SREDNJA KOLA ZA ELEKTROTEHNIKU I RAUNALSTVO

MARIJA TEREZIJA

UENIK:
STEFAN BADROV
2E

Rijeka, 2016.

Marija Terezija[1] (13. maj 1717 - 29. novembar 1780) je bila jedini enski vladar svih habsburkih
posjeda i posljednji lan dinastije Habsburg. Vladala je
kao nadvojvotkinja Austrije, kraljica Ugarske, eke, Hrvatske, Galicije i Lodomerije, kao
vojvotkinja Mantove, Milana, Parme, Piacenze i Guastalle, te kao vladarica Austrijske Holandije i
brojnih grofovija. Brakom je bila carica Svetog Rimskog Carstva Njemakog Naroda, njemaka
kraljica, velika vojvotkinja Toskane i kratko vojvotkinja Lotaringije.
Postala je vladarica po smrti svoga oca, cara Karla VI, u oktobru 1740. godine. Otac joj
je Pragmatikom sankcijom iz 1713. godineomoguio da naslijedi njegove teritorije koje su se
inae mogle naslijeivati samo po mukoj liniji i od strane mukaraca. Po njegovoj

smrti, Saksonija, Pruska, Bavarska i Francuska, koje su Karlu VI obeale da e podrati Mariju
Tereziju pri nasljeivanju njegovih kruna, povukle su svoja obeanja. Pruska je napala Austriju,
to je izazvalo osam godina dug sukob poznat kao Rat za austrijsko naslijee.
Marija Terezija je poticala i provodila raznovrsne i mnogobrojne reforme uz pomo svojih
ministara. Reformisala je obrazovanje i finansiranje, poticala trgovinu i razvoj agrikulture, to je
znaajno ojaalo Austriju. Ipak, nije dopustila vjersku toleranciju, a putopisci iz 18. stoljea njen
su reim smatrali netolerantnim i praznovjernim.[2]
Iako se od nje oekivalo da vlast prepusti muu Franji, a kasnije sinu Josipu, koji su formalno bili
njeni savladari u Austriji i ekoj, Marija Terezija je bila apsolutni vladar svojih posjeda.
[3]
Kritikovala je i nije odobravala mnoge Josipove odluke. Opirala se podjeli Poljske, ali je bila
prisiljena odobriti je. Imala je esnaestero djece meu kojima su bili francuska kraljica, napuljska
kraljica, parmska vojvotkinja, i dva cara Svetog Rimskog Carstva. Marija Terezija nije posjedovala
intelekt svojih sinova, ali su je ipak karakterisale osobine cijenjene kod monarha: dobrodunost,
razumnost, odlunost, te, najvanije od svega, spremnost da prizna svoju greku i mentalnu
superiornost svojih savjetnika. Kao mlada vladarica koja je morala voditi dva dinastika rata,
vjerovala je da njen interes mora biti interes njenih podanika; kao iskusna vladarica shvatila je da
interes njenih podanika mora biti njen interes.[4][5]
Sadraj
[sakrij]

1Djetinjstvo

2Pitanje nasljedstva

3Brak

4Dolazak na vlast

5Rat za austrijsko naslijee

6Sedmogodinji rat

7Porodini ivot

8Vjerska uvjerenja i vjerska politika

o

8.1Isusovci

8.2Jevreji i protestanti

9Reforme
o

9.1Medicina

9.2Graanska prava

9.3Crkva

9.4Obrazovanje
10Udovitvo i odnos sa sinom

11Smrt

12Puna titula

13Porijeklo

14Reference

15Bibliografija

16Takoer pogledajte

17Vanjski linkovi

Djetinjstvo[uredi | uredi izvor]

Drugo, ali najstarije preivjelo dijete Karla VI, cara Svetog Rimskog Carstva, i Elizabete Kristine
od Braunschweiga-Wolfenbttela, Marija Terezija se rodila rano u jutro 13. maja1717. godine,
nedugo nakon smrti svoga jedinog brata Leopolda. Roenje enskog djeteta izazvalo je veliko
razoarenje kod cara i stanovnika Bea.[6][7] Istoga dana krtena je kao Marija Terezija Valpurga
Amalija Kristina (njemaki: Maria Theresia Walburga Amalia Christina). Opisi njenog krtenja
istiu da je novoroene imalo prednost nad svojim rodicama, Marijom Josipom i Marijom
Amalijom, kerkama Karlovog starijeg brata i prethodnika Josipa I, to je potvrivalo da e careva
novoroena kerka preuzeti mjesto prijestolonasljednice, iako je car Karlo VI sa svojim bratom i
ocem potpisao sporazum kojim je obeao da e prednost pri nasljeivanju, u sluaju izumiranja
muke linije, imati kerke Karlovog starijeg brata Josipa.[8][9]
Marija Terezija je liila na svoju majku i mlau sestru, Mariju Anu. Bila je krupna i snana, krupnih
plavih oi, svijetle kose i irokih usta.[5][10]

Pitanje nasljedstva[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija kao jedanaestogodinja djevojica. Cvijee koje nosi u svojoj podignutoj haljini predstavlja
njenu plodnost i oekivanje da rodi mnogo djece u budunosti. [11]

