12.

) Čitatelj će se možda prisjetiti da je današnji Sionski priorat,

prvi put postao poznat javnosti 1956., kada se njegovo ime pojavilo u
francuskom Journal Officiel. Kasnije smo otkrili da su 1955. i 1956.
godina naizgled veoma značajne za priču koju smo istraživali. U
knjizi The Messianic Legacy smo pokušali utvrditi okolnosti pod koji­
ma su dokumenti s rodoslovljima, koje je navodno otkrio Sauniere,
tajno otpremljeni u Englesku. Otkrili smo službeno ovjerene spise
iz 1956., u kojima se tvrdi da je Sauniereova nećakinja povjerila na­
vedene dokumente trojici londonskih biznismena, koji su ih pohranili
u banku u Londonu. Poslije se dokazalo da su neki od tih dokumenata
krivotvorine. No, za druge, koji potvrđuju postojanje merovinške
krvne loze, utvrdilo se da su autentični. Oni nose službeni pečat fran­
cuskog konzulata u Londonu i datirani su 25. kolovoza 1956. Francu­
ski konzulat nam je potvrdio autentičnost pečata, datuma i potpisa.
Stoga nas je zanimalo je li 1956. godina na neki način značajna. Jesu
li se intrige oko krijumčarenja dokumenata u Englesku, mogle dogo­
diti u bilo koje vrijeme i je li 1956. godina puka slučajnost? Ili je,
pak, 1956-tu obilježio neki osobit splet događaja, zbog kojih je to tre­
balo učiniti upravo te godine? Razmišljali smo o tome koji su događaji,
koji su obilježili tu godinu, mogli biti značajni za predmet našeg istra­
živanja. Jedine naizgled znakovite okolnosti bile su opća nestabilnost,
koja je tada vladala u Francuskoj i njezini sve veći problemi u Alžiru.
Oko deset mjeseci nakon objavljivanja knjige The Messianic Le­
gacy, 6. rujna 1987., Sunday Times je pružio jedan od mogućih i
provokativnih odgovora na naše pitanje. Toga dana je na naslovnoj
stranici tih novina objavljeno da se 'Francuska pokušala pridružiti
Commonwealthu'. Potom su iznesena izvješća iz nedavno objavljenih
vladinih dokumenata, koje je istražio povjesničar dr. John Zametica.
Godine 1940., uoči i nakon pada Francuske, navodno su se vodile
provizorne rasprave na najvišoj razini, o sjedinjenju Francuske i
Britanije pod vrhovnom vlašću britanske kraljice. No, ta ideja je tada
napuštena, ali je 1956. ponovno iznesena. Francuski premijer Guy
Mollet je 11. rujna 1956. predložio Sir Anthonyu Edenu, da Francu­
ska i Britanija stvore političku zajednicu. Mollet je navodno rekao
da će Francuska biti spremna prihvatiti vrhovnu vlast Elizabete II i
britanskog kraljevstva.
 Eden je sazvao ministarsko vijeće koje je o tome trebalo rasprav­
iti. Vijeće se prvi put sastalo 24. rujna 1956. te, na savjet Ministarstva
financija i vanjskih poslova, hitro odbacilo francuski prijedlog. Fran­
cuski premijer je potom predložio alternativu - da se Francuskoj barem
dopusti da pristupi Commonwealthu, pri čemu će priznati kraljicu
kao vrhovnog državnog poglavara. Tvrdi se da je Eden blagonaklono
prihvatio taj prijedlog, no članovi vijeća koje je uspostavio, na uobi­
čajen su ga način odbacili - sazvavši novo vijeće koje je o njemu
trebalo raspraviti. To vijeće je osnovano 2. listopada 1956. Trideset
četiri dana nakon toga, prije donošenja ikakvih zaključaka, francuske
i britanske trupe su izvršile invaziju na Suez. U međunarodnim pre­
viranjima koja su uslijedila, zauvijek su nestali svi prijedlozi za
ujedinjenje Britanije i Francuske.
Međutim, sama činjenica da se o takvim prijedlozima raspravljalo,
daje novo značenje otpremanju Sauniereovih rodoslovlja u Englesku
1956. Ako su se doista vodile rasprave na najvišoj razini, o ujedinjenju
Britanije i Francuske ili o pridruživanju Francuske Commonweal­
thu, tada bi ti dokumenti s rodoslovljima doista bili veoma značajni
- mogli bi se iskoristiti za ostvarenje različitih interesa stranaka ili,
pak, uskratiti. Da je prilikom tih rasprava doveden u pitanje francuski
suverenitet, svjedočanstva o merovinškoj lozi - njezinom podrijetlu,
opstanku i statusu najstarije i 'najlegitimnije' u Europi - nikako se
ne bi mogla zanemariti. Ne bismo pretjerivali kada bismo rekli da
je sama činjenica da ti dokumenti postoje, da se za njih znalo, mogla
biti dovoljna da odvrati Britaniju od bilo kojeg oblika zajednice s
Francuskom.

