Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Odsjek za filozofiju

Multikulturalizam

Mentorica: Jasminka Babić-Avdispahić Student: Mirza Čustović

Sarajevo, 2015
 Multikulturalizam

SADRŽAJ
Pojam multikulturalizma...........................................................................................2

Nastanak multikulturalizma......................................................................................2

Liberalni multikulturalizam Vila Kimlike................................................................3

Zaključak..................................................................................................................6

1
 Multikulturalizam

Sažetak
U ovom eseju ću govoriti o pojmu multikulturalizma,o njegovom začetku,razvitku te njegovom
praktičnom uticaju na svjetske kulture i njihovu zajedničku egzistenciju na određenom
geografskom području.

Ključne riječi: Multikulturalizam,Liberalni Multikulturalizam, Multikulturno društvo, Kulturna

raznovrsnost, Socijetalna kultura

Pojam multikulturalizma
Sam pojam multikulturalizma ima značenje da na određenom području ne postoji generalna
kultura koja je i sama određena tim područjem. Dakle,taj pojam se odnosi na međusobni suživot
dvaju ili više kultura. Postoji više vrsta multikulturalizma koje ću sada navesti i objasniti.
Autorica Viola Georgi je objasnila dosadašnje oblike multikulturalizma,i to su:
kooperativni,tradicionalni,liberalni,lijevo-liberalni,i kritički multikulturalizam.Kooperativni
multikulturalizam se bazira na tome da su sve kulture na određenom području jednake,ali da
njihovo mješanje nije poželjno.

Za razliku od ovog,tradicionalni multikulturalizam se temelji na tome da su sve društvene

norme prolazne i da se čitava populacija treba prilagoditi većinskoj kulturi.Nakon ova dva
dolazi liberalni i lijevo-liberalni multikulturalizam. Liberalni multikulturalizma općenito se
temelji na samom pojedincu te je taj pojedinac važniji od određene kulture,dok sa druge strane
lijevo-liberalni multikulturalizam se zalaže za razlike između kultura i „pozitivnu“
diskriminaciju prema pojedincima,te se radi toga ovaj vid multikulturalizma naziva i radikalnim
multikulturalizmom. Posljednji vid multikulturalizma jeste kritički multikulturalizam, i u ovom
vidu se radi o jednakosti u razlici, reprezentativnoj jednakosti i intekulturnim procesima
međusobnog priznavanja.

Nakon što sam objasnio pojam multikulturalizma i njegove osnovne forme,u nastavku ovog
rada ću se baviti početkom i razvitkom multikulturalizma.

Nastanak multikulturalizma
Bez ikakvog dvoumljenja možemo smatrati da je multikulturalizam kakvog danas znamo nastao
u Kanadi ranih 80-ih godina prošlog stoljeća. Multikulturalizam u Kanadi u vezi je sa sukobima
dviju najvećih populacija, s jedne strane anglo-keltske,a sa druge strane frankofonske.
Zamišljen je kao proširenje bilingvalnog i bikulturnog pogleda na odnose grupa te pokušava
izjednačiti sve grupe u svim sferama kako bi se stvorio novi kanadski nacionalni identitet. Pored
Kanade bitna historija multikulturalizma usko je povezana sa SAD-om. Američko društvo je
oduvijek bilo multikulturalno društvo, multikulturnost tog društva nije nikada bilo jasnije
izraženo u svijesti Amerikanaca nego li danas.Ovaj multikulturalizam međutim nije izraz
spontano izraslog suživota ljudi multietničkog porijekla već izraz protesta i frustracija etničkih
grupa koji reagira na segmentiranje i dodatno segmentira američko društvo na etničkoj osnovi.

