SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI

Zvonimir Herceg

HRVATSKA NACIJA I NACIONALIZAM

U 19. I 20. STOLJEĆU
Referat

Mentor: prof. dr. sc. Ivica Šarac

Mostar, 2018.
1. OSVIT NACIJE

Nacija označava skupinu ljudi sa određenim zajedničkim identitetom koji se

temelji na jeziku, kulturi, vjeroispovijesti, zajedničkom podrijetlu ili povijesti, a javlja
se kao fenomen modernog doba. U jeku društvenih promjena potaknutih tehnološkom
revolucijom te političkom modernizacijom javljaju se nove društvene snage koje se
identificiraju kao nacije te se suprostavljaju starom europskom feudalnom poretku,
zvanom „ancient regime“. Te novonastale skupine poriču teoriju o suverenitetu vladara
ancient regimea koji proizlazi od Boga te mu suprostavljaju ideologiju po kojoj
suverenitet vladara dolazi iz naroda, odnosno ukupnosti ravnopravnih građana koji čine
naciju. Prvi moderni ustav koji suverenitet vlasti stavlja na naciju kao skup
ravnopravnih građana je onaj Sjedinjenih Američkih Država iz 1787. godine.
Premda nacija označava skup ravnopravnih građana, pojam nacionalizma nije
isti na europskom zapadu te na središnjim i istočnim dijelovima kontinenta. Nacionalna
svijest se u zapadnim, gospodarski i politički naprednijim i modernijim državama,
razvila prije i proces nacionalne integracije je trajao brže. U tim područjima Europe
govorimo o građanskom nacionalizmu, gdje termin nacije označava skup ravnopravnih
građana na kojima se temelji suverenitet. U područjima srednje i istočne europe se
razvio etno-nacionalizam, odnosno nacije su se razvile iz prednacionalnih etničkih
skupina koje su i prije imale obilježja zajedničke svijesti, prvenstveno u jeziku i kulturi.
Tako će stanovnici SAD-a, u kojoj se također razvio građanski nacionalizam, pripadnost
američkoj naciji potvrđivati pozivajući se na državu i ustav koji im osigurava slobodu i
jednakost, dok će pripadnici hrvatske nacije svoj identitet definirati kroz jezik, kulturu i
povijest. Stoga nacionalni teoretičari zapadnoeuropskog kruga izbjegavaju termin nacija
kada govore o područjima srednje i istočne europe, te za ta područja koriste sintagmu
etničke skupine.
Nacije su se razvile iz prednacionalnih skupina koje potječu iz ancient regimea,
prvenstveno spajanjem plemićke nacije i etničkih skupina podložnog sloja, pri čemu se
na plemićke nacije gleda kao na izvorišta modernih nacija koje su integrirale članove
navedenih etničkih grupa. Sam proces stvaranja modernih nacija, odnosno integracija
etničkih skupina zahtjeva društvenu stratifikaciju. Društvena stratifikacija, odnosno
raslojavanje stanovništva se javlja kao proces tehnološkog napretka s prijelaza iz 18. u
19. stoljeće. U to vrijeme se ruši stoljetni poredak. Društvo je do tada podijeljeno u
1
dvije skupine. Staleži plemića i svećenstva čine vladajući povlašteni sloj, odnosno
plemićku naciju koja je institucionalizirana u feudalnim državama na koje oni polažu
svoja politička prava i povlastice, odnosno oni na feudalnu državu gledaju kao na
državu svoje plemićke nacije. Vladajuća plemićka nacija je imala zajedničku ideologiju,
ali nije joj ni stran osjećaj zajedničkog etničkog podrijetla. Etničku zajednicu s druge
strane čini podložni sloj stanovništva, ona nije institucionalizirana i politički
operacionalizirana. Pripadnike etničke zajednice stoga povezuje zajednički jezik i
kultura. Iako su i plemićke nacije imale osjećaj etničke pripadnosti, njihove feudalne
države se nisu morale podudarati s granicama rasprostranjenosti etničke nacije s kojom
će se kasnije integrirati. Industrijska modernizacija i gospodarska evolucija dovode do
stratifikacije stanovništva, dotada polarizirano društvo se raslojava, rađa se građanski
sloj društva, koji se opet dijeli na visoko građanstvo te srednje i niže radničko
građanstvo. Sa stratifikacijom društva dolazi i do političke modernizacije, odnosno
demokratizacije. Suverenitet vlasti se prenosi na naciju, a šire skupine ljudi dobivaju
politička prava.
Kada se raspala dotadašnja polariziranost, plemićke nacije koje su do tada jedine
bile institucionalizirane i politički aktivne polako integriraju šire slojeve društva u svoju
naciju prenoseći na njih zajedničku ideologiju i osjećaj identiteta. Nacionalna
integracija se vrši „odozgo“, odnosno prvo se integriraju bogatiji, viši slojevi
građanstva. Nacionalna integracija se nastavlja na srednje i niže građanstvo te konačno
na sloj seljaka pri čemu pripadnici etničkih zajednica prilikom integracije u naciju u nju
samu unose kulturne identitete naslijeđene iz etničkih zajednica.
Nacionalna integracija iziskuje kulturnu standardizaciju, prvenstveno
određivanje standardnog jezika za čitavu naciju pri čemu se najčešće uzima određeni
vernakular kao temelj standardizacije jezika. Vernakular je jezik ili narječje jedne
etničke skupine, a uglavnom se uzimao vernakular najveće etničke skupine ili
vernakular provincije u kojem se nalazi središte države.
Prva država u kojoj se razvija nacionalna svijest je Francuska, stoga se ona
uzima kao najbolji primjer zapadnoeuropske nacionalizacije. U Francuskoj se ancient
regime ruši za vrijeme revolucije, a suverenitet vladara se prenosi na poprilično
formiranu naciju. Revolucionarne vlasti ubrzavaju proces nacionalne integracije, te
promiču standardizaciju jezika na vernakularu Ile-de-Francea, središnjeg dijela države u
kojem se nalazi i sam Pariz. Nacionalnoj integraciji se opiru određeni pripadnici

