Trajče Stojanov: Operacija

Barbarossa u kontekstu rusko-

ukrajinskog rata
 Geopolitika Newsožu 27, 2022

Serijal analize rusko-ukrajinskog rata iz geopolitičke perspektive:

europske/kontinentalne, američke i ruske

Trajče Stojanov
Operacija Barbarossa poznati je kodni naziv nacističke Njemačke za
uništenje Slavena ili “slavenskog plemena”! Uništenje Slavena, koje je Hitler
mrzio koliko i Židove, usprkos svim stradanjima, ipak se nije dogodilo.
Ključnu ulogu u tome imala je bitka za Staljingrad (današnji Volgograd),
možda najveća kopnena bitka u ljudskoj povijesti, definitivno najkrvavija
koju je čovječanstvo ikada doživjelo, a koja je trajala od 28. kolovoza 1942.
do 2. veljače 1943. godine. Milijuni ruskih vojnika, tisuće minobacača,
tenkova i zrakoplova vodili su nemilosrdnu bitku na 50 km dugoj bojišnici uz
rijeku Volgu! Rusi su imali preko milijun žrtava u vojsci i tisuće civilnih
žrtava, a Sile Osovine su izgubile preko 800.000 tisuća vojnika! Ova bitka
označila je prekretnicu u Drugom svjetskom ratu i definitivno je razbila mit o
nepobjedivosti nacističke vojske, utrvši put za pad Reicha.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

str.1 od 11
Europa prije Operacije Barbarossa

Nakon objave rata od strane SSSR-a 1941. godine, nacisti su napredovali

prema Rusiji iz tri smjera: preko Litve i Latvije sa sjevera, centralno kroz
Bjelorusiju i na jugu kroz Ukrajinu. Dana 9. srpnja nacistička je vojska
napredovala centralno kroz Bjelorusiju, a u kolovozu je osvojen Smolensk.
Nacistička vojska, predvođena generalom Von Bockom, krenula je na jug u
rujnu i udružila snage u Kijevu, pod Von Ranstedtom, nanijevši Sovjetima
velike gubitke. Hitleru je od Kijeva do Staljingrada put bio širom otvoren
kroz golemu istočnoeuropsku ravnicu. To je bila kompromisna taktika,
nakon što nije uspio udariti izravno na Moskvu. Stoga je po Hitlerovoj
naredbi 28. lipnja 1942. započela Operacija Fall Blau zauzimanjem
industrijskog grada Staljingrada, koji je bio važna strateška točka za
kontrolu naftnih polja Kavkaza, ali i točka kroz koju je izvršen pokušaj
prekida opskrbe Rusije duž Volge. Time počinje legendarna bitka za
Staljingrad! Drugo je povijest!

Radim ovu povijesnu reminiscenciju kako bismo sadašnje događaje oko

Ukrajine pokušali sagledati u povijesnom kontekstu. Pokušajmo kroz
povijesne lekcije shvatiti današnje muke. Pogledajmo posljednji, ali ne i
jedini povijesni primjer, kako i odakle Rusija doživljava najveću prijetnju.

str.2 od 11
Rusija je ogromna, teritorijalno najveća zemlja. Geostrateški, zemljopisno i
vojno njen najranjiviji dio teritorija je na spomenutoj Velikoj istočnoeuropskoj
ravnici, kroz koju je ušla nacistička vojska. Ovaj geografski dio odvaja
današnju Rusiju od zapadnih susjeda: Estonije na sjeveru, Latvije i Litve,
preko Bjelorusije, do Ukrajine na jugu! Ujedno predstavlja i ruski “Heartland”
– srce Rusije! Inače, teoriju Heartlanda – “jezgru” zemaljske kugle definira
tvorac geopolitike, engleski geograf i geopolitičar Halford John Mackinder,
koji je 1904. godine u svojoj studiji “The Geographical Pivot of History”,
označio područje oko Volge i Volgograda kao rusko srce” ili ruski Heartland.
To je upravo ono područjekoje je Hitler namjeravao osvojiti.

