24.9.2015.

Suzana Marjanić

Boris Perić i Tomislav Pletenac - Rešetke,

zamke i kolci vampirskog mita
U povodu objavljivanja druge zajedničke knjige, Zemlja iza šume. Vampirski mit u
književnosti i na filmu (TIM press), tog književno-prevoditeljsko-etnološko-
kulturnoantropološkoga autorskoga dvojca

U nekoj tradiciji filozofije uvodni tekst knjige je, kako vole reći Englezi, poput vješalice na
koju ste objesili šešir pri dolasku i na kojoj ćete ga opet naći na odlasku. Na koji ste način
odlučili strukturirati uvod u knjigu?

Lijepa je ova usporedba s vješalicom i šeširom, ali isto tako mogli bismo posegnuti za
Tournierovom definicijom stubišta kao anticipacije mjesta na koja vode. Zamislimo, dakle,
uvod kao stube koje vode do kapije Drakulina istinskog dvorca, a taj neće u potpunosti biti ni
onaj karpatski, romantično-jezivi ni neki filmsko-fiktivni, već više ono što Daniel Kehlmann
naziva dvorcem u oblacima, sagrađenim na stvarnoj stijeni. Tako gledano, uvod je doista
anticipacija portala dekonstrukcije, na kojem će vam, istina, Bela Lugosi sa svijećnjakom u
ruci na tečnom mađarskom engleskom reći: "Uđite po slobodnoj volji", ali labirinti koji će
uslijediti neće biti baš isti oni koje nam naviještaju horizonti očekivanja gotičke fikcije. Ima tu
više stuba i mnogo više vješalica. Sâm bog, ako upamtimo gdje smo točno ostavili šešir…

ANTROPOLOŠKO-KULTUROLOŠKO-POLITIČKi PRISTUP(I) VAMPIRU

Naime, u uvodu ističete kako ste nastojali izmaći povijesnoj interpretaciji srednjovjekovnoga
vlaškoga vladara Vlada Tepeša III. Drakule kao predloška romana Drakula (1897.) Brama
Stokera, najpoznatijega romana tzv. književnosti strave i užasa, koji je postao ikonogram svih
kasnijih vampira. Dakle, u tematiziranje uveli ste neke manje poznate, dakako, široj publici,
autorske inspiracije. Koja je prema vama potpuno nepoznata matrica u tome kontekstu?

Uz obilje postojećih interpretacija nijedna matrica neće, dakako, biti baš sasvim nepoznata,
no, recimo da smo se u znatnoj mjeri opredijelili za neku vrstu antropološko-kulturološko-
političkog pristupa, koji vampira s jedne strane ocrtava kao nešto iskonski naše, a u isti mah
nama i drukčije, drugo i strano, dok ga s druge pronalazi u metaforičkim i alegorijskim
pustopoljinama jedne, dakako, negativne političke teologije, ne nužno kao instancu koja u
Schmittovu smislu odgađa apokalipsu, već prije kao njezinog pratitelja i djelomičnog aktera.
Činjenicu da finale apokalipse u vampirskom mitu redovito izostaje mogli bismo, pak, na
tragu Jacquesa Derridae, objasniti kao sretnu okolnost ritualnog nerazumijevanja
apokaliptične poruke, kojem se, i sami na neki način vampiri, u svojoj vječitoj privremenosti
uspješno odupiremo. Potpuno je nezapaženo prošla, čak i jednoj Elizabeth Miller, mala
knjižica Herberta Maya (1849.) Letters on the Truths in Popular Superstitions u kojoj je cijelo
jedno poglavlje posvećeno vampirizmu. U njemu Herbert Mayo donosi dvije romantizirane
priče o vampirima, jednu o Arnoldu Pavlu iz Medviđa i drugu o Juri Grandu. Ideju o važnosti
zemlje s vampirskog groba koja u romanu igra važnu ulogu i zapravo je jedino ograničenje
grofa Drakule preuzeto je iz priče o Arnoldu Pavlu. S druge strane, motiv raspela kojeg nema
niti u folklornim niti u književnim izvorima Brama Stokera, izgleda da je preuzet iz
pripovijetke o Juri Grandu.

GENEZA VAMPIRSKOGA MITA

No što se tiče povijesno-linearnoga slijeda, kakva je (dakako, ukratko za ovu prigodu) geneza
mita o vampirima u kontekstu Stokerova romana?

