1

PRVI SVJETSKI RAT

PUT PREMA TOTALNOM RATU
Dan 28. lipnja 1914.g. u normalnim okolnostima
bio bi opisan kao lijep, sunani dan, kao stvoren za etnju
nadvojvode Ferdinanda Habsburkog Sarajevom, glavnim
gradom BiH, koja je bila austro-ugarska provincija. Ali, da
takav opis ne bude mogu pobrinuo se Gavrilo Princip,
devetnaestogodinji lan Mlade Bosne, koji je s pitoljem u
ruci doekao automobil s Ferdinandom i njegovom enom
Sofijom, i oboje ih likvidirao. Nedugo nakon toga, najvei
dio Europe bio je uvuen u totalni rat. Kako je jedan takav
incident mogao rezultirati totalnim ratom koji e prekinuti
jedno razdoblje u europskoj i zapadnoj povijesti i u
potpunosti transformirati zapadno drutvo?

Rivalstva, savezi i regionalne krize

Dio odgovora lei u nacionalnim, ekonomskim i
imperijalnim rivalstvima koji su okupirali Europu tog
vremena. Militantni nacionalizam, koji se
pojaava jo od sredine XIX st., namee Slika 1: Atentat na prijestolonasljednika
Ferdinanda od strane Gavrila Principa, lana
dravama da jedna drugu gledaju kao opasnog organizacije Mlada Bosna, postao je povod za
suparnika u borbi za mo i presti. Politiari pokretanje rata. Umjetnik je prikazao Ferdinanda
koriste nacionalizam da bi zamaskirali domae kako gleda opasnosti u oi, i herojski pokriva svoju
enu S ofiju ne bi li je spasio, ali Gavrilovi meci
probleme i dobili podrku javnosti. Jaanje ubili su ih oboje.
industrijskog kapitalizma stvorilo je ozraje
nemilosrdnog ekonomskog nadmetanja, kojim se promovira vlastita industrija i osigurava
trite. Uzlet imperijalistike politike bilo je dodavanje ulja na vatru, jer je utrka za
kolonijama proirila rivalstvo meu zapadnim zemljama irom svijeta, a netko uvijek mora
ostati kratkih rukava.
Njemaki dravnik Otto von Bismarck inicirao je sistem europskih saveza jo 1880ih godina, ponajprije zbog zabrinutosti da ne bude okruen neprijateljima, tj. da ne bude
stisnut u sendvi izmeu Rusije i Francuske, naime Rusije se bojao zbog njihove
mnogoljudnosti, pa prema tome i nezgodne ratne suparnice, a Francuska je strano
osvetoljubiva jo od poraza u francusko-pruskom ratu 1870/71, te zato nikako nije smio
dozvoliti povezivanje tih dviju zemalja. Uspio je Bismarck 1881. sklopiti dogovor s Rusima o
obostranom osiguranju, kojem je u stvari jedini cilj bio odvajanje Rusije od Francuske.
Slijedee, 1882.g. sklopio je Bismarck tzv. Trojni savez u koji su ukljuene Njemaka,
Austro-Ugarska i Italija, koja pristupa jer je razoarana francuskom okupacijom Tunisa, to
Talijani smatraju svojom interesnom sferom.
Francuska se osjeala prilino osamljenom i ponienom, kako se oma oko nje stezala,
ali prilika za slobodno disanje joj se prua od 1890.g., kada novi kaiser Wilhelm II mie
Bismarcka s poloaja kancelara i potpuno naputa njegovu politiku, te se poinje ponaati
bahato i netaktino kao slon u staklani. Naime, okrenuo je njemaku politiku u smjeru
interesa Rusije, dakle prema jugoistoku Europe, (s tim u vezi bit e njemako financiranje
izgradnje Bagdadske eljeznice, preko koje bi se prenosio njemaki utjecaj sve do Bliskog
Istoka) to plai Ruse, pa se oni okreu Francuzima, s kojima sklapaju Dvojni savez, 1894.,
koji je imao svrhu obrane od eventualnog napada drava Trojnog saveza. Najvea nona mora
Otta von Bismarcka saveznitvo Rusije i Francuske upravo se ostvarila, pa ako doe do rata
Njemaka e se morat' mlatit' na dva fronta.

