NAPAD NJEMACKE NA SOVJETSKI SAVEZ

OPERACIJA BARBAROSSA

STAV/RAZMISLJANJA SOVJETA

Iako je SSSR očekivao njemački napad, njegova vlada je razmišljala kako se neće dogoditi
1941. godine. Zaslugu za takav način razmišljanja možemo naći u nekoliko sporazuma
Berlina i Moskve kao i određenih njemačkih vojnih operacija tijekom proljeća 1941 godine.
Bez obzira na sve potpisane sporazume, Staljin je veoma dobro znao da će doći do rata i
njegova politika se svodila na kupovanje vremena kako bi se ojačale vojne snage.
Bez obzira na "prijateljstvo" s Berlinom, Staljin se lagano uspaničio početkom 1941 godine
kada su mu obavještajci počeli javljati o pokretima njemačkih trupa prema granici s SSSR-
om.

Njemačka objašnjenja su se sastojala od nužnosti pomicanja trupa izvan dometa britanskih

aviona i pokretanja operacija Harpun i Haifisch kojima su se trebale simulirati vojne pripreme
za invaziju Velike Britanije. Bez obzira na sve to Staljin je naredio ograničenu mobilizaciju
iako je i dalje odbijao vjerovati izvještajima svojih obavještajaca koje je optuživao da vjeruju
namještaljkama Londona koji nakon Jugoslavije sada i njih želi uvući u rat. Danas je poznato
da se tijekom proljeća 1941 godine raspravljalo u najvišim vojnim vrhovima Sovjetskog
Saveza o mogućem napadu SSSR-a na Njemačku pošto je skinuta tajnost s prijedloga maršala
Žukova koji raspravlja o tome 15. maja 1941. godine s ministrom obrane.

Staljin je bio zatečen njemačkom zasjedom. Njemački nenajavljeni čin rata prekršio je pakt o
nenapadanju koji su Hitler i Staljin potpisali manje od dvije godine ranije i doveo u opasnost
sam opstanak Sovjetskog Saveza.
U početku je Staljin insistirao da je to samo provokacija koju su pokrenuli neki odmetnuti
njemački generali i odbijao je da naredi kontranapad dok se zvanično nije javio iz Berlina.
Njemačka objava rata konačno je stigla četiri sata kasnije.
Sovjetski diktator nije imao srca da obavesti ruski narod da su Nemci izvršili invaziju. Taj
gorak zadatak pripao je ministru vanjskih poslova Vjačeslavu Molotovu, koji je o napadu
izvijestio u radijskoj emisiji više od osam sati nakon početka sukoba. Nažalost, bombe i meci
Osovine već su upozorili milione na katastrofu.
Uprkos nagovorima svojih vojnih oficira, Staljin je, strahujući da će biti okrivljen za gubitke,
odbio da preuzme titulu vrhovnog komandanta Crvene armije.
U nedostatku dovoljno veštog vojnog rukovodstva, šokirana Crvena armija je reagovala sporo
i sa strahom. Dok su Nemci jurišali na istok i razbijali sovjetske trupe, Staljinovi generali su
tražili dozvolu da se povuku kako bi smanjili žrtve, prešli na odbrambene položaje i pripremili
se za kontranapad. Staljin je odbio. Njegovim loše opremljenim, obučenim i vođenim
vojnicima naređeno je da stanu na svome bez obzira na posljedice.
U prvih 10 dana borbe, Nemci su gurnuli oko 300 milja na sovjetsku teritoriju i zauzeli Minsk
i više od 400.000 vojnika Crvene armije. Svaki dan je umiralo najmanje 40.000 ruskih
vojnika.
Činilo se da je Staljin blizu nervnog sloma. Gubici su bili toliko ponižavajući da se, uprkos
tome što je bio na čelu vlade, povukao u svoju letnjikovcu i tokom nekoliko tmurnih junskih
dana opijanja, odbio je da se javi na telefon ili da igra bilo kakvu ulogu u poslovima svoje
nacije.
Staljinovi mnogi pogrešni koraci u prethodne dvije godine naveli su Hitlera da napadne i
značajno su doprinijeli Barbarosinim ranim uspjesima.
Staljinove greške su uključivale
 čišćenje sovjetske vojske od njenih vođa,
 ulazak u sporazum sa Hitlerom koji je pokrenuo svetski rat koji je potom opustošio
Rusiju,
 pokretanje neuspešnog napada na Finsku krajem 1939.,
 pogrešno tumačenje Hitlera,
 usvajanje pogrešnog plana napada na Nemačku
 ignorišući upozorenja o Hitlerovoj predstojećoj invaziji Osovine na Sovjetski Savez.

