Bečki kongres

Bečki kongres bio je skup

predstavnika glavnih europskih
političkih sila, koji se održao u Beču
od 1. rujna 1814. do 9. lipnja 1815.,
pod predsjedanjem austrijskog
državnika Klemensa Wenzela von
Metternicha. Nakana kongresa bilo je
uređenje novih granica na političkoj
karti Europe nakon vojnog poraza
Napoleonove Francuske i
Napoleonova izgona na otok Elbu.

Rasprava je bila u tijeku i u vrijeme

Napoleonova povratka iz izgnanstva i
njegova ponovnog preuzimanja vlasti
u Francuskoj, u ožujku 1814. Konačni „Bečki kongres“. Slikar je vjerojatno Jean-Baptiste Isabey (1819).
dokument kongresa potpisan je devet
dana prije zadnjeg Napoleonova
poraza u bitci kod Waterlooa.

Kongres se bavio oblikovanjem čitave Europe nakon Napoleonskih ratova, izuzevši mirovne pregovore s
Francuskom, koji su već bili odlučeni Pariškim mirovnim sporazumom, potpisanim 30. svibnja 1814.

Glavni cilj velikih sila bio je obnova političkih odnosa, a to je značilo obnovu država koje su u Europi
postojale prije Napoleonovih ratova i vraćanje na vlast prognanih kraljevskih dinastija.

Sudionici kongresa
Na kongresu je sudjelovalo više predstavnika država. Habsburšku monarhiju zastupli su ministar vanjskih
poslova Metternich, te njegov zamjenik barun Wessenberg. Prusiju su predstavljali kancelar Karl August
von Herdenberg i diplomat Wilhelm von Humboldt. Aleksandar I. car Rusije, uglavnom je osobno zastupao
svoju zemlju, premda je kao vođu poslanstva imenovao grofa Neselrodea. Veliku Britaniju je isprva
predstavljao ministar vanjskih poslova lord Castlereagh, potom, od veljače 1815., vojvoda od Wellingtona,
te na koncu i grof od Clancartyja. Francuskoga kralja Luja XVIII. zastupao je njegov ministar vanjskih
poslova Charles Maurice de Talleyrand-Perigord.

U početku su predstavnici pobjedničkih zemalja nastojali isključiti francusko izaslanstvo iz stvarnih

pregovora, no Talleyrand se spretnim potezima uspio vratiti među sudionike već u prvom mjesecu
razgovora. U nekim se pitanjima na sudjelovanje pozvana i predstavnici Španjolske (markiz od Labradora),
Portugala (grof od Palmele i dvojica njegovih pomoćnika), Švedske (Carl Löwenheim), a u pitanjima koja
su se ticala Nijemaca predstavnici Hannovera, Bavarske i Württemberga.
Većina izaslanstava, međutim, nije stvarno i neprestano
sudjelovala u radu kongresa, jer je njegov domaćin, Franjo II.,
car Svetog Rimskog Carstva (od 1804. pod imenom Franjo I.,
car Austrije), priređivao zabave i balove, te je princ od Lignea
izrekao svoj poznati komentar: „Kongres ne radi, on pleše“.

Teritorijalne promjene
Austrija je ponovno dobila nadzor nad Tirolom i
Salzburgom, nad Ilirskim pokrajinama, područjem
Lombardije i Venecije. Nekadašnje područje
jugozapadne Njemačke ostalo je u vlasti Baden-
Württemberga.
Papinska država bila je obnovljena u svom Europa nakon Napoleonskih ratova:
nekadašnjem opsegu, s izuzetkom Avignona i Francuska i satelitske zemlje.
grofovije Venaissin, koji su ostali dio Francuske.
Habsburgovcima je vraćena vlast nad Vojvodstvom
Modene i nad Toskanom.
Vojvodstva Parma i Guastall dodijeljena su Mariji Lujzi, Napoleonovoj ženi iz doma
Habsburg.
Dinastiji Bourbon-Parma dodijeljeno je Vojvodstvo Lucca, koje će imati pravo na Parmu
nakon smrti Marije Lujze.
Bourbon Ferdinand IV., kralj Sicilije ponovno je zavladao Napuljskim kraljevstvom.
Rusiji je dodijeljeno Varšavsko Vojvodstvo (Poljska), te joj je dozvoljeno da zadrži Finsku
(anektirana 1809.)
Prusiji su dodijeljene dvije petine Saske, dijelovi Varšavskoga Vojvodstva, Gdanjsk i
Porajnje i Vestfalija.
Od 39 država (umjesto prijašnjih 300) stvorena je Njemačka konfederacija na čijem je čelu
bio austrijski car. U tu konfederaciju nisu uključeni svi dijelovi Austrije i Prusije.
Dinastiji Orange dodijeljena je Nizozemska Republika i Austrijska Nizozemska (otprilike
današnja Belgija), kojom će vladati kao Nizozemskim Kraljevstvom, te Veliko Vojvodstvo
Luksemburg, koje će pripadati i Njemačkoj konfederaciji.
Norveška je kroz personalnu uniju pripala Švedskoj.
Švedska je Prusiji prepustila svoj dio Pomeranije.
Zajamčena je neutralnost Švicarskoj.
Hannover je Danskoj prepustio Vojvodstvo Lauenberg, ali je preuzeo zemlje koje su
pripadale biskupu Münstera, te nekadašnu Prusku istočnu Friziju, te je postao kraljevstvo.
Priznata su dotadašnja teritorijalna širenja Bavarske, Württemberga, Badena, Hesse-
Darmstadta i Nassaua. Bavarska je dobila i nadzor nad Falačkom i dijelovima
napoleonskog Vojvodstva Würzburg te Velikog Vojvodstva Frankfurta, dok je Hesse-
Darmstadt, u zamjenu za Vestfaliju prepuštenu Prusiji, dobio Mainz.
Osuđena je trgovina robovima.
Za mnoge je rijeke zajamčena sloboda plovidbe.

