Marija Terezija Austrijska

Martin van Meytens: Marija Terezija (1759.)

Ugarska i hrvatska kraljica

Austrijska nadvojvotkinja

Vladavina 20. listopada 1740. - 29. studenog1780.

Krunidba 25. lipnja 1741.

Prethodnik Karlo VI.

Nasljednik Josip II.

Marija Terezija (Palača Hofburg, Beč, 13. svibnja 1717. - Palača Hofburg, Beč, 29.
studenog 1780.) češka i ugarsko-hrvatska kraljica, austrijska nadvojvotkinja, prva i jedina žena
koja je vladala Habsburškom Monarhijom. Zbog njezine znakovite i utjecajne vladavine,
četrdesetogodišnje razdoblje njezine vladavine znano je kao Terezijanizam. Njezina je vladavina
u nasljednim zemljama započela ratom na život i smrt. U razdoblju od 1740. do 1763. godine
vodila je četiri rata koja su dovela do znatnih teritorijalnih gubitaka - prije svega Šleske, ali
i talijanskih zemalja.

Privatni život i potomstvo[uredi VE | uredi]

Marija Terezija bila je iz roda Habsburgovaca, no kad se s 19 godina udala za lotarinškog
vojvodu Franju Stjepana, dinastija je postala poznata kao Habsburg-Lothringen. Franjo Stjepan
je, kao muškarac (jer se Pragmatička sankcija nije odnosila na Sveto Rimsko Carstvo), dobio
titulu cara Svetog Rimskog Carstva, ali njegova je titula bilo isključivo formalna. Cijela moć i vlast
počivala je u rukama Marije Terezije, kako u Svetom Rimskom Carstvu tako i u Monarhiji. Iz toga
se braka rodilo 5 sinova i 11 kćeri. Budući da ju je pratio glas o sklonosti aferama, govorilo se da
se velik dio njezine djece rodio zahvaljujući kraljičinim ljubavnim pustolovinama s mladim
krajišnicima, no povijesna znanost u potpunosti je odbacila ovakve tvrdnje kao netočne. Jedna
teorija govorila je kako je imala aferu i s barunom Franjom Trenkom, kojega je navodno skrivala
ispod svoje haljine u kritičnim trenutcima, no i ta teza ostaje nedokazana. Brak Marije Terezije i
Franje je, unatoč tim brojnim tračevima, bio skladan. Iako su Mariju Tereziju još za života
oslovljavali kao "carica", titulu cara nikada nije imala, već je bila kraljica. Od njihove djece
sinovi Josip i Leopold bili su neposredni nasljednici prijestolja, a kći Marija Antonija, u povijesti
poznata kao Marija Antoaneta postala je francuska kraljica i supruga Luja XVI. te završila
na giljotini u listopadu 1793. kao rezultat krvave osvete Jakobinaca tijekom Francuske revolucije.
Svome je sinu Josipu Marija Terezija ostavila u nasljeđe opomenu kako nikad ne smije zaboraviti
da je bolji osrednji mir nego slavni rat.[nedostaje izvor]
Marija Terezija je također bila velika ljubiteljica i pokroviteljica umjetnosti. Carska
palača Schönbrunn (ljetna rezidencija dinastije Habsburg) bila je uređena u raskošnom i
kićenom rokoko stilu. Po ljepoti posebno se ističu Mala i Velika Galerija. Zidove palače krase slike
kraljičinog službenog dvorskog slikara Martina van Meytensa, koji je izradio brojne portrete
kraljice i njezine obitelji. Poznata je i anegdota je da je Wolfgang Amadeus Mozart bio u posjeti
Mariji Tereziji još kad je bio dijete i održao manji koncert u Velikoj galeriji, a nakon toga je sjedio
kraljici u krilu i poljubio ju u obraz. Tom zgodom je rekao princezi Mariji Antoniji, poznatijoj po
imenu Marija Antoaneta, da će ju oženiti kada poraste. To se vjenčanje nikada nije održalo, a
Marija Antoaneta završila je na giljotini dvije godine nakon Mozartove tragične smrti 1791. godine.

