Dekameron

zanrovski izvori: U 13. st,

pored epske se pjesme pojavila kratka šaljiva
ili satirična pričica u stihu, nazvana u Francuskoj
fabliau (—► fablio), koja je pokazivala đa
je stalo zamirati zanimanje književnika za
junaka ratnika. Takva pričica u stihu ponovo
je oživjela u fr. klasicizmu, a onda u evropskom
->■ rokokou (-* epilij). Od 14. st. nadalje
množe se prepričavanja epova i romana u
prozi s intenziviranim učešćem motiva bajke, a
u humanističkoj Italiji rađa se u 14. st. oblik
kratke pripovijetke u prozi koja je tamo
EPSKA KNJIŽEVNOST (EPIKA) 184
zadobila ime novella (-+ novela). Te se novele
ne izdaju pojedinačno nego u zbirkama. One
glasno navješćuju konac vjerski orijentiranoga
sr.v.: ne poriču mu ustaljene etičke i vjerske
norme, ali glavna im je tematika spol i novac,
a svijetom ne upravlja više Bog, nego slučaj, tj.
božica Fortuna. — U kasnijim stoljećima sr. v.na Istoku je nastao.

italijanski novelino
legende
parabole,
viteski romani
dela sa antickim sizejima
lokalna predanja

Prva novela (I, 1)[uredi - уреди | uredi izvor]

Ser Cepparello, poznat kao Ciapelletto, jedan zloglasno zao čovjek, zbog posla otputuje u tadašnju Burgundiju, gdje ga niko ne poznaje.
Tamo se smrtno razboli, a dva firentinska brata koji su mu bili domaćini dovedu fratra iz obližnjeg samostana kako bi mu se Ciapelletto
ispovijedio i dobio posljednju pomast. Ciappelletto laže fratru da je vodio vrlo pošten život, čemu fratar povjeruje i nakon njegove smrti
napravi propovijed o njegovom životu. Građani koji su je čuli povjeruju da je on bio svet čovjek i dugo nakon njegove smrti smatraju ga
svecem.
Panfil priča prvu priču u cijelom djelu, a to je i prva priča u kojoj se izruguje tadašnja praksa rimokatoličke Crkve. Najraniji izvor ove priče
nalazi se u osmom poglavlju biografije Svetog Martina. Tu biografiju je oko 400. godine napisao Sulpicije Sever.

Druga novela (I, 2)[uredi - уреди | uredi izvor]

Abraham, jedan pariški je prijatelj Giannotta di Civignìja, koji ga godinama pokušava uvjeriti da pređe na Kršćanstvo. Jednog dana Abraham
odlazi u Rim, rekavši Giannottu da želi vidjeti vođe Crkve - papu i kuriju - kako bi odlučio da li želi postati Kršćanin. Giannotto, znajući kako je
kršćansko svećenstvo razvratno i dekadentno, boji se da Abraham, nakon što to vidi, nikada neće htjeti preći na Kršćanstvo. Abraham se
vraća i prelazi na Kršćanstvo, a svoju odluku objašnjava time da, ako se Kršćanstvo i dalje širi iako je svećenstvo iskvareno, ono zaista mora
biti Božja riječ.
Neifile priča drugu priču u ovom djelu i drugu antikatoličku priču. U ovoj oštroj priči, Židov prelazi na Kršćanstvo zato što logički zaključuje da
samo religija koju podržava Bog može napredovati unatoč iskvarenosti njezinih vođa. Najraniji izvor ove priče je "Avventuroso Ciciliano"
(Busone da Gubbio), koji je 1311. napisano na talijanskom. Ta priča pričala se i o muslimanima, među njima i Saladinu.

Deveta novela (II, 9)[uredi - уреди | uredi izvor]

Bernabò Ženovski, kojeg prevari Ambrogiuolo, izgubi svoj novac i naredi da njegova nevina supruga bude ubijena. Ona pobjegne, obuče se
kao muškarac, te služi sultanu. Ona potom otkrije ko je prevario njenog muža, dovede Bernabòa u Aleksandriju, gdje varalice bude kažnjen.
Ona potom ponovo odjene žensku odjeću i sa mužem se vrati u Ženovu bogata.
Filomena pripovijeda ovu priču, koja je engleskim čitateljima najpoznatija kroz Šekspirovo djelo Cimbelin. Najstarija poznata verzija te priče
potiče iz francuske romanse iz 13. vijeka po imenu Roman de la Violette ou de Gerard de Nevers (Gilbert de Montreuil).

