Franjo Trenk bio je hrvatski barun i habsburški pukovnik, a najpoznatiji je

kao začetnik i zapovjednik Trenkovih pandura. Rođen 1. siječnja 1711. u

Reggio Calabria u Italiji kao sin pruskog plemića u habsburškoj vojnoj službi
koji je posjedovao posjede u Slavoniji (Brestovac, Pleternicu i Pakrac),
posvetio se, poput svog oca, vojnom pozivu. Od 1727. do 1731. bio je
zastavnik u habsburškoj vojsci u Stolnom Biogradu i u Osijeku, a zatim se
vratio na imanja u Slavoniji. Nakon smrti žene i četvero djece 1737. stupio je
u rusku vojnu službu u kojoj se istaknuo. Međutim, zbog sukoba s
nadređenima, vraća se u Habsburšku Monarhiju 1740. godine.

Naredne, 1741. godine ulazi u službu kraljice Marije Terezije, kojoj pruski
kralj Friedrich II. osporava pravo na prijestolje zato što je žena zbog čega
dolazi do rata. Iste godine Trenk je okupio tisuću dobrovoljaca koji su postali
neregularna vojna postrojba poznata pod imenom Trenkovi panduri. Bila je
to šarolika skupina sastavljena od odbjeglih kmetova, hajduka i razbojnika
kojima su oproštene kazne, te obećan sav plijen osvojen ili otet
neprijateljima, osim zastava, ratnih blagajni i topova.

Trenkov pandurski korpus imao je svog zapovjednika (naravno, baruna

Trenka glavom i bradom), te dva kapetana (harambaše), po jednog na čelu
svake čete. Prva postrojba Trenkovih pandura imala je 1030 vojnika: jedan
zapovjednik, bojnik (oberstwachtmeister Trenk), dva satnika (kapetan),
jedan natporučnik (oberleutnant), pet poručnika (leutnant), jedan konačar
(kvartir), jedan pobočnik, dva kapelana, pet pisara, dva ranarnika, 40
zapovjednika voda (harambaša), 80 zapovjednika desetine (kaplar), 890
vojnika (prostih momaka). Svi su bili naoružani do zuba, uglavnom oružjem
turskog porijekla, ali austrijske izrade. Tako su se u njihovom naoružanju
nalazile kubure, sablje, handžari, turski nož, a kasnije i puške te turski
jatagani. Njihova odora izazivala je strah kod neprijatelja i zanimanje kod
gledatelja. Bila je to mješavina kićene slavonske i turske odjeće, a voljeli su
nositi i crvene kabanice ili plašteve.

Zanimljiva je činjenica da su Trenkovi panduri bili prva postrojba koju je

pratila vojna glazba. Skupina glazbenika s jednim činelama, koje su se tada
prvi put pojavile u Europi i deset puhačkih instrumenata pod nazivom Turska,
a kasnije Trenkova banda, svirala je orijentalnu glazbu, stvarajući još veći
pritisak na protivnike, koji su se i dalje sjećali osmanskih prodora i osvajanja
po Europi.
Osim psihološkim pritiskom na neprijatelja putem podsjećanja na osmanske
ratnike, Trenkovi panduri borili su se i lukavošću. Njihova taktika bila je
unošenje nereda, te napad s leđa na neprijateljsku vojsku, čime su igrali na
dodatni faktor iznenađenja. Na taj su način izvojevali mnoge pobjede te
postali strah i trepet onodobne Europe, ali zaslužili i divljenje zbog svoje
vojne vještine. Najdjelotvorniji su bili duboko u neprijateljskoj pozadini, gdje
su u manjim skupinama napadali nadmoćnije suparničke snage, šireći strah i
nered u njihovim redovima. Smatra se da su tijekom rata iz stroja izbacili
više od deset tisuća Prusa, Francuza i Bavaraca.