Genezu vampirskog mita mogli bismo nazvati vječnim vraćanjem nečeg što Freud naziva
"unheimlich", dakle prijetnjom povratka nečeg nekoć prisnog i poznatog, a potom
potisnutoga, u svijest. Etapama tog nečeg, od usmene predaje i ritualnih obrazaca do
književnosti, filma pa, hoćemo li, i analiza humanističkih znanosti, nije toliko zajednička
strava, koliko prijetnja, dakle, opet smo na anticipaciji, a vampir je u svom nezavidnom
položaju u odnosu na život i smrt pa tako i na sam kronološko-historijski slijed koji bi tek
trebao omogućiti etape zapravo idealni anticipator nečeg što se bitno realnije nastanilo u
koordinatama pojma "unheimlich", negoli u njihovu ozbiljenju. Sve je to, naravno, teško u
potpunosti dokumentirati. Naime naša knjiga pokušava djelomice odgovoriti na to. Izgleda da
se radi o višestrukim izvorima koji su nadahnuli Stokera. S jedne strane, to su sigurno
Polidori, LeFanu i Byron. LeFanu je na kraju krajeva bio Stokerov susjed u Dublinu. No ne
treba zaboraviti ni da je dodir s vampirskom tematikom Stoker imao i u irskim legendama
koje je čuo od majke. Naime, unatoč tome što su vampiri postali toliko popularni nakon 18.
stoljeća i izvješća koja su slali oficiri Austrougarske vojske s Balkana, priče o povratnicima iz
mrtvih (njem. Widergänger, engl. revenant) i načinima kako se od njih obraniti postojale su u
cijeloj Europi, a u Irskoj se nalazi i arheološka iskopina s vjerojatno najstarijom potvrdom o
nekoj vrsti vampirizma. Međutim, u srednjem vijeku legende se počinju miješati i zapravo od
"povratnika" nastaju raznovrsna fantastična bića. Osim toga Polidorijeva priča postala je hit u
francuskim kazalištima, a u Njemačkoj je komponirana i istoimena opera. Stoker, zaposlenik
Lyceum-teatra, u svojoj je karijeri više puta imao priliku susresti se s tom predstavom pa i
brinuti o svim njezinim detaljima poput, primjerice, "vampirske zamke". No na sve to treba
dodati i Georgea Stokera, Bramova brata, koji je godinama bio vojni liječnik u Turskoj i to za
vrijeme Balkanskih ratova, a nakon povratka živio je s bratom i njegovom obitelji niz godina
u Londonu.

"JER MRTVACI HITRO JEZDE"

U poglavlju Rođenje književnog vampira navodite da je zaista nemoguće utvrditi kako su se i

kada vampiri iz pučke predaje translatirali u lijepu književnost te smatrate da se navedeno
dogodilo s Byronovom poemom Kaurin (1813.). No, već u sljedećem poglavlju, Vampiri u
književnosti, utvrđujete da se navedeno moralo ipak dogoditi prije Byrona, i to u Njemačkoj.
Naime, 1748. godine u časopisu Der Naturforscher uz stručni članak o vampirima i
vampirizmu objavljena je pjesma Heinricha Augusta Ossenfeldera pod nazivom Vampir ili:
moja draga djevojka vjeruje. Zbog čega se odlučujete za navedeni "postupno-otkrivalački"
način pisanja?

Možda ponajviše zato što takav pristup otkriva zajedničke, nepromjenjive nazivnike pojedinih
etapa, ma koliko nam se one u nekoj pretpostavljenoj linearnosti sad mogle učiniti klimavima.
Tako gledano, Ossenfelder je kronološki svakako prethodio Byronu, kao što su mu prethodile
i vampirske legende iz usmene predaje. Ipak, teško je poreći da Byronova poema u
književnosti nije odjeknula kudikamo jače i glasnije od Ossenfelderove pjesme, kao ni da obje
nisu pronašle svoje mjesto kod Stokera (naposljetku i zbog Ossenfelderova spominjanja
"naroda pokraj Tise"). Tu svakako treba smjestiti i Bürgerovu poemu Lenora, čiji se citat "Jer
mrtvaci hitro jezde" kod Stokera javlja i kao neka vrsta lajtmotiva. Link do naših podneblja
bit će, pak, činjenica da je Jovan Subotić upravo Lenoru "prepjevao" u vlastitoj "vampirskoj"
poemi Sablja momče i cvet devojče (koju je, opet, J. J. Zmaj parodirao u vlastitoj pjesmi
Čemer deda i pelen baba), ali i da je, sudeći po korespondenciji, obradu Lenore po povratku s
bojišta, do kojeg nažalost nije došlo, htio objaviti Fran Galović, zajedno s dramom Mrtva
domovina; što je, pak, naslov jedine pjesme Tina Ujevića u kojoj se spominju vampiri. Eto,
tako bi nekako izgledala povijesna rešetka literarne analize vampirskog mita, kad bi ona bar
bila iole moguća.

