SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI

Zvonimir Herceg

POŽAR NA BLISKOM ISTOKU

Esej

Mentor: prof. dr. sc. Ivica Šarac

Mostar, 2018.
 Grčki predsjednik u vrijeme trajanja versajskih mirovnih pregovora je bio
Eleutherios Venizelos. Podrijetlom je Krećanin i imao je iskustva u borbama za
oslobođenje rodnog otoka od turske vlasti i pripojenje Grčkoj. Venizelos je studirao u
Ateni i kao mlad je kreirao jake nacionalističke osjećaje. Njegov cilj je stvaranje Velike
Grčke odnosno provedba „megali ideje“ prema kojoj bi se Grčka proširila na južne
albanske dijelove, čitavu Trakiju i ogromna prostranstva Male Azije. Venizelosov
šarmantan i karizmatičan stav, uz izraženu helenofiliju kod zapadnjaka, mu je donio
simpatije kod predstavnika velikih sila u Versaillesu, prvenstveno Britanije i Francuske
dok se njegova ideja kosila s talijanskim interesima u Albaniji i Maloj Aziji.
Venizelosovi govori su bili potkrijepljeni s raznim statistikama upitne točnosti
prema kojima je brojne etničke Albance i Turke prikazivao Grcima dok je svaki
pravoslavac na spornim teritorijima automatski postajao Grk. Grčki predsjednik se
također vodi mišlju da će grčka aneksija navedenih teritorija pripomoći njima samima
jer je navedenom narodu u interesu da budu pod vlašću visoko civilizirane države.
Problem je bio u tome što se velik broj nominalnih grka od turaka razlikovao samo po
vjeri dok su već stoljećima govorili turskim jezikom.
Pobjeda u ratu je Venizelosu dala krila i njegovi zahtjevi postaju agresivniji
vjerujući da je ostatak osmanske države potpuno uništen. S druge strane ni situacija u
Grčkoj nije bila takva da je ona dorasla izdržati tolike ekspanzije. Zemlju je rat
financijski uništio, te je velik broj mladog stanovništva bio u emigraciji. Grčka se
podijelila u političkom smislu, postojao je velik broj Venizelosovih neprijatelja i
pristaša kralja Konstantina čija je frakcija bila za neutralnost u ratu.
Britancima je odgovarala jaka grčka koja bi osiguravala njihove interese na
bliskom istoku što je u prethodnim stoljećima bila turska uloga. Jedini su Grcima
probleme stvarali Talijani, koji su pretendirali na Albaniju te jug Anadolije gdje su već
imali posjede u vidu Dodekaneških otoka. Albanska situacije je bila uvelike zamršena,
za vrijeme rata su Grci okupirali jug mlade države, Srbi su zauzeli teritorije na sjeveru
dok je Italija vladala priobaljem. Uz sve to Francuzi su okupirali unutrašnjost zemlje.
Predlagala se podjela gdje bi Crna Gora i Srbija podijelili sjever a Grcima bi jug bio
predan s tim da bi između ostala mala albanska država pod talijanskim vrhovništvom.
S promjenom vlade u Italiji 1919. godine došlo je do dogovora između Grčke i
Italije, Talijani su obećali priznati grčke pretenzije na Trakiju i predati im Dodekaneze
dok bi zauzvrat grčka priznala Italiji pretenzije na jug Male Azije. Albanska situacija bi
se riješila grčkom aneksijom južnog dijela, talijanskom aneksijom priobalja te

