Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

Odsjek: Historija

ULOGA RUSIJE U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Student: Lejla Delić Mentor: mr. Semir Hadžimusić

Tuzla,2018
DRUGI SVJETSKI RAT (1939-1945)

Prema razmišljanjima mnogih, rat koji je započeo 1914.g. nije u potpunosti

završen, a 1920-te bile su samo pauza u tri desetljeća kriza i sukoba nakon
1914.g.

Možda, da Svijet nije pogodila velika gospodarska kriza, Hitler i nacisti nikad
ne bi došli na vlast, demokracije bi se nastavile razvijati, a do strahovitog
krvoprolića u Drugom svjetskom ratu ne bi došlo.

Ipak, rat koji je započeo u rujnu(septembar) 1939.g. i razvukao se šest dugih

godina uključio je svaki kutak svijeta kao niti jedan rat prije ovoga.

Uloga Rusije u drugom svjetskom ratu

Čim su Nijemci započeli svoje ratne operacije u Poljskoj, Rusi su se požurili

ostvariti dogovoreno iz njemačko-sovjetskog pakta.

Osim upada u istočnu Poljsku, bez velikih problema preuzeli su kontrolu nad
Letonijom, Estonijom i Litvom, jedini pravi otpor pružili su im Finci u tzv.
zimskom ratu.

Finska je Rusima trebala i da osiguraju Lenjingrad, jer bez obzira na pakt s

Nijemcima nisu u njih imali previše povjerenja ("bolje da mi kontroliramo
Finsku nego da to kasnije učine Švabe, i dođu na 30 km od Lenjingrada").

Finska nije imala šanse, ali ipak je uspjela nanijeti znatne gubitke Rusima, a
Rusi su izvukli dobre pouke iz ovog rata, naime shvatili su koliko su
katastrofalno loši, što ih je u njemačkom napadu kasnije vjerojatno spasilo od
potpunog sloma.
Napad na SSSR - Operacija Barbarossa

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (često zvan i Sovjetski Savez,

poznat i pod kraticom SSSR) je država nastala 1922. na prostoru Carske
Rusije pod vodstvom Vladimira Iljiča Lenjina i Komunističke partije,
nestala 1991. g., a sastojala se od 15 republika. Bila je vodeća svjetska
komunistička sila.

Njemačka kontrola na Balkanu (Rumunjska, Bugarska i Mađarska pristupile

su Trojnom paktu) uznemirivala je Ruse, a pogotovo je ta uznemirenost
potaknuta samouvjerenim Hitlerovim prijedlogom Rusima da svoje strateške
interese prebace na područje Irana i Indije. Obje strane počele su se pripremati
za sukob, s time što je Hitler znao što će se dogoditi, dok Staljin nije bio svjestan
siline napada koji će uslijediti.

Operacija Barbarossa kako je glasio plan napada na SSSR, nije se u potpunosti

odvijao onako kako je Hitler želio, jer je prije samog napada koji je uslijedio
22.VI 1941.g. morao srediti situaciju u Jugoslaviji i Grčkoj, što mu je oduzelo
nekoliko dragocjenih tjedana, a to će se kasnije nastupom ruske zime pokazati
presudnim.

Nijemci su morali urediti situaciju na Balkanu jer su sa tog područja morali

osloboditi sve svoje panzer divizije da bi ih mogli koristiti u Rusiji, a osim toga
za izvršenje tako opsežne operacije kao što je napad na Rusiju nisu smjeli u
zaleđu ostaviti nesređeno stanje.

Tri tisuće kilometara dugačak front razdijeljen je na tri glavna udarna smjera –
prvi na Lenjingrad, drugi na Moskvu i treći na jug prema Ukrajini i dalje prema
naftnim poljima Kavkaza i Bakua (u planu je bilo i spajanje sa Rommelovim
jedinicama iz Sjev. Afrike).

Njemački Blitzkrieg("munjeviti rat" je popularan naziv za operativnu vojnu

doktrinu koja predviđa uporabu mobilnih snaga ,tenkova i motoriziranog
pješaštva) pokazao je sve svoje prednosti, odmah u početku uništen je najveći
dio ruskih zračnih snaga, a njemačke oklopne divizije velikom su brzinom
prodirale u dubinu teritorija i opkoljavale brojne ruske snage.
Nijemci su do zime osvojili velika prostranstva Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, a
došli su i do predgrađa Moskve, opkoljen je i Lenjingrad (Lenjingrad je ostao
poznat u povijesti zbog 30-mjesečnog njemačkog okruženja u kojem se našao,
ali se nije dao slomiti), ali tada je nastupio najbolji ruski saveznik "general
Zima", koji je djelotvorno zaustavio njemačku mehanizaciju i spriječio dalji
prodor i osvajanje važnih gradova. Ruska obrana, iako kaotična, uspjela je
prebaciti najveći dio svojih industrijskih i vojnih postrojenja iza Urala i na taj
način nastaviti proizvodnju vojnih materijala, koja će kasnije imati presudnu
ulogu.