13.) Tijekom promocijske turneje Europom, povodom objavlji­

vanja stranog izdanja knjige Sveta krv, sveti Gral, jedan od autora
se u televizijskom studiju upoznao s istaknutim pripadnikom plem­
stva, političkim 'uglednikom' i komentatorom. On je pročitao našu
knjigu i o njoj nestrpljivo želio s nama razgovarati. Rekao je da je
kao mladić, prije Drugog svjetskog rata, bio u službi tadašnjeg vla­
dara svoje zemlje. Jednom prilikom je upitao kralja koji od svojih
naslova smatra najznačajnijim. Kralj mu je bez razmišljanja odgovo­
rio: 'Vojvoda Lorraine' (iako mu se pravo na tu titulu moglo osporiti).
Kada ga je naš izvjestitelj zamolio da objasni razlog, kralj mu je
odgovorio: "Zato što je to bila prva titula u Europi" - 'prva', u ovom
kontekstu, vjerojatno znači 'najviša'. Nedugo nakon tog događaja,
naš je izvjestitelj taj razgovor povjerio svom kolegi dvoraninu, koji
mu je tajanstveno odgovorio: "Pa, naravno, on je upućen u Tajnu."
Naš izvjestitelj nam je rekao da je značenje tih zagonetnih razgovora
shvatio tek nakon što je pročitao našu knjigu.