Trenkovi panduri službeno su se Austrijancima predstavili u proljeće 1741.

paradirajući kroz Beč. Već idućeg mjeseca napravili su prvi pothvat osvojivši
planinu Zoptenberg. Iduće godine izveli su nekoliko napada na pruske i
francuske posade, a posebno su se istaknuli u ponovnom zauzimanju
Münchena. Najveći okršaj u Ratu za austrijsku baštinu imali su u Bavarskoj
prilikom zauzimanja utvrđenog grada Diessensteina. Od 1743. do 1745.
Trenk je triput proveo novačenja pandura i husara tako da su njegove
postrojbe narasle na oko sedam do osam tisuća pripadnika. Zbog svoje
okrutnosti i pljački u kojima je sudjelovao prilikom napada na pojedine
neprijateljske položaje, Trenk je došao na loš glas među vodećim austrijskim
zapovjednicima, koji su ga često pokušavali maknuti s bojišta. Ogovarali su
ga Mariji Tereziji, pričajući joj da je odgovoran za silovanja, pronevjeru
državnih sredstava, okrutan odnos prema vojnicima i časnicima, pa čak i da
je namjerno propustio priliku zarobiti Fridrika II. Optuživali su ga i da je
ukrao vojnu opremu koju je navodno planirao upotrijebiti za oružani ustanak
protiv Marije Terezije u Slavoniji. Kraljica je povjerovala u glasine, pa se
Franjo Trenk 1745. u Češkoj morao oprostiti od vođenja svojih pandura. Dio
svojih postrojbi plemić je jedva uspio nagovoriti da se i bez njega vrate na
bojište.

Prave nevolje za Trenka počele su 1746. jer je uhićen pod već navedenim
optužbama. Suđenje je trajalo godinu dana i premda velik broj optužbi nije
bio čvrsto utemeljen i dokazan barun je osuđen na doživotni zatvor. Sama
kraljica Marija Terezija, zbog njegovih iznimnih zasluga u Ratu za austrijsku
baštinu, ponudila mu je slobodu, ako zatraži oprost. Trenk je to rezolutno i
ponosno odbio smatrajući kako mu je velik dio optužbi podmetnutla
austrijska vojna klika. Iduće dvije godine, do smrti 4. listopada 1749., bio je
smješten u tamnicu Spielberg u blizini Brna, gdje se posvetio pisanju
autobiografije. Franjo Trenk i njegovi panduri ostavili su neizbrisiv trag u
europskoj i hrvatskoj povijesti, kao velika avangarda u načinu ratovanja i
samim inovacijama na vojnom polju. Sam Trenkov život i uloga u Ratu za
austrijsku baštinu danas izazivaju brojne kontroverze i prijepore među
hrvatskim i ostalim srednjoeuropskim povjesničarskim krugovima.

Nakon Trenkova zatvaranja nastali su problemi s njegovim pandurima koji su

odbijali sudjelovati u bitkama i dezertirali. Međutim, dio je nastavio djelovati
te su 1748. preustrojeni u slavonski bataljun, a iz tog je bataljuna 1756.
osnovana 53. pješačka pukovnija, koja je djelovala do 1918. godine.

Najpoznatiji trenkovac, osim samog Trenka, svakako je kapetan Siniša, lik iz

Zagorkine „Gričke vještice“.

Barun Franjo Trenk i njegovi panduri ostali su vrlo popularni u narodu i

predaji. Josip Eugen Kumičić napisao je 1881. godine igrokaz “Barun Franjo
Trenk”, a Srećko Abini 1908. operetu “Barun Trenk”. U Požegi, gdje je 1881.
osnovana gradska glazba “Trenkovi panduri”, već je u 19. stoljeću jedna
ulica nosila njegovo ime, a selo Mitrovica je 1912. godine preimenovano u
Trenkovo, po svom najpoznatijem stanovniku.

Trenkovi panduri oživljeni su krajem 1990-ih i kao Povijesna postrojba

“Trenkovi panduri”, koja djeluje i danas, pronose priču o hrabrom vojniku
Trenku. Trenkovi panduri žive i u sjećanju čitatelja Marije Jurić Zagorke, I
dokle god će se ljudi sjećati kapetana Siniše, sjećati će se i trenkovaca.