Mackinder, dijeleći geografsku kartu u političkom smislu, razlikuje: 1.

“Svjetski otok” – Afro-Euroazija; 2. “Offshore Islands” – Britanija i Japan i 3.
“Daleke otoke” – Sjeverna i Južna Amerika, Australija i Oceanija. Da
zaključimo na temelju toga: „Tko kontrolira istočnu Europu, kontrolira
Heartland – jezgru. Tko god kontrolira Heartland, kontrolira Afro Euraziju.
Tko god kontrolira Afro Euraziju, kontrolira svijet!” Eto, geopolitika svijeta od
početka 20. stoljeća nije se promijenila ni za milimetar! Radi se o kontroli
srca svijeta!

Današnja događanja mogu se promatrati iz te perspektive. Ali i osvijetliti

kroz novu percepciju. Zapravo, sve ovisi o percepciji! Pogotovo iz
percepcije u glavama vođa. Mislim da je u Putinovoj glavi percepcija upravo
takva – taj čin, odnosno želju Ukrajine da uđe u NATO, on ne doživljava
kao suvereno pravo bilo koje neovisne države na sklapanje saveza, već
kao svojevrsnu povijesnu reminiscenciju “Drang nach Osten” – proboj na
Istok – strategiju njemačke (u ovom slučaju zapadne) geopolitike!
Vjerojatno je percepcija na Zapadu slična – interesi Ukrajine su nebitni, sve
dok se ostvaruju njihovi geostrateški planovi. U oba slučaja, Ukrajina nije
ništa drugo do “kolateralna šteta”, poligon za ispitivanje utjecaja velikih sila.
Nažalost!

Zato Putin raspad SSSR-a često naziva najvećom „geopolitičkom

katastrofom“ 20. stoljeća! Spomenuo je to u određenoj varijanti u svom
str.3 od 11
posljednjem govoru, neposredno prije napada na Ukrajinu. Jer padom
SSSR-a i iracionalnom politikom tadašnjeg vodstva, Rusija je gubitkom
baltičkih država i Ukrajine izgubila stratešku prednost obrane svoje zemlje.
Tako golemi ruski teritorij, kojemu se može pristupiti samo iz njegovog
“srca”, ostaje nebranjen! Putin želi koliko god može ispraviti tu „povijesnu
grešku“ i „geopolitičku katastrofu“! Stoga je Ukrajina za njega “biti ili ne biti”!

U ovom trenutku Ukrajinu vidi kao geostratešku točku – otvorena vrata

Moskve. Na sjeveru Rusija, iako graniči sa zemljama koje su sada pod
zapadnim utjecajem – Estonijom, Latvijom i Litvom – još uvijek iza sebe ima
Kalinjingrad (koji se proteže do Baltičkog mora na sjeveru i graniči s
Poljskom i Litvom na sjeveroistoku). NATO je stoga vrlo ranjiv u baltičkim
državama, upravo zbog strateškog položaja Kalinjingrada. Ovaj strateški
lociran grad, nekadašnji Keninsberg, bio je rodno mjesto velikog filozofa
Immanuela Kanta, nekada dio Pruskog Carstva. S Postdamskim
sporazumom, 1945., postao je dio sovjetske države. Rusija je danas na
prostoru Kaljiningrada razmjestila velik dio svog obrambenog naoružanja, a
prema posljednjim informacijama, tijekom aktualnog sukoba s Ukrajinom na
tom području razmješta i hiperzvučne projektile.

U središnjem dijelu spomenutog “Heartlanda” Rusije nalazi se Bjelorusija

koja je pod ruskom kontrolom i time je otklonjena opasnost od ulaska kroz
Minsk.