14.) U knjizi The Temple and the Lodge, otkrivamo da je obitelj

Montgomery odigrala istaknutu ulogu u osnutku i združivanju onoga
što će poslije biti poznato pod imenom slobodno zidarstvo. I, prem­
da u knjizi to izravno ne zaključujemo, čitatelj će nedvojbeno uoči­
ti brojne veze između Montgomeryja i drugih obitelji povezanih sa
Sionskim prioratom. Međutim, kada smo napisali knjigu Sveta krv,
sveti Gral, nismo bili svjesni značaja obitelji Montgomery. Stoga se
u tom tekstu spominje samo jedan član obitelji - Gabriel, koji je
1559., na viteškom turniru ubio francuskog kralja iz kuće Valois, Hen-
rika II, probovši mu oko kopljem - što sablasno podsjeća na sudbinu
koja je 679. god. navodno zadesila merovinškog kralja Dagobert II.
Nostradamus je upravo zahvaljujući svom naizgled preciznom predvi­
đanju smrti francuskog kralja, strelovitom brzinom stekao ugled veli­
kog proroka i vidovnjaka. Međutim, kako smo istaknuli u tekstu,
Nostradamus je, ustvari, bio agent vladarske kuće Lorraine, a to 'pro­
ročanstvo' nekakav plan djelovanja. Prema nekim sličnim pretpo­
stavkama, Gabriel de Montgomery, koji je pridonio ispunjenju proro­
čanstva, također je radio za kuću Lorraine.
Nakon objavljivanja Svete krvi, svetoga Grala, stupili smo u vezu
s jednim članom obitelji Montgomery. On nam je ustupio veoma
zanimljive podatke, neki dijelovi koji su izloženi u knjizi The Temple
and the Lodge i dodatno potvrđuju njezine zaključke. Osim toga,
ispripovijedao nam je priču koju je otkrio među spisima obitelji Mont­
gomery - prijevod ili prijepis mnogo starijeg teksta, koji potječe iz
19. st. Ta priča govori o nekom Jišaju ben Josipu i njegovoj ženi Mir­
jam iz Betanije, koji su živjeli u doba rimske okupacije Palestine.
Mirjam je bila svećenica 'kulta žene'. Nakon ustanka protiv Rimljana
- u priči se ne otkriva kojeg - Mirjam je bila uhićena. No, budući
 da je bila trudna, oslobođena je smrtne presude, te je krišom pobjegla
iz Palestine, pronašavši utočište u Galiji, gdje je rodila kći. Jišaj ben
Josip se u priči više ne spominje, no vjerojatno je poginuo u ustanku
ili je pogubljen zbog sudjelovanja u njemu. Ta priča dovoljno govori
sama za sebe. Zaprepašćuje njezina sličnost sa zaključcima koje
smo iznijeli u knjizi Sveta krv, sveti Gral.
Naš izvor nam je pružio i iscrpna svjedočanstva o neo-viteškom
redu, poznatom pod imenom Fleur de Lys (Red ljiljana). Taj Red su
1439. navodno osnovali Rene d'Anjou, Cosimo de Medici i neime­
novani član obitelji Montgomery, jedan od brojnih Škota koji su se
u to doba borili u Europi. Pretpostavlja se da je Red potisnuo papa
Siksto IV 1478., nakon čega veći dio stoljeća nije djelovao. Kada se
1556. ponovno pojavio, među njegovim članovima su navodno bili
James Hamilton, Robert Seton, William de Gonzaga, Louis de Gon-
zaga i F. von Habsburg. Obitelji Hamilton i Seton, kao i obitelj Mont­
gomery, tvorile su međusobno isprepletenu mrežu škotskih aris­
tokrata povezanih s osnutkom slobodnoga zidarstva. Louis de Gon­
zaga, vojvoda de Nevers, navodi se na popisu Velikih majstora Sion-
skog priorata. Njegov brat William bio je oženjen Eleanorom von
Habsburg, kćeri cara Ferdinanda I. Williamova unuka je bila supru­
ga drugog Habsburgovca, budućeg cara Ferdinanda II.
Pretpostavlja se da je osnovni cilj Reda ljiljana, bio vojni pohod
protiv Turaka u današnjoj Srbiji, što bi moglo objasniti simbol lji­
ljana na grbu današnje Bosne. No, čini se da je Red bio usko pove­
zan s francuskom politikom 16. i 17. st. Tvrdi se da je oko 1560.,
njezin član bio Gabriel de Montgomery, koji je svojim kopljem ubio
Henrika II, kao i najmanje 30 drugih pripadnika Škotske garde, koji
su navodno tvorili osobnu stražu valoiških monarha, ali su, ustvari,
bili tajni saveznici njihovih suparnika, vladarske kuće Guise-Lorraine.
Oko devedeset godina nakon toga, u razdoblju fronde, Red ljiljana
je navodno još uvijek bio povezan s vladarskom kućom Lorraine.
Naš izvjestitelj je tvrdio da je te podatke saznao od svog ujaka,
pokojnog brigadira Johna Montgomerayja, koji je bio osobni tajnik
belgijskog kralja Leopolda u razdoblju između dva svjetska rata u
20. st. i posljednji Veliki majstor Reda ljiljana. Posljednjih 30-ak
godina, Red je naizgled obustavio svoja djelovanja, ali danas se
iznova budi. Od njegova osnutka, Veliki majstori tog reda bili su
sljedeći:

