TEHNIČKA ŠKOLA RUĐERA BOŠKOVIĆA

GETALDIĆEVA 4, ZAGREB

SEMINARSKI RAD
TRIDESETOGODIŠNJI RAT
1618. - 1648.

Mentor: Učenik:
Mario Matijaščić David Jaklenec, 1.a
 1. Sadržaj

1. Uvod ......................................................................................................................................1

2. Uzroci.....................................................................................................................................2

2.1. Religijski uzroci ...............................................................................................................2

2.2. Politički uzroci ................................................................................................................3

2.3. Neposredni uzroci rata ...................................................................................................4

3. Tijek rata ................................................................................................................................6

3.1. Češka faza.......................................................................................................................6

3.2. Danska faza ....................................................................................................................7

3.3. Švedska faza ...................................................................................................................9

3.4. Francuska faza .............................................................................................................. 11

4. Westfalski mir ...................................................................................................................... 13

5. Zaključak .............................................................................................................................. 15

6. LITERATURA ......................................................................................................................... 16
 1. Uvod

Od postanka Svijeta vladali su nemiri među ljudima tako da je cijela ljudska povijest
obilježena sukobima i ratovima. Razlozi zbog kojih su se ljudi sukobljavali kroz povijest bili
su različiti. U prvobitnoj zajednici ljudi su se sukobljavali zbog osobnih ljudskih potreba kao
što je hrana i mjesto za život, a kasnije se vode ratovi zbog ljubomore, osvajanja teritorija,
pohlepe i želje za stjecanjem sve većeg bogatstva. Tridesetogodišnji rat predstavlja jednu
novu epizodu europske povijesti ranog novog vijeka. Ovaj ratni sukob koji se je protegnuo
na čak puna tri desetljeća vrlo je složen fenomen koji uključuje čitav niz događaja koji se
odvijaju u periodu od 1618. do 1648. godine. Iako se obično karakterizira kao vjerski sukob,
prethodio mu je širok spektar uzroka koji su bili socijalne, ekonomske, nacionalne i političke
prirode. U prvoj polovici 17. stoljeća Njemačka je bila razdijeljena na nekoliko političko-
teritorijalnih jedinica koje su djelovale kao slobodni gradovi, vojvodstva, kneževine i sl.
Posebna podjela bila je vidljiva i u vjerskom smislu. Postojao je protestantski sjever i
katolički jug. Isto tako, u to doba Francuska je bila izrazito antihabsburški nastrojena. Veliku
ulogu u ovom ratu imala je dinastija Hasburgovaca, osobito Ferdinand II. i njegov sin
Ferdinand III. koji zajedno sa bavarskim knezom Maksimilijanom I. Velikim predvode
katolike u ratu protiv protestanata.Rat je započeo kao beznačajan sukob unutar Carstva, a
završio je kao međunarodni rat sa mnogobrojnim žrtvama, velikom materijalnom štetom i
psihološkim posljedicama na stanovništvo Carstva. Naznačio je prekretnicu u političkom
razvoju cijele Europe, a osobito u samome Carstvu koje se od posljedica ovog rata nije nikad
oporavilo.

1
 2. Uzroci

2.1. Religijski uzroci

2.1.1. Religijske prilike u Carstvu nakon reforme

„Od pojave prve generacije reformacije s djelovanjem Martina Luthera u narednih 50
godina, do tada ujednačena vjerska karta srednje i zapadne Europe, postupno se mijenjala.“
1
Sve je počelo 31. listopada 1517. godine kada je Martin Luther, protestirajući protiv
indulgencija koje je uveo tadašnji papa Lav X., pričvrstio svojih 95 teza na vratima
Wittenburške crkve.Podjela je planula u Svetom Rimskom Carstvu u kojem je u to doba
vladao car Karlo V. On je stao na stranu Katoličke crkve i na saboru u Wormsu 1521.
godine donio edikt kojim je Luther proglašen heretikom i kojim se stavlja izvan zakona
Luthera i njegove pristaše. U narednih devet godina zbog rata s Francuskom, car izbiva iz
carstva pa njemačke države odabiru strane. 1529. godine, kada je sazvan drugi sabor u
Spayeru koji je za cilj imao rješavanje problema vjerskog raskola, zaključeno je da se
luteranizam mora zabraniti. „Tadašnji luteranski staleži, kneževi Saske i Brandenburga,
kneževi Anhalta, Lunenburga i Hessena te 14 carskih gradova, protestiraju protiv te odluke
i od tada se nazivaju protestanti“2. Pobunjenici su 1530. godine stvorili Schmalkadenski
savez za zaštitu reformacije od cara. Izbio je sukob koji je završio 1548. godine
Augsburškim sporazumom kojim se je u čitavoj Njemačkoj trebalo uspostaviti
katoličanstvo. „ Protestanti 1552. godine uspostavljaju savez sa katoličkom Francuskom te
započinju rat sa carem koji završava njihovom pobjedom. U Augsburgu je 1555. sklopljen
vjerski mir i luteranstvo se izjednačilo sa katoličanstvom. Tako se je u njemačkim zemljama
osnažio luteranizam i došlo je do vjerske tolerancije.“ 3

2.1.2. Religijske prilike u silama suparnicama

Lutheranizam se je brzo proširio i na skandinavske zemlje koje su bile u Kalmarskoj
uniji. 1523. godine sve skandinavske zemlje prihvaćaju protestanstvo i luteranizam. Uz ovaj
reformni pokret, razvija se i kalvinizam čiji začeci kreću iz Švicarske. Kalvinizam se je brzo

1
Ćuričić, Leopold , Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.), 2015., URL:https://hrcak.srce.hr/file/233071
(preuzeto 25.5.2022.)
2
Ćuričić, Leopold, Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.), 2015., URL:https://hrcak.srce.hr/file/233071
(preuzeto 25.5.2022.)
3
Jedin, Hubert, Velika povijest Crkve, IV, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1995.

