Seminarski rad

Stogodinji rat

Sadraj
1. Uvod_______________________________________________________1
2. Izvori rata___________________________________________________2
3. Edvardijanski rat: 1337-1360____________________________________5
4. Prvo primirje: 1360-1369_______________________________________9
5. Karlova rekonkvista: 1369-1389_________________________________11
6. Drugo primirje: 1389-1415_____________________________________13
7. Zavrna faza rata: 1415-1453___________________________________14
8. Utjecaji i posljedice___________________________________________17
9. Zakljuak __________________________________________________19
10. Bibliografija________________________________________________20

Uvod
Engleska i Francuska jo su se za srednjeg vijeka uspjele profilirati kao dominantne
sile europskog zapada. U razvoju i oblikovanju ove dvije zemlje osobito su vanu ulogu igrali
njihovi meusobni utjecaji i dodiri. Povijest odnosa Engleske i Francuske bila je ponajprije
obiljeena meusobnim sukobima za prevlast, a u oba su se naroda razvili stereotipi o drugom
kao vjenom neprijatelju. Razvoju ovakvih stavova zasigurno je svoj doprinos dao i
Stogodinji rat.
Stogodinji rat pojam je koji su u 19. stoljeu stvorili britanski historiografi kako bi
naglasili kontinuitet sukoba koji su se izmeu Engleske i Francuske odigravali vei dio 14. i
15. stoljea. Stogodinji rat zapravo je predstavljao niz uzastopnih ratova koji su se izmeu
engleske i francuske krune odvijali od 1337. do 1453., prekidani tek privremenim i
nesigurnim primirjima. Ova znaajna i, u svakom sluaju, iroka tema u proteklim je
stoljeima pred povjesniare stavila brojna pitanja. Izmeu ostalih, kakvi su razlozi mogli
stajati iza razvitka tako dugotrajna rata koji je u sebe uspio uvui ne samo Englesku i
Francusku, ve i itavu Zapadnu Europu? Kako to da su slabije Engleske snage uspjele
nanijeti Francuzima uzastopne, gotovo istovjetne, poraze kod Crecya, Poitiersa i Agricourta?
Kako je rat utjecao na revolucionarne promijene koje su se odvijale na polju razvoja vojne
taktike i opreme? Kakve su bile politike, drutvene, gospodarske i druge posljedice rata?
Prvenstveni razlog zbog kojeg sam odabrao ovu temu bila je relativna dostupnost
potrebne literature u Sveuilinoj knjinici u Splitu. Premda na hrvatskom jeziku postoji
relativno dobra pokrivenost teme kada se radi o enciklopedijskim izdanjima ili prijevodima
opih pregleda engleske i francuske povijesti stranih autora izuzev izdanja skupine izvora
Naklade stih O stogodinjem ratu koje ukljuuje djela najvanijih kroniara nedostaje
knjiga koja bi se zasebno bavila ovom tematikom. Pri izradi seminara odluio sam za
kronoloki pristup (pri tom se oslanjajui prije svega na ve spomenutu knjigu O
stogodinjem ratu), premda sam nastojao ne zanemariti niti problemski dio teme.