U cilju ostvarivanja Lenjinovog cilja da izazove svjetsku komunističku revoluciju, Staljin je

nastojao potkopati kapitalističke vlade širom Evrope.
Staljin nije vjerovao da će on napasti tako brzo, uprkos zlokobnom nagomilavanju Njemačke i
nizu obavještajnih upozorenja. Imao je oko 5 miliona ljudi odmah na raspolaganju i ukupno
23.000 tenkova, ali Crvena armija je još bila nespremna kada su Nemci napali.

Glavni razlog za velike gubitke zrakoplova u početnom razdoblju rata s Njemačkom nije
nedostatak moderne taktike, već nedostatak iskusnih pilota i posada na zemlji, uništavanje
mnogih zrakoplova na pistama zbog neuspjeha zapovjedništva da ih rasprše te brzo
napredovanje njemačkih kopnenih snaga, prisiljavajući sovjetske pilote na obrambeni stav
tijekom Operacije Barbarossa. U prvih nekoliko dana invazije na Sovjetski Savez, Luftwaffe
je uništio oko 2 000 sovjetskih zrakoplova, najviše na tlu, dok su izgubili samo 35 zrakoplova
(od kojih je 15 bilo izgubljeno u borbama).

Sovjeti su bili potpuno prevareni njemačkim potezima. Pet sovjetskih armija bilo je
zarobljeno u ogromnoj ispupčenici oko Kijeva. Kao i obično, Staljin je odbio da odobri
povlačenje pre nego što je džep bio zapečaćen. Do kraja septembra Kijev je pao i preko
650.000 ruskih vojnika je ubijeno ili zarobljeno.

Velika većina od oko 10.000 ruskih tenkova koji su se suočili sa Njemcima u junu 1941. bili
su laki tenkovi ili zastareli modeli. Ogroman broj je uništen u loše planiranim i izvedenim
kontranapadima. Ali razvoj i proizvodnja sovjetskih tenkova već su bili superiorniji od
njemačkih. U službu je ušla nova generacija tenkova, odnosno T-34 i KV-1. T-34 je posebno
bio veliki skok u dizajnu tenkova i bio je potpuni šok za Njemce kada su se prvi put susreli u
julu 1941. Imao je kosi oklop – koji je efektivno udvostručio njegovu snagu – i moćan top od
76,2 mm. Njegov pouzdani dizel motor davao mu je dobar domet i okretanje brzine, a široke
gusjenice mogle su se nositi s blatom ili snijegom. Ruska industrija se već spremala da ga
isporuči u ogromnom broju.
Uprkos ranim porazima, Sovjetski Savez bio daleko bolje pripremljen za dugi rat od Njemaca,
čija bi vlastita proizvodnja tenkova i drugog oružja bila slaba u poređenju.
Možda najvažniji razlog za poraz operacije 'Barbarosa' bio je uporan otpor branilaca. Njemci
su potpuno potcijenili sovjetsku volju za borbom.

Stavovi i razmišljanja Sovjetskog Saveza mogu se sažeti na sljedeći način:

 Početno iznenađenje i razaranje: Sovjetski Savez je zatečen njemačkom invazijom.

Uprkos upozorenjima obavještajnih izvora i znakovima gomilanja njemačkih trupa u
blizini granice, Staljin i sovjetsko vodstvo nisu u potpunosti predvidjeli razmjere i
intenzitet napada. Kao rezultat toga, početni dani i sedmice invazije bili su obilježeni
konfuzijom, neredom i značajnim teritorijalnim gubicima za Sovjetski Savez.

 Otpornost i odlučnost: Uprkos početnim neuspjesima, Sovjetski Savez je pokazao

izuzetnu otpornost i odlučnost da odbrani svoju domovinu. Invazija je pokrenula
ogromne napore za mobilizaciju na svim nivoima društva, sa milionima sovjetskih
građana koji su se dobrovoljno prijavili ili regrutirali u vojsku. Sovjetski narod i
Crvena armija pokazali su veliku hrabrost i žestoko se borili protiv osvajačkih
njemačkih snaga.

 Sovjetska propaganda i patriotski narativ: Sovjetsko rukovodstvo je koristilo mnogo