2
plemstva, nositelja starog sustava, koji smatraju da će razvojem nacionalnih društava
izgubiti svoje dotadašnje privilegije. Stoga se takve skupine ljudi pozivaju na stare
pokrajinske identitete s ciljem sprečavanja nacionalne integracije u pokrajinama u
kojima su dotada vladali. Da bi oslabili pokrajinske partikularizme revolucionarne vlasti
pokušavaju ugušiti pokrajinske identitete, promiču standardizirani francuski jezik a guše
ostala narječja. Tako se francuski Ile-de-Francea širi naušturb okcitanskog i
provansalanskog, a ugušen je i nefrancuski bretonski. U Španjolskoj je standardiziran
kastiljanski nasuprot baskijskog i katalonskog dok su u Velikoj Britaniji škotski, irski i
velški gotovo zaboravljeni.
Za razliku od zapada, srednja i srednjoistočna Europa kasne u modernizacijskim
procesima. Društvo se sporije raslojava, građanstvo je nedovoljno razvijeno pa se
formira vladajuća honoratska skupina koju čini tradicionalna društvena elita: plemstvo i
imućnije građanstvo. Takav društveni razvoj je posljedica refeudalizacije srednjoistočne
Europe s početka ranog novog vijeka. Plemstvo je u tom razdoblju nasuprot
zapadnjačke liberalizacije još više podčinilo seljačko stanovništvo čime je zaustavilo
gospodarsku i socijalnu dinamizaciju te preuzelo gospodarsku inicijativu.
Refeudalizacijom je također usporen razvoj samostalnog produktivnog građanstva.
Plemstvo preuzima njihove funkcije zbog čega imućniji sloj građana nastoji ući u
redove plemstva, čime dolazi do formiranja honoratskih skupina koje imaju identične
interese. Nedostatkom konfrotacije interesa između nositelja starog i novog sustava
bitno je usporena stratifikacija društva.
Zbog toga se u ovim dijelovima Europe nije razvila svijest o naciji ravnopravnih
pojedinaca, nego je nacija nadređena pojedincu. Posljedica usporene modernizacije
društva i politike, je baziranje na kulturnu standardizaciju. Nacija je shvaćena kao
kolektivitet određen jezikom, zbog čega dolazi do formiranja etnički određenih nacija,
posljedica čega je buduće nepoklapanje rasprostranjenosti nacija s granicama
nacionalnih država honoratskih skupina. Najbolji primjer je Sveto Rimsko Carstvo
njemačkog naroda, koje je unatoč postojanju carskih institucija zapravo bilo politički
dezintegrirano, ali standardizacija njemačkog jezika započeta još za vrijeme reformacije
je dovela do razvitka zajedničke nacionalne svijesti koja je u 19. stoljeću omogućila
konačno ujedinjenje u jednu nacionalnu državu.
Austrijski vladari također promiču germanizaciju monarhije preko
administrativnog kadra, putem centralizacije i unifikacije vlasti. Ali takva politika nema

