U Prvi svjetski rat Osmansko carstvo ušlo je na strani Njemačke u nadi da će suzbiti

utjecaj Britanije i Francuske na Bliskom istoku. Osmanska vojska predvođena njemačkim

zapovjednikom baronom von der Goltzom (Wilhelm Leopold Colmar2, osm. Goltz-paša, u.
1916.) uspjela je u aprilu 1916. zaustaviti britansku vojsku na jugu Iraka. Unatoč tom porazu,
Britanci su uspjeli okupirati Bagdad (mart 1917), te u decembru iste godine i Jerusalem.
Gubitak Mezopotamije i Palestine ohrabrio je arapske oslobodilačke pokrete koji su započeli
iz Hidžaza i koji su trijumfovali zauzećem Damaska 1918. godine. Četiri godine neprekidnog
ratovanja na mnogim stranama svijeta (Bliski istok, Kavkaz, Balkan), oslabilo je državu što je
dovelo do nesuglasica između turskih zapovjednika s jedne i njihovih njemačkih saveznika s
druge strane. Turska je stoga bila primorana potpisati primirje iz Mudrosa 1918. godine.
Savezničke trupe su okupirale Istanbul dok su mladoturski predvodnici bili u bjekstvu.

Kao što pokazuje Umut Uzer (2011), kemalistički turski nacionalizam bio je ponajprije
državljanski(građanski), ali je u formiranju nacije koristio i etničke i religijske elemente.
Paradoksalno, dok je promovirao sekularizam, kemalizam je istodobno otvarao vrata turskog
državljanstva svim muslimanima s Balkana. Time je postigao to da nova turska nacija bude
vjerski mnogo homogenija nego što je to bilo stanovništvo Osmanskog Carstva u krajevima
koji su ušli u modernu Tursku. Stoga je turska nacija bila formirana, među ostalim, i kao
muslimanska nacija. "Treba spomenuti dvije značajne kontradikcije koje su postojale unutar
kemalističkog načina razmišljanja, jer obje imaju važne političke posljedice. Kao sve-
obuhvatan projekt sekularizacije, kemalizam je nastojao ukloniti islam iz javne sfere, ali
muslimanstvo je definiralo tursku naciju i služilo je kao ključan element u njezinoj filozofiji
nacionalizma. U tom je smislu kemalistički identitet bio sekularistički kada je posrijedi bilo
uklanjanje dominacije islama u društvu i politici, ali nije bio sekularanna dubljoj razini – u
zamišljanju sebe i drugoga. Nastojao je kontrolirati i interpretirati religiju kada je posrijedi
bio odnos prema domaćima islamskim elementima društva, ali nije se oslobodio religije i
djelovao je prema religijskim instinktima" (Kösebalaban 2011: 48).
Arapsko-islamski svijet se od kraja XV stoljeća našao na udaru kolonijalnih nastojanja
zapadnoevropskih sila koja su se protezala u dugom vremenskom periodu i obuhvatala
nekoliko kontinenata. Taj upad evropskih sila imao je različite oblike i razvojne faze.
Započeli su ga Španjolci i Portugalci, potom zakratko u XVII stoljeću Holanđani, a potom su
tri stoljeća tim nastojanjima dominirali Englezi i Francuzi.

Špansko-portugalska faza

Krajem XV stoljeća španjolske i portugalske pomorske sile su isprva blokirale moreuz

Gibraltara i onemogućile trgovačkim i vojnim flotama Osmanskog carstva i arapskih zemalja
navigaciju tim značajnim pomorskim putem Mediteranskog mora. Istovremeno, slične akcije
blokiranja navigacije učinjene su i u Indijskom okeanu. S istim ciljem, Španjolci i Portugalci
napadaju i zaposjedaju određene oblasti arapskog i islamskog svijeta u Magribu i na jugu.
Osmansko carstvo (Hajrudin Barbarosa) uspjelo je otkloniti blokadu u istočnom Mediteranu,
a s druge strane Sa'dijska država koja je došla na vlast u Maroku (1511-1609) uspjela je
prognati okupatore iz luka muslimanskog Zapada (izuzev dvije ili tri luke koje su nastavile
biti pod stranom okupacijom do danas: Melila, Ceuta). Portugalci su u prvoj polovini XV
stoljeća zauzeli određene oblasti na muslimanskom Istoku (Arapsko poluostrvo) gdje su
ostali do prve polovine XVII stoljeća kada su ih prognale lokalne vojske uz saradnju Engleza
i Holanđana, koji su ih vremenom samo zamijenili u ulozi kolonizatora i okupatora.

Englesko-francuska faza

Industrijska revolucija u Evropi krajem XVIII stoljeća pospješila je i ubrzala proces

koloniziranja na globalnom planu. Nakon Bečkog kongresa (1810.) kolonijalni kapitalizam je
dobio novu snagu i dinamičnost. Nakon ujedinjena u homogene političke jedinice, toj su se
utrci pridružile Italija i Njemačka. Dvije velike kolonijalne sile, Britanija i Francuska
natjecale su se za utjecaj u arapsko-muslimanskom svijetu, podjelivši pri tome ugrubo zone
interesa: Englezi su se fokusirali više na istočne oblasti arapsko-muslimanskog svijeta jer su
to bile teritorije koje su vodile ka Indiji, najsjajnijem dragulju engleske kolonijalne krune,
dok su Francuzi pažnju usmjerili na zapadne oblasti koje su geografski nalaze nasuprot
metropolitanske Francuske, preko Sredozemnog mora. Djelimičnog učešća i uspjeha su imale
Italija (Libija), Njemačka i Rusija, a raspodjela interesnih zona među kolonijalnim silama
postala je dominantna tema zamršenih međunarodnih konferencija, pregovora i ugovora.
Tako je kolonijalna politika osvajanja u drugoj polovini XIX stoljeća poprimila izravan oblik
vojne invazije. Okupiran je Alžir (1830), Aden na jugu Arabije (1839), Tunis (1881), Egipat
(1882), Maroko (1907) i Libija (1911).

