Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat, vojni sukob između članica Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) i
njihovih saveznika (Italija, SAD, Japan, Srbija, Crna Gora, Rumunjska, Grčka i dr.) te članica
Trojnoga saveza, odnosno Centralnih sila (Njemačka i Austro-Ugarska) i njihovih saveznika
(Osmansko Carstvo, Bugarska) od 28. VII. 1914. do 11. XI. 1918. U I. svjetskom ratu
sudjelovalo je 36 država od ukupno njih 54, a rat se vodio na teritoriju 14 država. Bile su
uništene goleme količine materijalnih dobara, smrtno su stradali i ranjeni milijuni ljudi. U
njem je sudjelovalo približno 70 milijuna ljudi, od kojih je oko 10 milijuna poginulo, a
21 milijun bilo ranjeno. S obzirom na to da je I. svjetski rat bio pozicijski ili rovovski rat,
većina poginulih i ranjenih bili su vojnici.

Uzrok
Glavni su uzrok izbijanja I. svjetskog rata bile nesuglasice između članica Antante i njihovih
saveznika te članica Centralnih sila i njihovih saveznika oko održavanja i širenja nacionalnih i
kolonijalnih imperija (→ IMPERIJALIZAM; KOLONIJALIZAM). Njemačka je ušla u rat kako bi od
svojih suparnika preotela kolonije i područja utjecaja te ostvarila svjetsku prevlast. Austro-
Ugarska je ušla u rat kako bi učvrstila prevlast u Srednjoj Europi, na Balkanu i području
Jadranskoga i Egejskoga mora. Glavni ciljevi Velike Britanije bili su očuvanje vlastitoga
kolonijalnog imperija i slabljenje Njemačke kao glavnoga i opasnoga suparnika. I Francuska
je ušla u rat kako bi očuvala kolonijalno carstvo, oslabila Njemačku i povratila Alsace i
Lorenu, koje joj je Njemačka oduzela u ratu 1870–71. Carska se Rusija borila za utjecaj na
Balkanu i u Osmanskom Carstvu, za Galiciju i Bukovinu, ali i za Dardanele, tj. za izlaz na
Sredozemno more. Japan je želio ojačati svoj utjecaj u Kini i preoteti njemačke posjede na
Tihom oceanu. Talijanski su zahtjevi obuhvaćali Južni Tirol, Slovensko primorje s Trstom,
Istru, dio Dalmacije i Albanije, Antalyu i Izmir u Maloj Aziji te proširenje talijanskih kolonija
u Africi. Na izbijanje rata također su utjecali: trajne napetosti u složenom sustavu saveza
uspostavljenom nakon 1870. koji se počeo iscrpljivati, utrka u naoružanju, unutrašnjopolitička
situacija u pojedinim državama (osobito Njemačkoj) ali i pogrješne percepcije mogućega
sukoba (opće mišljenje u većini država bilo je da će rat završiti do kraja 1914) te slaba
diplomatska komunikacija.

Povod
Kao povod za rat poslužio je Sarajevski atentat 28. VI. 1914., kada je bio ubijen austrougarski
prijestolonasljednik, nadvojvoda Franjo Ferdinand. Austro-Ugarska je odlučila taj atentat
iskoristiti za obračun sa Srbijom, iako je mogla pretpostavljati da će napad na Srbiju – s
obzirom na ruske interese na Balkanu i napetosti u međunarodnim odnosima – izazvati opći
rat. Potaknuta od Njemačke, Austro-Ugarska je 23. VII. srpskoj vladi predala ultimatum.
Odbijajući onaj dio ultimatuma koji kao suverena država nije mogla prihvatiti, Srbija je
izrazila spremnost da se pokori odluci Međunarodnoga suda u Hagu. Austro-Ugarska je na to
25. VII. prekinula diplomatske odnose te 28. VII. objavila Srbiji rat. Njemačka je objavila rat
Rusiji 1. VIII (pošto je ova na potez Austro-Ugarske od 28. VII. odgovorila 29. VII.
djelomičnom mobilizacijom, a sutradan i općom), te potom 3. VIII. i Francuskoj. Velika
Britanija navijestila je rat Njemačkoj 4. VIII., pošto je ova prekršila neutralnost i suverenitet
Belgije; Crna Gora pridružila se Srbiji 5. VIII. objavom rata Austro-Ugarskoj, koja je istoga
dana objavila rat Rusiji; Italija se nije pridružila partnerima iz Trojnoga saveza, nego se isprva
proglasila neutralnom, a potom prešla u suprotni tabor. Na taj je način već u početku u rat bilo
uvučeno osam europskih država: Rusija, Francuska, Velika Britanija, Belgija, Srbija i Crna
Gora s jedne strane, te Njemačka i Austro-Ugarska s druge.
Izrazita vojna nadmoć Antante bila je više prividna negoli stvarna. Po izvježbanosti i
tehničkoj opremljenosti s njemačkom se vojskom donekle mogla mjeriti jedino francuska. Na
moru je Antanta bila znatno nadmoćnija. To joj je omogućilo provođenje učinkovite blokade
Centralnih sila, što je postalo jednim od najvažnijih čimbenika rata.

Tijek rata 1914.

