ISPIT IZ MILOŠA

PRVO PREDAVANJE

Poljska je podijeljena između susjeda (Njemačke i SSSR-a) 27. listopada. 1939.

SSSR je napao Finsku, prvi napad dogodio se 30. studenog, a Helsinki je pao 12. ožujka
1940. Bitka za Finsku odvratila je pozornost prema Skandinaviji. Zaraćene strane željele su
osigurati Norveške luke i švedske rudnike željeza. Njemačka je zauzela Dansku i glavne
Norveške luke. Francuzi su uspjeli nagovoriti Britaniju na protunapad. Mješovite postrojbe
intervenirale su u Norveškoj, što je dovelo do oslobađanja luke Narvik. No 7. lipnja saveznici
su napustili Narvik zbog ogromne ofenzive Wehrmachta prema zapadu na tlu Francuske. 10.
svibnja 1940. Hitler je pokrenuo akciju koja predstavlja njegov najveći pothvat. Blitzkriegom
i uz pomoću Luftwaffea (LUFTVAFEA) uništio je nizozemsku i belgijsku obranu, preko
300,000 francuskih i engleskih vojnika bilo je skučeno u Dunkerqueu.(DANKERU) Izvršen
je napad prema jugu i zapadu Francuske, što je za posljedicu imalo ogromne kolone
prognanika. Italija je objavila rat Francuskoj, a bojište je bilo na jugoistoku. Do 7. lipnja
Francuska je bila u rasulu. Vlada je bila u Bordeauxu (BORDU). 22. lipnja novi šef vlade
maršal Philippe Petaine (FILIP PETA) potpisao je primirje u gradiću Rethondes,
(RETONDU) gdje je potpisan i prekid vatre 11. studenog 1918.

VELIKA BRITANIJA

Nakon ovog neočekivanog trijumfa, Hitler se obračunao sa Ujedinjenim

Kraljevstvom. Naime nakon dolaska Churchilla na vlast sporazum je postao neizvediv. Sa
svojim savjetnicima Hitler je 16. srpnja 1940. donio plan „See Lowe“, plan za iskrcavanje
preko La Manchea. Došlo je do zračne bitka nad Engleskom, prije nego li je šef Luftwaffea
Goering pokrenuo ofenzivu terora tijekom kojeg je London bombardiran. No RAF i radar
pružili su otpor te je Hitler naposljetku 12. listopada odustao. No zahvaljujući podmornicama
Njemačka je blokira britansko otočje. Britanski teritorij se postavio kao simbol otpora –
posljednja nada za okupirani dio Europe..

MEDITERAN/BALKAN

Na prijelazu 1940. i 1941. rat se prebacio na Mediteran i Balkan. Ulazak Italije u rat
pokazao je probleme kod strateške koordinacije Sila Osovine. Hitler je poručio Cianu da ne
želi da se otvori nova fronta na Jugu. Štoviše, razmišljao je o napadu na SSSR u srpnju. No
Mussolini je ipak poslao 11 divizija iz Albanije u Grčku koja je pak imala tek 4 divizije.
Talijani su do studenog nizali uspijehe no tada su ih Grci u samo deset dana protjerali
ponovno u Albaniju. Nakon ovog fijaska Mussolini je tražio spas od Hitlera, koji je bio
prisiljen intervenira prije napada na SSSR. Prilikom prolaska Njemačke vojske prema Grčkoj
dogodio se državni udar 27. ožujka 1941. u Beogradu je srušen regent Pavle. Bez obzira
na obećanje nove Jugoslavenske vlade kako će pristupiti trojnom paktu (Simović) Hitler je
dao da se 6. travnja 1941. bombardira Beograd, što je dovelo do bezuvjetna kapitulacija 17.
travnja. Atena je pala 27. travnja.

SSSR

Britanci su iskoristili Mediteran kako bi si smanjili teret proširivanjem fronte. Italija

je kao zadatak imala kontrolu područja i zadatak da zatvori Sueski kanal i puteve prema
naftnim poljima. No talijani su se pokazali nesposobnima, te ih je Hitler morao spašavati
preko Rommela i korpusa Afrikaa Korps. Irak, Sirija, Libanon bili su okupirani od strane
Engleza. Njemačka ofenziva protiv SSSR bila je u tijeku. Ta odgoda pokazala se kobnom, jer
Njemačka nije uspijela stići do Moskve prije zime. Ni Staljin ni Hitler nisu namjeravali
poštivati pakt iz 1939. Postoje teze koja koje navode kako je Hitler samo pretekao Staljina
koji je također namjeravao napasti Njemačku. No ta teza ne drži vodu zbog nepripremljenosti
Crvene Armije, ali je Staljin rat planirao za 1943. Čak nije ni vjerovao informiranim
Britancima koji su ga upozoravali o napadu. 22. lipnja 1941. Njemačka je pokrenula
operaciju Barbarossa sa 4 000 000 vojnika, 3500 oklopnih vozila i 5000 ratnih zrakoplova.
Crvena Armija bila je iznenađena i svladana, Wehrmacht je probio sve crte, približili su se
Lenjingradu, Kijev je pao već 19. rujna. No kao i u vrijeme Napoleona, Sovjete je spasila
zima. Priroda i dolazak pojačanja sa Sibira spasili su Moskvu.

JAPAN

Rat je dobio novu dimenziju naglim širenjem na prostor Tihog Oceana. Japan je već
početkom 1930. Pokazao imperijalistički apetit, posebice na račun Kine, te je tako narušio
odnose sa međunarodnom zajednicom, posebice sa SAD-om. Kina je bila pod zaštitom
komunista Mao Ze Tunga i nacionalista. Ovakav ekspanzionizam Japana prema jugoistoku
Azije prijetio je američkoj prevlasti na Pacifiku. Svjestan opasnosti i nespremnosti zemlje,
Roosevelt je odgađao sukob. U slučaju ulaska u rat prioritet je davao borbi protiv Njemačke.
No 7. i 8. prosinca 1941. Japan je napao Pearl Harbor. U vezi ovog događaja postoje razne
rasprave– da li je Roosevelt bio iznenađen, da li je dopustio traumatično bombardiranje da bi
izazvao šok u američkoj javnosti? Jesu li Amerikanci raznim potezima i provokacijama
manipulirali Japanskim vodstvom, doveli ga u zamku? Ali prije uzimanja u obzir
najradikalnijih teza treba imati na umu kako SAD nije bio spreman za rat. Prvih mjeseci
1942. Japanci su nizali brze i potpune pobjede zauzevši Hong Kong, Filipine, Indoneziju,
Maleziju i Singapur. Okupirali Burmu – vrata Indije. Na otocima srednjeg Pacifika
prekinuli su vezu SAD-a i Australije. Ovom azijskom Blitzkriegu saveznici su uzvratili
sitnim zračnim protuudarom, sve do ožujka 1943. kad su došli na Novu Gvineju, Japanci su
osjetili teškoće upravljanjem raširenog prostora. Mjesec dana poslije Saveznici su
bombardirali Tokyo. Japanci su napredovali prema jugu Nove Gvineje, Novoj Kaledoniji i
Aleutskim otocima. Stvarili su carstvo formalno nazvano Sferom prosperiteta. Japanci su se
suočili s poteškoćama u upravljanju velikog prostora. Posezali su za okrutnim metodama,
izazivajući otpore okupiranih naroda što su pak iskoristili saveznici. Tako je osovina u prvoj
polovici 1942. dostigla maksimum ekspanzije, a u Europi i na Mediteranu Njemačka je vlada
bojištem.

2. PREDAVANJE

U lipnju 1942. Njemačka je počela ofenzivu protiv SSSR-a, prešavši Volgu došli
su do Kavkaza. Erwin Rommel se približio Kairu i 23. listopada 1942. došao pred El
Alamein. Njemačka je preko Irana planirala doći do Indije.

Atlantska bitka prolazi kroz najžešće trenutke – Njemačke podmornice razbile su

britansku flotu i prekinule opskrbu Engleske. Prvo stvarno slabljenje osovine dogodilo se na
Azijskoj strani na otoku Midway gdje je došlo do teškog poraz Japana. Amerikanci su
preuzeli inicijativu i nakon neuspjele japanske ofenzive u Novoj Gvineji iskrcali su se u
Guadalcanal, te su u kolovozu 1942. zaustavili japanski napredak prema jugu.

Gotovo istovremeno na atlantskom bojištu Britanaci su napredovali zahvaljujući

američkoj pomoći a Njemačka je izgubila najbolje brodove, povlači podmornice prema
Arktiku.

Na mediteransko – afričkom bojištu, saveznici su oduzeli neprijatelju prednost.

Britanska vojska u Egiptu dobila je američku pomoć. Na Malti je pak bila britanska baza koja
je pomogla uništiti Rommelovu opskrbu. U listopadu 1942. engleski general Montgomery
preuzeo je ofenzivu. 23. listopada El Alamein. Nakon bitke koja je trajala 12 dana, saveznici
su probili crtu i potjerajli protivnika prema zapadu. Saveznički uspjeh osigurao je iskrcavanje
u Maroku i Alžiru 1942. Njemačko – talijanske snage kapitulirale su u Tunisu 13. svibnja
1943., nakon čega je jug Italije bio izložen nesmetanom bombardiranju i iskrcavanju.
 Prekretnica na istočnoj fronti bio je Staljingrad. Njemačka je napredovala prema
Kakvazu, kako bi osigurali proboj i odsjekla Sovjete od kakvaške nafte, Nijemci su se
nastojali fiksirati na Volgu. A Staljingrad kao ideološki simbol, kao industrijsko središte i
čvor komunikacija, posta je teren obračuna. 6. njemačka vojska pod Paulusom ušla je u grad
sredinom rujna 1942. i otvarila najstrašniju i najkrvaviju bitku u povijesti. Žestoke borbe u
gradu su trajale sve do 18. studenog. Unatoč upozorenjima Hitler je naredio Paulusu da
dovrši ofenzivu. 19. studenog Sovjeti su izvršili protuofenzivu preko Volge i postavili obruč
oko 330.000 neprijateljskih vojnika. Njemački pokušaji proboja nije uspio i Paulus je
naposljetku kapitulirao 2. veljače 1943.

 Osovina je u Staljingradu izgubila pola milijuna vojnika, zbog čega je

Hitlerova prevlast bila ugušena. Nezadovoljstvo se pojavilo i u vojsci i među
generalima. Njemačka je pokušala popraviti odnose sa Italijom, dok su
Mađarska i Rumunjska pregovarale sa Saveznicima. No mukama osovine nije
bilo kraja. Od siječnja 1943. Roosevelt i Churchill su razmišljali o
neutralizaciji i zauzimanju Italije. To bi im osiguralo Mediteran, a Italija bi
postala pozadina za napad na Njemačku sa juga. Saveznici su se 10. srpnja
1943. iskrcali na Sicijilu. Italija je bila na rubu gospodarskog rasula.
(stanovništvo protiv Mussolinija i fašističkog režima.) Fašizam su dokrajčili
fašisti – nedavno svrgnuti hijerarsi srušili su Mussolinija 24. srpnja 1943.
Kralj Vittorio Emanuelle III. imenovao je maršala Badoglija (Bardolja)
šefom vlade. Nakon što je uhićen Mussollini, 3. rujna potpisano je primirje
sa Saveznicima. Istog dana Montgomery(vb) se prebacio na Kalabriju, dok je
Clarck (sad) zauzeo Salermo. Nijemci su na to reagirali okupacijom sjevera i
središta zemlje, razoružali su talijanske vojnike i operacijom komandosa
oslobodili su Mussolinija. On je osnovao talijansku socijalnu republiku sa
sjedištem u Salo. Saveznici su ušli u Rim 4. lipnja 1944. te su vodili borbe
protiv Njemačke sve do travnja 1945. Talijanski partizani su 28. travnja
1945. smaknuli Mussolinija.

Tijekom teheranske konferencije saveznici su se dogovorili o napadu preko Francuske. Plan

„Overlord“ predvidio je američko-britansko iskrcavanje u Normandiji pod
Eisenhowerom (Ajzenhoverom) 6.6.1944. Saveznici su sa nevjerojatnom armadom nasrnuli
na njemački atlantski zid preko pet točaka. Bez dovoljnih pojačanja i suočeni sa djelovanjem
koordiniranog francuskog otpora, Nijemci su izgubili pozicije. Krajem srpnja Amerikanci su
po kontrolom imali Bretagnu i Normandiju, Pariz je oslobođen 5. kolovoza. 15. kolovoza
iskrcali su se u Provansi. Saveznici su uz pomoć snaga De Gaullea (Du Gola) zauzeli
Marseille (Marsej) i Toulouse (Tuluz). Napredovali su duž rijeke Rhoine (Ron) te su
skrenuli prema Njemačkoj zajedno sa snagama iz Normandije. No Njemačka se uzdala u nova
oružja (rakete v1 i v2). Njemačka je 16. prosinca izvela uspješna protuofenziva na Ardenima
no zaustavljena je već 28. prosinca.

U srpnju 1944. Crvena Armija prešla je granicu Poljske, Staljin je zaustavio

napredak kako ne bi ometao Njemačko suzbijanje Varšavskog ustanka. Do kraja ljeta Sovjeti
su stigli do istočne Turske, te su ušli u Rumunjsku i Bugarsku. Na jesen su ušli u
Mađarsku, te stupili na tlo Jugoslavije. U siječnju 1945. Sovjeti su bili udaljeni svega 70
km od Berlina. U narednim tjednima pala je Varšava, Krakowa, Budimpešta. Amerikanci su
prešli Rajnu početkom ožujka. Saveznici su se sa Sovjetima spojili na Elbi 25. travnja 1945.
Nekoliko dana poslije, Hitler je počinio samoubojstvo u razrušenom Berlinu koji je pao 2.
svibnja. Nakon čega Njemačka kapitulira 8. svibnja. Rat još traje. Ishod se pokazao
tragičnim za poraženu stranu.