2
 Multikulturalizam

Dok sa druge strane, u Australiji je bila skroz druga priča još od početka prošlog stoljeća.
Vladao je zakon protiv imigranata i u cilju održavanja „bijele“ Australije. Sredinom 70tih
godina ovaj je zakon odbačen, i od tada se razvija politika kulturnog pluralizma. 1982. godine
donesen je politički dokument pod nazivom „multikulturalizam za sve Australce“. No i danas
nije jasno strukturiran, a o njegovom provođenju nema konsenzusa. Etničnost se promatra kao
nešto prirodno što prethodi socijalnom i koje egzistira neovisno o socijalnoj strukturi. Takvo
multikulturno društvo je etnički segmentirano društvo koje nosi opasnost etničkog separatizma;
tzv. zajedničke vrijednosti trebale bi osigurati društvenu integraciju i koheziju različitih etničkih
grupa.

Švedska,Holandija i Velika Britanija. Švedska je prihvatila ovu politiku 1975 godine,i njena
politika se sastoji iz tri načela. Prvo načelo je jednakost u standardu života manjinskih grupa
poredeći sa većinom populacije,zatim imamo načelo slobode izbora između etničkog identiteta
i konkretno švedskog identiteta. Zadnje načelo je načelo partnerstva koje se temelji na
osiguravanju tipa odnosa od kojeg svako benificira. U Holandiji je multikulturalistička politika
ugrađena u postojeći sistem krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, dok u nekim evropskim
zemljama (poput Njemačke) još uvijek ne postoji službena multikulturalistička politika.

Liberalni multikulturalizam Vila Kimlike

Prema dosadašnjem razumijevanju liberalne teorije, ona može uključivati osobu kao pripadnika
posebne grupe, a da to ne utiče na njegovo poštovanje kao člana neke određene političke
zajednice. Na osnovu toga, svako državno poštovanje i priznavanje grupa ide na štetu pojedinca.
Ono što Kimlika pokušava nagovjestiti je da je takvo mišljenje pogrešno. Pod predpostavkom
da su pojedinci autonomni u donošenju vlastitih odluka, liberalizam ih stavlja kao odgovorne
za posljedice. Razlike u životnim izgledima koje proizlaze iz okolnosti u kojima ljudi žive
smatraju se međutim slučajnima.
Kimlika pokazuje da liberali trebaju uzeti u obzir i te posebne okolnosti, odnosno pripadnosti
različitim kulturnim grupama jer su one često više odgovorne za nejednake životne izglede
pojedinaca, nego njihove vlastite odluke. Te nejednakosti nastaju potpuno neovisno od osobnih
izbora ljudi, čak i prije nego ljudi donose odluke. Zato je ispravljanje te nejednakosti osnova za
liberalnu obnovu prava jednakosti svih državljana.
Posebna grupna prava nisu stoga u suprotnosti s liberalnim zahtjevom za jednakost svih
državljana nego ga u stvari unapređuju.
Kimlika također smatra da se u savremenim društvima politička i kulturna zajednica razlikuju,
dok s druge strane, najveći autoriteti pretpostavljaju kulturnu homogenost, tj. jedinstvo istih.
Razlika između političke i kulturne zajednice je to da se politička zajednica odnosi na grupiranje
unutar kojeg pojedinci imaju prava i odgovornosti, dok kulturna zajednica preoblikuje prava i
odgovornosti pojedinca na osnovu vlastitih ciljeva i ambicija. Pripadnici određene kulturne
zajednice dijele jezik i historiju, u svakoj suverenoj državi preklapanje tih zajednica je
apsurdno.

Naš jezik i naša historija su mediji kroz koje dolazimo do svijesti o raspoloživim opcijama i
njihovoj značajnosti i to je preduvjet donošenja inteligentnih prosudbi o tome kako voditi naše
živote. Kad je jednom kultura shvaćena u smislu osiguranja bitnog konteksta za autonomne
individualne odluke, zaštita kulturnog pripadništva logičan je korak.

3
 Multikulturalizam

Kimlika razlikuje dva osnovna tipa multikulturnih društava na osnovi dva šira obrasca kulturne
različitosti:

- Kulturna raznolikost nastaje kao rezultat inkorporiranja prethodno samoupravnih i

teritorijalno neovisnih kultura u okvir neke veće države. Ovo predstavlja put formiranja
nacionalnih manjina koje izražavanju svoju želju i potrebu da se održe kao posebna
društva sa vlastitim identitetom u okviru većinske kulture države u koju su
inkorporirani.