2
ukorijenio u nekim švicarskim kantonima i širi se prema Francuskoj. Francuskom je u to
vrijeme vladao kralj Franjo I. On je u početku bio tolerantan prema protestanstvu, no
tridesetih godina XVI. stoljeća mijenja svoj stav, te 1540. godine ediktom iz Fontainebleua
„luteransku herezu“ smatra veleizdajom. Protestante nastavlja progoniti i njegov nasljednik
Henrik II. Nakon njegove smrti došlo je do borbe između vlasti između katoličke obitelji
Guise i Bourbona koji su bili kalvinisti. „1562. godine Franjo, vojvoda od Guisea naređuje
pogubljenje 63 hugenota u Vassyju. Time započinju vjerski ratovi u Francuskoj i traju do
1598. godine. U tijeku tih ratova, kralj Karlo IX. 1572. godine daje pogubiti 3000 hugenota,
a sam čin dobiva svoj naziv Bartolomejska noć. Taj događaj je još jače zaoštrio sukob i dao
mu međunarodni karakter.“ 4
Nakon smrti Henrika de Guiesa i kralja Henrika III., na vlast dolazi hugenot Henrik Bourbon,
koji 1593. godine prihvaća katoličanstvo i nekatolicima daje vjersku slobodu. Kalvinizam
se preko Francuske ubrzo proširio po Nizozemskoj kao reakcija na španjolsku katoličku
ideologiju. Španjolski kralj Filip II., 1566. godine uvodi inkvizicijski sud kako bi očistio
zemlju od anabaptista i kalvinista. Pod zapovjedništvom Williama I. Orkanskog diže se
pobuna protiv španjolskog kralja, te sjeverne protestantske pokrajine pružaju otpor južnim
katoličkim pokrajinama ratom koji će uz dvanaestogodišnje primirje trajati sve do 1648.
godine.

2.2. Politički uzroci

„ Iako se na spomen Tridesetogodišnjeg rata prvenstveno pomisli na vjerski sukob

između protestanata i katolika, to je bio sukob daleko kompleksniji od pitanja same vjere.
Politička situacija prije i za vrijeme trajanja rata bila je njegov glavni uzrok. Ako bi religijski
sukob bi njegov glavni razlog, tada ne bi imalo smisla savezništvo između Francuske koja
je većinom bila katolička zemlja i Švedske kojom su vladali protestanti.“5
„1519. godine, kada je Karlo V. izabran za sveto rimskog cara, znatno se promijenila
geopolitika Europe. Kako je on vladao nad Španjolskom, Austrijom, Napuljem i dr. vladao
je i sve većim područjem Novog svijeta. No, nakon iscrpljujućih ratova protiv Turaka,

4
Ćuričić, Leopold, Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.), 2015., URL:https://hrcak.srce.hr/file/233071
(preuzeto 25.5.2022.)
5
Šapina, Matej, Tridesetogodišnji rat, Završni rad, Pula, srpanj 2020.
URL: https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A5425/datastream/PDF/view(preuzeto 25.5.2022.)

3
Francuske i njemačkih kneževa, morao se je odreći vlastitog cilja da postane gospodar cijele
Europe.“ 6

Njegov sin Filip II. Španjolski također je bio uspješan vladar i osvajač. Preuzeo je vlast nad
Portugalom, kolonizirao Filipine te povećao nabavu i isporuku plemenitih metala iz Novog
svijeta. Taj njegov uspjeh pojačao je njegove ambicije, no iscrpljujuće bitke sa nizozemskim
pobunjenicima i neuspjelog pohoda Armade na Englesku, njegove ambicije o osvajanju
cijele Europe također su splasnule. Francuska je bila glavna protivnica habsburške
ideologije. Stvarala je koaliciju sa njemačkim kneževima kako bi cara svrgnula sa vlasti.
Franjo I. najviše je podupirao Schmalkadski savez. Njegov nasljednik Henrik II. bio je istih
uvjerenja i vjerovao je da sigurnost Francuske ovisi o neovisnosti njemačkih kneževa od
cara.Krajem šesnaestog stoljeća, nakon odbacivanja španjolske vlasti, prioritet Nizozemske
bila je obrana prostora „vrta Nizozemske“, no istočna granica nove republike je bila vrlo
ranjiva. Vođa pobunjenika, William I. Orkanski, 1567. godine počinje sa novačenjem većine
svojih vojnika te započinje svoje glavne napade. Vojno su intervenirali protiv Hasburgovaca.
Engleska je također uvidjela da joj je od strateške važnosti održavanje reda u Niskim
Zemljama i Svetom Rimskom Carstvu. Započeli su sa vojnim intervencijama 1580-ih u
Niskim Zemljama , kako bi spriječili da to područje osvoje Španjolci. Također ih je na to
ponukao i strah od prodora habsburgovaca u sjeverozapadnu Njemačku.