Sredstva i metode kolonizacije

U svakoj fazi provedbe plana kolonizacije, korištena su različita, komplementarna sredstva i

metode osvajanja:

a) zapadnoevropske sile (Englezi, Holanđani, a potom i Francuzi) osnivali su trgovačke

kompanije već početkom XVII stoljeća (East India Company, 1600, 1604, 1660), a
vremenom su te kompanije prerasle u monopolističke trgovačke agencije koje su djelovale u
Perzijskom zaljevu, Basri, Bagdadu, Halepu, Kairu i Aleksandriji. Pod upravo konzulata
stranih zemalja u tim gradovima, i uz podršku banaka koje su upravljale financijskim
operacijama, te su agencije posjedovale luke na strateškim mjestima, utvrđenja, trgovačke i
vojne flote, uživale su široke carinske povlastice i ugovore koji su im osiguravali dominaciju
nad lokalnim snagama i tako učvrstile ekonomsku eksploataciju oblasti.

b) zapadnoevropske sile su otvarale i upravljale misionarskim školama od početka XVIII

stoljeća, u čemu su podjednako učestvovale sve navedene kolonijalne sile. Uz izuzetak
Alžira, gdje je dolazak Francuza od samog početka označio početak procesa usmjerenog
katoličkog prozelitizma, većina misionarskih aktivnosti bila je usmjerena k Levantu (Siriji,
Libanu i Palestini), određenije Jerusalem, Nazaret, Bejrut i Halep. Misionarske škole
promicale su katolicizam, protestantizam, pravoslavlje, anglikanizam, u zavisnosti od
denominacija kolonijalnih upravitelja i u prvom redu bile su usmjerene na kršćansko
stanovništvo.

c) kolonijalne sile su tokom XIX stoljeća pokrenule u arapsko-muslimanskom svijetu velike

infrastrukturne i ekonomske projekte kao što su željeznice (Damask-Medina, Istanbul-
Bagdad = Orient Express), potom Sueski kanal, i Banque ottomane s podružnicama po
cijelom Orijentu. Jedno učinkovito sredstvo i ishod tih aktivnosti bio je da su zemlje regiona
zapale u velike dugove što je dovelo do inflacije i poremećaja ekonomskih odnosa u korist
kolonijalnih sila.

d) u četvrtoj, konačnoj fazi, sve te aktivnosti okončane su izravnim vojnim napadom u

posljednjem kvartalu XIX stoljeća, iako su neke arapske zemlje (kao što smo naveli) dugo
prije toga bile vojnički osvojene.

Arapski Magrib i kolonizacija do početka XX stoljeća

Ukoliko izuzmemo krajnji zapad muslimanskog svijeta koji je uživao zavidnu razinu
neovisnosti od vremena al-Murabita, ostatak priobalnog područja sve do Egipta bio je od XVI
stoljeća u nekoj vrsti odnosa sa Osmanskim carstvom; u odnosu čiji je vanjski oblik i
intenzitet varirao u različitim epohama. Osmansko carstvo je taj dio sjeverne Afrike
kontinuirano branilo i priječilo prodor evropskih sila koje su u višekratnim pokušajima
nastojale tokom XVI stoljeća i kasnije prodrijeti na afrički kontinent. U XVII stoljeću
situacija se znatno izmijenila: ta je oblast postala neovisna ili poluneovisna u svojim
odlukama zahvaljujući prije svega opadanju osmanske moći u globalnim okvirima koju je
uzrokovala korupcija državnog aparata, slabljenje moći janjičara i posebno osmanske
mornarice koja je bila nositelj vojnih aktivnosti u Sredozemlju. Takvoj situaciji pridonijele su
i brojne pobune koje su izbile širom prostranog Carstva koje više nije moglo kontrolisati
slijed događaja u svakom kutku. Posljedično, u XVIII stoljeću u oblastima Alžira,
Tripolitanije i Tunisa pojavile su se mjesne vladajuće kuće i manje dinastije koje su de facto
vladale tim dijelom muslimanskog svijeta i koje su sve poluge vlasti i odluke čvrsto držale u
svojim rukama. Te su mjesne dinastije sjevera Afrike trenutno ispunile politički i ekonomski
vakum koji je u tom regionu ostavilo posrnulo Osmansko carstvo u periodu dekadence.

Libija

Godine 1711. Ahmed Karamanli (jedan od potomaka izvjesnog Turguta koji je bio osigurao
osmansku vlast nad Libijom) uspio je objediniti titulu paše i daja osnivajući tako u
Tripolitaniji Kamanlijsku dinastiju koja je više od 125 godina vladala Libijom. Iako je
nominalno priznavao vlast osmanskog sultana u Istanbulu, njegova vlast u Libiji imala je sve
odlike neovisne države. U vrijeme vladavine porodice Karamanli, zemlja je postala poznata
širom svijeta po piratskim napadima na Mediteranu, što je rezultiralo višestrukim stranim
intervencijama: Francuska je Tripoli napala 1728, Britanija 1752, Venecija i Holandija 1786,
Švedska i Sjedinjene Države 1801, 1805 i 1811. Pojedinačna nastojanja evropskih sila na
suzbijanju nisu dala ploda sve dok nisu nastupili zajednički nakon dogovora u Aix la
Chapelleu 1818. Karamanlije su se nakon toga okrenuli unutrašnjoj transsaharskoj trgovini ali
su se našli u mreži rivaliteta i suprotstavljenih interesa Engleske i Francuske što je osmanskoj
floti omogućilo da po nagovoru i uz pomoć Engleske 1835. osvoji Tripoli i tako okonča
Karamanlijsku dinastiju. Englezi su time željeli spriječiti i prodor Muhammeda Alija prema
muslimanskom Zapadu (magrib). Pokrajina Brega bila je pod izravnom upravom Istanbula,
ali je povijest Libije u tom peridu sve do 1911. godine bila obilježena brojnim pobunama i
ustancima. U nizu pobuna izdvaja se ona koju je protiv Osmanlija pokrenuo šejh plemena
Mahamid, šejh Guma bin Halifa al-Mahmudi od 1835 do 1858. godine. Pobuna se brzo
proširila i na okolne oblasti i zahvatil planinsko gorje Nafuse i zapadne oblasti Tripolitanije
(Tripolitanskog ejaleta). Pobunjenici su osmanskim snagama pod vodstvom valije Mahmud
Raif-paše nanijeli nekoliko vojnih poraza, izazvali tešku ekonomsku i društvenu krizu u
zemlji. Pobuna je ugušena krvavo nakon dugog egzila šejha Mahmudija u Fezzanu. Pokret
Senusija također je dominirao društvenim prilikama u Libiji u periodu neposredno prije
italijanske okupacije zemlje 1911. godine.