- Kulturna raznolikost nastaje zbog imigracije porodica i pojedinaca. Ovi imigrirani

pojedinci često formiraju grupe koje se nazivaju etničkim grupama. Sa druge strane za
razliku od nacionalnih manjina njihov cilj nije da se izbore za vlastiti etnički identitet
već da u okvirima države u koju su imigrirali postanu punopravni članovi društva.

Izvor kulturne raznolikosti je istovremeno postojanje više nacija na prostoru jedne države. Ova
konstatacija zahtjeva da kažem šta je nacija, a ona prema riječima Kymlicke označava
historijsku zajednicu koja je više ili manje kompletna, koja zaposjeda izvjesnu teritoriju, i ima
zajednički jezik i kulturu.

Formiranje multuinacionalnih društava ima dva toka, a to su:

- Inkorporiranje različitih nacija u određenu državu može da bude prisilno

- Dobrovoljno, koje nastaje zbog zajedničkih interesa različitih kultura, formiranjem

federacije

Drugi izvor pluralizma je imigracija. Kulturni pluralizam u ovom slučaju jača onda kada država
prihvata velik broj pojedinaca iz drugih kultura kao imigrante, i dopušta im da zadrže neke od
svojih etničkih osobenosti.

Osnovni principi liberalizma su principi individualne slobode. Shodno tome liberali mogu da
priznaju manjinska prava samo ako su saglasni sa poštovanjem slobode i nezavisnosti svih
individua.
Ono što je važno napomenuti je da je indivudualna slobodna od velike važnosti,to znači da ona
obuhvata sve oblike grupa od tinejdžerskih pa do globalnih civilizacija.
Vrsta kulture koju razmatra Kimlika je socijetalna kultura koja pruža smislene oblike ljudskog
života,uključujući i društveni,obrazovni,religiozni i ekonomski život svojim pripadnicima.
Ovakve vrste kulture su u nastojanju da se istaknu i da budu teritorijalno koncentrisane i
zasnovane na zajedničkom jeziku,prema tome značajka ovakve kulture je ta da ona osigurava
jednake mogućnosti,prava i slobodu za sve. Sasvim sigurno je to i da u jednoj državi ne postoji
samo jedna kultura nego više,te se na osnovu toga navedena socijetalna kultura smatra veoma
dominantnom kulturom u odnosu na ostale.
Slažem se da je potrebno da se preispita odnos dominantne kulture prema kulturama
nacionalnih ili etničkih manjina,dobar primjer za to koji bi mogao poslužiti je prihvatanje
imigranata u SAD.

4
 Multikulturalizam

Imigranti dolaze obično iz neke potpuno drugačije kulture i sa nekim drugim jezikom,te su
primorani da iza sebe ostave vlastiti jezik i historiju iz više razloga. Jedan od tih razloga je
upravo jezik dominantne kulture koji je zastupljen u obrazovnom i političkom sistemu.

Tu se ne govori o zaboravljanju vlastitog jezika preko noći,nego se kroz generacije gubi svoj
maternji jezik tako da pripadnici u trećoj generaciji,pripadnici-imigranti mogu zamijeniti svoj
maternji jezik za jezik dominantne kulture,što bi u ovom slučaju bio engleski jezik.

Vremenom se kulture manjina integrišu u dominantnu kulturu gubeći mnoštvo i ogromnu