U početku rata u Europi su bila uspostavljena tri bojišta: Zapadno, na kojem su se vodile
borbe između njemačke vojske, s jedne strane, i francuske, belgijske i britanske vojske s
druge strane; Istočno, na kojem su se ruske armije sukobile s austrougarskim i njemačkim
armijama; Balkansko, gdje su ratovale austrougarske, crnogorske i srpske snage.
Ratne su operacije najprije otpočele na Zapadnome bojištu. Polazeći od osnovne strateške
zamisli da se najprije porazi Francuska, a da se snage potom prebace na istok radi obračuna s
Rusijom, Nijemci su na zapadu prema Francuskoj i Belgiji usredotočili veći dio svoje vojske.
Budući da se obrana istočne francuske granice od Belforta do Verduna smatrala
nesavladivom, njemački je Glavni stožer, u duhu vojne doktrine feldmaršala A. von
Schlieffena (Schlieffenplan), 2/3 ukupnih snaga orijentiranih na Zapadno bojište grupirao na
desnom krilu (odsjek Aachen–Metz). Osnovna je zamisao bila da se slabije, lijevo krilo u
prvoj fazi ograniči na aktivnu obranu duž njemačko-francuske granice, dok je jaka udarna
grupacija na desnom krilu trebala upasti preko Belgije u sjevernu Francusku. U drugoj je fazi
francuska vojska, obuhvaćena kliještima, trebala biti uništena koncentričnom akcijom svih
njemačkih snaga.
U skladu s tim planom, Nijemci su 1–2. VIII. 1914. zauzeli neutralni Luksemburg bez objave
rata, a 3. VIII. prekršili neutralnost Belgije i brzo prodrli prema francusko-belgijskoj granici.
Računajući da će njemački obuhvatni manevar preko Belgije imati ograničen karakter,
francuski glavni zapovjednik general J. J. C. Joffre okupio je svoje glavne snage u
sjeveroistočnome trokutu Francuske (na francusko-njemačkoj granici) u skladu sa svojim
ofenzivnim planovima u općem sjeveroistočnome smjeru. Kada su se jasnije pokazale
njemačke namjere, Joffre je počeo ojačavati lijevo krilo, ali prekasno da bi Nijemce zadržao
na francusko-belgijskoj granici. U borbama 20–24. VIII., poznatima pod nazivom Granične
bitke, Francuzi su doživjeli neuspjeh i otpočeli povlačenje prema Parizu. Budući da su
obnovljeni pokušaji da se njemačka ofenziva zadrži završili neuspjehom kraj Saint-Quentina
(28. VIII) i Guisea (29. VIII), Joffre je bio prisiljen povući se južno od Marne, stvarajući
istodobno povoljne operativne uvjete za protuofenzivu. U glasovitoj Bitki na Marni (5–
12. IX; mjestimične borbe do 19. IX) Nijemci su bili napadnuti i prisiljeni na povlačenje,
nakon čega je načelnik njemačkoga Glavnoga stožera general Helmuth Johannes Ludwig von
Moltke bio smijenjen; zamijenio ga je general E. von Falkenhayn. Poraz njemačkih snaga u
Bitki na Marni omeo je ratni plan Njemačke da brzom pobjedom završi I. svjetski rat.
Nakon neuspjeha na Marni Nijemci su se povukli do rijeke Aisne, na kojoj se bojište
stabiliziralo. U obostranom pokušaju da se obuhvati protivničko zapadno krilo, u sljedeća se
tri mjeseca težište operacija prenijelo na zapad sve do Sjevernoga mora, zbog čega su te
operacije nazvane Trka k moru. Napokon se zbog obostrane iscrpljenosti bojište u listopadu
stabiliziralo, a u rukama Nijemaca ostala je gotovo cijela Belgija i nekoliko
sjevernofrancuskih departmana. Nastupilo je razdoblje pozicijskoga ili rovovskoga rata.
Na istoku su operacije otpočele 17. VIII. Ruska 1. i 2. armija generala Jakova Grigorjeviča
Žilinskoga prešle su u napad prije dovršetka grupiranja kako bi olakšale težak položaj
Francuza. Plan je predviđao uništenje njemačkih snaga u Istočnoj Pruskoj (8. armija pod
zapovjedništvom Maximiliana von Prittwitz und Gaffrona) koncentričnim napadom 1. i 2.
armije sjeverno i južno od Mazurskih jezera. Premda je u bitki kraj Gumbinnena 20. VIII.
ruska vojska porazila njemačke jedinice te zaposjela Istočnu Prusku, u njemačkom protuudaru
bila je u bitki kraj Tannenberga (26–31. VIII) uništena ruska 2. armija, dok se 1. ruska armija
morala nakon poraza u bitki kraj Mazurskih jezera (7–14. IX) uz teške gubitke povući na
desnu obalu rijeke Njemen.