Alžir

Vlast deja uz osmanske paše počela je u Alžiru još 1671. godine ali su se oni osamostalili kad
je deseti po redu dej uspio za sebe osigurati i titulu paše (osmanskog upravitelja) 1711.
godine, kako je to već bio slučaj u susjednim oblastima Tripolitanije i Tunisa. Deje Alžira su
i dalje nominalno priznavale sultanovu vrhovnu vlast i u svakoj prilici kada se za tim ukazala
potreba pružali podršku osmanskoj floti u Sredozemlju. Dej je bio odgovoran za kneževinu
(bejluk) Alžira sa sjedištem u glavnom gradu, a pored njega postojala su još trojica bejova
pod njegovim nadzorom: jedan za istočni dio zemlje u Kostantini, drugi za središnji dio
zemlje u Medeji, i treći na zapadu zemlje sa sjedištem u Oranu. Zemlja je uživala relativnu
sigurnost uz potpunu kontrolu okolnih oblasti i pomorskih puteva u Sredozemlju uz obalu,
kao i uspješnu ekonomiju baziranu na poljoprivredi i trgovini. Nakon što su dvije snažne i
značajne institucije vojske i pomorstva oslabile, a istovremeno evropske flote ojačale krajem
XVIII stoljeća, zemlju je zahvatila politička i ekonomska kriza koja se ogledala prvenstveno
u brojnim bunama protiv vlastodržaca. Od 1724 do 1791 izmijenilo se šest deja na čelu
Alžira, a potom je u prevratu došla nova generacija koji se od 1798 do 1816 izmijenilo
sedam. Janjičarski korpus u Alžiru je oslabio posebno nakon što je sultan na istoku Carstva
dokinuo te trupe 1826., što je umnogome olakšalo francusko osvajanje zemlje (1830).
Formalni izgovor za napad bio je doslovno šamar: Dej Husejn (1818-1830) udario je lepezom
za muhe i tako neoprostivo ponizio francuskog konzula Pierra Devala koji je došao tražiti
isplatu dugova njegovoj zemlji. Francuska je glavni grad Alžir zauzela 1830. ali je unatoč
brutalnom nasilju i teroru uspjela prodrijeti dublje u unutrašnjost tek 60 godina kasnije. Za
razliku od drugih kolonijalnih posjeda, Francuska je od početka Alžir smatrala neodvojivim
dijelom Francuske iako se prema stanovnicima zemlje ponašala u maniru tipičnom za
kolonizatore. Izvršila je eksproprijaciju obradivog zemljišta i podijelila je doseljenicima-
kolonizatorima čiji dolazak i nastanjivanje u Alžiru je olakšala i potpomogla na svaki mogući
način. Uvela je obavezu učenja i obrazovanja na francuskom jeziku i pokrenula širok spektar
misionarskih i prozelitskih aktivnosti. U južnom dijelu zemlje uvela je vojnu upravu. Alžirci
su se od početka borili protiv fra 1830-1847), a potom nizom pobuna i gerilskih ratova sve do
velikog rata za oslobođenje zemlje (1956-1961) kojim je nakon desetljeća krvoprolića u
okviru Sporazuma iz Evijana (accords d'Evian) 18. III 1962. Alžir stekao nezavisnost.

Tunis

Početkom XVIII stoljeća nakon perioda pobuna i nemira na vlast u Tunisu došao je Husejn
al-Akbar b. Ali (1705). On je rodonačelnik porodice i vladajuće kuće koja će zemljom vladati
sve do revolucije 1957. godine. Uspješnom odbranom zemlje pred stranim osvajačima,
cijelim nizom građevinskih i poljoprivrednih poduhvata, kao i davanjem prednosti
malikijskoj pravnoj školi islamskog prava i prakse uspio je zadobiti simpatije naroda. U
vrijeme vladavine deja Alija (1759-1777) i beja Hamude (1777-1813) Tunis je prerastao u
respektabilnu pomorsku silu na Sredozemlju, koja je odolijevala nasrtajima Francuske (1770)
i Mletaka (1784-1786). Pomorska bitke i piratstvo predstavljali su oblik svete borbe za
odbranu domovine i vjere (džihad), a svemu tome kraj je došao nakon Kongresa u Aix la
Chapelleu 1818. Zemlja je tako ostala bez znatnog dijela prihoda. Bejovi su bili u svakom
smislu neovisni vladari iako ih je formalno priznavanje osmanske vrhovne vlasti (kovani
novac, hutba i titula) s vremena na vrijeme obavezivalo da Osmanlijama pruže pomoć i
podršku u brojnim ratovima. U drugoj polovini XIX stoljeća Tunis je prolazio kroz fazu
reformi, a posebno istaknuto mjesto u tim nastojanjima imao je Hajruddin koji je preuzeo
funkciju premijera (1873). Godine 1864. zemlju je zahvatila teška ekonomska i finansijska
kriza, koja je u sadejstvu s ogromnim vanjskim dugovima, kugom i sve snažnijim utjecajima i
nasrtajima evropskih sila konačno dovela do potpisivanja Sporazuma o podršci s Francuskom
(Sporazum Bardo iz 1881) kojim je praktično značio uspostavljanje francuskog protektorata
nad Tunisom. Sporazum je omogućio Francuskoj da pod izravnu kontrolu stavi određene
dijelove zemlje pod izgovorom ponovnog uspostavljanja poretka i zaštite beja od unutrašnjih
neprijatelja. Francuska je također imala pravo intervencije pri donošenju odluka koje se tiču
vanjske politike zemlje. Nešto kasnije, na osnovu Sporazuma iz La Manse (1883), Francuska
je stekla pravo upliva u unutrašnja pitanja zemlje da je tako Tunis došao pod izravnu vlasti
guvernera-rezidenta Paula Cambona što je značilo potpuno gubljenje samostalnosti.