Obino se kao uzrok Stogodinjem ratu zna pripisivati samo dinastiko pitanje koje je
nastalo kada je kua Capet 1328. ostala bez izravnog mukog nasljednika. No, zapravo je
capetovsko naslijee bilo tek povodom iza kojeg je stajao jedan znatno iri i sloeniji kontekst
iz kojeg se razvio dugotrajni konflikt izmeu francuske i engleske krune. Dublje razloge ratu
valja traiti u problemima koje je izazivalo akvitanijsko vojvodstvo i u prirodi prisege na
vjernost koju je vladajua egleska dinastija Plantagenet za te posijede dugovala francuskom
kralju, kao i u interesima engleskih i flamanskih obrtnika i trgovaca naspram francuskih
ekspanzionistikih namjera u Flandriji i Gaskoniji. 1 Osim toga poetkom 14. stoljea mnogi
su se pripadnici engleske aristokracije (koja je dobrim dijelom vukla podrijetlo od normanskih
ratnika koji su u Englesku stigli zajedno s Vilimom Osvajaem) jo uvijek sjeali vremena
kada su njihovi pradjedovi vladali bogatim kontinentalnim krajevima, a vitezovi i nie
plemstvo udjeli su za pljakom i bogatstvima kontinenta. 2
Korijen sukoba izmeu Engleske i Francuske sezao je mnogo dalje od 14. stoljea.
Odnosi izmeu engleske i francuske krune poeli su se komplicirati jo za normanske invazije
kada je vazal francuskog kralja zasjeo na englesko prijestolje. Naime, 1066 William, vojvoda
Normandije, porazivi u bitci kod Hastinga posljednjeg domaeg anglosaksonskog kralja
engleske Harolda II zavladao je Engleskom. Kada je normanska dinastija 1135. ostala bez
mukoga nasljednika iz sukoba za normansko naslijee, kao utemeljitelj nove vladarske
dinastije, izaao je Henrik II Plantagenet, ija je majka Matilda udana za grof od Anjoua bila
unuka Vilima Osvajaa. Premda je Henrik u kratkom vremenu uspio stvoriti tzv. Anuvnisko
carstvo, koje je uz Normandiju i Englesku obuhvaalo i sredinju i junu Francusku, te stei
veu mo od francuskog kralja Plantageneti su, poput normanske dinastije prije njih, ostali
njegovi vazali te su mu se morali zaklinjati na vjernost za svoje posjede u Francuskoj.
injenica da su se kao kraljevi jedne morali zaklinjati kralju druge zemlje bila je poniavajua
za kraljeve Engleske (kao i

za englesku aristokraciju) te su se oni pod svaku cijenu

pokuavali rijeiti ove obaveze. S francuske strane gledita, dinastija Capeta bila je suoena sa
injenicom da vladari strane zemlje dri u svom vlasnitvu posjede na tlu njihova kraljevstva,
te su ih nastojali oteti iz njihovih ruku. Iz navedenih razloga izmeu dvaju kraljevstava izbijali
su uzastopni ratovi kojima su plantagentske posijede svedeni na Akvitaniju i Ponthieu. U

1
2

Maurois, Andr, Povijest engleske politike, Naklada Stih, Zagreb 200., 160-163.
Travelyan, George Macaulay, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb 1956., 240-243.

svakom sluaju, Stogodinji se rat

samo nastavljao na dugi kontinuitet
sukoba engleske i francuske krune.3
Sam
rata

bilo

francuskog

povod Stogodinjeg
je

pitanje

prijestolja

naslijea
koje

se

nametnulo nakon to je dinastija

Capet 1328. ostali bez mukih
nasljednika. Engleski kralj Edward
III, kao unuk Filipa IV Lijepog, po
majinoj je liniji mogao polagati
pravo na francusku krunu. No,
francusko

plemstvo

pravnici,

pozivajui se na stari salijski

zakonik prema kojem su enska
djeca bila iskljuena od nasljedstva
prijestolja, za novog su kralja
izabrali Filipa VI Valoisa. Isprva
Slika 1 Engleska i Francuska od 12.st. do Stogodinjeg rata

oklijevajui Edward ga je, pod

prijetnjom oduzimanja Akvitanije, naposljetku ipak priznao. Novi francuski kralj svakako je
elio pod svoju vlast staviti Akvitaniju, posljednji ostatak starog anuvinskog carstva. Osim
toga francuska je kruna imala svoje namjere i u Flandirji gdje je eljela nametnuti visoke
poreze bogatom graanstvu, a Englezi nikako nisu mogli podnositi francusku prevlast u tom
kraju radi svojih trgovakih interesa. Engleski glavni izvozni artikl, ovja vuna, prodavala se
za tkanje u flamanske gradove Ghent, Bruges i Ypres ija je primarna djelatnost bila
proizvodnja tkanina. Agrarna Engleska i industrijalna Flandrija bile su meusobno
gospodarski ovisne pa nije bilo udo to su teile i postizanju politikog jedinstva. im je
Filip pokazao da eli zauzeti Flandriju nametnuvi joj francuskog grofa i dodatne poreze,
engleski i flamanski trgovci su se pobunili. Kralju bijae do nasljedstva, a puku do slobodne
trgovine. Kap koja je prelila aa bila je francuska potpora kotskim pobunjenicima.
Poklapanje trgovakih i feudalnih interesa nagnalo je lanove obiju domova parlamenta da
odobre Edwardu novac za potencijalni rat.4 Nakon pobjedonosnog povratka iz kotske 1336.
3
4