Usporedno s borbama u Istočnoj Pruskoj vodile su se operacije u Galiciji između ruske vojske
pod zapovjedništvom generala Nikolaja Iudoviča Ivanova i glavnih austrougarskih snaga pod
izravnim zapovjedništvom načelnika Glavnoga stožera generala F. Conrada von Hötzendorfa.
Kako su obje strane imale ofenzivne planove, došlo je u razdoblju 26. VIII–17. IX. do niza
bitaka i operacija poznatih kao Galicijska bitka, koja je završila pobjedom Rusa; Austro-
Ugarska je izgubila 400 000 ljudi, a Rusija 230 000.
Nakon pobjede u Galiciji ruski Glavni stožer planirao je ofenzivu prema Šleskoj radi pritiska
na Njemačku. Istodobno su Nijemci s novoosnovanom 9. armijom planirali ofenzivu iz Šleske
u bok i pozadinu ruskoga Jugozapadnoga bojišta kako bi pomogli austrougarskom savezniku.
Njemačke su snage počele napredovati 28. IX., a njihovoj su se ofenzivi pridružile 1., 2., 3. i
4. austrougarska armija. Premda su te zajedničke snage postigle određene početne uspjehe
izbivši 12. X. pred Varšavu, njihova je ofenziva pretrpjela neuspjeh. Pod pritiskom Rusa
Nijemci su bili prisiljeni povući se na šlesku granicu. Na bojištu protiv Austro-Ugarske ruske
su snage prešle rijeku San i u borbama 22–26. X. potukle 1. austrougarsku armiju.
Nakon odbacivanja njemačke 9. armije u Šlesku, ruski Glavni stožer planirao je upad četiriju
armija duboko u Njemačku. To je dovelo do niza teških borba zapadno od Visle, s velikim
gubitcima na objema stranama. Zbog iscrpljenosti protivnici su se ukopali u rovove. Potkraj
prosinca 1914. na Istočnom bojištu rat se pretvorio u pozicijski.
Na Balkanskom bojištu, zapovjednik austrougarske Balkanske vojske general O. von Potiorek
prešao je u napad 12. VIII. glavnim snagama (5. i 6. armijom) preko Drine, ali je nakon
poraza u bitki na području planine Cer (Cerska bitka) 11–12. VIII. bio prisiljen povući se. To
je povlačenje iskoristila srpska vojska pod zapovjedništvom R. Putnika te je prodrla u Srijem.
Ubrzo se, međutim, morala povući južno od Save, jer je Potiorek otpočeo novu ofenzivu iz
Bosne. Nakon toga razvile su se do 11. XI. borbe poznate pod nazivom Bitka na Drini. U njoj
je austrougarska vojska zaposjela sjeverne dijelove Srbije, ali je srpska vojska 3. XII. prešla u
protunapad. U Kolubarskoj bitki razbila je 5. i 6. austrougarsku armiju i za 13 dana izbacila
protivnika sa svojega teritorija. Time je bojišnica bila ponovno uspostavljena na Savi i Drini.
Dok su se u Europi snage Antante borile s Centralnim silama, Japanci su nakon ulaska u rat
(23. VIII) lako preoteli od Njemačke Qingdao u kineskoj pokrajini Shandong i otoke u Tihom
oceanu. Operacije su za Japan praktično završile u studenome 1914. Tijekom rata on se
bogatio prodajom pretežno staroga oružja saveznicima i vršio pritisak na Kinu, što je osobito
došlo do izražaja u ultimatumu 1915., poznatome pod nazivom Dvadeset i jedan zahtjev.
Japanci su, među ostalim, zahtijevali da kineskom vojskom, policijom i financijama
upravljaju njihovi časnici i činovnici kao instruktori. Uz diplomatsku potporu SAD-a Kina je
uspjela odbiti taj zahtjev, ali je morala prihvatiti niz drugih, koji su krnjili njezin suverenitet.
Ulazak Osmanskoga Carstva u rat (29. X) bio je jedan od najvažnijih događaja u 1914. U
uvjerenju da će time očuvati svoje posjede, Osmansko se Carstvo odlučilo za Centralne sile
donijevši im time prevlast. Ulaskom Osmanskoga carstva u rat prekinuti su, naime, najkraći
putovi (Bospor–Dardaneli) između Rusije i njezinih saveznika. Osim toga, osnovana su dva
nova bojišta – Crnomorsko i Kavkasko, potom bojište u Mezopotamiji te, poslije, u Palestini i
Siriji, gdje su bile angažirane znatne snage Antante. Ipak, u cjelini, 1914. završila je za
Centralne sile nepovoljno. Mjesto munjevite pobjede nad jednim protivnikom, a zatim i nad
drugim, Njemačka je bila prisiljena voditi rat na dvama bojištima, a poslije na četirima.
Pretvaranjem manevarskoga rata u pozicijski Centralne su se sile našle u položaju opkoljene
tvrđave.