Poljsko-saksonska kriza
Najprijepornije pitanje kongresa bila je tzv. Poljsko-saksonska kriza. Rusija i Prusija predložile su dogovor
prema kojem bi većina pruskih i austrijskih pokrajina u Poljskoj pripale Rusiji, koja bi pak utemeljila
neovisno poljsko kraljevstvo u personalnoj uniji s Rusijom i Aleksandrom kao kraljem. U zamjenu, Prusi bi
dobili čitavu Saksoniju, čiji kralj se nije
dovoljno rano suprotstavio Napoleonu.
Austrijanci, Francuzi i Britanci nisu odobravali
taj plan, te su na Talleyrandov nagovor,
potpisali tajni ugovor 3. siječnja 1815. prema
kojem će, ako je potrebno, i ratom spriječiti
takav tijek događaja.

Premda nijedna od ove tri zemlje nije bila

spremna za rat, Rusija je popustila, te je došlo
do sporazuma. Rusija je tako dobila najveći
dio napoleonskog Varšavskog Vojvodstva, ali
bez okruga Poznan, koji je prepušten Prusiji, te
bez Krakova koji je postao slobodan grad.
Prusiji je pripalo 40 posto Saske, dok je
Karta Njemačke konfederacije nakon Bečkog kongresa,
ostatak vraćen kralju Frederiku Augustu I.
1815.

Ostale promjene
Glavni rezultati Bečkog kongresa, osim potvrde Francuskog gubitka teritorija osvojenog od 1795. do
1810., što je već bilo uređeno Pariškim sporazumom, bili su: širenje Rusije i Prusije, konsolidacija
Njemačke, čiji je teritorij s prijašnjih 300-tinjak država i državica sveden na 39, koje su pak uključene u
Njemačku konfederaciju pod vodstvom Prusije i Austrije.

Kraljevstvo Piemonte-Sardinija povratilo je svoj kopneni teritorij, a zavladalo je i Genovom, te će kasnije

poslužiti kao jezgra stvaranja jedinstvene Italije.

Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Irske dobilo je dijelove „Zapadnih Indija“ na račun Nizozemske i
Španjolske, te je zadržalo bivše nizozemske kolonije na Cejlonu i u južnoj Africi. Zadržalo je i Maltu i
Helgoland u Sjevernom moru. Još je po Pariškom sporazumu Britaniji pripala država jonskih otoka, te
Sejšeli.

Kasnije kritike Bečkog kongresa

Bečkom kongresu upućivane su kritike već u 19. st., a upućivali su ih i kasniji povjesničari, zbog
ignoriranja nacionalnih i liberalnih pokreta koji su se već počeli pojavljivati. Taj kongres bio je sastavni dio
onog što je kasnije nazvano konzervativnim poretkom u kojem su se mir i stabilnost postizali na račun
sloboda i građanskih prava povezanih s Francuskom revolucijom i Američkim ratom za nezavisnost.

Drugi će ipak priznati da je ovim kongresom kroz sljedećih gotovo sto godina spriječeno izbijanje većeg
rata na europskim prostorima.

Unutarnje poveznice
Sporazum iz Fontainebleaua 11. travnja 1814.
Deklaracija Bečkog kongresa 13. ožujka 1815. (eng.)
Bečki sporazum 9. lipnja 1815. (eng.)
Bečki sporazum 9. lipnja 1815. (eng.)
Bečki sporazum (Sedma koalicija), Sporazum koalicije protiv Bonapartea, između Velike
Britanije i Austrije, Pruske i Rusije. Potpisan u Beču 25. ožujka 1815.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bečki_kongres&oldid=6630316"