Deseta novela (II, 10)[uredi - уреди | uredi izvor]

Paganino da Monaco otme ženu Messer Ricciarda di Chinzica, koji, po otkrivanju njihovog mjesta prebivanja, odlazi kod Paganina i na
prijateljski način traži ženu nazad. Paganino se složi, ali samo u slučaju da se ona želi vratiti svom mužu; ona kaže da se ne želi vratiti.
Messer Ricciardo umre, a ona se uda za Paganina.
U posljednjoj priči drugog dana Dioneo počinje svoj običaj pripovijedanja posljednje priče svakog dana, s čime nastavlja do
kraja Dekamerona. Pouka ove priče - da se mlada žena treba udati za starijeg muškarca - vrlo je česta u srednjovjekovnoj literaturi

Druga novela (III, 2)[uredi - уреди | uredi izvor]

Konjušar spava sa ženom kralja Agilulfa, koji to dozna i zadrži za sebe, pronađe konjušara i ošiša mu dio glave. Ostriženi konjušar ošiša sve
ostale sluge, tako se spasivši.
Pampineina priča potiče bilo iz Pančatantre ili Herodotove Historije. Međutim, Bokačova verzija je jedinstvena po tome što kralj očuva i svoju
i ženinu čast.
Uvod u 4 dan.To se često naziva 101. pričom Dekamerona. Ona potiče iz Ramayane, sanskritskog epa koji potiče iz vremena prije Kristovog
rođenja. Ta priča bila je vrlo česta u srednjovjekovnom periodu - pojavila se u djelu Varlam i Joasaf (napisanom u 8. vijeku), u moralnoj
anegdoti Jacquesa de Vitryja (13. vijek), u Cento Novelle Antiche(također 13. vijek), Sedam rimskih mudraca i talijanskoj zbirci bajki
zvanoj Fiori di Virtu (14. vijek), u djelu "De heremita iuvene" (12. vijek) i u jednom francuskom "fabliau" (kratka, duhovita priča u u stihovima,
13. vijek). Posljednja dva djela su Bokačovi najvjerojatniji izvori, zato što u njima otac žene naziva guskama, dok ih u prijašnjim verzijama
naziva demonima koji iskušavaju duše muškaraca.
Filostrat je kralj četvrtog dana, tokom kojeg pripovjedači pričaju priče o ljubavnicima čija veza nesretno završi. To je prvi dan kada je muški
pripovjedač kralj.

Prva novela (IV, 1)[uredi - уреди | uredi izvor]

Tancredi, princ Salerna i Ghismondin otac, ubije njezinog ljubavnika, Guiscarda, te joj pošalje njegovo srce u zlatnom peharu: Ghismonda u
njega saspe otrov, popije ga, te umre.
Fiammetta pripovijeda tu priču, čiji je najraniji izvor francuski manuskript kojeg je napisao čovjek po imenu Thomas. Međutim, u ranom 12.
vijeku se spominje u djelu Tristan i Izolda.

Druga novela (IV, 2)[uredi - уреди | uredi izvor]

Anđeo Gabrijel u Blagovijesti, El Greco.

Fratar Alberto uvjeri jednu ženu da je u nju zaljubljen anđeo Gabrijel. Kako bi spavao s njom, fratar joj kaže da se anđeo Gabrijel može
pojaviti u tjelesnom obliku. Nakon toga, u strahu od njezinih rođaka, baca se kroz prozor i skriva se u kući jednog siromaha. Idućeg dana ga
taj siromah odvede na trg prerušenog u divljeg čovjeka, gdje ga prepoznaju, predaju ga drugim fratrima i utamniče.
Pampinea priča drugu priču četvrtog dana, koja je ujedno i vrlo stara. Smatra se da potiče od jednog događaja iz života Aleksandra Velikog.
Ostali bitni zapisi te priče su Židovski antikviteti (Josip Flavije), Pančatantra i Hiljadu i jedna noć.
Peta novela (IV, 5)[uredi - уреди | uredi izvor]

Isabella i ćup sa bosiljkom, William Holman Hunt

Lisabettina braća ubiju njezinog ljubavnika; on joj se pojavi u snu i pokaže joj mjesto na kojem je zakopan; ona skine glavu sa njegovog tijela
i zakopa je u ćup u koji posadi bosiljak; nad njim plače svaki dan. Ona umre nedugo nakon što joj braća otmu ćup.
Filomena je pripovjedač ove priče, jedne od najpoznatijih u Dekameronu, koja je također bila osnova za narativnu poemu Isabella, or the Pot
of Basil autora Johna Keatsa.

Druga novela (V, 2)[uredi - уреди | uredi izvor]

Gostanza voli Martuccia Gomita i, čuvši da je mrtav, padne u očaj i sama krene ploviti u jednom čamcu, kojeg vjetar odnese do
grada Sousse. Ona ga nađe živog u Tunisu i obznani mu svoje prisustvo, nakon čega se on, sada već bogat zahvaljujući svojoj službi kralju,
oženi njome i vrati se s njom u Lipari.
Emilia pripovijeda ovu priču, čiji se jedan dio navodno zasniva na stvarnom događaju, prema hronici Giovannija Villanija. U Villanijevoj
priči tatarski car Kassan je na taj način 1299. godine pobijedio egipatskog sultana.