Goldstein, Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb 2008., 279-293.
Maurois, Andr, Povijest engleske politike, Naklada Stih, Zagreb 200., 160-161.

Edward se posvetio sklapanju saveznitva s autonomnim grofovijama i vojvodstvima Svetog

Rimskog Carstva na sjeveru Francuske i nagovaranju Flamanca, obeanjima i ucjenama, da se
pobune protiv francuskog kralja. Kada je sljedee godine u svibnju francuski kralj, suoen sa
sve izglednijom mogunou rata, odluio odgovoriti na Edwardove postupke te dao
konfiscirati Akvitaniju napokon je izbio rat koji e potrajati vie od dvije generacije.5

Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb 2003., 1934.

Edvardijanski rat
Nakon Filipova naloga izbili su okraji na granicama Akvitanije poto engleski grofovi
nisu bili spremni olako prepustiti svoje posjede Francuzima. Meutim, punih godinu dana nije
dolo do razvoja pravog ratnog sukoba, a veina obrauna u tom se periodu odvijala na moru.
Kada je u lipnju 1340. novoobnovljena engleska mornarica u bitci kod Sluysa potukla
francusko plaeniko brodovlje, koje je prethodno ugroavalo Englesku i njezinu trgovinu s
Flandrijom, nadzor nad La Mancheom naao se vrsto u engleskim rukama. Za to vrijeme
engleski je kralj sklopio saveznitva s Hainaultom, Brabantom, Gueldrijom i drugim manjim
pokrajinama nizozemskog kruga, da bi najposlije na svoju stranu uspio pridobiti i samog
njemakog cara Ludovika IV koji ga je 1338. imenovao svojim namjesnikom. Do 1340.
flamanski su pobunjenici uspjeli ovladati Flandrijom, a njihov voa Van Artvelde je pristao
priznati Edwarda za vladara, ukoliko se ovaj proglasi kraljem Francuske. Edward je njegov
zahtjev prihvatio pridodavi francuske ljiljane svome grbu i proglasivi se istinskim
nasljednikom francuskog prijestolja. Kada je u rujnu 1339. Edward napokon poduzeo odluni
pohod na Cambrai, Filip se odbio izravno sukobiti sa njim na bojnom polju. Englezi su tada
primijenili taktiku spaljene zemlje te se posvetili haraenju koje e postati normom u
predstojeem ratu. No nakon jo jedna neuspjela pohoda Hanault i Brabant su preli na
francusku stranu, a njemaki je car opozvao Edwardovo namjesnitvo. Jedan od razloga
raspada engleskog sustava saveza bili su nedvojbeno i financijski problemi engleske krune
koju je Edward opteretio tekim dugovima kako bi isplatio svoje saveznike.6
Nakon to je 1341. sklopljeno primirje Filip se potpomognut saveznicima koji su
napustili Edwarda mogao posvetiti unitavanju flamanskih pobunjenika koje je papa bio
ekskomunicirao. Van Artevildea su 1345. ubili graani Genka, nakon to je flandrijsku
grofoviju ponudio najstarijem Edwardovu sinu, Crnom Princu. Istovremeno se Edward
nalazio u velikim novanim potekoama koje se u ga prisiljavale da ostane u Engleskoj. Rat
za bretonsko naslijee koji je izbio 1341. izmeu kua Montefort i Blois pruio je Englezima
priliku da se na manje optereujui nain umijeaju u francuska zbivanja. Kada je kua Blois
dobila Filipovu potporu, Jean de Montefort se za pomo obratio Edwardu koji mu je obeao
pomo ako ga prizna za francuskog kralja. Do 1345. Edward je stekao nadzor nad veim
dijelom Bretanje.7

Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb 2003., 3449.
7
Isto, 49-51.