Postrojba kroz povijest

UVOD

Postrojbu građana grada Varaždina dobrovoljno okupljenih, uniformiranih,

naoružanih i organiziranih po uzoru na regularne vojne jedinice nalazimo u
sačuvanim dokumentima pod nekoliko imena.U onima starijeg datuma javlja se kao
građanska milicija ili banderij slobodnog i kraljevskog grada Varaždina. Pošto je
službeni jezik postrojbe dugo vremena bio njemački i manjim dijelom latinski, do
razlika je došlo prilikom prijevoda riječi "corps",odnosno "Burger-corps". Prema
Šulekovom hrvatsko-njemačkom rječniku iz 1860. "corps" znači sbor ili četa,dakle
građanska četa. Ponekad se javlja i pod imenom "chor" što bi u prijevodu bio zbor.
Nešto je mlađeg datuma termin" garda", što je vjerojatno povezano uz njene
aktivnosti paradnog tipa poput držanja svečane straže kod crkvenih, državnih
ili gradskih svečanosti, ispaljivanja počasne paljbe iz pušaka, ili
reprezentativna pratnja prilikom procesija, mimohoda ili jubileja.
Varaždinci su ih zvali purgari, purgeri, garda ili grenadiri, u povijesnim dokumentima
su građanska milicija, sbor ili zbor, četa i garda, a riječ je o postrojbi uniformiranih i
naoružanih građana koji su na svoj način sudjelovali u životu grada i to - s manjim
prekidima - od sredine 18. stoljeća i doba carice Marije Terezije. Gradski statut tada
je ozakonio stari običaj da se Varaždinci organizirano okupe i naoružaju zbog obrane
grada od neprijatelja. U statutu s početka 19. stoljeća zapisano je, među ostalim, da
svi koji žele postati građani Slobodnog i kraljevskog grada Varaždina trebaju pristupiti
građanskoj četi i u njoj provesti najmanje deset godina, a te su službe oslobođeni
samo plemići i svećenici. Broj članova postrojbe varirao je, a primjerice potkraj 19.
stoljeća bilo ih je 116. Bilo je to i doba kad se u mnogim gradovima raspuštaju slične
postrojbe, no varaždinska je zbog ugleda, bogate prošlosti i vjernosti vladaru, uspjela
preživjeti.U dokumentima i pravilnicima na hrvatskom jeziku najčešće se ipak javlja
ime "građanska četa". Stoga se taj naziv koristi u katalogu.
STATUT 1750. - USTROJ GRAĐANSKE ČETE