Jedina “vrata” koja ostaju otvorena prema “srcu Rusije” jesu kroz Ukrajinu.
U geopolitičkom smislu, to je bit događaja! Često spominjana teza da će
projektili NATO-a u Ukrajini biti u Moskvi za pet minuta je zapravo
neutemeljena, jer im već sada treba isto toliko vremena s prostora Estonije,
Litve i Latvije. Ili teza da Rusija sebi neće dopustiti da graniči s NATO-om,
nema smisla, budući da već graniči. Jedini razlog je taj što Putin ne želi
dopustiti još jednu zemlju pod kontrolom Zapada u svom (ruskom) srcu!
S Ukrajinom u NATO-u, s Rusijom je gotovo – to je Putinovo iskustvo! U
nekim od izjava njegovih najbližih suradnika to je ocijenjeno kao “borba na
život i smrt”! Zato je ovaj razvoj događaja sve zatekao. Putin to vidi kao
povijesnu prekretnicu koju mora riješiti u svoju korist, u korist Rusije. Ali u
korist Rusije kao nove svjetske sile. Naime, pitanje “života i smrti” uopće

str.4 od 11
nije samo pitanje opstanka Rusije, nego pitanje hoće li Rusija biti velika sila
ili ne! Nije pitanje postojanja ruske države, nego njezinog pozicioniranja od
regionalne do globalne sile! Putin je odlučio Rusiju učiniti globalnom! On
vidi otvorene mogućnosti nakon očitog pada američke unipolarne
dominacije, stoga Rusiju nastoji vratiti na geopolitičku kartu i ispraviti
“povijesnu pogrešku.” Bez Ukrajine Rusija neće “umrijeti”, već će “umrijeti”
kao svjetska sila. A Putin je želi baš takvu.

No, bojim se da će nas sve skupo koštati ova bitka „na život i smrt“, ta
preraspodjela svjetskih sila na geopolitičkoj karti. Previše! Uglavnom
Europu, i naravno Ukrajinu. Ali ova geopolitika će i Ruse mnogo koštati.
Cijelu svoju akademsku karijeru posvetio sam Rusiji, volim i rusku kulturu i
ruski narod. No, uvjeren sam da će to skupo koštati Rusiju!

S političkog, gospodarskog i povijesnog gledišta:

1. Rusija je uspjela kao nikada prije ujediniti Zapad, posebno NATO. To će

dovesti do monopolizacije neoliberalne ideologije, zapadne propagande,
jedinstvenog globalnog narativa i “kraljevstva laži” protiv kojeg se Putin bori;

2. Ekonomske sankcije teško će pogoditi rusko gospodarstvo, iako su se za

to pripremali (djelomično i za isključenje iz SWIFT sustava). Naime,
ekonomski je Rusija jednako povezana s Europom, ako ne i više, nego s
Kinom;

3. Rusija se ovim činom gurnula u zagrljaj Azije i u političkom, ali posebno u

povijesnom smislu, dugoročno odvojena od civilizacije kojoj suštinski
pripada – europske. Tako je klinu kulturnoj svijesti Rusije dodatno uronjen u
njezino već podijeljeno nacionalno tkivo između Istoka i Zapada. A Rusija je
ipak europska zemlja!

4. I konačno, s ovim je dugoročno, na vrlo dugi rok, Rusija izgubila ionako

krhku podršku koju je imala u Ukrajini. Čak i ako dobije rat i u potpunosti
“integrira” Ukrajinu u svoju sferu utjecaja, nakon ovog čina trebala bi
nekako živjeti sa stanovništvom tog teritorija.

str.5 od 11
U biti, ovo je bratoubilački rat, u kojem će najviše stradati Ukrajina, Rusija, a
potom i Europa. Najveći pobjednik je, naravno, Kina. Mudra Kina! Jednom
sam rekao, opet ću ponoviti – takve zemlje, “meke trbuščiće” većim
državama, kao što je naša (autor je iz Sjeverne Makedonije), nitko nikada nije
tretirao na bilo koji drugi način, osim kao poligon za ostvarivanje vlastitih
imperijalnih interesa. I u tom smislu iskreno i najdublje žalim i Ukrajince.
Užas me obuzima za svakim ljudskim životom koji će biti izgubljen u ovom
ludilu. Nažalost, živimo u povijesnim vremenima kada svjedočimo
“porođajnim mukama” novog multipolarnog svijeta. Bog s nama!
Autor je profesor filozofije na sveučilištu Goce Delčev u Štipu i kolumnist
sjevernomakedonskog medija „Nova Makedonija“.
 