Maroko

Marokom je od 1638. godine vladala Alevijska dinastija koja je do početka XIX stoljeća
uspjela uspostaviti vojnu i političku vlast u oblasti koja se naziva Bilad al-mahzan (, što čini
geografsko područje oko grada Feza, Marakeša i središnjeg dijela prema Atlaskom gorju.
Vremenom, kao i u drugim oblastima arapsko-islamskog svijeta došlo je do osnaženja
kolonijalnih pretenzija evropskih sila, u prvom redu Francuske. Sultan Abdurrahman (1822-
1859) tom se izazovu suprotstavio politikom izolacionizma i zatvaranja zemlje, što je samo
pojačalo potrebu za reformama. Kada su Francuzi osvojili Alžir, sultan je neizbježno ušao u
fazu otvorenih sukobljavanja s kolonizatorima. Pri tome je nastojao priskrbiti podršku
Engleske kojoj je dodijelio brojne trgovačke kapitulacije (1856). Uskoro se na obzorju
pojavila nova opasnost: Španjolska. Sultan Muhammed (1859-1873) je ušao u oružani sukob
sa Španjolcima (1859-1860) što ne samo da je ispraznilo carske riznice i isrcpilo zemlju do
krajnjih granica, već ga je primoralo, u sadejstvu s brojnim unutrašnjim pobunama, da napusti
marokanski rif. Neophodne reforme administracije i vojske preduzeo je mevlaj al-Hasan
(1873-1894) koji je odigrao značajnu ulogu u očuvanju jedinstva zemlje. Kolonijalne
pretenzije Francuza i Španjolaca vremenom su samo eskalirale i pretvorile se u otvorenu
prijetnju vojnom invazijom. Nakon mirovnog sporazuma iz 1904., te Kongresa u Algecirasu
1906. Francuska je ustanovila protektorat u Maroku, dok je Španjolska zadržala svoje posjede
u Rifu na sjeveru zemlje.

Arapsko buđenje (Nahda)

- Istaknute ličnosti -

Prvi znakovi buđenja bili su prisutni i prije XVII stoljeća, ali je taj proces u pravom smislu
artikulisan u drugoj polovini XIX stoljeća. S obzirom na to da su raznorodni faktori utjecali
na arapska društva na Istoku, a potom i na Zapadu, i sam proces buđenja arapskog svijeta
poprimao je različite oblike i usmjerenja. Opseg, jačina i usmjerenje pokreta buđenja
razlikovali su se od jedne arapske države do druge. Najizraženije tragove taj je proces ostavio
u Egiptu i oblasti Šama, a nisu izostali mnogo ni Irak, Tunis i zemlje Magreba.

Elementi Nahde

Polazište Nahde je cijeli zbir raznovrsnih faktora koje se sve mogu svesti na zajednički
imenitelj slabosti i nemoći tradicionalnih institucija da se suoče sa izazovima modernosti, te
neophodnost promjene i reformi. Neki faktori društveno-političke zbilje arapskog svijeta u
tom periodu bili su istovremeno uzrok i posljedica Nahde, a neki od njih su i sljedeći:
- odbijanje surovih realnosti ponovljenih vojnih poraza i ponižavajućih sporazuma kroz koje
je Osmanska država, a koja je vladala u većem dijelu arapskog svijeta, prolazila već od kraja
XVIII stoljeća

- vojne intervencije evropskih sila (u prvom redu Francuske i Engleske) i oružani napad na
arapski svijet. Te su intervencije pospješile kolonijalne težnje u regionu ali istovremeno
otvorile oči Arapima kada je u pitanju preporod Zapada.

- reformatorske aktivnosti pojedinih vladara, posebno Muhammeda Alija u Egiptu a koje su

zahvatile vojni i državni aparat, obrazovanje.

- oživljavanje trgovačkih povezanosti arapskih zemalja i Zapada, osobito nakon otvaranja

Sueckog kanala.

- znanstvena otvorenost prema Zapadu i utjecaj kroz delegacije arapskih studenata,

stručnjaka, trgovaca i putnika koji su posjećivali Evropu i u njoj boravili, učenje evropskih
jezika i prevodilačke djelatnosti na polju nauke, kulture i književnosti

- širenje mreže obrazovnih institucija koje djeluju po moderniziranom kurikulumu

- osnivanje znanstvenih, književnih i strukovnih udruženja u pojedinim arapskim zemljama

- širenje štampane knjige i uloga koju štamparije imaju u oživljavanju arapsko-islamskog

naslijeđa. publikovanje autorskih i prevodilačkih poduhvata arapskih autora

- razvoj novinarstva i neprekidni porast broja dnevnih i sedmičnih publikacija

- pojava generacije pionira misli koji usvajaju savremene ideje i vrše značajan utjecaj u
arapskom svijetu, i na njegovom istoku i na zapadu

Arapski Zapad

Buđenje arapskog zapada unekoliko je zakasnilo u poređenju s istokom, ali je arapski zapad
XX stoljeće dočekao potpuno uronjen u glavne tokove prosvjetiteljskih aktivnosti u cijelom
arapskom svijetu. Koncept pripadnosti arapskom rodu (al-'urube) ondje je bio mnogo čvršće
povezan s islamskim sentimentima koji su ga ispreplitali. Drevni centri islamske učenosti,
univerziteti Zejtuna u Tunisu i Kajrevan u Fezu igrali su identičnu ulogu kao al-Azhar u
Egiptu osnažujući islamske osjećaje stanovništva i pobuđujući ga na otpor kolonizatorima.
Na Zapadu je zapaženo širenje i vehabijskih reformatorskih ideja, a uz to je bio prisutan i
utjecaj muslimanskih reformatora kao što su Muhammed Abduhu koji je posjetio Alžir i
Tunis, te Šekib Arslan (1869-1946) čije ideje su na Magribu imale primjetnog odjeka. U
Tunisu se sprva javio šejh Muhammed Bajram (1840-1889) koji je ustao protiv apsolutizma
vladara, a posebno se istakao Hajruddin al-Tunisi (1810-1890) koji je donio novi ustav
zemlje 1867. godine. Izvjestan broj udruženja ali i političkih partija imale su istaknutu ulogu
u procesu buđenja u Tunisu: udruženje al-Haldunije (osnovano 1896), potom Napredna
stranka (hizb al-taqaddumi) 1907, Stranka mladog Tunisa i Stranka ustavne slobode (1919).
Još jedna istaknuta prosvjetiteljska ličnost u zemlji u tom periodu bio je svakako i Abdulaziz
al-Sa'alibi. U Alžiru je buđenje poprimilo oblik ustanka protiv stranih okupatora. Desio se
cijeli niz pobuna protiv Francuza: ustanak sinova sidi šejha (Awlad seyyidi šayh) od 1864,
potom Muhammed al-Mukrani (1871), Oranski ustanak (1901), ustanak u gorju Aures
(1916). U borbu protiv strane okupacije uključio se i šejh Halid, unuk emira Abdulkadira.
Značajan doprinos procesu buđenja i borbi protiv Francuza dali su i islamski učenjaci (ulema)
koji su se tada nazivali neovehabiti. Posebno istaknuto mjesto u tom staležu zauzimao je
Abdulhamid Badis (u. 1940).