Reforme carice Marije Terezije zahvatile su sredinom 18. stoljeća

reorgaizaciju gradskih uprava u Hrvatskoj. U slobodnom i kraljevskom
gradu Varaždinu bili su od konca 17. stoljeća zaoštreni odnosi između
gradske uprave-Magistrata s jedne i gradskog vijeća i građana s druge
strane. Posebno je građane smetala samovolja članova magistrata koji
su zbog premalih plaća prisvajali gradske prihode i zemljišta, kršili zakone
prilikom vođenja sudskih postupaka pa i sam gradski statut.
Brojne pritužbe građana na njihov rad pristizale su na Hrvatski Sabor i
Bečki dvor. Napokon, u Varaždin je bilo upućeno Kraljevsko dvorsko
komorsko povjerenstvo na čelu sa savjetnikom Ivanom Nepomukom
Erdodyjem sa zadaćom da ispita opravdanost ovih pritužbi. Njihov je
izvještaj otkrio da je "ovaj Grad ogrezao u tako neuredno i zbrkano stanje,
te gotovo i nije više ničega bilo što ne bi bilo poremećeno,neprilično,
zloporabno" ali je kao najveći nedostatak uz samovolju magistrata i
nesuglasice plemića i građana utvrdio nepostojanje propisa o uređenju
gradske uprave kao i zastarjeli statut iz 1699. g. koji se ionako nije
primjenjivao. Nakon što je proučila prilike u gradu komisija je izradila
novi gradski statut temeljen na caričinim reformama iz 1743. godine s
posebnim uputama za rad glavnih gradskih organa.
Vladarica je predloženi Statut potvrdila 3o. srpnja 175o.godine,a rješenje
o tome izdalo je Casarsko-kraljevsko dvorsko povjerenstvo u Bratislavi
(Požun), 30. kolovoza 1750. godine. Radi lakše primjene, Magistrat je
Statut dao prevesti na hrvatski, ali se taj prijevod nažalost izgubio već
1757.godine. U muzeju se čuvaju dva prijepisa pisma( hrvatski i
njemački) grofa Ivana Erdodyja upućena varaždinskoj gradskoj općini, od
2.listopada 1750., u kojem ih izvješćuje o potrebi primjene novog Statuta
"na dobro i korist ovog slobodnog i kraljevskog grada, koliko u političkom
toliko i u gospodarskom pogledu", pa i pod prijetnjom globe.
Kasniji dokumenti i pravilnici građanske čete pozivaju se na povlastice od
12. kolovoza 1750. godine. Možda je prilikom nekog od kasnijih prijepisa
Statuta došlo do pogreške u datumu.
Novi je gradski statut unio mnoge promjene u upravljanje gradom.
Povećan je broj vjećnika sa 24. na 4o.,a uvedene su i neke nove službe u
okviru gradske uprave, poput konzula, komornika, poreznika,odvjetnika,
te sirotinjskog skrbnika.Sudac je zadržao pravo suđenja, dok se na
konzula prenio dio upravne vlasti. Određen je blagdan sv. Jurja za gradske
izbore. Ovim statutom uvedena je birokratizacija u upravu grada, u sve
njene segmente, sve do preciznih uputa za rad pojedinih gradskih
službenike, pa čak i teksta njihove prisege prilikom stupanja na dužnost.
Gradski statuti postaju tako osnov unutrašnje organizacije centralizirane
državne uprave, oni su veza između centralne administracije s vladarom
na čelu i lokalne uprave. Stoga je razumljivo da je državna administracija
u članku 4. Naputka za zapovjednika Slobodnog i Kraljevskog grada
Varaždina Statuta (gradskog kapetana) pravno regulirala stari običaj
građana da se u slučaju opasnosti (posebno su naglašeni turski napadi)
dignu na pučki ustanak, te su s tog razloga "oružjem bili opskrbljeni ili su
oni koji ga nisu imali morali biti nagnani da ga nabave" *.
Zapovjednikovom će zadaćom ubuduće biti redovita smotra naoružanih
građana, (četri puta godišnje),s pregledom njihova oružja. U slijedećem
članku posebno je istaknuta zapovjednikova briga oko gradske oružarnice,
njene opskrbljenosti topovima, mužarima i puškama, te njihovo redovito
održavanje. Upute o dužnostima gradskog zapovjednika sadrže popis
podčinjenih mu gradskih službenika,a to su: stražmeštar,desetnici
odnosno kako su ih do tada zvali četrvtari, šumski i vatrogasni
nadglednici, drabanti ili vratari,te liktor ili gradski poslužitelj. Pritom su
točno određene njihove obaveze jer su za svoj rad dobivali plaču u novcu i
naravi iz gradske blagajne.
Njima ne pripadaju "naoružani građani koji se organizirano dižu na pučki
ustanak radi odolijevanju prvom naletu obližnjih neprijatelja
Turaka".Članak 10. istog Naputka još jedanput spominje naoružane
građane čija je obaveza pratiti osuđene na stratište.
Uvrštenjem u gradski statut, najviši gradski zakon,carica je potvrdila
postrojbu naoružanih varaždinskih obrtnika, trgovaca i ljudi ostalih
profesija s pravom građanstva,te joj propisala status i obaveze. Stoga se
godina 1750. smatra godinom službenog utemeljenja Varaždinske
građanske čete.
Povijest garde

1941. – 1946.