Tijek rata 1915.

Nijemci su nakon određenoga kolebanja odlučili težište operacija prebaciti na Istočno bojište
kako bi nizom jakih napada neutralizirali Rusiju i okrenuli se protiv Francuza. Slijedeći taj
plan, došlo je tijekom prve polovice 1915. do niza borbi. Na sjevernome dijelu Istočnoga
bojišta Nijemci su prešli u ofenzivu iz Istočne Pruske 7–22. II. i postigli velik uspjeh u
zimskoj bitki kraj Mazurskih jezera, ali su ruskim protunapadom potkraj veljače bili
zaustavljeni. Borbe na Istočnom bojištu dosegnule su vrhunac početkom svibnja kada je
njemačka vojska pod zapovjedništvom A. von Mackensena 2. V. probila rusku bojišnicu kraj
grada Gorlice te do kraja rujna zaposjela Galiciju, Poljsku, Volinje, Litvu i Kurzemu
(Kurland). Naposljetku se bojišnica ustalila na crti Dnjestar–Riški zaljev, na kojoj je i ostala
zimi 1915–16. Općenito, ofenzivom na istoku 1915. Nijemci su u određeno vrijeme
paralizirali ofenzivnu moć Rusa i time uvelike olakšali situaciju austrougarskoj vojsci, koja se
tada zajedno s njemačkim snagama mogla jače angažirati protiv Srbije, ali i protiv Italije, koja
je ušla u rat (23. V. 1915).
Angažirani na istoku, Nijemci su se na zapadu 1915. ograničili na manje lokalne akcije, dok
su Francuzi i Britanci poduzeli u toj godini niz ofenziva: u Champagnei od kraja prosinca
1914. do veljače 1915., a potom ponovno 16. II–20. III. 1915., u Flandriji u ožujku, kraj
Arrasa tijekom svibnja, u Champagnei i u Artoisu u rujnu 1915. Osnovni je cilj svih tih
pothvata, koji su od reda završili bez većih rezultata, bilo rasterećenje Rusa, u čem se samo
djelomično uspjelo.
U nemogućnosti da probiju njemačku bojišnicu na zapadu, sile Antante odlučile su početkom
1915. izvesti Dardanelsku operacijuprotiv Osmanskoga Carstva u namjeri da se preko
tjesnaca povežu s Rusijom, izbace Osmansko Carstvo iz rata, ubrzaju odluku Grčke i
Rumunjske o stupanju u rat i prisile Bugarsku da se odluči za Antantu. Budući da zamisao
nije naišla na razumijevanje kod zapovjednika kopnene vojske, koji su smatrali da se rat može
dobiti samo na Zapadnome bojištu, operaciju je u veljači 1915. samostalno otpočela britanska
mornarica. Ona je artiljerijom 19. i 25. II. uništila utvrde na ulazu u Dardanele, ali je pri
napadu bojnih brodova na glavnu obrambenu crtu u tjesnacu doživjela poraz. Nakon mnogih
kolebanja koja su obilježila cijeli tijek operacije, a što je većim dijelom i bio uzrok neuspjeha,
u borbu su napokon bile uvedene kopnene snage (ekspedicijski korpus sa 65 000 ljudi).
Desantom 25. IV. te su snage na Galipolju uspostavile dva mostobrana, ali im 5. osmanska
armija pod zapovjedništvom njemačkoga generala Otta Limana von Sandersa i Kemal-paše
(M. K. Atatürk) nije dopustila krenuti dalje od njih. Teške borbe vodile su se mjesecima.
Napokon je u zaljevu Suvla (sjevernije od već postojećih mostobrana) u kolovozu bilo
iskrcano još pet divizija, ali značajnijih rezultata nije bilo. Kada je potkraj godine Njemačka
uspostavila izravnu vezu s Osmanskim Carstvom preko Srbije i Bugarske, položaj savezničke
vojske na Galipolju postao je kritičan, pa je na kraju 1915. i početkom 1916. bila evakuirana u
Solun (9. I. 1916), gdje je osnovano novo ratište (Solunsko bojište). Raniji pokušaj Osmanlija
(veljača 1915) da zauzmu Sueski kanal nije uspio.
Na samome početku rata Italija se proglasila neutralnom, zahtijevajući kao cijenu neutralnosti
od Austro-Ugarske Južni Tirol i Istru. Istodobno je povela tajne pregovore s Antantom o
stupanju u rat na njezinoj strani ako joj se prizna pravo na Trentino, Trst, Slovensko primorje,
Istru, dio Dalmacije i Albanije, te pravo na osmanske pokrajine Antalyu i Izmir, proširenje
kolonija u Africi i dr. Budući da su Londonskim ugovorom (26. IV. 1915) Velika Britanija,
Francuska i Rusija većim dijelom udovoljile talijanskim zahtjevima, Italija je pristala uz
Antantu. Time je u svibnju 1915. u Europi bilo stvoreno još jedno bojište, Talijansko. Na
njem su Talijani od lipnja do prosinca 1915. vodili četiri ofenzive gotovo bez ikakvih
rezultata: glavni cilj napada, osvojenje Gorizije (Gorice), nije bio postignut.
Za Balkansko bojište god. 1915. bila je odlučujuća. Pošto su Njemačka i Austro-Ugarska
ugovorom od rujna 1915. udovoljile bug. teritorijalnim zahtjevima prema Makedoniji i u
dolini Morave, obećavši joj istodobno Dobrudžu i Trakiju ako Rumunjska i Grčka prijeđu na
stranu Antante, Bugarska je u listopadu 1915. pristala uz Centralne sile. Potom su
austrougarska, bugarska i njemačka vojska napale Srbiju te prisilile njezinu vojsku potkraj
studenoga na povlačenje preko Albanije na obalu Jadranskoga mora, gdje su srpske snage
tijekom siječnja 1916. prihvatili saveznici i prebacili ih na Krf.
Kada je Srbija bila zauzeta, austrougarske su snage napale Crnu Goru i nakon zauzeća
Lovćena i Cetinja u prvoj polovici siječnja 1916. prodrle u sjevernu Albaniju. Pothvati
Antante da spriječe slom Balkanskoga bojišta došli su prekasno.
U drugoj godini rata operacije su bile vođene i u kolonijama. Pošto su u kolovozu 1914.
izgubili Togo, Nijemci su sred. 1915. bili istjerani iz jugozapadne Afrike, a 1916. iz
Kameruna. U Njemačkoj Istočnoj Africi borbe su vođene do kraja rata, gdje je Paul Emil von
Lettow-Vorbeck uspješno primjenjivao taktiku gerilskog ratovanja.
Na moru nije došlo do odlučujućega sukoba ni te ni prethodne godine. Važniji su se okršaji
zbili 1. XI. 1914. kraj čileanskoga grada Coronela, kada je na povratku u Njemačku njemačka
Dalekoistočna eskadra potukla slabiju britansku eskadru, a potom su ju Britanci 8. XII.
uglavnom uništili kraj Falklanda. Do prve veće pomorske bitke između brodova britanske i
njemačke ratne mornarice došlo je 24. I. 1915. kraj Dogger Banka u Sjevernome moru. Bitka
je završena uzmakom Nijemaca, koji su izgubili bojni krstaš Blücher.
Druga je godina rata u cjelini završila povoljno za Centralne sile, ali njihovi uspjesi nisu bili
odlučujući.