U lipnju 1944. Japanci su izgubili ravnotežu. Pod vodstvom admirala Nimitza

(Nemeca)i generala MacArthura, američke postrojbe su skokovima i iskrcavanjem marinaca
koji su imali podršku zrakoplovstva i bombardera B-29, oslobodile otoke i otočja od strateške
važnosti na Tihom Oceanu. Amerikanci su se približavali japanskom arhipelagu sve do
Okinowa u travnju 1945. gdje su likvidirali japansku flotu. Bitke sa Okinowu i Iwo Jimu
bile su prave klaonice. Naime Amerikanci su bili suočeni sa očajnim otporom Japanaca koji
su bili spremni na rat do posljednjeg čovjeka. Kamikaze su amerikancima nanosile ogromne
gubitke. Procjenjuje se da je poginulo stotine tisuća Američkih vojnika. Truman je odbio
autorizirati korištenje novog oružja –atomskih bombi koje su testirane u Novom Meksiku. 6.
kolovoza Hirosihma, 9. kolovoza Nagasaki. 8. kolozova sovjetski savez objavio je rat
Japanu. Naposljetku, car Hirohito pristao na kapitulaciju potpisanu 2. rujna 1945. Drugi
svjetski rat je gotov.

Tri karakteristike wwII.: dugotrajnost, geografska rasprostranjenost, intenzitet čine

ovaj rat totalnijim od prethodnog. Globalni sukob trajao je 6 godina. Broj zemalja i područja
koje je obuhvatio značajniji je nego li onaj od prije 20 godina. Glavno obilježje jest brutalnost
i razina uloženih sredstava. Npr. krajem 1941. Roosevelt je predlažio proizvodnju 600.000
ratnih zrakoplova, 45.000 oklopnih vozila, 20.000 topova i 18 milijuna tona
brodogradnje.
 Ulazak SAD-a u rat označio je drugu fazu sukoba i dao mu obilježje industrijskog
rata. SAD je svoju ekonomiju stavio u službu pobjede. Korišteni su svi raspoloživi resursi
zaraćenih strana, materijalni i ljudski. Izvršene su vojne operacije neviđene kompleksnosti i
razmjera. Znanost je itekako doprinijela razini destrukcija, od monstruoznih eksperimenata
liječnika smrti do nuklearnih apokalipsa. Ljudski gubici su neprocjenjivi. O njima se mogu
iznijeti samo okvirne procjene kojih ima u obilju. Drugi svjetski rat je barem tri, četiri puta
gori od prvog. 50 – 60 milijuna osoba izgubilo život, 35 milijuna Europljana, više civila nego
vojnika.

Istok je stradao više od zapada. Sovjetski savez broji između 17 i 21 milijun

mrtvih, Nijemaca 7 milijuna, Poljska je izgubila oko 5,5 milijuna građana (15%), Francuza
600.000, Britanaca 300.000. U Aziji stradalo od 6-8 milijuna Kineza, i do 2,3 milijuna
Japanaca. Amerikanaca oko 300.000. Masovna ubojstva izvršile su sve strane. Naročito kad
je riječ o masovnim bombardiranjima po modelu Španjolskog građanskog rata. Vođeni rukom
Staljina, Sovjeti su se istakli po: katinskom pokolju koji je obuhvaćao sustavno likvidiranje
od strane NKVD-a kroz proljeće 1940. 20,000 poljskih zarobljenika. Namjera da se obezglavi
vojna elita i onemogući da se spriječi budući otpor. Crvena Armija se iživljavala na civilima,
posebice žene – 2 milijuna silovano, 100.000 u Berlinu. Anglo – saksonske sile bile su bez
konkurencije u bombardiranjima. Od 1943. sistematski su uništavale gradove cijele okupirane
Europe (vrhunac 13. veljače 1945. kada bombardiranje od 14 sati Dresdena koji je
pretvaren u pepeo, desetak tisuća mrtvih.). Amerikanci obilježeni Hiroshimom i Nagasakijem.

Suludo je dovesti u pitanje činjenicu da je većina zločina povezana sa Hitlerom. No

sistematska eksterminacija 5 – 6 milijuna Židova a posebice planifikacija i uporni način
izvršavanja ostaju obilježje drugog svjetskog rata. Kad je Hitler točno odlučio definitivno
istrijebiti Židove? Unatoč izraženoj mržnji nacisti nisu do 1938. podvrgavali Židove nasilju.
Iako otvoreno antisemit, Hitler je vodio računa o međunarodnoj i njemačkoj javnosti. Kad su
se međunarodne napetosti približile vrhuncu, Hitler je na zasjedanju 30. siječnja 1939. javno
nagovijestio „uništenje židovske rase u Europi“ u slučaju da dođe do sukoba. Sa ulaskom
Njemačke u rat, antisemitizam je poprio apokaliptičnu dimenziju. 1939. se razmišljalo o
iseljavanju Židova na Madagaskar, u Poljskoj su se Židovi prselili u ghetta većih gradova
gdje su živjeli u užasnim uvjetima. Nacisti još nisu izumili definitivni plan za eksterminaciju.
Pravi početak genocida nemoguće je datirati. Hitler nije nikad dao pismeni nalog a masovna
ubijanja počinjela su sa napadom na SSSR. Famozne Einsatzgruppen (Ajnzastgrupen) po
prostranstvima SSSR ubile su milijun ljudi, većinom Židova. Kad su Nijemci došli do
maksimuma osvajanja SSSR-a, držali su pod nadzorom 11 milijuna Židova. Krajem srpnja
1941. Goering je naredio Reinhardt Heidrichtu (Rainhard Henrihu) da sastavi plan. 20.
siječnja 1942. u predgrađu Berlina 15 nacističkih dužnosnika pod Reinhardtom Heindrichtu,
u odsutnosti Hitlera, elaboriralo je više puta spomenuto rješenje Židovskog pitanja. U
proljeće 1942. započela su deporanja Židova, Slavena i inferiornih rasa (posebice Roma)
prema mreži koncentracijskih logora.

Najstrašniji je svakako Auschwitz – Birkenau koji je izgrađen u svibnju 1940. U

kojem je nastradalo milijun Židova, 12.000 na dan. Najučinkovitije sredstvo ubijanja bile su
plinske komore. 5 – 6 milijuna Židova, tj. 72% zajednice. Nijedna skupina nije tako sustavno i
opsesivno likvidirana, čak ni Romi. Hitler je smatrao da svaki Židov mora nestati. Na kraju
rata kad su Amerikanci oslobadili logore, slike i snimke živih kostura i gomila leševa izazvale
su neopisivu kolektivnu traumu. Elaboriran je novi koncept međunarodnog prava – zločin
protiv čovječnosti. Koncept je donesen samo protiv poražene strane u Nurnbergu od 18.
listopada 1941. do 1. listopada 1946.

3 PREDAVANJE

Usklađivanje stajališta započelo je 14. kolovozu 1941., sa manifestom Atlantske

povelje- kojom su se dogovorili Churchill i Roosevelt iako na nju nisu stavili potpise.
Povelja je potpisana u blizini kanadskog otoka Newfoundland, (NIFNLEND) na brodu
Augusta. Atlantskom poveljom pokušali su se izraditi temelji nove međunarodne politike i
obnovljenih međunarodnih odnosa. Poveljom se od potpisatelja tražilo da ne traže teritorijalna
širenja niti promjene granica u svoju korist. Promiče u Wilsonovom duhu pravo na
samoodređenje i pravo svake nacije na odabir političkog sustava, slobodni pristup svih nacija
sirovinama. Povelju su 24. rujna 1941. potpisale sve zemlje u ratu sa Osovinama, pa čak i
SSSR sa rezervama. Tekst povelje predstavlja temelj Deklaracije Ujedinjenih Naroda
potpisane 1.1.1942. u Washingtonu, kao i temelj povelje Ujedinjenih Naroda od
26.6.1945. u San Franciscu.

Deklaracija Ujedinjenih Naroda je proizašla iz konferencije zvane Arcadia održane

u Washingtonu između (22. prosinca 1941. i 14. siječnja 1942.,) neposredno nakon ulaska
SAD-a u rat. Ona je odražavala fuziju američko – britanskih interesa. Te dvije zemlje tada su
odlučile kako neće samovoljno bez pristanka partnera prihvatiti bilo kakav mir sa Osovinom,
kako će uložiti resurse u svrhu pobjede te su prihvatili ideju o iskrcavanju u Sjevernoj Africi.
Tijekom te 1942. zapadnjački saveznici ulažili su napore u približavanje sa SSSR-om kako bi
učvrstili „Veliki Savez“. Tako je Churchill potpisao pakt sa Staljinom 26. svibnja 1942., no
trebalo je pričekati 1943. Kada se dogodio veliki preokret Staljingrada te je SSSR postao
nezaobilazan faktor u pobjedi protiv zajedničkog neprijatelja. Od tog trenutka Saveznicima je
SSSR postao prijekopotreban te su prešli preko njegove sve ambicioznije želje za teritorijem.

Na konferenciji na Casablanci održanoj od 14. do 20. siječnja 1943. Roosevelt je

iznio ideju o bezuvjetnoj kapitulaciji Sila Osovine, u podršci Staljinu zbog dramatičnih
operacija u SSSR-u. Raspuštanje kominterne koje je pogrešno shvaćeno kao znak napuštanja
ideje o revoluciji te su sastanci između predstavnika Velike Britanije i SSSR-a postali sve
češći. U Quebecu je od 17.-24. kolovoza 1943. izrađene nacrt deklaracije SAD-a, SSSR-a,
GB i Kine. U listopadu su američki, ruski i britanski ministri vanjskih poslova odlučili
osnovati savjetodavni odbor koji se sastao u Londonu nakon Hitlerova pada. Prvi summit se
održao na konferenciji u Teheranu, od 28. studenog do 1. prosinca 1943. Na kojoj je
glavna tema bilo otvaranje nove fronte na zapadu (Normandija, Provansa). Saveznici su se
morali suočiti sa velikim Staljinovim pretenzijana te se nisu bili u stanju izvući lažnim
obećanjima u nadi da će sve lako srediti kada dođe mir. Sovjeti su tada već natjerali Nijemce
natrag preko doline Dona i ništa ih više nije moglo zaustaviti u pohodu na Europu. Staljin je
tražio da baltičke zemlje ostanu u SSSR-u, da se poveća Poljsku na račun Njemačke te da se
Njemačku podijeli na 5 država. Također nije krio težnje prema Balkanu i azijskim prostorima.
U Teheranu se dogovoriloo o ekstenziji Poljske do rijeke Oder, te o podjeli Njemačke.
Europski savjetodavni odbor u siječnju 1944. (London) preuzeo je odluke, a sastao se
stotinjak puta do srpnja 1945. Tu su i nastale ideja o uspostavi okupacijskih zona u
Njemačkoj. Prvi protokol iz 12. rujna 1944. Predviđao je tri zone – drugi iz studenog 1944.
određuje da će Njemačkom upravljati međusaveznički nadzorni savjet sastavljen od
zapovjednika savezničkih vojski. Na konferenciju u Jalti, Churchill je bio zabrinut zbog
povlačenja Amerikanaca iz Europe, donio je odluku o formiranju francuske okupacijske zone
u Njemačkoj. Naime Churchill je smatrao kako je nužno ograničiti utjecaj Moskve. Trebao se
suočiti sa pritiskom komunista na području Mediterana – posebno u Grčkoj (gdje traži
iskrcavanje na Dodekanezu). Kako taj zahtjev nije bio realiziran, Churchill je tražio izravni
sporazum sa Staljinom. Sastanak se održao u Moskvi 9.-18.10.1944. Churchill je htio da
Sovjete drži podalje od Mediterana te da se obustave njihove pretenzije. Činilo se da su
dogovorene zone utjecaja. Britanci su trebali biti dominantni u Grčkoj a utjecaj Moskve bio je
sveden na minimum. U Jugoslaviji je utjecaj 50/50, a Rumunjska i Bugarska su pod SSSR-
om. No nisu se dogovorili o provedbi istog na terenu što je utjecalo na razvoj događaja u
budućnosti.

4. PREDAVANJE

Na Jalti su se sastali Roosevelt, Churchill i Staljin 4.-11.2.1945. godine. Ciljevi ovog

susreta bili su: dogovoriti se oko strategije i posljednjih operacija da bi se ubrzalo
okončavanje sukoba, odrediti sudbinu Europe nakon zatišja oružja i pronaći
mehanizme garancije za novi svjetski poredak.

Staljin je želio da se potvrde rezultati prošlog sastanka u Moskvi tijekom kojeg je

neslužbeno izrađen nacrt o utjecajnim zonama te da se kreira nova Poljska pod
komunističkom vlašću. Uz to tražio je južni dio otoka Saharin, Kurilske otoke, kontrolu
željezničkog prometa Mandžurije, ratnu odštetu od Njemačke i tri mjesta u organizaciji UN-a.

Rooseveltu je najbitnije bilo da se rat što prije završi te sa što manjim američkim
gubicima. Cilj mu je bio privući Sovjete u rat protiv Japana. Nije mu bila ni mrska ideja da
postane arbitar Moskve i Londona. Želio je novu europsku ravnotežu koja bi spriječila
sovjetsku hegemoniju.

No Staljin je imao bolji položaj nego saveznički partneri, zbog delikatnog vojnog
konteksta (Crvena Armija kraj Berlina). Amerikanci i Britanci bili su kočeni njemačkom
ofenzivom na Ardenima. Svi su se složili oko zahtjeva da Njemačka mora kapitulirati bez
uvjeta, mora biti demilitarizirana i denacificirana. Iza Churchillovih proklamacija kako želi
uništiti nacizam krio se plan da pretvori dio Njemačke pod kontrolom zapadnjačkih sila u štit
protiv SSSR-a. No konačne odluke o sudbini njemačke države bile su odgođeni. Prihvaćen je
princip podjele teritorija kao i teritorija Berlina na okupacijske zone. Zbog Churchillaovog
inzistiranja Francuska je nakon Jalte integrirana u pregovore i dobila je okupacijsku zonu u
Njemačkoj i u Berlinu.