2
Novi njemaki kaiser previe e se busat u prsa i po pitanju stvaranja mone
mornarice, to je odmah privuklo panju Britanaca, koji su se do tada ponosili svojom
izdvojenou od europskih saveza (tzv. splendid isolation), ali sad je vrag odnio alu, i ne
smiju dopustiti Nijemcima da se razmau, ve su bre bolje zakopali ratne sjekire sa svojim
stoljetnim suparnicima, Francuzima i 1904. kreirali meusobni savez poznat pod nazivom
Entante cordiale (srdani sporazum). Tim su saveznitvom u potpunosti rijeili svoje
imperijalne nesuglasice i dogovorili se o meusobnom potivanju kolonijalnih integriteta, tj.
Egipat je nedvojbeno britanski, a Maroko francuski. Sad se Bismarckove none more ire na
sve Nijemce, jer niti jedan Nijemac, koji je drao do sebe, nije mogao pomisliti da bi Francuzi
i Englezi mogli izgladiti svoje nesuglasice.
Poetkom XX st. vojna mo poela je igrati znaajnu ulogu u svijetu pokretanom
nadmetanjem za to bolji
meunarodni poloaj i utjecaj.
Njemaka je poela graditi
novu
mornaricu,
Britanci
odmah uzvraaju, i 1906. grade
prvi bojni brod u klasi
Dreadnought,
koji postaju
prave plovee utvrde, a izmeu
njih i Nijemaca poinje prava
utrka u pomorskom naoruanju.
Politiari
su
odobravali
ogromne trokove za vojne
potrebe,
opravdavajui
to
nacionalistikim
sloganima
i
tvrdei da se na taj nain razvija
Slika 2: HMS Dreadnought, koji je ime dobio po brodu koji je industrija, otvaraju nova radna
ratovao kod Trafalgara, a po ovom brodu e itava klasa monih
mjesta i iri trite. Pojaano
bojnih brodova dobiti naziv. To su bile prave grdosije, ak i prema
naoruavanje
poveavalo
je
novijim mjerilima. Bili su najnaoruaniji, najoklopljeniji i najbri
sumnje
i napetosti meu
brodovi svog vremena. Jedan takav brod vrijedio je gotovo kao manja
flota slabijih brodova.
dravama, a nacionalne voe
postajali su sve ovisniji o
potpori saveznika u sluaju rata.

Marokanske krize, 1905. i 1911.

Njemaka je htjela dokazati kako su svi sporazumi njihovih suparnika u praksi
potpuno bezvrijedni, oekujui, ako izazovu krizu s Francuskom, da Rusi nee moi priskoiti
u pomo, jer su u to vrijeme zaokupljeni ratom protiv Japana daleko na istoku, a Englezi nee
htjeti. Kaiser Wilhelm II je doao u marokanski Tanger i otvoreno pokazao da tamonjeg
sultana smatra vladarom nezavisne drave, ime daje do znanja da ne priznaje francuski
protektorat nad Marokom, i trai sazivanje konferencije o Maroku. Francuzima su se po glavi
ve poele motati slike iz poraza u ratu od Prusa 1870/71., pa su ak Nijemcima ponudili svoj
dio Konga da ih puste na miru, ali Nijemci odbijaju. Na konferenciji u Algecirasu, 1906.,
Njemaka je bila uvjerena da e Francuska biti usamljena, ali je ispalo obrnuto, samo AustroUgarska i Maroko su bili na njenoj strani, ak je i Italija bila za Francusku, jer su s
Francuzima 1900. izgladili nesporazume po pitanju sjeverne Afrike. Maroko je formalno
postao samostalan, ali su u njemu ostale francuske i panjolske snage (itaj: francuske) koje
su osiguravale red i mir.
Na konferenciji je dolo do pribliavanja Rusije i Velike Britanije, ako doe potreba
da se Njemaka obuzda. Rusi i Englezi su sklopili imperijalni sporazum 1907. kojim su

3
podijelili Perziju Rusija je dobila sjeverni dio, a Velika Britanija juni dio. Afganistan je
takoer pripao Britaniji. Tim sporazumom Englezi su osigurali kopneni put prema Indiji, a
Rusija je slubeno postala lanica Antante. Sada u Europi postoje dva mona sistema saveza:
Antanta koju ine Francuska, Rusija i Velika Britanija; i Trojni savez koji ine
Njemaka, Austro-Ugarska i Italija.
Godine 1911. izbila je druga marokanska kriza koja je mogla dovesti do
eventualnog rata. Sultan je pozvao francuske snage da ugue pobunu njegovih podanika, pa je
postalo samo pitanje dana kada e Maroko opet postati francuski protektorat. Njemaki ponos
to ne smije dozvoliti, pa alju topovnjau Pantheru (tzv. Panterin skok) u luku Agadir, kao
demonstraciju sile, a tu akciju opravdavaju zatitom njemakih graana (koje su dodue jedva
nali negdje u pustinji, pa im je njemaka diplomacija naredila da se odmah stave u opasnost
ime bi se opravdala njemaka akcija). Kriza je ipak rijeena mirno, jer je Njemaka priznala
francusku vlast nad Marokom, a zauzvrat su dobili dio francuskog Konga.

Zategnutost na Balkanu
Posljedica I marokanske krize bili su sve bolji odnosi izmeu Njemake i AustroUgarske, jer su postali svjesni da su upueni jedni na druge. To je prilino nesretno za Europu
jer se Austro-Ugarska ba tada odluila srediti stvari na Balkanu. Na jugoistoku Europe bili su
sve jai nacionalni pokreti koji su mogli dovesti u opasnost egzistiranje multinacionalnog
Austro-Ugarskog Carstva, pa je carska politika ila prema dubljem prodoru na Balkan, ne bi li
sasjekli ili bar oslabili te nacionalne pokrete. Takvom politikom dolaze u sukob s Rusijom,
koja se jo od XVIII st. predstavlja kao zatitnica tog podruja.
Kada je 1908.g. izbila mladoturska revolucija u Carigradu, kojima je jedan od
ciljeva bio vratiti kontrolu nad BiH, Austro-Ugarska uzvraa aneksijom BiH, uvjereni da
e Nijemci priskoiti u pomo ako se stvari zakuhaju s Rusima. Nakon aneksije, mobiliziraju
se snage srpske vojske, koja je polagala pravo na BiH, a Srbi pak trae podrku Rusije. Rusija
se povukla, svjesna da nema ba najspremniju vojsku, a u tom povlaenju pomogao je i
njemaki ultimatum, pa Rusi uspijevaju nagovoriti Srbe da ne ulaze u sukob protiv AustroUgarske.