Kad je primirje u oujku 1345. isteklo, Edward je poduzeo napade u Akvitaniji i

Bretanji. Godine 1346. Edward se s vojskom iskrcao u Normandiji prisilivi tako Francuze da
prekinu opsadu akvinatanijskih utvrda radi odbrane vlastitih posjeda. Dok je Filip u Parizu
okupljao vojsku Englezi su se, nailazei na slab otpor, pobjedonosno kretali Normandijom
pljakajui i pustoei gradove, utvrde i polja. Preavi Sienu nastavili su sa haraenjem
zaputivi se prema Calaisu kojeg je Edward nakanio opsjesti. Suoen s nadolazeom
francuskom vojskom Edward se zaustavio kod Crcya gdje je do odlune bitke izmeu
Edwarda i Filipa dolo u sumrak 26. kolovoza 1346.. Unato brojanoj nadmoi francuskih
snaga Englezi su ih uspjeli poraziti zahvaljujui boljoj disciplini i taktici. Bila je to pobjeda
dugog luka i obrambene strategije nad nekordiniranim, bezglavim juriom francuskih
feudalnih oklopnika. Mnogi su francuski vitezovi i plemii u bitci poginuli ili bili zarobljeni.
Sam francuski kralj je ranjen nakon ega se povukao s mizernim ostacima svoje vojske.
Nasuprot tome engleski gubici su bili minimalni. Sve u svemu, Crcy je bio katastrofalan i
poniavajui poraz za Francuze.8
Nakon Filipova povlaenja Englezi su nastavili svoj pohod prema Calaisu. Poetkom
rujna Edward je stigao pred Calais te zapoeo s viemjesenom opsadom grada. Za to vrijeme
Englezi su i na ostalim bojinicama pokazali svoju premo osiguravi tako vlast nad
Bretanjom, Poitouom i cijelom Akvitanijom. Nakon est mjeseci neprekinute engleske opsade
grada francuski je kralj u oujku 1347. sazvao plemie u Arras. Suoen sa injenicom da su
Englezi tako dobro osigurali sve prilaze Calaisu da je do njega mogao doprijeti samo uz
velike gubitke Filip je najposlije odustao pokuaja da pomogne opkoljenom gradu koji se
predao 3. kolovoza 1347.. Padom Calaisa Englezi su uspjeli pod svoju vlast podvri itavu
sjevernu Francusku. Do kraja rujna izmeu Engleske i Francuske je sklopljeno primirje kojim
Edwardov pohod uspjeno okonan.9
Primirje sklopljeno po padu Calaisa nikako nije znailo i kraj rata poto su svi
problemi koji su ga prouzrokovali i dalje ostali goruim, nerijeenim pitanjima. Francuski je
kralj nastojao od dravnih stalea ishoditi financijsku potporu za poduzimanje rekonkviste, a
Edward i dalje nije odustajao od svojih ambicija da se domogne francuske krune. Razlozi
izostanku intenzivnijih sukoba do 1355. nisu leali u nedostatku volje za obnovom rata, ve u
iscrpljenost obiju kraljevstava uslijed financijskih potekoa i kuge koja ih je, izmeu 1348. i
1350., opustoila. Za vrijeme primirja odvijala su se lokalni vojni okraji na tlu Bretanje i
Akvitanije. Edward je uz to sklopio savez s navarskim kraljem Karlom koji se takoer nalazio
8

Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb 2003., 5166.
9
Isto, 66-76.