Pitanje Poljske bilo je najosjetljivije za sve sudionike konferencije. Naime,

Ujedinjeno Kraljevstvo dalo je utočište Poljskoj vladi. A Roosevelt je morao voditi računa o
brojnom glasačkom tijelu Poljskog porijekla koje mu je dalo potporu tijekom nedavnih izbora.
Poslije oslobođenja Poljske, Staljin je instalirao komunističku vladu i priznao je službenom u
srpnju 1944. Zapadnjački saveznici su popustili sovjetskom Savezu te mu dozvolili da Poljska
bude premještena prema zapadu i da Sovjetsko – Poljska granica bude smještena na neznatno
izmijenjenoj crti Curzon (koja je uspostavljena nakon rata 1921.).
 Sovjetski Savez se obvezao kako će objaviti rat Japanu tri mjeseca nakon Njemačke
kapitulacije, te dobiva Jug Sahalina, dio Kurilskih otoka, mandžurijsku luku Port Arthur
i nadzor nad željeznicama.

Nakon Jalte, došlo je do zaoštravanja odnosa između saveznicima. Tenzije su postale

vidljive i prije Rooseveltove smrti 12. travnja 1945., a Truman se pokazao odlučnijim prema
SSSR-u.

Posljednja velika konferencija održana je od 17.7-2.8.1945. u dvorcu Cecilienhof

u blizini Potsdama. Rat se završio u Europi a europske sile Osovine su kapitulirale. Hitler se
ubio. Sukob se nastavio u Aziji ali je pobjeda Saveznika bila osigurana zbog toga što su
Amerikanci dan prije prvi na svijetu izvršili atomski pokus u Novom Meksiku. Od glavnih
protagonista Jalte, samo je Staljin sudjelovao od početka do kraja. Truman je zamjenio
Roosevelta, Churchill je napustio konferenciju da bi ga zamijenio novi premijer Clement
Attlee ( KLEMO ATLI). Dogovori u Potsdamu donijeli su integralnu okupaciju
Njemačke, odnosno razdvajanje Njemačke i Austrije i podjelu Berlina na 4 okupacijske zone
(Američku, Sovjetsku, Britansku i Francusku). Svakoj okupacijskoj sili dopušteno je da sama
pribere ratnu odštetu u svojoj zoni. Njemačka mora biti denacificirana, demokratizirana,
demilitarizirana i dekartelizirana (razbijanje velikih kompanija).

Nova Njemačka izgubila je 25% teritorija. U Potsdamu je dozvoljen proces

premještanje Njemačkog etničkog stanovništva istočne i srednje Europe. U tom pitanju su
Saveznici uzeli u obzir realno stanje jer su mnogi Nijemci napustili domove pred napretkom
Crvene Armije, ili su pak bili protjerani. Takvim stavom su nedvojbeno potaknuli „etničkog
čišćenje“. Do nedavno je bilo malo poznato nasilje koje je popratilo te deportacije. Smatra se
da je više stotina Nijemaca srednje i istočne Europe izgubilo život tijekom rata i u poraću.

Saveznici su također odlučili kako će Italiji oduzeti afričke kolonije, odnosno

Eritreju, talijansku Somaliju i Libiju, kao i Albaniju.

Japanu 26. srpnja poslan ultimatum u ime SAD-a. UK-a i Kine. Od Japana se tražilo
da napusti cijeli teritorij koji je osvojio nakon 1937. Kao i da car Hirohito abdicira. U slučaju
odbijanja ultimatuma, Truman je obavjestio partnere o oružju koje namjerava koristiti.
Pregovarači su se rastali zadovoljni, no sa povratkom mira međusobne razmirice izbile su na
površinu.
 1943. godine Egipćani i Iračani iznijeli su ideju o uniji arapskih zemalja. Poslije su
Transjordanija, Saudijska Arabija, Sirija Jemen, i Libanon poduprli inicijativu koja
dovodi u ožujku 1945. do osnivanja Arapske Lige. Povelja te Lige proglasila je kako svaka
država članica nezavisna i da svaka emancipirana arapska država može pristupiti. Arapski
svijet se brani od strane hegemonije

5 PREDAVANJE

Neki povjesničari drže da su prvi jasni simptomi Hladnog rata bili vidljivi još 1917.,
zbog upadanja SAD-a na međunarodnu scenu koji se uključio u Prvi svjetski rat i Sovjetskog
saveza koji je likvidirao staru Rusiju. Tijekom Drugog svjetskog rata razmirice i kontradikcije
između Washingtona i Moskve su bile očite, ali je prevagnula potreba za suradnjom.

Potsdamska konferencija označila je početak Hladnog rata. Kad je Truman

obavijestio Staljina da namjerava koristiti novo oružje protiv Japana u slučaju odbijanja
ultimatuma, Staljin je dao pristanak. Truman je pomislio da sugovornik nije shvatio o čemu se
radi, ali se varao. Staljin je bio informiran o mogućnostima atomske bombe. Staljin je nalažio
Molotovu da ubrza Sovjetski nuklearni program. George Orwell nazvao je sukob „Hladni
rat“ nakon Hiroshime, usporedivši stanje sa antičkim robovlasničkim carstvima u sukobu sa
susjedima. 1947. godine sam naziv popularizirao je Walter Lippmann u seriji članaka „Cold
War“ koji su kasnije pretvoreni u knjigu.

HLADNI RAT je razdoblje političkih, ideoloških tenzija između dviju novih supersila.
Razdoblje u kojemu je cilj obiju strana bio da osiguraju dominaciju svim mogućim
metodama: zastrašivanjem, pritiskom, osvajanjem prostora kulture, lokalnim i perifernim
ratovima izuzevši izravni rat. Cijelo razdoblje između 1947. i 1989. nije pretjerano tretirati
kao jednu te istu cjelinu sa fazama raznih intenziteta. Često se odbija nazvati taj fenomen kao
rat zato što je ostao „Hladan“. No sam sukob uzeo je više života nego bilo koji rat u povijesti,
izuzevši WWII. Smatra se da je stradalo između 15 i 40 milijuna ljudi.

1945. godine američka administracija nije namjeravala ostati u Europi te je željela da

mir održava novonastala organizacija UN-a. Američka javnost željela je da se američki
vojnici vrate doma. No, nije bilo dovoljno brodova da se materijali i ljudi prenesu u par
mjeseci. Da nije bilo te poteškoće, Amerikanci bi napustili Europu do kraja 1945. godine, ali
kroz 1946. demobilizirano je 10 od 11 milijuna vojnika. U tom kratkom periodu od svega par
mjeseci nakon njemačke kapitulacije kristalizirali su se procesi koji će povući okidač za
Hladni rat. Zbog američkog povlačenja i sovjetske prisutnosti stvorena je neravnoteža u
međunarodnoj politici. Tj. Sovjeti su postajali sve agresivniji što su se Amerikance više
povlači, a oni su se sporije povlačili što su Sovjeti postajali agresivniji, sve do prestanka
povlačenja i vraćanja vojnika u Europu. Glavni teren djelovanja SSSR-a bila je srednja i
istočna Europa. U tim zemljama Sovjetske vlasti su se oslanjaju na lokalne komunističke
stranke. U tim društvima 1945. partije nisu predstavljale posebnu silu. Samo ih je Crvena
Armija nametala na vrh državnog aparata. U drugim slučajevima (Jugoslavija, Bugarska)
uživaju popularnost.

U Jugoslaviji je izvršena čistka oporbe. Uživali su ugled boraca protiv okupatora i

nositelja ideala pravde i jednakosti. Zauzimanje vlasti odvijalo se u dvije etape pod pažljivom
paskom Sovjeta. Prvo su komunističke stranke ulazile u koalicijske vlade sa demokratskim
snagama. U tim koalicijama su se komunisti zadovoljavali malim brojem ministarstava, ali su
ih sami birali – (većinom pravosuđe, unutarnji poslovi i financije.) Nakon čega bi odstranili i
likvidirali stvarne ili potencijalne protivnike. Što je u dvije, tri godine dovelo komuniste na
vlast taktikom „salame“ u svim državama istočne Europe, proces je zaključen Praškim
potezom u veljači 1948. godine.

Mnogo prije kraja ovog procesa zapadna Europa i SAD izrazile su zabrinutost. Proširio
se strah da će na ovaj način SSSR pokušati širiti utjecaj po cijelom kontinentu. Zbog toga su
Britanci intervenirali u Grčkoj još od Churchilla koji je u svom govoru 5. ožujka 1946.
upotrijebio izraz „Željezna zavjesa“ pred Trumanom u ovom kontekstu.

Odnose je uništavalo pitanje Njemačke na čijem su se teritoriju svi oni nalazili. Svi su
se, osim Francuza, složili da Njemačka mora ostati jedinstvena država. Saveznici nisu imali
iste razloge za očuvanje jedinstvene države. Naime Staljin je promijenio mišljenje – te je
smatrao da će zgrabiti cijelu Njemačku i da će to postići ako ona ostane jedna državna cjelina.
Sovjetski savez nastojao je pretvoriti dio Njemačke u poljoprivrednu zemlju agresivnom
agrarnom reformom i sistematskim rastavljanjem i nacionalizacijom njene industrije. Prema
interesima sovjetske ekonomije htio joj je onemogućiti obnovu i nametnuti jednopartijski
sistem. Amerikanci i Britanci težili su pak liberalizamu i višestranačju. Zbog čega su ubrzo
ublažili politiku denacifikacije i deindustrijalizacije u strahu da bi osiromašeni Nijemci mogli
biti na meti neprijateljske ideologije. Te je Njemačka ubrzo bila naoružana za obračun protiv
SSSR-a.

1947. je bitna godina, jedna od najvažnijih godina cijelog razdoblja do 1989. godine.
Naime tada je Hladni rat postao neosporiva stvarnost. Dolazi do raskola među
Saveznicima, te se dogodio preokret američke vanjske politike. Početkom 1947. zbog SSSR-a
američki dužnosnici obavili su reviziju diplomatske i vojne strategije. Zaustavljena je
demobilizacija i krenulo se u naoružavanje. Vojni troškovi konstantno su rasli a izolacionizam
je postao prošlost.

12. ožujka 1947. Truman je pred Kongresom zatražio pomoć za Grčku i Tursku u
vrijednosti od 400 milijuna dolara, 250 za Grčku, 150 za Tursku. Nastala je Trumanova
doktrina koja definira novu američku vanjsku politiku utemeljenu na potpori „slobodnom
svijetu“, tzv. „containment“ komunističkog vala. Kongres je odobrio prijedlog i nastala je
nova politička linija 22. svibnja 1947., što dodatno blokiralo rješavanje gorućih pitanja na
međunarodnoj sceni.

Tri mjeseca poslije lansiranja Trumanove doktrine, novi državni tajnik George
Marshall održava 5. lipnja 1947. na Harvardu važan govor za odnose Amerike i Europe
i između dviju Europa. Iznio je plan za pomoć u obnovi Europe. Takozvani „Marshallov
plan“ nazvan „Planom europske obnove“ bio je namijenjen cijeloj Europi, uključujući
Njemačku i istočnu Europu, ne isključujući SSSR, rasvjetljava strategiju containmenta koja je
komunizam planirala poraziti ekonomskim oružjem. Ne brani samo principe, „slobodu“ i
„slobodne narode“ već i svoje interese. 1946. godine 42% američkih izvoza se odnosilo na
zapadnu Europu, jedva 2% na istočnu. Rasulo europskih gospodarstava je moglo biti
katastrofalno za američki autoritet i ekonomiju – stoga je oporavak Europe bio od velike
važnosti. Prvi cilj Marshallova plana bio je suzbijanje sovjetske dominacije. Američke
vlasti bile su svjesne činjenice kako bijeda može gurnuti cijele države u naručje komunizma.
Plan je predviđao slanje besplatnih proizvoda i omogućavanje niskih kamata koje će
financirati američka Savezna blagajna. Zauzvrat su se europske zemlje trebale dogovoriti oko
strategije obnove i stabilnosti valuta. Pomoć nije trebala biti ponuđena državama nego
organizmu koji bi ih sve skupio. Plan je izrađen do srpnja 1947., zajmovi izdani preko
Svjetske Banke i nadzirani preko MMF u kojima je samo SAD imao pravo veta, zbog čega je
mogao nametnuti svoje uvjete. Pomoć je prihvatilo 16 zemalja, kasnije i zapadna Njemačka.
1948.. su se okupili u Organizaciji za Europsku ekonomsku suradnju, koju krajem 1960.
naslijedila Organizaciji za Europsku ekonomsku suradnju i razvoj. SAD je za plan u prvim
godinama izdvojio 13 milijardi dolara zbog čega je od 1948. do 1951. u Europi industrijska
proizvodnja narasla za 40%. Mnogi ekonomisti smatraju da je plan doprinio ublažavanju
poteškoća glavnih sektora ali i da je rast bio neovisan o pomoći i da su se mnoge zemlje
obnovile prije stizanja glavnih sredstava.
 6 PREDAVANJE

Sovjetski Savez odbio je Marshallov plan. Naime Staljin je shvatio kako je riječ o
političkoj zamci za destabilizaciju njegove zone utjecaja. Ubrzo je stigao Sovjetski odgovor
na Trumanovu doktrinu, SSSR je učvrstio stegu nad „svojim“ dijelom Europe, ali i
ofenzivnim mjerama kao što je (stvaranje informacijskog odbora) u listopadu 1947.,
Infrombirooa sa sjedištem u Beogradu koji je bio namjenjen za koordiniranje djelovanja
komunističkih partija podređenih SSSR-u. Jedan od glavnih Staljinovih suradnika, Stanoff,
formulirao je stavove Kremlja i nazvao ih „Doktrina Stanoff“ kao protutežu Trumanovoj
doktrini. Ta politička linija Moskve može se sažeti preko tri glavne točke: Svijet je podijeljen
na dva nepomirljiva tabora / SSSR je na čelu tabora demokracije i mira protiv
imperijalista / gdje god mogu, komunističke stranke moraju zauzeti vlast. Provedba te
doktrine dovela je do impozantnih prosvjeda i štrajkova u Francuskoj i Italiji gdje su
komunisti isključeni iz koalicijskih vlada. Marshallov plan je prvi odlučujući korak prema
stvaranju zapadnog bloka uperenog protiv SSSR-a. Marshallov plan nije isključivao nijednu
zemlju, pa ni SSSR. Čehoslovačka vlada pokazala je interes za njega, te se morala ponovno
nositi sa položajem prirodne mete jedne od dviju sila koje su je držale u procjepu.