1439.-1480. Rened'Anjou
1480.-1485. Ludovico Sforza, milanski vojvoda
1485.-1508. Rene II. de Lorraine
1508.-1527. Charles de Montpensier, Connetable de Bourbon
1527.-1556. Ferrante de Gonzaga
1556.-1572. Hugh Montgomery, 2. grof Eglingtona
1572. -1585. David de Seton
1585.-1595. Robert de Saint-Clair
1595.-1640. Charles de Guise, vojvoda Lorraine
1640.-1675. Henri de la Tour Bouillon
1675.-1689. John Graham of Claverhouse, vikont Dundee
1689. -1715. Hugh Montgomery od Mount-Alexandera
1716.-1730. John Erskine od Mara
1730.-1746. Charles Radclyffe, grof Derwenttvatera
1746.-1757. John Erskine od Mara
1757.-1768. Alexander Montgomery, grof Eglingtona
1768.-1800. Maximillian von Habsburg
1800.-1815. Hugh Montgomery od Grey Abbeya
1815.-1825. George Baumont
1825. -1838. Robert Montgomery od Combera
1838.-1862. Archibald Mongomerie od Eglingtona i Wintona
1862.-1875. Louis Napoleon
1875. -1900. Ro bert Dundee od Braxfielda
1900. -1914. Robert Hamilton od Hamiltona
1914. - Leopold, belgijski kralj

Neka od tih imena, osobito potonja, nama su nepoznata. No, popis

sadrži i imena pet osoba - Rene d'Anjoua, Connetable de Bourbona,
Ferrantea de Gonzage, Charlesa Radclyffea i Maximilliana von Hab-
sburga - koji se spominju kao Veliki majstori Sionskog priorata.
Brojna druga imena su također usko povezana s pričom iz naše knjige.
Naprimjer, Ludovico Sforza je bio pokrovitelj Leonarda da Vincija,
a Leonardo je bio jedan od velikih majstora Priorata. Rene II od
Lorraine (i Anjoua), bio je sin Iolande de Bar, koja se također nalazi
na popisu Velikih majstora Priorata i bio je oženjen Jeanneom d'Har-
court de Montgomery, s kojom je imao sina Claude de Guisea. Voj­
voda Lorraine, Charles de Guise, bio je oženjen vojvotkinjom d'Ar-
quesa, na čijem se posjedu nalazio grob oslikan na Poussinovoj slici
i koja je bila Poussinova pokroviteljica u Rimu. John Graham od
Claverhousea, vikont Dundee, poginuo je u bitki kod Killiecrankiea.
Tvrdi se da mu je na tijelu, koje je poslije otkriveno na bojnome
polju, ležao izvorni templarski križ iz vremena prije 1314.
Moramo priznati da nismo imali dovoljno vremena ni mogućno­
sti da istražimo i potvrdimo te pojedinosti o Redu ljiljana. Naša sazna­
nja o tome isključivo proizlaze od našega izvjestitelja. No, taj Red
će biti predmetom nove knjige dr. Hugha Montgomeryja i Gradimira
Popovicha.