Unatoč popularnom utjecaju sufijskih zavija u Maroku, arapsko buđenje usmjerilo se ka

istoku arapskog svijeta. Maroko je odasla delegacije stručnjaka i studenata u Egipat i Evropu
u drugoj polovini XIX stoljeća kako bi osigurao kadrovsku potporu državnom aparatu. Iz
Egipta su u zemlju ušle štamparije, pojavile su se prve novine u Tandžeru (1899) koje su
uređivali došljaci iz Libana. Osnažila je ideja reformi i ustava, koji je proglašen u zemlji
1908. godine. Među domaćim reformatorima posebno su se isticali Ahmed b. Halid al-Nasiri
(u. 1897) i šejh Muhammed al-Kettani (u. 1909) koji su pozivali na reforme i borbu protiv
stranog okupatora.

- Usmjerenja -

Savremeno arapsko buđenje svoj jasan oblik poprimilo je u posljednjem kvartalu XIX
stoljeća i nastavilo se aktivno razvijati do Prvog svjetskog rata. Vanjska karakteristika tog
buđenja bila je određena pokušajima otvaranja prema modernosti. No to otvaranje prema
modernom svijetu, iako je imalo temeljito vjerska obilježja, nije bio samo vjerski poduhvat:
bio je to pokret u znanstvenom, ekonomskom, kulturnom, vojnom i političkom smislu. Svi
aspekti tradicionalnog arapskog svijeta, njegove tradicionalne institucije i naslijeđena praksa
došle su pod izravan udar i utjecaj zapadne civilizacije i njenih materijalnih sredstava. Izazov
je bio izravan, snažan i osjetio se u srcu arapsko-islamskog svijeta. Usmjerenja političke misli
Arapi su se kroz kontakte sa Zapadom upoznali s dometima i dostignućima savremene
političke misli, te su pokušali pronaći modalitete sinteze između te savremene političke misli
i vlastitog političkog i intelektualnog naslijeđa. Tako se rodila zamisao i ukazala potreba za
reformama i preslagivanjem koje je u prvom redu obuhvatala pitanje ustava (tzv. mešrutijjet),
opće slobode, ljudska prava, pravdu i jednakopravnost. Najistaknutiji predstavnici tog
usmjerenja bili su Rifa'a al-Tahtawi, Hajruddin al-Tunisis, Džemaluddin al-Afgani, Abdullah
al-Nadim i Abdurrahman al-Kawakibi. Pojedini arapski mislioci slijede su ideje apsolutne
sekularizacije arapskog svijeta u skladu s dostignućima savremene političke misli, prije svega
to su bili Šibli Šumejl i Anton Farah. Za vrijeme vladavine osmanskog sultana Abd al-
Hamida i sve do kraja njegovog perioda na tronu Osmanske države nije se osjećala jasna
podvojenost u sentimentima Arapa i Turaka.

Zajedničko i objedinjavajuće osjećanje koje je dominiralo bilo je pripadnost zajednici

muslimana na globalnom nivou. Međutim, vremenom, pod teškim bremenom njegove
apsolutističke vladavine u Državi, te pod utjecajem zapadnih ideja nacionalizma, počeli su se
javljati prvi vijesnici podvojenosti po etničkim linijama. Nakon što je 1908. godine iznova
uspostavljen Ustav, Arapi su s velikim očekivanjima gledali u početak nove epohe. No, samo
dvije godine kasnije kada je vlast prešla u ruke članovima Udruženja jedinstva i progresa
(Ittihad i taraqqi), postalo im je jasno da oni ne pozivaju islamskom jedinstvu svih podanika
Države, već naglašeno ističu panturkizam i turanizam. Kao odgovor na te tendencije u
prijestolnici među Arapima dolazi do širenja i osnaženja nacionalnih osjećanja. U tom
periodu javile su se četiri političke struje koje su u izvjesnoj mjeri bili isprepletene i u stanju
osciliranja:

- prva struja je bila na stanovištu islamskog jedinstva; islam je bio jedino polazište buđenja
Arapa i muslimana, a poseban naglasak je stavljen na jedinstvo muslimana u svijetu i njihovu
zajedničku borbu protiv zapadnog kolonijalizma, modernim znanjem, reformama i islamskim
vrijednostima. Istaknuti predstavnici te struje bili su Šekib Arslan, Muhammed Rešid Rida,
Ibn Badis i Ali Jusuf.

- druga struja je zagovarala osmanski komonvelt, pozivajući na održanje i povezanost s

Osmanskom državom i njenu odbranu u sučeljavanjima s evropskim silama. Neki od njih su
smatrali da je opstanak Osmanske države neminovnost na globalnom planu, a odanosti toj
državi predstavljali kao dio vjerskog uvjerenja. Među njima se ističu Muhammed Ferid i
Mustafa Kamil iz Egipta, Muhammed b. Ismail iz Alžira, Abdulaziz al-Sa'alibi iz Tunisa, Ebu
al-Mahdi al-Sajjadi i Ruhi al-Halidi iz Sirije.
- treća struja je bila na stanovištu lokalnog domoljublja; oni su pozivali na nacionalno
jedinstvo u okviru pojedinih arapskih zemalja, političku konsolidaciju i odvojen politički i
državni identitet zemalja. Ta je struja bila posebno izražena u Egiptu, Libanu i u Maroku

- četvrta struja je zagovarala panarabizam koji je artikulisan u Iraku i Siriji. Njegovi

predstavnici zagovarali su veća prava Arapa u okvirima Osmanske države i njihovo
proporcionalno učešće u upravi i vlasti. Tražili su da arapski postane službeni jezik Države.
Ta je politička struja bila posebno izražena među članovima pojedinih književnih udruženja
kao što su al-Nadi al-arabi, al-Džam'ijja al-kahtanijja, Mladi Arapi, Osmanska partija
decentralizma i dr. Zahtijevi ove političke struje izneseni su javno nakon Prvog arapskog
kongresa u Parizu (juni 1913).

Društvene promjene

Tradicionalna socijalna struktura arapskog društva doživjela je brojne potrese tokom XIX
stoljeća. Obrazovani stalež zahvatila je groznica modernosti, a cjelokupno društvo je
započelo tranziciju od društva vjerskih skupina (millet), timara (zemnih posjeda i
namještenja) i tradicionalnih zanata i zanimanja ka društvu socijalne raslojenosti po
vertikalnoj osi. Ideja domovine (povezane s teritorijom) se proširila masama, kao o ideja
nacije (povezane s umetom) nauštrb sistema vjerskih skupina. Novi društveni moral formirao
se u skladu s tim izmjenama. Društvene promjene nisu se ispoljile samo na polju ideja; one su
dobile i svoju potvrdu u materijalnim aspektima društvenog života: odjeća, arhitektura i sl.
Promjene su posebno otvorile pitanje položaja žena. Artikulisani su pozivi za društvenu i
pravnu sigurnost i jednakopravnost žene, njeno obrazovanje i učešće u društvenom i
političkom životu. Jedan dio mislilaca tog perioda pozivao je na potpunu emancipaciju žene
koja je podrazumijevala urušavanje tradicionalnog patrijarhata i dokinuće svih sprega na putu
njenog oslobođenja, uključujući i hidžab. Među njim se ističu Kasim Amin i Džemil Sidki al-
Zahawi.