Vlada se dijelila između komunista i 4 druge stranke. Unatoč miješanju Moskve u

njene poslove, predsjednik Beneš nastojao je izbjeći zarobljavanje svoje zemlje u jednom
bloku te ju je pozicionirao kao poveznicu između zapada i istoka. Tako je Čehoslovačka
vlada formalno prihvatila Marshallov plan. Međutim, pritisak iz Moskve prisilio ju je da se
predomisli. Beneš se uzdao u „prijateljstvo“ sa Staljinom. U veljači 1948. nastala je kriza -
ministar unutarnjih poslova sam je imenovao osam načelnika policije u Pragu, a svi su bili
komunisti. To je izazvalo protest te ostavke nekomunističkih ministara sa ciljem rušenja vlade
i prijevremenih izbora. U slučaju izbora mislili su da će komunisti izgubiti jer su odbili
Marshallov plan, ali nisu imali podršku Beneša koji se oporavljao od moždanog udara.
Neodlučnost Beneša i socijaldemokrata omogućila je komunistima da uz pomoć ulice i
prijetnji kako će SSSR-a intervenirati, zauzmu vladu. 25. veljače 1948. sastavljena je nova
vlada od komunista, uz iznimku Jana Masaryka koji je ubrzo pronađen mrtav. Praški potez
izazvao je šok na zapadu. Nakon te afere Europa je zatražila zaštitu SAD-a od SSSR-a.

Kao jedan od terena obračuna bio je teritorij Njemačke. Amerikanci i Britanci su spojili
okupacijske zone 1. siječnja 1947. godine. Francuska zona im se pridružila tek nakon
potpisivanje Londonskih ugovora 3. lipnja 1948. upravo zbog Praškog poteza. Prije toga,
16. travnja 1948. sve tri zone su pristupile Organizaciji za Europsku ekonomsku
suradnju, koja je stvorena zbog Marshallovog plana. 20. lipnja u toj trojnoj zoni uvedena je
valuta Njemačke Marke. Moskva je reagirala oštro te su već 23. lipnja bili blokirani pristupi
(ceste, pruge, rijeke) prema zapadnom Berlinu. Usred okupacijske zone našlo se 2 milijuna
stanovnika i 30 000 savezničkih vojnika. Sovjeti su zabranili opskrbu grada kao i dotok
plina i struje u nadi da će im Saveznici predati grad na rubu gladi. Vladala je neopisiva
napetost – najmanja iskra mogla je zapaliti barut i dovesti do izravnog sukoba. Uz pomoć tzv.
„zračnog mosta“ sve do svibnja 1949. grad je bio opskrbljivan zračnim putem naime SAD je
iskrcao sveukupno 2,5 milijuna tona robe, 8 tisuća tona na dan. Staljin je ponovno morati
popustiti i deblokirati grad. Nakon ovoga ugled Amerikanaca se poboljšao, pa i u očima
Nijemaca.

Za vrijeme Berlinske krize razvijao se institucionalni proces važan za Njemačku.

Otkada su 1946. organizirani prvi izbori, uskrsnuo je politički život u zapadnom dijelu
Njemačke. U rujnu 1948. delegati 10 zapadnih Landera su se sastali u Bohnu gdje su
formirali ustavotvorno parlamentarno vijeće. U sklopu nove strukture mjesecima se
izrađivalo ustavno rješenje te se 8. svibnja 1949. izglasao tzv. temeljni zakon koji
ustanovljava 23. svibnja Saveznu Republiku Njemačku sa glavnim gradom u Bohnu,
sastavljena od zapadnjačkih okupacijskih zona Njemačke i Berlina. Sovjetska zona je postala
„neovisna država“ kao Njemačka Demokratska Republika sa prijestolnicom u istočnom
Berlinu. Njemačka je službeno podijeljena na dva dijela.

U ožujku 1947. Francuzi i Britanci su potpisali sporazum u Dunkerqueu (Dankeru), te

su shvatili da trebaju proširiti suradnju. Ove dvije sile su 17. ožujka 1948. potpisale vojni
sporazum sa Luxemburgom, Belgijom i Nizozemskom. No, blokada Berlina nametala je
potrebu za još širim savezom. Dvije sjevernoameričke sile i zapadna Europa bile su potrebne
za vojni savez. SAD je trebao pristanak senata, što je i postignuto 11. lipnja 1948. kada je
prihvaćena rezolucija Vandenberg koja je ime naziv dobila po senatora koji ju je predložio.
Postalo je moguće vjerovati u jedinstven sustavu uzajamne obrane koji bi vezao dvije strane
Atlantika. Pregovori su počeli u srpnju 1948. u Washingtonu te su zaključeni se 4. travnja
1949. potpisivanjem Sjevernoatlantskog sporazuma. Pakt je držao kako će u slučaju agresije
na jednu potpisateljicu, sve ostale pomoći, a agresija na jednu je agresija na njih 12. Sigurnost
navedenih zemalja bila je osigurana vojnom i ekonomskom suradnjom. Vijeće ministara
potpisateljica 18. svibnja 1950. donijelo odluke o strukturama koje će činiti organizaciju
Sjevernoatlantskog sporazuma (NATO). Dodane su i druge organizacije tj. savezi članica sa
neeuropskim zemljama ili regijama. Sporazum sa Australijom i Novim Zelandom potpisan
u rujnu 1951., Manilski pakt sa jugoistočnim azijskim nekomunističkim državama u rujnu
1954., pa Bagdadski pakt sa Irakom, Iranom, Pakistanom i Turskom u veljači 1955.

Oblikovanje istočnog bloka provedeno je paralelnim putem. Kao pandan Marshallovom

planu, SSSR je stvorio savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć (COMECOM) koji je bio
namijenjen koordiniranju takozvanih „narodnih demokracija“. SSSR je sklapio čvrste
vojne saveze sa satelitima, poslije Staljinove smrti stvara se vojna organizacija poznata kao
Varšavski pakt (ekvivalent NATO-u). Do kraja 1940-ih može se reći kako je komunistički
blok nizao poraze u Hladnome ratu. Dolazi do krize unutar bloka – raskol Moskve i Beograda.
Raskol je osudio na poraz i grčke komuniste u građanskom ratu.

Kako Sovjeti i Amerikanci nisu ujedinili okupacijske zone, stvorene su dvije Koreje –
u sjevernoj vlast je zauzeo Kim Il Sung. U Kini nacionalisti Chankai Sheka i komunisti
Mao Ze Tunga ostaju bez zajedničkog neprijatelja. Buknuo je građanski rat. Unatoč prvim
pobjedama i pomoći Washingotona nacionalisti nisu izdržali udarce protivnika a vojska
izgubila ravnotežu u srpnju 1947. godine. 21. siječnja 1949. Changai Shek (ČANHAJ ŠEK)
daje ostavku i povlači se na Tajvan pod zaštitu SAD-a. 1. listopada 1949. proglašena je
Narodna Republika Kina. Iako su činili polovicu prve vlade, komunisti su preuzeli državu u
potpunosti. Mao Ze Tung inzistirao je na posebnosti svog režima i zalagao se za Kineski put
prema socijalizmu, pozivajući se na Sovjetski model. Hladni rat uvrstio je Kinu u istočni blok,
tim više što SAD i UN priznavali samo vladu Changai Sheka kao legitimnu. SSSR priznaje
NRK već 1950. godine. U veljači 1950. Mao Ze Tung je u Moskvi potpisao pakt koji je
predviđao vojnu i gospodarsku suradnju dviju država te donosi rješenja za razmirice iz WWII.

SSSR je dobio snažnog partnera, ali se koristito i drugim strategiju protiv zapada.
Strategija u Indokini i Indoneziji – kontekst dekolonizacije Dekolonizacija poslije 1945.
ne može se odvojiti iz sudara dvaju blokova. Narodi će u procesu dekolonizacije željeti
iskoristiti jedan blok protiv drugog. Put ka samostalnosti u Indoneziji bio je trnovit. Između
1945. i 1949. nizali su se dogovori, mir, oružani sukobi i represija. SAD i SSSR podupirali su
neovisnost države. SAD se zalagao za republiku pod nacionalistom Sukarna. SSSR pomaže
komunističkoj gerili. Pod jakim pritiskom UN-a i Washingtona, Nizozemci su prihvatili
neovisnost Indonezije u prosincu 1949. U Francuskoj Indokini (današnji Vijetnam,
Kambodža i Laos), SSSR i Kina podržali su revolucionarnu ligu za neovisnost Vijetnama
(Vietnim, Ho Shi Min). SAD je pomagao Francuzima prije Korejskog rata, kada je već bilo
prekasno. Odvijao se ne samo dekolonizacijski rat već rat protiv širenja komunizma.
 15. kolovoza 1947. Indija se podijelila na dvije neovisne države (Indija i Islamska
republika Pakistan koju čine zapadni i istočni Pakistan). Podjela je uzrokovala masovne
deportacije stanovništva kao i međusobne masakre. Dolazi do trajnog neprijateljstva Indije i
Pakistana oko pitanja neriješenih granica. U tim burnim i nestabilnim okolnostima 30.
siječnja 1948. događa se atentat na Ghandia. Pakistan je pristupio zapadnom bloku, a
Indija koliko – toliko se približava SSSR-u bez ideoloških konotacija.

Arapsko – izraelsko pitanje. Na početku su se Truman i Staljin slažili u UN-u da

Palestina mora biti podijeljena na dva dijela – Židovski i Arapski. Britanci su 11.12.1947.
objavili da će 15.5.1948. ukinuti mandat nad Palestinom. U Tel Avivu 14. svibnja 1948. par
sati prije isteka mandata Britanije Ben Gurion proglasio je nezavisnost izraelske države.
Iako su je Washington i Moskva priznali ni jedna strana nije vjerovala da će preživjeti.

Rat sa Egiptom, Libanonom, Transjordanijom, Sirijom, Irakom trajao je mjesecima

te je završen do ljeta 1949. nakon raznih primirja. Crta primirja dala je Izraelu teritorij za
trećinu veći nego što je predviđeno planom 1947. godine. Jeruzalem je podijeljen na dva
dijela, a put koji je spajao glavni grad sa Tel Avivom ostao je meta artiljerije. Stotina tisuća
Palestinaca napustili su svoje domove da bi našli utočište u Savezničke „samoproglašene
bratske“ susjedne države. Ni Izraelci ni Arapi nisu bili zadovoljni postignutim stanjem. SAD,
UK i Francuska su 25. lipnja 1950. objavili deklaraciju kojom su obznanili kako imaju
namjeru rješenje tražiti u sklopu UN-a, te su pozivali sve strane da poštuju novu crtu
razdvajanja ako žele oružje. Nisu pozvali SSSR da im se pridruži, želeći mu blokirati pristup
toj regiji. Arapske države su se okrenule prema Moskvi zbog revanša. Da bi shvatili kako je
SSSR dao podršku nastanku Izraela samo zbog interesa, moramo znati da je Staljin
pokrenuo „antikozmopolitsku kampanju“. Riječ je o antisemitskoj kampanji koja je od
1947. do početka 1953. dovela do uhićenja stotina židovskih intelektualaca i javnih djelatnika,
brojnih likvidacija, raspuštanja židovskog antifašističkog komiteta, sistematskog protjerivanja
Židova iz novinarstva, medicine, školstva. Taj val antisemitizma kulminirao je 1953. sa
suđenjem „bijelim bluzama“ kada 15 liječnika Kremlja većinom Židovi optuženo da su
otrovali Stanoffa i pripremali ubijanja za Amerikance.
7 PREDAVANJE

Francuska, Njemačka, Belgija, Nizozemska, Italija, Luksemburg. su 18. travnja

1951. godine potpisale ugovor kojim je ustanovljena Europsku zajednicu za ugljen i
čelik. Stupa na snagu 23. srpnja 1952. godine. Ukidinute su sve restrikcije i carinski nameti
na promet robe. To je bio samo početak integracija.

Staljin je preminuo. Sovjetske vlasti su objavile vijest 5. ožujka 1953. u 21:50, iako je
vjerojatnije da je bio mrtav od 1. ožujka, što mnogi uzimaju kao pravu prekretnicu Hladnog
rata i početak „odmrzavanja“. Njegova smrt izazvala je zabrinutost u SSSR-u. Vladajući
krugovi koji su preživjeli čistke željeli su izbjeći novu diktaturu i uspostavljaju kolegijalnu
vlast. Na čelo dolazi Georgi Malenkov, koji je preuzeo sekretarijat centralnog komiteta
komunističke partije i predsjedništvo vijeća ministara. 14. ožujka 1953. morao je napustio je
funkciju sekretara CK koja je prešla u rujnu u ruke Nikite Hruščova. Kao predsjednik Vijeća
Ministara bio je okružen sa 4 dopredsjednika – Maganović, Ulgakin, Berja i MVP Molotov,
Nakon likvidacije Berje u lipnju 1953. završeni su sukobi. Izrazito kompleksno stanje na čelu
vlasti postepeno je pojednostavio Hruščov koji je nametnuo sebe kao prvo ime u državi.