raznolikost vlastitih običaja,jednostavnije rečeno ovakve kulture isčezavaju. Jedan od mogućih
načina da bi ove kulture opstale je da one postanu socijetalne,odnosno da na neki način budu
neovisne od uticaja dominantne,što je pored prisustva i dominantnog uticaja skoro pa i
nemoguće.
Interesi ljudi za kulturnom pripadnošću su na odgovarajući način zaštićeni opštim pravima
građana. Svaka individua je slobodna da stvara različita udruženja ili da im se pridružuje.
Pobornici grupno – specifičnih prava za manjine tvrde da su ona potrebna kako bi se
obezbjedilo da svi građani budu jednako tretirani. Sa druge strane zahtjevi za grupno-
specifičnim pravima su naprosto pokušaj jedne grupe da dominira i ugnjetava drugu.
Grupno – diferencirana prava ublažavaju osjetljivost između kultura.
Ova prava omogućavaju da pripadnici manjinskih kultura imaju iste mogućnosti da žive i rade
u vlastitim kulturama i običajima, kao i pripadnici vlastite kulture.
Ova pravatakođe mogu da nametnu ograničenja pripadnicima šireg društva kada se nađu na
teritoriji manjine, ali to je znatno manja cijena nego da se ukinu određena prava manjinama, što
bi na kraju moglo dovesti do nestanka kulture manjine.
Ovakav vid spoljašnje zaštite manjina slaže se sa liberalnom teorijom Johna Rawlsa, jer nastoji
da ispravi neravnopravnosti u odnosima dominantne kulture i manjina.

Sa time se slaže i argument jednakosti svih individua, i prihvata ovakvu vrstu spoljašnje zaštite
manjina, tamo gdje prava služe da isprave određene neravnopravnosti.
Ključno pitanje u pogledu prava manjina jeste koji je ispravan način da se priznaju jezici,
povuku pravdne granice i podijeli vlast koja će štiti svakog pripadnika jedne države.
Odgovor sigurno nije u namjernom zanemarivanju, odnosno da država bude neutralna po
pitanju manjina, što se na kraju oslikava u potpunom zanemarivanju i nebrizi o manjinama.
Pravi odgovor na to bi bio da sve kulture imaju mogućnost da se očuvaju kao zasebne kulture
– socijetalne kulture.
Ovo obezbjeđuje očuvanje dobra za sve pripadnike nacionalnih grupa,tu do izražaja dolaze
grupno – diferencirana prava kao kompenzacija za neravnopravne okolnosti koje se nameću
pripadnicima manjinskih kultura.
Tako na primjer manjine mogu da kao zvanični jezik izaberu svoj maternji jezik na onom
prostoru na kojem su oni većina. To sigurno ima pozitivne posljedice na očuvanje kulture
nacionalnih ili etničkih manjina.
Zaključno sa time intervencija države je neophodna i njena uloga u svemu tome bi bila da iz
ideala o jednakosti i slobodi svih obezbjedi iste takve principe i za manjine preko grupno –
diferenciranih prava,te da obezbjedi jedan vid samouprave manjinama na prostorima gdje je
većina.

Kimlikin multikulturalizam može se shvatiti kao ublažavanje sukoba između manjinskih grupa
i modernih društava koji zahtjevaju priznanje svog identiteta.
Na prvi pogled čini se da univerzalna ljudska prava nude odgovore na probleme sa kojima se
susreću svi ljudi koji su manjine u modernim društvima.

5
 Multikulturalizam

U stvarnosti oni zbog diskriminacije teško u današnjim političkim sistemima dolaze do prava
koja su im zagarantovana osnovnim ljudskim pravima.
Rješenje ovih problema Kimlika vidi uvođenjem niza spoljašnjih i unutarnjih zaštita manjina
preko grupno – specifičnih prava.
Svaka teorija koju je Killika izveo praktično je izvodiva,i može se reći da takve teorije vode ka
sigurnijem životu svih građana bilo koje države.
Koliko će one biti sprovedene i iskorištene u praksi zavisi prvenstveno od države i njene volje
da spozna bogatstvo koje se nalazi u multikulturalnom društvu, ali i od volje građana da pokažu
interesovanje i razumijevanje prema ostalim kulturama.