Kritička misao

Unatoč preovladavajućoj nepismenosti širokih narodnih masa, znaci intelektualnog

preporoda u skladu s novim modelima učenosti i znanosti kod Arapa javili se sredinom XIX
stoljeća. Prvi fenomen koji je uočljiv u tom smislu bila je posebna pažnja koja se ukazivala
arapskom jeziku i postepenom dokidanju tradicionalnih obrazovnih obrazaca. Pojavio se
modernizam i u književnosti, naposlje u poeziji slobodnog stiha. Sekularističke tendencije
zaposjednule su javno mijenje namjesto ranijeg vjerskog diskursa. Istovremeno, obrazovani
stalež pristupio je izučavanju arapske povijesti i književnosti, posebno se izučavalo pravo i
medicina. U tom nastojanjima obrazovani stalež upoznao se sa savremenim znanstvenim
teorijama kao što su darvinova teorija evolucije, ali i s cijelim nizom savremenih znanstvenih
izuma na polju tehnike i tehnologije.

Arapski svijet između dva svjetska rata: arapski Zapad

Na arapskog Istoku u periodu između dva svjetska rata Arapi su se borili protiv dvije
kolonijalne sile, Engleske i Francuske; na arapskom Zapadu procez koloniziranja uključivao
je još dvije evropske sile: Italiju u Libiji, Eritreji i Somaliji, te Španjolsku u oblasti
marokanskog rifa i južnoj marokanskoj Sahari. Na svakom mjestu na toj osi, od Roga Afrike
preko delte Nila pa do obala Atlantskog okeana buktile su revolucije i ustanci protiv
kolonijalnih sila, premda bez većeg uspjeha. Ustanci protiv kolonizatora Arapske zemlje na
sjeveru Afrike u ovom periodu svjedočile su brojim ustancima protiv kolonizatora, a
najsnažniji otpor zabilježen je u Libiji i u marokanskom rifu. Italijanska flota se na libijske
obale iskrcala 1911. godine. Godinu dana poslije Osmanska država se povukla iz tog perioda
ostavljajući lokalnim stanovnicima da se sami organizuju i bore protiv kolonizatora. Libijski
pokret otpora pod vodstvom Senusija gotovo je istjerao Italijane iz zemlje 1915. godine, ali se
u sukob onda uključila Engleska iz susjednog Egipta u strahu za Suecki kanal i primorala
Senusije da prekinu oružane sukobe 1917. godine u Bregi. U oblasti Tripolitanije
uspostavljena je republikanska vlada 1918. godine, a situacija se prilično smirila 1920. zbog
unutrašnjih problema u samoj Italiji. Kada su na vlast ondje došli Musolini i fašisti, obznanili
su da Libija pripada Italiji što je bilo upozorenje za obnovu pokreta otpora. Idris al-Senusi
prognan u Egipat gdje je boravio u svojstvu političkog azilanta, a na čelo libijskog otpora
došao je Omer al-Muhtar unatoč poznim životnim godinama. Devet godina trajala je borba
al-Muhtara protiv Italijana i u tom periodu zabilježena su neviđena zvjerstva i teror
kolonizatora protiv pobunjenika i stanovnika Libije. Trećina lokalnog stanovništva priobalnoj
pojasa prognana je u unutrašnjoj pustinje, stočni fond devet plemena priobalja (koji je
predstavljao samu osnovu egzistencije) je zaplijenjen ili uništen, a posebno krvav bio je
masakr u Bregi. Neznatno obradivo zemljište je podijeljeno naseljenicima, a nedugo potom je
uhapšen i Omer al-Muhtar, vođa pokreta. On je 1931. godine obješen i time je pokret otpora
za neko vrijeme ugušen. Ustanak protiv španjolskih kolonijazatora marokanskog rifa
predvodio je Abdulkerim al-Hitabi 1920, a borba je uskoro usmjerena i na oslobođenje
dijelova zemlje koje su držali Francuzi. Španjolske snage su poražene 1923. godine i
primorane na pregovore o evakuisanju zemlje. Međutim, plašeći se za svoju sudbinu,
Francuska je priskočila u pomoć evropskim rivalima i povela žustar napad protiv al-Hitabija
koji je odolijevao sve do 1928. godine kada se predao. Francuzi su ga prognali na jedno
ostrvo u arhipelagu Madagaskara gdje je ostao dvadesetak godina do smrti.

Kolonijalna politika

Engleska kolonijalna politika u dolini Nila svodila se na osiguravanje imperijalnih interesa,