Balkanski ratovi
Poetkom XX st. Osmansko Carstvo je bilo kao uvelo lie, a kada e otpasti ovisilo je
o interesima velikih sila. ivjelo je na infuziji, pothranjivano francuskim kreditima,
njemakim naoruanjem, engleskom premoi na Sredozemlju i Bliskom Istoku i pod stalnom
ruskom prijetnjom. Niti jedna od tih sila nije eljela nagli raspad Osmanskog Carstva, jer se u
tom sluaju potpuno mijenja politika i strateka karta tog podruja. Balkanske drave eljele
su ubrzati to raspadanje Osmanskog Carstva, makar se niti njihovi interesi nisu podudarali.
Balkanske zemlje Srbija, Grka i Bugarska, stvorile su 1911/12. Balkanski savez,
kojemu je cilj istjerati Turke iz Europe. Istovremeno se dogovaraju da im je glavni pravac
irenja na makedonski teritorij, iju etniku posebnost ne priznaju. Osmansko Carstvo je u to
vrijeme dodatno oslabljeno zbog rata s Italijom za podruje Libije (za to su Talijani dobili
otvorene ruke od Francuza), koju su osvojili Talijani, a oduzeli su im i Dodekaneze. Crna
Gora je prva objavila rat Osmanskom Carstvu (u listopadu 1912.), a mir je potpisan u
Londonu 1913. Osmansko Carstvo se odrie gotovo svih svojih europskih teritorija, a
Albanija je stekla nezavisnost.
U II Balkanskom ratu, koji je izbio 1913. zbog svae oko makedonskog teritorija,
Srbija, Grka, Rumunjska i Osmansko Carstvo su porazile Bugarsku.

Sarajevski atentat i srpanjska kriza 1914.

Balkanski su ratovi zaotrili situaciju i ubrzali poetak rata jer je pobjeda Srbije nad
Bugarskom uvrstila Austro-Ugarsku u odluci o stavljanju toke na srpsku opasnost, a
njemaki kaiser u potpunosti podrava A-U u svakoj njihovoj akciji protiv Srbije.
Po. XX. st. u BiH se pojavio omladinski pokret radikalnih ideja, na osnovi kojih je
stvorena tajna nacionalno revolucionarna organizacija Mlada Bosna. Osnovni cilj njene
djelatnosti bilo je ruenje A-U, oslobaanje svih Junih Slavena i njihovo ujedinjenje u
samostalnu jugoslavensku dravu. U nerazvijenoj i nepismenoj sredini nisu nali masovnu
podrku, pa su pripadnici Mlade Bosne prihvatili taktiku atentata kao sredstvo borbe protiv
A-U vlasti. Nacionalno revolucionarnu aktivnost u BiH pomagale su razne velikosrpske
organizacije iz Srbije, a najveu pomo pruala je tajna oficirska organizacija Ujedinjenje ili
smrt (Crna ruka) pod vodstvom pukovnika Dragutina Dimitrijevia Apisa. Jedan od
militantnijih lanova Mlade Bosne, Gavrilo Princip (koji je nekoliko dana ranije stigao iz
Srbije) na pravoslavni dan Sv. Vida, 28. VI. 1914. izvrio je atentat na A-U
prijestolonasljednika, Franju Ferdinanda. Taj dogaaj mnogi su shvatili kao dobar povod
za poetak dugo namjeravanog rata. A-U general von Hotzendorf tada je rekao: "to je objava
rata Srbije Austro-Ugarskoj i odgovor se moe i mora dati jedino ratom" , ali je istovremeno
bio svjestan da oruani sukob sa Srbijom ne dolazi u obzir dok A-U ne dobije garancije
Njemake da e je podrati, a to su i dobili. S druge strane Francuska i Rusija savjetovale su
Srbiji da ne prua A-U priliku da rjeava krizu ratom, pa je srpska vlada donijela odluku da u
odnosima s A-U ide do krajnjih granica poputanja dok to ne naruava nezavisnost drave.
A-U alje ultimatum Srbiji sa nekoliko zahtjeva, a izmeu ostalog trai se da organi
carsko kraljevske vlade A-U provedu istragu o atentatu na teritoriju Srbije. Srbija je
prihvatila sve toke ultimatuma, ali ovaj navedeni ne moe, jer naruava nezavisnost i
dostojanstvo drave, a to je A-U i htjela postii. Austro-Ugarska 28. VII. 1914. otvorenim
telegramom objavljuje rat Srbiji. Njemakoj je sada bilo vano postii da Rusija bude
odgovorna to e se rat lokaliziran na Srbiju pretvoriti u sukob velikih sila. Rusija je vjerovala
da ne moe ostati velika sila ako ostavi Srbiju osamljenu, pa je prva pokrenula opu
mobilizaciju (kako je Njemaka i oekivala) jer Rusi nisu imali tehnikih i organizacijskih
mogunosti za djelominu mobilizaciju. Nijemci im odmah alju ultimatum da moraju
demobilizirati svoju vojsku u roku od 12 sati, ili e se to smatrati objavom rata. Kako Rusija
to nije mogla obaviti u tako kratkom
vremenu, Njemaka joj objavljuje rat 1.
VIII 1914. Dva dana kasnije, 3. VIII
1914., pod lanim izgovorom da je
Francuska povrijedila njemaku granicu,
Nijemci objavljuju rat Francuskoj. Zadnja
britanska dvoumljenja da li treba ui u rat
otklonio je njemaki ultimatum neutralnoj
Belgiji za nesmetani prolaz preko njenog
teritorija do francuske granice. Britanija je
uzvratila protu ultimatumom Njemakoj
da ostavi Belgiju na miru, a kako
Njemaka nije odgovarala
(jer je ve tutnjala kroz
Belgiju),
Britanija
objavljuje rat Njemakoj
4. VIII.

