Prva marokanska kriza

Prva marokanska kriza ujedno je i prva velika diplomatska kriza

dvadesetog stoljea, a nagovijestila je promjene u politici i odnosima
evropskih sila koje su vodile prema sve veoj nestabilnosti europskog i
svjetskog poretka. Kriza je izbila u proljee 1905. godine, ali marokansko
pitanje je postalo aktualno jo krajem devetnaestog stoljea.
Naime, godine 1884. umro je marokanski sultan Mula Hasan,
posljednji koji je imao nekakav autoritet, a naslijedio ga je maloljetni sin
Abdul Aziz iji je autoritet s godinama sve vie slabio pa su i on i njegova
drava sve vie potpadali pod uticaj raznih unutarnjih i vanjskih
interesnih frakcija. Nestabilnost koja je iz toga proizala i koja je na
prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljee zavladala marokanskim
politikim i drutvenim poretkom bila je sjajan izgovor evropskim
kolonijalnim silama za mijeanje u unutarnja pitanja te drave.
Najvei interes za Maroko imale su Francuska i Velika Britanija, ali
i panija koja se takoer nadala odreenim teritorijalnim dobicima na
tetu Maroka. Velika Britanija je svoj utjecaj u Maroku pokuala ostvariti
putem savjetnikih misija koje su djelovale na sultanovom dvoru i koje su
trebale reformirati dravu te je ponovno postaviti na vrste noge. No ti su
pokuaji propali, a pobune protiv sultana dodatno su natetile njegovom
autoritetu i stabilnosti dravnog poretka. Time se odluila okoristiti
Francuska koja je za Maroko bila neposredno zainteresirana jer je
graniio s njenim kolonijalnim posjedom Alirom, a bio bi i dobra utjeha
za gubitak Egipta kojeg su morali prepustiti Britancima. Povod za
direktno mijenje u marokanske unutarnje poslove Francuzima su dali
uestali napadi marokanskih pljakaa na alirski teritorij koje sultanova
vlast nikako nije uspjevala obuzdati. Istovremeno je francuska vlada
poticala investiranje francuskog kapitala u Maroko kako bi njegovim
eventualnim gubitkom dobila dodatni razlog za intervenciju.
Jo je jedna europska sila bila zainteresirana za Maroko, ali njeni su
motivi bili bitno drugaiji od motiva Francuske, panjolske i Velike
Britanije. Maroko je Njemakoj bio zanimljiv jedino kao uzrok svae
izmeu Britanaca i Francuza uz pomo kojeg e, mislili su, razbiti
francusko-britansko prijateljstvo u koje su te dvije drave poele stupati
potpisivanjem Sporazuma o kolonijalnim interesima.

Sporazumom o kolonijalnim interesima 1904. godine Velika

Britanija i Francuska dogovorile su se oko podjele interesnih sfera u
Sjevernoj Africi ime je Velika Britanija dobila Egipat dok je Francuska
dobila odrijeene ruke za djelovanje u Maroku, a obe su drave dobile
odreenu moralnu obavezu da u budunosti podravaju jedna drugu.
panija je tim sporazumom dobila uski priobalni pojas sjevernog Maroka
te gradove Rifa i Rio de Oro. To je prvi u nizu sporazuma nastalih 8.
aprila 1904. godine izmeu Francuske i Velike Britanije koji se jednim
imanom nazivaju Entente Cordiale ili Srdani sporazum.

Slika 1 Uspostavljanje sporazuma "Entente Cordiale"

