SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI

Josip Naletilić

TRIDESETOGODIŠNJI RAT

Esej

Mentor: doc. dr. sc. Dijana Pinjuh

Mostar, 2017.
 SADRŽAJ

Uvod.................................................................................................................................. 3
1. Prilike u Europi uoči Tridesetogodišnjeg rata .............................................................. 4
2. Češko-Falačko razdoblje(1618.-1625.)......................................................................... 5
3. Dansko razdoblje(1625.-1629.) .................................................................................... 6
3.1 Edikt o restauraciji .................................................................................................. 6
4. Švedsko razdoblje(1630.-1635.) ................................................................................... 7
5. Francusko razdoblje(1635.-1648.) ................................................................................ 8
6. Westfalski mir ............................................................................................................... 9
Zaključak ........................................................................................................................ 10
Literatura ......................................................................................................................... 11

2
 UVOD

Tridesetogodišnji rat, koji se odvijao u razdoblju od 1618. pa do 1648. godine

kada je zaključen Westfalskim mirom, je razdoblje u europskoj povijesti koju je
obilježila, u prvom redu, ogromna vjerska netrpeljivost, kao i težnja tadašnjih europskih
sila za povećanjem svoga teritorija. Sam rat bio je vrhunac dugogodišnjeg sukoba,
katolika, koje su u ovom ratu zastupali prvenstveno carska dinastija Habsburg koja je
bila na čelu Svetoga Rimskog Carstva, Španjolska i ostale manje katoličke kneževine, te
protestanata koje su zastupali prvenstveno Švedska, manje protestantske kneževine te
katolička Francuska koja je u rat stupila ne iz vjerskih pobuda već sa željom da umanji
moć Habsburgovaca kako austrijskih tako i onih španjolskih.
Ovaj rad bavit će se stanjem u Europi, a prije svega na području Svetog Rimskog
Carstva gdje se ovaj rat uglavnom odvijao. Proučavat će razloge zbog kojih je došlo do
rata kao i sam tijek rat te njegove posljedice. Rad će proučavati četiri faze
Tridesetogodišnjeg rata koja se redom nazivaju: Češko-falačko razdoblje, Dansko
razdoblje, Švedsko razdoblje te posljednje Francusko razdoblje. Također Westfalski
mir, kojim je ovaj rat zaključen, bit će obrađen kao posebna cjelina.

3
 1. Prilike u Europi uoči Tridesetogodišnjeg rata

Augsburški vjerski mir iz 1555. godine uspio je na gotovo pola stoljeća primiriti
međuvjerske sukobe između katolika i protestanata u Europi. Princip iz tog mira poznat
pod imenom, cuius regio eius religio, što znači da u ovisnosti koje je vjere onaj koji
upravlja zemljom njegovi su podanici bili iste vjere, uz dopuštenje pučanstvu da
emigriraju u pokrajinu u kojoj je zastupljena njihova vjera, jedine iznimke ovog pravila
bili su slobodni gradovi gdje je vladala vjerska tolerancija. Oni svećenici koji su odlučili
preći na luteranstvo morali su napustiti svoja namještenja. Prvi pokazatelj budućih
sukoba zbio se u Kölnu kada je tamošnji nadbiskup odbio dati ostavku na svoje mjesto
iako je prešao na protestantizam. Na kraju je pod pritiskom koalicije katoličkih kneževa
koju je vodio vojvoda od Bavarske ipak napustio svoj položaj. Ovaj događaj je važan jer
je označio svojevrsni preokret jer su se do tada katolici držali defenzivno i prepuštala
pojedine teritorije protestantima.1
Donauwörth, slobodni carski grad, bio je 1606. godine poprište jednog događaja
koji je ozbiljno uzdrmao temelje ionako krhke međuvjerske tolerancije. Tijekom jedne
od procesija katolika, predstavnici protestanata su ih napali i oskvrnuli njihove relikvije
i zastave. Taj sukob bio je povod caru Rudolfu II. (1576.-1612.) da pošalje
Maksimilijana Bavarskog da pritekne u pomoć katolicima u Donauwörthu.
Maksimilijanova vojska zauzela je u prosincu 1607. godine grad, pripojio ga Bavarskoj,
zabranio protestantizam te postavio bavarske komesare da upravljao gradom. Protestanti
su odgovorili već iduće godine kada je pod vodstvom Falačke osnovana Protestantska
unija koju su još činili Wurrtenberg, Baden, Ansbach, Kulmbach, Pfalz-Neuburg, neki
manji državni knezovi te pojedini gradovi. Iduće 1609. godine pod vodstvom
Maksimilijana Bavarskog osniva se i Katolička liga kojoj pristupaju gotovo svi katolički
staleži. Slijedom događaja protestanti u Češkoj prisili su cara Rudolfa II. da 1609.
godine izda Carsko pismo kojim su dobili određene ustupke. Tada je stvoren stalan zbor
velikaša, defensores, koji su trebali osigurati poštivanje ugovora.2