Dinastija Habsburg, koja je jo u 17. stoljeu brojala mnogo lanova, bila je u opasnosti od
izumiranja u trenutku roenja Marije Terezije. Njen otac je bio posljednji muki lan dinastije
Habsburg, iji je stariji (panski) ogranak izumro 1700. godine. Meutim, Karlu sin nije bio
potreban samo da bi spasio dinastiju; habsburki posjedi su se ravnali prema salijskom

zakonu koji je sprjeavao ene i potomke u enskoj liniji da naslijede prijestolje. Car Karlo VI je
stoga etiri godine prije roenja Marije Terezije izdao Pragmatiku sankciju, kojom je elio
osigurati prijestolja svojoj najstarijoj keri u sluaju izumiranje loze po mukoj liniji. enskoj lozi je
nasljeivanje hrvatskog trona bilo dozvoljeno ve 1712. godine.[12] Veina evropskih drava
priznala je valjanost sankcije i Marijino Terezijino pravo na tron, ali neke e povui svoju odluku
nakon Karlove smrti.
U mladosti, Marija Terezija je uivala u pjevanju i streliarstvu. Otac joj je branio jahanje, ali je
nauila osnove za potrebe svoje krunidbe u Ugarskoj. Careva porodica je uivala u
izvoenju opera, ukljuujui i Mariju Tereziju.[13] Obrazovali su je isusovci. Njeno
poznavanje latinskog jezika bilo je smatrano dobrim, ali njeno obrazovanje je openito bilo loe.
Slabo obrazovanje rezultiralo je nedostatkom manira i formalnog govora kojima su se odlikovali
njeni prethodnici. Naime, govorila je, a esto i pisala, bekim njemakim kojim su govorile njene
dvorjanke i slukinje.[14] Razvila je blizak odnos s groficom Marie Karoline von Fuchs-Mollard, koja
ju je uila bontonu. Iako je proveo cijelu svoju vladavinu trudei se da osigura svojoj kerki
habsburka prijestolja, car Karlo VI se do kraja ivota nadao da e dobiti sina i nikada nije
pripremio Mariju Tereziju za ulogu vladara.[15][16][17]

Brak[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija s muem, carem Franjom I, 1746. godine.

Pitanje braka Marije Terezije bilo je od izuzetne vanosti. Od izbora njenog mua zavisilo je koja
e dinastija naslijediti dinastiju Habsburg. Njen prvi zarunik bio je lotarinki princ Klement, koji je
trebalo da doe na carski dvor 1723. godine. Umjesto Klementa, na dvor su stigle vijesti o
njegovoj smrti od boginja. Klementov stariji brat, princ Franjo Stjepan, bio je pozvan na carski
dvor, ali car je i dalje razmatrao druge mogunosti, poput udaje keri za Karla, mlaeg sina
panskog kralja Filipa V i njegove utjecajne supruge Elizabete, prije nego to je objavio zaruke
Marije Terezije i Franje Stjepana.[18]
"Ona je vrlo ponosna princeza koja oeve gubitke smatra
i svojim gubicima. Ona uzdie i udi za svojim lotarinkim
vojvodom cijeli dan i cijelu no. Ako spava, spava da bi ga
sanjala, a ako se probudi, probudi se da bi govorila o
njemu sa svojom dvorjankom."
Zapisi britanskog ambasadora.[19]

Dana 12. februara 1736. godine udala za lotarinkog vojvodu Franju Stjepana, koji je od svoje
petnaeste godine ivio na dvoru cara Karla VI. Franjo Stjepan je pristao po vjenanju vojvodstvo
Lotaringiju zamijeniti za veliko vojvodstvo Toskanu, koje je trebao dobiti nakon smrti posljednjeg
lana dinastije Medici, kako bi se postigla ravonotea u Evropi nakon Rata za poljsko naslijee.
Za razliku od mnogih osoba svoga vremena, Marija Terezija je uistinu bila zaljubljena u svoga
suprunika, ali brak je patio zbog Franjine nevjere. [20]
Marija Terezija je postala velika vojvotkinja Toskane 9. jula 1737. godine kada je njen mu
naslijedio to veliko vojvodstvo. Sljedee godine, po otpustu Franje iz vojske, car Karlo VI poslao
je kerku i zeta u Firencu kako bi trijumfalno uli u grad. U Firenci su ostali kratko, poto ih je
Karlo VI ubrzo pozvao nazad, bojei se da ne umre dok je njegova prestolonasljednica miljama

daleko.[21] U ljeto iste godine, Austrija je trpjela poraze tokom Rusko-turskog rata. Osmanlije su
povratile teritorij koji je Austrija dobila u Srbiji, Vlakoj i Bosni. Stanovnitvo Bea se bunilo protiv
rata zbog njegove skupoe, a Franjo Stjepan je bio preziran.[21]

Dolazak na vlast[uredi | uredi izvor]

Procesija Marije Terezije kroz Be, 22. novembar 1740. godine. Trudnakraljica je na putu za Katedralu sv.
Stjepana gdje e prisustvovati misi prije nego to je plemstvo prizna za vladaricu. [22]