Stega pod Hruščovom se smanjila te nije dosegnula razine staljinizma. Amnestirani su

zatvorenici koji su osuđeni do pet godina, a liječnici optuženi za urotu protiv Staljina su
oslobođeni i rehabilitirani. 1958. godine Hruščov je osudio roman Doktor Živago, osobno je
tražio da se dopusti objavljivanje djela Jedan dan Ivana Denisovića Aleksandra
Solženjicina. Nakon posjete Hruščova izložbi avangarde u Moskvi 1962. stega nad kulturom
se povećala. Na vanjskopolitičkom planu nasljednici su prekinuli sa strategijom Hladnoga
rata. Promijenjene su taktike, ne ciljevi. Naime učvršćivanje dobitaka i pozicija iz Drugog
svjetskog rata ostajo je cilj, ali se napušta beskompromisna agresivnost na terenu
međunarodnih odnosa. Novi kadar se pokazao popustljivim kako bi se drugim putem ojačala
kohezija socijalističkog bloka. Hruščov je priznao „pogreške“ u vezi Jugoslavije te ih je
pripao Berji. Natjecanje sa zapadom postalo je realnost i sazrela je svijest o apokaliptičnim
posljedicama sudara blokova – oba raspolažu nuklearnim oružjem. Dulje mirno razdoblje bilo
je potrebno za realizaciju ambicioznih i grandioznih gospodarskih projekata i za uspjeh
dostizanja razine američkog protivnika. Traži se „pauza“.

Smirivanje tenzija nije značilo da SSSR planira spustiti gard. Na terenu naoružavanja i
tehničkog napretka, napori su ostali ogromni. Nakon izrade bombe A 1949. hidrogenske i
fuzijske bombe 1953. proizvode se super-bombarderi i dalekometne rakete. 1957.
lansiran je satelit Sputnik. Iste godine, 3. studenog poslano je prvo živo biće u svemir –
Lajka, pokupljena sa Moskovskih ulica, koja se nikad nije vratila na zemlju. 12. travnja
1961. poslan je Yuri Gagarin koji se vratio u svoju zemlju gdje je dočekan kao heroj. U
tim godinama se paralelno odvijao proces destaljinizacije. Od 14. do 25. veljače 1956. održan
je dvadeseti kongres komunističke partije SSSR-a, prvi od Staljinove smrti koji je
obilježen osudom Pariza. Kongres je dao Hruščovu priliku da promovira i nove
vanjskopolitičke smjerove SSSR-a. Na kraju skupa, u noći sa 24. na 25. veljače pred 1400
delegata Hruščov je izlažio tajni izvještaj o Staljinovom kultu ličnosti i zločinima. Tekst je
izložio pogreške dojučerašnjeg nepogrešivog vođe, „bolesno sumnjičavog“ koji je proganjao
brojne „poštene komuniste“. Tekst inzistira na svim pogreškama od 1934., od zločina prema
osobama do deportacija cijelih naroda preko nesposobnosti u pripremanju rata i tvrdoglavosti
prema drugim socijalističkim državama, posebice Jugoslaviji. Tekst izvještaja bio je
namijenjen članovima partije i nije bio objavljen do kraja 1980.-ih godina.

Početkom 1950.-ih promjene su zadesile i Ameriku. Novi američki predsjednik je

prisegnuo 40 dana prije Staljinove smrti. Nakon izbora 1952., republikanac general Dwight
Eisenhower ( DVAJT AJZENHOVER) zamjenjio je Trumana što je paradoksalno jer su
primireni duhovi u zemlji nakon mjeseci psihoze. Novi predsjednik uživao je popularnost
zbog zavidne vojne karijere i uloge u WWII. – Osloboditelj sjeverne Afrike i zapadne
Europe, izvršitelj iskrcavanja u Normandiji, čovjek koji je primio kapitulaciju Njemačke i
zapovjednik NATO-a. Svojim programom kojeg definira kao „dinamični konzervatizam“
smirio je situaciju i rješio se McCarthya. Iako su se poslije Staljinove smrti odnosi sa SSSR-
om normalizirali bio je spreman da odgovori na poteze Kremlja.

Gubitak nuklearnog monopola radikalizirao je politiku Bijele Kuće, ali Eisenhower koji
je kritizirao „Containment“ nije ulagao napor u planove savjetnika kao što je državni tajnik
John Forest Jules (doktrina „rollback“ po kojoj se komunizam treba odbiti do početnih
pozicija, tvorac doktrine masovne osvete koja predviđa nuklearni odgovor na napade SSSR-

Korejski rat. Kada je 1. listopada 1949. Mao Ze Tung proglasio nastajanje Kine,
mnogi su se pitali hoće li Azija pasti u ruke komunista. Amerikanci nisu pratili događaje u
Kini i van Japana te je izgledalo kao da zona nije pod interesom. Staljin je krenuo prema toj
strani, a na raspolaganju mu se našla Sjeverna Koreja s Kim Il Sungom. Ohrabrio ih je da
pređu 38. paralelu i „oslobode“ južni dio poluotoka. 25. lipnja 1950. to i čine. Truman odmah
reagira silom – daje masovno bombardirati Sjevernu Koreju i šalje vojsku pod
pokroviteljstvom UN-a koji su u odsutnosti delegata SSSR-a osudili agresiju i odobrili slanje
međunarodnih snaga da je spriječi. Krajem 1951. front se stabilizirao oko 38. paralele,
pregovori su se otvarili i zaključuju se 27. srpnja 1953. (poslije Staljinove smrti) primirjem
u Pan-Mugnionu jer rat službeno traje i danas. Oko 38 paralele je definirana zona rata i
postaje granica između dviju Koreja.

21. srpnja 1954. godine nakon pregovora u Ženevi sklopljen je mir u Indokini,
nakon francuskog vojnog poraza kod Dien Bien Phua, (DIEN BIEN FU) poraza zbog
nedostatka američke vojne pomoći. Taj sporazum kao i procesi koji su slijedili dali su
neovisnost Sjevernom Vijetnamu iznad 17. paralele pod SSSR-om i Južnom Vijetnamu koji
postaje saveznik Washingtona. Pariz se od 1. listopada 1954. mora suočiti i sa
nacionalističkim pobunama i ratom u Alžiru.

8 PREDAVANJE

U svibnju 1953. staljinističke vlasti podigli su norme rada bez povećanja plaća. 11.
lipnja 1953. dolazi do prvih štrajkova, a u istočnom Berlinu prvi veliki prosvjed održan je
16. lipnja. Sutradan su uz Berlin i drugi gradovi postali središtima nereda. Predsjednik
Walter Ulbricht (WALTER ULBRIHT) pozvao je sovjetsku vojsku u pomoć. U lipnju 1956.
radničke pobune zahvatile su Poljsku i Poznan. Neredi su krvavo ugušeni te su uzrokovali
nesuglasice unutar poljskog rukovodstva i donijeli pobjedu reformatorskog krila na čelu sa
Vladislavom Komulkom koji je postao prvi sekretar partije 21. listopada – nastaje poljsko
proljeće u listopadu. Došlo je do liberalizacija režima, a Komulka je pritegnuo uzde kad je
osjetio kako pokret izmiče kontroli.

Neusporedivo tragičnija se pokazala Mađarska. Događaji su počeli prosvjedom za

potporu Poljacima. Staljinova smrt i osuda Staljina probudile su nadu u liberalizaciju režima,
te se u Mađarskoj počinju zahtijevati radikalne promjene. Nakon što je smijenjen sekretara
partije Mathias Rakosia (MATIAS RAKOŠIA) u srpnju 1956. došao je Gero. Što ipak nije
umirilo strasti sve nemirnijih studenata, radnika i stanovnika Budimpešte na rubu eksplozije.
Nakon vijesti o uspjehu Komulke, studenti su organizirali prosvjede. 23. listopada 1956.
godine u glavnom gradu u kojima je sudjelovalo 20 000 ljudi. Čitali su se manifesti i pjevale
zabranjene domoljubne pjesme, srušen je Staljinov kip. Do večeri se 200 000 prosvjednika
našlo pred zgradom parlamenta. Kada je uhićena delegacija koja je željela iznijeti zahtjeve
naroda, pokrenu se opći sukob prosvjednika i političke policije – mađarska revolucija. Gero
je tražio intervenciju sovjetske vojske, koja u Budimpeštu ulazi 24. listopada u jutarnjim
satima. Uslijede su borbe sa naoružanim i organiziranim prosvjednicima, dok dio sovjetskih
trupa nije evakuirao grad i zemlju nekoliko dana poslije. Hruščov je u prvoj fazi bio spreman
na koncesije. Te je dopustio da reformatore Imre Nagy sastavi novu vladu. Koji vjerojatno
nije ni namjeravao voditi preokrete i srušiti komunizam, niti prekinuti sa SSSR-om, no
pritisak narodnog pokreta ga je potaknuo na iznimno hrabre i neoprezne korake. U samo
desetak dana sastavio je vladu koja je bila otvorena nekomunistima, prekinuo je sa strogim
jednostranačjem, oslobodio je političke zatvorenike pa i kardinala Mindszentya
(MINDSENTIJA) te je ukinuo političku policiju. Tadašnji mađarski tisak je prepoznao je u
njegovom radu začeće demokratskog sustava. 1. studenog Nagy izrazio želju da Mađarska
izađe iz V. Pakta, te je zatražio priznanje o neutralnosti od UN-a. Iza kulisa formirana je
nova vlada pod vodstvom Janosa Kadara sa blagoslovom Kremlja, sovjetska armada napala
je Budimpeštu i suzbila revoluciju do 14. studenog kada su pale zadnje točke otpora.
Egzekucije, zatvaranja i deportacije postale su svakodnevica. Nagy je likvidiran 1958.,
kardinal Mindszenty dobio azil u američkom veleposlanstvu gdje je živio 15 godina. Novi
čovjek u državi, Kadar, odigrao je sličnu ulogu kao Komulka u Poljskoj.

Amerikanci su preko diplomacije ohrabrivali Mađare da se odreknu SSSR-a kako bi

destabilizirali istočni blok. Washington nije namjeravao uložiti napore da se zaustavi gušenje
revolucije. Istovremeno je izbila nova međunarodna kriza na Suezu. Sueski kanal koji je
kroz egipatski teritorij omogućavao prolaz između Mediterana i Crvenog Mora do početka
1950. Bio je u rukama britanije i francuske. 1952. godine izbio je vojni puč koji je doveo do
pada kralja Faruka I.

Sa novim vođama, generalom Hajibom i pukovnikom Nasserom Egipat se

distancirao od zapadnih sila i poprimao je sve više nacionalistički arapski karakter. Nasser je
htio postati lider arapskog svijeta i htio je potencirati arapsko jedinstvo oko Egipta.
Suprotstavio se utjecaju imperijalističkih sila. Nastojao se riješiti britanskih trupa na Sueskom
kanalu. Pružio je potporu Palestini protiv Izraela i Alžiru protiv Francuske. Povlačenje Pariza
i Londona iz regije zaoštrilo je apetite Sovjeta i Amerikanaca koji su htijeli zamijeniti stare
sile u toj zoni. Nasserovi postupci ugrozili su interese Francuza, Britanaca i Izraelaca.
Koristeći pravila igre dvaju blokova, Nasser se trudio približiti i Washingtonu i Moskvi, pa i
Kinezima. Želio je dobiti financijsku pomoć za gradnju Asuanske brane. S obzirom kako je
Egipat kupovati oružje od istočnog bloka, Amerikanci su povukli pomoć. Nasser je 26. srpnja
1956. godine nacionalizirao je Sueski kanal. Prvi odgovori Britanije i Francuske bili su
diplomatski, ali bilo je jasno kako je potrebno drugačije rješenje. Dok su vodili naporne
pomirujuće pregovore sa Nasserom (a pripremali su i njegovo smaknuće), pomno su
pripremali vojnu intervenciju. Savez Britanije, Francuske i Izraela pripremao je Nasserovo
svrgnuće. Tajni plan u Sevresu sastavljen je između 21. i 24. listopada 1956. godine. Plan
je predviđao da Izrael napadne Egipat, a da Pariz i London sutradan pošalju ultimatum objema
stranama, da evakuiraju Sueski kanal prije nego li ga zauzmu vojnom akcijom. Zavjera je
pokrenuta 29. listopada, pojas Gaze i Sinaja te Kanaan zauzeli su Izraelci. Ultimatum je
nalagao povlačenje vojski – 31. listopada počinju britansko – francuska zračna bombardiranja
prije nego li se 5. i 7. studenog iskrcaju britanske i francuske jedinice na kanalu.

London i Pariz suočili su se sa osudom UN-a i nuklearnim prijetnjama Hruščova,

snažnim negodovanje SAD-a koji im naređuje da napuste Egipat. Prihvatili su primirje, a
novoosnovane „plave kacige“ stigle su i evakuirale Egipat. London i Izrael su se usmjerili
prema Washingtonu. Francuzi su nakon povratka De Gaullea na vlast 1958. godine nastojali
pokrenuti svoj nuklearni program i osamostaliti se od SAD-a. Nasser je postao lider arapskog
svijeta i panarabizma. Postavio je temelje velike arapske federacije i prihvatio je fuziju Egipta
i Sirije od 1958. – 1961. sa kojom je formirao Ujedinjenu Arapsku Republiku. Postao je
jedan od vođa trećeg svijeta. Paradoksalno, SAD i SSSR na istoj strani. To objašnjava
činjenica da su se stvari zakomplicirale. Međunarodna scena nije bila jednostavna kao prije, a
Sueska kriza odražava promjene koje su obilježile iduće desetljeće.

