnije (pukovnije), od 1787. ima ih 11 (Ličku, Otočku, Ogulinsku, Slunjsku, Glinsku,
Kostajničku, Gradišćansku, Brodsku, Slavonsku, Srijemsku i Petrovaradinsku), svaka se dijeli
na 2 bataljona. Uprava i sudstvo je rukama časnika.
Dvorsko ratno vijeće i Dvorska komora: Izborom Habsburgovaca na hrvatsko prijestolje, a
osnivaju se nova tijela vlasti. Dvorsko ratno vijeće osnovano je 1556. kao tijelo vrhovne vojne
uprave i vođenja vojske. Dvorska komora osnovana je 1527. i vodi skrb o prihodima i
rashodima, nadzoru zemaljskih komora, preuzimanju viška prihoda u zemljama Monarhije,
financiranju dvora i vojske. Za područje Hrvatske i Ugarske postoji Ugarska komora koja je do
1715. ovisna o bečkoj Komori. Ona upravlja i ubire prihode od konfisciranih imanja Zrinskih i
Frankopana. Od 1772. je preuzela uzdržavanje organa upravnih vlasti u Hrvatskoj, prikupljajući
poreze i dostavljajući Hrvatskoj potrebne iznose. Dvorska komora u kraljevo ime upravlja
zemljištem čiji prihodi idu za uzdržavanje krajiške vojske. Oslobođenjem Srijema 1688., Like i
Krbave 1694. vlast nad njima vrše Dvorsko ratno vijeće i Komora.

26. Razvitak državnopravnih prilika u Dalmaciji (222-230

Državna pripadnost Dalmacije do 1409.g.

Dalmacija je bila pokrajina Rimskog Carstva, a od 437.g. Bizanta. Pružala se uz obalu i
duboko u unutrašnjost te imala sjedište u Saloni i upravna središta u gradovima, a
najvažniji je bio Zadar. Bizant je uspostavio vojno-upravnu jedinicu Dalmaciju sa
sjedištem u Zadru koju je u II. polovini 10. st. podijelio na:
- GORNJU DALMACIJU (Dubrovnik, Kotor, Budva)
- DONJU DALMACIJU (Zadar, Trogir, Split i obližnji otoci-Krk, Cres, Lošinj, Rab)
U borbi za prevlast nad dalmatinskim gradovima od početka 12. do I.polovine 15.st. od
ugarsko hrvatskih vladara uspješnija je bila pomorski orijentirana Venecija koja je od
1116.g. do 1358.g. neprekidno držala najznačajniji dalmatinski grad Zadar.

Izgradnja dalmatinskih komuna

Dalmatinski gradovi uspjeli su izgraditi vlastite samostalne strukture vlasti, pa se od
12.st. pa do kraja 14.st., a negdje i u 14.st. izgrađuju KOMUNALNA DRUŠTVA.
Zajednička društvena osnova komunalnih sustava bila je podjela na gradsko plemstvo
(patricijat) i pučane, te autonomno uređenje unutarnjeg pravnog poretka putem
statutarnog prava. Proces izgradnje unutarnjeg ustroja dalmatinskih komuna prolazio je
kroz 3 razvojne faze karakteristične za talijanska područja:
I. - vlast je još uvijek počivala na općoj skupštini građana,
II. - nadležnosti skupštine prenose se na vijeće koje čini gradska elita,
III. - sve ovlasti povjeravaju se apsolutnom poglavaru koji nastoji doživotno zadržati
vlast (na našim prostorima ova faza nije bila prisutna).

Dalmacija pod Mletačkom vlašću od 1409. do 1797.g.

1409.g. područje Zadra i okolice, Venecija je (tj. Mletačka vlast) od Ladislava
Napuljskog oružanim putem (1409-1420.g) otkupila "pravo na vladanje Dalmacijom".
U gradovima je zadržala zatečenu komunalnu strukturu vlasti s plemićkim vijećima i već
donesene statute, ali s izmjenama koje su jamčile puni nadzor iz središta. Nadzor
dalmatinskih gradova obavljali su gradski glavari koji su bili mletački dužnosnici
odgovorni vlastima Republike, a iz Venecije su dolazili i još neki funkcionari- kancelar i
notari.
Polovinom 16.st. u Zadru je osnovana služba generalnog providura Dalmacije i Albanije
s upravnim, sudskim i vojnim ovlastima, čime je Zadar postao neka vrsta glavnog grada
cijelog tog područja. Pad Mletačke Republike je bio 1797.g.
Državna pripadnost Dalmacije od 1797. do 1813.g.
1797.g. Mletačku Republiku zauzeo je i ukinuo Napoleon; dio mletačkih područja bio je
predan Austriji, a ona je Francuskoj ustupila Lombardiju.
Austrija je tako svoju vlast proširila nad: - sjevernotalijanskim dijelovima Mletačke
Republike ,
- mletačkom Istrom (zapadnom obalom Istre), - Kvarnerom i Dalmacijom.
U sjevernoj Italiji Napoleon je osnovao Kraljevinu Italiju sa sjedištem u Milanu.
Prva austrijska vlast trajat će do 1805.g., jer je nakon austrijskog poraza i Mirom u
Požunu 26.12.1805.g. mletačko područje koje je bilo pod austrijskom vlašću ustupljeno
Francuskoj, a 1808.g. Austrija je bila prisiljena pod Napoleonovu vlast predati i
unutrašnjost Istre i hrvatska područja do Save. Tada su osnovane Ilirske pokrajine sa
sjedištem u Ljubljani i podređene vladi u Parizu.
Francuska vlast okončana je 1813.g. kad je Ilirske pokrajine zaposjela austrijska vojska.
Car Franjo I. 1814.g. proglasio je njihovo sjedinjenje sa Austrijskom Carevinom, što je
potvrđeno Pariškim mirom 1814.g. i Bečkim sporazumom 1815.g.

Uprava i sudstvo u prvom razdoblju austrijske vlasti od 1797. do 1805.g.

Prvo razdoblje austrijske vlasti nije donijelo ozbiljnije promjene u unutarnjem ustrojstvu.
Postupno su zamjenjene mletačke institucije, a zadržan je talijanski kao službeni jezik.
Značajna promjena je osnivanje GUBERNIJA (Vlade) i PRIZIVNOG SUDA U ZADRU.
Gubernij su činili gubernator podređen vladi u Beču, predsjednik Prizivnog suda i
petorica vijećnika koje je imenovao kralj. Prijašnji komunalni ustroj zamijenjen je
podjelom na KOTARE s tzv. MJESNIM STARJEŠINSTVIMA koja su imala upravnu i
sudsku nadležnost, a na čelu su im bili rektor ili sudac upravitelj. U gradovima su na
snazi ostali i njihovi statuti. Sudska i upravna organizacija počivala je na trostupanjskom
modelu: KOTAR-GUBERNIJ - DVORSKA KANCELARIJA U BEČU (za upravne
predmete)
- VRHOVNI SUD U BEČU (za sudske predmete).
1805.g. odvojeni su sudstvo i uprava jer je Gubernij izgubio sudsku nadležnost, a
Prizivni sud dobio samostalnost, dok su u kotarima osnovani prvostupanjski sudovi s 3
suca, a sudovi u Zadru, Splitu i Kotoru uspostavljeni kao okružni sudovi.

Uprava i sudstvo u drugom razdoblju austrijske vlasti od 1813. do 1918.g.