3
odjeka u istočnom dijelu monarhije gdje se honoratske skupine nenjemačkog etničkog
podrijetla navikle na stalešku autonomiju opiru centralizaciji a time ujedno i
germanizaciji. Te honoratske skupine s ciljem očuvanja ili proširivanja autonomije
potiču pokrajinske partikularizme, odnosno rade na formiranju vlastitih nacija metodom
kulturne standardizacije nenjemačkih vernakulara ugledajući se pritom na njemački
primjer. Takvom razvoju događaja je pomoglo to što habsburški vladari unatoč
centralizaciji i germanizaciji ipak ne sprječavaju standardizaciju vernakulara drugih
etničkih skupina. Iako je srednjoistočno europski etno-nacionalizam prvenstveno
baziran na jeziku, to nije jedina komponenta formiranja nacija toga dijela kontinenta.
Najbolji primjer je stanovništvo koje govori narječjima srednjojužnoslavenske jezične
skupine. To stanovništvo je već na etničkoj razini podijeljeno na više identiteta i s
vremenom se integriralo u odvojene nacije, hrvatsku i srpsku, bez obzira što je jezična
standardizacija u oba slučaja provedena na štokavskoj dijalektskoj osnovi. Bitnu ulogu
u formiranju hrvatske i srpske nacije je imala i vjerska pripadnost, na osnovi koje je i
kasnije prvenstveno formirana bošnjačka nacija, koja je tek poslije krenula s jezičnom
standardizacijom. U slučaju bošnjačke nacije, vjerska pripadnost je integrirala etnički
različite skupine.
U slučaju srednjoistočno europskih nacija utemeljenih na etničkom podrijetlu,
prevladavajuće društvene skupine su vjerovale da je razvoj vlastite nacije moguć samo
ako se njeni članovi nalaze unutar granice jedne nacionalne države. Te honoratske
skupine su se pozivale na povijesne granice feudalnih država koje su baštinili, iz kojih
su se razvile njihove nacionalne države. Problem je stvaralo to što povijesne granice
nisu bilo istovjetne s realnim, te nisu pokrivale iste teritorije na kojima su
rasprostranjene etničke skupine istoga podrijetla. Povodom toga je došlo do brojnih
sukoba srednjoistočno europskih nacionalnih pokreta čije su se teritorijalne pretenzije
preklapale na određenim dijelovima. Najznačajnije među njima predstavljaju revolucije
1848. godine, kada se prvi put pokušava uspostaviti granice po nacionalnom načelu, te
se neuspješno traži federalizacija monarhije gdje bi svaka nacija imala posebnu upravnu
jedinicu. Kroz čitavo 19. stoljeće, Habsburšku monarhiju su obilježili pokušaji
austrijske germanizacije zapadnog dijela države te istovjetni mađarski pokušaji u
istočnom dijelu. Te dvije najmoćnije nacije su konstantno pokušavale asimilirati ostale,
uglavnom slavenske etničke zajednice te utemeljiti građansku naciju različitog etničkog
podrijetla. Nacionalni pokreti podčinjenih nacija su se opirali takvoj politici, a to je

4
konačno rezultiralo do raspada Monarhije te uspostave više etno-nacionalnih država
temeljenih na kulturnoj osnovi.
S druge strane, građanske države europskog zapada je u 20. i 21. stoljeću
pogodio val separatističkih ideja. U Francuskoj Korzika, Provansa, Bretanja i
Normandija imaju različite oblike autonomije, u Španjolskoj to imaju Baski, a iznimno
je jak katalonski secesionizam. Irska se već osamostalila od Ujedinjenog Kraljevstva
dok Škotska, Vels i Sjeverna Irska imaju snažnu autonomiju.