prikazano na naslovnici francuskih novina

Zbliavanjem Francuske i Velike Britanije Njemaka se u Europi

poela osjeati ugroenom i okruenom jer osim konstantnog francuskobritanskog zbliavanja, europsku je politiku definirao i francusko-ruski
savez potpisan 1894. godine. U Berlinu su stoga odluili iskoristiti
marokansko pitanje kako bi sve zamreniju europsku politiku situaciju
okrenuli u svoju korist i u finiu politike ofanzive stvorili savez europskih
kontinentalnih sila iz kojeg bi bila iskljuena njihova najvea ekonomska
suparnica, Velika Britanija. Jae uplitanje u marokansko pitanje njemaki
je politiki vrh legitimirao doktrinom da se Njemaku, s obzirom na njenu
snagu i mo, vie ne moe ignorirati pri rjeavanju meunarodnih
problema pa ak ni u onim dijelovima svijeta koji nisu od njenog
neposrednog interesa.
Njemaki car Wilhelm II je u martu 1905. za vrijeme krstarenja
Sredozemljem sasvim sluajno pristao u marokanskoj luci Tangeru te u
svom pozdravnom govoru istaknuo njemake komercijalne interese u
Maroku i vanost nezavisnosti te drave te priznao potpuni sultanov
suverenitet. To je ohrabrilo sultana Abdul Aziza, te je pruio otpor
reformama koje je Francuska u njegovoj dravi namjeravala provesti, a
njemaki kancelar Bernhard von Blow je 11. aprila 1905. zatraio
sazivanje meunarodne konferencije o Maroku.

Slika 2 Ulazak cara Wilhema II i njemake delegacije u Tanger

U Berlinu su vrsto odluili situaciju iskoristiti u vlastitu korist i postii

potpunu pobjedu. Berlin je vjerovao da e Francuska na konferenciji o
Maroku ostati izolirana jer Velika Britanija po tom pitanju nee riskirati
sukob s Njemakom pa e Francuzi shvatiti da je savez s Londonom
iluzoran i beskoristan. Zatim e uvjeriti Francusku da raskine sporazum s
Britancima te je pokuati privui na svoju stranu. S obzirom na to da su
bili sigurni u potporu svoje saveznice Austro-ugarske, pa i Italije, te u
neutralnost ostalih faktora meunarodne politike, inzistirali su da se
marokansko pitanje rijei meunarodnim dogovorom gdje e
demonstrirati svoju snagu i mo. Francuska vlada se bojala otrije
suprostaviti Njemakoj jer nisu ozbiljno shvatali britansku kopnenu
vojsku s obzirom da se britanska vojna mo ponajvie bazirala na
pomorskoj snazi, to Francuzima, u sluaju rata s Njemakom, ne bi bilo
od vee koristi.
etvrta sila koju se moralo pitati za miljenje prilikom rijeavanja
meunarodnih pitanja bila je Rusija, francuska saveznica od 1894.
godine te veliki kupac francuskog kapitala. Rusko Carstvo je u ovom
trenutku bilo baeno na koljena porazom od Japana na Dalekom istoku,
a revolucija koja je potom izbila u ruskim gradovima dodatno je poljuljala
samouvjerenost ruskog politikog vrha. Nije sluajno to je Berlin ba u
tom trenutku otvorio marokansko pitanje, a tokom cijelog trajanja krize
konstantno e iskoritavati neprilike u kojima se Rusija nalazila.
Nijemaki plan bio je pritiskom na Rusiju suziti francuski manevarski
prostor i uvjeriti Ruse u potrebu kontinentalnog saveza s Njemakom.
Zadatak da Rusiju pridobije na njemaku stranu na sebe je preuzeo
car Wilhelm II. U julu 1905. na otoku Bjrk uspio je u etiri oka, bez
prisutnosti ruskih ministara, uvjeriti cara Nikolu II da su se francuskonjemaki odnosi znatno poboljali te ga nagovoriti da s Njemakom
potpie Kontinentalni obrambeni savez u kojeg e nakon potipisivanja
pozvati i Francusku. Svjesni da e Francusku biti jako teko pridobiti za
savez, u Berlinu su ponovno okrenuli plou pa su poeli biti izrazito
pomirljivi prema Francuzima.
Poetkom augusta 1905. godine zapoeli su francusko-njemaki
pregovori o programu predstojee konferencije o Maroku koja je
zakazana za januar 1906. godine u panskom gradu Algecirasu. Uvjereni
da je sporazum s Rusijom na putu ostvarenja Nijemci vie nisu pritiskali
Francuze nego su bili izrazito susretljivi prema njihovim prijedlozima ne
elei ih dodatno udaljiti od sebe te ih jo vie pribliiti Londonu.