Trajče Stojanov: Smrt “Drang nach

Osten” – smrt Europe!
 Geopolitika Newstra 10, 2022

Posljednju kolumnu, pomalo sugestivno, a još pretencioznije, naslovio sam

“Operacija Barbarossa”, kako bih kroz taj ključni povijesni događaj sagledao
sadašnju složenu sigurnosnu situaciju u Europi. (vidi poveznicu ovdje ili
ispod teksta).
Time sam, naime, nekako implicitno najavio niz kolumni koje će se baviti
aktualnom rusko-ukrajinskom krizom, kroz geopolitičku prizmu. U sljedećih
nekoliko, nastavit ću analizirati aktualne događaje s aspekta različitih
geopolitičkih teorijskih pristupa. Sasvim neočekivano, u središtu prethodne,
prve analize, bila je teorija slavnog britanskog geografa, Sir Halforda
Mackindera – Heartland, osmišljena u kontekstu dihotomije „sila mora“ i „sila
kopna“. To je prva geopolitička teorija, i danas dominantna u
anglosaksonskoj geopolitici ili Atlantskoj geopolitičkoj školi. Ostale
geopolitičke ideje u anglosaksonskom svijetu (“kraj povijesti” i “sukob
civilizacija”) mogu se, u većoj ili manjoj mjeri, promatrati samo kao
svojevrsna “varijacija na temu” Mackinderovih razmišljanja.
U ovoj analizi bavit ću se idejama kontinentalne (europske) geopolitičke
škole (uglavnom njemačke), a u nastavku, suvremenim američkim

str.6 od 11
geopolitičkim idejama, a posljednjih nekoliko posvetit ću trima geopolitičkim
idejama koje niču na ruskom tlu ( slavenofilstvo, zapadnjaštvo i
euroazijanizam). Također je vrijedno napraviti autorsku ogradu na samom
početku. Naime, s obzirom na uzavrelo stanje i imanentnu moralnu dimenziju
svakog rata, ovakve “hladnokrvne” analize djeluju previše kabinetski i
okrutno, ali vjerujte mi, one su upravo u glavama i stožerima strateških
planera svakog rata. Naravno, nisam ratni strateg, ali jesam analitičar, stoga
želim rasvijetliti događaje s aspekta “hladne” teorijske perspektive.
Vjerojatno, s obzirom na strast publike, mnogima se neće svidjeti, a neki će
me optužiti da sam stao na “stranu”, što naravno nije slučaj. Ipak, u ovakvoj
“ludoj” atmosferi, možda je najbolje dodati napomenu o “odricanju od
odgovornosti“: “Iz ljudske i strogo moralne perspektive osuđujem svako
nasilje, prezirem svaki čin agresije i rata i žalim za svakim izgubljenim
životom.”
Ali, kao što sam rekao, ratni planeri, u svojim stožerima, uopće ne
razmišljaju u tim moralnim i etičkim kategorijama. Tako da je vrlo vjerojatno
da pripreme za ovaj rat traju već duže vrijeme. Dužni smo sami sebi
rasvijetliti te događaje. U jednom intervjuu kojeg sam dao prije nekoliko
godina rekao sam da svijet više neće biti isti. To je bilo nakon ruske
intervencije u već odavno „odcijepljenim“ dijelovima Gruzije –  Abhaziji i
Južnoj Osetiji, u kolovozu 2008. Bila je to prva velika uspješna intervencija
Rusije u zemljama ruskog „bližeg inozemstva“, odnosno  geopolitičkog
prostora bivšeg SSSR-a. Na Zapadu, a poglavito u SAD-u, već im je bilo
jasno “koliko je sati”. Rusija je pokazala svoje ambicije – ponovno
preuzimanje kontrole nad bivšim “sovjetskim prostorom”. Ubrzajmo film –
“Narančaste revolucije”, Janukovič, Porošenko, Majdan…i dolazimo do
2014. godine, aneksije Krima, Donjecka i Luganska!