Tijek rata 1916.

Smatrajući da im od Rusa ne prijeti ozbiljna opasnost, Nijemci su prenijeli težište operacija
ponovno na zapad i nastojali kraj Verduna slomiti Francusku, pretpostavljajući da je ova
gotovo iscrpljena. Odgovorni čimbenici Antante očekivali su rješenje u sinkroniziranim
operacijama na svim trima glavnim ratištima: Zapadnome, Istočnome i Talijanskome.
Nijemci su 21. II. otpočeli Verdunsku bitku, koja je s prekidima trajala sve do 14. VII. S obiju
strana bile su uvedene u borbu goleme snage, a gubitci su bili vrlo veliki. Iz stroja je izbačeno
gotovo pola milijuna ljudi sa svake strane. U toj bitki iscrpljivanja pobjeda je pripala
Francuzima, jer su obranili Verdun, koji je postao simbol njihove vojne nadmoći.
Anglo-francuska vojska otpočela je 1. VII. Bitku na Sommei u namjeri da probije njemačku
bojišnicu. Bitka u kojoj su prvi put Britanci upotrijebili tenkove (15. IX) otegnula se sve do
18. XI. a cilj ofenzive nije bio postignut. Gubitci su bili još veći nego kraj Verduna. Na strani
saveznika bilo je izbačeno iz stroja više od 700 000 ljudi, a na njemačkoj strani gotovo
600 000.
Suprotno procjeni Nijemaca o nesposobnosti Rusa za ofenzivna djelovanja, rusko Vrhovno
zapovjedništvo planiralo je sredinom lipnja opsežnu ofenzivu gotovo duž cijeloga Istočnoga
bojišta. Na molbu Francuza, pritisnutih kraj Verduna, ruske snage prešle su 18. III. u
ofenzivu, no izravni rezultati protiv Nijemaca nisu postignuti; ljetna ofenziva generala A. A.
Brusilova protiv austrougarskih snaga urodila je plodom. Od lipnja do kolovoza Brusilov je
zauzeo Bukovinu i dio Galicije i pojavio se na karpatskim prijevojima, a Rusi su zarobili više
od 400 000 vojnika. Zbog sloma austrougarskog bojišta i neuspjeha kraj Verduna bio je
smijenjen E. von Falkenhayn, a naslijedili su ga P. von Hindenburg i E. Ludendorff.
Ohrabrena ruskim uspjesima, a u uvjerenju da će lako zauzeti područja Austro-Ugarske u
kojima žive Rumunji, Rumunjska je 27. VIII. stupila u rat na strani Antante. Kao i Italija,
Rumunjska je bila saveznica Njemačke i Austro-Ugarske još od 1880-ih, ali je smatrala
korisnim da se u pogodnom trenutku veže uz države Antante, koje su joj Bukureštanskim
ugovorom od kolovoza 1916. obećale Erdelj (Transilvaniju), Bukovinu i Banat. No nakon
stupanja u rat, rumunjska je armija pretrpjela do prosinca 1916. slom koncentričnom
ofenzivom 9. njemačke i 1. austrougarske armije iz Erdelja te Mackensenove skupine od 11
bugarskih, njemačkih i osmanskih divizija iz Dobrudže. Bio je izgubljen velik dio Rumunjske
zajedno s Bukureštom (6. XII), a ostatci vojske povukli su se iza ruske bojišnice osnovane na
rijeci Siretu.
Na Talijanskom ratištu 1916. nije došlo do znatnijih promjena. Talijani su 11. III. otpočeli
svoju petu ofenzivu na Soči, koja se završila potkraj mjeseca bez rezultata. Austrougarske
snage poduzele su ofenzivu u Trentu kako bi upale u Venetsku nizinu iza leđa glavnim
talijanskim snagama na Soči. Ofenziva otpočeta 15. V. u početku je imala određenih uspjeha,
nakon čega je talijansko Glavno zapovjedništvo već počelo razmišljati o povlačenju sa Soče i
iz Koruške, što je dovelo do pada vlade. Međutim, 16. VI. napadi su bili obustavljeni jer je
trebalo hitno uputiti vojsku na istok protiv snaga generala Brusilova, a Talijani su
protunapadom preoteli dio izgubljenoga područja. Talijani su u kolovozu u šestoj bitki na
Soči napokon zauzeli Goriziju, ali se u tri iduće bitke nisu uspjeli probiti prema Trstu.
U kolovozu je došlo do prvih snažnijih okršaja i na Solunskom bojištu. Bugari su prešli u
napad sredinom. kolovoza i zauzeli Flórinu. Kako bi spriječili slom Rumunjske, saveznici su
12. IX. prešli u protunapad. U teškim borbama srpska vojska zauzela je 30. IX. Kajmakčalan i
zajedno s Francuzima 19. XI. ušla u Bitolj. Ofenziva je bila završena početkom prosinca
znatnim taktičkim uspjesima, ali strateški cilj nije bio postignut.
I azijsko-osmansko ratište bilo je aktivno. Na Kavkaskom i Crnomorskom bojištu Rusi su u
siječnju prešli u ofenzivu, u veljači zauzeli Erzurum, u travnju Trabzon (Trapezunt), a u
svibnju Erzincan. Protunapadom (u kolovozu) 2. armije, prebačene iz Trakije, Osmanlije nisu
osjetnije izmijenili situaciju. Sred. srpnja Osmanlije su ponovno poduzeli uzaludnu akciju za
zauzeće Sueza. Do kraja godine morali su i poluotok Sinaj prepustiti Britancima, koji su s
dosta uspjeha (T. E. Lawrence) podizali Arape protiv Osmanlija. Velika Britanija, Francuska i
Rusija dijelile su već tada između sebe Osmansko Carstvo. Ugovorom od 4. III. Rusiji su bili
priznati Istanbul s tjesnacima i sjeverni dio osmanske Armenije. Sa svoje strane, ona je
priznala pravo Britanaca na Iran, odnosno pravo Britanaca i Francuza na Palestinu. Britanija i
Francuska sporazumom od 15. V. utvrdile su svoje interesne sfere u azijskome dijelu
Osmanskoga Carstva na taj način što je Francuska dobila slobodu djelovanja u južnome dijelu
osmanske Armenije i jugozapadnome dijelu Male Azije, a Velika Britanija u Iranu.
Predviđalo se također da se stvore arapske države Transjordanija, pod britanskom upravom, i
Sirija, pod francuskom upravom.
Na moru su se 31. V. 1916. napokon sukobile glavne snage britanske i njemačke flote
u Jyllandskoj bitki, u kojoj je na njemačkoj strani sudjelovalo 99 brodova, a na britanskoj 150.
Tom su prilikom Britanci izgubili 3 bojna krstaša, 3 oklopna krstaša i 8 razarača, a Nijemci 1
bojni brod, 1 bojni krstaš, 4 krstarice i 5 razarača. Pobjeda je pripala Britancima, jer su
Nijemci prekinuli bitku i povukli se u baze.
Ni u 1916. nisu bila postignuta odlučujuća strateška rješenja. Kako je vrijeme radilo za
Antantu, Centralne su sile na kraju godine bile u težoj situaciji nego na njezinu početku. One
su tada uvidjele da ne mogu dobiti rat, pa su u rujnu predložile američkom predsjedniku Th.
W. Wilsonu da posreduje za mir, a 12. XII. Njemačka je u ime Centralnih sila predložila
Antanti da otpočnu mirovne pregovore. Pritom je polazna točka trebalo biti priznanje
njemačkih osvajanja. Taj je prijedlog Antanta odbila.