Car Karlo VI umro je 20. oktobra 1740. godine u Beu. Vjeruje se da je umro od trovanja
gljivama.[23] Ostavio je Austriju u tekom stanju. Dravna blagajna bila je prazna zbog nedavnog
rata s Osmanlijama i Rata za poljsko naslijee.[24] Vojsku je inilo samo 80.000 vojnika, od kojih
veina nije bila plaena mjesecima, ali ipak bila iznimno vjerna i odana Mariji Tereziji kao svom
novom suverenu.[25][26]
Marija Terezija se, kao novi monarh, nala u tekoj situaciji. Nije znala dovoljno o dravnikim
poslovima i nije bila svjesna slabosti oevih ministara. Odluila je posluati oev savjet da zadri
njegove savjetnike, a ostatak poslova povjeri muu kojeg je smatrala iskusnijim. Obje odluke,
iako razumljive, e se pokazati loim. Deset godina kasnije, Marija Terezija se, piui
svoj Politiki testament, ogoreno prisjeala okolnosti pod kojima je naslijedila oeve krune:
Nala sam se bez novca, nepriznata, bez vojske, iskustva i vlastitog znanja, te na kraju i bez
ijednog savjetnika, budui da je svaki od njih u poetku elio ekati i vidjeti kako e se stvari
razvijati.[17][27]
Prvo iskazivanje autoriteta nove vladarice predstavljao je formalno priznavanje njene vlasti od
strane austrijskih zemalja 22. novembra1740. godine. Bio je to detaljno isplaniran javni dogaaj
koji je sluio kao formalno priznanje Marije Terezije kao zakonitog vladara Austrije. Istog dana je
u Hofburgu poloena zakletva na vjernost Mariji Tereziji.[22] Za kralja eke krunisana je 25.
juna 1741. godine u Katedrali svetog Martina, tradicionalnom mjestu krunidbe ekih monarha.
Nova vladarica nije raunala na to da bi ostale evropske zemlje mogle pokuati zauzeti njen
teritorij. Odmah je zapoela sebi pribavljati carsku titulu. Poto je, kao enu, nisu mogli izabrati za
cara Svetog Rimskog Carstva, trudila se da osigura carsko prijestolje muu, kojeg je ve bila
uinila svojim zvaninim savladarom u Austriji i ekoj 21. novembra 1740. godine. Najvea
prijetnja ovom planu zauzimanja carskog prijestolja, kao i njenim nasljeenim krunama, bit e
bavarski vojvoda Karlo Albert, mu njene starije rodice Marije Amalije.[28][29]

Rat za austrijsko naslijee[uredi | uredi izvor]

Glavni lanak: Rat za austrijsko naslijee

Fridrik II, kralj Pruske (onaj zli ovjek, kako ga je nazivala Marija Terezija

), bio je doivotni i najvei

[30]

neprijatelj Marije Terezije.

Krunidba Marije Terezije kao ekog kralja.

"Kao to ve znate, ona gaji veliku mrnju prema
Francuskoj i s tom nacijom joj je najtee biti u miru, ali
obuzdaje ove osjeaje osim kada smatra da bi joj koristilo
iskazivanje istih. Prezire Vae velianstvo, ali priznaje
Vae sposobnosti. Ne moe zaboraviti gubitak leske ni
prestati aliti za vojnicima koje je izgubila u ratu s Vama."
Pismo pruskog ambasadora pruskom kralju Fridriku II.[31]

Fridrik II, kralj Pruske, iji je otac priznao Pragmatiku sankciju,[32] uvjeravao je Mariju Tereziju da
su njegove namjere u potpunosti asne. Njenom muu Franji je ak napisao pismo kojim mu je
obeao svoj glas pri biranju cara.[33] U decembru je poslao izaslanike u Be sa zahtjevom da mu
Marija Terezija prepusti leske, mineralima bogati austrijski teritorij koji je graniio s Prusijom.
Marija Terezija je odbila bez razmiljanja.[34] Pruska je do tada ve bila zauzela leziju. Velika
Britanija je Mariji Tereziji ponudila 12.000 vojnika u sluaju da svi mirovni pregovori propadnu.
[35]
Austrijske trupe koje su se borila protiv pruske vojske brojale su 6.000 vojnika, a predvodio ih
je general Maximilian Ulysses Browne.[36]

Budui da je Austriji falilo iskusnih vojnih komandanata, Marija Terezija je oslobodila

marala Wilhelma Reinharda von Neipperga, kojeg je njen otac bio zatvorio zbog njegove slabe
izvedbe u ratu s Osmanlijama. Neipperg je preuzeo komandu nad austrijskom vojskom u martu.
Austrijanci su pretrpjeli veliki poraz aprila iste godine. Francuska je za to vrijeme planirala
unitavanje austrijske drave i podjelu njenog teritorija izmeu Pruske, Bavarske, Saksonije i
panije.[37] Be je bio u panici poto nijedan od savjetnika Marije Terezije nije oekivao da e ih
Francuska izdati. George II, kralj Velike Britanije, i sam Franjo molili su Mariju Tereziju da
pregovara s Pruskom, na to je ona nevoljko pristala.[38] Britanski kralj je
ponudio Gogw, wiebodzin, i Grnberg, za to Marija Terezija nije znala. Fridrik je odbio ovu
ponudu i uao u alijansu s Francuskom u junu.[39]
Do jula su propali svi pokuaji da se sprijei rat. Mauricije Saksonski je ve bio preao Rajnu i
uao u Sveto Rimsko Carstvo, a Saksonija je napustila Austriju i pridruila se Francuskoj.
[40]
Palatinat se udruio s Klnom i Bavarskom, a britanski kralj George II je svoj BraunschweigLneburg proglasio neutralnim.[41]
Marija Terezija se okrunila za ugarskog kralja 25. juna 1741. godine nakon nekoliko mjeseci
provedenih u pregovorima s ugarskim plemstvom i uenja jahanja koje je bilo potrebno za
ceremoniju.[42] Dana 26. oktobra iste godine, bavarski vojvoda Karlo Albert je osvojio Prag. i
proglasio se kraljem eke. Prodao je pruskom kralju Fridriku II grofoviju Glatz po snienoj cijeni
u zamjenu za njegov glas pri izborima za cara, te je bio izabran za cara Svetog Rimskog
Carstva 24. januara 1742. godine. Istog dana vojska Marije Terezije je zauzela Minhen, carev
glavni grad.[43] Dana 11. juna 1742. godine u Berlinu je potpsian sporazum koji je okonan sukob
Austrije i Pruske. Francuske trupe su napustile eku u zimu iste godine. Dana 12. maja 1743.
godine Marija Terezija se okrunila za kralja eke u Katedrali sv. Vida.[44][45]
Planovi Francuske su se raspali kada je Karlo Albert umro u januaru 1745. godine. Francuzi su
pregazili Austrijsku Holandiju u maju, a 13. septembra Franjo je izabran za cara Svetog Rimskog
Carstva, te je Marija Terezija tako postala carica. Pruska je priznala Franju za cara, a Marija
Terezija je priznala gubitak leske u decembru 1745. godine.[46] Rat se nastavio jo tri godine, a
okonan je sporazumom 1748. godine kojim je ponovno priznat austrijski gubitak lezije, a Marija
Terezija je jo morala predati Parmu.[47]