U vrijeme drugog svjetskog rata Četa je imala manji broj članova. Do

naglog porasta broja čalnova došlo je početkom 1945. godine. Sačuvano
je jedanaest pristupnica s datumom 5. veljače 1945. Vjerovatno su
ulaskom u Građansku četu građani nastojali izbjeći poziv u vojne jedinice.
Novoosnovani Narodnooslobodilački odbor grada Varaždina dao je
zapovjedniku Građanske čete Vrharu dozvolu za opstanak čete uz obavezu
da postane dio Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte na čijem je čelu
bio Gabrijel Santo te da izmjeni Pravila društva u suglasnosti s novim
poredkom. N. O. O. je 23. studenog 1945. godine potvrdio novi pravilnik
koji su napisali zapovjednik Verčko i tajnik Pascuttini. Zapisnik posljedne
sjednice Građanske čete nosi datum 5. srpnja 1946. Iste godine stigla je
zabrana o daljnjem djelovanju. Tom kratkom zapovjedi bez ikakvog
objašnjenja naprasno je nestala jedna varaždinska povjesna institucija,
simbol i znamenitost grada.

1990. – Danas

Godine 1990., zahvaljujući poticaju Turističkog društva Varaždina, Garda

je ponovno zaživjela. Njezino je suvremeno djelovanje uređeno Odlukom
Gradskoga vijeća Grada Varaždina ("Službeni vjesnik Grada Varaždina",
br. 7/95.), te je postala je zaštićenim simbolom Varaždina kao što su to i
njegov povijesni grb i zastava.

Posebno priznanje Garda je dobila 2008. godine kada su u Varaždinu

dvojica pripadnika primljena u viteški red Svetog Sebastijana. Samim time
Europski savez povijesnih postrojbi (EGS) odao je priznanje Purgarima za
promidžbu Republike Hrvatske i Hrvatskog vojnika diljem Europe.
Varaždinska građanska garda je 2014. godine, kao prva povijesna
postrojba iz Republike Hrvatske postala članicom Europskog saveza vojnih
povijesnih postrojbe (UEWHG), kao i članicom Vojne kancelarije u Beču (k.
u. k. Militärkanzlei Wien). Varaždinska građanska garda dobila je 23.
ožujka 2017. godine rješenje Ministarstva kulture Republike Hrvatske o
zaštiti kulturnog dobra. Varaždinska građanska garda predala je zahtjev
za zaštitu nematerijalnog kulturnog dobra na temelju Zakona o zaštiti i
očuvanju kulturnih dobara. Dobivenim rješenjem Varaždinska građanska
garda, popularni “Purgari” ušla je na listu zaštite nematerijalnih kulturnih
dobara Republike Hrvatske i to kao prva vojna postrojba kojoj je to
uspjelo. Varaždinska građanska garda je ujedno i prva kulturna baština sa
zaštitom iz grada Varaždina. Njezine godišnje planove djelovanja donosi
Stožer na čelu s gradonačelnikom koji je po dužnosti njezin
nadzapovjednik, a ponovno nastupa pod novom zastavom s povijesnim
geslom

Zastava Garde

Povijest zastave Varaždinske Građanske Garde

Kada je 1818. godine kralj Franjo I. sa suprugom Karolinom posjetio Varaždin

prilikom svog obilaska Istre, Dalmacije i sjeverne Hrvatske, Varaždinska garda
dočekala je kraljevski par pod punom opremom, s novom zastavom i s upaljenim
bakljama. Gradski bilježnik Ladislav Ebner piše u svojoj "Povijesti grada Varaždina"
da je stara četna zastava bila poderana, te je nabavljena nova koju je zajedno s
gradkom zastavom u ime zagrebačkog nadbiskupa Maksimilijana Vrhovca, posvetio
zagrebački kanonik grof Josip Sermage 18. svibnja 1817. godine. Kume zastavi bile
su grofice Drašković. Njihova su imena izvezena na jednoj strani zastavne vrpe, dok
je s druge strane izvezeno geslo Garde : "Pro rege et patria".
Posveta novog barjaka - 1897