15.) Alexander Lernet-Holenia uglavnom je nepoznat u zemljama

engleskog govornog područja. Čak i među čitateljima upućenima u
austrijsku književnost, on uživa ugled darovitog diletanta, a ne velikog
umjetnika. Rođen je 1897. i bio je suvremenik Josepha Rotha i Hei-
mita von Doderera, a umro je 1976. Poput Rotha i Doderera, u djetinj­
stvu i mladosti je živio u staroj Habsburškoj monarhiji i svjedočio
propasti tog nekoć moćnog i naizgled nedodirljivog imperija. Nalik
Rothu i Dodereru, oštro je kritizirao preminuli režim, ali i nostalgično
čeznuo za zlatnim danima njegova sutona.
Lernet-Holenia se počeo baviti pjesništvom u dvadesetim godina­
ma svog života, kao i svoga stoljeća. Njegove prve pjesme uznosili
su književni velikani poput Rilkea i Hofmannsthala. Premda nije
napustio pjesništvo, tridesetih godina 20. st. se usredotočio na pisanje
drama, a potom romana; iako je pjesništvo smatrao svojim najvećim
postignućem, danas se najviše pamti upravo prema svojim romanima.
Usprkos određenoj književnoj vrijednosti, ta se djela ipak ne mogu
označiti monumentalnima. No, ovdje ih spominjemo jer neka od njih,
katkad veoma zagonetno, govore o temama značajnima za misterij
Rennes-le-Chateaua. Naprimjer, 1936., dvadeset godina prije nego
li su Pierre Plantard de Saint-Clair i njegovi sljedbenici, počeli ukazi­
vati na značaj merovinške krvne loze, Lernet-Holenia je objavio
roman naslovljen Uskrsnuće Maltraversa. Slijedi jedan odlomak iz
tog djela:

"Prema legendi, Maltraversi izvorno potječu od samoga Merovea

(Meroveha), sina oceanskog demona, koji je svladao franačku
kraljicu dok se kupala u moru. Kada su Francuskom zavladali
Karolinzi (Merovinzi su navodno bili toliko nesposobni da zadrže
svoje regenstvo, da su se iz puke obijesti jednostavno vozikali zem­
ljom u zaprežnim kolima s dva kotača, nalik onima koja su se
koristila tijekom seoba naroda) — i zaposjeli prijestolje, neki od
posljednjih Merovinga su pobjegli na normansko područje, odakle
su isticali svoja nasljedna prava. Sačuvali su simbol najstarijeg
francuskog grba, zlatne žabe, koje su poslije zamijenjene Uljani­
ma. Normandijski vojvode su im ustupili grofoviju Maltravers.
'Nasljednici žaba su se oporavili od propasti svoje kuće i uskoro
postali toliko moćni zaštitnici normandijskih vojvoda, da su stek­
li prezime 'Fortescue', što znači 'moćan štit'. A njihova je krilati­
ca glasila: 'Ustani i uzmi svoje nasljedstvo.'
Ali to nikada nisu učinili. No, kada su Normani osvojili En­
glesku, slijedili su ih i Fortescue-Maltraversi, kojima je dodijeljena
grofovija Surrey, prije nego što je predana Howardima. Kasnije su,
pak, izgubili grofoviju de Maltravers u sjevernoj Francuskoj, koja
je prešla u ruke obitelji Sommerstorff iz Clevea. Otprilike u doba
turskih ratova, izvjesni Hugh Fortescue-Maltravers, mladi izdanak
dinastije, stigao je u Mađarsku, pridružio se vojsci protiv Turaka,
postao general, nakon čega mu je car dodijelio titulu grofa 'ancien-
ne noblesse', ali bez oznake 'uzvišeni', čemu su se ostale obitelji
protivile, iako su i same taj naslov nosile više ili manje zakonito.
Bez obzira, car mu je dodijelio nekoliko posjeda u sjevernoj
Mađarskoj, uključujući Skalitz i Sobotitz. "