Austrija je sada uz područje prijašnje Mletačke Dalmacije dobila i Dubrovnik i Mletačku
Albaniju (Boka kotorska i Budva). To je područje organizirala kao svoju pokrajinu s
jedinstvenom upravom nazvana Kraljevina Dalmacija koja je bila neposredno
podređena Beču. Zamijenila je francuske propise, preustrojila upravnu organizaciju i
postupno reorganizirala sudstvo, te je ukinuta srednjovjekovna komunalna struktura.
1813.g. Bečka vlada je postavila NAMJESNIKA (guvernera) koji je bio izaslanik
središnje vlasti i poglavar Zemaljske vlade u Zadru.
1815.g. Dalmacija je podijeljena na 4 OKRUGA tj. kapetanata (Zadar, Split, Dubrovnik,
Kotor) na čelu s okružnim poglavarom.
OKRUZI su se dijelili na KOTARE, kotari na OPĆINE, općine na MJESTA ili SELA.
1820.g, djelomično je izmijenjena i sudbena vlast. Prizivno sudstvo imalo je vrhovnu
sudsku nadležnost za Dalmaciju, u 4 okruga ustrojeni su okružni sudovi s
kaznenopravnom i građanskom nadležnošću, a u 24 kotara kotarski sudovi s po 1
sucem koji su imali sudsku i upravnu nadležnost.
Drugostupanjska instancija za sudske predmete bio je okružni sud, a u pogledu
upravnih pitanja okružne upravne vlasti i preko njih vlada u Zadru.
Trećestupanjsku (kasacijsku) nadležnost imat će od 1827.g. Vrhovni sud u Beču, a
1852.g. odvojeni su sudstvo i uprava u kotarskim sudovima.

Dalmatinski sabor i političke stranke

Dalmacija je uvođenjem ustavnosti 1860.g. dobila svoj pokrajinski sabor sa sjedištem u
Zadru. Glavna pitanja iz djelokruga Dalmatinskog sabora su: - poljoprivreda, javna
izgradnja,
- nadzor nad općinama i školama,
- donošenje pokrajinskog proračuna,
- raspisivanje pokrajinskih prireza,
- izbor 5 zastupnika u Dom zastupnika
Carevinskog vijeća.
U sabor se nastojalo okupiti neovisne i obrazovne osobe kompetentne za odlučivanje.
Dalmatinski sabor nije bio autonoman jer je njegovog predsjednika postavljao car, koji je
također potvrđivao i poslovnik Sabora.
Sabor je 1861.g. odbio inicijativu za sjedinjenje s Banskom Hrvatskom zato što su
gradsko stanovništvo i dalmatinska inteligencija bili odgojeni u talijanskom duhu, a taj
sloj stanovnštva uz činovnike poslane iz Austrije činio je političku klasu u Dalmaciji, a
njima nije odgovaralo sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom jer bi time izgubili
zauzete položaje.
- Autonomaška stranka (imala premoć) protivila se sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom i
Slavonijom.
- Narodna stranka osnovana 1861.g., borili su se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom
i Slavonijom.
- Stranka prava povezana s matičnom strankom u Hrvatskoj i Slavoniji, čiji se jedan dio
1905.g. ujedinio s Narodnom strankom u Hrvatsku stranku.

Dalmacija od 1918. do priključenja Hrvatskoj i Jugoslaviji

Londonskim ugovorom iz 1915.g. dijelovi Dalmacije obećani su Italiji kao nagrada za
prijelaz na stranu Antante. Nakon I. svjetskog rata Italija je okupirala veći dio Dalmacije,
te uspostavila institucije vlasti sa sjedištem u Zadru.
Rapalskim ugovorom 1920.g. Italija je formalno i dobila Zadar, Lastovo i Palagružu,
dok je preostalo područje Dalmacije pripalo Kraljevstvu SHS.
 27. Francuska vlast na hrvatskim područjima (237-243)
Uspostava francuske vlasti
Do uspostave francuske uprave u hrvatskim zemljama došlo je 1797.g. nakon što je
Napoleon zauzeo i ukinuo Mletačku republiku; došlo je i do predaje dijela mletačkih
područja Austriji od koje je Francuska za uzvrat dobila Lombardiju. Austrija je dobila
sjevernotalijanski dio Mletačke republike, zapadnu obalu Istre, Kvarner i Dalmaciju, dok
je na francuskom području u sjevernoj Italiji Napoleon osnovao Kraljevinu Italiju sa
sjedištem u Milanu. No, nakon austrijskog poraza i Mirom u Požunu 26.12.1805.g.
mletačko područje koje je bilo pod Austrijskom vlašću ustupljeno je Francuskoj, a
Francuska je tome priključila i područje prijašnje Dubrovačke Republike. Sva ta
područja bila su priključena Napoleonovom Kraljevstvu Italiji.
1808.g. Austrija je bila prisiljena Napoleonu ustupiti i svoj dio Istre (Pazinsku grofoviju),
civilnu Hrvatsku i Vojnu Krajinu do Save, te Kranjsku i Štajersku. Tada su osnovane
Ilirske pokrajine sa sjedištem u Ljubljani i podređene vladi u Parizu.
Francuska vlast okončana je 1813.g. kad je Ilirske pokrajine zaposjela austrijska vojska,
a vraćanje područja Austriji i priključenje novih područja, proglašeno je Pariškim mirom
1814.g. i potom Bečkim sporazumom 1815.g.

Francuska uprava i sudstvo od 1805. do 1809.g.

Francuski posjed pružao se od Kopra do Budve; to područje je organizirano u 3
jedinice:
ISTRU, DALMACIJU I DUBROVNIK koji su imali status DEPARTMANA.
Francuzi su ukinuli gradske i komunalne statute i dobivene privilegije. Proglasili su
trodiobu vlasti, pravnu jednakost i ukidanje svih oblika diskriminacije, te su brzo uvodili
svoje pravo. Dotadašnji komunalni poredak zamijenjen je centralističkim departmanskim
sustavom u kojem je na čelu svakog departmana bio PREFEKT kojemu je bila
podređena uprava tog područja. Na čelu svake upravne jedinice bio je pojedinac
odgovoran prefektu za stanje u svom području.
Na čelu uprave u Dalmaciji sa sjedištem u Zadru bio je generalni providur, koji je
rukovodio Glavnom upravom koja se dijelila na 6 resora: VJERSKI POSLOVI,
PROSVJETA, FINANCIJE, PRAVOSUĐE, RAČUNOVODSTVO I VOJNI POSLOVI.
Teritorijalna uprava počivala je na 4 okruga ZADARSKI, ŠIBENSKI, SPLITSKI I
MAKARSKI. Okruzi su se dijelili na kotare, a oni na gradske i seoske općine. Na čelu
okruga je bio izaslanik, na čelu kotara podizaslanika, a općinom je upravljao imenovani
načelnik s općinskim vijećem koje je nadziralo njegovo financijsko poslovanje. Općinska
vijeća nisu bila stvarna predstavnička tijela jer je vijećnike biralo posebno povjerenstvo.

Službeni jezik u upravi bio je talijanski, na kojem su se objavljivali propisi i proglasi, ali
najvažniji proglasi bili su objavljeni i na hrvatskom jeziku.
U Dubrovniku, kao i u Dalmaciji na čelu je bio generalni providur, a dubrovačko područje
također je podijeljeno na 4 OKRUGA koja su obuhvaćala i Boku kotorsku i Budvu.
Slično je bila organizirana i Istra.
Sudovi su bili odvojeni od uprave, a sudstvo je bilo organizirano kao trostupanjsko.
Na prvostupanjskoj razini osnovani su POMIRBENI SUDOVI, nadležni u građanskim
sporovima manje vrijednosti, u posjedovnim sporovima i u kaznenim postupcima za
najlakše delikte. Postupak je usmjeren na postizanje nagodbe.
U Dalmaciji su osnovani OKRUŽNI SUDOVI sa sudskim vijećima u Zadru, Splitu i
Kotoru - imali su prvosutpanjsku nadležnost i drugostupanjsku za priziv protiv odluka
pomirbenih sudova.
Vrhovnu nadležnost imao je PRIZIVNI SUD U ZADRU.
Kasacijsku nadležnost imao je Kasacijski sud u Milanu. Sve je suce imenovala Glavna
uprava koja ih je mogla i premještati.

Ilirske pokrajine od 1809. do 1813.g.