Nadvojvoda Leopold Salvator von Habsburg postao je novim pokroviteljem

Građanske čete nakon smri nadvojvode Albrechta. Njegovom dolasku u Varaždin 7.
kolovoza 1897. godine prethodile su velike pripreme u gradu. O njima se brinuo
"Svečanostni odbor" s gradonačelnikom Breirenfeldom na čelu

koji je dao tiskati programsku knjižicu s pregledom svih događanja u gradu. Profesor
Julije Janković objavio je opsežan tekst u 32. broju Varaždinskog vjesnika o povjesti
Varaždinske carske i kraljevske poveljene građanske čete. Gradski glazbenik Adolf
Muecke napisao je koračnicu u počast nadvojvodi. Za tu je priliku napravljena nova
četna zastava, čija je posveta objavljena na Kapucinskom trgu pred 8000 ljudi.
Blagoslov je zastavi podijelio kanonik Čazmanskog kaptola Nikola Ilijašević.
Nadvojvotkinja Blanka, žena nadvojvode Leopolda Salvatora, u svojstvu kume
privezala je na zastavu raskošno izvezenu vrpcu. Uvečer je Građanska četa
organizirala sjajni ples u velikoj kazališnoj dvorani.
 Posveta novog barjaka - 1999

Varaždinska građanska garda, zaštitni znak varaždinske pripadnosti europsoj uljudbi,

čija je 150-godišnja tradicija bila nasilno prekinuta u vrijeme komunističke vladavine,
da bi u neovisnoj i samostalnoj hrvatskoj državi doživjela svoju punu reafirmaciju na
opće zadovoljstvo varaždinaca, 6.12.1999. godine je obogaćena još jednim
simbolom. Riječ je o unikatnoj purgarskoj zastavi, koju je izradila varaždinska likovna
umjetnica Heda Rušec. Prigodom svečanog eufaristiskog slavlja uz Dan grada
Varaždina biskup varaždinski msgr. Marko Culej posvetio je zastavu purgara i predao
je gradonačelniku mr. Hrvoju Vojvodi. On je uručujući barjak purgarskom
zapovjedniku bojniku Tomislavu Lipljinu, obvezao purgare da ga nose
dostojanstveno, časno i pošteno - na diku Varaždinaca i grada Varaždina.

Priča o Purgarima i njihovoj zastavi ne bi bila potpuna, a da se ne spomene

nadvojvotkinja Francesca von Habsburg, supruga austrijskog nadvojvode Karla, koja
je kuma zastavi varaždinskih Purgara. I to je tradicija, obzirom da su supruge
austrijskih nadvojvoda uvijek kumovale purgarskoj zastavi u Varaždinu.

Carski plamenac 2014 - Nj.C.K.V. Nadvojvoda Austrijski Ferdinand-Zvonimir von

Habsburg-Lothringen
Dana 28.06.2014. godine sudjelovali smo na obilježavanju 100. godišnjice atentata
na Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Mjesto obilježavanja bilo je u dvorcu
Artstetten, u kojem se nalazi i grobnica ubijenog bračnog para. Nakon svečanog
mimohoda i postrojavanja postrojbi, na zastavu svake postrojbe stavljen je plamenac
kao uspomena. Naša postrojba je imala izuzetnu čast da plamenac na zastavu stavi
Nj.C.K.V. Nadvojvoda Austrijski Ferdinand-Zvonimir von Habsburg-Lothringen. Mladi
Nadvojvoda sin je Nj.C.K.V. Nadvojvodkinje Austrijske Franceske von Habsburg-
Lothringen, koja je ujedno i kuma zastavi Varaždinske građanske garde.