Čitatelj će nedvojbeno primijetiti da se nijedno od imena iz nave­

denog odlomka, ne pojavljuje u knjizi Sveta krv, sveti Gral. Možda
je riječ o anagramima ili, pak, o igri riječima na nekoliko jezika,
koje je Lernet-Holenia poznavao. Možda tvore neku drugu igru riječi
 ili šifre, poput one koja se pojavljuje u našoj priči od Henrija Bou-
deta do markiza de Cheriseya. No, navedeni odlomak jasno pripovi­
jeda o merovinškoj krvnoj lozi, koja se na drugim mjestima opisu­
je kao prva plemenitaška europska obitelj. Na drugome mjestu u
tekstu, Merovinzi se eksplicitno poistovjećuju s 'gralskom obitelji'.
No, usprkos značaju koji im jasno pridaje, Merovinzi su sporedni
likovi Lernet-Holenijevog romana, koji se nastavlja u drugim smjero­
vima i usredotočuje na druge teme. Podaci o Merovinzima umetnuti
su kao non-sequitur, pa se čini da Lernet-Holenia nekome lukavo daje
navijestiti da nešto zna. Naravno, priča obiluje i mnogim incidentima,
koji je čine alegorijskom. No, u ovom post scriptumu se ne možemo
usredotočiti na iscrpnu književnu analizu i interpretaciju. Možemo
samo čitateljima preporučiti knjigu Uskrsnuće Maltraversa, kao i
druga djela Lernet-Holenijeva opusa.
Za razliku od Lernet-Holenije, koji možda nije bio osobito istaknut
književnik, drugi pisci iz njegova bečkog kruga bili su mnogo utje­
cajniji. Jedan od njih je Heimito von Doderer (1896-1966). Premda
možda nije uživao ugled nešto starijih romanopisaca, Roberta Musila
i Hermanna Brocha, koji su 30-ih godina dominirali bečkim književ­
nim krugovima, Doderer je osigurao svoje mjesto u svim udžbenicima
njemačke prozne književnosti dvadesetog stoljeća. Ni on nije odviše
poznat čitateljima engleskog govornog područja, ali jedno od njegova
dva najznačajnija djela, The Demons, kao i još dva sporedna teksta,
prevedena su na engleski. Starije od njegova dva najambicioznija
romana, Die Strudlhofstiege, objavljeno u Njemačkoj 1951., još uvijek
čeka engleski prijevod. Isto vrijedi i za njegov najbizarniji roman, The
Merovingians, or The Total Family, objavljen u Njemačkoj 1962.
No, iznova ističemo da na ovome mjestu nije moguće pružiti iscrpnu
književnu analizu toga djela. Dovoljno je reći da se radnja te knjige,
usprkos njezinom naslovu, ne odvija u doba vladavine Merovinga.
Upravo suprotno, to je složena simbolička i možda alegorijska priča,
koja obiluje mnoštvom nesuvislih digresija i pripovijeda različite
događaje iz merovinške povijesti u maniri buržoazije devetnaestog
stoljeća. Čitateljima koji dovoljno dobro poznaju njemački jezik da
uspiju uhvatiti smisao Dodererove raskošne, barokne i, katkad, zamr­
šene proze, pružit će neiscrpno i plodno tlo.
 Ti bi se čitatelji mogli suočiti s pitanjem zašto su dva pro-habsbur-
ška austrijska romanopisca, koja su djelovala u Beču između 30-ih
i 60-ih godina dvadesetog stoljeća, bila toliko zaokupljena merovin-
škim temama. Osim toga, vjerojatno će ih ta djela potaknuti na traga­
nje za nekim drugim piscima iz Dodererova i Lernet-Holenijina
književnog kruga, primjerice, Musilovim najbližim prijateljem i uče­
nikom, Albertom Parisom Guterslohom, čiji najznačajniji roman,
Sunce i Mjesec, još uvijek iščekuje prijevod.