dok su Francuska i Italija svoje kolonijalne posjede na sjeveru Afrike željele pretvoriti u
trajne naseobine doseljenika iz te dvije zemlje. Na sve moguće načine vršile su
eksproprijaciju obradivog zemljišta i u velikim posjedima je dijelile naseljenicima. Italija je
činila isto u Libiji. Uz eksproprijaciju zemljišta, na raspolaganju doseljenicima bila je
materijalna i tehnička podrška, kao i široka lepeza trgovinskih povlastica i koncesija na
prirodna bogatsva, luke i industriju. Iako je održavanje postojeće nepismenosti stanovništva
smatrano pogodnim, i Italija i Francuska su poduzele mjere na širenju vlastitog jezika u
kolonijama, kao i na misionarskom djelovanju. Politička dešavanja Britanija je proglasila
protektorat nad Egiptom 1914. godine. Čim se Prvi svjetski rat okončao, visoka egipatska
delegacija na čelu sa Sa'dom Zaglulom pristupila je sa zahtjevima za slobodom i
nezavisnošću. Englezi su članove delegacije uhapsili i prognali iz zemlje, nakon čega je cijelu
zemlju zahvatio ustanak (ustanak iz 1919). Nakon što je Zaglul oslobođen, njegove zahtjeve
je odbacilo Vijeće desetorine na Mirovnoj konferenciji i potvrdilo britanski protektorat u
Egiptu i Sudanu. Već 1922. godine Britanci su bili primorani formalno okončati protektorat
uslijed niza pobuna snažnog pokreta otpora u zemlji. Priznali su pravo Egipta i Sudana na
nezavisnost i ustavno uređenje. Sultan Ahmed Fu'ad, koji je na prijestolju naslijedio Sa'da
Zaglula (vladao 1917-1936) uzeo je titulu kralja Egipta i Sudana. Istinska vlast u zemlji i
dalje je bila u rukama Engleza. Stranka Vafd (hizb al-wafd) predvodila je nacionalni pokret
oslobođenja na čije čelo je nakon smrti Sa'da Zaglula došao Mustafa al-Nahas. U Libiji i
Alžiru kolonijalne vlasti su posjede na sjeveru Afrike smatrale integralnim i neodvojivim
dijelom tih zemalja. Libijski nacionalni pokret borbu za oslobođenje nastavio je izvan Libije.
I Alžirci su se sprva organizovali u inostranstvu (prvo je osnovana Partija zvijezde /hizb al-
nağma/ 1926, a potom je i Mesali al-Hadž 1937. osnovao Partiju alžirskog naroda /hizb al-
ša'b al-džaza'iri/). Tunis i Maroko su pod francuskim protektoratom postigli određeni stupanj
političkog razvoja u zemlji. u Tunisu je na čelu pokreta nacionalnog oslobođenja bio
Abdulaziz al-Sa'alibi od 1919. (Stranka ustava / al-hizb al-dasturi/). 1934. nove generacije
tuniških aktivista osnovale su Novu stranku ustava koja je nastavila borbu za nezavisnost
zemlje. U Maroku narod se borio protiv maršala i kolonijalnog administratora Herberta
Lyauteya koji je vladao zemljom 14 godina (1912-1925). Nakon što je revolucija utihnula u
rifu, neredi su počeli u berberskim oblastima 1930, pri čemu je Francuska dokumentom
poznatim kao „dahir“ pokušala odvojiti Berbere od Arapa. Nastavak borbe za nezavisnost
nastavio se u okviru radničkih sindikata pod vodstvom Allal al-Fasija, te nešto kasnije u
okviru Nacionalne partije (al-hizb al-watani).

Drugi svjetski rat i arapski svijet

Suštinski, arapski svijet nije imao nikakve veze s uzrocima i razlozima rata, ali se veoma brzo
u potpunosti našao u samom središtu političkih i vojnih dešavanja. Bila je to izravna
posljedica činjenice da su većinom arapskog svijeta upravljale međusobno zaraćene
kolonijalne sile, a posebno značajan događaj predstavljala je kapitulacija Francuske nakon
koje je marionetska vlada u Vichy-ju krenula u odlučnu akciju preuzimanja francuskih
kolonijalnih posjeda u Libanu i Siriji, kao i na sjeveru Afrike. To je predstavljalo veliku
opasnost za Saveznike jer su sile Osovine pokušale opkoliti Bliski istok akcijama na Kavkazu
i sjeveru Afrike. S obzirom na dugogodišnju borbu za slobodu i nezavisnost u svim
kolonijama i na mržnju prema kolonizatorima s jedne strane, kao i razvoj događaja s druge
strane, Saveznici su osjetili neposrednu opasnost prisilnog izlaska s Bliskog istoka. Osim
toga, ključne komunikacije u Sredozemlju bile su u ozbiljnoj opasnosti. Tako je arapski
svijeta i šira oblast Bliskog istoka postalo jedno od glavnih žarišta i izvorišta opasnosti. Na
području arapskog svijeta, i na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike vođene su presudne bitke
između sila Osovine i Saveznika koje će umnogome odlučiti sudbinu rata. Ratne operacije u
arapskom svijetu Na početku Drugog svjetskog rata, ukoliko izuzmemo narodne osjećaje
antipatije prema okupatorima i kolonizatorima, položaj savezničkih država u arapskom
svijetu bio je relativno čvrt. Situacija se značajno promijenila nagore nakon poraza
Francuske, i nakon prodora sila Osovine u Siriju i Liban, te u zemlje Magriba na sjeveru
Afrike putem marionetske vlade u Vischyju. To je praktično značilo da je Britanija na
Bliskom istoku ostala sama braniti veliko prostranstvo od doline Nila do Perzijskog zaljeva. S
obzirom na to da francuske snage u Siriji nisu imali potrebne kapacitete za obračun s
Britanijom u Palestini, Jordanu i Iraku, glavni napadi sila Osovine bili su usmjereni prema
Egiptu, odnosno u pograničnom pojasu Egipta i Libije. Nakon dva silovita napada 1941. i
1942. godine, italijanske i njemačke snage su prišle predgrađima Aleksandrije, dok je
Njemačka bila zaokupljena ratom protiv Rusije i na Kavkazu. U junu 1941. godine Britanija
je okupirala Siriju i Liban, a u dogovoru s Rusijom ušla i podijelila Iran na dvije interesne
zone (Rusija na sjeveru, Britanija na jugu) čijeg šaha je zbog pronjemačkih simpatija
svrgnula s vlasti i poslala u izgnanstvo. Preokret u odnosu snaga došao je ulaskom SAD-a u
rat u decembru 1941. godine. To je omogućilo britansku pobjedu u bici kod Alamejna
(oktobar 1942), a uskoro je uslijedio i desant američkih snaga na sjever Afrike (Operation
Torch). Američke trupe su se usmjerile ka Tunisu gdje je trebalo da se sastanu sa britanskim
vojnicima koji su napredovali iz pravca Bengazija prema Tripoliju. U januaru 1943. godine
Čerčil, Ruzvelt i Degol su se sastali u Kazablanci kako bi planirali nastavak ratnih operacija
na sjeveru Afrike.