1
SKUPINA AUTORA, Povijest, X. Doba apsolutizma (17. stoljeće), Europapress holding, Zagreb,
2008., str. 147.
2
SKUPINA AUTORA, Velika ilustrirana povijest svijeta, XII., Otokar Krešovani, Rijeka, 1974.,
st. 5331-5336.

4
 2. Češko-Falačko razdoblje(1618.-1625.)

Nakon Rudolfa II., na prijestolje je došao njegov brat Matija, koji je nastavio
protureformacijsku politiku, pogotovo u Češkoj. Tu je 1617. godine nagovorio češke
staleže da proglase njegovog bratića nadvojvodu Ferdinanda za nasljednika carske
krune. Ferdinand je ukinuo protestantske povlastice u Češkoj, zabranio prakticiranje
protestantizma te osnovao čisto katolički Kraljevski savjet za Češku. Ranije spomenuti
defensoresi nisu se slagali sa takvim razvojem događaja te su u svibnju 1618. godine
sazvali staleški sabor kraljevstva. Carski namjesnici proglasili su tu skupštinu
nezakonitom pa su predstavnici staleža na silu ušli u dvoranu skupštine te kroz prozor
izbacili dvojicu kraljevih namjesnika. Ovaj događaj povijest je upamtila pod nazivom
Praška defenestracija. Iako ova provokacija u prvi tren nije imala takav prizvuk,
povijest je pokazala da se smatra samim okidačem Tridesetogodišnjeg rata.3
Češki protestanti su podigli vojsku uz pomoć vojvode Savojskog. Godinu dana
nakon događaja u Pragu umire car Matija, što je omogućilo novom caru Ferdinandu II.
da krene u vojne pripreme. Ono što je ponukalo Ferdinanda II. na to je situacija u
Češkoj gdje su Česi osporili Ferdinandov zahtjev za češkom krunom i za češkog kralja
pozvali Fridrika V. Falačkog kojeg su 1619. godine i okrunili. Glavni saveznik cara
Ferdinanda II. je bavarski knez Maksimilijan. Ključna bitka odigrala se na Bijeloj gori
kraj Praga 1620. godine. Carske snage u potpunosti su porazile Fridrikove snage koji je
bio prisiljen pobjeći u Nizozemsku. Car je Maksimilijanu Bavarskom dodao i titulu
falačkog kneza.4 U daljnjim godinama Nizozemska je pokušala diplomatski i vojno
pomoći Fridriku da mu se vrati titula i teritorij ali bez većih uspjeha.

3
SKUPINA AUTORA, Povijest, X. Doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 153.
4
SKUPINA AUTORA, Velika ilustrirana povijest svijeta, XII., st. 5336.
5
 3. Dansko razdoblje(1625.-1629.)

Danski kralj Kristijan IV. sa ciljem da stane u obranu protestantizma napao je

1625. godine sjevernu Njemačku. Zapovjednici katoličkih snaga Maksimilijan Bavarski
te jedan od njegovih zapovjednika zatražili su carevu pomoć kao bi uspjeli otjerati
Dance. Car Ferdinand ovlastio je vojnog namjesnika iz Praga Albrechta von
Wallensteina da unovači carsku vojsku od 25.000 ljudi i da krene na danskog kralja.
Wallenstein je prisilio Kristijana IV. na povlačenje. Do odlučujuće bitke došlo je kod
Luttera 1626. godine gdje su udružene snage grofa Tullya i Wallensteina potukli snage
Kristijana IV. te su nakon toga uspjeli ući i u samu Dansku prethodno osvojivši
pokrajine koje su podržavale Dance. Kristijan IV. je 1629. godine potpisao mir u kojem
se obavezao da više neće ulaziti u područje carstva.5