Sedmogodinji rat[uredi | uredi izvor]

Glavni lanak: Sedmogodinji rat
Fridrikov napad na Saksoniju u avgustu 1756. godine zapoeo je Sedmogodinji rat. Marija
Terezija je planirala u ratu povratiti izgubljenu teritoriju leske.[48] Marija Terezija je ula u savez s
Francuskom i Rusijom, a komandu nad svojom vojskom prepustila je Maximilianu Ulyssesu
Brownu. Nakon jedne nepresudne bitke 1756. godine zamijenila ga je svojim djeverom i zetom
(bratom svoga mua i udovcem svoje sestre), lotarinkim princom Karlom Aleksandrom.
[49]
Sljedea bitka je predstavljala veliku pobjedu Austrije.
Marija Terezija je otvoreno alila za gubicima francuske vojske 1758. godine. Austrija,
potpomognuta Rusijom, je dobijala bitke sve dok, 1762. godine, nije umrla ruska carica Elizabeta
Petrovna, koja je, kao i carica Marija Terezija, bila veliki neprijatelj pruskog kralja Fridrika II. Njena
smrt je poznata kao "udo porodice Brandenburg" jer je spasila Fridrikovu dinastiju; njen sestri i
nasljednik, car Petar III Romanov, se divio Fridriku i ponitio odluke svoje tetke vezane za rat, te
ukinuo rusku podrku Mariji Tereziji. Pruska je nakon toga izbacila Austrijance iz Saksonije i
Francuze iz Hessen-Kassela. Poto je sada postala opravdana opasnost da Fridrik napadne
Austriju i Francusku, obje drave su se predale. Dok je Francuska izgubila veliki broj svojih
amerikih kolonija, granice Austrije su ostale nepromjenjene. [50]

Porodini ivot[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija s porodicom 1754. godine.

U rasponu od 20 godina Marija Terezija je rodila 16 djece od kojih je 13 preivjelo djetinjstvo.

Prvo dijete, Marija Elizabeta (1737-1740), rodilo se malo prije prve godinjice braka Marije
Terezije i Franje Stjepana. Djetetov spol je opet uzrokovao veliko razoarenje, a razoarenja e
uzrokovati i sljedea dva roenja, poto su nakon Marije Elizabete uslijedile jo dvije
djevojice, Marija Ana i Marija Karolina (1740-1741). Car Karlo VI nije doekao roenje unuka koji
se rodio dok se Marija Terezija borila da sauva svoje teritorije. Svoje prvo muko dijete, Josipa,
nazvala je po svetom Josipu, kojem se tokom trudnoe molila za sina. Najdrae dijete Marije
Terezije, Marija Kristina, rodila se na njen 25. roendan, etiri dana prije pobjede nad austrijskom
vojskom u Chotusitzu. Jo petero djece se rodilo tokom Rata za austrijsko naslijee: Marija
Elizabeta, Karlo Josip, Marija Amalija, Leopold i Marija Karolina (1748-1748). Tokom ovoga
perioda za Mariju Tereziju nije bilo odmora; rat i raanja su se morali odvijati istovremeno. Petero
djece se rodilo tokom primirja izmeu Rata za austrijsko naslijee i Sedmogodinjeg rata: Marija
Ivana, Marija Josipa, Marija Karolina, Ferdinand, i Marija Antoaneta. Svoje posljednje
dijete, Maksimilijana Franju, rodila je tokom Sedmogodinjeg rata, u 39. godini ivota.[51] Marija
Terezija je esto izjavljivala da eli ii u bitke, ali je bivala sprijeena neprestanim trudnoama. [52][30]
Majka Marije Terezije, carica Elizabeta Kristina, umrla je 1750. godine. etiri godine kasnije umrla
je grofica Marie Karoline von Fuchs-Mollard, uiteljica Marije Terezije. Marija Terezija je iskazala
svoju zahvalnost grofici Fuchs tako to je naredila da bude sahranjena u Carskoj kripti zajedno
s Habsburgovcima kao jedina osoba koja nije pripadala toj dinastiji.[53]
Nedugo nakon to je zavrila raanje mlae djece, Marija Terezija se suoila sa zadatkom
pronalaenja branih partnera za stariju djecu. Brane pregovore je vodila zajedno s ratnim
kampanjama i dravnim poslovima. Djecu je tretirala s ljubavlju, ali ih je koristila kao pijune u
dinastikim igrama, a njihovu sreu je rtvovala za dobrobit drave.[5] Bila je brina majka i pisala
je svojoj djeci najmanje jednom sedmino, te je vjerovala da ima autoritet nad njima, makar oni
bili carevi i kraljice.[54]

Marija Terezija s porodicom kao udovica, 1776. godine.