Arapi i rat

Saveznici su tokom ratnih dejstava koristili arapsku teritoriju, ekonomske potencijale, putnu
komunikaciju, ljudske potencijale i sve druge neophodne resurse. Uslijed toga i uslijed opće
nepovoljne situacije na globalnom nivou, širom arapskog svijeta, i na istoku i na zapadu,
zavladala je izuzetno teška ekonomska situacija koja se ogledala u nedostatku prehrambenih
proizvoda, konfiskaciji imovine za ratne svrhe, prekidu uvoza, inflaciji. Arapi nisu srcem bili
ni za Saveznike koji su kao kolonizatori u arapskom svijetu desetljećima ugnjetavali
stanovništvo raznim oblicima društvene marginalizacije i terora a posebno nakon što je
postao očigledan cionistički projekat utemeljenja države Jevreja u Palestini pod nadzorom
Britanije i drugih kolonijalnih sila, niti su bili na strani sila Osovine, posebno Italije koja je u
Libiji počinila neviđena zvjerstva. Osjećanja nekih Arapa bila su na strani Njemaca, ne iz
ideoloških razloga već iz praktičnih razloga sloma kolonijalne vlasti u arapskom svijetu.
Saveznici su intenzivnim propagandnim akcijama pokušali na svoju stranu pridobiti arapsko
javno mnijenje. No, bilo je teško zaboraviti iznevjerena obećanja iz Prvog svjetskog rata.
Stoga je bilo neophodno da ovaj Saveznici pruže i neke konkretne dokaze za svoje tvrdnje i
obećanja. U tom kontekstu su preko Stranke Vafd u Egiptu predložiti osnivanje Arapske lige
(1941), što je i okončano 1944. godine. Saveznici su obećali samostalnost Siriji i Libanu,
slobodu Libiji i Alžiru, dok su u slučaju Tunisa i Maroka obećali ukidanje protektorata.
Zauzvrat, većina arapskih država je obznanila rat silama Osovine u posljednje dvije godine
rata.

Posljedice Drugog svjetskog rata po Arape

 Uprkos velikim ratnim razaranjima koje su vojni okršaji ostavili u mnogim arapskim
zemljama, rat je na izvjestan način ubrzao operaciju nacionalnog oslobođenja i podstakao
brojne promjene na društveno-političkom planu arapskog svijeta.

- u narednih dvadeset i pet godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata niti jedna arapska
zemlja nije bila pod kolonijalnim jarmom

- Drugi svjetski rat je iz korijena promijenio pristup i ulogu SAD-a u širem regionu Bliskog
istoka. Postepeno, Sjedinjene Države su zauzele upražnjeno mjesto Britanije na Bliskom
istoku, te Francuske na Magribu kako bi osigurali nesmetanu opskrbu naftom, zaustavili
širenje komunističke ideologije i pružili strategijsku pomoć cionističkom pokretu.

- Drugi svjetski rat je i Sovjetskom savezu pružio priliku da sa zemljama šireg Bliskog istoka
uspostavi izravne kontakte koji ranije nisu postojali kad je kolonijalno natjecanje za
dominaciju u regionu bilo na vrhuncu

- Rat je donio brojne korjenite promjene u ekonomskoj i društvenoj strukturi zemalja

ubrzanim industrijskim razvojem i formiranjem srednjeg radničkog staleža

-Najpogubnija posljedica smatra se ujedinjeno nastojanje Sjedinjenih Država, Sovjetskog

saveza i drugih zapadnih sila da se cionističkom pokretu pomogne u projektu osnivanja
države Jevreja u Palestini, što je i realizirano 1948. godine proglašenjem države Izrael. ***

Arapski svijet polovinom XX stoljeća

Arapski svijet tokom Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega nije bio u stanju
tradicionalnih silama promijeniti sudbinu koju su mu namjenile kolonijalne sile pod čijom
okupacijom su se nalazili njegovi dijelovi i na istoku i na zapadu. Prelazak Libije iz ruku
Italijana i sila Osovine koje su je koristile kao bazu za djelovanje na sjeveru Afrike u ruke
Saveznika, te kratkoročna nastojanja marionetske vlade u Vichyju da upravlja francuskim
kolonijalnim posjedima na istoku (Sirija i Liban), i na zapadu (Tunis, Alžir, Maroko) nisu
promijenili, niti im je namjera bila promijeniti, realnosti arapskog svijeta. Cjelokupni arapski
svijet je u ratne pohode bio uključen u okviru jedinstvenih ratnih nastojanja jedne ili druge
strane. Pojedine zemlje su bile vojne baze (Egipat, Palestina, Jordan i Tunis), druge su
prelazile iz jedne ruke u drugu (Libija). Kad je rat okončan pojedine arapske zemlje doživjele
su izlazak stranih trupa, ali ne i kraj kolonizacije.

Arapski Zapad
Francuska je svoje kolonijalne posjede na arapskom Zapadu držala u čvrstom stisku. Sve
vođe nacionalnih pokreta za oslobođenje je protjerala u izgnanstvo (Habib Burgiba u Tunisu,
Misali al-Hadž u Alžiru, Allal al-Fasi u Maroku). U toku rata Francuska je izvršila masovnu
mobilizaciju stanovništva u kolonijama, posebno u Maroku i Alžiru. Vođe nacionalnih
pokreta za oslobođenje nastojali su na svaki način iskoristiti ratne prilike za ostvarenje
vlastitih ciljeva. U Maroku je osnovana Partija nezavisnosti (hizb al-istiqlal) 1944. godine
koja je ušla u otvorene političke sukobe s francuskim kolonijalnim vlastima. Oslobodilački
pokret je podržao i Sultan Muhammed V pa ga je Francuska zbacila s vlasti i prognala iz
zemlje. Na koncu, Francuska je bila prisiljena napustiti Maroko 1956. godine. U Alžiru je
Ferhat Abbas donio proglas (10. februar 1943) u kojem je zahtijevao umjereni reformatorski
program. Skupine unutar nacionalnog pokreta za oslobođenje Alžira su s predstavnicima
uleme organizovali nacionalni kongres nakon kojeg je nastupio period odlučne bitke protiv
kolonizatora tokom koje je živote izgubilo desetinje hiljada ljudi (maj 1945, potom 1947).
Godine 1956., nakon oslobođenja Maroka, nacionalni pokret u Alžiru je dodatno osnažio i
započeo oružanu borbu za nezavisnost. U Tunisu je bej na vlasti (al-Munsif) nastojao za
svoje ciljeve iskoristiti sile Osovine. francuske vlasti su ga prognale i skupa sa savezničkim
trupama okupirale zemlju (maj 1943). U Libiji su domaći ljudi učestvovali na strani
Saveznika u ratnim dejstvima protiv sila Osovine. To je dovelo do masovnih odmazdi
italijanskih kolonijalnih vlasti. Kad su Saveznici konačno osvojili zemlju a sile Osovine je
bile primorane napustiti (januar 1943), sudbina zemlje i dalje je bila neodređena. Prije
zvaničnog okončanja Drugog svjetskog rata, Libiju su okupirale britanske trupe u oblasti
Brege i Tripolija, dok su Francuzi bili u Fezzanu, na jugozapadu zemlje sve do 1950. godine.