Slika 3:

Fotografija njemakih dobrovoljaca u prvom tjednu rata

otkriva veliko oduevljenje odlaskom na frontu i ponos to e izvojevati
pobjedu za svoju voljenu naciju, a takva je situacija bila u svim
zaraenim zemljama.

PRVI SVJETSKI RAT

Po cijeloj Europi ljudi su s oduevljenjem doekali objavu rata. Mladii su se u
ogromnim brojevima dobrovoljno prijavljivali u svoje nacionalne vojske, strahujui da ako to
ne uine odmah da bi mogli propustiti najljepe i najuzbudljivije iskustvo svog ivota. Zato su
oduevljeno pjevali ukrcavajui se u vlakove koji su ih otpremali na frontove ne znajui da ih
tamo eka samo tupi pokolj.
Rat je omoguio stavljanje na stranu sve tadanje socijalne razlike, te je omoguio
pojedincima da se opet osjeaju korisnima svom drutvu. ak su se i socijalisti, koji su dugo
bili protiv rata i jaanja nacionalizama, pridruili naporima jaanja nacionalne obrane, ak su
tvrdili da nee pokretati nikakve trajkove za trajanja rata. Feministkinje su prekinule
zahtijevati svoja prava, i ponudile svu pomo koju one mogu pruiti zemlji u ratu. Svi su bili
uvjereni da e rat zavriti do Boia, naravno njihovom pobjedom.
Zemlje koje nisu bile lanice dvaju glavnih saveza, uskoro e se, svaka sa svojim
interesima pridruiti jednoj od zaraenih strana. Osmansko Carstvo (1914.) i Bugarska
(1915.) prikljuuju se Njemakoj i Austro-Ugarskoj i taj savez postaje poznat pod nazivom
Centralne sile. Italija, koja je na poetku rata bila u sastavu Trojnog saveza, objavila je svoju
neutralnost kada su poela ratna dogaanja, ali e se (1915.) prikljuiti Antanti zbog
teritorijalnih obeanja. Antanta je svoja obeanja Italiji utvrdila tajnim Londonskim
ugovorom, 26. IV. 1915., a po tom ugovoru poslije rata Italija je trebala dobiti juni Tirol,
Goricu, Gradiku, Trst, Istru, Dalmaciju ( od Zadra do Splita ) i otoke Cres, Loinj, Rab, Pag,
Dugi Otok, Vis, Hvar, Korulu, Lastovo, Mljet i Palagruu. Rumunjska e se (1916.) takoer
prikljuiti zemljama Antante, uz obeanja teritorijalnih nagrada nakon rata.

Schlieffenov plan
Oekujui sukob na dva fronta, protiv Rusije na istoku i Francuske na zapadu,
njemaka komanda se oslanjala na strategiju koju je osmislio njemaki general Alfred von
Schlieffen jo prije 1905.g.
Cilj plana bio je usporiti
Rusiju na istoku to je vie
mogue (a oslanjali su se na
zastarjelost ruske vojske), dok
njemake snage ne prou kroz
neutralnu
Belgiju
i
nokautiraju Francuze. Nakon
toga bi se njemake trupe
mogle
koncentrirati
na
rasturanje Rusa. Englezi bi,
nakon
takvih
dogaanja,
jednostavno
zatraili
potpisivanje mira, jer vie ne
bi imali saveznika. Naravno, u
Slika 4: Schlieffenov plan kako ga je zamislio njegov autor general von planovima je sve savreno
funkcioniralo, ali na terenu je
S chlieffen.
to bilo puno tee izvesti. Iako
je prvih dana Schlieffenov plan funkcionirao kao urica, problemi nastaju kada su belgijske
trupe pruile otpor kakav se nije oekivao od neutralne zemlje. Nastupile su i neke promjene
u odnosu na originalni plan, pa je tako na Francusku krenulo premalo divizija, koje su k tome
izmijenile svoj planirani pravac kretanja, sve e to omoguiti konsolidiranje Francuza i
dolazak britanskih jedinica s Otoka. Usprkos problemima, Nijemci su stigli gotovo do
predgraa Pariza, a pojaanja su na frontu obrane Pariza stizala ak i sa taksijima. Uz pomo