Ilirske pokrajine osnovane su Napoleonovim dekretom 14. listopada 1809.g. kao
područje pod neposrednim francuskim suverenitetom. Glavni grad Ilirskih pokrajina bila
je Ljubljana. Obuhvaćale su 7 pokrajina:
KORUŠKA, KRANJSKA, ISTRA, GRAĐANSKA HRVATSKA , VOJNA KRAJINA,
DALMACIJA I DUBROVNIK.
Bile su dio francuskog Carstva s određenim stupnjem autonomije, ali su bile
neposredno podređene vladi u Parizu, a u sudbenim poslovima Vrhovnom sudu u
Parizu. Na čelu Ilirskih pokrajina bio je generalni guverner u Ljubljani koji je upravljao
vojnim i civilnim poslovima, a postavljao ga je car. Posebni organ bilo je MALO VIJEĆE
nadležno za pravosuđe i upravu, te je donosilo propise za pokrajine. Na mjesto
generalnog guvernera imenovan je maršal AUGUSTE MARMONT koji je uveo ilirski kao
službeni jezik u pokrajinama, dok je francuski bio jezik administrativne komunikacije sa
središnjom vladom. Na čelu uprave svake pokrajine nalazio se intendant.
Zadržan je sudbeni sustav kakav je bio uspostavljen u Dalmaciji, osim što su osnovani
novi sudovi kao npr. OKRUŽNI SUDOVI u Rijeci, Splitu, Šibeniku, i Kotoru, PRIZIVNI
SUDOVI u Zadru, Dubrovniku i Ljubljani te TRGOVAČKI SUDOVI u Rijeci i Dubrovniku.

Francusko pravo
Osnovno pravno vrelo kojim se uvodilo novo pravo su DEKRETI koje su donosili
Napoleon i potkralj Italije. Tim su se dekretima uvodile odluke cara ili potkralja ili su
protezani propisi koji su već bili na snazi u Francuskoj.
Napoleonovim dekretima od 04.09.1806.g. u Dalmaciji su provedene značajne
promjene:
1. dekretom ukinuta su vlastelinska prava,
2. dekret je ukinuo tzv. Griminijev zakon, te su tako težaci u Dalmatinskoj zagori koji su
obrađivali državnu zemlju postali vlasnici te zemlje,
3. dekret sadržava odredbe o građanskom braku,
4. dekretnom je uveden Građanski zakonik (malo je vjerojatno da se u praksi
primjenjivao, ne samo zbog nepoznavanja jezika već i zbog nepoznavanja sustava i
načela na kojima je počivao).
Iste je godine u Dalmaciju i Istru uveden i Napoleonov Kazneni zakonik.
Izgradnji pravnog poretka trebalo je pridonjeti sustavno pravno obrazovanje, pa je u
Zadru 1806.g. ustanovljen LICEJ s talijanskim i francuskim nastavnim jezikom, na
kojem je među nekoliko odsjeka bio i četverogodišnji studij prava. 1810.g. Licej je
prerastao u SREDIŠNJE ŠKOLE tj. PODRUČNO SVEUČILIŠTE, ali je 1811.g. ugašen
zbog financijskih razloga.

Društvene reforme i ograničenja francuske vladavine

Dolaskom Francuza ukinut je staleški poredak i proglašena jednakost građana pred
zakonom kao i porezna jednakost. Ukinuti su cehovi i proglašena je sloboda obrta.
Generalni providur Vincenzo Dandolo nastojao je u Dalmaciju uvesti i uravnoteženi
proračunski sustav s uravnoteženim prihodima i rashodima, čime je pojednostavljen
porezni sustav.
Dandolo je velike napore uložio i u prosvjećivanje te je otvoren velik borj novih škola,
često smještenih u ukinute samostane. Škole su uskoro zatvorene zbog troškova.
Ukinute su bratovštine i svjetovna udruženja. Značajni su bili javni radovi, naročito
podizanje novih cesta, uglavnom iz vojnih razloga. Stanovništvo se odupiralo
mobilizaciji besplatne radne snage radi izvođenja javnih radova kao i povećanje
poreznog opterećenja.

28. Dubrovačka komuna i Dubrovačka Republika (230-236)

Dubrovnik pod Bizantskom vlašću do 1205.g.

Dubrovnik se kao naselje fomirao tijekom 5. i 6. st. oko bizantske utvrde izgrađene na
položaju na kojem je prethodno vjerojatno postojalo ilirsko naselje. Stanovništvo se
povećavalo razaranjem Epidauruma. U 7. st. Dubrovnik je postao središte Bizantske
pokrajine Gornje Dalmacije.
Tijekom 12. st. oblikovala se DUBROVAČKA KOMUNA s razvijenim institucijama vlasti.
U to doba Dubrovnik se naziva komuna i grad, te je podijeljen na grad i kotar.
Područje dubrovačke vlasti prostiralo se od Cavtata do Zatonskog zaljeva.
Pojavljuju se karakteristične institucije komunalnog poretka:
KNEZ - koji ima svoje vijeće (iz kojeg će se razviti Malo vijeće), vikar, suci, konzuli te
mudraci koji su sudjelovali u donošenju važnih odluka.

Dubrovnik pod Mletačkom Republikom od 1205. do 1358.g.

Slabljenje Bizanta 1204.g. dovelo je do pada Dubrovnika pod vlast Venecije a pod
njihovom je vlašćo do 1358. Venecija je u Dubrovniku bila prisutna preko kneza koji je
imenovan na 2 godine, iz reda mletačkih patricija. U Dubrovniku nije bilo mletačke
vojske, ali je grad u Veneciju slao taoce iz redova uglednih obitelji. Dubrovnik je u tom
razdoblju proširio svoju vlast na Lastovo i Mljet, te Pelješac 1333.g., dok će 1419. i
1427.g. od moćne bosanske vlastele kupovinom steći i Konavle. Donesen je i
Dubrovački statut (1272.g.) koji će na snazi ostati sve do konca Republike; statut čini
osnove dubrovačkog prava.

Samostalnost Dubrovnika od 1358. do 1806.g.

1358.g. Venecija se Zadarskim mirom odrekla vlasti u Dubrovniku u korist ugarsko-
hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Izaslanstvo Dubrovnika je potom sklopilo ugovor
s Ludovikom kojim je osiguralo djelomičnu samostalnost komune. Dubrovniku je
dopuštena gotovo posve slobodna trgovina, a kralj se nije smio miješati u unutarnje
poslove. U Statutu je izmijenjena samo odredba o knezu koji je ubuduće biran u
Velikom vijeću na 1 mjesec, čime je Dubrovnik postao aristokratska republika.
Razdoblje ugarske vrhovne vlasti bilo je zlatno doba Dubrovnika koji je razvio trgovinu,
obrt i kulturu. Dubrovnik je održao svoj samostalni položaj sve do dolaska Francuza
1806.g. Kada su vlasti tek nominalno zadržane, a 1808.g. general Marmont je formalno
ukinuo Dubrovačku republiku i priključio Dubrovnik francuskoj Kraljevini Italiji.

Državna organizacija i institucije vlasti

Malobrojna vlastela- puna politička prava i obnašala javne službe, držala većinu
obradivog zemljišta
Pučani- osobno slobodni uz mogućnost gospodarske aktivnosti i bogaćenja, ali bez
političkih prava.
Seljaštvo- najbrojniji sloj, imali pravnu i poslovnu sposobnost.
Središnja figura vlasti u mletačkom razdoblju bio je knez, a već tijekom 13. st. slabila je
kneževa vlast, a jačao utjecaj vlastele.
1358.g. po prestanku mletačke vlasti plemstvo je kontroliralo sva izvršna tijela vlasti, a
posebno kneza.
Tada je nastalo:
VELIKO VIJEĆE - svi muški punoljetni pripadnici patricijskih obitelji koji su trebali znati
čitati i pisati. Imalo je zakonodavnu funkciju, biralo kneza i druge dužnosnike i
službenike.
VIJEĆE UMOLJENIH (SENAT- 60 senatora) - iskusni patriciji izabrani u Velikom vijeću
na 1 godinu. Obavljalo je važne državne poslove i poslove vanjske politike po nalogu
Velikog vijeća.
MALO VIJEĆE - dubrovačka vlada koja je obavljala tekuće poslove. Činilo ga je 7
članova izabranih u Velikom vijeću na 1 godinu. Obavljalo je poslove unutarnje uprave i
vanjske sigurnosti.
KNEZ - je bio predstavnik Dubrovačke republike. Biralo ga je Veliko vijeće na 1 mjesec.
Uživao je velik ugled, ali nije imao nikakve stvarne moći. Predstavljao je Republiku
prema van, čuvao državne pečate, ključeve gradskih vrata, sazivao Veliko vijeće i Senat
te dr. javni službenici

Dubrovačko pravo
Središnje vrelo je DUBROVAČKI STATUT iz 1272.g. koji se sastoji od 8 knjiga:
1.knjiga- položaj tijela vlasti, prava i dužnosti službenika i položaj Katoličke crkve,
2.knjiga- prisege koje su službenici polagali pri preuzimanju dužnosti,
3.knjiga- ustroj i nadležnosti sudova i postupak pred sudom,
4.knjiga- odredbe o nasljednom, obiteljskom i bračnom pravu,
5.knjiga- odnosi u poljoprivredi i pravni režim nekretnina,
6.knjiga- kaznena djela i kazne,
7.knjiga- pomorsko pravo,
8.knjiga- dodana kasnije, donosi nove propise i dopune starih.