Tijek rata 1917.

U toj su godini obje strane težile što brže završiti rat u svoju korist. Osim iscrpljenosti zaliha
sirovina i namirnica, osobito u taboru Centralnih sila i u Rusiji, na to je u velikoj mjeri
utjecalo sve veće nezadovoljstvo ratom u širih slojeva. U Rusiji su izbile dvije revolucije, od
kojih je prva paralizirala rusku vojsku, a druga ju je prisilila da se povuče iz rata.
Zbog velikih gubitaka i nepovoljnoga odnosa snaga, Centralne su se sile 1917. odlučile na
strateški napad na kopnu. Istodobno, Nijemci su pribjegli neograničenomu podmorničkomu
ratu, koji je započeo 1. II. 1917. U rat na strani Antante ušao je 6. IV. 1917. SAD, koji je od
početka rata bio naklonjeniji Antanti i pomagao ju. Unatoč jakoj izolacionističkoj struji,
američka vlada donijela je odluku o stupanju u rat, jer se bojala pobjede njemačkog
imperijalizma, koji je težio svjetskoj prevlasti. Njemačke su podmornice bezobzirno potapale
američke brodove, što je ogorčilo američko javno mnijenje i bilo izravni povod za američku
objavu rata Centralnim silama.
Antanta je za 1917. imala ofenzivne planove, a opći napad na svim bojištima trebao je
započeti u prvoj polovici veljače. Prethodno je u Francuskoj u prosincu 1916. na mjesto
smijenjenoga generala Joffrea bio postavljen general R. G. Nivelle. Zajednički plan saveznika
poremetila je, međutim, Veljačka revolucija u Rusiji. Iako je ruska privremena vlada A. F.
Kerenskoga nastavila rat, ofenziva na bojišnici morala je zbog unutarnjih događaja biti
odložena.
Na Aisnei i u Champagnei zapadni su saveznici poduzeli ofenzivu sa znatnim zakašnjenjem.
Započele su ju britanske postrojbe tek 9. IV., što su iskoristile njemačke postrojbe kako bi se
prije početka francuske ofenzive 16. IV. povukle na Siegfriedovu liniju. Premda je po
angažiranim snagama (više od milijun ljudi) Nivelleova ofenziva bila najveći pothvat
I. svjetskog rata, a cilj mu je bilo uništenje glavnih njemačkih snaga na Zapadnome bojištu,
ona nije dala gotovo nikakve rezultate, te je u svibnju bila obustavljena. Odlučeno je da se
pričeka oporavak ruske vojske i pristizanje Amerikanaca na Zapadno bojište. U međuvremenu
je zbog teških gubitaka francusku vojsku, ali i cijelu zemlju, zahvatio snažan antiratni pokret:
u nekim je postrojbama došlo do pobuna, a u tvornicama do štrajkova. Stega je u vojsci
donekle ponovno bila uspostavljena tijekom ljeta oštrim mjerama generala Ph. Pétaina, koji je
naslijedio Nivellea na položaju vrhovnoga zapovjednika. Nakon toga Pétain je pokrenuo
manje ofenzive: kraj Verduna u kolovozu i na Aisnei u listopadu, ali su one dale samo
ograničene taktičko-operativne rezultate.
Kako bi rasteretili francusku vojsku, Britanci su od lipnja do studenoga vodili Bitku u
Flandriji. Uz vlastite žrtve od 400 000 mrtvih, ranjenih i zarobljenih, Britanci su nanijeli
Nijemcima teške gubitke, ali bojišnicu nisu probili. Ni uporaba tenkova kraj Cambraia potkraj
studenoga nije dala odlučujuće rezultate.
Nakon nekoliko mjeseci zatišja, početkom srpnja ponovno je oživjelo Istočno bojište.
Privremena vlada A. F. Kerenskoga pokrenula je novu rusku ofenzivu u istočnoj Galiciji i
Bukovini. Postrojbe na jugozapadnome dijelu Istočnoga bojišta prešle su u napad 1. VII., a
nakon nekoliko dana i postrojbe sa zapadnoga i sjeverozapadnoga dijela bojišta. Nakon
određenih početnih uspjeha ofenziva je 16. VII. morala biti prekinuta, jer su cijele postrojbe
otkazale poslušnost. Koristeći se okolnošću što su ruski vojnici odbijali dalje se boriti,
austrougarska i njemačka vojska probile su 19. VII. protunapadom kraj Ternopolja rusku
bojišnicu i mjestimično prodrle u Rusiju do 150 km. Rusi su bili potisnuti iz Bukovine i dijela
istočne Galicije. Na sjevernome dijelu Istočnoga bojišta Nijemci su početkom rujna zauzeli
Rigu. Nezadovoljstvo ruskih vojnika na bojišnici i u pozadini politikom ruske vlade dovelo je
do izbijanja Listopadske revolucije (7. XI. 1917., odnosno 25. X. po julijanskom kalendaru) te
do istupanja Rusije iz rata. Potkraj studenoga sovjetska se vlada obratila svim zaraćenim
državama s prijedlogom za mir bez aneksija i kontribucija. Države Antante prijedlog su
odbile, ali su ga prihvatile Centralne sile, kojima se pružila prilika da oslobode goleme snage
vezane za Istočno bojište. One su s Rusijom potpisale primirje 5. XII. Budući da je Rusija
izišla iz rata, i Rumunjska je bila prisiljena potpisati mir s Centralnim silama (7. V. 1918).
U međuvremenu su se na Talijanskom bojištu također zbili važni događaji. Talijani su od
sredine svibnja do rujna vodili desetu i jedanaestu bitku na Soči. Premda je jedini vidljivi
rezultat talijanske ofenzive bilo zauzimanje Banjške planote, prijetila je opasnost da
eventualnim nastavljanjem ofenzive Talijani probiju bojišnicu iscrpljene austrougarske
vojske. Zbog toga su Nijemci intervenirali svojom 14. armijom i zajedno s austrougarskom
vojskom u Bitki kraj Kobarida (24–27. X. 1917) nanijeli težak poraz talijanskoj vojsci. Nakon
poraza na rijeci Tagliamento (30. X. 1917) Talijani su se u studenome 1917. povukli na desnu
obalu Piave od ušća do Quera. Pošto se bojišnica ustalila na Piavi, talijanske snage uspjele su
uz britansku i francusku pomoć odbiti pokušaje austrougarskih snaga da ju iste godine probiju
i prijeđu rijeku.
Na ostalim bojišnicama tijekom 1917. nije došlo do odlučujućih promjena. Međutim, u
neograničenom podmorničkom ratu Nijemci su postizali velike uspjehe. Dok je 1914–16. bilo
potopljeno blizu 4 milijuna tona brodovlja, u 1917. je potopljeno oko 6 milijuna tona
savezničkoga i neutralnoga brodovlja. Katastrofalni gubitci u brodovlju prijetili su slomom
cijeloga sustava opskrbe Velike Britanije. U toj je situaciji britanski admiralitet poduzeo niz
mjera kako bi svladao takvu opasnost, pa su se gubitci potkraj godine počeli smanjivati.
Opća ratna bilanca 1917. išla je u prilog Centralnim silama, ali je sa stajališta konačne odluke
ipak bila negativna. Pod teretom gubitaka i oskudice nezadovoljstvo je sve više raslo. U
njemačkoj ratnoj Floti otvorenoga mora (Hochsee-flotte) izbila je u kolovozu pobuna pod
parolom »Mir po svaku cijenu«. Bilo je pobuna i u dopunskim jedinicama, a štrajkovi radnika
bili su sve masovniji. U Austro-Ugarskoj je situacija bila još teža. Iako su pobune u
postrojbama i u pozadini bile surovo gušene, dezerterstva su bila masovna, a zahtjevi za
svršetak rata opći. Antiratni pokreti bili su jaki i u zemljama Antante, ali je u njima
gospodarska i opća situacija bila mnogo povoljnija. Na njihovu je stranu u rat 29. VI. 1917.
stupila i Grčka, čiji su kontingenti pojačali savezničke snage na Solunskom bojištu. Ona je
dugo oklijevala zbog germanofilskoga raspoloženja kralja Konstantina I.; on je još prije
otpustio E. Venizelosa, čija je vlada htjela da Grčka na samome početku stupi u rat na strani
Antante. U tome je i razlog što grč. vojska nije 1915. pritekla u pomoć Srbiji, iako je
ugovorom o savezu bila na to obvezana u slučaju bug. napada. Pod pritiskom javnoga
mnijenja i saveznika, Konstantin I. morao se 1917. povući. U studenome 1917. britanska je
vojska izvela napad širih razmjera na bojišnici Sueskoga kanala, 8. XII. zauzela je Jeruzalem,
a do listopada 1918. i preostalo područje.

Tijek rata 1918.