6
britanskih
snaga
Francuzi su zaustavili
njemaki
napad
velikom pobjedom na
rijeci Marni (udo na
Marni).
Britanci
i
Francuzi mogu zahvaliti
ovu pobjedu i injenici
to
su
Rusi
iznenaujue
brzo
otvorili istoni front pa
su
Nijemci
morali
prebaciti
tamo
dio
svojih najboljih snaga
pod vodstvom generala
Hindenburga
i
Ludendorffa. Nijemci
Slika 5: S chlieffenov plan u praktinoj izvedbi. Pogreka je bila prije svega u
su se sad nali u premalom luku njemakog desnog krila i 20 divizija manje nego to je von
situaciju
koju
su S chlieffen predvidio.
prvenstveno
eljeli
izbjei ratu na dvije fronte.
Nakon te bitke zapoinje pozicijski rat (rovovski rat) u kojem su se obje strane
ukopale u rovove, koji su se protezali od vicarske granice do Sjevernog mora, ogradile
bodljikavom icom i naikali mitraljezima, pa se u slijedee etiri godine rata linija fronte
nije pomicala za vie od 15 km.

Pokolj i pat pozicija na Zapadnom frontu

U rovovskom ratu, obrambene linije pokazale su se nadmonijima napadakim
pokuajima. Vodio se pravi rat iscrpljivanja u mreama dubokih rovova, koji su bili u blatu do
koljena, prepuni takora, ljudskih leeva, uiju, smea i smrada smrti. Istovremeno su bili dom
umornim vojnicima i zatita od artiljerijske vatre. Izmeu neprijateljskih rovova bio je pravi
mjeseev pejza, prepun blata i kratera od granata, koji je rijetko koji vojnik mogao prijei i
nadati se da e ostati iv. Britanci su poeli koristiti tenkove 1915/16., ali oni nisu bili
dovoljno moni da bi mogli prelaziti preko rovova i kratera, sve do kraja rata. Bez obzira na
obrambene prednosti rovovskog ratovanja, vojni zapovjednici stalno su sanjali o napadakom
proboju i stalno slali vojnike u junake jurie preko niije zemlje, gdje bi ih strojnice kosile
kao muhe na tisue. Najkrvavije bitke vodile su se 1916.g., na zapadnom frontu.
Bitka kod Verduna, od veljae do listopada 1916. g. plan njemakog generala
Falkenheima zasnivao se na taktici iscrpljivanja neprijatelja, naime Nijemci su odredili jednu
njima povoljnu utvrdu (Verdun), za koju su bili uvjereni da e Francuzi u obranu baciti
svakog raspoloivog ovjeka. Ali, koliko je Francuska zbog svog prestia dala da obrani
Verdun, toliko je Njemaka zbog svog prestia sve vie teila da ga osvoji. Na kraju se
zavrilo tako da su obje strane podjednako iskrvarile (oko 1,5 mil. poginulih na obje strane)
Druga velika bitka na zapadnom frontu bila je bitka na Sommi, velika ofenziva koju
su pokrenuli Britanci i Francuzi (od srpnja do studenog 1916.g.). Francuzi su se koristili
taktikom Nijemaca i napadali u malim grupama naoruani mitraljezima, dok su Britanci,
natovareni ruksacima teim od 30 kg. (pa su se jedva kretali) napadali u linijama koje su
Nijemci mitraljeskom vatrom vrlo lako kosili. Bitka nije donijela velike promjene, ali je ostala
poznata po britanskom generalu Heigu, koji je nakon to je u jednom danu izgubio 60 000

7
vojnika (apsolutni rekord), izjavio: "Neprijatelja smo bez sumnje uzdrmali. Dakle, ubudue
trebamo na njega vriti stalan pritisak i to bez odlaganja".
Takve unitavajue ofenzive morale su izazvati nezadovoljstvo kod vojnika, pa su se
oni ponekad znali ogluiti o naredbe svojih nadreenih. Najmasovnija pobuna meu
vojnicima dogodila se unutar francuskih trupa, u proljee 1917., nakon to je general Nivelle
naredio jo jednu u nizu beskorisnih ofenziva. Vie od polovine francuskih vojnika odbilo je
poslunost, a mnogi su se uputili svojim kuama. Francuski vojni vrh morao je reagirati
prilino otro, pa je tisue vojnika privedeno na vojni sud, a njih 500 je osueno na smrt
(samo nad njih 50 je smrtna kazna ipak izvrena). Prava je srea za Francuze to Nijemci nisu
znali pravo stanje stvari, a nisu vjerovali u glasine o pobuni, jer im je, kako je to naveo jedan
francuski general, bio otvoren put u Pariz, nije ga imao tko braniti.