Vidimo, tektonski geopolitički pomaci se ne događaju od danas do sutra.

Posebno velike zemlje su se za to pripremale godinama, ako ne i
desetljećima. U međuvremenu, Sjedinjene Države čine svoje ključne
geopolitičke manevre, zajedno s Velikom Britanijom. Kina, mudra Kina,
koja će na duge staze biti najveći pobjednik, jer se za to sprema možda i
najdulje (da ne spominjemoDeng Xiaopinga). Rusija, vidjeli smo kako se
intenzivno priprema od 2014. (točnije od Putina pa nadalje), Britanci konačno

str.7 od 11
s Brexitom, a Europa? Europa je uglavnom spavala! Pojasnimo te teze,
povezujući Europu s kontinentalnom geopolitičkom teorijom za ovu priliku
pod nazivom Drang nach Osten, i uvjerimo se da su svi ti događaji, iako
naizgled nepovezani, zapravo duboko povezani! Kada se govori o europskoj,
kontinentalnoj geopolitičkoj tradiciji, najprije se spominju imena oca
francuske geografije i geopolitike Paula Vidala de la Blascha (1845.-1918.) i ne
baš popularnog (jer se povezuje s nacizmom) Nijemca, Carla
Haushofera (1869-1946). Ovu analizu ćemo provesti kroz Haushoferovu
dioptriju, riskirajući da nas optuže za “nacizam”, jer je Haushofer dugo bio
povezan s nacističkom ideologijom i smatran inspiratorom Hitlerove
strategije. Ovdje nemamo mjesta ulaziti u detalje, samo ćemo reći da je,
kao i sve ostalo što je Hitler zlorabio (darvinizam, Nietzsche, Wagner…),
zlorabio i Haushoferovu teoriju Drang nach Osten (Proboj na istok). Zapravo,
na kraju je i sam Haushofer pao u nemilost Hitlera te je uhićen, a kasnije je i
počinio samoubojstvo, zajedno sa svojom suprugom – Židovkom –
sugerirajući kako nisu bili baš na istoj liniji s Führerom.
Ukratko, Haushofer je kontinentalnu Europu vidio u jedinstvu s Rusijom.
Njegov “proboj na Istok” nije bio ono što je Hitler zamišljao – vojna
invazija! Njegova “osovina” – Berlin-Moskva-Tokio, nije bila vojna osovina,
već osovina suradnje kroz koju je moguća snažna Europa. A dijelom je, ta, u
biti miroljubiva geopolitička ideja prihvaćena u tadašnjoj Njemačkoj.
Nevjerojatno je pretpostaviti da je izravan rezultat te ideje bio “Pakt o
nenapadanju Molotov-Ribbentrop”! Trajni i snažnin savez Njemačke i Rusije
bio je u središtu te geopolitike. Sve dok Hitler nije potaknut da misli
drugačije i pogrešno. Ili, ako se poslužimo teorijama zavjere – dok ga
možda nisu “potaknuli” na to nakon Čehoslovačke, podjele Poljske i
posebno vrlo sumnjivog gaženja Belgije, Nizozemske i Francuske u samo
šest tjedna, kojim su se i Hitler i njemački narod neutemeljeno uvjerili u mit
o nepobjedivosti svoje vojske. Sve to je bilo dostatno da su se odlučili na
ludi korak kršenja Pakta i napada na SSSR! Tako je ključna pretpostavka
Haushoferove kontinentalne geopolitičke teorije, o bliskoj suradnji Berlina i
Moskve, po drugi put (prvi put nakon Prvog svjetskog rata) doživjela
definitivni poraz! Stoga je u kolektivnom sjećanju Europljana ideja jake
Europe u savezu s Moskvom urezana ne samo kao nemoguća, nego i kao
tragična… dvaput! Je li Europa propala treći put?