5
 2. ETNICITET NA HRVATSKOM PROSTORU U 19. I 20.
STOLJEĆU

Prostor na kojemu su krajem 18. stoljeća bili naseljeni etnički Hrvati je bio
podijeljen između četiri državne tvorevine: Habsburške monarhije, Mletačke republike,
Osmanskog carstva i Dubrovačke republike, a dijelovi toga prostora kao što su Istra i
Međimurje nisu nikad bili dio hrvatske povijesne države. Poslije kampoformijskog mira
situacija je nešto jednostavnija, dotadašnji mletački dijelovi naseljeni Hrvatima su
pripali Habsburškoj Monarhiji, ali opet nije došlo do ujedinjena hrvatskih područja, jer
ona ostaju zasebne oblasti sa različitim društvenim uređenjem. Iz takve složene situacije
je ipak preko honoratskih skupina koje su imale zajedničke interese došlo do razvoja
hrvatske nacije, te u konačnici do stvaranja hrvatske nacionalne države.
Hrvatska etnička zajednica je na početku modernog doba, koje za hrvatske
prostore počinje 1790. godine sa smrću Josipa II., bila neinstitucionalizirana i politički
neaktivna društvena skupina. Društvo je još uvijek bilo polarizirano. Ali svejedno je
među pripadnicima etničke zajednice postojalo zajedničkih identiteta. Najbolji primjer
je susret Ljudevita Gaja i Vuka Karadžića sa seljakom iz Orebića, koji negira izjavu da
priča talijanskim ili srpskim jezikom, te odgovara da priča hrvatski i da je i sam Hrvat.
Pripadnici etničkih zajednica koje će se integrirati u hrvatsku naciju nisu negirali svoje
regionalne identitete, ali su ipak osjećali zajedničku povezanost. Na etničke zajednice
tih prostora je znato utjecala vjerska pripadnost, te će djelovanje klera bitno utjecati na
smjer njihove nacionalne integracije. Iako je latinski još uvijek bio liturgijski jezik,
svećenstvo je kroz pojedine dijelove bogoslužja koji su vršeni na narodnom jeziku
promicalo standardizirani hrvatski jezik, te hrvatske nacionalne ideje. Usporedno i
srpska pravoslavna crkva promiče srpske nacionalne ideje kod pravoslavnog življa.
Kod tih etničkih skupina su postojale različite razine povezujućih i razlikovnih
identiteta, tako će u regijama gdje je stanovništvo vjerski pomiješano vjera biti glavni
temelj nacionalne identifikacije te distinkcije jedne od druge nacije, dok će u
područjima kao što su hrvatsko zagorje i dalmatinki otoci gdje je stanovništvo
isključivo katoličko i etnički hrvatsko glavni razlikovni element biti jezik.
Vjerska pripadnost je bila temeljni element nacionalne identifikacije na velikom
dijelu hrvatskih područja gdje su prethodno vladali Osmanlije iza kojih ostaje šarolika
vjerska slika. Tako će muslimani podrijetlom iz različitih etničkih zajednica razviti
6
zajednički identitet. Grkokatoličko stanovništvo se unatoč drugoj etničkoj pripadnosti
integrira u hrvatsku naciju dok se pravoslavni vjernici integriraju u srpsku naciju bez
obzira što su mnogi potekli od katoličkih obraćenika koji nisu bili u sklopu srpskih
etničkih skupina.
Idejni tvorci hrvatske nacije su pripadnici honoratske skupine, koja se razvila iz
feudalne plemićke nacije, koja se nazivala „natio croatica“. Pripadnici te nacije su se
ograđivali od etničke zajednice, iako su potvrđivali svoje etničko podrijetlo od
Porfirogentovih Hrvata. Pripadnici plemićke nacije su bili institucionalizirani u
staleškoj državi koja se ne podudara sa hrvatskim etničkim prostorom. Pripadnici
plemićke nacije raspolažu društvenim i političkim institucijama i sustavom
komunikacija, koja im pomaže u oblikovanju zajedničke ideologije koja se poziva na
prošlost. Oni se pozivaju na svoju virtualnu državu utemeljenu na srednjovjekovnim
hrvatskim granicama. Uzrok koji dovodi do početka nacionalne integracije hrvatske
nacije su mađarski pokušaji od 1790. godine pa nadalje, da podčine ostatak Hrvatske
države te joj ukinu autonomiju. Zbog toga pripadnici te skupine, prvenstveno biskup
Maksimilijan Vrhovec počinju s radom na kulturnoj standardizaciji te nacionalnoj
integraciji, u nadi da će ojačati snage koje će se opirati mađarizaciji i centralizaciji.
Stoga se sve češće upotrebljava naziv „Regnum Croatiae“ umjesto dotadašnjeg
„Regnum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae“ za njihovu virtualnu državu, u nadi da će
oslabiti regionalne partikularizme.
Regionalne partikularizme kao i u drugim područjima promiču nezadovoljni
pripadnici stare plemićke elite iz straha od gubitka naslijeđenih privilegija. Najpoznatiji
primjeri regionalnih partikularizama su pokušaji formiranja „horvatske“ nacije od strane
kajkavskih pripadnika honoratske skupine, te „slavo-dalmatske“ nacije. Pripadnici tih
identiteta su bili konzervativci koji su željeli održati razliku između gornjeg sloja i
puka. Osim ta dva primjera javljali su se i dubrovački i slavonski partikularizmi ali svi
pokušaji su propali jer nisu stekli dovoljnu jezgru među etničkom zajednicom i s
vremenom su pripadnici pokrajinskih identiteta jednostavno izumrli ili se integrirali u
druge nacije.
Hrvatska honoratska skupina je odlučila provoditi društvene promjene nužne za
nacionalnu integraciju na osnovama građanskog liberalizma, u varijanti konzervativnog
liberalizma, koji bi im omogućio da suzbiju liberalnije ideje i zadrže gospodarsku i
političku moć. Tako su i 1848. godine nakon uklanjanja feudalnog sustava te konačnog