Ipak, njemaka srea nije dugo trajala. im je ruski ministar

vanjskih poslova, grof Vladimir Lamsdorf, saznao za dogovor Nikole II i
Wilhelma II nije ni na trenutak dvoumio da je njegov car uinio veliku
pogreku i da Francuzi nee prihvatiti dogovor dvaju careva. Ne otkrivi
postojanje sporazuma iz Bjrka, Lamsdorf je preko ruskog
veleposlanika u Parizu priupitao Rouviera o mogunosti kontinentalnog
saveza s Njemakom to je ovaj energino odbio te tako ruskom ministru
dao argument da razuvjeri cara. Ruskoj vladi je, da bi smirila situaciju u
zemlji i ponovno u dravi uspostavila red, bio prijeko potreban novi
francuski zajam pa nikako nije eljela poljuljati francusko povjerenje.
Ruski car je stoga uputio pismo Wilhelmu II da privremeno odustaje o
njihovog dogovora dok se ne vidi kako e Francuzi gledati na njega.
Naravno da je ruski zaokret razljutio cara Wilhelma koji je odluio da e
Njemaka na predstojeoj konferenciji o Maroku ponovno zauzeti vrsto
antifrancusko stajalite.

Meunarodna konferencija o Maroku zapoela je s radom 16.

januara 1906. godine u panskom gradu Algecirasu. Sudjelovalo je
trinaest drava; Austro-ugarska, Belgija, Francuska, Italija, Maroko,
Nizozemska, Portugal, Rusija, Sjedinjene Amerike Drave (SAD),
vedska, panija i Velika Britanija. Ve u prvim danima januara, i prije
nego je konferencija poela s radom, Nijemci su mogli naslutiti da se
njihov plan ne ostvaruje onako kako su zamiljali. Vjerovali su da e
uspjeti izolirati Francusku, ali je britanski ministar vanjskih poslova
Eduard Grey upozorio njemakog veleposlanika u Londonu Wolfa
Metenricha da britanska javnost, zbog francusko-britanskog sporazuma,
ne bi tolerirala uvlaenje Francuske u sukob s Njemakom te da bi svaka
britanska vlada bila prisiljena pomoi svojoj saveznici. Glasanje o
konferencijskoj proceduri je Nijemcima otkrilo da ih podravaju jedino
Maroko i Austro-ugarska.
Konferencija je trajala gotovo tri mjeseca, a u sreditu rasprave bila
je organizacija marokanske policije koju su Francuzi eljeli organizirati
sami ili u partnerstvu sa panijom, a eljeli su i kontrolu nad
marokanskom sredinjom bankom. Francuska nastojanja su podrale
Velika Britanija, Rusija i SAD, ali se njemaka delegacija energino
usprotivila te predloila da organizaciju marokanske policije preuzme
neka neutralna drava ili da Sultan i njegova vlada sami organizuju svoju
policiju uz nadzor europskih savjetnika koje bi Sultan sam izabrao.
Francuska i panija su taj prijedlog naravno odbile pa je konferencija

neko vrijeme zapela na mrtvoj taki. Poto je Austro-ugarska bila jedina

sila koja je podrala Njemaki prijedlog i poto nije bilo izgleda da e se
to promijeniti, njemaki kancelar je vrlo brzo shvatio da on i njegova
vlada moraju popustiti.
Konferencija je zavrena sporazumom potpisanim 07. aprila 1906.
godine. Mandat za organizaciju marokanske policije dobila je Francuska,
sa panijom kao sekundarnim partnerom, a da bi se odralo naelo
meunarodnosti i istovremeno barem malo udovoljilo Njemakoj,
odlueno je da e Francuze i pance kontrolirati generalni inspektor iz
vicarske sa sjeditem u Tangeru.Tako je postignut odreeni dogovor jer
Francuska nije uspjela dobiti dozvolu da s Marokom radi to joj je volja
dok je Njemakoj, iako je njena politika doivjela neuspjeh, ostalo
prostora za daljnje mijeanje u marokanske stvari.

Slika 3 Marokanski veleposlanik u paniji El Hadji El Mokri potpisuje sporazum konferencije u