3.1 Edikt o restauraciji

Potaknut odlučnim stanjem na ratnim poljima car Ferdinand odlučio je pokušati

prevesti carstvo na katoličanstvo. Nakon što je Falačku prepustio Maksimilijanu
Bavarskom, a kneževinu Mecklenburg Wallensteinu Ferdinand je 1629. godine izdao
Edikt o restauraciji kojim je protestantskim knezovima naloženo da vrate katoličkoj
crkvi svi posjedi zaplijenjeni od 1555. godine, kalvinizam je bio nezakonit u carstvu te
su crkveni knezovi imali jednako pravo kao i svjetovni knezovi da nameću vjeru svojim
podanicima. Edikt je u prijevodu bio samo potvrda vlasti Habsburgovaca. Iako se sa
Ferdinandova stajališta možda činilo da je pobijedio na vojnom planu, na političkom
planu protestanti su krenuli u propagandu što je na kraju dovelo do ulaska Švedske i
Francuske u rat.6

5
SKUPINA AUTORA, Povijest, X. Doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 165.-166.
6
SKUPINA AUTORA, Povijest, X. Doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 166.
6
 4. Švedsko razdoblje(1630.-1635.)

Kada su Habsburgovci uspjeli prodrijeti na Baltik, prvenstveno kad je kneževina

Mecklenburg bila u rukama Wallensteina, izazvali su reakciju izuzetno sposobnog
švedskoga kralja Gustava Adolfa II., koji je nosio i nadimak Lav sa sjevera. Šveđani su
naime smatrali da imaju hegemoniju nad Baltičkim morem. Osim toga Šveđani su kao
protestantska država osjećali potrebu da se pridruže ratu. Švedske snage, oko 15.000
vojnika, iskrcale su se 1630. godine na ušću Odre i zauzele Szczecin, kada je car
Ferdinand II. otpustio Wallensteina i raspustio veći dio njegove vojske iz razloga jer se
Wallensteinu silno povećala moć. Carske snage su u početku osvojile Magdeburg. U
osvajanju Magdeburga posebno su se istakle hrvatske čete te je dugo godina nakon te
bitke u narodu ostala izreka: Od kuge, gladi, rata i Hrvata, oslobodi nas Gospodine.7
Bitkom u Breintenfildu blizu Leipziga 1631. godine, Gustav Adolf ostvario je
važnu pobjedu te je zatim prodro kroz Njemačku sve dok nije okupirao bavarsku
prijestolnicu Munchen. Godinu dana nakon toga zbila se odlučujuća bitka kod Lutzena
koju je Švedska vojska dobila ali pri tome je umro njihov kralj Gustav Adolf. Nakon
njegove smrti vlast nad Šveđanima preuzima njegov savjetnik sposobni Axel
Oxenstiern koji nastavlja njegovu politiku. Bitkom kod Nordlingena u kojoj su Šveđani
potučeni zastalo je švedsko prodiranje te su se morali povući iz južne Njemačke. Ti
uspjesi prisilili su veći dio protestantskih knezova da 1635. godine sklope s carem mir u
Pragu.8

7
ERNEST BAUER, Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu, Matica hrvatska, Zagreb, 1941., str. 59-63.
8
SKUPINA AUTORA, Povijest, X. Doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 167-171.
7
 5. Francusko razdoblje(1635.-1648.)

Nakon Praškog rata promijenio se karakter rata, iz sukoba vladara i podanika, uz

vanjsku pomoć, prerastao je u rat vladara i stranih sila. Švedska koja je prije
Nordlingena osnovala određenu udrugu protestantskih kneževina kako bi lakše širila
svoj utjecaj, poslije poraza, kada je potpisan Praški mir, ostali su bez oslonca za daljnje
sukobe. Tada na scenu stupa Francuska. Švedska i Francuska, odnosno Oxensteirn i
Richelieu, ministar Luja XIII., potpisali su u veljači 1636. godine sporazum o savezu, a
već u listopadu iste godine Francuska je objavila rat caru. Cilj francuskih napada bilo je
u prvom redu spriječiti da se austrijski i španjolski Habsburgovci spoje u čemu su i
uspjeli, stoga su prve akcije više imale za cilj spriječiti Ferdinanda da pošalje pomoć
svojim rođacima, prije da nametnu svoju vlast u Njemačkoj.9
Za vrijeme zbijanja redova na carskom prijestolju dogodila se smjena, nakon
smrti Ferdinanda II. 1637. godine dolazi Ferdinand III. Od njegovog dolaska na vlast rat
sve više postaje politički. Francuska je napala Bavarsku, a Švedska se sukobila sa
vladarom. Već 1642. godine Habsburška vojska je poražena u Saskoj a zatim i u drugoj
bitci kod Leipziga. Ferdinand III. bio je u izrazito teškoj situaciji a od poraza ga je
spasio samo novi rat između Švedske i Danske. Malo prije nego što su završili rat sa
Dancima Šveđani su se 1645. godine vratili u Češku i kod Jankowa razbili jedan carski
odred čime se Šveđanima otvorio put prema Beču. Za to vrijeme Francuzi sa upali u
Bavarsku i kod Alerheima u potpunosti porazili vojsku Maksimilijana Bavarskog. S
obzirom da su za to vrijeme uvelike trajali Westfalski pregovori. U posljednjoj godini
rat 1648. godine Šveđani su kod Zusmarshausena pobijedili carsku vojsku, dok su
Francuzi pobijedili Španjolce kod Lensa, što je pripomoglo u ostvarenju Westfalskoga
mira.10