Stanje na ostalim frontovima

Na Istonom frontu rat je bio puno pokretljiviji, jer teren nije bio pogodan za
ukopavanje. Njemaku prednost na istonom frontu
donijeli su generali Hindenburg i Ludendorf, koji su
1914. kod Tannenberga slomili rusku vojsku. Najvei
problem za Nijemce na istonom frontu predstavljala je
njezina saveznica, Austro-Ugarska, na koju se nisu mogli
osloniti, i stalno su joj morali priskakati u pomo, pa ne
udi izjava jednog njemakog oficira koji je rekao:
"vezali smo se uz leinu", aludirajui na slabost i
zastarjelost austrougarske vojske.
Ulaskom Italije u rat, 1915., otvoren je front na
Soi, na kojem su se sukobljavale talijanske i
austrougarske snage. Velike nade Antanta je polagala u
Talijane, ali oni nisu bili dorasli modernom ratovanju, a
imali su sreu to je s druge strane bila slina ekipa, od
kojih je veliki broj potpuno nezainteresiran za rat
Hrvati, Slovenci, esi, koji ionako ele raspad AustroUgarske. Ovo bojite e svoju slavu stei ponajvie time
to je kod rijeke Piave ranjen Ernest
Slika 6: S cena iz rova kakvih je bilo nebrojeno u ovom
Hemingway.
ratu. Osim to su se morali valjati u stranom blatu (da
Na Balkanskom bojitu, nakon stvar bude gora ratne godine su se poklopile s najobilnijim
poetnih
uspjeha
srpske
vojske, padalinama u Europi u zadnjih nekoliko desetljea), morali
Centralne sile su okupirale Srbiju, a su poeti nositi i maske za zatitu od bojnih otrova koji su
se poeli koristiti (prvi su ga upotrijebili Nijemci kod
srpska vojska je bila prisiljena povlaiti Ypresa, pa je taj bojni otrov dobio ime iperit)
se preko Albanije do Krfa. Kako su
snage Centralnih sila zauzele teritorij Srbije, prijetila je opasnost prodora prema Grkoj (koja
je bila neutralna), pa su snage Antante polovicom 1916. g. ule u Grku i otvorile Solunski
front, a britansko-francuskim snagama pridruuje se oporavljena srpska vojska i mnogi
dobrovoljci (Hrvati i Slovenci zbog jugoslavenske ideje). Do proboja fronta dolo je tek 1918.
g., a do tada se vodio pozicijski rat.
Na Bliskom Istoku Britanci su pokuali organizirati Arape kao svoje saveznike u ratu
protiv Osmanskog Carstva, a taj zadatak je dobio i odlino ga izvrio britanski oficir T.E.
Lawrence, poznatiji kao Lawrence od Arabije. Arapi su bili od velike vanosti za konaan
poraz Osmanskog Carstva na bojitima Bliskog Istoka. Iako je Lawrence od Arabije bio samo
posluna figura britanske politike, o njemu su ispriane legende, a u stvari on je postao
legendarni lik samo zahvaljujui tome to ovaj rat nije bio nimalo viteki, nije imao svojih

8
junaka, jer u tom pokolju u blatu bilo je i teko prepoznati junake, pa je lik Lawrencea od
Arabije fino popunio tu prazninu junatva, to je Hollywood digao do neba (slino kao i Mata
Hari legendarna pijunka).

POZADINSKI RAT
Niti jedna drava nije mogla proi kroz tolike ratne napore neuzdrmana. Kako se troe
ljudski ivoti i ratni materijali, tako se sve vie mora ukljuivati cijelo drutvo kako bi se
izdrala sva ta vojna nastojanja. U tom smislu Prvi svjetski rat je postao prvi totalni rat, koji
brie tradicionalne razlike izmeu vojnika i civila i izmeu linije fronta i pozadinske
bojinice. Cijela gospodarstva su upregnuta da bi se osigurala potrebna municija, puke,
topovi i sl. u samo nekoliko dana ili tjedana, makar se to nekad radilo mjesecima. Vlade
zaraenih strana u veini sluajeva su preuzele kontrolu nad gospodarstvom, pa su tako
vladine institucije, a ne vie slobodno trite, odreivale
koliinu proizvodnje, cijene i plae. Radniki sindikati
postali su vladini partneri, te su suspendirani zakoni o
ogranienju radnog vremena i o uvjetima rada. Iako rat nije
eliminirao podjelu na drutvene klase, one su tijekom rata
prilino umanjene, jer su ljudi iz svih slojeva drutva
udruili snage i radili ili ratovali rame uz rame.
Kako se rat produuje, propaganda poinje igrati
vanu ulogu, prije svega da osigura podrku za rat i mrnju
prema neprijatelju. Trebalo je takoer uvjeriti javnost da je
njihova vojska potpuno nevina i dobra, a da su oni drugi
prilino grubi i ine razne zloine o kojima se pria. Vlade
su preko propagande nastojale neprijatelja prikazati kao
utjelovljenje samog vraga, kojeg treba potpuno poraziti,
dakle nema potpisivanja nekakvog primirja.
Vlade su takoer pokuavale unositi razdor u
neprijateljskim zemljama, kao to su
Nijemci npr. 1916. podravali Irce u
je cilj ocrniti neprijatelja. S lika prikazuje navodne njemake
njihovom
Uskrnjem
ustanku
u
zloine tijekom njihovog mara kroz Belgiju. Nevina i
prestravljena ena klei na krvlju umrljanoj kolijevci, s
Dublinu, kada su zahtijevali irsku
mrtvom bebom u naruju. Prazna boca vina i njemaka
nezavisnost.
Nijemci
su
takoer
vojna kaciga ne ostavljaju sumnje da su poinitelji Nijemci. U
podravali
ruske
boljevike
protiv
pozadini je spaljeno selo i crkva, a naslov slike kae itaocu
"Nemojmo nikada zaboraviti"
ruske vlade, Englezi su propagandom
mobilizirali Arape protiv Turaka
Pobjede i porazi bili su u stvari odraz gospodarske snage pojedine drave. One drave
koje nisu uspijevale pokrenuti iroke drutvene i materijalne resurse za podrku ratu, nisu
imale ansu za pobjedu, takve su bile npr. Rusija ili Austro-Ugarska. Nisu imale industrijske i
organizacijske temelje, niti organizacijsku mo kao npr. Njemaka, Britanija ili Francuska. S
vremenom ak e i one najsnanije pokleknuti pod teretom i trokovima ratnih napora.
Nedostatak hrane, bolesti, visoka smrtnost novoroenadi i sl. biti e posljedica britanske
pomorske blokade Njemake. Nita bolje nee biti niti u Francuskoj, pa e francuski
predsjednik Georges Clemenceau postati pravi diktator, da bi odrao stanje u dravi pod
kontrolom.
Slika 7: Propagandna slika iz francuskog magazina kojoj