str.8 od 11
Kao što smo tada rekli, prema ovim kontinentalnim geopolitičkim idejama,
snažna Europa je nemoguća bez bliske suradnje Berlina i Moskve. To je
manje-više u srži europskih geopolitičkih teorija i stalno lebdi kao prilika nad
ovim geografskim i političkim prostorom, kako među teoretičarima tako i
među političarima. Zato pazite, čovjek koji je vodio Francusku u borbi protiv
nacizma, koji je vodio Slobodnu Francusku od 1944.-1946., francuski
predsjednik od 1959.-1969., jedan od “očeva” moderne Europe, inspirator
ideje ujedinjene Europe… Charles de Gaulle zagovarao je “Europu od
Atlantika do Urala”! Nema iskusnog europskog političara u Europi, koji tada
kao i sada (sada rjeđe, jer danas su “Degolovci” rijetki), nije shvaćao da je
ujedinjena Europa moguća samo u bliskoj suradnji s Moskvom, ali uz
spoznaju da ta ideja nije moguća uz snažnu sjenu koja se nadvila nad
kontinentom, s druge strane Atlantika! I tu se trebamo vratiti na “teorije
zavjere” spomenute u prethodnoj kolumni, koje je danas, u eri apsolutne
hegemonističke dominacije „pomorskih sila“, vjerojatno opasno i spominjati.
Ali ipak, riskirajmo. Spomenimo “stradanja” Sjedinjenih Država tijekom
Drugog svjetskog rata. Evo samo jednog primjera koji ilustrira njihovu
ključnu “dilemu” u to vrijeme: 24. srpnja 1941. tadašnji senator i kasniji
američki predsjednik, Harry Truman, dao je izjavu za New York Times: “Ako
vidimo da Njemačka dobiva rat s Rusijom, onda bismo trebali pomoći Rusiji.
“Ako Rusija pobijedi, trebali bismo pomoći Nijemcima da se ubijaju što je
više moguće.” Ne trebam vas podsjećati kada su SAD ušle u rat!? I ne
morate biti genij da shvatite tko je najviše profitirao iz Prvog, a zatim i
Drugog svjetskog rata, zar ne? Dovoljno je reći da su SAD nakon Drugog
svjetskog rata definitivno napustile politiku „izolacionizma“, ušle u rat i od
tada, do danas, bacaju svoju gustu, duboku i hladnu sjenu na svog manjeg
brata – Europu.

Vraćamo se u XXI, stoljeće. Münchenska sigurnosna konferencija 2007.

bila je vjerojatno posljednji test za Europu. U Putinovom, već antologijskom
govoru danas je središnje mjesto zauzela hegemonija Sjedinjenih Država.
Vjerojatno je to bio lakmus test, test europske spremnosti, a možda čak i

str.9 od 11
glas europskog alter-ega, koji je zvučao preopasno jer je dolazio iz usta
autokratskog glasnika s Istoka!? I to je, vjerojatno, bila temeljna pogreška –
demokratska Europa nije imala sluha za vlastitu ideju izraženu autokratskim
ustima. Rusija i SAD zakopali su se u svoje rovove! A Europa u
međuvremenu i do tada? Europa od 1945., ako želimo biti brutalno iskreni,
ostaje samo jedan okupirani kontinent: Zapad pod SAD-om, Istok pod SSSR-
om. A nakon pada SSSR-a? Prosudite sami!