2.3. Neposredni uzroci rata

Dolaskom na vlast cara Rudofa II. (1576.-1612.) ponovno dolazi do vjerskog

problema. Uz pomoć isusovaca započinje s provođenjem protureformacijske politike
Tridentskog sabora. 1583. godine u Carstvu dolazi do oružanog sukoba radi nadbiskupa
Kölna koji je 1582. godine oženio redovnicu i sa vojskom zauzeo grad Bonn u kojem je
objavio da je prešao na kalvinizam. On je htio ostati vladar, no to se je protivilo odredbama
augsburškog mira. Ubrzo ga svrgava papa, ali falački knez mu šalje u pomoć vojsku. No
katolička Bavarska uz pomoć španjolske vojske osvaja Bonn, a nadbiskup Köln bježi u
Nizozemsku. Slična borba se događa i u Strasbourgu. „Posljedica oba incidenata je
prekidanje mira u Carstvu i urušavanje ugleda cara Rudolfa. 1608. godine, car ne želi
potvrditi mir u Augsburgu, a ubrzo nakon toga dolazi do sukoba bavarskog vojvode s

6
Simms, Brendan, Europa: borba za nadmoć, od 1453. do danas, Zagreb, Mate d.o.o., 2016.

4
protestantskim vojvodom Württemberga. To dovodi do stvaranja evangeličkog saveza 1608.
godine te katoličke lige 1609. godine.

Do novog sukoba dolazi 1609. godine smrću vojvode od Clevea, Julicha i Berga, koji nije
imao nasljednike.“ 7
Političke prilike također dodatno pogoršavaju situaciju. Car je u
sukobu sa svojim bratom nadvojvodom Matijom, 1608. godine morao predati Ugarsku,
Moravsku i Austriju, povlačeći se u Češku. No, njegov brat Matija okuplja vojsku i ulazi u
Prag te uspostavlja red i češki staleži ga izabiru za kralja. Prisiljava Rudolfa da mu preda
krunu, te mu je on predaje u svibnju 1611. godine. Tako Rudolf ostaje samo titularni vladar.
Nakon smrti cara Rudolfa 1612. godine za cara je izabran Matija, koji uz pomoć nadvojvode
Ferdinanda nastavlja protureformacijska djela, ali i počinje raditi na sveopćoj politici
pomirenja u Carstvu pokušavajući za nju zainteresirati umjerene protestantske zemlje protiv
radikalnih te umjerene katoličke zemlje nasuprot Bavarskoj. Vještim potezima
onemogućava bavarski utjecaj nad Katoličkom ligom te se ona raspada 1617. godine.

U Protestantskoj uniji također dolazi do nemira. Sve više se sukobljavaju kalvinisti i luterani
te dolazi do aktiviranja krize u Jülich-Clevesu 1614. godine koja pak postaje sukob
kalvinističkog markgrofa i luteranskog vojvode Falačke i Neuburga. Rezultira priključenjem
vojvode Katoličkoj ligi koja je u to doba još postojala. 1617. godine tajnim sporazumom sa
španjolskim Habsburzima nadvojvoda Ferdinand je okrunjen za češkog, a godinu dana
kasnije za ugarskog kralja. Češkom kraljevstvu je još 1609. godine Rudolf II. dao vjersku
slobodu. Krajem 16. i početkom 17. stoljeća u Češkoj su prevladavali protestanti, tek 15 %
stanovništva bili su katolici. No unatoč manjini vršili su većinu u zemaljskom saboru i vršili
najviše funkcije u kraljevstvu. Fokusirajući se na njih car pobuđuje nezadovoljstvo među
protestantima krunjenjem Ferdinanda za kralja, te uvođenjem novog poreza. Do pogoršanja
situacije dolazi smjenjivanjem grofa Thurna, koji je bio protestant, sa mjesta upravitelja
dvorca Karlstein i ne njegovo mjesto postavlja katolika. Thurnovi saveznici u ožujku 1618.
godine okupljaju protestantsku skupštinu koja je nakon osnivanja bila zabranjena od strane
Regenata. Thurn nalaže da se regenti bace kroz prozor zbog kršenja carskog pisma te 23.
svibnja 1618. godine urotnici pod njegovim vodstvom ulaze u dvorac Hradčany u kojem je
održan sastanak Regenata te bacaju kroz prozor Vilema Slavatu, Jaroslava Boritu od
Martinica te pisara Fabricija

7
Ćuričić, Leopold , Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.), 2015., URL:https://hrcak.srce.hr/file/233071
(preuzeto 25.5.2022.)