Ono što se čini pogrešno je to da se vlastita kultura poredi sa drugom kulturom,te da se na takav
način pronalazi ono najvrednije,a da u tuđoj kulturi tražimo najgore i najodvratnije stvari.
Možemo reći da to predstavlja prvenstveno omalovažavanje vrijednosti koje postoje sigurno u
drugim kulturama, a drugo slobodno mogu reći to predstavlja ogroman korak ka fašizmu, gdje
nema mjesta za bilo kakvu priču o multikulturalnosti.
Multikulturalnost i priča o multikulturalnosti kod ljudi izaziva vjerovatno trenutno njihovo
suosjećanje i razumijevanje prema ostalim manjinama,dok i dalje žive u strahu od nečeg
drugačijeg,misleći da će naša kultura izgubiti svoju vrijednost ako se prizna vrijednost neke
druge kulture.
No prije toga cjelokupnoj ljudskoj civilizaciji potrebno je da shvati da imamo više zajedničkih
stvari nego različitosti, a da te različitosti predstavljaju ogromno bogatstvo, koje zaslužuje da
se čuva, cijeni i poštuje.

Zaključak

Da bi se uopšte shvatilo šta je to multikulturalizam, potrebno je da se upoznamo sa njegovim

nastankom, idejama i formama .Kako bi se najbolje reklo pojam multikulturalizma za sebe usko
veže i oblike kulturnog pluralizma,što znači da u razvoju ljudskih društava imamo i različite
oblike nastajanja multikulturalne strukture kao što su kolonijalna osvajanja,dobrovoljne
migracije ili prinudna iseljavanja.
Prema tome možemo reći da svako multikulturno društvo ima svoju historiju nastajanja.
Ipak možemo izdvojiti dva najznačajnija modaliteta kulutrne raznovrsnosti:

- Kulturna raznovrsnost nastaje iz inkoropacije prethodno samoupravljajućih i

teritorijalno koncentrisanih kultura u veću državu (Kimlika,2004,21).
Ovde se radi o nacionalnim manjinama koje žele da se održe kao osobena društva pored
većinske kulture,odnosno nacije.

- Kulturna raznovrsnost u drugom slučaju nastaje kao rezultat individualne i porodične

migracije (Kimlika,2004,21).
-
U ovakvoj situaciji u pitanju su etničke grupe koje žele da se integrišu u šire društvo,ali ne da
se asimiluju,već da očuvaju svoj etnokulturni identitet. Prema tome u njihovoj potrebi je da se
institucije šireg društva prilagode.
Ono što je potrebno jeste da se svako multikulturalno društvo posebno ispita i kako se
historijska inkorporacija prevladava u protivrječnostima između odnosa u nacionalnim i
etničkim grupama.

6
 Multikulturalizam

U svojoj knjizi “Multikulturalizam,multikulturno građanstvo“, Kimlika naglašava potrebu da

se tradicionalna doktrina ljudskih prava dopunjava teorijom manjinskih prava. On takođe izlaže
i činjenicu da se tradicionalna doktrina uopšte nije bavila sa većim brojem pitanja koja bi se
ticala etnokulturnih manjina i njihovog položaja.
Prema tome ona moraju biti ograničena principima „individualne slobode“,demokratije i
socijalne pravde.

Kimlikine rasprave o multikulturalizmu kao i liberalnom multikulturalizmu su vrlo prisutne, a

tiču se spornih momenata koji doprinose krizi u kojoj se nalazi multikulturalizam u posljednih
nekoliko godina.
Kimlikina odbrana multikulturalizma i njegovo spajanje sa liberalizmom ima po njegovom
mišljenju, jednu ključnu slabost, a to je ukorijenjenost u jakoj kulturalističkoj verziji liberalnog
nacionalizma.

Još je važno da napomenem kako uspjeh multikulturalizma počiva na jasnoj posvećenosti

poštovanju ljudskih prava unutar samih etnokulturnih zajednica.
Ukoliko neke od njih međutim, vrše prakse kojima krše individualna prava svojih članova i
država ih percipira kao neposvećene poštovanju liberalno-demokratskih vrijednosti, šanse za
uspjeh multikulturalizma se smanjuju.

Bibliografija:
Will Kymlicka – Multikulturalno građanstvo
Jasminka Babić-Avdispahić – Etika, demokracija i građanstvo