Algecirasu

Iako je uspjela marokansko pitanje uzdignuti na meunarodnu

razinu i natjerati Francusku i Veliku Britaniju da prilikom rjeavanja

kolonijalnih pitanja paze na njeno raspoloenje, Njemaka nije uspjela u

realizaciji svog krajnjeg cilja. elja da preko marokanske krize razbije
francusko-britansko prijateljstvo te nametne svoju dominaciju Evropi i
svijetu, rezultirala je upravo suprotno, a neuspjeh te politike s godinama
e biti sve izraeniji. Strah od sve vee njemake gospodarske i vojne
moi te sve agresivnije politike, natjerao je njene suparnice da zaborave
nesuglasice iz prolosti te da porade na jo jasnijem definisanju svojih
saveza. Umjesto da razbije francusko-britansko prijateljstvo i francuskoruski savez uini nevanim, njemaka im je svojom politikom dala
legitimnost i opravdan razlog za postojanje. Da stvar po Berlin bude jo
gora, u narednim godinama Velika Britanija i Rusija su stupile u savez pa
je njemako okruenje postalo jo izraenije.
Ipak po pitanju Maroka Njemaka i nije doivjela potpuni neuspjeh.
Ograniivi mogunosti francuskog djelovanja u toj dravi Nijemcima je
ostalo pravo mijeanja ukoliko Francuska prekorai svoja prava.
Francuska e to uskoro i uiniti pa e dati povod Njemakoj za izazivanje
jo jedne Marokanske krize.

Druga marokanska kriza

Druga marokanska kriza, poznata i pod nazivom Agadirska,
nastavak je Prve marokanske krize, ali je za razliku od nje bila mnogo
opasnija jer je ovaj put postojala realna mogunost izbijanja rata izmeu
sukobljenih evropskih sila. Ponovo su Francuska i Njemaka bile glavni
akteri rjeavanja marokanskog pitanja, ali nedvosmisleno uplitanje
Velike Britanije u francusko-njemaki konflikt krizi je dalo jainu koja je
mogla eskalirati u ratni sukob.
Sve nestabilnije politike prilike u Maroku natjerale su Francusku da
prekri odredbe konferencije u Algecirasu te da direktnom vojnom
intervencijom ugui pobune koje su redovno izbijale protiv marokanske
vlasti. Jedna takva pobuna izbila je u martu 1911. godine usmjerena
protiv sultana Mulaja Hafida koji je 1907. na marokanskom tronu
zamijenio svog brata, svrgnutog i protjeranog sultana Abdula Aziza.
Intervenciju u gradovima Fez, Rabatu i Shawiu, Francuzi su opravdavali
potrebom zatite Evropljana koji su ivjeli u Maroku. Njemaka vlada je,
uplaena da e Francuzi zauzeti Maroko, a da pri tom nee Njemakoj
dati nikakve kompenzacije, na francusku akciju reagovala slanjem ratnog
broda u marokansku luku Agadir. Bila je to direktna vojna prijetnja i
odmah je uzburkala europske politike vode.
Francuska je i prije 1911. godine nekoliko puta vojno intervenisala u
Maroku kako bi smirila pobune protiv sultanove vlasti, ali Nijemci,
poueni iskustvom iz Prve marokanske krize, nijednom nisu reagovali.
tavie, u februaru 1909. godine Nijemci i Francuzi su postigli dogovor
oko Maroka unato nestabilnosti europske politike uzrokovane Austrougarskom aneksijom Bosne i Hercegovine koja se dogodila iste te
godine. Europsku politiku su i dalje definisali savezi suprostavljenih sila
(Antanta i Trojni Savez), sve vea utrka u naoruanju (pogotovo izmeu
Velike Britanije i Njemake), te sve izvjesnija mogunost svjetskog rata,
ali inilo se da su po pitanju Maroka Nijemci i Francuzi konano pronali
zajedniki jezik. Sporazumom potpisanim 9. februara 1909. godine
Njemaka je Francuskoj priznala posebne politike interese u Maroku u
zamjenu za obeanje ouvanja integriteta Maroka te priznanje pune
ravnopravnosti njemakih ekonomskih interesa u toj dravi.

Ipak, u martu 1911. godine izbila je ve spomenuta pobuna u Fezu.