9
SKUPINA AUTORA, Povijest, X. Doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 171-172.
¸ 10
SKUPINA AUTORA, Povijest, X. Doba apsolutizma (17. stoljeće), str.172-177.
8
 6. Westfalski mir

Europski vladari njih 194, od onih većih do manjih vladara i kneževa, bili su
predstavljeni na kongresu u Westfaliji gdje su razgovori trajali bez prekida od 1644. do
1648. godine kada je mirom konačno i zaključen Tridesetogodišnji rat. Kongres je bio
podijeljen na dvije radne skupine, jednu za cara i katoličke sile u Munsteru i drugu za
cara i protestantske sile u Osnabrucku. Iz ova dva sastanaka proizašli su sporazumi iz
Munstera i Osnabrucka koje zajedničkim imenom zovemo Westfalskim mirom. Mir je
između ostalog predviđao sljedeće:
- Obnova Augsburškog mira i njegovo proširenje na kalviniste
- Očuvanje reformacijskog prava za carske staleže, princip cuius regio eius religio
doživio je određene promjene, naime tko bi ubuduće prešao na drugu vjeru od one koju
štuje vladar, morao bi emigrirati, ali dobra mu ne bi bila zaplijenjena te svaki katolički
vladar koji bi promijenio vjeru ne bi smio siliti podanike na primjenu vjere.
- Gornja Falačka je s izborničkom časti ostala u vlasništvu Bavarske tj. Maksimilijana
Bavarskog, porajnska je Falačka bila vraćena Karlu Ludoviku, sinu Fridrika V. te je za
njega osnovan i osmi elektorat.
- austrijske nasljedne zemlje ostale su izvan odredbi Westfalskoga mira, u njima je
jedina dopuštena vjera ostala katolička.
- sve su njemačke zemlje dobile suverenitet i pravo izravnog pregovaranja sa stranim
silama i glasovanja u saboru koji je postao trajna institucija.11

11
SKUPINA AUTORA, Povijest, X. Doba apsolutizma (17. stoljeće), str. 180-182.
9
 ZAKLJUČAK

Izuzetno krvav i koji je sa sobom odnio ogroman danak, Tridesetogodišnji rat je

je bio vrhunac borbi protestanata i katolika u Europi. Poslije ovog rata više se nisu
vodili ratovi ovakvog vjerskog karaktera, bilo je dakako lokaliziranih borbi kao npr, u
Engleskoj, ali nikad više ovakvih razmjera niti je vjera bila odlučujući čimbenik u
međunarodnim odnosima kao prije. Sam rat ostavio je goleme žrtve, na području Svetog
Rimskog Carstva stradalo je između 15% i 20% stanovništva, no do 18. stoljeća
stanovništvo se uspjelo oporaviti.
Tridesetogodišnji rat je samo jedna od posljedica nepostojanja želje da se
pristupi promjenama i korjenitim reformama u katoličkoj crkvi. Iako i protestanti i
katolici u principu vjeruju u istog boga dok se razlikuju po obrednim stvarima
nedostatak razumijevanja i pogrešan pristup u prvom redu katoličke crkve ali i
zagovornika protestantizma dovelo je Europu na rub propasti. Koliko je tadašnjih
europskim vladarima vjera poslužila samo kao izlika za jačanje vlastite moći i utjecaja,
teško je prosuditi, no rezultat je bio katastrofalan. No poznato je da je Europa iskovana
na tisućama godina međusobnog ratovanja, tako da sa današnjeg povijesnog stajališta na
Tridesetogodišnji rat možemo gledat kao na samo još jedan u nizu ratova kojom se
kovala duga i krvava povijest staroga kontinenta.

10
 LITERATURA

BAUER, ERNEST, Hrvati u tridesetogodišnjem ratu, Matica hrvatska, Zagreb, 1941.

SKUPINA AUTORA, Povijest, X. Doba apsolutizma(17. stoljeće), Europapress holding,
Zagreb, 2008.
SKUPINA AUTORA, Velika ilustrirana povijest svijeta, XII., Otokar Krešovani, Rijeka,
1974.

11