EU MONETARNI VAMPIRIZAM

Pritom pokazujete da je vampir izrazito uspješna metafora za ono što će se kasnije zazorno
imenovati Drugi – kao politički, socijalni i erotički talog kroz erotizaciju i seksualizaciju krvi.
Tako što se tiče političke matrice, riječ je o strahu od stranaca koji su u to doba počeli
pristizati u Britaniju. Koliko se ondašnji strah može usporediti s današnjim kontekstom
dolazaka ilegalnih imigranata s "Istoka" i podizanja sramotnih sanitarnih zidova-kordona
prema pojedinim granicama?

Stanje je gotovo identično onom s kraja viktorijanskog doba. Ideja Europe našla se u
svojevrsnom logičkom paradoksu iz kojeg nema izlaza bez potpune rekonceptualizacije onog
što bi Europa trebala predstavljati. Naime, dobar dio imigranata u Europi prepoznaje utočište,
zahvaljujući slici koju Europa neprestano proizvodi. Čim se više Europa reprezentira na
utopistički način, tim je više imigranata na njezinim granicama. No, kao što znamo, u Europi
ne vlada niti sigurnost niti obilje, odnosno bolje rečeno, sve manje Europljana ima neometani
pristup socijalnoj i zdravstvenoj sigurnosti ili kvalitetnom obrazovanju. Ali ako bi Europa
priznala da je neuspješna i da svojim građanima ne pruža sigurnost, onda bi dovela u pitanje
svrhu vlastitog postojanja. Tako imigrant postaje simptom unutarnje nekonzistentnosti
Europe. U skladu s tim imigranti su postali i posao i karijera dobrom dijelu Europe pa i NGO-
sektoru koji kroz raznovrsne programe financira najčešće isključivo svoj hladni pogon. Kraj
Britanskog imperija imao je identičnu sliku. Britanija u svojoj civilizacijskoj misiji također je
došla pred paradoks. Ili je morala priznati da nema univerzalne modernističke civilizacije koja
bi bila primjenjiva posvuda, te time niti Britanije kao njene perjanice, ili je greška naprosto u
"prijetnji Drugoga". Ipak, ne zaboravimo da je Drugi u uvriježenom smislu tek dijelom
prijetnja, a dijelom i izvor slasti, što bi se možda – uz dužno poštovanje lakanovskom
četvrtinskom obratu, koji isključuje zrcalnu sliku – moglo dovesti u vezu s erotizacijom krvi.
U alegorijskom kontekstu vampirologije, kojim bi se likom/likovima interpretirala Eurozona,
njezine vladajuće članice – Njemačka i Francuska?

Pogledamo li povijest Europske unije, od Zajednice za ugljen i čelik naovamo, ali i s aspekta
ratnog užasa koji joj je prethodio pa i povijesnih antagonizama između "blizanaca" Francuske
i Njemačke, mogli bismo reći da se u sprezi tih dvaju giganata danas nažalost ne baš humane
Eurozone može pronaći nešto od nekrofilnog sado-mazo odnosa između Drakule i njegova
"blizanca", Abrahama van Helsinga, koji obojica žive vječno, a njihova neprestana
međusobna borba u istoj toj vječnosti zapravo upućuje na činjenicu da su jedan drugome
raison d’etre. Kako se, prema jednom lijepom citatu, "muškarci mogu dodirnuti jedino u
ženi", objekt te monetarne sodomije trenutno je svakako Grčka, ne toliko kao Lucy Westenra,
nego poglavito kao Mina Harker, od koje, opet, sâm Drakula očekuje izlječenje. Inicijacija u
vampirski svijet, "krštenje u krvi", koje Drakula priređuje Mini, nije samo pijenje njezinih
vitalnih sokova, nego i nešto što se na engleskom zove "feeding". Drugim riječima, moćna
financijska injekcija sa zlogukim predumišljajem, odnosno, da parafraziramo Stokera: Budi
moja slasna vinska preša i gutaj moje eure. Pogledamo li aktualne karikature gospođe Merkel,
gospodine Schaüblea i gospodina Ciprasa u grčkim medijima, pravo je čudo da se netko već
nije dosjetio Drakule kao metateksta jedinog preostalog humora.