u sukobu s Francuzima. Kralj Filip je umro u kolovozu 1350., a naslijedio ga je sin Ivan
Dobri.
Mirovni pregovori u Avignonu konano su
prekinuti u proljee 1355.. Edward je svoga sina
poslao u Akvitaniju, a sam se iskrcao u Calaisu odakle
je krenuo u napad te doao sve od Amiensa,
izbjegavajui izravne sukobe. No uskoro se morao
vratiti u Englesku poto su koti prodrli i zauzeli
Brewick. Za to je vrijeme Crni Princ na jugu
Francuske predvodio konjike prepade tzv. evoe,
iji je cilj bio opustoiti i opljakati neprijateljski
teritorij, kad ih ve nije mogao zauzeti. Nakon to je
prikupio obilan plijen povukao se nazad u Bordeaux.10
Godine 1356. Karlo Navarski je organizirao ustanak

Slika 2 Engleski pohodi od 1339. do 1360.

protiv solarina koje je francuski kralj uvodio u Normandiji. Kralj Ivan je na to osobno otiao u
Rouen te uhitio Karla i njegova sina. Uskoro su diljem Normandije izbili sukobi izmeu
francuskih i navarskih eta, koje su svoga kralja nastojale izbaviti iz suanjstva. Razumljivo je
da su Navarci, postavi ogorenim neprijateljima francuskog kralja, postali odani saveznici
Engleza. Karlove su pristae, udruene s engleskim trupama pod zapovjednitvom Henrya od
Lancastera, uspjele prodrijeti do Rouena. No suoeni s premonom francuskom vojskom
morali su se povui, a navarska su uporita pala u francuske ruke.11
U meuvremenu je Crni Princ nanovo okupio svoje snage u Akvitaniji te krenuo
prema Normandiji s namjerom da se pridruiti Henryju od Lancestera kako bi zajedno
poduprli navarske saveznike. Kada je kralj Jean primio obavijest o njegovu napredovanju i
izdao zapovijed o okupljanju vojske, Edward je ve haraei dospio do Bourgesa. Krajem
kolovoza princ od Walesa je saznao da je francuski kralj okupio veliku vojsku u Chartresu pa
se odluio povlaenjem preko Tourainea i Poitoua ponovno vrati u Bordeaux. Saznavi za to
francuski je kralj pohitao za Englezima dospjevi prije njih do Poitiersa na kojem je 19. rujna
1956. odigrala odluujua bitka. U njoj je princ Edward, zahvaljujui iskustvu steenom kod
Crcya, uspio ponoviti oevu pobjedu dugog luka nad francuskim tekim oklopnicima.
Edward je svoje snage bio organizirao u strogo obrambeni borbeni poredak, na strateki
odabranom poloaju, dodatno ga utvrdivi preprekama i barikadama. Na poetku bitke,
10

Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb 2003.,
78-79.
11
Isto, 79.