7
izlaska iz ancient regimea, uspostavljenim visokim imovinskim cenzusom zadržali
političku moć u svojim rukama. Tada dolazi do blagog proširenja njihove nacije na
bogato građanstvo. Nacionalnu politiku te honoratske skupine u prvoj polovici 19.
stoljeća vodi hrvatski preporodni pokret a u drugoj polovici Narodna stranka. U zadnjim
desetljećima 19. stoljeća dolazi do integracije širih građanskih slojeva u hrvatsku naciju,
čije interese predstavlja Stranka Prava, a masovna integracija seoskog stanovništva je
provedena tek u prvoj politici 20. stoljeća predvođena Radićevom Hrvatskom pučkom
seljačkom strankom, koja će kasnije mijenjati ime.
U vojnoj krajinu nacionalnu integraciju prevodi časnički sloj, a u siromašnijim
seljačkim područjima Istre, Dalmatinske zagore i Bosne i Hercegovine svećenstvo.
Hrvatski preporodni pokret je težio na formiranju nacije na jezičnom temelju, te su se
zalagali za ujedinjenje hrvatskih povijesnih zemalja unutar sklopa Austro-Ugarske.
Narodna stranka koja djeluje nakon ukidanja apsolutizma 1860. godine ima ideje
jugoslavenstva, odnosno povezivanja sa Srbima čime nisu brisali hrvatski nacionalni
identitet nego su željeli ostvariti državu naseljenu hrvatskom političkom nacijom koja bi
obuhvaćala osim etničkih Hrvata i pripadnike drugih naroda, između ostalih i Srbe, a
svima bi im zajednička bila borba za prava vlastite države također unutar granica
Habsburške monarhije. Narodna stranka se raspala nakon Austro-Ugarske nagodbe kada
se formira dualistička država u kojoj Mađari dobivaju novu snagu za asimilacijske
akcije. Hrvatsku nacionalnu politiku preuzima Stranka Prava koja se zalaže za
samostalnu Hrvatsku državu, u njenim povijesnim granicama. Politika stranke je
onemogućena zbog Ugarskog represivnog režima, a ona se zbog šire nacionalne
integracije popunjava ljudima koji sada imaju različite ideje, te konačno raspada na
Čistu stranku prava i Hrvatsku Stranku Prava.
Na kraju 19. stoljeća 80% stanovništva još uvijek čine seljaci poljoprivrednici. U
to vrijeme gospodarski razvoj dovodi do raslojavanja seoskog stanovništva, rađa se
bogatiji sloj seljaka. Prošireno osnovno školovanje promiče pismenost, a ti viši slojevi
seljaštva služe kao jezgra konačne nacionalne integracije. Stoga Radić osniva stranku
čija je glavna ideja borba za interese seljaka, koja nakon raspada Austro-Ugarske
Monarhije postaje najznačajnija hrvatska stranka i predvodnica nacionalne politike.
Razlog manje snage Radićeve stranke u početcima je to što je do raspada monarhije
samo 2% stanovništva imalo pravo glasa, dok se u novoformiranoj Kraljevini SHS
uvodi opće pravo glasa za muškarce.