16.) Lernet-Holenia, Doderer i ostali književnici njihova kruga,

potaknuli su nas na razmišljanje o tome je li priča, koja nas je dovela
do Francuske, možda postojala i na drugim mjestima, prije svega u
Habsburškom carstvu i njegovim bivšim posjedima. Ta područja su
do početka 19. st, uključivala današnju Belgiju, odnosno bivšu aus­
trijsku Nizozemsku. Konačno, upravo je ta zemlja bila glavno sredi­
šte Merovinga. Otamo su izronile brojne obitelji, koje su isticale svoje
merovinško podrijetlo, uključujući obitelj markiza de Cheriseya. Char­
les de Lorraine, Veliki majstor Sionskog priorata, u osamnaestom je
stoljeću bio vrhovni guverner austrijske Nizozemske. Belgija je bila
i domovina nekoliko simbolista kraja stoljeća koji su se kretali u kru­
govima okupljenima oko Debussyja i Emme Calve, kao što su Emile
Verhaeren i, naravno, Maurice Maeterlinck, čiju je dramu Peleas i
Melisanda, glazbeno obradio Debussy. Veći dio tog područja još uvi­
jek nije dovoljno istražen. Ali, najnevjerojatnije i najznačajnije otkriće
iznjedrilo je iz posve drugog kraja bivšeg Habsburškog carstva. To
otkriće dugujemo Soniji Kanikovoj, jednoj od urednica knjige The
Everyman Companion to East European Literature (Dent, 1993.).
Gospođa Kanikova nam je privukla pozornost na češkog knji­
ževnika Prokopa Chocholaušeka (1819-1864). Chocholaušek je
gotovo posve nepoznata i sporedna ličnost, dvojbenog književnog
ugleda. Iz opisa gđe. Kanikove proizlazi da je on bio neka vrst neu­
spjelog češkog Sir Waltera Scotta, koji je proizveo niz podrobno
istraženih, ali književno bezvrijednih povijesnih romana, uglavnom
o viteškim temama. Godine 1842., u doba cvjetanja pariškog kruga
Charlesa Nodiera, Gerarda de Nervala, Petrusa Borela, Theophilea
Gautiera i Victora Hugoa, Chocholoušek je objavio roman Templari
u Češkoj.
 Kako tvrde Pierre Plantard de Saint-Clair, markiz de Cherisey i
njihovi suradnici, Vitezovi templari su djelovali kao svojevrsna izvr­
šna sila i javno tijelo Reda Siona. Tvrdi se da je Red Siona bio stvar­
na moć koja je djelovala iza templara do njihova razdvajanja 1188.
Red Siona je te godine navodno postao Sionski priorat, pod kojim
imenom djeluje i danas. Istraživanjem smo otkrili mnogo indicija koje
osnažuju te tvrdnje, ali ne i konačnu potvrdu koja bi se osnivala na
svjedočanstvu neovisnom o tvrdnjama samoga Priorata. Tako smo,
primjerice, otkrili povelje iz 12. i 13. st, koje se odnose na Red Siona,
ali ga izravno ne povezuju s templarima. Otkrili smo i neke druge
naznake o Sionu iz 17. st., kada je jedna od njegovih zgrada dodije­
ljena jezuitima. No, ni u jednom svjedočanstvu sastavljenom nakon
17. st., nismo pronašli nikakve navještaje o Sionskom prioratu, sve do
izranjanja suvremene organizacije pod pokroviteljstvom gosp. Plan­
tard de Saint-Claira 1956.
U knjizi Templari u Češkoji, objavljenoj 1842., Prokop Chocho-
loušek je prilično izravan. On tvrdi da je na početku križarskih ratova,
devet vitezova pod vodstvom Hughesa de Payensa, utemeljilo svoju
organizaciju pod imenom Vitezovi Siona ili Red Siona. Oni će po­
slije postati skrivena jezgra vitezova templara, koji su osnovani kao
njihovo javno tijelo. Red Siona iznova se provlači Chocholoušekovim
romanom. Tako, primjerice, saznajemo da se templarski dužnosnici
međusobno pozdravljaju riječima 'Zdravo, Sione!' ili 'Slava Sionu!'.
Čitateljima koji poznaju Češki jezik, Prokop Chocholoušek će
neosporno predstavljati bogato nalazište. Mi, nažalost, ne poznajemo
taj jezik i iznova nas zbunjuje kako je nepoznati češki romanopisac
s početka 19. st., stigao do tih podataka.

~ °° ~