Velika Hitlerova greška bila je neprepoznavanje važnosti Moskve, koja, osim

što je bila glavni grad i sjedište vlade, bila je i industrijski, željeznički,
komunikacijski i komandni centar Rusije. Hitleru su se činila važnijim naftna
polja na jugu i ukrajinska žitnica, pa je u trenucima kada je Grupa armija Centar
nezadrživo prodirala prema Moskvi, usporavao njen prodor i s dijelom snaga
Armije Centar pojačavao Grupu armija Jug koja napreduje prema Volgi i
Staljingradu.

S druge strane, Staljin je shvaćao važnost Moskve i kakav bi bio psihološki efekt
za Ruse kada bi Moskva pala u ruke Nijemcima. Zato je Staljin odlučio ostati u
Moskvi i koordinirati njenu obranu.

Staljin je u tim trenucima napravio i dobre političke poteze, odmaknuvši se od

komunističke retorike, te je počeo igrati na kartu domoljublja i obrane majčice
Rusije, a istovremeno je dopustio javno nastupanje Ruske pravoslavne crkve,
čak i izbor novog patrijarha (prvog nakon 1700. kada je Petar Veliki maknuo
patrijarha) što je ljudima i vojsci davalo jači moralni podstrek.

Nijemci će pokrenuti veliku ofenzivu na Moskvu, tzv. Operacija Tajfun od

studenog 1941. – siječnja 1942. koja neće uspjeti ponajprije zahvaljujući ruskom
zapovjedniku Žukovu i ruskim trupama s Istoka koji su stigli nakon sporazuma
Rusa i Japanaca o nenapadanju. U zimskim uvjetima u kojima se bitka vodila
njemačka mehanizacija je bila sve beskorisnija, a Rusi su se oslanjali na konjicu
koja je u takvim uvjetima bila puno pokretljivija.

Osim spomenute ruske zime jedan od prijelomnih trenutaka istočnog fronta (a

neki kažu i čitavog II svjetskog rata) bio je njemački poraz u bitki za Staljingrad,
tijekom zime 1942/1943.g., kada je Hitler zabranio zapovjedniku 6. armije
Friedrichu von Paulusu strateško povlačenje i pregrupiranje, zbog čega je u
ruskom okruženju ostalo oko 200.000 njemačkih vojnika.

Čitav taj sukob za Staljingrad dogodio se ponajviše zbog Hitlerove opsesije da

osvoji grad koji nosi Staljinovo ime, makar ga se moglo zaobići i izbjeći ta
golema stradanja njemačke vojske. Ponovno je krvnik za Nijemce bio ruski
general Žukov.

Posljednji pokušaj da Nijemci ponovno preuzmu kontrolu na ruskom frontu zbio

se u ljeto 1943.g., pokušajem ofenzive kod Kurska i Orela – tzv. operacija
Zitadelle.

Bila je to najveća tenkovska bitka u Drugom svjetskom ratu, u kojoj su prevagu

Rusima donijeli njihovi tenkovi T-34 i efikasno artiljerijsko oružje - kaćuše
("Staljinove orgulje"), tj. višecjevni bacači projektila koji su unosili paniku
među njemačke vojnike. Nakon te bitke započinje stalno povlačenje Nijemaca
sa Istoka, koje je završilo u Berlinu.

Prilikom prodora Crvene Armije prema Zapadu i potiskivanju Nijemaca, Poljaci

su se nadali pomoći Rusa u oslobađanju Varšave, pa će u Varšavi tijekom ljeta
1944. početi ustanak protiv Nijemaca, naravno s nadom da će Rusi izvršiti što je
moguće veći pritisak na njemački obruč oko Varšave.

Ali Staljinu nije odgovaralo da domaći Poljaci dobiju bilo kakve zasluge za
oslobađanje Varšave, jer bi to značilo potpuno drugačije odnose nakon rata, pa
je naredio zaustavljanje ruske vojske nadomak Varšave, što će Nijemcima
omogućiti krvavo gušenje ustanka u Varšavi, kada je stradalo oko 150.000
ustanika,

Varšava je u potpunosti razorena. Churchill i Roosevelt su nagovarali Staljina da

pomogne nesretnim Poljacima, ali on je to odbio, pa su Saveznici čak razmišljali
o prekidu dostave materijalne pomoći Staljinu, ali shvatili su da bi to više
pomoglo Hitleru, što im tada ipak nije bilo u interesu.

Ova dva događaja u kojima su stradali Poljaci dovoljno govori o razlozima

mržnje Poljaka prema Rusima nakon rata. Važnost Istočnog fronta je i u
činjenici da je Hitler morao tamo držati veliki broj divizija na što nije računao
kada je kretao u napad na SSSR, a takva situacija je pak olakšavala akcije koje
su poduzimali Saveznici na ostalim frontovima.