Marija Terezija je teko oboljela od boginja kratko poslije svoga 50. roendana. Marija Terezija je
preivjela, ali njena snaha, Marija Josipa Bavarska, koja ju je zarazila, nije.[55] Marija Terezija je
prisilila svoju kerku, nadvojvotkinju Mariju Josipu, da se moli s njom na nezapeaenom grobu
carice Marije Josipe. Nadvojvotkinja Marija Josipa, koja se spremala poi u Napulj i udati se za
napuljskog kralja, dobila je simptome boginja dva dana kasnije i ubrzo umrla. Mlaa sestra,
Marija Karolina, ju je zamijenila i postala napuljska kraljica. Marija Terezija je sebe krivila za
kerkinu smrt do kraja ivota budui da tada nije bio poznat koncept produene inkubacije, te se
vjerovalo da se Marija Josipa zarazila boginjama pored nepropisno zatvorenog groba bratove
supruge.[56]
U aprilu 1770. Marija Terezija je udala svoju najmlau kerku, Mariju Antoniju (kasnije poznatu
kao Marija Antoaneta), za budueg francuskog kralja Luja XVI. Obrazovanje Marije Antonije bilo
je u velikoj mjeri zanemareno, pa se Marija Terezija trudila obrazovati kerku to je mogue bolje
kada je francuski dvor izrazio interesovanje za nju. S Marijom Antoanetom je bila u konstantnom
kontaktu i insistirala je da zna za sve aktivnosti svoje kerke, te ju je esto kritikovala zbog njene
lijenosti i nemogunosti da zanese. Nije voljela povuenost sina Leopolda, a Ferdinanda je
kritikovala zbog neorganiziranosti, Mariju Amaliju zbog slabog poznavanja francuskog jezika i
oholosti, te Mariju Karolinu zbog njene politike aktivnosti. Jedino dijete koje nije konstantno
kritikovala bila je Marija Kristina, koja je uivala majino potpuno povjerenje, ali koja ipak nije
uspjela zadovoljiti majina oekivanja u jednom pogledu: nije rodila nijedno dijete osim kerke
koja je umrla nedugo nakon roenja. Jedna od najveih elja carice Marije Terezije bilo je imati
to je vie mogue unuadi, a u trenutku smrti imala je tek oko 20 unuadi, od kojih su sve
najstarije preivjele kerke bile nazvane po njoj.[57]

Vjerska uvjerenja i vjerska politika[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija s porodicom slavi dan svetog Nikole 1762. godine, djelo nadvojvotkinje Marije Kristine,
omiljene kerke Marije Terezije, koje prikazuje buroazijsku udobnost carskog doma. [58]

Kao i svi lanovi dinastije Habsburg, Marija Terezija je bila rimokatolkinja i to vrlo pobona.
Vjerovala je da je jedinstvo u vjeri neophodno za miran ivot drutva i kategorino odbijala ideju
vjerske tolerancije. Bez obzira na svoju religioznost, Crkvi nikada nije dozvolila da se mijea u
stvari koje je ona smatrala prerogativom monarha, a Rim je drala na pristojnoj udaljenosti.
Kontrolisala je izbor nadbiskupa, biskupa, i opata. [59]
Njena pobonost se razlikovala od pobonosti njenih prethodnika budui da su na nju
utjecale jansenistike ideje. Aktivno je podravala prelazak stanovnitva
na rimokatolianstvo tako to je obezbjeivala penzije preobraenicima. Tolerisala
je grkokatolike i isticala njihovu jednakost s rimokatolicima.[59][60][61]
Pored svoje predanosti kranstvu, Marija Terezija je bila poznata i po svom asketskom nanu
ivljenja, pogotovo tokom svog 15 godina dugog udovitva.[62]

Isusovci[uredi | uredi izvor]

Njen odnos s isusovcima je bio vrlo sloene prirode. lanovi ovoga reda su je obrazovali, sluili
kao njeni ispovjednici i kao odgajatelji njenog najstarijeg sina. Isusovci su bili moni i utjecajni u
prvim godinama vladavine Marije Terezije. Meutim, ministri Marije Terezije su je uspjeli uvjeriti
da oni predstavljaju opasnost njenom autoritetu. Uz oklijevanje i aljenje, Marija Terezija je izdala
naredbu kojom je isusovce uklonila isusovce iz svih institucija monarhije, te se potrudila da se

naredba strogo izvrava. Zabranila je publikaciju bule pape Klementa XIII, u kojoj je bila izraena
podrka isusovcima, te je vrlo brzo izvrila konfiskaciju njihove imovine kada je papa Klement
XIV ukinuo taj red.[63]

Jevreji i protestanti[uredi | uredi izvor]