29. Razvitak državnopravnih prilika u Istri (211-216)

Istra od srednjeg vijeka do konca Mletačke vlasti 1797.g.
S propašću Zapadnog Rimskog Carstva 476.g. područje Istre dospjelo je pod vlast
germanskog vojskovođe Odoakara, a zatim pod vlast države Ostrogota. Od 555.g. Istra
je dio bizanta, 788.g. ući će u sklop franačke države, a od 804.g. biti pod vlašću
furlanskog markogrofa.
Od 952.g. dio je Svetog Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti, pretežito kao posjed
različitih velikaških obitelji.
Sukobljavanja Habsburgovaca i Mletaka okončana su 1617.g. od kada Venecija vlada
zapadnom Istrom, a Habsburgovci središnjom i istočnom Istrom.

Uprava i sudstvo u austrijskom i francuskom razdoblju od 1797. do 1918.g.

Nakon stjecanja mletačkog dijela 1797.g. Istra je u cijelosti bila pod vlašću
Habsburgovaca.
U 1. razdoblju (1797-1805) formirana je pokrajinska vlada za Istru sa sjedištem u
Kopru. Bivši mletački dio Istre podijeljen je na 7 kotara. Svaki kotar je imao privremeno
sudstvo i poglavarstvo, a u Kopru je bilo osnovano Prizivno sudstvo za kaznene i
građanske predmete.
U 2. razdoblju od 1813.g. došlo je do značajnih upravno-političkih promjena. Istra je
podijeljena na 2 okruga (riječki okrug s 11 kotara, te tršćanski okrug). Okruzi su se
dijelili na kotare, kotari na općine. Riječki, Tršćanski i Gorički okrug činili su Austrijsko
primorje.
Nakon Listopadske diplome 1860.g. i Veljačkog patenta 1861.g., te zakona
Prosinačkog ustava iz 1867.g. došlo je do konačne upravne reorganizacije koja će na
snazi ostati do 1918.g. Istra je proglašena MARKGROFOVIJOM čime je dobila vlastiti
sabor. Zadržana je organizacija na kotare kao najniže jedinice pokrajine, a općine su
bile jedinice lokalne autonomije (mogle su biti gradske i seoske). Sudstvo je u Istri
nakon francuske uprave ostalo neizmjenjeno. Kaznenu sudbenost za gotovo cijelu Istru
vršio je Okružni sud u Rovinju, a prizivnu nadležnost imao je Prizivni sud u Celovcu.
1850.g. osnovani su kotarski sudovi, Zemaljski sud u Rovinju (imao je prvostupanjsku
nadležnost), te Viši sud u Trstu (imao je drugostupanjsku nadležnost za cijelo Austrijsko
primorje), dok je ukinut Prizivni sud u Celovcu. Kasacijsku (u posljednjem stupnju)
nadležnost dobio je Vrhovni sud u Beču.
1854.g. ukinuti su kotarski sudovi i uvedeni mješoviti kotarski uredi sa sudskom i
upravnom nadležnošću.

Istarski sabor i političke stranke

Istarski sabor osnovan je temeljem Veljačkog patenta, a imao je sjedište u Poreču, a
nakon 1898.g. zasjedao je u Puli i Kopru. Izbori za Sabor bili su uređeni po općem
obrascu za pokrajinske sabore. U Carevinsko je vijeće Istarski sabor do 1907.g. birao
dva člana. U Istri je bilo preko 2/3 slavenskog (hrvatskog i slovenskog) stanovništva
koje je živjelo na selu i bilo financijski ovisno o talijanskim vjerovnicima. U tim
okolnostima u početku nisu imali svoju stranku, te je s hrvatsko-slovenske liste u Sabor
birana tek nekolicina zastupnika.
Osnovali su HRVATSKO-SLOVENSKU NARODNU STRANKU koncem 80-ih godina i
HRVATSKO-SLOVENSKI KLUB ZASTUPNIKA 1884.g.
Dominantna snaga u Istarskom saboru bila je TALIJANSKA LIBERALNA STRANKA.
Službeni jezici u Istarskom saboru bili su talijanski i njemački, a od 1888.g. zastupnička
pitanja mogla su se postavljati na svim pokrajinskim jezicima.
Posljednja sjednica Istarskog sabora održana je 1910.g., a 1916.g. Sabor je
raspušten.

Istra od 1918.g. do priključenja Hrvatskoj i Jugoslaviji

Londonskim ugovorom Istra je obećana Italiji, te ju je 1918.g. talijanska vojska
okupirala, postavila civilne vlasti i uvela civilne institucije. Kapitulacijom Italije 1943.g.
okončana je i talijanska vlast u Istri.
13. rujna 1943.g. tzv. Pazinski sabor objavio je proglas o ujedinjenju Istre s Hrvatskom
koju je 20. rujna 1943.g. potvrdio Izvršni odbor Zemaljskog AVNOH-a (antifašističkog
vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske), a 29. studenoga 1943.g. i Drugo zasjedanje
AVNOJ-a. Istru i Rijeku su pred sam konac rata 1945.g. oslobodile jedinice
Jugoslavenske vojske.

30. Državnopravni položaj Rijeke (216-222)

Rijeka do vraćanja pod hrvatsku upravu 1776.g.
Rijeka je u doba srednjovjekovne hrvatske države bila uključena u pogranično područje
koje se s tadašnjom Krajinom protezalo od Vinodola do Raše, uključujući Krk, Cres i
Lošinj. Za vrijeme Kolomana Arpadovića pod ugarsko-hrvatskom vlašću ostalo je tek
područje oko utvrde Trsat i Vinodol. Kasnije se razvilo naselje Rijeka koje se do 1300.g.
nalazilo u posjedu knezova Devinskih i kraće vrijeme Frankapana.
1466.g. Rijeka je nasljeđivanjem došla u posjed Habsburgovaca. Ona je do tada već
imala Veliko vijeće koje je donosilo statutarna pravila čiji je kodificirani oblik tj STATUT
RIJEKE 1530.g. potvrdio Ferdinand I., a ostao je na snazi do 1805.g.. Prema statutu
Rijeka je imala Veliko i Malo vijeće. Nakon Habsburškog preuzimanja Rijeke ona je bila
posebna jedinica kojom je u ime vladara, upravljao kapetan, a 1670.g. uklopljena je u
jedinicu Austrijsko primorje koje se prostiralo od Grada (pokraj Trsta) i Trsta do Baga
(Karlobaga).
1719.g. Rijeka je proglašena slobodnom lukom s povlaštenim carinskim i poreznim
režimom.

Rijeka od 1776. do Hrvatsko-Ugarske nagodbe 1868.g.