Kako tumačite da je u Coppolinoj verziji, interpretaciji Stokerova Drakule, navedeni vampir

postao daleko humaniziraniji u svojoj potrazi da pronađe iskrenu ljubav u matrici
romantizirane antropologije ljubavi

Posrijedi je, zapravo, pokušaj konstruiranja upristojena, liberalna europskog istoka, koji s
ostatkom kontinenta dijeli aristokratsku tradiciju, latinsku filologiju i razne druge stečevine
tzv. prosvijećenoga društva. Osim toga, u kritikama Coppolina filma više puta je cinički
rečeno da je posrijedi zapravo "opereta o sidi", što bi se, opet, kao izvorište nelagode kasnih
osamdesetih i ranih devedesetih godina, moglo tumačiti kao crno vezivno sredstvo između
istoka i zapada. Je li F. F. Coppola time nužno pogodio duh vremena sasvim je drugo pitanje i
o njemu bi trebali polemizirati u prvom redu filmski kritičari, dok "matrica romantizirane
antropologije ljubavi" zapravo i nije neka novina u tematiziranju vampirsko mita, nekmoli
Stokerova romana kao jednog od njegovih vrhunaca.

HESSEOVA VAMPIROLOGIJA

Zbog čega Hermann Hesse nije tijekom života mogao pronaći izdavača za svoje djelo Priče o
vješticama i sablastima iz Rajnskog antiquariusa, koje se temelje na "projektu" u 39 svezaka
polihistora Christiana von Stramberga, Znameniti i korisni Rajnski antiquarius?

Iskreno, nemamo pojma. Koliko je poznato, to nije bio jedini Hesseov priređivački projekt, a
ni ostali nisu pronašli put do čitalačke publike, bar ne za njegova života. No, uzmemo li da i
Rajnski antikvarijus svoju građu, bar po tom pitanju, uvelike crpi iz Valvazorove Slave
vojvodine Kranjske, možda je razumljivo da dvadesetih godina 20. stoljeća iz nakladničke
vizure i nije postojao interes za tu vrstu štiva, koje je u svojoj biti ipak ponajvećma
predznanstveno. Mnoge tada objavljivane nebuloze o općim mitskim mjestima našeg ocvalog,
no samim time tajni nimalo lišenog planeta pisane su pseudoznanstvenim stilom i bile lakše
čitljive publici koja je, ako joj je išta bilo zajedničko, dijelila mahom resantimane iznikle na
neriješenom ishodu Prvog svjetskog rata, a tamo legende o vampirima nažalost nisu spadale.

Na koji je način Hesse pristupio literarizaciji navedene građe i zbog čega sâm nije mogao
doći do svih svezaka tog mega-djela i što je vas posebno fasciniralo u tim Hesseovim
pričama?

Bitno više negoli priče same, fascinirao nas je Hesseov interes za njih. Da Hesse nije priredio
(posthumno objavljenu) zbirku "okultnih" narodnih svjedočanstava, možda ni popularno, a i
popularno-znanstveno zanimanje za Valvazora ne bi bilo toliko veliko, jer jedno je ako čovjek
premjeri Cerkniško jezero i zbog toga bude primljen u Royal Society (što je svakako hvale
vrijedno), a drugo ako je otkrio "najstarijeg imenom i prezimenom spomenutog europskog
vampira". Naravno da time ni Valvazoru ni Hesseu ne imputiramo medijsko žutilo.

U svome romanu o Filipu Latinoviczu (Vaš Latinović) tog glavnog Krležinog aktera
interpretirali ste kao tranzicijskoga sadomazohistu s matricom povratka, gdje se nadovezujete
na Deleuzeovu interpretaciju mazohizma prema kojemu je mazohizam modus pobune protiv
svih upisanih zakona, a time je nekako onda povezan i s humorom. Što je humoristično u
Filipovu sadomazohizmu, dakako u Vašoj projekciji Krležina Filipa?