Jules Cambon je 5. aprila 1911. obavijestio njemakog ministra vanjskih
poslova Alfreda von Kiderlen-Wchtera o francuskom planu slanja
vojske u marokanske gradove. Uvjeravao je njemakog ministra da je
francuska akcija plod nunosti i vie sile i da joj je jedini cilj ouvanje
sultanove vlasti, ivota Europljana u Maroku i odredbi konferencije u
Algecirasu. Kiderlen-Wchter je upozorio da takva francuska akcija
znatno nadmauje odredbe iz Algecirasa, da e ostaviti veliki dojam na
njemaku vladu i javnost te da u Berlinu marokanskog Sultana, ukoliko
ostane na vlasti uz pomo francuske kontrole, nee vie smatrati
suverenim vladarom. Bilo je to upozorenje Francuskoj da Njemaka nee
sjediti prekrienih ruku dok Francuzi zauzimaju marokanske gradove.
Uprkos svemu, Francuzi su se odluili za sprovoenje akcije.
Poetkom maja 1911. Franucuzi su iskrcali vojne snage u Maroko i
zapoeli intervenciju, a nekoliko dana kasnije panci su okupirali dva
marokanska grada koji su bili u njihovoj sferi uticaja. Kiderlen-Wchter je
odluio nastalu situaciju iskoristiti u njemaku korist te od Francuza
izvui znatne kompenzacije. S tim ciljem napisao je memorandum u
kojem je uvjeravao cara da Njemaka mora iskoristiti priliku koja joj se
nudi i prisiliti Francusku da joj slobodu akcije u Maroku nadoknadi svojim
kolonijalnim posjedima u centralnoj Africi. Samo par dana kasnije car je
prihvatio ovaj plan.

Dana 1. jula 1911. njemaki se ratni brod Panther usidrio ispred

marokanske luke Agadir. Njemaka je objavila da je brod poslan kako
bi zatitio ivote Nijemaca i poslove njemakih tvrtki u Maroku.
Dolazak Panthera u Agadir odmah je izazvao ok u svim vanijim
politikim centrima, a pogotovo u Londonu i Parizu gdje su se pribojavali
da ovaj put Njemaka ne blefira nego da uistinu misli upotrijebiti silu.

Slika 4 Njemaki ratni brod "Panther"

Istog dana kada se Panther usidrio ispred Agadira predsjednik

francuske vlade postao je Joseph Cailloux. elja mu je bila pridobiti
Nijemce ponudom suradnje i podrke na izgradnji Bagdadske eljeznice,
velikom projektu kojeg je Njemaka ve godinama mukom provodila na
teritoriju Osmanskog Carstva i protiv kojeg su bile sve tri sile Antante, a
pogotovo Rusija. Ali, upravo su Rusi francuskom premijeru izbili adut iz
ruke. Oni su s Nijemcima postigli dogovor oko podjele utjecaja na
prostoru Perzije kojim su njemakoj vladi dali slobodne ruke za gradnju
spomenute eljeznice. Situacija je za Caillouxa izgledala izgubljeno
poto se nije elio upustiti u otriji sukob s realno monijim protivnikom,
ali spasit e ga Britanci koji e ovaj puta zauzeti puno vri stav prema
Njemakoj nego za vrijeme Prve marokanske krize.
U Londonu su se bojali da e Njemaka zauzeti dio marokanskog
teritorija, ili da e joj ga Francuzi kompenzirati, a na kojem e onda
Nijemci izgraditi vojnu bazu i luku te tako ugroziti Britansku pomorsku
nadmo i kontrolu strateki vanog Gibraltara. Bio je to osnovni razlog
zbog kojeg su energino podrali svoju saveznicu. Njemaki politiki vrh
bio je uvjeren da operacija Pantherin skok nee uzbuniti Britance jer
je Agadir poprilino udaljen od Gibraltara. Stoga su bili uvjereni da e

Francuzi, ostavljeni na cjedilu od strane oba saveznika, biti primorani

pristati na sve njemake uvjete. Ali Britanci su odluili napraviti iskorak
pa je ministar finansija David Lloyd George odrao vatren govor u
kojem je naglasio britanske aspiracije prema mirnom rjeenju krize, ali je
isto tako naglasio i da se Velika Britanija nee odrei svojih vitalnih
interesa niti e pristati na mir pod svaku cijenu. Bilo je to upozorenje
Njemakoj da London nee stajati po strani i tolerirati njemake ucjene, a
Francuskoj signal da ponovno moe zauzeti vri stav u pregovorima s
Berlinom.
Dio britanskog kabineta i vojnog vrha je bio spreman prihvatiti i
prijedlog francuskog ministra vanjskih poslova Julesa de Selvesa da
poalju jedan ratni brod u agadirsku luku i usidre ga pokraj Panthera.
Prijedlog francuskog ministra je odbijen od strane veine lanova vlade i
admiraliteta, ali bio je to pokazatelj da su u Londonu spremni na
upotrebu sile. Osim toga, u Velikoj Britaniji su izvrene odreene vojne
pripreme za sluaj izbijanja rata to opet pokazuje da su u Londonu
njemake prijetnje shvatali ozbiljno i da su bili spremni ozbiljno i
odgovoriti na njih.