Nova uloga spolova

Poetkom rata mnoge su ene financijski preputene same sebi nakon to su im
muevi otili u rat. Kasnije, kada su se svi dravni resursi morali ukljuiti u pomaganje

9
bojita, i ene su dobivale nove poslove
prvotno odreene za mukarce. Bile su
kondukterke, radile kao vojne slubenice,
proizvodile municiju, vozile taksije, vodile
velike zemljine posjede. Mnoge su sluile
kao vatrogasci ili kao bolniarke odlazile na
front. One obrazovanije dobile su poslove
tzv. bijelih ovratnika slubenice u
bankama i raznim institucijama. U Rusiji je
tijekom rata broj zaposlenih ena narastao
do vie od 50% ukupno zaposlenih, a u
Velikoj Britaniji zaposlenost ena
porasla je 20 puta. ene e poeti
Slika 8: Prikaz enske radne snage u britanskoj tvornici
osjeati novu slobodu koja im je
municije. Tijekom rata ene su dobile vrlo vanu ulogu u
osigurana s vlastitim novcem u
funkcioniranju civilnog drutva i to su obavile na vrlo kvalitetan
nain, da e to izazvati strah kod mnogih mukaraca hoe li ikada
vlastitom novaniku, pa e se
vie biti sigurni za svoja radna mjesta.
odvaiti iviti same, izlaziti bez
pratnje, nositi krae suknje, iati kosu i javno puiti cigarete. Uglavnom njihova uloga
tijekom rata osigurat e im pravo glasa u nekoliko zemalja po zavretku rata.

POMORSKI RAT I ULAZAK SAD U RAT

Britanija je imala dvije odluujue prednosti nad Njemakom u pomorskom ratovanju:
prvo, veliina flote (vie brodova tipa "drednought" ); drugo, britanska strateka prednost,
jer je njemaka flota mogla izai na Atlantski ocean jedino uz rizik da joj povratak bude
odsjeen. U prolim ratovima Britanija je koristila svoju nadmo na moru i iskrcavala snage
na najslabije branjenim tokama protivnike obrane. Kada je I. sv. rat poeo, prvenstvo
zapadnog fronta natjeralo je Britaniju da prednost da ratnim djelovanjima na kopnu. Jedini
britanski desant velikih razmjera tijekom rata bila je Galipoljska ekspedicija 1915. g.
(Dardanelska ekspedicija) koju su poduzeli u partnerstvu s Francuzima. Glavni cilj desanta
bilo je zaposjedanje Dardanela i osvajanje Galipolja i Carigrada, te ponovo omoguavanje
snabdijevanja Rusije, s kojom su komunikacije prekinute ulaskom Osmanskog Carstva u rat
na strani Centralnih sila. Akcija nije uspjela, a neuspjeh je slikovito opisao Winston
Churchill: "uvijek smo slali dvije treine onog to je potrebno sa zakanjenjem od mjesec
dana".
U Europi je glavni zadatak Kraljevske mornarice bio da nametne pomorsku blokadu
Njemakoj i njenim saveznicima. Britanci su na puini zaustavljali svaki brod ako je postojala
sumnja da mu je cilj neka njemaka luka. SAD su uloile protest Britaniji zbog ograniavanja
slobode plovidbe, ali su jo ee prosvjedovale protiv njemake kontrablokade Britanije
koritenjem mina i podmornica. Jedna je njemaka podmornica, u travnju 1915. g.,
torpedirala britanski brod "Lusitaniu", gdje je meu 1200 poginulih bilo stotinjak
Amerikanaca. estoka reakcija amerike javnosti zastraila je Nijemce pa su prestali u
slijedee dvije godine u velikom obimu koristiti podmornice. Umjesto da se pomorski rivalitet
zavri u nekakvom pomorskom armagedonu, to je postao rat za unitenje nacionalnih
privreda, za izgladnjivanje stanovnitva, itd. Jedina velika pomorska bitka izmeu britanske i
njemake flote odigrala se 31. V. 1916. g. kod Jyllanda i Skagerraka. Obje strane nakon
bitke smatrale su se pobjednikom: Britanci na osnovu njemakog bijega sa bojnog polja, a
Nijemci jer su kao slabija strana prouzroili vee britanske gubitke.
Njemaki admiralitet nije imao elje za ponovnim Jyllandom, pa je zakljueno da je
jedino rjeenje za britansku blokadu Njemake, njemaka blokada Britanije. Njemaka 1. II.
1917. donosi odluku o "neogranienom podmornikom ratu". Gotovo svaki etvrti brod