Englezi su se na svom desnom krilu namjerno dali u bijeg. Ovo je, kao to se i oekivalo,
prouzrokovalo brzoplet juri francuskih vitezova na velke strijelce. Meutim, strijelci su ovo
oekivali pa su zasuli neprijatelja, posebno ciljajui konje, kiom strijela te se ponovio
scenarij Crcya veina oklopnika bila je stradala padajui s ranjenih konja. Nakon to je
prvi bataljun francuske vojske natjeran u bijeg uslijedio je drugi val napada od strane
francuske pjeadije, ali i ona se na kraju povukla. Na to se itava engleska vojska dala u
pobjedonosni juri na bataljun kralja Jeana te se zametnula borba iji je ishod odluio napad
skrivenog odreda engleske konjice. U strahu da e biti potpuno okrueni i pobijeni, dio
Francuza se nakon ovoga dao u bijeg. Nedugo zatim, kralj Jean je zarobljen. Pretovareni
bogatim ratnim plijenom i vrijednim zarobljenicima Englezi su se nesmetano povukli do
Bordeauxa odakle je Crni princ, zajedno sa svojim suenjem francuskim kraljem i djelom
vojske, otplovio za Englesku gdje je trijumfalno doekan12
Na nesreu Engleske njezin je kralj posjedovao mnogo manje diplomatske nego vojne
sposobnosti. Francuzi su kod Poitiersa pretrpjeli strahovit poraz koji je rezultirao nastankom
duboke drutveno-politike krize, ali kralj Edward to nije znao iskoristiti. Obje su zemlje bile
ponovno novano iscrpljene, a nezadovoljstvo puka postajalo je sve ozbiljnije. Ono je
posebice eskaliralo u Francuskoj u kojoj je, kako je ve reeno, poslije katastrofalnog poraza
dolo do irenja politike nestabilnosti, kriminala i klasnih sukoba koji su kulminirali
pobunom seljaka. No, dok je Francuskom bjesnila akerija, pobuna graanstva i ustanci
navarskih pristaa Edward je bio vie zaokupljen smiljanjem uvjeta mirovnog sporazum nego
li iskoritavanjem svojih prednosti u stanju u kojem se nala Francuska. U proljee 1360. je
napokon u Bretignyju sklopljen mir. Utvrene su granice engleske Akvitanije, a na sjeveru je
potvreno da Edwardu pripada Calais, Ponthieu i Guines. Posvuda drugdje on se odrekao
prava na francuski teritorij i obvezao se da e se povui iz svih utvrda koje su zauzeli Englezi.
Otkupnina za francuskog kralja utvrena je u visini tri milijuna kruna (tri puta vie od
francuskih i osam puta vie od engleskih godinjih prihoda), s tim da se kralja pusti po isplati
prve rate, a da se u Londonu kao jamstvo zadre francuski plemii. Potom su dolazile vane
klauzule o odricanju: Edward se odrekao polaganja prava na francusku krunu, naslov i grb;
Jean se odrekao prava da trai vazalstvo za akvitanijsko vojvodstvo i ostale ustupljene
teritorije, ali su ta odricanja prema ratificiranoj verziji iz Calaisa imala stupiti na snagu tek
poslije dovrenja postupka razmijene teritorija.13

12

Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb 2003.,
79-121.
13
Isto, 124.

10

Prvo primirje i obnova sukoba: 1360-1369

Isprva se moglo init da je mirovni ugovor
sklopljen u Bretignyu zadovoljavajue razrijeio glavna
sporna pitanja izmeu engleske i francuske krune pravo
na capetsko naslijee i pravnu prirodu akvitanijskih
posjeda. No, ispunjenje sporazuma praeno je razliitim
potekoama. Prvo je ratificirana verzija iz Calaisa
postavila kljuni preduvjet ispunjenju dogovora iz
Bretigniya izvrenje zamjene posjeda. Poto su obje
strane

otezale

sa

ovim

zamjenama

te

one

nisu

pravovremeno izvrene ugovor zapravo nikad niti nije

Slika 3 Francuska po sklapanju mira u
Brtignyu

stupio na snagu, pa je Edward, unato Crcya i Poitiersa, u

Akvitaniji teoretski ostao vazal francuskog kralja.14 Uz to

irenje engleskog teritorija u Francuskoj predstavljalo je dodatnu prijetnju francuskoj kruni pa

je bilo za oekivati da e francuski kralj samo traiti priliku ne samo da vrati izgubljene
posjede, ve i da potpuno ukloni Engleze s kontinenta. Ipak, najvea prijetnja miru bili su
routiersi slobodne drube plaenika koje su se umnoile za perioda viegodinjeg ratovanja,
a kojima kraj rata uope nije odgovarao. Navikli na ivot od ratnog plijena, nisu se obazirali
na sklopljena primirja te su nastavili robiti i pljakati pretvorivi se u drumske razbojnike koji
poeli su predstavljati ozbiljnu prijetnju itavoj Francuskoj. Premda se znaajan dio engleskih
vojnika nakon potpisivanja primirja upustio u aktivnosti routiersa, njihovi su lanovi bili
pripadnici razliitih etnikih skupina neovisni o bilo kojem vladaru. Od Edwarda je viekratno
traeno da sprijei njihove podvige, ali on zapravo i nije imao osobitog utjecaja na njih.15
Kada je Ivan Dobri 1364. umro novi kralj Francuske je postao Karlo V. Mudri. On je
tijekom tekih godina regentstva stekao potrebno iskustvo te je po dolasku na vlast zapoeo sa
sustavnim dravnim reformama. Karlo nije bio osobno vian oruju, no bio je dovoljno mudar
i razborit da se okrui dobrim savjetnicima i izabere sposobne zapovjednike poput Bertrand
du Guesclin i Oliviera de Clisona. Karlova je vladavina zapoela velikim uspjehom u borbi
protiv navarskog kralja u bitci kod Cochlera gdje je Du Guesclin 1364. potukao zdruene
snage Navarre i Capitala de Bucha te tako otklonio navarsku prijetnju Parizu. U rujnu iste
godine odigrala se bitka kod Auraya u Bretanji kojom je rat za bretonsko nasljee zavren u
14