Slika 5 Jules de Selves

Da je britanska vlada znala da Kiderlen-Wchter i njemaka vlada

ne planiraju zauzimanje nijednog dijela Maroka, a kamoli izgradnju vojne
luke, nego da zahtjevaju dio kontinentalne Afrike, vjerojatno bi drugaije
postupali i pritiskali bi Pariz da se im prije nagodi s Berlinom. Stoga su
Cambon i Cailloux tok pregovora s Nijemcima skrivali od svojih

saveznika i francuske javnosti pa ak i od veine lanova francuske

vlade. Naime, od prvog dana pregovora koje su vodili Kiderlen-Wchter i
Jules Cambon, njemaki ministar je od Francuske, kao kompenzaciju za
slobodno djelovanje u Maroku, zahtijevao ustupanje Njemakoj cijelog
Francuskog Konga. Cambon je upozorio njemakog ministra da
Francuska nikako ne moe predati cijelu jednu koloniju, ali da moe dati
jedan veliki dio ukoliko Njemaka Francuskoj ustupi jedan manji dio svog
kolonijalnog posjeda. Kiderlen-Wachter je prijedlog naravno odbio pa su
pregovori zapeli i njihov pozitivan ishod je doveden u pitanje.
Njemaki car je, ne elei eskaliranje vojnog sukoba, pritisnuo svog
ministra da ubrza pregovore pa je Kiderlen-Wchter naredio da u
okvirima Cambonovog prijedloga pronae rjeenje koje je najpovoljnije
za Njemaki Reich. Njemaki ministar je stoga odustao od zahtjeva za
cijelim Kongom te je u zamjenu ponudio dio njemakog Kameruna i
Toga, ali uz inzistiranje da Njemaka dobije dio Konga koji e joj
omoguiti prilaz na Atlantik i na obalu rijeke Kongo. Francuzi su uvjete
prihvatili pa su pregovori polahko privedeni kraju.

Sporazum je potpisan 4. novembra 1911. godine i odmah je izazvao

val nezadovoljstava i u Francuskoj i u Njemakoj. Francuska je dobila
dozvolu da zaposjedne Maroko i pretvori ga u svoj protektorat dok je
Njemaka zauzvrat dobila velik dio Francuskog Konga s prilazom na

Atlantik i s dva prilaza na rijeke Kongo i Sanga te mogunost izgradnje

pomorske luke.
Njemaku je javnost i kolonijalne krugove ishod pregovora zgrozio
jer su vjerovali da se od Francuza moglo dobiti puno vie. Vladu i
diplomatiju se optuivalo za slabost i nesposobnost. Nije ih zadovoljavala
ni injenica to je Njemaka u budunosti imala velike izglede pripojiti
Belgijski Kongo za kojeg su aspiracije imali i Francuzi, ali su se
sporazumom obvezali na konzultacije s Berlinom prilikom sve izvjesnije
raspodjele i tog dijela Afrike.
Francuski pregovarai nisu proli bolje jer je francuska javnost bila
zgroena ishodom i pogotovo tajnou pregovora koje su vodili Cambon
i Cailloux. Nedugo nakon otkrivanja sporazuma i njegovog sadraja
Cailloux je primoran dati ostavku na mjesto predsjednika vlade.

Agadirska kriza je na kraju ipak dobila mirno rjeenje, ali je pokazala

koliko je krhak svjetski poredak te da se moe uruiti i najmanjim
incidentom u bilo kojem djelu svijeta. Bila je opasnija od svih dotadanjih

jer je ovog puta rjeenje krize vojnim sukobom razmatrano kao ozbiljna
opcija to bi, zbog sustava evropskih saveza, neminovno rezultiralo
evropskim, odnosno svjetskim ratom. Mirno rjeenje je na kraju ipak
ouvalo meunarodni sustav slian onome iz vremena Hladnog rata jer
ga karakterizira sve vea utrka u naoruanju koja je s vremenom rjeenje
europskih problema diplomatskim pregovorima sve vie stavljala u drugi
plan.