Gilles Deleuze, kojega spominjete, napisao je da je sado-mazohizam leksički monstrum. Mi

se njime, naravno, možemo koristiti, ali u praksi, posebice onoj seksualnoj, on nije nimalo
primjenjiv, što je prije Deleuzea uostalom ustanovio i Lacan. No vječita trvenja unutar
značenjskog polja tog monstruma određuju egzistenciju suvremenog čovjeka, suočena, da
ostanemo pri Deleuzeu, sa strojevima i žrvnjevima društva koje se ne odlikuje samo
kapitalizmom, nego i drugim nesnosnim zakonitostima, kojima valja udovoljavati da bi ih se
ismijalo, kao što je Sokrat, ispivši otrov, ismijao cijeli atenski polis, a ne samo njegovu
legislativu. To je humor spomenutog Filipa Latinovića, koji u svojoj propasti – kao uostalom i
onaj Krležin, pa i drugi bardovi likovi poput, recimo, Petrice Kerempuha – još osjetio trijumf
nad onim kantovskim zakonom koji nam, za razliku od zvjezdanog svoda, zapravo i ne da
živjeti. Mnogo mazohističkog humora možemo u uzlaznoj putanji detektirati i u književno-
filmskim pa i folklorističkim inačicama vampirskog mita, kao što bi silazno u njemu
zasigurno pronašli jasne crte prosvjetiteljskog sadizma, utjelovljenog, primjerice, u liku
Abrahama van Helsinga, koji u celuloidnoj industriji neće slučajno zaživjeti kao zaseban
tematski izazov.

Molim Vas, komentirajte sadržaj knjige o vampirima Viktorije Faust od koje znanstvenici
očito zaziru s obzirom na to da je vrlo rijetko citiraju…

Knjige Sanje Petriška znanost u svojim citatima izbjegava vjerojatno stoga što se ta plodna
autorica u literarnom segmentu svojeg stvaralaštva slijedom izraženih žanrovskih odrednica
voli olako trpati u trivijalnu književnost, što bi se, opet, trebalo negativno odražavati na
njezina razmišljanja, istraživanja i spoznaje. Iako je ni sami nismo nigdje citirali (što ne znači
da u nekoj budućoj knjizi nećemo), mi se s takvim predrasudama nikako ne možemo složiti,
jer bismo se inače morali složiti i sa svim onim književno-znanstvenim ignorantima koji
Stokerova Drakulu trpaju u trivijalnu, žanrovsku fikciju. A naša bi knjiga trebala pružiti
vjerodostojne kontraargumente upravo takvim traljavim klasifikacijama i kvalifikacijama.
Dakle, go for it, Viktoria, nije Drakula badava "viktorijanska književnost"!

NAJAVA KNJIGE O ZAVJERAMA

U emisiji Fantastična bića Istre i Kvarnera (Na rubu znanosti), interpretirajući Atilu, istarske
predaje o njemu kao psoglavu, spomenuli ste i teorije zavjere kao alternativnu povijest.
Koliko u svoja istraživanja o imaginarnim zonama uključujete i teorije zavjere i teorije
zavjere o teorijama zavjere?

Promišljanje "drugosti" nažalost često nailazi na posve konkretne misaone prepreke, zbog
čega se ista ta "drugost", naravno, nikad u potpunosti, rado upisuje u vlastite fantazme.
Suvišak fantazmi da u potpunosti raskinu s Drugim reflektira se u proizvodnji hibridnih
stvorenja popu psoglavaca i drugih kreatura nastanjenih između prirode i kulture kao "druge
prirode". Tako i današnje fantazme "teorija zavjere" strukturalno odgovaraju onima iz folklora
i tradicije, u našem slučaju Istre i Kvarnera. Kako je Drugi ne samo epistemološki, nego i
ontološki različit od nas, do njega je bez prečaca popularnih zavjereničkih teorija gotovo
nemoguće doprijeti. Suvremena hiperinflacija zavjereničke literature u tom smislu samo
ukazuje na globalnu impotenciju u sučeljavanju ne samo s Drugim, nego i sa samim sobom,
što bi možda upućivalo i na neku općekulturnu, globalnu "zrcalnu fazu", što se odražava i u
fascinaciji gadostima kao što je medijska slika islamskog terorizma sa svim njegovim
suicidalno-fanatičnim činovima, javnim dekapitacijama i sličnim. Sasvim osobno, uvjereni
smo, međutim, da na svijetu postoji samo jedna zavjerenička "organizacija", naime, ona koja
planski smišlja i lansira teorije zavjere, ne bi li se manje talentirani autori njima i financijski
osladili. I da, planiramo knjigu o zavjerama.