Do promjene pripadnosti Rijeke dolazi 1776.g. kada je Marija Terezija oduzela neka
hrvatska područja uz rijeku Kupu i pripojila ih Vojnoj Krajini, a zauzvrat je Banskoj
Hrvatskoj prenijela Rijeku, te je to područje stavila u nadležnost Hrvatskog kraljevskog
vijeća. U Rijeci je tada stvoren GUBERNIJ na čelu s gubernatorom koji predsjeda
gradskom vijeću i koji je bio podređen Kraljevskom vijeću u Zagrebu.
U pogledu sudske nadležnosti Rijeka je bila podvrgnuta Banskom stolu u Zagrebu.
23.04.1779.g. u aktu o uređenju riječke autonomije (koje je na zahtjev Marije Terezije
izradilo Hrvatsko kraljevsko vijeće), Rijeka je i dalje ostala pod upravom Hrvatskog
kraljevskog vijeća, ali Vijeće je 30.07.1779.g. ukinuto, nadležnosti su prenesene na
Ugarsko namjesničko vijeće, a time i uprava nad Rijekom.
Rijeka je tada zadržala Gubernij koji je imao nadležnost u upravnim, trgovačkim,
pomorskim i zdravstvenim poslovima, te trgovačko sudstvo i vlastite redovne sudove.
Spor oko Rijeke nastavio se i u 19.stoljeću, a konačno je kralj potvrdio nejasan
zaključak Zajedničkog sabora iz 1807.g. po kojem, grad i luka Rijeka pripadaju
"kraljevini". Smatrajući da se time misli na Kraljevinu Hrvatsku, 1808.g. Hrvatsko-
slavonski sabor donio je zakon prema kojem je Rijeka postala sastavni dio Severinske
županije, te kao sastavni dio Kraljevine Hrvatske imala pravo u Hrvatsko-slavonski
sabor slati guvernera i dva zastupnika. Kralj je potvrdio hrvatski zakon.
Nakon francuske vlasti u Rijeci 1809. - 1813.g. ona je došla pod upravu bečkog dvora,
potom je 1822.g. vraćena pod Ugarsku te je i u sudskoj nadležnosti bila posve podložna
Budimu.
1848.g. Rijekom je kratko upravljao povjerenik Banskog vijeća potom ban Jelačić kao
gubernator Rijeke.
1850.g. formirana je Riječka županija u koju je uključen i grad Rijeka.

Rijeka u nagodbenom razdoblju od 1868. do 1918.

Na pregovorima o sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe oko Rijeke nije postignut
nikakav sporazum jer je ugarska delegacija tražila da se Rijeka stavi pod ugarsku
upravu, dok je unionistička hrvatska delegacija inzistirala na pripadnosti Rijeke Banskoj
Hrvatskoj.
Dogovoreni tekst da o Rijeci nije postignut sporazum nije zadovoljio Ugarski sabor, koji
je izglasao Nagodbu s novim tekstom "da grad, luka i kotar riječki sačinjavaju posebno s
ugarskom spojeno tijelo". U međuvremenu vladar je već bio sankcionirao hrvatsku
inačicu Nagodbe s formulacijom da o Rijeci nije postignut sporazum, te je sankcioniranu
Nagodbu uputio u Zagreb na proglašenje. Na pristigloj Nagodbi preko takve formulacije
naljepljena je cedulja s formulacijom iz mađarske inačice Nagodbe, što je upućivalo na
grubu povredu zakonodavnog postupka.
Spor oko Rijeke privremeno je riješen provizornim uređenjem 1870.g., koje je ostalo na
snazi do 1918.g. Rijeka je imala autonomiju i bila neposredno podložna Središnjoj vladi.
Hrvatsko-slavonski sabor i dalje je držao mjesto za riječkog guvernera i 2 zastupnika.
1872.g. Središnja vlada donijela je STATUT GRADA RIJEKE prema kojem je Rijeka
imala široku autonomiju, bila je pod vlašću ugarskih institucija, ali je u formalnom smislu
ipak bila posebno upravno područje koje nije bilo dio ugarskog upravno sustava.
Rijeka od 1918.g. do priključenja Hrvatskoj i Jugoslaviji
29. listopada 1918.g. Hrvatski sabor donio je odluku o stupanju Kraljevine Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije s Rijekom u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, pa su predstavnici
te države preuzeli vlast u Rijeci i Sušaku od riječkog guvernera. Sutradan se
konstituiralo i talijansko Narodno vijeće koje je takvo stanje proglasilo državnim udarom.
Rapalskim ugovorom iz 1920.g. sklopljenim između Italije i Kraljevstva SHS dvije su se
strane obvezale priznati „potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeke“, te je tako
stvorena Riječka država. Rijeka je time imala svoj teritorij, posebno državljanstvo te je
trebalo ustrojiti i institucije.
Međutim, nepovoljna međunarodna situacija pospješila je popuštanje vlade Kraljevine
SHS, koja je s Kraljevinom Italijom 27.01.1924.g. sklopila tzv. Rimski pakt, koji je
sadržavao poseban Sporazum o Rijeci. Kraljevina Italija obvezala je predati Kraljevini
SHS zauzeta područja Deltu i Baroš, a Kraljevina SHS priznala je Italiji suverenitet nad
preostalim dijelom riječkog područja. Talijanska vlast u Rijeci trajala je do objave
kapitulacije Italije 8.09.1943.
20. rujna 1943.g. Izvršni odbor ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog
oslobođenja Hrvatske) svojom je odlukom potvrdio zaključak Okružnog narodno-
oslobodilačkog odbora za odcijepljenje Istre od Italije i ujedinjenju s Hrvatskom te
proglasio priključenje Rijeke, Zadra i jadranskih otoka Hrvatskoj.
Pitanje Rijeke riješeno je Mirovnim ugovorom između Federativne Narodne
Republike Jugoslavije i Italije u Parizu 10.02.1947., a konačno Osimskim
sporazumom 1975.g.
 31. Država SHS (257-260)
Narodno vijeće Slovenaca, Srba i Hrvata u Zagrebu kao predstavništvo političkih
stranaka osnovano je 5.-6. listopada 1918., na zasjedanju 19.10. na manifest cara Karla
I. o pretvaranju Austrije u saveznu državu odgovorilo Deklaracijom u kojoj se traži
ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba bez obzira na granice u jedinstvenu i suverenu
državu te izjavilo da ono kao političko predstavništvo naroda preuzima vođenje narodne
politike.
29.10.1918.g. Hrvatski državni sabor donio je jednostranu odluku o raskidu svih
državnopravnih odnosa između kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Ugarskom i
Austrijom
Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, s Rijekom proglašena je neovisnom državom prema
Austriji i Ugarskoj te su stupile u državu Slovenaca, Hrvata i Srba
Drugom odlukom istog dana Sabor je prihvatio proglas Narodnog vijeća od 19.10. i
priznao mu vrhovnu vlast. Time je formalno dovršeno uspostavljanje zajedničke države
Slovenaca, Hrvata i Srba= Država SHS.
Narodno vijeće SHS bilo je vrhovni organ vlasti na području Države SHS sa
zakonodavnom i izvršnom funkcijom, a tročlano Predsjedništvo na vrhu s Antonom
Korošecom, i potpredsjednicima Svetozarom Pribičevićem i Antom Pavelićem (stariji)
od 29. listopada obavljalo je ulogu kolektivnog šefa Države SHS. Središnji odbor je u
studenom odobrio uspostavu zemaljskih vlada za Bosnu i Hercegovinu i za slovenski
dio Države SHS. U listopadu je bansku vlast u Hrvatskoj i Slavoniji povjerio
dotadašnjem banu Antunu Mihaloviću, te imenovao 11 povjerenika pojedinih resora
banske vlasti.
Na razini lokalne uprave nastavili su djelovati zatečeni lokalni organi uprave, ali i odbori
Narodnog vijeća.
Jedan od glavnih problema bio je nedostatak učinkovite oružane sile kojom je trebalo osigurati
granice i red i mir u državi, što je bilo posljedica talijanskog nesmetanog zauzimanja područja
na obali. Središnji odbor se tada obratio za pomoć silama Antante i Kraljevini Srbiji koja je
poslala svoje jedinice.
Jedino je Kraljevina Srbija 8.11.1918.g. priznala Narodno vijeće kao "zakonitu vladu" (ne i
državu) i o tome obavijestila vlade Velike Britanije, Francuske, Italije i SAD, te zatražila da i one
priznaju Narodno vijeće kao zakonitu vladu. No, do priznanja Države SHS neće doći. Hrvati su
iznosili uvjerenje da je Država SHS u svom kratkotrajnom postojanju imala vlastiti teritorij, narod
te organizaciju vlasti tj. imala je atribute državnosti, dok su Srbi smatrali da zbog izostanka
međunarodnog priznanja, Država SHS nije bila država, već odcijepljeno područje Austro-
Ugarske.