E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., Zagreb 2007., 444.
Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb 2003.,
126.
15

11

korist Monteforta kojeg je, unato prijanjoj engleskoj potpori, Karlo uspio obvezati da ga
prizna za seniora. Flandrija je takoer, enidbom keri flandrijskog grofa za Karlova brata,
potpala pod znaajniji francuski utjecaj.16
Unutranji sukobi u panjolskoj privukli su u tu zemlju brojne routierse koji su tragali
za ratnim profiterstvom. Naime, rat izmeu Kastilje i Aragona poznat i kao Rat dva Petra
izbio je jo 1356. poto je Pedro Aragonski podupro Henrika od Trastamare protiv njegova
brata kastilijskog kralja kralj Pedra Okrutnog, koji je zbog svoje je nasilnosti postao vrlo
nepopularan. Ovaj je sukob pruio priliku za rjeavanje problema plaenika. 17 Francuzi su
odluili pruiti potporu zahtjevima popularnog Hernika u vidu interventnih snaga plaenika,
koje je, unato tome to je meu njima bilo i Engleza, predvodio Du Guesclin (u
meuvremenu otkupljen iz zatoenitva). Pedro se obratio Crnom Princu, koji je jo jednom
osigurao pomo Karla od Navarre, pa je du Guesclin godine 1637. poraen i ponovno
zarobljen u bitci kod Njere, a ubrzo potom i otkupljen. Ubrzo nakon pobjedonosne bitke kod
Monitela u oujku 1369. Du Guesclin je uspio ukloniti Pedra.18
Premda se smatralo se da zbivanja u panjolskoj nemaju nikakve veze s mirovnim
ugovorom iz Bretignya, ije se ispunjenje jo uvijek odgaalo, ona e se uskoro bitno odraziti
na razvoj dogaaja u Akvitaniji. Pritisnut trokovima rata u panjolskoj Crni je princ u
sijenju 1368. natjerao skuptinu stalea Akvitanije da raspie ubiranje poreza na domainstvo
u petogodinjem razdoblju. Ovo je odmah izazvalo irenje nezadovoljstva te su se neki od
vazala u rubnim podrujima poeli prosvjedovati. Do prosinca se velik dio gaskonskih
plemia i gradova ve bio obratio Karlu, kao svom zakonitom kralju, pozivajui ga u pomo.
Kada je u studenome slijedee godine Edward III ukinuo sve poreze na domainstvo,
proglasivi ih nepravednim nametom svoga sina, i zajamio amnestiju svima koji su se
poalili francuskom kralju Englezi su ve bili izgubili potporu u Gaskoniji.19.
Isprva je Karlo V bio nesiguran kako da reagira na pozive za pomo. Prihvatiti ih
znailo je pogaziti mirovni ugovor. Konzultirao je svoje pravne savjetnike. Oni su se sloili
da, budui da Edward III jo nije do kraja izvrio zamjenu posjeda, Akvitanija jo uvijek
pripada francuskom suverenu, pa je Karlo legitimno mogao prihvatiti pritube. U lipnju 1369.
Karlo je objavio rat Crnom Princu kao razlog navevi da ovaj nije ispunio uvjete primirja iz