5
 3. Tijek rata

3.1. Češka faza

Početkom 17. stoljeća Češka se našla u sukobu između reformatora i katolika oko
novog državnog uređenja. Reformatske snage su nastojale sačuvati privilegije koje su bile
dobivene u 15. i 16. stoljeću, dok su katolici (Habsburgovci), inzistirali da se država preuredi
na centraliziranu monarhiju. „ Češka je u carstvu igrala veliku ulogu kao izborna kneževina.
U Češkoj se, nešto više nego što je u bilo kojoj drugoj zemlji , razvijao se separatistički
pokret. Za vrijeme husitskog pokreta, Češka je vladarima zadavala probleme, a k sebi je
privlačila sve više država. Izravan vanjski uzrok rata se dogodio kada su se politički staleži
češkog karljevstva pobunili i ubili cara Rudlofa na prijestolje su doveli njegovog brata
Matiju. U Praškom dvrocu 23. svibnja 1618. dogodila se neobična scena , kada su kroz
prozor bili bačeni članovi češkog državnog vijeća. To je bio znak pobune ujedinjenih čeških
staleža Nijemaca i Čeha. Nakon smrti kralja Matije 1619. kruna je bila naslijeđena njegovom
bratu Ferdinandu Štarijeskom. Problem je bio u tome što je Ferdinand bio katolik pa je htio
učvrstiti katolicizam u Češkoj. Češki stalež je odmah reagirao pa je Ferdinand bio odmah
svrgnut s prijestolja te su na prijestolje stavili Fridrika V. Pod vlašću vojvode Maksimilijana
od Bavarske Katolička liga reagira na takav splet događaja i zbog toga dolazi do
Tridesetogodšnjeg rata.“ 8 Nakon krunidbe Fridrika V. odgovor cara i Svete lige bio je brz
i oštar. Poljska i Toscana šalju svoju vojsku kao što je i došla potpora iz Rima i Genove. Nije
mu pomagalo to što su države koje su podržavale Fridrika V. bile neutralne. Dok se Engleska
držala izvan rata, Francuzi su nastojali uvjeriti Evangelističku uniju da se ne miješa.
Godine 1620. španjolska vojska je zauzela poranjsku Falačku. Poslije bitke na Bijeloj gori
20.prosinca.1620. u kojoj Fridrik poražen od strane Svete Lige bježi prema sjeveru.
Prstpostavlja se kako je to mogao biti kraj rata da se nisu umiješale Republike Ujedinjenih
Pokrajina. Travnja 1621. primirju između Španjolske i Republike Ujedinjenih Pokrajina je
došao kraj. Zbog osiguranja od Habsburgovaca ili Španjolaca, Nizozemska je pružila
utočište Fridriku te ga poduprli u njegovoj borbi. Jedinice generala Manesfelda su pružale
otpor u južnoj i zapadnoj Češkoj. U prvoj polovici 1621. mu se pridružio šlezijski knez
Johann Georg von Jagerndorf koji je pripremao protukaciju sa sedmogrdskim vojvodom
Gaborom Bethlenom. Međutim , izostankom pomoći saveznika , u prvom redu Nizozemske,
nastavak rata nije bio mogućnost. 1622. vojvoda Bethlen s carem potpisao primirje u

8
Pavičić, Slavko, Hrvatska vojna i ratna povijest i Prvi svjetski rat, Zagreb, Knjigotisak, 2009.

6
Mikulovu. U svibnju 1622. predala se i posljednja Mansfeldova posada. Bitka na Bijeloj
gori je najviše pogodila vođe stalaške oporbe. Lihtenšajnski knez Karlo je bio na čelu
izvanrednog suda kojeg je osnovao sam car. “Gnjusna buna „ je bio popis sudionika vođa
oporbe koji su napustili zemlju i bili su osuđeni na “ gubitak života , imanja i časti“.

„Na drugoj strani, carev položaj je u nekoj mjeri tijekom 1623. je ipak oslabio. Iako je na
početku odnio veliku pobjedu koja nebi mogla biti moguća bez stalne pomoći Katoličke lige.
Maksimilijan Bavarski je htio da ga se nagradi u zemljama kojima je pružio pomoć te se
želio okruniti titulom izbornika koju je imao Fridrik Falački. U siječnju 1623. za falačkog
izbornika je postavljen Maksimilijan. Moglo se očekivati kako će biti golemo
nezadovoljstvo jer se kršilo prvilo Zlatne bule 1356. u Njemačkoj u kojoj se govori kako bi
izborništvo trebalo ostati u falačkoj obitelji. Nakon što je u Njemačkoj buktati rat koji su
pojačale javne utvrde na račun Maksimilijana i Fedinanda , u inozemstvu naklonost i
potpora Fridriku je sve više počela rasti.“ 9

3.2. Danska faza

„Protestanti nisu mogli samo mirno gledati dominaciju katolika na čelu s

Habsburgovcima. U početku se Nizozmska i Engleska udružuju u zajednički savez. Kasnije
im se pridružuje švedski kralj Gustav II Adolf u borbi protiv Habsburgovaca. 1625. nakon
prgovora u Haagu stvorana je protuhabsburška koalicija u koju su se pridružili Engleska,
Nizozemska, Danska i donjosaski kneževi. Potporu kasnije pružaju još države poput
Francuske i Osmanskog Carstva.“10

Danski kralj Kristijan IV je bio jedan od najbogatijih vladara tog vremena koji je u lipnju
1625. napao sjevernu Njemačku. Grof Tilly bio je tadašni Njemači zapovjednik koji je od
cara zatražio pomoć jer je i sam smatrao da se ne može sukobiti s koalicijskom vojskom. Car
Ferdinand je dao čast Albrechtu von Wallensteinu da sa 25000 vojnika može krenuti prema
sjeveru, kako bi se suprotstavio danskoj prijetnji. Travnja 1626. Wallenstin je porazio čete

9
Šapina, Matej, Tridesetogodišnji rat, Završni rad, Pula, srpanj 2020.