Brojne zemlje definirale su se kao neutralne te su se odbile opredijeliti za jedan ili drugi
blok. Nastaje pokret Nesvrstanih čiju prvu manifestaciju uočavamo sa konferencijom u
Pan Dungu u Indoneziji na otoku Javi održane od 18. do 24. travnja 1955. godine na
pozivu vlada Indonezije, Indije, Pakistana, Burme i Cejlona. Protagonisti Nasser, indijski
premijer Nehru i kineski premijer Zhou Enlai. Taj susret okupio je 27 zemalja, 21 azijsku
(uključujući Kinu i Japan, 9 sa Bliskog Istoka) i 6 afričkih zemalja. Raspravljalo se o nedavno
dekoloniziranim zemljama koje su bile svjesne potencijalne sile u bipolarnom svijetu.
Zaključci te konferencije pozivaju na neutralnost prema blokovima ali ne otkrivaju zajedničku
liniju sudionika. Komunističke zemlje kao Kina i Vijetnam, prozapadnjačke kao potpisnice
Bagdadškog i Manilskog pakta i neangažirane kao Egipat i Indija nemaju zajednički jezik.
Osuđeni su kolonijalizam i imperijalizam, posebno Južna Afrika zbog Apartheida i Francuska
kao glavna kolonijalna silu u Africi. Dolazi do ulaska trećeg svijeta na međunarodnu
pozornicu.

Godinu dana poslije 18. i 19. srpnja 1956. godine sastaju se na Brijunima Nehru,
Nasser, Sukarno i Tito. Osudili podjelu na blokove, pozvali su na razoružavanje, pomoć
nerazvijenim zemljama i odustajanje od atomske energije u ratne svrhe. Potpisivanje
Brijunske deklaracije 19. srpnja 1956. godine donijelo je novi faktor na međunarodnoj
sceni. Pokret Nesvrstanih (Nehruov termin) održo je prvu konferenciju od 1. do 6. runja
1961. u Beogradu gdje je poprimio precizniji oblik pod vodstvom Nehrua, Nassera i Tita.
Pokret se istaknuo inicijativama u smislu ubrzavanja dekolonizacije, postizanja trajnoga mira
i uklanjanja opasnosti rata – iza tih ideala stoji činjenica da je ta organizacija doslovno bila, uz
časne iznimke klub diktatora.

Amerikanci su se morali nositi sa politikom nezavisnosti i suverenosti De Gaullea. (DU

GULA) koji se 1958. vratio na vlast. De Gaulle nije zaboravio napete odnose sa Rooseveltom
tijekom rata. Bio je šokiraan ponašanjem Amerikanaca tijekom Sueske krize, te je uočio kako
se Britanci bacaju u njihovo naručje. Shvatio je kako SAD ohrabruje i koristi dekolonizaciju
da bi zamijenio Francusku u Laosu ili Južni Vijetnam, Maroko ili Alžiru. Francuska je bila
i ostala saveznik SAD-a – De Gaulleu cilj nije bio da napusti NATO već je htio ograničiti
američku hegemoniju. NATO nije smio biti instrument američke dominacije nad Europom.
Smatrao je da pobjeda nad komunizmom nije smijela značiti amerikanizaciju svijeta. Smetala
mu je prisutnost američkih vojnika na francuskom tlu. 17. rujna 1958. poslao je
memorandum u Washingtonu i Londonu kojim je savjetovao da zapovjedništvo NATO-a
bude povjereno direktoriju SAD-a, UK-a i Francuske. 13. veljače 1960. izveo je nuklearni
pokus – aktiviranjem bombe A u Sahari, iako je eksperiment počeo prije njega. Francuska
je postala četvrta sila sa tim oružjem. (SAD, SSSR, Britanija (posljednja imala prvi pokus
1952.) De Gaulle nije htio popustiti u politici nezavisnosti prema SAD-u. Često se
suprotstavljao Washingtonu i kritizirao je vanjsku politiku SAD-a. U Africi je francuska
premoć ponovno postala realnost. 21. veljače 1966. Povukao je Francusku iz
zapovjedništva NATO-a, naredio je odlazak američkih vojnika. No nikada mu cilj nije bio
prekinuti savez sa SAD-om. Iako sa Lyndon B. Johnsonom nije imao dobre odnose, sa
Kennedyem jest. Tijekom velikih kriza 1960.-ih godina (Berlinska 1961., Kubanska 1962.)
Francuska je bila velika potpora SAD-u.

9. PREDAVANJE

De Gaulle je činio sve kako bi očuva suverenost zemlje prema Amerikancima. Otvorio
je novo poglavlje francusko – njemačkih odnosa, te je ubrzo potom pronašao sugovornika u
kancelaru Konradu Adenaueru (KONRADU ADENAUERU). Između njih dvojice nastao
je čvrst osobni odnos utemeljen na međusobnom poštivanju, razumijevanju i uvažavanju. Bili
su veliki domoljubi i katolici koji su za cilj imali dobrobit svojih zemlja. Smatrali su da
Njemačka i Francuska imaju više interesa nego sporova. Smatrali su kako se zajedno mogu
zaštititi od sovjetske invazije, da mogu ponovno postati velike sile i da mogu odlučivati o
odnosu prema SAD-u i SSSR-u. Pozvani su da postanu osovina oko koje će se urediti zapadna
Europa. Složili su se kako samo njihove zemlje mogu davati pravce zapadnoeuropskim
integracijama. Vrhunac višegodišnjih pregovora bio je Elizejski (Elysee) sporazum potpisan
22. siječnja 1963. kada Gaulle i Adenauer pokrenuli političku, vojnu, gospodarsku i kulturnu
suradnju Francuske i Njemačke. Sporazumom se inzistiralo na nužnom povjerenja dviju
država i naroda. Tako se Francuski jezik počeo učiti u Njemačkoj, njemački u Francuskoj.
Dolazi do mnoštva studentskih razmjena, a Francuzi i Nijemci postaju glavni partneri.

Jean Monnet je bio uvjeren se da je pomak moguć samo preko gospodarske

integracije. Smatrao je kako bi prvi korak mogao biti zajedničko upravljanje europskim
nuklearnim potencijalima. Zalagao se za stvaranje zajedničkog tržišta i zajednice za atomsku
energiju. Obratio se belgijskom MVP Paul Henry Spaaku, (Paul Henri Špak) koji je otkrio
Monnetov plan europskim kolegama. Nizozemska i Luksemburg bile su zainteresirane.
Zemlje Beneluksa napisale su zajednički memorandum koji je bio predan ostalim partnerima.
1. i 2. lipnja 1955. Messina. Okuplja MVP EZUČ-a. Njemačka i Italija pokazale su
zanimanje – glavna nepoznanica bila je pozicija Francuske. Nisu krili interes o ideji osnivanja
zajednice za nuklearnu energiju, ali su ipak bili svjesnika kako njihova gospodarstva nisu
spremna za zajedničko tržište. Vladini predstavnici povjerili su analizu svih varijabli
Odboru stručnjaka pod predsjedavanjem Spaaka 9. srpnja 1955. On je predao završni
izvještaj vladama 21. travnja 1956. godine. Otvara se lucidnom konstatacijom – „ako
Europa želi imati egzistenciju u svijetu pored gospodarskih giganata SAD-a i SSR-a, njene
zemlje moraju se ujediniti“.

Izvještaj je preporučio što brže ukidanje carinskih nameta. Dva projekta – opće
zajedničko tržište i skromnija Europska zajednica za atomsku energiju – EuroAtom. Izvještaj
je poslužio kao podloga za daljnje rasprave. Pregovori su obilježeni prekomjernim zahtjevima
Francuza za EuroAtomom ali ne i za zajedničko tržište. Zaključeni su susretom u Rimu 25.
ožujka 1957. godine kada su potpisani Rimski ugovori, osnivaju se EuroAtom i EEZ.
Ustanovljena je carinska unija, slobodan promet kapitala, robe između zemalja potpisateljica.
8. travnja 1965. u Bruxellesu potpisan ugovor o fuziji EEZ, EZUČ, EuroAtoma.
Ustanovljeno je Vijeće europskih zajednica. Sporazum je stupio na snagu 1. srpnja 1967.

Početkom 1960-ih UK, Irska, Danska i Norveška predale su zahtjeve za kandidaturu, ali
De Gaulle je stavio veto. Nakon smrti De Gaullea integrirale su se u EEZ 3. svibnja 1973.
(Britanija, Danska i Irska. Norveška je 22. siječnja 1972. potpisala pristupni pakt ali nije
ušla zbog referendumske odluke.) 1. siječnja 1981. godine ušle su Grčka, Španjolska i
Portugal 1. siječnja 1986. godine. 17. i 28. veljače 1986. usvojen Jedinstveni europski akt
koji postavlja temelje za nastanak jedinstvenog tržišta do 1. siječnja 1993., koji je predvidio
ukidanje svih preostalih prepreka. Nakon čega je bio otvoren put ka izradi ugovora o EU, koji
je potpisan u Maastrichtu (Mastrihtu) 7. veljače 1992., a na snagu je stupio 1. studenog
1993. godine.

Na istoku je nakon Staljinove smrti bilo nemoguće obnoviti homogenost istočnog bloka.
1960. Albanija je prekinula odnose sa SSSR-om (Enver Hodža), jer se pribojavala
novonastalog odnosa između Moskve i Beograda, te je zaštitnika potražila u Pekingu.
Komunistička Kina postala je poseban slučaj po dolasku Mao Ze Tunga. Shizma je iznijela
na vidjelo podjelu komunističkog svijeta, te je sukob postao neizbježan. Kina se profilirala
kao svjetska sila, te nije mogla biti podređena Moskvi. Kina je prvo neeuropsko društvo gdje
se nametnuo marksizam i lenjinizam. Imala je agrarni, a ne industrijski komunizam. Kineski
eksperiment predstavljao je prihvatljiviji i bliži model marksistima dekoloniziranih područja i
trećeg svijeta. Razmirice su postale očite od 1955., te postaju javne nakon 22. kongresa
komunističke partije SSSR-a i u srpnju 1963. dovode do shizme.

Castro je nacionalist koji je htio ublažiti ovisnost zemlje prema susjedu, zalagao se za
socijalne reforme no na početku nije pobornik prekida sa Washingtonom niti je bio komunist
za razliku od Ernesta Guevarre. Revolucija kojoj je bio na čelu bila je inspirirana liberalnim
i demokratskim ustancima 19. stoljeća više nego li oktobarskom revolucijom. Kriva procjena
Amerikanaca bacila je Kubu u socijalizam. Naime Castra su vidjeli kao marksističkog
diktatora, osudili su zemlju na gospodarski krah kada su odbili kupiti kubanski šećer koji je
bio jedini resursa otoka. Castro je zatim potražio pomoć od sovjetskog saveza, te se postepeno
preobratio na marksizam i lenjinizam i integrirao zemlju u istočni blok.

Navedene promjene utjecale su na razvoj odnosa između dvaju blokova. Druga polovica
1950.-ih, razdoblje je „miroljubljive koegzistencije“ obilježeno nizom sukoba koji su stavljeni
pod kontrolu. Nije bilo izravnog rata između Washingtona i Moskve. No napetosti su uskoro
dostegnule novurazinu. Uvidjevši kako Kina zauzima prostor u taboru te da se postavlja kao
novi model za zemlje trećega svijeta, Sovjetski savez se aktivirao. Njemačka je postala
središte gdje su snage odmijeravale. Želeći iskoristiti prednost koju mu dalo lansiranje
Sputnika, otvario je pitanje Berlina.(Zapadni sektor kao neutralizirani grad.) Organizirani su
međunarodni susreti no nisu donijeli rješenja sve dok Hruščov nije napustio konferenciju u
Parizu u lipnju 1960.-e zbog rušenja američkog špijunskog aviona U2 iznad teritorija
SSSR-a. Kako nije dobio ono što je htio, odlučio se za radikalan potez. U noći sa 12. na 13.
kolovoz 1961. vlada Njemačke demokratske republike dala je izgraditi zid na crti
razdvajanja zapadnog i istočnog sektora Berlina što će zaustaviti migracije između dvije
strane grada.

Kubanska kriza.

Castro se djelomično preobratio na marksizam, te je nametnuo komunističku diktaturu

pod zaštitom SSSR-a. U zadnjim mjesecima Eisenhowerove vlasti odnosi Washingtona i
Kremlja dotaknuli su dno, a Florida je postala utočište anticastistra. U veljači 1960. potpisan
je trgovački ugovor o izvozu šećera između Kube i SSSR-a. Nacionalizirane su američke
tvrtke na otoku. Nakon čega je SAD u listopadu stavio embargo na Kubu, vodstvo SSSR-a
je prijetilo da će u slučaju američke agresije na Kubu istu braniti i nuklearnim oružjem. 3.
srpnja 1960. Guevara je objavio da je Kuba dio socijalističkog tabora. Predsjednik
Kennedy se morao suočiti sa situacijom. Nakon neuspjelog iskrcavanja anticastrista, 14.
listopada 1962. američki zrakoplovi U2 snimio je raketne baze na Karimskom otoku. Nakon
čega su ubrzo otkrivene i druge instalacije, nuklearne rakete i bombarderi.

Reakcija Kennedya bila je oštra. Stavio je Kubu pod totalni embargo, izravnoje pozvao
Hruščova da ukloni instalacije sa Kube. Nakon par dana tenzija, Hruščov je povukao rakete i
bombardere uz obećanju SAD-a da neće napasti Kubu. Realnost nuklearnog rata nije ni bila
blizu kao tijekom Kubanske krize. Washington i Moskva izbjegavali su izravnu konfrontaciju,
uveli su mehanizme izravnog povezivanja kao „crveni telefon“, te su ograničili raspoloživu
nuklearnu silu. 1. srpnja 1968. potpisan je ugovor o zaustavljanju širenja svjetskog
nuklearnog arsenala. Rješavanjem Kubanske krize ulazimo u vrijeme Detante, koja se
prostire od tada do nastanka „mlakog mira“, do intervencije SSSR-a u Afganistanu. Detanta
se okarakterizirala priznavanjem dvaju blokova. Stalni pregovori, diplomatski ugovori,
trgovačke i kulturne razmjene dva tabora, no to nije značilo da se ijedna od strana predale.
Iste su čine sve kako bi proširile svoj utjecaj po novonastalom trećem svijetu.