8
 Uređenje nove države je centralističko i omogućuje srpsku hegemoniju nad
ostalim nacijama čemu se Hrvati kao pripadnici druge najmnogoljudnije nacije u državi
žestoko opiru. Politika HSS-a je federalizacija kraljevine što je u konačnici i ostvareno
u Banovini Hrvatskoj utemeljenoj 1939. godine.
Drugi svjetski rat donosi raspad Kraljevine Jugoslavije i s njom Banovine Hrvatske.
Hrvatski narod je podijeljen između pripadnosti Ustaškom pokretu koji se bori za
etnički čistu Neovisnu Državu Hrvatsku, te komunističkog koji teži oslobađanju
Jugoslavije od snaga sila osovine te uspostave socijalističke države. S krajem rata dolazi
komunistička pobjeda te slijedi 45 godina socijalizma u Hrvatskoj, kao dijelu
federalističke Jugoslavije.
Hrvatska je ustavom definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda, ali se
promovirao oblik političkog nacionalizma, gdje bi i pripadnici drugih narodnosti SFRJ
imali jednaka prava u državi. Ali u uvjetima gdje ne postoje građanske i demokratske
političke institucije to je iziskivalo neraspoloženje i jednih i drugih.
U nazivima republičkih ustanova i organizacija se izbjegavao termin „hrvatski“
jer je imao nacionalne konotacije, pa se pribjegavalo upotrebi genitivnog oblika imenice
„Hrvatska“, kao kod naziva „Društvo književnika Hrvatske“. Manifestacije hrvatskog
nacionalizma su doživljavale osude i progone, a u takvom sustavu je crkva preuzela
ulogu zaštitnika hrvatskog identiteta, ali je činjenica da je zbog komunističkog sustava
uređenja koji je težio besklasnom društvu i jednakosti došlo do završetka nacionalne
integracije. U SFRJ su pripadnici srpske nacije bili zastupljeniji na administrativnim
pozicijama nerazmjerno udjelu u stanovništvu.
Na početku 1970-tih jača hrvatski nacionalni pokret u koji se uključio i partijski
vrh Saveza Komunista Hrvatske s ciljem federalizacije države te jačanja autonomije
republika. Pokret je ugušen, ali hrvatsko nacionalno pitanje time nije riješeno. S padom
socijalističkog sustava diljem srednje i istočne Europe, isti se urušava i u Hrvatskoj. Na
prvim višestranačkim izborima pobjeđuje Hrvatska Demokratska Zajednica, koja nakon
referenduma, proglašava samostalnost Republike Hrvatske.
Republika Hrvatska je ustavom definirana kao nacionalna država hrvatskog
naroda, odnosno hrvatski narod je temelj suvereniteta vlasti, ali također piše da se radi o
zajednici slobodnih i ravnopravnih građana. Time je pronađena sredina između etno-
nacionalizma te građanskog nacionalizma, odnosno Hrvatska se navodi kao država
hrvatske političke nacije.