URL: https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A5425/datastream/PDF/view(preuzeto 25.5.2022.)

10
Rada, Ivan, Povijest Češke: od seobe naroda do suvremenog doba, Zagreb, Sandorf, 2014.

7
protestantskog generala Mansafelda ko Dessaua. Danski kralj Kristijan IV je pokušao
zauzeti carske primorske krajeve između ušća rijeka Labe i Wesera. Ujedinjene
protestantske vojske su imale strast da povedu pohod na Beč, no nakon poraza kod Dessaua
te odugovlačenja vojvode Bethlena morali su odustati od tih planova. Danci su ponovno
krnuli u napad , ali su slomljeni u bitci kod Luttera. Vojske grofa Tillya i Wallensteina
slijedile su požareane prema sjeveru , gdje su naskon što su zauzeli zemlje njemačkih
kneževa poput Mecklenburga , napali Dansku. Budući da za to vrijeme Danska nije mogla
računati na pomoć saveznika zbog vlastitih problema koje su saveznici tada imali, ostavljena
je na cijedilu i prepuštena je sama sebi. Wallensteinova vojska je napredovala , no nije bila
u trenutnoj mogućnosti zauzeti dansku prijestolnicu. Za taj pokret mu je trebala jak flota
koju u trenutku nije imao. Kralj Kristijan napokon se odlučuje za mir koji je potpisao u
Lubecku 1629. uz obećanje da neće više pružati potporu protestantskim saveznicima, tim
više jer i on sam nije imao njihovu podršku u ratu.

„Nakon bitke kod Luttera mnogo njemačkih pristaša pobunjenika je stiglo u pomoć caru.
Zemljama kojim je upravljala Habsburška Monarhija počela se provoditi velika konfisakcija
zemalja. Smatra se da su dvije trećine Češkog kraljevstva promijenile vlasnike oko 1620. te
se stvorila nova klasa zemljoposjednika odanih caru, kao što je to bio Wallestein. Nakon
dnske faze rata možemo reći kako su katolici izašli kao pobjednici. Smanjena je moć staleža
te je u nekim te je u nekim područjima ograničena je sloboda vjere za protestante ili je
potpuno ukinuta. Ferdinand je bio čvrst u svojoj politici ,tako da ga niti pobune poput one
velike koja se dogodila u Gronjoj Austriji 1626. nisu oslabile. Odlučio je također zamijeniti
nevjerne kneževe pa je tako Falačka pripala Maksimilijanu, a Mecklenburg Wallensteinu.
Vratio je i crkvene imovine koje su bile došle u protestantske ruke. 1629. car se odlučuje na
radikalan potez. U ožujku je objavio Edikt o restauraciji, u kojem stoji da se sva crkvena
zemlja , koja je sekulizirana nakon 1555. vrati te da je kalvinizam bio nezakonit u Carstvu i
da crkveni knezovi imaju jednako pravo kao i svjetovni knezovi nameti svoju vjeru svojim
podanicima. Za raspravu nije bilo nikakve mogućnosti s obzirom na to da je carski edikt bio
preveden odmah u dijelo uz pomoć vojne sile grofa Tillya i Wallensteina. Ti potezi cara su
zapravo gurnuli Europu dalje u krvavi rat koji je mogao završiti 1629. danskim porazom. “
11

11
Blažević, Zrinka (ur.), Povijest, doba apsolutizma ,(17.stoljeće), Zagreb, Europapress holding, 2007-2008.

8
Slika 3.1 Kristijan IV

https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/tridesetogodisnji-rat-sukob-religija-i-razlicitih-
interesa-1032761

3.3. Švedska faza

„Nakon poraza kralja Kristijana IV. i Danske u ratu, Nizozemci su se našli ugroženi
od strane Španjolaca. Španjolska je namjeravala uz pomoć carske vojske ovladati Baltičkim
morem te protjerati njihove brodove s tog područja. U to vrijeme izbila je kriza između
Mantove i Moferrate koju Španjolci nisu mogli ignorirati. Nakon napada na Lambardiju od
strane Španjolaca pred kraj 1627. vojne jedinice od Neversa i Monferrata obratile su se za
pomoć rođaku pokojnog kneza, vojvode od Neveresa, francuskog podrijetla. Nevers nije
imao dovoljno sredstava kako bi mogao ratovati s Španjolcima pa je zatražio pomoć od
Francuske. Francuska nije odmah mogla reagirati jer je imala problema s hogenotskim
podanicima. Tek 1629. kralj Luj XIII. Dolazi na Apeninski poluotok. Tijekom francuskog
naleta, car šalje vojsku u Italiju umjesto u Flandriju. 1630. se rat u Flundriji se smirio.“12
Upravo se tada Gustav Adolf, kralj Švedske , odlučio za napad na Njemačku. Gustav Adolf
je nakon što je naslijedio kralja Karla IX. mudrom je politikom učvrstio jedinstvo svog
naroda te se oslanjao na plemstvo i poboljšao uvjete života za niže slojeve. Također je