32. Naputak Narodnog vijeća SHS (261)

U Središnjem odboru se sukobljavaju centralisti i federalisti i prevladava struja koja se
zalaže za hitno ujedinjenje. Središnji odbor 24. 11.1918.g. donio je zaključak o provedbi
ujedinjenja te je izabrao delegaciju od 28 članova koji su bili ovlašteni da provedu
ujedinjenje. Uz kritike i protivljenje Stjepana Radića, Središnje vijeće donijelo je Naputak
za tu delegaciju koji je sadržavao veći broj uvjeta sistematiziranih u 11 točaka.
Naputak polazi od složene državne organizacije i predviđa podjelu zakonodavnih i izvršnih
poslova na državne (zajedničke) i autonomne (zemaljske). Konačnu organizaciju nove države
može odrediti samo ustavotvorna skupština 2/3 većinom. Do saziva ustavotvorne skupštine
zakonodavnu vlast treba vršiti Državno vijeće kojemu je trebala biti odgovorna Državna vlada.
Postojeće Zemaljske vlade i dalje bi bile odgovorne svojim predstavničkim tijelima te nastavile
obavljati sve poslove koji nisu prenijeti na zajedničku vladu.
33. Prvoprosinački akt (262)
Delegacija Narodnog vijeća 27.11.1918.g. s uvjetima iz Naputka je pošla u Beograd na
pregovore s Kraljevinom Srbijom. Srbijanska strana nije bila vojna prihvatiti niz uvjeta iz
Naputka, a izričito je odbila 2/3 većinu potrebnu za donošenje ustava te prepuštanje
odluke ustavotvornoj skupštini o obliku vlasti. Delegacija je odstupila od znatnog broja
uvjeta iz Naputka te se dogovorila o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom i
Crnom Gorom, te je dogovoreno da vladar bude Petar, da postoji jedinstvena vlada i
narodno predstavništvo.
Regent Aleksandar 1.12.1918. odgovara izjavom i proglašava ujedinjenje u Kraljevinu
SHS. Njegova izjava je zapravo smatrana pravnim aktom (prvoprosinački akt) kojim je
izražen nastanak nove države. Stjepan Radić i hrvatski pravaši zbog izostanka
ratifikacije osporavaju pravnu obveznost akta, iako nigdje nije bila naglašena obveznost
ratifikacije. Država je odmah prihvaćena kao dio međunarodnog poretka. Neki srpski
pravnici iznose ideju o "nadustavnoj" prirodi Prvoprosinačkog akta s čijim bi načelima o
obliku vladavine trebale biti usklađene ustavne odredbe, no te zamisli nisu došle do
izražaja.

34. Privremeno ustrojstvo Kraljevstva SHS (263-264)

Novu je vladu regent Aleksandar imenovao 20.12.1918.g. Na čelu vlade bio je srpski političar
Stojan Protić, a među 20 ministara bilo je 13 Srba, 4 Hrvata, 2 Slovenca i 1 musliman - do
izražaja je došla politička prevlast srpskih interesa. Nova je vlada ubrzo na cijelom području
protegla odredbe srpskog ustava o pravima građana kako bi ujednačila statuse građana, a u
travnju 1919.g. na cijelu zemlju protegnute odredbe srpskog Kaznenog zakonika koje su se
odnosile na kaznena djela protiv države i kralja.
Za 1.03.1918. bilo je sazvano Privremeno narodno predstavništvo Srba, Hrvata i
Slovenaca kao pretparlament s funkcijom privremenog zakonodavnog tijela i sa zadaćom
pripreme izbora za ustavotvornu skupštinu. Ono se kasnije podijelilo, uglavnom po nacionalnoj
pripadnosti, na centralističku i anticentralističku skupinu pri čemu je snažna oporba na različite
načine ometala rad.
Najvažniji zakon koje je donijelo Privremeno narodno predstavništvo bio je Zakon o izboru
narodnih poslanika za Ustavotvornu skupštinu 3.09.1920.g., a važne su bile i naknadne
ratifikacije mirovnih ugovora s Njemačkom, Sirijom i Bugarskom. Predstavništvo je
raspušteno 28. 10. 1920.g.

35. Vidovdanski ustav (266-269)

Izbori za ustavotvornu skupštinu održani su 28.11.1920., a najviše glasova je dobila
unitaristička Jugoslavenska demokratska stranka. Odmah po otvaranju rada skupštine
žestoko je kritiziran njen način konstituiranja, ali je ipak većina zastupnika usvojila
Ustav- izglasan s 223 glasa, donesen 28.06.1921.g. na praznik sv. Vida u Srpskoj
pravoslavnoj crkvi, po čemu je prozvan Vidovdanski ustav.
Bio je izrađen po zoru na Ustav Kraljevine Srbije, proglasio je da je država Srba, Hrvata
i Slovenaca ustavna, parlamentarna i nasljedna monarhija pod nazivom Kraljevina
Srba, Hrvata i Slovenaca, sa službenim srpsko-hrvatsko-slovenskim jezikom.
Ustav je jamčio diobu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Glavni organi vlasti su
kralj, Narodna skupština i vlada. Kralj zajedno s Narodnom skupštinom vrši
zakonodavnu vlast, dok upravnu vlast vrši preko ministara. Imao je i pravo raspisivanja
izbora, sazivanja, otvaranja i raspuštanja Narodne skupštine, pravo zakonodavne
inicijative, sankcije. Bio je i vrhovni zapovjednik vojske, proglašavao je rat i sklapao mir
te zastupao državu, imenovao je predsjednika vlade i ministre.
Narodna skupština bila je jednodomno tijelo birano na razdoblje od 4 godine. Prema
Ustavu svaki zastupnik predstavlja cijeli narod te mu birači ne mogu davati obvezne
upute.
Sudovi su prema Ustavu bili neovisni, izbor u sudačka zvanja bio je doživotan, a sucima
zajamčena stalnost sudskog položaja -> poboljšan položaj sudstva, onemogućeno je
djelovanje sucima laicima. Redovni sudovi dijele se na kotarske, okružne, prizivne i
vrhovne, a postoje i specijalizirani trgovački sudovi.
Ustav je utvrdio brojna građanska i politička prava, no u zakonodavnoj i sudskoj praksi
ta prava su bila ograničavana prema političkim potrebama. Većina načela iz ustava je
ipak ostala neostvarena.
Ustav je propisao organizaciju uprave na OBLASTI, OKRUGE, SREZOVE I OPĆINE.
Osnovane su 33 oblasti kojima je na čelu stajao veliki župan kojeg je postavljao kralj.
Bio je organ središnje državne uprave podređen vladi te neovisan o lokalnim utjecajima.
Vladinom uredbom propisano je i osnivanje izbornih samoupravnih tijela.

36. Kraljevina SHS u međunarodnom pravu – granice i

međunarodni položaj 269-271)
Granice i međunarodni položaj nove države utvrđeni su na Mirovnoj konferenciji u
Parizu 1919. na kojoj su potpisani ugovori o miru između sila pobjednica (SAD,
Ujednjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija i Japan) i njihovih saveznica s pobjeđenim
zemljama.
Kraljevstvo SHS su u veljači 1919.g. priznale Norveška i SAD, Grčka i Švicarska te
Čehoslovačka, dok su UK i Francuska to učinile tek početkom lipnja.
Saintgermanskim ugovorom Austrija je priznala Kraljevstvo SHS kao neovisnu državu. Odredbe
tog ugovora dopunjavao je Trianonski ugovor s Mađarskom koja je priznala neovisnost
Kraljevstva. Granica prema Italiji riješena je Ugovorom u Rapallu 1920.g. i Rimskim paktom
1924.g.