Iako je na kraju odustala od pokuaja da preobrati svoje nekatolike podanike na

rimokatolianstvo, Marija Terezija je Jevreje i protestantesmatrala opasnim za dravu i trudila se
ukloniti ih.[64] Marija Terezija je vjerovatno bila monarh s najvie predrasuda prema Jevrejima,
poto je naslijedila sve tradicionalne predrasude svojih predaka i razvila nove. Ova njena izrazita
osobina bila je produkt radikalne religioznosti i nije bila skrivana za vrijeme njenog ivota.
[65]
Godine 1777. napisala je o Jevrejima:
Ne poznajem veu kugu od ove rase, koja svojim prevarama, kamatarenjem i pohlepnou tjera
moj narod na prosjaenje. Zbog toga Jevreji treba da budu drani to je dalje mogue i
izbjegavani.[66]
Vrila je veliki pritisak na svoje jevrejske podanike diui izrazito visoke poreze. U
decembru 1744. godine svojim ministrima je predloila protjerivanje svih Jevreja iz svojih
nasljednih teritorija. Ona je namjeravala protjerati ih do 1. januara, ali je prihvatila savjet svojih
ministara koji su, zabrinuti zbog broja buduih izbjeglica, smatrali da je bolje rok poduiti do juna.
Protestante je iz Austrije preselila u Transilvaniju, te srezala broj vjerskih praznika i monastikih
redova. Godine 1777. odustala je od namjere da protjera moravske protestante nakon to je njen
sin, Josip II, car Svetog Rimskog Carstva, zaprijetio da e abdicirati i kao car i kao njen suvladar.
Na kraju je bila prisiljena obezbijediti im neku vrstu tolerancije tako to im je dozvolila da se
samostalno mole na svoj nain. Josip je majinu vjersku politiku smatrao nepravednom, tetnom,
i protivnom vjeri.[63][64][67]
U treoj deceniji svoje vladavine, potaknuta Abrahamom Mendelom Thebenom, svojim "dvorskim
Jevrejem" kojeg je voljela i rado sluala, Marija Terezija je izdala edikte kojim je osigurala neku
vrstu zatite Jevrejima. Zabranila je prisilno pokrtavanje jevrejske djece 1762. godine. Sljedee
godine je zabranila katolikom kleru iznuivanje novca od Jevreja, a 1764. godine je naredila
putanje Jevreja koji su bili zatvoreni zbog optubi da su ubili kranskog djeaka i njegovu krv
koristili u svojim ritualima. Bez obzira na svoj izraeni antisemitizam, Marija Terezija je podravala
industrijsku i trgovaku aktivnost Jevreja u svojim dravama. [68][69]

Reforme[uredi | uredi izvor]

Carica Marija Terezija 1762. godine.

Marija Terezija je bila konzervativna po pitanju dravnih stvari kao i po pitanju vjerskih, ali je svoja
lina uvjerenja stavila po strani i po savjetu svojih ministara uinila znaajne reforme koje su
ojaale austrijsku vojnu i birokratiku efikasnost. [70] Zaduila je grofa Friedricha Wilhelma von
Haugwitza za modernizovanje carstva. Haugwitz je okupio vojsku od 100.000 ljudi koji su bili
plaeni novcem ubiranim od svake zemlje carstva. Centralna vlast je bila odgovorna za vojsku.
Haugwitz je Mariji Tereziji predloio oporezivanje plemstva koje nikada do tada nije moralo plaati
porez, to je ona prihvatila.[71]
Marija Terezija je uspjela udvostruiti dravni prihod izmeu 1754. i 1764. godine iako su njeni
pokuaji da oporezuje kler i plemstvo bili samo djelimino uspjeni. [70][72] Ove finansijske reforme
su znaajno popravile ekonomiju.[73]
Godine 1760. Marija Terezija je osnovala dravni savjet kojeg su ini dravni kancelar, tri lana
visokog plemstva i tri viteza. Dravni savjet je sluio kao skup iskusnih ljudi iji je zadatak bio
savjetovati monarha. Iako dravni savjet nije imao nikakvu izvrnu ili zakonodavnu vlast,
predstavljao je vanu razliku u strukturi vlade Austrije, kojom je vladala nadvojvotkinja Marija
Terezija, i Pruske, kojom je vladao kralj Fridrik II; za razliku od Fridrika, Marija Terezija nije bila
autokrat koji je vladao iskljuivo po svojoj elji. Pruska e ovakvu strukturu vlade usvojiti tek
nakon 1807. godine.[67]
Godine 1775. Marija Terezija je uspjela balansirati budet Austrije po prvi put u historiji.[74]

Medicina[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija s pozorinom maskom 1744. godine. Teatar je smatrala izvorom razonode i nacionalnog
ponosa, te je insistirala na posebnim pravilima iji je zadatak bio naglaavanje moralnog tona. [75]

Gerard van Swieten, kojeg je Marija Terezija pozvala iz Holandije nakon smrti svoje sestre Marije
Ane, osnovao je najveu bolnicu u Evropi i sluio kao lini ljekar Marije Terezije.
Infantilni mortalitet bio je veliki problem u Austriji. Swietena je zaduila da proui problem, a zatim
se pokazala izuzetno mudrom izdavi dekret koji je autopsije svih bolesnika koji umru u
bolnicama uinila obaveznim. Ovaj zakon, koji je i danas vai, rezultirao je nastankom najvanijih
i najpotpunijih podataka o autopsijama na svijetu. Marija Terezija je na taj nain doslovno ubrzala
razvoj medicine u cijelom svijetu.[76]
Njena odluka da podvrgne svoju djecu inokulaciji nakon epidemije boginja 1767. godine, u kojoj
je i sama bila zaraena i koja je odnijela ivot njene kerke, bila je odgovorna za promjenu
negativnog miljenja ljekara o inokulaciji.[77][78] Marija Terezija je lino uvela inokulaciju u Austriju
tako to je u svojoj palai Schnbrunn ugostila i lino posluivala prvih 65 djece podvrgnutih
inokulaciji.[79]