12
Blažević, Zrinka (ur.), Povijest, doba apsolutizma ,(17.stoljeće), Zagreb, Europapress holding, 2007-2008.

9
osnažio financijsku moć države te razvio trgovinu. Imenovao je za svog kancelara Alexa
Oxenstiernu koji je bio uspješan političar i nakon njegove smrti te je nastavio voditi njegovu
vanjsku politiku. Potaknut dobrom unutarnjom politikom te nakon pobjede nad Singismunda
III. Vase , kralj Poljske , učvrstivši svoj položaj na Baltiku , Gustav Aldof se je ošjećao
snažno da bi se mogao suprotsaviti Ferdinandu II. Osjećajući se ugroženim na Baltiku od
strane carske vojske , Gustav Adolf je u ljeto 1630. sa svojom Armadom upao u Pomeraniju.
Nedugo nakon toga Šveđani sklapljaju saveze s Brandenburgom i Saskom. Još jedan uspjeh
švedskog kralja bio je svakako sklapljanje ugovora o pomoći s Francuskom I Nizozemskom
u siječnju 1631. Tako je mogao plaćati svoju sve brže rastuću vojsku. Definitivno je kralju
Gustavu išlo i na ruku to što je u ljeto 1630. grof Von Wallenstein bio otpušten iz službe te
je time Ferdinand „izgubio jedinog čovjeka koji bi vjerojatno mogao zadržati sva područja
koja su osvojili carski vojnici u prethodnih deset godina i ujediniti Njemačku u snažnu
monarhiju“. Do prvih vojnih sukoba izmeĎu carske vojske i švedskog kralja došlo je u
svibnju 1631. Najprije je Tilly osvojio grad Magdeburg nakon dva tjedna opsade. Tom
prilikom je Gustav Adolf ušao u Sasku i osvojio Merseburg. Tad je saski knez – izbornik
sklopio savez sa švedskim kraljem te mu je ustupio svoju vojsku na raspolaganje. Veliki
uspjeh Gustava Adolfa dogodio se u rujnu 1631., kada je u bitci u Breitenfeldu porazio
Liginu vojsku pod Tillyjevim zapovjedništvom. Iste godine u studenome, saska vojska je
ušla u Češku te su tom prilikom uspjeli osvojiti i Prag. Tada se u svoju domovinu vraća i
velika skupina čeških emigranata. Nakon smrti grofa Tillya 1632., Ferdinandu nije preostalo
ništa drugo nego da vrati Albrechta von Wallensteina u službu. Tada Wallenstein dobiva
neograničene ovlasti. Za kratko vrijeme Wallenstein je pokazao svoju sposobnost te je
okupio vojsku i ponovno osvojio Prag. Premda brojčano moćniji, izbjegao je tada sukob sa
Šveđanima sve dok mu se Gustav Adolf nije suprotstavio 16. studenog 1632. Tada je došlo
do bitke kod Lützena u kojoj su Šveđani došli do pobjede, međutim, njihov kralj Gustav
Adolf biva ubijen. Do mirovnih pregovora ipak nije došlo jer s jedne strane car nije bio
spreman na ustupke, a s druge strane Švedska je, unatoč smrti kralja Gustava Adolfa, i dalje
bila jaka jer ju je vodio novi politički vođa, protestantski kancelar Oxenstierna. Već u
proljeće 1633. pokazuje svoju sposobnost tako što povezuje četiri državna okruga južne
Njemačke u Heilbronski savez. U međuvremenu von Wallenstein više nije bio poslušan
Ferdinandu te je često provodio neke svoje ideje. Naime, počeo je tada pregovarati sa
švedskom i francuskom stranom, ali nije otvoreno ih podržao. Takav način političkog
ponašanja samo je doveo do nepovjerenja s obje strane. Tako je, primjerice, nakon što je
porazio Šveđane kod Stinave, odmah pustio na slobodu sve zarobljene časnike. Sve je to

10
dovelo do toga da mu je car u siječnju 1634. oduzeo zapovjedništvo te ga je napustila većina
podređenih časnika, sve do njegova ubojstva 25. veljače 1634. u Chebu.

„Axel Oxenstierna nastavio je provoditi politiku svojeg prethodnika te je veći dio Njemačke
i dalje držao pod svojim nadzorom. Stanje se promijenilo tek s dolaskom Španjolske u
pomoć caru, u rujnu 1634. Španjolska vojska, udružena s carskom u bitci kod Nördlingena,
Šveđanima nanosi odlučujući poraz te je ona primorana povući se iz velikog dijela južne
Njemačke.“ 13

Švedska je svojim uplitanjem u rat svakako željela obraniti protestantizam u Njemačkoj i

vratiti svrgnutim knezovima njihova prijestolja. Također možemo reći da se Švedska
pribojavala da sve većim jačanjem cara na Baltiku i sama ne bude napadnuta. Oxenstierna
je želio određena područja Carstva poput Pomeranije na Baltičkom moru, što se svakako nije
svidjelo njegovim saveznicima u Njemačkoj. Naime, oni su željeli vratiti prijeratnu situaciju,
a tu nije bilo mjesta za Švedsku. Što se tiče Edikta o restituciji, odlučeno je da će se on
provoditi u područjima koja su osvojena od strane katolika prije studenog 1627. Okupljanje
francuske vojske 1634. i 1635. duž granice uz Njemačku natjeralo je cara da prihvati mir sa
Saskom. Tako je potpisan Praški mir između cara i Saske, u svibnju 1635. U roku od godine
dana većina luteranskih knezova napustila je savez sa Švedskom, no rat tu ipak nije bio
završen.

