VRSTE KULTURE

Kada govorimo o kulturi moramo imati na umu da ne postoji jedna i jedinstvena kultura već je ona
raznolika, pluralistička i promjenjiva. S obzirom na navedeno možemo razlikovati različite vrste
kultura u suvremenom društvu.

1. Visoka kultura se sastoji od onih kulturnih tvorevina koje se smatraju posebno vrijednima. Riječ je
o djelima koja se smatraju vrhuncem duhovnog stvaralaštva pojedinca (Picassove slike, Mozartove
opere). O djelima visoke kulture skrbe posebne institucije, o njoj se uči u školi i o njoj se brinu
kvalificirani pojedinci. Da bi neko djelo postalo dio visoke kulture potrebno je da ga buduće
generacije definiraju posebno vrijednim za generacije koje dolaze

2. Narodna kultura je kultura običnih ljudi. Obuhvaća pripovijesti i napjeve koji se prenose iz
naraštaja u naraštaj. Za razliku od visoke kulture koja je produkt genijalnosti pojedinca, narodna
kultura je demokratična (u njoj svi mogu sudjelovati), izvorna i autentična (odražava iskustva jednog
naroda koji živi na određenom teritoriju pod određenim uvjetima)

3. Masovna kultura je kultura industrijskih društava. Obuhvaća filmove, serije, popularnu glazbu i sl.
Određeni teoretičari smatraju je manje vrijednom jer se u njoj ljudi svode na puke potrošače za
razliku od narodne u kojoj su stvaraoci

4. Popularna kultura također je naziv za kulturu današnjice. Ako kulturu smatramo popularnom
smatramo da je cijeni veliki broj običnih ljudi. Za razliku od teoretičara masovne kulture koji joj
oduzimaju bilo kakvu vrijednost, oni smatraju da i proizvodi današnjice mogu biti umjetnički vrijedni
(i Shakespeareove drame su nekad bile zabava za široke mase, a danas ih smatramo umjetnički
vrijednima te su dio visoke kulture).

TEORIJA MASOVNE KULTURE TEORETIČARA FRANKFURTSKE ŠKOLE

Skupina teoretičara koja je djelovala na Sveučilištu u Frankfurtu bavila se proučavanjem suvremene

kulture. Oni su smatrali da kapitalistički sistem, racionalizacija i sve razvijenija tehnologija pretvaraju
današnja društva u masovna društva, odnosno u skupinu međusobno izoliranih, pasivnih pojedinaca
nesposobnih za kritičko razmišljanje. Također, za današnju kulturu kažu da je postala prava industrija
koja, baš kao i bilo koja druga postaje namjerno i planski proizvedena. Osnovni cilj kulturne industrije,
baš kao i bilo koje druge, je proizvodnja onih proizvoda koji donose dobit. To znači da se svi kulturni
proizvodi (tv serije, filmovi, reality show) proizvode planski i najčešće podilaze najnižim ljudskim
strastima. Takav sadržaj predvidljiv je i stereotipan, stvara ljude nesposobne za kritičko razmišljanje
koji bježe u maštu. Također, masovna kultura, prema njima, promiče poruke kapitalističke ideologije
(trošenje, naporan rad, individualno postignuće).

Kao alternativu masovnoj kulturi vide visoku kulturu, posebice avangardu. Misle da je takva kultura u
intelektualnom smislu vrednija te da stimulira kritičko razmišljanje. Naravno ova teorija nije prošla i
bez kritika. Evo što im kritičari zamjeraju:
1. Previše elitističko i snobovsko gledište. Nisu svi kulturni proizvodi koje većina ljudi danas
konzumira automatski bezvrijedni. Neki od njih mogu imati i vrlo visoku umjetničku kvalitetu te
postati u neko dogledno vrijeme i dio visoke kulture

2. Prevelik fokus na to kako se kultura proizvodi, a premalen na to kako se kultura konzumira. Ljudi
mogu vrlo vješto dekodirati poruke određenih kulturnih proizvoda, mogu znati da ih zaglupljuju, da
su bezvrijedni, a svejedno ih pratiti. Pojedinac zna koji su sadržaji isprazni i bezvrijedni. Drugim
riječima, ako je i namjera kulture da nas zaglupljuje, ne mora značiti da u tome i uspijeva.

3. Zanemaruju užitak koji ljudi doživljavaju konzumirajući masovnu kulturu. Dakle, iako znamo da je
nešto bezvrijedno, možda to radimo zato što osjećamo određen užitak.

POPULARNA KULTURA I POTROŠNJA

Teoretičari popularne kulture smatraju da je dobra strana razvoja kapitalističkog društva borba
proizvođača za kupce. Dakle, svaki kupac slobodan je odabrati i izgraditi vlastiti životni stil iz te
raznolikosti. Reklamna industrija zapravo više oglašava određeni stil života nego same proizvode, a
sam proizvod više simbolizira neki stil života. Zagovaratelji popularne kulture kažu da potrošači nisu
lutke na koncu koje pasivno prihvaćaju ono što im se servira nego vješti praktičari koji dekodiraju
kulturne poruke i daju im vlastito značenje. Dakle, pojedinci i grupe stvaraju vlastite kombinacije iz
naizgled nepovezanih kulturnih stilova i obrazaca.

Međutim, čini se da se globalnim širenjem određenih proizvoda u borbi za kupce kultura sve više
homogenizira i da su razlike među kulturnim proizvodima u svijetu sve manje. Kao da diljem svijeta
imamo identičnu, komercijalnu i standardiziranu kulturu. Ipak, postojanje potrošačkih dobara diljem
svijeta ne znači da je njihov utjecaj svugdje isti. Globalna potrošačka dobra prolaze proces
glokalizacije u kojem dobivaju različita značenja u lokalnoj potrošnji. Dakle dolazi do spajanja nečeg
globalnog koje u lokalnoj sredini mijenja značanje (npr. u arapskim zemljama moguće je naručiti pizzu
kao globalni proizvod, ali na nju ne ide šunka što predstavlja prilagodbu globalnog proizvoda lokalnoj
kulturi.)