37. Šestosiječanjska diktatura (271-273)

Iskoristivši ubojstvo Stjepana Radića 28.06.1928. i još par pripadnika njegove stranke te
blokadu rada Narodne skupštine (parlamenta), kralj Aleksandar 06.01.1929. ukinuo je
Vidovdanski ustav i proglasio diktaturu. Kralj je u svom proglasu objavio da je nastupio
čas kad između naroda i kralja ne može i ne smije biti posrednika, da je parlament zbog
političkih zlouporaba postao smetnja u državi, te je imenovao novu vladu na čelu s
Petrom Živkovićem.
Kralj je 6. siječnja objavio Zakon o kraljevskoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi po
kojem je kralj nosilac sve vlasti u zemlji te donosi i proglašava sve zakone, imenuje
vladu koja je odgovorna samo njemu, postavlja državne službenike i suce. Objavio je i
Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi -zabranjena sva udruženja i
političke stranke koji su iznosili stajališta o potrebi promjene postojećeg poretka.
Slijedile su izmjene Zakona o općim i oblasnim samoupravama. Jedan od najznažajnijih
zakona bio je Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja- 3. listopada
-> država dobila novi naziv Kraljevina Jugoslavija što je značilo i službeni prijelaz na
unitarističku politiku.
Država je podijeljena na 9 banovina:
DRAVSKA, SAVSKA,VRBASKA, PRIMORSKA, DRINSKA, ZETSKA, DUNAVSKA,
MORAVSKA I VARDARSKA BANOVINA.
Banovinski organi bili su BAN, BANOVINSKA UPRAVA i BANOVINSKO VIJEĆE;
banovina nema nikakvu samoupravu.
Apsolutna vlast vladara iskorištena je da se kratkim putem bez rasprave u parlamentu
donese niz važnih i kvalitetnih zakona iz područja građanskog, postupovnog, kaznenog
i drugih grana prava kojima je unificirano pravo u Jugoslaviji.

38. Ustav Kraljevine Jugoslavije (Oktroirani ustav; 274-276)

U zemlji je vladalo teško gospodarsko stanje te je kralj 3. rujna 1931.g. proglasio
Ustav Kraljevine Jugoslavije. koji je bitne stečevine diktature trebao očuvati u
ustavnom obliku ( ustav je zadržao naziv države, unitarističko opredjeljenje,
centralističko uređenje i podjelu na banovine, ograničenje slobode iskazivanja vjerskih i
nacionalnih uvjerenja).
Prema Ustavu iz 1931.g. Kraljevina Jugoslavija bila je "nasljedna i ustavna monarhija"
za razliku od Vidovdanskog ustava, dok je iz prijašnje definicije izostavljena atribucija
"parlamentarna" čime se htjela naglasiti uloga vladara. Kao i u Vidovdanskom ustavu,
kralj je imao pravo raspisivanja izbora, sazivanja, otvaranja i raspuštanja Narodne
skupštine, te pravo zakonodavne inicijative, bio je vrhovni zapovjednik vojne sile... Sada
je uloga kralja bila bitno naglašenija.
Ustav iz 1931.g. predviđao je i Kraljevsko namjesništvo koje je trebalo vršiti vlast u
slučaju kraljeve maloljetnosti, trajne nesposobnosti ili odsutnosti iz zemlje dulje od 6
mjeseci. Zakonodavno je tijelo, nazvano Narodno predstavništvo, bilo dvodomno, a činili
su ga Narodna skupština i Senat.
Narodna skupština birala se općim i neposrednim glasovanjem koje je bilo javno i
usmeno. Senat je bio sastavljen od biranih i imenovanih senatora s mandatom od 6
godina koje je imenovao kralj. Tako je senat zastupao kraljeve interese. Ministre je
imenovao kralj, a oni više nisu bili politički, već samo pravno odgovorni Narodnoj
skupštini.
Sudove je Ustav proglasio neovisnima, a suce stalnima, ali je stupanje na snagu te
odredbe bilo odgođeno na 5 godina pa je to vladi dalo priliku da suce rasporedi prema
svom nahođenju i na taj način vrši pritisak.
Politička i građanska prava bila su osjetno sužena, pa je tako sloboda političkog
udruživanja bila ograničena zabranom udruživanja i okupljanja na vjerskoj, nacionalnoj
ili regionalnoj osnovi.
Izbrorni sustav davao je jasnu prednost velikim strankama koje su imale podršku
režima. Uvedene su zemaljske izborne liste te su stranke morale imati kandidata u
svakoj izbornoj jedinici u zemlji i jednog nosioca za zemaljsku listu. Senatori su birani
javnim glasovanjem na 6 godina.
Unatoč prednostima koje su imale jake stranke lojalne režimu, koje su i dobivale izbore,
politička nestabilnost u zemlji bila je razlog čestih izbora i promjena vlada.
 39. Nastanak, položaj i ustrojstvo Banovine Hrvatske (276-279)
Kraljevsko namjesništvo 5.veljače 1939.g. vladu je povjerilo umjernom političaru Dragiši
Cvetkoviću s mandatom da pokuša ostvariti sporazum s Hrvatima i riješiti hrvatsko
pitanje. On je u travnju 1939.g. započeo pregovore s Vladkom Mačekom, vođom
Hrvatske seljačke stranke i Seljačko demokratske koalicije i predložio mu formiranje
posebne hrvatske jedinice spajanjem Savske i Primorske banovine i kotara Dubrovnik.
Maček je predložio i uključenje nekih bosansko-hercegovačkih područja.
Na kraju je postignut kompromisni prijedlog o spajanju Savske i Primorske banovine i
kotara Dubrovnik, te o održavanju plebiscita u dijelu BiH, Dalmacije, Srijema i
Vojvodine. Namjesništvo je odbilo prihvatiti taj sporazum, te je 27.04. postignut
sporazum kojim je plebiscit ograničen na BiH i Srijem.
Konačni oblik je prihvatilo Kraljevsko namjesništvo 24.08., a sporazum Cvetković-
Maček potpisan je 26.08.1939.g. na temelju kojeg su izrađeni pravni akti kojima je
osnovana i uređena Banovina Hrvatska. Osnivanju Banovine protivili su se vojni krugovi
i znatan dio srbijanskih političara.
Namjesništvo je odlučilo iskoristiti nejasno formuliran članak 116. Ustava koji je kralja
ovlastio na donošenje uredbi u slučaju nužde. Tu je odredbu Namjesništvo iskoristilo da
ukazom raspusti Narodnu skupštinu, a da pritom nije raspisalo nove izbore, a drugim
ukazom utvrdilo je prestanak mandata svih dotadašnjih senatora. Namjesništvo je
26.08.1939.g. donijelo Uredbu o Banovini Hrvatskoj kojom je osnovana Banovina
Hrvatska. Osnivanje Banovine smatra se začetkom izražene decentralizacije zemlje.
Teritorij Banovine obuhvaćao je Savsku i Primorsku banovinu te kotareve Dubrovnik,
Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventu, Travnik, Fojnicu, te Zagreb kao upravno središte.
U nadležnost Banovine spadala je poljoprivreda, trgovina, industrija, šume, rude,
građevinarstvo, socijalna politika...
Banovina je imala i financijsku samostalnost, te svoj predstavnički i zakonodavni Sabor,
zakone koje donese Sabor potvrđivao je kralj uz supotpis bana. Na čelu uprave
Banovine bio je ban kojeg je postavljao kralj. Ban je bio politički odgovoran kralju i
Saboru, ali ne i središnjoj vladi o kojoj je bio posve neovisan. Banovina je imala i
Vrhovni sud - Stol sedmorice u Zagrebu, dok su prizivni sudovi djelovali u Zagrebu i
Splitu, te 16 okružnih sudova, 122 kotarska suda i Trgovački sud u Zagrebu.

40. Pravni partikularizam u jugoslavenskoj državi (279-280)

Jedno od glavnih obilježja jugoslavenske države bila je raznorodna sudska organizacija
i raznorodnost prava pa ih je bilo nemoguće u kratkom, čak i dugom roku, zamijeniti
jedinstvenom sudskom organizacijom i jedinstvenim propisima.
U kratkom su vremenu u cjelini bile ujednačene grane prava od vitalna važnosti za
državu - ustavno, upravno, financijsko, izborno pravo... No, organizacija sudstva i
najveći dio zatečenog prava nisu unificirani pa su na snazi ostali dotadašnji propisi pod
uvjetom da nisu bili u suprotnosti s Ustavom i novostvorenim zakonima. Na taj je način
nastalo 6 tzv. pravnih područja: HRVATSKO-SLAVONSKO PODRUČJE, SLOVENSKO-
DALMATINSKO PODRUČJE, BIVŠE UGARSKO PODRUČJE, SRBIJANSKO PRAVNO
PODRUČJE, CRNOGORSKO PRAVNO PODRUČJE, BOSANSKO-HERCEGOVAČKO
PODRUČJE. U svakom od tih područja postala je zatečena organizacija sudstva s
vrhovnim sudom s kasacijskom nadložnošću.
Područje današnje RH zauzimali su hrvatsko-slavonsko područje, dio slovensko-dalmatinskog i
dio bivšeg ugarskog područja. Za područje bivše Kraljevine Hrvatske i slavonije Vrhovnu je vlast
imao Stol sedmorice, odjeljenje A u Zagrebu, a odjeljenje B je bilo nadležno za slovensko
dalmatinsko područje. Srbijansko pravno područje obuhvaćalo je teritorij prijašnje Kraljevine
Srbije a Vrhovnu nadležnost je tu imao Kasacioni sud u Beogradu.