Graanska prava[uredi | uredi izvor]

Meu ostalim reformama bio je i Codex Theresianus, zapoet 1752. godine i zavren 1766.
godine, koji je definisao graansko pravo.[72]Godine 1776. u Austriji je zabranjen lov na vjetice i
muenje, te je, po prvi put u historiji Austrije, smrtna kazna ukinuta i zamijenjena radom. Marija
Terezija se protivila ukidanju muenja kao metode ispitivanja osumnjienih, po emu se drastino
razlikovala od sina Josipa, u emu ju je podravalo sveenstvo. Marija Terezija, roena i
odgojena izmeu baroka i rokokoa, nikada nije bila u stanju u potpunosti prevazii naslijeene i
steene predrasude. Bilo joj je iznimno teko uklopiti se u intelektualnu sferu prosvjetiteljstva, te
je zbog toga sporo pratila reforme graanskih prava na kontinentu.[80]

Crkva[uredi | uredi izvor]

"Ona je neobino ambiciozna i eli uiniti svoju dinastiju
slavnijom nego to je ikada bila."
Pismo pruskog ambasadora pruskom kralju Fridriku II.[81]
"Uspjesi te ene su uspjesi velikog ovjeka."
Zapisi pruskog kralja Fridrika II.[82]

Glavne reforme vezane za Rimokatoliku Crkvu su bile provedene za vrijeme vladavine Marije
Terezije, dok su reforme za vrijeme vladavine njenog sina Josipa bile u vezi s njihovim
nekatolikim podanicima. Crkvena poltika Marije Terezije, kao i crkvene politike njenih
prethodnika, bila je bazirana na superiornosti vlade u odnosima Crkve i drave, ali se nisu ticale

crkvene organizacije.[83] Zabranila je stvaranje novih groblja bez prethodnog doputenja vlade, te
je tako prekinula nehigijenske i nezdrave naine sahranjivanja koji su bili pospjeivali epidemije. [84]

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija kao udovica 1773. godine. Mir dri krunu od maslinovih granica iznad njene glave,
potvrujui tako njen vladarski status. Ovo je bio posljednji narueni portret Marije Terezije. [85]

Marija Terezija je bila svjesna neadekvatnosti birokratije, a znala je i da se poboljanje ne moe

oekivati ako se ne uzgoji nova svjest drutva i ne reformira obrazovanje, to je i uinila 1775.
godine. Sva djeca, bez obzira na spol, od este do dvanaeste godine morala su pohaati kolu.
Novi sistem obrazovanja bio je baziran na pruskom sistemu obrazovanja. Reforme obrazovanja
su bile doekane s pobunama u mnogim selima; Marija Terezija je ove pobune uguila
nareivanjem hapenja svih onih koji su odbijali kolovati svoju djecu. Iako je njena ideja bila
dobra, reforme nisu bile uspjene kao to su trebale da budu; u nekim dijelovima Austrije
polovina stanovnitva je jo uvijek bila nepismena u 19. stoljeu.[67][86]
Nekatolicima je dozvolila da pohaaju univerzitete i dozvolila uvoenje sekularnih predmeta
(poput prava) u univerzitete, zbog ega je dolo do pada teologije kao glavnog osnova
univerzitetskog obrazovanja.[60][70]

Udovitvo i odnos sa sinom[uredi | uredi izvor]

Franjo I, car Svetog Rimskog Carstva, umro je 18. augusta 1756. godine dok je s dvorom bio
u Innsbrucku na svadbi njihovog drugog sina Leopolda. Marija Terezija je bila devastirana. Njihov
najstariji sin Josip je izabran za cara Svetog Rimskog Carstva. Marija Terezija je prestala nositi
svaku vrstu nakita, oiala kosu, obojila sobe u crno i oblaila se u crninu do kraja ivota.
Potpuno je napustila dvorski ivot, javne dogaaje i teatar. Kroz cijelo udovitvo mjesec august i

osamnaesti dan svakog mjeseca je provodila sama u svojoj sobi, to je negativno utjecalo na
njeno mentalno zdravlje.[87][88] Svoje duevno stanje po Franjinoj smrti je opisala rijeima:
Sada se jedva poznajem. Postala sam poput ivotinje bez pravog ivota ili razuma. [87]
Svog najstarijeg sina Josipa je proglasila Franjinim nasljednikom na mjestu svog savladara. Od
tada pa nadalje, majka i sin su imali este ideoloke rasprave. Marija Terezija je u februaru 1766.
godine pretrpjela jo jedan gubitak: umro je Haugwitz. Sinu je prepustila apsolutnu kontrolu nad
vojskom po smrti grofa Leopolda Josepha von Dauna.[89]
Odnos izmeu Marije Terezije i Josipa bio je komplikovan zbog razlike u njihovim linostima. U
usporedbi s Marijom Terezijom, Josip je bio intelektualno superiorniji, ali majina dominanta
linost je esto izazivala Josipovo povlaenje. Ponekad se otvoreno divila njegovim talentima i
postignuima, a istovremeno ga kritikovala iza njegovih lea. [90] Svojoj prijateljici je napisala:
Jedno drugo viamo samo za veerom... Njegova ud je gora i gora svakog dana... Molim te,
spali ovo pismo... Samo elim izbjei javni skandal. [90]

Josip, najstariji sin i savladar Marije Terezije 1775. godine.