VAMPIRI I/ILI VUKODLACI

Zbog čega je došlo, što se tiče našega prostora, do svojevrsnoga semantičkoga pomaka riječi
vukodlak kao izraza za vampira; dakle, vukodlaci, prema tom sklopu vjerovanja, nisu osobe
koje se pretvaraju u vuka već označavaju isto što i vampiri.

Vjerojatno zato što je negdje u kulturnoj povijesti ljudskih strepnji došlo do semantičko-
fonološkog preklapanja i međusobnog miješanja značenjskih razina pojma vrikolakos, koji je
za Grke označavao naprosto neumrla demona, preko mitskih obrazaca likantropije s
fantastičnim bićem koje se na engleskom zove werewolf, na njemačkom Werwolf (lat. vir –
čovjek), a na francuskom loup-garou. Tako u nas vukodlak negdje označava vampira, a
negdje čovjeka-vuka, što, naravno, nije i ne mora biti isto. Kako su u antičko-helenističkoj
tradiciji dokumentirani i vrikolakos i likantrop, teško je ustvrditi da bi se pojmovno
razgraničenje neumrla demona i čovjeka-vuka moglo iole preklapati s kulturološko-
zemljopisnim granicama mediteranske i kontinentalne Hrvatske, jer njihovi mitovi, što želimo
istaknuti i u knjizi, nisu puki uvozni artikli drevna praznovjerja, već smo i sami mjerodavno
sudjelovali u njihovu tkanju. Naravno, stari Slaveni imali su vjerovanje u povratak predaka u
liku vuka, što, opet, donekle korespondira s njemačkim pojmom Widergänger, ali na taj
fenomen treba gledati mnogo šire, jer određene likantropijske pojave, kao uostalom i
vampirske, možemo pronaći i u kulturama koje nisu nužno vezane za europsku duhovnu
maticu, a proučavanje vampirskog mita s aspekata s kojih smo ga mi proučavali sigurno nije
primjereno mjesto za bavljenje simpatetičkim spregama.

O PRIJATELJSTVU

I završno, kako je došlo do suradnje na prvoj knjizi o fantastičnim bićima Istre i Kvarnera, a
koja je dovela i do ovoga drugoga fantastičnoga izdavačkoga susreta?

Slučaj je htio da se poznajemo takoreći oduvijek, pa i da nam se, svakome s vlastita gledišta,
preklapaju interesi, što u slučaju antropologije i književnosti zaista nije neka osobita rijetkost
(možda u Hrvatskoj). Fantastična bića Istre i Kvarnera bila su tema koja je naprosto željela
biti obrađena, s obzirom na relativno rijetku domaću i stranu literaturu koja se dosad bavila
tim fenomenom. Nepotrebno je reći da smo obojica, boraveći svako za sebe na području
kasnijeg zajedničkog istraživanja, već dolazili do istih uvida u šarolikost istarsko-kvarnerskih
pučkih vjerovanja i njihovih refleksija u kulturi svakodnevice, što nas je naposljetku ponukalo
da roman Vampir i određena istraživanja Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju
spojimo u cjelinu koja neće biti znanstveno irelevantna, ali će i pukom znatiželjniku otkriti to
duhovno bogatstvo. Našoj knjizi prethodila su krajnje zanimljiva istraživanja Drage Orlića ili
Tihomira Đorđevića i Maja Bošković-Stulli, kao i odraz te tematike u djelima Mate Balote,
Vladimira Nazora i drugih velikana pisane riječi, no ono što nas je nukalo da napravimo
upravo tu knjigu bila je potreba za njezinim antropološko-kulturološkim objedinjenjem, što
nas je, uostalom, vodilo i pri pisanju Zemlje iza šume, a tu smo slobodni najaviti i još neke
naslove, koji su trenutno u većoj ili manjoj pripremi, ovisno o darežljivosti mjerodavnih

preuzmi
pdf podijeli
bookmark