41. Nastanak i ustrojstvo NDH (286-292)

Državno uređenje Nezavisne Države Hrvatske
NDH nema kodificirani, formalni ustav. NDH je totalitarna država, diktatura s elementima terora.
Poglavnik je državni poglavar i predsjednik vlade, a u prvo vrijeme i ministar vanjskih poslova.
Ima zakonodavne ovlasti. Kao državni poglavar je zapovjednik oružanih snaga, imenuje i
razrješava državne dužnosnike i diplomatske poslanike. Vrhovno upravno tijelo je Državna
vlada, ali Pavelić je nadređen upravi, vodi unutarnju i vanjsku politiku. U rujnu 1943. Pavelić
mjesto predsjednika vlade prepušta Nikoli Mandiću želeći da u nju uđu članovi HSS, ali to nije
uspio. Za dužnosti činovnika ima malo kandidata pa se Pavelić početno oslanja na činovništvo
Banovine Hrvatske. Službenike ministarstvo može opozvati, premjestiti ili dati drugom
ministarstvu. Naredbom o utvrđivanju rasne pripadnosti službenika i vršitelja akademskih zvanja
oni u roku od 14 dana morali napisati svoje “arijevsko stanje”, stanje bračnog druga i djece.
Tijela lokalne uprave u NDH su velike župe, zamišljene kao izraz volje svojih stanovnika i
teritorijalno-gospodarsko-prometne cjeline. Na čelu je veliki župan kao predstavnik izvršne
vlasti, imenuje ga poglavnik i odgovara njemu kao ministar. Kotarevi su manje administrativno-
teritorijalne cjeline unutar župa, obuhvaćaju više općina. Na čelu kotara su kotarski predstojnici
koje je postavlja, nadzire i smjenjuje ministar unutarnjih poslova. U praksi je politiku predstojnika
određivao ustaški tabor. Gradske i seoske općine su mjesne administrativno-teritorijalne
jedinice sela ili grada. Općinski su dužnosnici u prvom stupnju odgovaraju kotarskim
predstojnicima, a u drugom velikim županima. Gradom rukovodi gradsko vijeće (magistrat) -
tijelo lokalne samouprave, a izvršnu vlast ima gradonačelnik kojeg imenuje ministar unutrašnjih
poslova. U praksi rukovodi mjesna ustaška organizacija. Grad Zagreb ima poseban status i
nalazi se pod izravnim nadzorom središnje vlasti, a gradonačelnika postavlja poglavnik.

42. AVNOJ (295-297)

AVNOJ je utemeljen 26.-27. 11. 1942. u Bihaću na inicijativu Vrhovnog štaba. AVNOJ je
političko predstavništvo naroda Jugoslavije, ali ne i organ vlasti. AVNOJ se sastoji od Plenuma
koji bira Izvršni odbor (ima svoje odsjeke) i Predsjedništva (predsjednik dr. Ivan Ribar i 3
dopredsjednika). Izvršni odbor i Predsjedništvo trajno zasjedaju. Na II. zasjedanju 29.-20. 11.
1943. u Jajcu AVNOJ postaje vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo, a Nacionalni
komitet oslobođenja Jugoslavije - NKOJ privremeno tijelo izvršne vlasti. Predsjedništvo imenuje
NKOJ na čelu s Titom, koji odgovara Predsjedništvu i Plenumu.

43. ZAVNOH (297-299)

ZAVNOH-a utemeljen u Otočcu 13./14. 06. 1943. kao vrhovno političko predstavničko tijelo.
Čine ga Plenum sa 112 vijećnika i Izvršni odbor. Na II. zasjedanju u Plaškom 12.-15. 10. 1943.
Plenum bira IO za političke funkcije. Tajništvo nadzire rad odjela te s predstavnicima odjela
djeluje kao faktička vlada do osnutka Narodne vlade 14. 04. 1945. u Splitu. Na III. zasjedanju u
Topuskom 08./09. 05. 1944. ZAVNOH postaje "vrhovno zakonodavno i izvršno narodno
predstavničko tijelo i najviši organ državne vlasti demokratske Hrvatske". Broj odjela raste na
11. Temeljem Uputstva o formiranju vlada federativnih jedinica Predsjedništva AVNOJ-a,
Predsjedništvo ZAVNOH-a 14. 04. 1945. u Splitu donosi Odluku o narodnoj vladi Hrvatske kao
najvišem "izvršnom i naredbodavnom organu državne vlasti u Hrvatskoj". Vladu imenuje
Predsjedništvo i ona mu odgovara. Čine je predsjednik Vladimir Bakarić, 2 potpredsjednika i 11
članova. U vladi su komunisti, ali i članovi građanskih stranaka koji su prišli NOP-u. Od 20. 05.
1945. vlada ureduje u Zagrebu.

44. Sporazumi Tito – Šubašić (299-300)

Kako je međunarodno pravo priznavalo postojanje Kraljevine Jugoslavije i njene organe
vlasti u izbjeglištvu, kralja Petra i vladu u Londonu saveznici utječu na međusobni
dogovor tih tijela s antifašističkim organima vlasti. Dolazi do sporazuma Tita kao
predsjednika NKOJ-a i Šubašića, novog predsjednika kraljevske vlade, koji nije
imenovao ni jednog ministra u vladi ostavljajući prostor za imenovanje i članova NKOJ-
a, 10. 06. 1944. na Visu i 01. 11. 1944. u Beogradu. Dogovoreno je da kralj neće ulaziti
u zemlju, a kraljevsku vlast će vršiti Kraljevsko namjesništvo. Njega imenuje kralj na
prijedlog kraljevske vlade, prema sporazumu predsjednika NKOJ Tita i predsjednika
Kraljevske vlade Šubašića. Ono polaže zakletvu kralju, a buduća vlada narodu. Vlada
će imati 28 članova. Privremenu vrhovnu vlast čine AVNOJ i Predsjedništvo te
Kraljevsko namjesništvo i vlada sve do odluke Ustavotvorne skupštine.

Kralj je 29. 01. 1945. prenio vlast na Kraljevsko namjesništvo (Srđan Budisavljević, Ante
Mandić i Dušan Sernec). Oni su položili prisegu kralju i narodu “da će čuvati državne i
narodne interese i da će vladati po ustavnim načelima“. Tada su Šubašićeva vlada i
NKOJ dali ostavke, a Namjesništvo je povjerilo mandat za sastav Privremene vlade
Titu.

NKOJ predaje ostavku Predsjedništvu AVNOJ-a, a vlada Namjesništvu. Namjesništvo

na prijedlog Predsjedništva donosi Ukaz o formiranju jedinstvene Privremene vlade
Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Vlada 07. 03. 1945. polaže prisegu narodu
pred Predsjedništvom i Namjesništvom. Od 28 ministara 23 su iz zemlje, a 5 iz
emigracije. Na čelu vlade je Tito, koji je i ministar obrane. Potpredsjednici su Milan Grol i
Edvard Kardelj, koji je i ministar za Konstituantu. Ministar vanjskih poslova je dr.
Šubašić. U vladi 6 ministara koordiniraju poslove s 6 federalnih jedinica. Vlada traži
hitno osnivanje vlada 6 federalnih jedinica, što je učinjeno od travnja do svibnja 1945.
Predsjedništvo ZAVNOH-a formiralo je Narodnu vladu Hrvatske 14. 04. 1945. u Splitu.