U drugom pismu, upuenom istoj osobi, alila se:

On me izbjegava... Ja sam jedina osoba koja stoji izmeu njega i krune, pa sam zbog toga
prepreka i teret. Samo moja abdikacija moe popraviti na odnos.[90]
Naravno, na kraju je bila nagovorena da ne abdicira. Sam Josip je esto prijetio da e abdicirati
kao njen suvladar i car Svetog Rimskog Carstva, ali i on je bio nagovoren da to ne uradi.
Meutim, njene prijetnje abdikacijom su rijetko bile smatrane ozbiljnjim; bilo je poznato da Marija
Terezija svoj oporavak od boginja 1767. godine smatrala znakom da Bog eli da ona vlada do
smrti. U Josipovom interesu je bilo da ona ostane na prijestolju do svoje smrti, jer je tako imao
nadreenog kojeg je mogao okrivljavati za svoje neuspjehe, te je tako izbjegavao preuzimanje
odgovornosti za svoje postupke.[90]
Josip je s ministrima isplanirao podjelu Poljske uprkos protivljenju Marije Terezije. Njen osjeaj za
pravdu ju je tjerao da odbaci ideju podjele drave koja bi natetila narodu te drave. Josip ju je
uvjerio da je ve kasno odbaciti planove. Uz to, Marija Terezija je sama pristala na podjelu
Poljske kada je shvatila da e pruski kralj Fridrik II Veliki i ruska carica Katarina II Velika podijeliti
Poljsku uestvovala Marija Terezija ili ne. Kao kraljica Ugarske, Marija Terezija je polagala pravo
na Galiciju i Lodomeriju koju su ugarski vladari prieljkivali od 13. stoljea, te je na kraju i
preuzela tu pokrajinu i postala kraljica Galicije i Lodomerije. Prema Fridrikovim rijeima, "to je
vie plakala, vie je uzela".[91][92][93]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Marija Terezija i njen mu su sahranjeni u zajednikom grobu iju je izradu i ispisavanje Marija Terezija
naredila za vrijeme svog ivota. Kada je umrla dodan je samo datum njene smrti.
"Nikada se ne brine za zdravlje i oslanja se samo na
svoje krno tijelo za snagu i izdrljivost. Nije zimogrizna,
te ak i usred zime sjedi pored otvorenog prozora. Njen
ljekar je ozbiljno opominje, ali ona se na to samo smije."
Pismo pruskog ambasadora pruskom kralju Fridriku II,
oko 1748.[81]

Malo je vjerovatno da se Marija Terezija ikada u potpunosti oporavila od boginja koje je

prebolovala 1767. godine, kao to su pisci iz 18. stoljea tvrdili. Patila je od kratkoe daha,
hroninog umora, kalja, nekrofobije i nesanice, a kasnije je dobila i edem. Od smrti njenog mua
pa do njene vlastite smrti pogoravalo se i njeno mentalno zdravlje. [94]
Marija Terezija se razboljela 24. novembra 1780. godine, naizgled od prehlade. Njen ljekar je bio
svjestan da je bolest teka. Dana 28. novembra kasnije traila je bolesniko pomazanje, a
sljedeeg dana, u 21 sat, umrla je okruena svojom djecom. S njom je umrla dinastija Habsburg.
Josip, koji je de iure vladao zajedno s majkom jo od 1765. godine, njenom smru je postao
samostalni vladar.[95][96]
Iza sebe je ostavila obnovljeno carstvo koje je utjecalo na ostatak Evrope dugo nakon njene
smrti. Njeni nasljednici su se ugledali na njen primjer i nastavili modernizovati carstvo. Pripajanje
Kraljevine Galicije i Lodomerije je doprinijelo stvaranju jo jaeg multinacionalnog karaktera
carstva koji e na kraju dovesti do njegovog unitenja.[97]
Uvoenjem obaveznog kolovanja kao metode germanizacije je na kraju izazvalo preporod eke
kulture.[98][99][100]
Marija Terezija je sahranjena zajedno s muem u Carskoj kripti, u lijesu iju je izradu naredila za
ivota.[101]

Puna titula[uredi | uredi izvor]

Puna titula Marije Terezije nakon mueve smrti glasila je:
Marija Terezija, milou Boijom, carica-udovica Svetog Rimskog Carstva, kraljica Ugarske,
eke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije, Lodomerije, itd, nadvojvotkinja Austrije,
vojvotkinja Burgundije, tajerske, Koruke, Kranjske, Brabanta, Limburga, Luksemburga,

Gueldersa, Wrttemberga, Gornje i Donje leske, Milana, Mantue, Parme, Piacenze, Guastalle,
Auschwitza, Zatora, Lotaringije, i Bara velika kneginja Transilvanije, kneginja vabije,
markgrofica Moravije, Burgaua, Gornje i Donje Lusatije, grofica Habsburga, Flandrije, Tyrola,
Hennegau, Kyburga, Gorizije, Gradike i Namura, gospodarica Marka i Mechlina, vojvotkinjaudovica Lotaringije i Bara, velika vojvotkinja-udovica Toskane. [102][103]

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Za razliku od veine ostalih lanova dinastije Habsburg, roditelji Marije Terezije nisu bili u bliskom
srodstvu, te Marija Terezija stoga nije bila pogoena genetskim defektima poput habsburke
usne.[104]