3.4. Francuska faza

„Posljedanja faza rata koja je trajala od 1635. do 1648., uključivala je savez

Francuske, Švedske i Nizozemske, s pristašama iz Italije. Tu se ponajprije misli na savojskog
vojvodu Vittorija Amedea I. koji je, potpisavši 1635. ugovor u Rivoliju, došao u vazalni
odnos s Francuskom. Tu su još bili kao saveznici Francuske mantovanski vojvoda Carlo I.
Gonzaga – Nevers i parmski vojvoda Odoardo Farnese. „14

13
Šapina, Matej, Tridesetogodišnji rat, Završni rad, Pula, srpanj 2020.
URL: https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A5425/datastream/PDF/view(preuzeto 25.5.2022.)

14
Šapina, Matej, Tridesetogodišnji rat, Završni rad, Pula, srpanj 2020.
URL: https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A5425/datastream/PDF/view(preuzeto 25.5.2022.)

11
U početku su habsburške snage bile jače, no to se počelo mijenjati 1640. zbog unutarnjih
problema u Španjolskoj. Naime, te godine izbila je pobuna u Kataloniji, koja se nedugo zatim
pretvorila u separatistički rat. Luj XIII. pomogao je Kataloniji te se Katalonija pod zaštitom
Francuske proglasila republikom. Nedugo zatim, Portugal se također proglasio neovisnim
pod novim kraljem Juanom, vojvodom od Bragance. Habsburgovcima nije olakšala situaciju
ni smrt tadašnja prva dva čovjeka Francuske. Najprije je umro kardinal Richelieu 1642., a
zatim i kralj Luj XIII. 1643. Naime, francusku politiku nastavio je voditi vrlo sposoban
kardinal Mazarino. Uspješno se borio protiv Fronde te je osigurao francuski trijumf u
međunarodnoj politici.1642. godine habsburška je vojska poražena u Saskoj te u drugoj bitci
u okolici Leipziga, a Habsburgovce je spasio još jednog poraza rat između Danske i
Švedske(svibanj 1643.- kolovoz 1645.). Švedski su ipak prije predaje Danaca 1645. uspjeli
u Jankowu 6.ožujka 1645. uništiti još jedan carski odred. Dok su Šveđani napredovali po
Dunavu, za vrijeme Ferdinand III. i njegova obitelj su pobjegli u Graz. Francuski princ
Conde Habsburgovce je porazio 1643. kod Rocroia, grada na sjever Francuske , na granici s
Belgijom, te kasnije 1648. kod Lensa, također grada blizu granice s Belgijom. Dvije
odlučujuće bitke su bile u Jankowu i Alerheimu, zato što su katolicima oduzele bilo kakvu
mogućnost sklapljanja mira koji bi išao njima u korist. Saski izbornik se povukao iz sukoba
nakon što je u rujnu 1645. potpisao separatni mir sa Švedskom. To su isto učinili
Brandenburg i Braunschweig. Na mirovnom kongresu koji je upravo tada trajao u Vestfaliji
carski su izaslanici počeli nuditi veće ustupke. Nadalo se da tada kako je kraj rata pri kraju,
međutim, za to se moralo pričekati još tri godine. Europskih vladara je bilo 194, bili su
predstavljeni na kongresu u Velfastiji i razgovori su trajali kontinuirano od proljeća 1643.
sve do jeseni 1648. Welftalskim mirom, koji je bio potpisan 24.listopada 1648, a koji se
sastajao od dva odvojna ugovora , prvi u Munsteru , a drugi u Osnabrucku, gdje je konačno
bio završen tridesetogodišnji rat.

12
 4. Westfalski mir

Nakon spoznaje da u ovom ratu neće biti pobjednika već da će se samo nastaviti
pljačke, ubojstva, i druge grozote, vladari tadašnjih sila odlučili su stati tome na kraj.
Svetorimski car, francuski kralj i švedska kraljica dogovorili su se da je mir prijeko potreban
te da o njemu trebaju odlučivati svi sudionici rata. Za pregovore su izabrani gradovi
Osnabrück i Münster u njemačkoj pokrajini Vestfaliji. Njihova lokacija je bila poželjna jer
se oni nalaze na pola puta između glavnog grada Švedske i Francuske. Pregovori su započeli
1643., dok je rat još uvijek trajao.

Nakon pet godina pregovora rat je završen u Münsteru 24. listopada 1648. S jedne strane
pregovora nalazio se car Ferdinand lll., a s druge strane kraljica Kristina Švedska te formalno
francuski kralj Luj XIV., no zbog svoje maloljetnosti umjesto njega je tada vladao kardinal
Jules Mazarin. Nakon postignutog mira, Francuska i Švedska su proširile svoj teritorij te je
Švedska dobila i 5 milijuna talira odštete. Isto tako, svoj teritorij su proširili Bavarska, Saska
i Brandenburg, a sve to je naštetilo Svetom Rimskom Carstvu.

Mirom je potvrđena vjerska sloboda u Carstvu. Nakon mira Švedska je postala sila koja je
ovladala južnim obalama Baltika te je dobila glasove u carskom saboru. Francuska je također
sve više utvrđivala svoj utjecaj u Europi, a posebice zapadno od Elbe.