Polazeći od postignutih uspjeha u prethodnoj godini, ponajprije od činjenice da je Istočno
bojište izlaskom Rusije iz rata uglavnom prestalo postojati, Nijemci su se odlučili svim
snagama angažirati na Zapadnom bojištu. Sa svoje strane Austro-Ugarska se obvezala
poduzeti ofenzivu prema Italiji. Međutim, proces raspada Monarhije uzimao je sve jači
zamah. To je osobito došlo do izražaja u pobuni mornara na 40-ak ratnih brodova u Boki
kotorskoj početkom veljače. Paralizirana austrougarska vojska nije bila sposobna za
djelovanje u trenutku defenzive na zapadu do početka pristizanja jačih američkih snaga, koje
su u Francusku u manjoj mjeri počele pristizati 1917., a od svibnja do listopada 1918.
pristizalo je 200 000 do 300 000 vojnika mjesečno.
Pripremajući se za ofenzivu na zapadu i poslije tijekom njezina trajanja, Nijemci su i na
istoku zauzeli velika područja, jer su sovjetske vlasti prekinule mirovne pregovore u Brest-
Litovsku. Njemačkom napredovanju prema Petrogradu uspješno su se suprotstavile 23. II.
kraj Narve i Pskova tek osnovane postrojbe Crvene armije, ali su uvjeti za mir, zaključen
3. III., tada bili mnogo teži (→ BRESTLITOVSKI MIR). Prema odredbama toga mira, Rusija se u
korist Centralnih sila morala odreći Kurlandije (Kurzeme), Letonije, Estonije, Litve i Poljske,
priznati mir što ga je prije zaključila Ukrajina, odreći se Ardahana i Karsa (danas Turska) te
Batumija (danas Gruzija), pristati na demobilizaciju i platiti ratnu odštetu od 6 mlrd. zlatnih
maraka. Štoviše, Nijemci su zaposjedanjem Krima i pokretima svojih postrojba prema
Donjeckom ugljenom bazenu (Donbas) i Zakavkazju prekršili ugovor te se ponovno sukobili
sa Sovjetima. Neovisno o Nijemcima, u napade na Sovjete uključila se i Antanta. U proljeće
1918. Britanci i Francuzi zauzeli su Arhangeljsk i Murmansk, a Japanci i Amerikanci
Vladivostok i Primorski kraj.
Na zapadu je njemačka ofenziva otpočela 21. III. 1918. Napad, u kojem je sudjelovalo 65
njemačkih divizija, bio je usmjeren na britanski odsjek bojišnice između Somme i Oise.
Taktički su rezultati bili veliki; do početka travnja Nijemci su razbili 5. armiju, a djelomično i
3. britansku armiju (tijekom 10 dana Britanci su izgubili više od 173 000 ljudi) i prodrli
60 km u dubinu neprijateljskoga teritorija. Bojišnica je bila probijena i prijetila je opasnost da
njemački klin razdvoji britansku i francusku vojsku. To je saveznike prisililo da osnuju
zajedničko zapovjedništvo, koje je bilo povjereno francuskom generalu F. Fochu. Izvanredan
taktički uspjeh Nijemci, međutim, nisu uspjeli razviti u stratešku odluku, jer su već početkom
travnja bili zadržani intervencijom francuske vojske.
Budući da je ofenziva između Somme i Oise bila zaustavljena, Nijemci su 9. IV. s 36 divizija
prešli u napad u Flandriji, također na britanski odsjek bojišnice. Do 20. IV. postigli su znatne
taktičke uspjehe, ali su francuska pojačanja spriječila proboj bojišnice. Računajući na to da su
u dvama uzastopnim napadima Britanci znatno oslabljeni, njemačko Vrhovno zapovjedništvo
planiralo je protiv njih treći napad. Radi vezivanja njihovih rezerva Nijemci su prethodno
(27. V) s 38 divizija napali Francuze na visoravni Chemin des Dames. Kako su ondje bila
samo dva francuska korpusa, brzo su postigli izvanredan uspjeh. Do 30. V. napredovali su
60 km u dubinu neprijateljskoga teritorija i izbili na Marnu. Situacija je za Francuze bila teška
i poduzimale su se mjere za evakuaciju Pariza. Na početku lipnja saveznici su zamolili
predsjednika SAD-a za hitnu pomoć. Opća situacija Nijemaca bila je još teža, bez obzira na
velike uspjehe. Njihovi su gubitci za nešto više od dva mjeseca bili veći od 400 000 ljudi, što
se nije moglo nadoknaditi (unatoč smanjivanju okupacijskih postrojba na istoku i izvlačenju
radnika iz industrije). Nijemci su se ipak odlučili na još jedan napad protiv Francuza prije no
što će se ponovno vratiti Britancima u Flandriji. Izveli su ga sred. srpnja s 47 divizija na
Marni i u Champagnei, ali bez rezultata, doživjevši i protunapad američkih snaga kraj
Château-Thierryja. Potom su inicijativu postupno počeli preuzimati saveznici, kojima su
pojačanja pružali i američki kontingenti, tako da su treći napad protiv Britanaca i nova
njemačka ofenziva na Zapadnom bojištu bili onemogućeni.
U međuvremenu je neuspjehom završila i posljednja austrougarska ofenziva na Talijanskom
bojištu (15–23. VI). Unatoč početnim uspjesima, ta je ofenziva bila ubrzo zaustavljena, a
završila je povlačenjem austrougarskih postrojba (21–23. VI) na početne položaje na lijevoj
obali Piave. Premda su Talijani ponovno zaposjeli položaje na desnoj obali rijeke, do kraja
rata nisu poduzimali veće ofenzivne akcije.
Nadmoćne snage Antante zadavale su sve jače udarce materijalno i moralno iscrpljenim
Centralnim silama. Na Zapadnom bojištu Nijemci su bili prisiljeni povući se s Marne na rijeke
Aisne i Vesle (18. VII–3. VIII). Ofenziva šest anglo-francuskih armija kraj Amiensa natjerala
je Nijemce da se 8. VIII–3. IX. povuku do Siegfriedove linije. Nakon nekoliko dana (12. IX),
zbog napada američke 1. armije kraj Saint-Michela, Nijemci su bili prisiljeni na evakuaciju
svojih istaknutih položaja istočno od Verduna. Njihova je vojska bila u takvu stanju da je
Vrhovno zapovjedništvo u prisutnosti cara 14. VIII. zaključilo da ratu treba učiniti kraj.
Sredinom kolovoza pokušalo se uspostaviti kontakt s američkom i belgijskom vladom o
pitanju Belgije, kojoj se nudio status quo ante, a sredinom rujna bilo je zatraženo
posredovanje nizozemske kraljice. Austro-Ugarska je otišla još dalje. Ne savjetovavši se s
Njemačkom, ona je 14. IX. uputila poziv za mirovne pregovore svim državama u ratu, što je
Antanta odbacila.
Prvi odlučujući udarac bio je zadan Centralnim silama na Solunskom bojištu, gdje su
združene srpsko-francuske postrojbe probile bojišnicu u ofenzivi 15–18. IX (planinsko
područje Nidže, Kozjak). Na to je bugarska vlada zatražila primirje, koje je bilo potpisano
29. IX. 1918 (Solunsko primirje). Dok je srpska vojska prodirala prema zapadu, postrojbe
Antante su se usmjerile na Vidin i preko Trakije na Istanbul. Nakon pada Niša (12. X)
austrougarska vojska uzalud je pokušala zadržati napredovanje savezničkih postrojba na Savi
i Dunavu. U jesen 1918. Austro-Ugarska je doživjela slom, a car Karlo I., pošto mu je oduzeta
vlast, abdicirao je 11. XI. 1918. i sutradan napustio zemlju (→ AUSTRO-UGARSKA). Iako su
13. XI. Madžari u Beogradu potpisali primirje, srpska vojska je tijekom studenoga zaposjela
južnu Ugarsku te, na poziv Narodnoga vijeća SHS u Sarajevu i Zagrebu, 6. XI. ušla u
Sarajevo, a 14. XI. u Zagreb. Dunavska armija, koju su osnovale francuske i britanske snage,
ušla je 10. XI. u Rumunjsku, pošto je ona raskinula Bukureštanski mirovni ugovor, što su joj
ga diktirale Centralne sile u svibnju 1918., i ponovno stupila na stranu Antante.
Nakon poraza na Balkanskom bojištu, a potom i na Talijanskom, Austro-Ugarska je prestala
postojati. Talijani su prešli u ofenzivu na Piavi u smjeru Vittorija Veneta 27. X. i brzo probili
bojišnicu, nakon čega je otpor austrougarske vojske, koja je zatražila primirje 29. X., prestao.
U Beču je 12. XI. proglašena republika, a 16. XI. i u Budimpešti; Česi su nakon 28. X.
proglasili neovisnost. Istodobno je iz rata bilo izbačeno i Osmansko Carstvo, koje je 30. X.
potpisalo primirje u Mudrosu (Moúdhros) na otoku Limnosu.