SAD je ulažio ogromne napore kako bi obranio vojnu diktaturu južnog Vijetnama protiv
komunista Vietconga (Sj. Vijetnam – Sovjeti i Kina). Od 1964. Amerikanci su se upustili u
pravi rat protiv Vietconga i Sjevernog Vijetnama, u rat koji će izazvati traumu u američkom
društvu. Veliki dio javnosti nije imao razumijevanja za sukob koji se odvija na drugoj strani
planete, koji je odnosio velike žrtve, 50 poginulih svaki dan 1969. godine, prosječna godišnja
dob poginulih bila je 19.5 godina, rat je popraćen snimkama patnji stanovništva. Strategija se
promijenila po dolasku Nixona na vlast. Dolazi do povlačenje iz Vijetnama zbog perspektiva
koje otvara sovjetskog – kinesko rivalstvo. U drugoj polovici 1960-ih se ponovo se zahuktala
situacija na Bliskom Istoku. 1961. godine nestala je arapska liga. Sirijci nisu mogli podnijeti
egipatsko vodstvo. Arapske države su se teško mogle približiti i pomiriti bez zajedničkog
neprijatelja. Na sreću, za ulogu dosljednog pomiritelja tu je bio Izrael. Svojim potezima i
postojanjem izazivao je gnjev u regiji, a od 1963. dolio je ulje na vatru unilateralnom
eksploatacijom rijeke Jordan. Organiziran je arapski summit u Kairu u siječnju 1964. –
postignuta je jednoglasnost u vezi prijedloga o zajedničkom vojnom zapovjedništvu. Važna
odluka bila je i priznavanje Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO). U svibnju je u
Jeruzalemu (suverenitet Jordana) usvajena nacionalna povelja koja proglašava „temeljno i
autentično pravo palestinskog naroda da oslobodi i povrati svoju domovinu“. Jedinice PLO-
a, točnije njene najaktivnije sastavnice zvane Fatah prešle su na izraelski teritorij, na što je
Sahal (izraelska vojska) odgovorila snažnim odmazdama. Vrhunac napetosti. dogodio se
7. travnja kada je zrakoplovstvo Sahala oborilo 6 sirijskih borbenih zrakoplova. Moskva
je prepoznala maslo Washingtona, te su naslutiti kako će Siriji i Egiptu biti sljedeći ciljevi
Amerike. Čineći sve da se ubrza reakciju Damaska i Kaira, Kremlj je uvjeravao Nassera da
Izrael u ime Amerike priprema svrgnuće sirijske vlade. Jordanski kralj Hussein stavio je
vojsku pod zapovjedništvo Egipta. Pritisak na Izrael postao je nepodnošljiv. Okružen
neprijateljima koji imaju dva puta više zrakoplova i oklopnih vozila. Preventivno su
neutralizirali protivnike 5. lipnja 1967. godine kada je izraelska zračna flota napala u tri vala
egipatske vojne aerodrome, te uništila 309 egipatskih aviona od sveukupno 340, stekavši tako
zračnu superiornost. Nakon toga, 7. lipnja Izrael je kopnom napao Sinaj, poslije
najimpozantnijeg dvoboja oklopnih vozila u povijesti zauzeli au poluotok u 48 sati. Osvojili
su Sinaj, pojas Gaze, golansku visoravan, cisjordaniju i istočni Jeruzalem.

SSSR je uhvatila panika, te 10. lipnja prijeti vojnom intervencijom ako se ne zaustavi
ofenziva. Pod pritiskom Kennedya Izrael je prihvatio prekid vatre,te je dokrajčen šestodnevni
rat. Izraelska mornarica je usput slučajno pogodila i američki brod USS Liberty, a 33 mornara
izgubil su živote. A SSSR je ubuduće ulagao ogromne napore u pomaganju arapskih zemalja.

10. PREDAVANJE

Pad Hruščova nakon partijske urote u listopadu 1964. godine mnoge su narodne
demokracije, odnosno sateliti SSSR-a nastojali iskoristiti za vlastite nacionalne interese, što
je Moskva tolerirala dok se u pitanje nije dovodila službena doktrina i pripadanje Varšavskom
paktu. Pod vodstvom Aleksandra Dubčeka, čehoslovačka partija se 1968. upustila u
eksperiment socijalizma sa ljudskim licem. Pomirio je socijalizam sa idejom slobode i
pluralnosti mišljenja. To „Praško proljeće“ zabrinulo je Kremlj i ostale narodne demokracije
koje su se pribojavale širenja fenomena. Nakon početnih neuspjelih pregovora u noći sa 20.
na 21. kolovoz 1968., sovjetske trupe napale su Čehoslovačku te su ju nakon par dana i
okupirale. Iako je stanovništvo uglavnom pružilo otpor bez oružja, ubijeno je 90 ljudi.
Represija praškog proljeća nije izazvala značajnu reakciju Zapada, ali je uzrokovala krizu
unutar istočnog bloka, prvenstveno kod komunističkih stranaka na Zapadu gdje su mnogi
komunisti osudili intervenciju i napustili ideološki sustav. Dobitnik priče postao je SAD na
čelu sa novim predsjednikom Nixonom, te SAD-u postaje zanimljiv azijski dio zemlje.

Između dva komunistička diva, SSSR-a i Kine odnosi su se pogoršali do mjere da je

1969. dvaput došlo do pograničnih incidenata i razmjene vatre. A ove dvije zemlje bile su
na rub izravnog rata. Sovjeti su čak počeli razmatrati mogućnost nuklearnog napada. 5. rujna
1969. godine državni tajnik za obranu Elliot Richardson dao je do znanja da bi trebalo
raditi na poboljšavanju odnosa sa Pekingom. Nixon se slažio sa De Gaulleom oko važnosti
uspostave dijaloga sa Kinom. Približavanje se odvijalo korak po korak, te priprema javnost na
novonastale okolnosti. 5. listopada 1970. Nixon je izjavio kako bi volio vidjeti Kinu prije
smrti i da je zatražio od predsjednika Pakistana da odigra ulogu posrednika. Dva mjeseca
poslije, Mao odgovora američkom novinaru da Nixon može doći u Kinu i kao predsjednik i
kao turist ako tako želi. Tek u travnju 1971. američki tisak objavljuje tu vijest koja nije
izazivala posebne reakcije. Istog mjeseca američki igrači stolnog tenisa pozvani su u Kinu, te
je otvarena diplomacija „Ping – ponga“.

No došlo je do brojnih prepreke u zbližavanju. Henry Kissinger, savjetnik i diplomat,

posjećjetio je Kinu od 9. do 11. srpnja 1971. i raspravljao je o mogućnosti dolaska Nixona
prije svibnja 1972. godine. Nixon obavio put u Peking i potpisao šangajski sporazum 27.
veljače 1972. godine, kojim osuđuje svaku hegemoniju (?). Nixon smatra da je taj tjedan
promijenio svijet.

Svijet se mijenja na to SSSR nije ostao pasivan. Pokušao je osvojiti bodove na terenu
indijskog potkontinenta. Indija i Pakistan se sukobili 1965. godine. 1970. stanje je još
dramatičnije, izbori u Pakistanu donose vlasti Aliyu Bhutto na zapadu, a na istoku
autonomističkom pokretu pod vodstvom Rahmana. Nezavisnost istočnog Pakistana nije
priznavao Bhutto, te su uslijedili sukobi sa centralnom vlasti i represija sa humanitarnim
posljedicama. Indijska premijerka Indira Ghandi nije propustila priliku da se zauzme za
bengalske pobunjenike te dobiva podršku SSSR-a. 9. kolovoza 1971. potpisan je ugovor o
prijateljstvu i suradnji. Ugovor je popaćen sovjetskim obećanjem da će oboružati Indiju u
slučaju intervencije u Bangladeš. Udarac Kini je uzvraćen. Amerikanci su bili zadovoljni
zbog smirivanja tenzija na toj strani azijskog kontinenta jer je prioritet ostao Vijetnam, koji je
bio izgubi na važnosti zbog novih prilika.

20. srpnja 1969. uspjela misija Apollo 11. Superiornost ne samo američkih astronauta
već i opću superiornost Amerikanaca nad sovjetima. Nixon se htio što prije izvući iz
Vijetnama koji je SAD košta 50 milijuna dolara na dan, te je želio častan mir. Nova doktrina
kojom je SAD potvrdio podršku svim saveznicima u Aziji, poziva zainteresirane da sami
riješe sigurnosne probleme osim u slučaju izravne nuklearne prijetnje neprijateljskog bloka.
Vijetnamizacija sukoba daje rezultate koji zadovoljavaju Bijelu Kuću, ali američka javnost je
gubila strpljenje. Pritisak za kraj rata dosegnuo je vrhunac u vrijeme izbora. Nixon je
posegnuo za taktikom „Teorija ludila“. Riječ je o krajnjoj intenzifikaciji sukoba koji je davao
S.V.dojam da su Amerikanci spremni na sve. Washington je lažno ali glasno prijetio
nuklearnim napadom. Nixon je pokušao blefirati, te je rekao sovjetima da će odgoditi
potpisivanje ugovora o ograničavanju strateškog naoružavanja. No Hanoi je shvatila da ju i
Moskva i Peking napuštaju. Nakon što je američko zrakoplovstvo bacilo preko 400 000 tona
bombi na sjeverni Vijetnam u 6 mjeseci, šef delegacije S. Vijetnama u Parizu Le Duc Tho
pristao na prestanak borbi i 8. listopada 1972. potpisuje prvo primirje, krhko i nepoštivano,
Čim je osvojio drugi mandat, Nixon je naložio zrakoplovnim tvrđavama B52 nova masovna
bombardiranja. Na sjeverni Vijetnam tako je bačeno toliko bombi da će stručnjaci smatrati da
se posljedice mogu mjeriti kao dvije Hiroshime. Od početka rata bačeno 7 milijuna tona
bombi, dvaput više nego su Saveznici ukupno bacili na svim frontama drugog svjetskog rata.
23. siječnja 1973. napokon Kissinger i Le Duc Tho potpisuju mirovni sporazum koji im
donosi Nobelovu nagradu za mir. No S.V nije odustala od cilja i pripremala je teren za
konačnu pobjedu koristeći Nixonovu i američku slabost zbog Gvatemale. U proljeće 1975.
vojska sjevernog Vijetnama skržila Saigonski režim i ujedinila zemlju u srpnju 1976.
pod imenom Socijalistička Republika Vijetnam. Progoni i likvidacije.

11. PREDAVANJE

Tijekom 1980-ih SSSR se teško nosi sa SAD-om. Zbog krize ulaganja u vojsku su
smnjena, zapadna kultura ulazi u Rusiju. Sve to loše se odrazilo na iluziju kako je
komunistički svijet raj na zemlji. Lider SSSR-a Leonid Brežnjev bio je svjestan da njegovoj
zemlji treba predah te traži smirivanje napetosti. Pitanje kod koje su se Nixon i Brežnjev
složili, jest potreba politike ograničavanja strateškog naoružanja zbog rasterećenja
proračuna. Obojica su bili svjesni da je određena količina oružja neophodna da bi se
paradoksalno održao mir (doktrina zajamčenog uzajamnog uništavanja). Brežnjev je 1983.
zatražio odustajanje od dotadašnje politike i Nixonu predlaže napuštanje nuklearnih sila, te
stvaranje jake veze Washington – Kremlj koja bi upravljala svijetom. Njegov cilj bio je
jednostavan, SSSR je želio da mu se prizna mjesto kao i SAD-u, te da se usput isključi Kina
iz kluba supersila. Nixon se pak nadao kako će dogovor sa SSSR-om baciti sjenu na
skandal Watergate.

U noći sa 17. na 18. lipnja 1972. pet provalnika uhićeno je u zgradi Watergate u
Washingtonu, gdje je demokratska stranka imala stožer kampanje za predsjedničke izbore.
FBI je saznao kako su provalnici došli provjeravati opremu za prisluškivanje i u papirima im
se nalazili brojevi telefona Bijele kuće. Otkriven je rezervni pukovnik među lopovima, agent
CIA-a i FBI-a. Nixonovi suradnici preko njih su, ako ne i sam Nixon, željeli kompromitirati
demokrate i dokazati njihove veze sa vlastima Sjevernog Vijetnama (navodne). Nixon je
negirao vezu sa aferom, ali je ipak osvajio drugi mandat. Nakon izbora Woodward i
Bernstein, novinari Washington Post-a, nisu bili zadovoljni objašnjenjem afere te su
pronašli dokaze kompleksne mreže koja prisluškuje niz važnih osoba i otkriva tamne
aktivnosti Bijele Kuće. Javnost je bila u šoku. Nixon je žrtvovao dvojicu suradnika, ali
uzalud, te je prisiljen dati ostavku 9. kolovoza 1974. prije nego ga Kongres razriješi
dužnosti. Zamijenio ga dopredsjednik Gerald Ford koji je Nixona odmah pomilovao.
Američki polet s početka 1970-ih bio je zaustavljen, a Gerald ima težak posao. Afera
Watergate izazvala sumnju u američki sustav, a krizu su uzrokovali isprepleteni faktori među
kojima je dostignuće kraj konvertibilnosti dolara u zlato, naftni šok 1973. Arapski
embargo na naftu uzrokovao je krizu energije, nezaposlenost i kriza je rasla.