S druge strane, kraj rata je ujedno označio i kraj španjolske vojne nadmoći.
Nakon Westfalskog mira možemo početi govoriti o suvremenoj Europi. Priznato je
teritorijalno pravo i suverenost zemalja. Neke države dobile više nego ostale. Nizozemska i
Švicarska stekle su neovisnost. Jedino njemačkim teritorijima sporazum nije išao u prilog.
„Nakon što su katolička, luteranska i kalvinistička vjera postale ravnopravne, papa Inocent
X. sporazum je proglasio nevažećim. No osim toga, u sljedećim godinama nije bilo većih
problema što se tiče vjere. Cijela Europa je odahnula nakon trideset godina rata.

Westfalskim mirom okončan je posljednji vjerski rat. Granice Europe su se preoblikovale,

smanjen je utjecaj pape, Španjolske i Carstva, a ojačan utjecaj Francuske i Švedske.“15

15
Šapina, Matej, Tridesetogodišnji rat, Završni rad, Pula, srpanj 2020.
URL: https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A5425/datastream/PDF/view(preuzeto 25.5.2022.)

13
Slika 4.1 Karta Europe na kraju rata

https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/tridesetogodisnji-rat-sukob-religija-i-razlicitih-
interesa-1032761

14
 5. Zaključak

Tridesetogodišnji rat jedan je od najvećih i najpogubnijih ratova u ljudskoj povijesti.

To je sukob koji je promijenio teritorijalnu i političku sliku Europe. U njemu je sudjelovala
većina europskih velesila. Prije rata najjaču vojnu silu i najveći autoritet nad vanjskom
politikom cijele Europe imalo je Sveto Rimsko Carstvo. Nitko nije mogao ugroziti
hegemoniju koju su imali nad kontinentom. Niti jedna država nije predstavljala opasnost za
Carstvo, ali udruživanje više država u ratu koji je trajao trideset godina, oslabilo je Carstvo
kako u vojnom tako i u gospodarskom smislu.

Rat je za Carstvo imao znatne posljedice širokih razmjera. Demografski gledano kao žrtve
rata ili raznih epidemija u Carstvu je stradalo oko 20% sveukupne populacije, oko 5 milijuna
ljudi, što ga čini najrazornijim u europskoj povijesti.Osim demografskog pada, znatna šteta
nastala je i na gospodarskom planu. Već na samom početku rata zbog neuspješnog ubiranja
poreza došlo je do nekontrolirane inflacije. Uništena je i poljoprivredna proizvodnja i
napušten veliki dio obradivih površina. Velike štete pretrpjela je i industrija, te trgovina koja
je gotovo bila minimalna.Kao politička posljedica rata dolazi do trajnog vjerskog mira i
prestanka sukobljavanja europljana radi religije.

Nakon Tridesetogodišnjeg rata Europa je došla u ravnotežu snaga zbog oslabljene moći
Carstva, a države Švedska i Francuska uzdigle su svoju moć u svim područjima. Rat je
zaustavio dominaciju Svetog Rimskog Carstva u europskoj vanjskoj politici i otvorio vrata
za stvaranje novih sila u slijedećim stoljećima.

15
6. LITERATURA

1. Simms , Brendan, Europa: borba za nadmoć, od 1453. do danas, Zagreb, Mate d.o.o.,
2016.

2. Blažević, Zrinka (ur.), Povijest, doba apsolutizma ,(17.stoljeće), Zagreb,

Europapress holding, 2007-2008.
3. Rada, Ivan, Povijest Češke: od seobe naroda do suvremenog doba, Zagreb, Sandorf,
2014.
4. Jedin, Hubert, Velika povijest Crkve, IV, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1995.

5. Ćurčić Leopold,Tidesetogodišnji rat,

URL:https://hrcak.srce.hr/file/233071 (preuzeto 25.5.2022.)
6. Hrvatska enciklopedija,
URL:https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=62253 (preuzeto 25.5.2022.)

7. Inteaktualno, Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.)- Njemački građanski i vjerski rat,

URL:https://intelektualno.com/tridesetogodisnji-rat-1618-1648-njemacki-gradanski-i-
vjerski-rat/ preuzeto (25.5.2022.)
8. Laurus Leslaeana, Tridesetogodišnji rat: Pozadina i uzroci,
URL:https://laurusleslaeana.com/2019/01/18/tridesetogodisnji-rat-pozadina-i-
uzroci/ (preuzeto 25.5.2022.)

9. Matica hrvatska, Hrvati i tridesetogodišnji rat,

URL:https://www.matica.hr/vijenac/633/hrvati-i-tridesetogodisnji-rat-
27978/(preuzeto 25.5.2022.)
10. Parabić Karlo , Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.): bitke prekretnice
URL:https://repository.ffri.uniri.hr/islandora/object/ffri%3A2964/datastream/PDF/
view (preuzeto 25.5.2022.)
11. Proleksik,URL:https://proleksis.lzmk.hr/59102/ (preuzeto 25.5.2022.)

12. Studocu,
URL:https://www.studocu.com/row/document/sveuciliste-u-zagrebu/opca-povijest-
ranomodernog-doba/tridesetogodisnji-rat/2335614 preuzeto (25.5.2022.)

16
13. Šapina Matej, Tridesetogodišnji rat,

URL:https://repozitorij.unipu.hr/islandora/object/unipu%3A5425/datastream/PDF/v
iew (preuzeto 25.5.2022.)

17