I evo, polako se približavamo današnjim događanjima: od Gruzije, Majdana,

Brexita i na kraju Ukrajine. Rekli smo, ideja o Europi od Atlantika do Urala
nikada se u Europi nije izgubila, već se samo ponekad više, ponekad manje
sramežljivo pojavila na površini. Ali uvijek sramežljivo, jer je ideja
“prodiranja na istok” nakon Drugoga svjetskog rata zauvijek ostala
sotonizirana zbog nacista i njihove povezanosti s konceptom Lebensraum,
središnjim, u knjizi Karla Haushofera „Geopoliticsofthe Pacific Ocean“.
Nakon prvih događaja u Ukrajini 2014. intenzivirali su se odnosi Moskve i
Pariza (koji se nastavljaju i danas – Macron je jedan od rijetkih državnika
EU-a koji je u izravnoj liniji s Putinom). Tijekom posjeta Parizu 2014.,
predsjednik ruske Dume Sergej Nariškin snažno je podsjetio na ideju
Charlesa de Gaullea o Europi od Atlantika do Urala, sve u svjetlu tadašnjih
(starih) sankcija Rusiji zbog aneksije Krima. Mogu li vas podsjetiti na
nedavno inzistiranje aktualnog francuskog predsjednika na novoj
sigurnosnoj politici za Europu? Macron se nadao da će on i Francuska moći
preuzeti “rizik” ideje nakon odlaska njemačke kancelarke, Angele Merkel. S
druge strane, Frau Merkel je bila pametna dama koja je znala dvije stvari: s
jedne strane nije gubila iz vida da je Rammstein (američka vojna baza) na
njenom teritoriju od 1949./53., ali je s druge strane znala i da bez bliske
suradnje s Rusijom nije moguća Njemačka bez Rammsteina. Polako,
mudro, s nizom problema, s “padovima i ustajanjem”, s opstrukcijama, s
prisluškivanjem, s izbjeglicama, s “multikulturalizmom” … završila je
“Sjeverni tok 2”! Berlin-Moskva konačno spojeni izravno – “cijevima”!
Ali ovaj put, ne vojnički! Anglosaksonci su oglasili uzbunu! Američki
“prirodni nosač zrakoplova”  – Velika Britanija, zauzeo je stav puno prije
“konačnog obračuna”, a posljednji je manevar napravio 23. lipnja 2016.

str.10 od 11
kada je rekao odlučno “da” izlasku iz EU. Merkel je otišla … pozornica je
postavljena, pozicije su zauzete.

Rezultat? Neki bi rekli da je Treći svjetski rat u tijeku! Bez panike, želio bih
više rezimirati: više nema jeftinog plina za Europu iz Rusije, samo skuplji
ukapljeni prirodni plin (SAD, Australija i Katar su najveći proizvođači),
NATO je nekim čudom uskrsnuo, prestao biti “klinički mrtav”, Zapad se
dodatno naoružava, Europa se ponovno okuplja u sjeni starijeg brata i
oprašta od ideje neovisne europske sigurnosne politike, rusko gospodarstvo
propada, europsko je na rubu, a američko… ( ponovno zaključite sami),
redovi se zbijaju, jedini ideološki diskurs koji je samo koju godinu prije
izgledao istrošen, ponovno trijumfira, a globalni narativ – demokratski Zapad
vs. autokratski istok – dobiva vjetar u leđa, jer ga čeka nova bitka sa
“zmajem”, daleko strašnija…

Opet, ne morate biti genij da biste pogodili tko je najveći pobjednik u cijeloj
situaciji? Rusija sa svojom političkom nespretnošću zna koliko puta ne
uspijeva, a Europa po treći put ne uspijeva u ostvarenju vječnog
geopolitičkog sna o “prodiranju na Istok”! Barem ne za sada! Barem dok se
s Istoka ne pojavi sjena zmaja! Ali ni tada to neće biti europski „proboj na
ISTOK“, nego kineski „proboj prema ISTOKU“, koji će Europu opet staviti
pod nečiju sjenu. Uostalom, čini se da mi Europljani nismo tako veliki kako
zamišljamo!? Je li povijest zgazila ideju velike europske civilizacije –
zauvijek!?
(Napomena: autor je profesor filozofije na sveučilištu Goce Delčev u Štipu, u
Sjevernoj Makedoniji, i kolumnist tamošnjeg medija „Nova Makedonija“).
 

str.11 od 11