Kraj rata
Njemačka je proživljavala agoniju pod udarcima savezničkih armija i valova unutrašnjega
nezadovoljstva, što će ubrzo kulminirati u revoluciji. Na cijeloj crti Zapadnoga bojišta, od
rijeke Maas do mora, francuske, britanske, američke i belgijske snage otpočele su opću
ofenzivu 26. IX. Do kraja rujna i početkom listopada Nijemci su u središnjem dijelu bojišnice
morali napustiti Siegfriedovu liniju, a na lijevome su se krilu povukli iza rijeka Suippe i
Aisne. Pod pritiskom Vrhovnoga zapovjedništva njemačka se vlada noću između 3. i 4. IX.
obratila predsjedniku SAD-a Th. W. Wilsonu s molbom da poduzme korake za prekid
neprijateljstava. Dok su se između Berlina i Washingtona razmjenjivale note, savezničke su
armije odbacile njemačku vojsku do crte Lys–Hermann–Hunding–Brunhilde, koju je
njemačko Vrhovno zapovjedništvo odlučilo braniti kako bi položaj vlade na predstojećim
pregovorima bio čvršći. Međutim, kada je Th. W. Wilson uputio Nijemce na savezničko
Vrhovno zapovjedništvo na čelu s F. Fochom, u čijoj je nadležnosti bilo zaključenje primirja,
njemačko Vrhovno zapovjedništvo odustalo je od mirovne akcije i pozvalo vojsku da ustraje
do kraja. Zbog nepovoljne situacije na bojišnici E. Ludendorff podnio je ostavku (26. X), a
potkraj listopada i početkom studenoga saveznici su na više mjesta probili liniju Lys–
Hermann–Hunding–Brunhilde. Glad i epidemije, pobune u vojsci (mornara u Kielu) te
mnogobrojne pobune radništva doveli su do vojnog sloma Njemačke. Pod prijetnjom
revolucije, njemačko je Vrhovno zapovjedništvo 7. XI. zatražilo od saveznika primirje, a drž.
kancelar Maksimilijan Aleksandar Fridrik Vilim (Max von Baden) proglasio je 9. XI. 1918.
abdikaciju cara Vilima III. Potom je mjesto državnoga kancelara ustupio F. Ebertu, koji je
početkom Studenske revolucije 1918. stao na čelo Vijeća narodnih opunomoćenika
(10. XI. 1918) te 11. XI. 1918. potpisao bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke. Potom je
njemačka vojska morala napustiti sva zaposjednuta područja na zapadu i istoku, zatim Alsace,
Lorenu i lijevu obalu Rajne. Kapitulacijom Njemačke I. svjetski rat bio je završen.

Mirovni uvjeti
Antanta je mirovne uvjete postavila na mirovnim konferencijama 1919–20; mirovni
sporazumi potpisani su s Njemačkom u Versaillesu 28. VI. 1919., Austrijom u Saint-
Germain-en-Layeu 10. IX. 1919., Bugarskom u Neuillyju 27. XI. 1919., Madžarskom u
Trianonu 4. VI. 1920. i Osmanskim Carstvom u Sèvresu 10. VIII. 1920. Njemačka je bila
prisiljena odreći se svih kolonija, vratiti Alsace i Lorenu na zapadu, a na istoku Poznań i dio
Pomorja, Pruske i Šleske. Rajnsko je područje bilo demilitarizirano, a Saarsko stavljeno pod
upravu Lige naroda. Austrijski i madžarski dijelovi propale Austro-Ugarske uglavnom su
svedeni u nac. granice Austrijanaca i Madžara. Osmansko Carstvo bilo je smanjeno približno
na četvrtinu, a Bugarska za nešto više od 11 000 km². Pobijeđene sile bile su obvezne na
isplatu ratnih odšteta, a njihove oružane snage svedene na minimum.

U borbama i ranjavanju umrlo je između 10 i 20 milijuna ljudi, a više od 21 milijun ih je

ranjeno. Zbog mobilzacije muškaraca žene su radile u gospodarstvu, u tvornicama, što je
utjecalo na emancipaciju žena. Uvodilo se pravo glasa. Ojačali su radikalni
pokreti nacionalizam i komunizam. Došlo je do gospodarskih kriza i prekinuti su trgovački
odnosi. Nakon rata Europom je vladala epidemija gripe koja je oduzela 20 milijuna života.

Antanta je mirovne uvjete postavila na mirovnim konferencijama 1919–20;

mirovni sporazumi potpisani su s Njemačkom u Versaillesu 28. VI. 1919.,
Austrijom u Saint-Germain-en-Layeu 10. IX. 1919., Bugarskom u
Neuillyju 27. XI. 1919., Madžarskom u Trianonu 4. VI. 1920. i Osmanskim
Carstvom u Sèvresu 10. VIII. 1920. Njemačka je bila prisiljena odreći se
svih kolonija, vratiti Alsace i Lorenu na zapadu, a na istoku Poznań i dio
Pomorja, Pruske i Šleske. Rajnsko je područje bilo demilitarizirano, a
Saarsko stavljeno pod upravu Lige naroda. Austrijski i madž. dijelovi
propale Austro-Ugarske uglavnom su svedeni u nac. granice Austrijanaca i
Madžara. Osmansko Carstvo bilo je smanjeno približno na četvrtinu, a
Bugarska za nešto više od 11 000 km². Pobijeđene sile bile su obvezne na
isplatu ratnih odšteta, a njihove oružane snage svedene na minimum.
— Hrvatska enciklopedija (LZMK)

Vođe pobjedničkih zemalja sastali su se početkom 1919. u Parizu kako bi postavili temelje
mira i odredile sudbine poraženih. Glavnu ulogu u tome imali su premijeri Francuske Georges
Clemenceau, Velike Britanije David Lloyd George, te predsjednici SAD-a Woodrow Wilson i
Italije Vittorio Orlando. Njemačka je dobila teške uvjete sporazumom potpisanim 28. lipnja
1919. u Versaillesu. Nešto lakše uvjete mira dobile su Austrija i Mađarska. Rusija zbog vlasti
Boljševika nije sudjelovala u pregovorima. Prema Versajskom ugovoru, novi je svjetski
poredak dobio ime Versajski poredak.