1
uspostavom marionetske države pod talijanskim vrhovništvom u unutrašnjosti. Tome su
se usprotivili Francuzi i predstavnici Jugoslavije. To je izazvalo ustanak u Albaniji gdje
je zbačena talijanska okupacija a kao rezultat je izašla neovisna Albanija.
Grčka je imala više uspjeha u području Trakije čiji je zapadni dio imao tursku
većinu a pripadao je Bugarskoj nakon balkanskih ratova. Grčke pretenzije na bugarski
dio Trakije su prihvatili Francuzi i Britanci uz prigovaranje Bugarima sklone Amerike.
Nakon smjene vlasti u SAD-u i zaokretu prema izolacionizmu, europske sile su zapadnu
Trakiju dodijelili Grčkoj. Također im je pridodana istočna Trakija, oduzeta od
Osmanskog teritorija.
Poraz u ratu te komadanje teritorija bivšeg carstva su probudile strasti turskog
naroda. U takvim okolnostima se pojavljuje Mustafa Kemal paša, koji će steći nadimak
Ataturk. Istanbul je bio okupiran od strane saveznika i prepun izbjeglica, Turaka iz
izgubljenih europskih teritorija i Rusa koji su bježali pred boljševicima, što je dovelo do
nestašice hrane i ugljena. Saveznici su raspodijelili svoju vojsku po svim ostatcima
osmanske države. Francuzi su zauzeli Alexandrettu (Iskenderun) na jugoistoku
Anadolije i prodirali u Kilikiju. Britancima nije odgovaralo rušenje osmanskog carstva
jer im je trebala tampon zona prema bliskom istoku što Grčka sama nije mogla izdržati.
S Francuzima i rusima su se tijekom rata dogovorili o podijeli carstva, što je propalo
nakon boljševičkog preuzimanja vlasti.
Arapski teritoriji su već oduzeti Osmanskom carstvu i podijeljeni na mandate
Francuske i Britanije, cilj je bilo i stvaranje armenske države kao kompenzacija za
genocid te eventualno države za Kurde. Carstvu su ostali samo prostori s etničkom
turskom većinom na koje su pretendirali Francuzi, Talijani i Grci. Rješavanje turske
situacije je moralo još čekati.
Što se tiče arapskog pitanja ono je sredinom rata izgledao riješeno Sykes-
Picotovim sporazumom iz 1916. godine. Pošto su britanske snage potučene u Galipolju
a indijski korpus se predao u Mezopotamiji, Britanci su planirali novu ofenzivu iz
Egipta za što im je trebala francuska suglasnost da premjeste snage sa zapadnog fronta i
time prepuste velik dio ratovanja na tome dijelu na francuska pleća. Sykes-Picotov
ugovor o podijeli osmanskog teritorija ih je pridobio. Francuskoj je trebala pripasti
sirijska obala i velik dio Libanona, a Britaniji središnji i južni dio Mezopotamije,
odnosno sandžaci Bagdad i Basra dok bi se u Palestini uspostavio međunarodni mandat.
Područje između francuskih i britanskih, Jordan, Sirija i Mosul bi pripale arapskim
vođama pod nadzorom Francuza na sjeveru i Britanaca na jugu.

2
 Britanci su već otpočetka žalili zbog potpisivanja sporazuma, htjeli su čitavu
Palestinu da okruže Suez s obje strane, a nakon izlaska Rusije iz rata bio im je
nepotreban i francuski teritorij kao tampon zona. Predložena su nova rješenja prema
kojima bi Britanija dobila Siriju osim francuskog priobalja oko Libanona a Francuzima
bi ponudili mandat nad kurdsko-armenskom regijom. S druge strane postojao je jak
francuski lobij za Veliku Siriju od Mosula do Sinaja pod francuskim vrhovništvom koji
se čak pozivao na križarsku upravu tim područjima. Britanci su imali stratešku prednost
jer su njihove snage udružene sa Arapima pred kraj rata postepeno osvajale Siriju i
Palestinu od turske vlasti te uspostavljale britansku upravu. Egipatska valuta je postala
službena a trgovina je zaokreta prema jugu.
Britanci su u još 1915. godine sklopili suradnju s Huseinom iz hašemitske
dinastije, šarifom Meke, s kojim su željeli dići Arape na pobunu. Husein se s početkom
arapske pobune proglasio kraljem Arapa iako su ga Britanci priznavali samo u Hedžasu,
dok se njegov sin Faisal najviše istakao u borbi. Faisal se borio rame uz rame s
Lawrenceom od Arabije, te su njih dvojica nakon završetka rata zajedno došli u Pariz
prisustvovati mirovnoj konferenciji kao predstavnici Arapa. Francuzi su Faisala hladno
primili smatrajući da je on oruđe u rukama Britanije s ciljem rušenja francuskih
pretenzija na Siriju.
Francuski i britanski odnosi su bili narušeni nemogućnošću dogovora oko
Bliskog Istoka. Clemenceau koji nije bio zainteresiran za ta područja je čak pristajao na
ustupke te prepuštanja Kilikije armenskoj mandatnoj zoni koja je trebala pripasti
Britancima te ustupanje Mosula što je suprotno Sykes-Picotovom ugovoru. Zbog
britanskog odugovlačenja i pokušaja za stjecanjem Sirije, a moguće i stoga što je
shvatio važnost nafte koje u Mosulu ima u izobilju, Clemenceau se posvađao s
britanskim premijerom Georgeom te prijetio odbacivanjem svih dogovorenih ustupaka.
Područje Mezopotamije je bio okupirano od strane Britanije te pod upravom
Arnolda Wilsona koji se zalagao za unifikaciju tih područja koje se dijelilo po vjerskim
i etničkim pogledima. Britanska vlada je nakon otkrića nafte bila zainteresirana da
provede Wilsonove zamisli. U to vrijeme jača arapski nacionalizam u Mezopotamiji,
čiji se predstavnici povezuju s Faisalom.
U proljeće 1919. godine, dok su trajale francuske i britanske prepirke oko
Arabije, izbija pobuna u Egiptu gdje se arapski nacionalizam poprilično razvio.
Egipćanima je smetalo proglašenje britanskog protektorata 1914. godine te velik broj
britanskih i australskih vojnika te povećanje cijena. Nakon britanskog uhićenja