Četvrta novela (V, 4)[uredi - уреди | uredi izvor]

Messer Lizio da Valbona otkrije Ricciarda Manardija sa svojom kćerkom, nakon čega se Ricciardo oženi njome i tako se pomiri sa njenim
ocem.
Filostrato je pripovjedač te priče, za koju neki tvrde da je slična djelu "Lai du Laustic" poznate pjesnikinje iz 12. vijeka - Marie de France.
Međutim, sličnosti nisu toliko izražene, pa je moguće da ju je Bokačo sam napisao ili da potiče iz usmene predaje.

Treća novela (VII, 3)[uredi - уреди | uredi izvor]

Fratar Rinaldo spava sa majkom svog kumčeta; međutim, njezin muž ih zatekne u sobi; oni ga potom uvjere da je fratar zapravo liječio dijete
od crva pomoću čarolija.
Elissa pripovijeda tu priču, koja ima toliko sličnih verzija na francuskom, talijanskom i latinskom, da je nemoguće odrediti samo jednu kao
potencijalni izvor. Veza između djetetovog kuma/kume i bioloških roditelja smatrala se toliko svetom da se na spolni odnos među njima
gledalo kao na incest. Bokačo u jednoj od idućih priča ismijava to vjerovanje (VII, 10).

Četvrta novela (VII, 4)[uredi - уреди | uredi izvor]

Tofano jedne noći zaključa svoju ženu izvan kuće: ona, shvativši da ju on ni na koji način neće pustiti unutra, odglumi da se bacila u bunar (a
u njega je zapravo samo bacila velik kamen). Tofano izađe iz kuće i dotrči do bunara, a žena uđe u kuću, zaključa muža vani i grdi ga iz
kuće.
Lauretta pripovijeda ovu vrlo staru priču. Njezin najraniji izvor je sanskrit Śukasaptati (Papagajevih sedamdeset priča), koji je napisan u 6.
vijeku naše ere. Kasnija verzija se može naći u djelu Disciplina Clericalis iz 11. vijeka, koje je na latinskom napisao Petrus Alphonsi, židov
koji se preobratio na kršanstvo. Ta priča bila je vrlo popularna i u to doba je postojala na mnogim dijalektima.

Deveta novela (VII, 9)[uredi - уреди | uredi izvor]

Lidija, Nikostratova žena, voli Pira, a on od nje, da bi bio siguran da ga zaista voli, zatraži tri stvari od nje; ona ih sve uradi i uživa u njegovom
društvu u Nikostratovom prisustvu, a onda ga uvjeri da je ono što je vidio bilo nestvarno.
Pripovjedač je Panfil. Bokačo je spojio dvije ranije narodne pripovijesti u jednu kako bi stvorio tu priču. Ispit vjernosti prije toga je zabilježen
na francuskom (kratka priča) i latinskom (elegijska komedija Comoedia Lydiae), ali izvorno potiče iz Indije ili Perzije. Priča o kruškinom
stablu, engleskim čitateljima najpoznatija iz Kenterberijskih priča, također potiče iz Perzije - iz djela Bahar-Danush u kojem se muž popne na
stablo datulje umjesto kruške. Moguće je da je ta priča stigla u Evropu preko Hiljadu i jedne noćiili možda iz verzije u šestoj
knjizi Mesnevije koju je napisao Dželaludin Rumi.

Osma novela (VIII, 8)[uredi - уреди | uredi izvor]

Jedan muškarac spava sa ženom drugog; taj drugi, svjestan toga šta se dešava, uz pomoć žene prvog muškarca zaključa ga u kovčeg;
nakon toga ima spolne odnose s njom na istom kovčegu.
Pripovjedač je Fiammetta. Kao i mnoge druge priče osmog dana, ova ima temu koja je zajednička sa mnogim pričama iz antike i srednjeg
vijeka pa stoga nije moguće istaći jedan izvor koji je Bokaču služio kao inspiracija.

Deseta novela (VIII, 10)[uredi - уреди | uredi izvor]

Jedna Sicilijanka trgovcu lukavo oduzme stvari koje je on donio u Palermo; on, praveći se da se vratio sa još više dobara, posudi novac od
nje i u zamjenu za to joj ostavi vodu i kučinu.
Dioneo je pripovjedač te priče, koja se može naći i u Alfonsovom djelu Disciplina Clericalis i u Gesta Romanorum, od kojih su oba napisana
na latinskom.