10
koji je uplovljavao ili isplovljavao iz britanskih luka bio je potopljen, a nakon toga uslijedilo
je i potapanje (bez upozorenja) amerikih trgovakih brodova, pa je ameriki ulazak u rat
postao neizbjean. Osim toga, SAD je imao i ekonomskih razloga za ulazak u rat, naime
Francuska i Britanija su u dvije godine (1915 / 1917.) uetverostruile svoj uvoz iz SAD, a za
to su se morale osloniti na krupne amerike kredite ( preko 2 mlrd. $ ). Dakle, ako bi
saveznici izgubili rat ogromna ulaganja Amerike bila bi stavljena na kocku. Konani povod za
rat "uredilo je" njemako ministarstvo vanjskih poslova pokuajem dogovaranja s Mexicom
za stvaranje saveza protiv SAD, u kojem su Mexicu nudili Texas, New Mexico i Arizonu,
nakon pobjede nad SAD. Deifrirani telegram (tzv. Zimmermannov telegram) objavljen je u
amerikom tisku, a to je uzrokovalo veu uznemirenost nego potapanje Lusitanie. SAD su
objavile rat Njemakoj u travnju 1917.g. Tadanji predsjednik SAD, Woodrow Wilson je
poetkom 1918. predstavio svoj plan o poslijeratnom ureenje svijeta i naelima
meunarodnih odnosa u tzv. 14 toaka.

Zavrnica rata
Nijemci su jo poetkom 1918.g. imali razloga vjerovati da jo mogu pobijediti u ratu,
jer ameriki doprinos ratu jo je uvijek bio mali, Talijani su doivjeli katastrofalan poraz kod
Kobarida, Rumunjska i Srbija su u tom trenutku bile poraene, a Rusija se povukla iz rata
zbog revolucije. Njemaka se konano mogla posvetiti ratu na jednoj fronti i dovui na Zapad
sve svoje snage sa istonog fronta. S druge strane, Nijemci su mogli izdravati jo relativno
kratko vrijeme, jer britanska pomorska blokada ini svoje, pa imaju nedostatak svih
materijala. Zato ako neto ele, moraju to uiniti vrlo urno, jer i Amerikanci e uskoro porti
stizati u velikom broju.
U oujku 1918.g. maral Ludendorff pokrenuo je prvu seriju velikih ofenziva na
zapadni front. Britanci i Francuzi su se povlaili sa sve vie i vie gubitaka. U oaju, konano
su se odluili na zajedniko zapovjednitvo koje e koordinirati i francuske i britanske trupe, a
na elo je postavljen francuski general Ferdinand Foch. Poetkom ljeta kada su Nijemci ve
bili nadomak Pariza i kada je Ludendorff pokrenuo petu seriju svojih ofenziva du rijeke
Marne, Ludendorf je brzojavio svom kaiseru: "Ako napad uspije, rat e biti gotov i mi emo
pobijediti." Gotovo u isto vrijeme, kad je krenula njemaka ofenziva, general Foch je napisao
brzojav svojoj vladi: "Ako njemaki napad uspije, rat e biti gotov, a mi emo izgubiti."
Nijemci su zaustavljeni u zadnji tren,
a general Foch se sada mogao osloniti na
frike snage, jer je svaki mjesec pristizalo
novih 250.000 Amerikanaca, a uz to su
britanski tenkovi konano postali korisni za
prelazak preko rovova te su donijeli znaajnu
prednost. Njemaka snaga i moral rapidno je
padala. Samo tog proljea i ljeta Nijemci su
imali vie od 2 mil. rtava, jer su se
strahovito iscrpili u onim ofenzivama.
Krajem listopada 1918. kapitulirali su
Osmansko Carstvo i Bugarska, a 3.
studenog i Austro-Ugarska. Pobuna
Slika 9: Ranjenik iz kolonijalne zemlje. Stradanja u ovom ratu su mornara i radnika u Njemakoj ubrzala
bila strahovito velika. Vie od 10 mil. vojnika i oko 10 mil. civila je
je abdikaciju kaisera Wilhelma II, koji
stradalo. Sile Antante izgubile su vie od 50% mobiliziranog ljudstva,
a kod Centralnih sila je jo gore, jer su oni izgubili vie od 60%. Za
je izbjegao u Nizozemsku, a Njemaka
one koji su preivjeli muke nisu prestale, jer su mnogi kao invalidi
je potpisala kapitulaciju 11.XI 1918.
provodili ivot u bolnicama za veterane, a da se ne spominju
raz orene obitelji i razne psihike potekoe kod mnogih. Svoj toj
(u 11 sati) u jednom vagonu u
smrti i mizeriji treba pridodati financijske i materijalne gubitke, to
francuskom gradiu Compiegnu.
e natjerati europske zemlje na uzimanje velikih kredita, a glavni
kre ditori postati e SAD.