3
predvodnika egipatskih nacionalista te deportacije u Maltu izbija buna koji Britanci nisu
u stanju riješiti pa su prisiljeni na puštanje zatvorenika s Malte te početak pregovora
koji će 1922. godine dovesti do egipatske neovisnosti.
Britaniju je još više uznemirio indijski nacionalizam koji je bio razvijeniji od
egipatskog. Indijce je pokrenula inflacija, slom izvoza te velik broj indijskih vojnika
stradalih u Mezopotamiji za britanske interese. Također ratovanje protiv kalifa u osobi
osmanskog sultana je okrenulo velik broj indijskih muslimana protiv Britanije. Ghandi
je pozvao Indijce na generalni štrajk, a pokolj demonstratora od strane britanskih vlasti
u Amritsaru je još više srušio britanski ugled.
Sve to je natjeralo Britance da se zapitaju o svojim stvarnim mogućnostima.
Britanci su trebali povući vojsku iz Europe i Rusije da bi se mogli koncentrirati na
probleme u Indiji, Egiptu te u Irskoj. Također s krajem rata je došlo do velikih
demobilizacija. Konačno, u rujnu 1919. godine je Lloyd George sklopio sporazum s
Francuzima te naredio povlačenje vojske iz Sirije te prepuštanje regije Francuzima.
Britanija je dobila Mosul ali je pristala dijeliti četvrtinu zarade od nafte sa susjedom
preko La Manchea.
Na vijest o prepuštanju Sirije Francuzima izbijaju neredi potaknuti arapskim
nacionalistima. Izvršeni su snajperski napadi na francuske postrojbe a Faisal je 7.
ožujka 1920. proglašen kraljem Sirije u njenim „prirodnim granicama“ od Eufrata do
Sinaja. Također su arapski nacionalisti iz Mezopotamije u Damasku proglasili Faisalova
brata Abdulaha za kralja i zatražili ukidanje britanskog mandata. Libanonski kršćani su
se odijelili od pobuna i izjasnili se na odanost francuskoj. Arapska pobuna je ugušena u
srpnju, Faisal je emigrirao u Palestinu pod britanskom upravom, a Francuzi su za
nagradu za odanost proširili Libanon na račun Sirije čime su se mnogi Arapi muslimani
našli pod vlašću kršćanske države. Arapska pobuna u Mezopotamiji je krvavo ugušena
od britanskih snaga. Da bi olakšali upravu nad arapskim teritorijama, Britanci su tražili
kooperativnog arapskog vladara za područja svojih mandata. Naposljetku je Faisal
1921. godine proglašen kraljem novoosnovanog Iraka a njegov brat Abdulah kraljem
Transjordanije čime je u tim krajevima uspostavljena hašemitska dinastija, dok je njihov
otac Husein izgubio Hedžas u borbi sa Saudijcima.