Zahvaljujući američkoj krizi i povlačenju, reviziji američkih vanjskopolitički ambicija,

SSSR 1970-ih pokreće opću ofenzivu na svim kontinentima što je uzrokovalo nove tenzije na
međunarodnoj sceni. Vojno reorganizirani Egipat, Sirija i Jordan pod utjecajem SSSR-a,
suprotstavili su se između 6. i 21. listopada 1973. Izraelu tijekom Jom Kippurskog rata.
Nakon šestodnevnog rata Izrael je oduzeo arapskim susjedima strateške teritorije prvog
reda. A sukobi od tada nisu prestali naime Izrael je uložio velike napore da utvrdi posjede,
posebno Golansku Visoravan, Sinaj i istočnu obalu Sueskog Kanala. Nasljednik Nassera
u Egiptu, al-Saddat, nije odustajao od povrata izgubljenih teritorija. Na početku nije odbijao
mirnu reintegraciju pod UN-om, te je smatrao da bi mu bilo kakav vojni uspjeh protiv Izraela
mogao biti koristan u borbi protiv gospodarske krize. Njegov glavni savjetnik al-Assad razvio
je vojni potencijal. Saddat je imao potporu arapske lige, Pokreta Nesvrstanih, SSSR-a pa
čak i Pariza i Londona. No to nije značili kako je SSSR priželjkivao destabilizaciju Bliskog
Istoka. Saddat je ucjenjivao Brežnjeva i prijetio da će prijeći na stranu Amerikanaca. Nastavio
je sa vojnim pripremama, koordinirao je planove sa saveznicima izigravajući izraelske
obavještajne službe. Pod lavinom lažnih saznanja, Mossad je zakazao. Par sati prije sukoba
Izrael je mobilizira rezerviste. 6. listopada 1973. Egipat napada Izrael. Došao je do
Damaska. U sukob su ušli Jordan i Irak. Saddat je preuranjeno reaktivirao ofenzivu, nakon
bitke na Sinaju (tenkovske) Egipćani se povlače, neprijatelj je izolirao snage na Sueskom
kanalu i napredovao je prema Kairu. Spasio ih je SSSR, u noći sa 23. na 24. listopada
Brežnjev je kontaktirao Nixona i predlažio mu da SSSR i SAD nametnu hitno primirje.
Prijetio mu čak i da se sprema intervenirati u korist Egipta. Washington i Kremlj uspijeli su
nagovoriti štićenike na prestanak borbi 25. listopada pod UN-om. Najavljeni su izravni
mirovni pregovori u Ženevi.

Posljedice: arapskim državama vraćena na neki način čast, s druge strane bili su
uvjereni da dugo neće biti u stanju vojno poraziti protivnika što ih je potaknulo da prihvate
princip diplomacije i pregovora. U Izraelu je stanovništvo iz sukoba izašlo potreseno i
šokirano. Za dlaku je izbjegnuta tragedija a povjerenje u Mossad bilo je poljuljano, javnost
je tražila glave odgovornih za katastrofu. Egipatsko – izraelsko pomirenje okrunjeno je
sporazumom u Camp Davidu u rujnu 1978. i potpisivanjem mira u Washingtonu 26.
ožujka 1979. godine. A odnosi tih dviju država su normalizirani.

Carter je pokopao samog sebe, a javnost SAD-a bila je šokirana te na vlast u studenom
1980. dolazi Reagan. Novom administracijom i „mišićavom“ politikom SAD krenuo je u
protuofenzivu koja se pokazala pobjedonosnom protiv „imperija zla“. Odjednom su
Amerikanci intervenirali po cijelom svijetu, te se nesmetano uplitali u poslove država latinske
Amerike. 23. ožujka 1983. lansiran je projekt „Inicijativa za stratešku obranu“ to jest
plan „Zvjezdani rat“ (Reagan). Stvoren je svemirski štit koji je trebao promijeniti smjer
neprijateljskih nuklearnih raketa. Cilj je bio izazivanje SSSR-a u utrku na tom području.
Ruske financije nisu bile u stanju pratiti SAD. Rat je trebao osiromašiti SSSR i dovesti ga do
gospodarskog kolapsa. Taj plan nanio je smrtonosni udarac SSSR-u. Postepeno mu izmiče tlo
pod nogama te pokazuje kako je neprilagođen suvremenim vremenima. Gospodarstvo i
financijska ravnoteža se urušene zbog utrke za naoružavanje. U Poljskoj se razvio
oporbeni masovni pokret pod Lech Walesom. Nakon prosvjeda i štrajkova u Gdansku
osnovao je 31. kolovoza 1981. nekomunistički sindikat „Solidarnost“. Vlada je pozvala
vojsku u pomoć, general Jaruzelski preuzeo je kormilo države i 13. prosinca 1981. dolazi do
izvanrednog stanja. Wales je bio zatvoren, a sindikat zabranjen ali su se borili uz podršku
svjetske javnosti i pape.

Dolazi do velikiog preokreta u SSSR-u. Odjednom se sve promijenja kad je 11. ožujka
1985. došao Gorbačov. Svjestan stanja zemlje i opasnosti te da je komunistički blok na kraju
puta trebao je pripremiti bezbolnu tranziciju, Hladni Rat bio je izgubljen. Pokrenuo je niz
reformi „Perestroika“ namijenjena uvođenju elemenata tržišne ekonomije. Režim je
liberaliziran i dopuštena javna kritika vlade. Odnosi sa SAD-om postali su bolji, Gorbačov i
Reagan sastali su se u Ženevi i odlučili bilateralno prepoloviti nuklearni arsenal. Tri godine
poslije, 8. prosinca 1987. potpisan ugovor kojim se obvezuju eliminirati nuklearne rakete na
tlu Europe u roku od tri godine. Prije toga Američki predsjednik pozvao je sovjetskog
partnera da sruši berlinski zid. Gorbačov je priželjkivao to, te je sam pozivao čelnike
satelitskih država na reforme i popuštanje stege. 7. prosinca 1988. govorom na tribini UN-a
objavio je kako će sovjetska armija postepeno napuštati istočnu Njemačku, Mađarsku i
Čehoslovačku.

12. PREDAVANJE

Jeruzelski se uvjerio da nijedno rješenje nije provedivo bez nekakvog dogovora sa

Valesom kojeg je odlučio osloboditi 1982. Jeruzelski je htio kompromis no najveća mu je
muka bila reakcija sovjetskog saveza, stoga se radovao kada je Gorbačov stigao na vlast u
SSSR. Početkom 1989. u Varšavi je otvoren okrugli stol na kojemu je sudjelovala vlada,
oporba, i predstavnici katoličke crkve, stol se zaključio 4. travnja sa sporazumom.
Zaključuje da će donji dom moći zasjedati sa maksimalno 55% mandata a da će gornji dom
biti upotpunosti slobodan. Solidarnost i njeni saveznici osvojili su 99 mandata, a 15 članova
politbiroa od njih 17 eliminirano je iz donjeg doma. Jeruzelski nije imao izbora nego prihvatiti
da njenov nekadašnji zatvorenik Mazowiecki formira vladu u kojoj su komunisti zadržali
samo lisnice unutarnjih poslova i obrane. No, Mazowicki se upustio u rigoroznu politiku
fromi, politika koja je podosta uništila standard i kupovnu moć građana te su se njegovi
odnosi sa Valesom pogoršali. U prosincu se Valesa kandidirao na predsjedničkim izborima sa
slobodnim pravom glasa i trijumfalno ih pobjeđuje. Komunizam je nestao u Poljskoj.
Poljska je postala prva satelitska država koja se otresla jarma SSSR. Stanje u Poljskoj je
rezultat polu stoljetne borbe. Stanje u istočnoj njemačkoj je rezultat procesa započetog u
drugoj državi, Mađarskoj.
 Janus Kadar koji je 1986. došao na vlast u Mađarskoj bio je svjestan da je
Mađarski narod umoran od komunizma te je zbog toga postepeno ublažio cenzuru,
liberalizirao kulturni život i putovanja u inozemstvo i otvorio se trgovini zapadnog tipa - gulaš
komunizam. Te njegove dobre namjere imale su za posljedicu rast inflacije i vanjskog duga.
1987. šef vlade postao je Karoli Grosz, koji je provodio politiku stezanja remena zbog kojeg
se kupovna moć pala za 15%. Grosz se spremao na dijalog sa sve prisutnijom iako
zabranjenom opozicijom i tako je zamjenio Kadra na vrhu partije. Dozvolio je jednom
mladom katoliku Nemethu da umjesto njega preuzme funkciju premijera. Prihvatio je i da
zasjeda ogromna konferencija političara, vještaka itd. sa zadatkom da raspravi o razvoju
društvenog uređenja. Konferencija se dogovorila oko organizacije slobodnih izbora za ožujak
1990. Val promjena postao je nezaustavljiv i proglašena je nova republika , ona bez
komunističkih obilježja. Nemethova vlada nije konzultirala sovjetsku kada je odlučila ukloniti
famoznu mrežu bodljikavih žica sa granice sa Austrijom, no ta inicijativa je potaknula bezbroj
Nijemaca Istočne Njemačke da pokušaju preko Mađaraskog teritorija pronaći slobodu na
Zapadu.

Za razliku od Poljske i Mađarske na proljeće 1989 I. Njem. je i dalje bila okrutna

diktatura. Čelnik države Eric Honecker još je gledao u budućnost svog komunističkog
režima s optimizmom, ali je počinio dvije kapitalne pogrješke. Prvo: dao se nagovoriti od
ministra predsjednika Bavarske da prihvati zajam bez kamata od milijardu maraka od banaka
Zapadne Njemačke. Nije jasno kako on nije shvatio da će taj potez podčiniti njegovu zemlju
Zapadno Njemačkom kapitalu. Druga pogreška bila je što je dozvolio svojim građanima da
preko svojih TV prijemnika prate programe iz Z. Njemačke i tako oni shvate razliku životnih
uvjeta. Štoviše Honecker je olakšao razmjenu između dviju Njemački, Nijemci zapadne
njemačke su dolazili u DDR sa svojim skupim darovima i devizama, bijesnim rutinama, pored
kojih su stari jadni trabanti 601 izgledali poprilično slabašno. S druge strane režim DDR je
dopuštao samo svojim umirovljenicima da prijeđu granicu s nadom da se nikad ne vrate.
Henecker je posjetio svog Z susjeda, kancelara Helmuta Kohl, i čak rehabilitira stare
Njemačke heroje, pa čak i Martina Luthera što je tada probudilo savez evangelističkih crkava
što im omogućava da preuzmu kontrolu. U tom ozračju došlo je do otvaranja austromađarske
granice. Uskoro je stotine tisuća Istočnih Nijemaca pohrlilo u Mađarsku odakle su prešli
željeznu zavjesu. Sama Budimpešta nije ulagala pretjerane napore da ih u istome spriječi.
Krajem kolovoza Nemet se susreo s Kohlom i njegovim ministrom vanjskih poslova
Genscherom i izjavio je kako će 10.9. potpuno i službeno granicu otvoriti. OD tog dana
val izbjeglica se više nije mogao zaustaviti, tim više što je Honecker odustao od borbe i
izgubio potporu svog velikog brata SSSR. Gorbačov je iskoristo priliku da strogo osudi
Honeckera pred DDRovim politibiroom a Honecker je podnosi ostavku. Igor Krensk,
njegov nasljednik, nije se proslavio. 4.11. pola milijuna ljudi prosvjedovalo je na
Aleksandrplatzu u Berlinu, zahtijevajući slobodu tiska, okupljanja, izražavanja. Krensk je
otišao u Moskvu da bi se posavjetovao s Gorbačovom, koji se pak nije plašio trenutne
situacije i obavjestio je Krenska o svojim nedavnim razgovorima sa Tatcher itd. koji su mu
svi izjavili da im je u interesu da Njemačka ostane podijeljena. Gorbačov se stoga nije
protivio da građani I. Nj. sele na zapad, pod uvjetom da ne odnesu sa sobom puno novaca.
Gorbačov je uvjeren da DDR može preživjeti bez Berlinskog zida kao što je bez njega živio
do 1961. Nakon čega se Krensk vratio u Njemačku siguran da ima slobodne ruke, 9.11.
potaknuo je centralni komitet partije da potakne niz liberalnih mjera pa i dekret s kojim se
dopušta da građani mogu podnijeti zahtjev za odlazak u inozemstvo bez posebnih motiva.
Trebao je stupiti na snagu sutradan nakon što bi ga vlada odobrila. No novi glasnogovornik
centralnog komiteta, Schabowski, nespretno je davao obavijest novinarima da se priprema
rješenje koje dozvoljava građanima da prelaze na drugu stranu. Schabowski je na pitanje kada
će to stupiti na snagu nespretno govorio ODMAH. Konferencija se prenosila uživo radijem i
cijeli je Istočni Berlin bio je upoznat s tim i svi građani krenuli su do zida da vide što se
događa, iako je komitet još zasjedao, veleposlanstvo SSSR je šutjelo a Gorbačov nije dozvolio
da ga se budi. Čuvari zida bili su zbunjeni i bez uputa, otvarili su vrata, a mnoštvo je pohrlilo
u Zapadni Berlin gdje se slavi, toči pivo. Počinju padati komadi zida. Sve se sretno završilo a
da nije ni kap krvi prolivena.

Bez nasilja će se i Bugarska otresti komunista. Iako su joj prethodili mnogi prosvjedi,
baršunasta revolucija je osloboditi čehoslovačku. Za razliku od njih Rumunjska će teškom
mukom dobiti demokraciju. Nisu se mogla izbjeći krvoprolića, manipulacije i laži od strane
novih vlasti, više-manje proizašlih iz krugova starog kadra, vlasti koje su se požurile
egzekutirati Nikolaja Causescua 20.12.1989 sa suprugom Elenom u jeku nastalog kaosa i
čudnovatog suđenja. Uskoro su i druge države napustile komunizam uključujući Alabniju i
Jugoslaviju.