16

Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb 2003.,
124-125.
17
Isto, 124.
18

D. ili (ur.), Velika ilustrirana povijest svijeta, sv. 10, Otokar Kerovani, Rijeka 1974.,4445-4446.
Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb 2003.,
126-7.
19

12

Brtignya. U studenome je proglasio da Akvitaniju oduzima njenom engleskom vrhovnom

lenskom gospodaru, to je znailo vraanje na stanje prije poetka rata.20

Karlova rekonkvista: 1369-1389

Nakon to se u prethodnim godinama posvetio preustroju ubiranja poreza i vojske
organiziravi od sakupljenog novca profesionalnu vojsku te poboljavi obranu kljunih
utvrda Karlo je, oslanjajui se na provincijsku strategiju potpore koju su mu pruali
Gaskonijci, uspjeno prionuo rekonkvistikom poduhvatu. Uskoro poslije poetka rata Karlo
je za konetabla postavio Bertranda du Guesclina.21 Du Guesclin je do tada, zahvaljujui
brojnim pobjedama, bio proslavljen vojskovoa koji je francuskim vojnicima ulijevao
dodatnu snagu i moral. Shvativi neuspjenost i neprimjenjivost juria tekih oklopnika na
engleske dugoluke strijelce, on se u sukobu s Englezima odluio se za fabijevsku strategiju
izbjegavanja bitaka osim kad je mogao iznenaditi Engleze ili ih napasti u osobito
nepovoljnom poloaju. Prije svega je bio usmjeren na opsjedanje i osvajanje tvrava i
gradova koje su Englezi drali u svojim rukama. Njegova se strategija pokazala vie nego
uspjenom pa su Francuzi postupno ovladali veinom izgubljenih teritorija u sredinjoj i
junoj Francuskoj. Engleski odgovor na Du Guesclinovu taktiku bilo je poduzimanje niza
evoea s ciljem da pustoenjem francuskog teritorija
nanesu tetu neprijatelju te ga primoraju na izravan
obraun. No, ovo nije uspjelo natjerati Du Guesclina da se
upusti u otvorenu bitku. Godine 1372. odigrala se i
znaajna pomorska bitka kod La Rochellea. U njoj je
saveznika
Engleze

francusko-kastilijska

ime

je

okonana

mornarica

porazila

dugogodinja

engleska

dominacija na moru koja je trajala jo od bitke kod Slusya.

Tijek rata doivio je obrat kojim su Englezi izgubili
prednost na svim bojinicama. 22
Posljednje godine Edwardovog kraljevanja bile su
obiljeene slabljenjem, ne samo na vanjskom, ve i na

Slika 4 Tijek francuske rekonkviste

unutarnjem planu. Stari je kralj gubio nadzor nad dravom u kojoj su trajali sukobi izmeu
njegova dva sina princa Edwarda i Johna Gaunta, vojvode od Lancastera. Kada je 1376.
Crni Princ preminuo, nikad niti ne stupivi na prijestolje, unutarnja se kriza dodatno
20

Isto, 127.
Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih, Zagreb 2003.,
127-133.
22
Travelyan, George Macaulay, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb 1956., 248-249.
21

13

produbila.23 Nakon to je doivio slom osvajanja koja je vodio itav ivot, Edward III je pred
svoju smrt nastojao okonati rat koji je njegovu zemlju doveo u teku situaciju. Premda su se
u Bruggeu poele rjeavati francusko - engleske razmirice, smru starog kralja u lipnju 1377.,
projekt je naputen. Do 1380., kada su jedan za drugim umrli i Karlo V i Bertrand du
Guesclin, engleski su posjedi bili svedeni na Calais, Bordeaux i Bayonne. Na elu Kastilje
bila je Francuzima saveznika dinastija Trastamara, a Burgundija, kojom je upravljao Karlov
brat Filip Neustraivi, branim je ugovorima vezivala Flandriju.24
Premda su nakon Karlove smrti ratna djelovanja bila zamrla, s obzirom na maloljetne
vladare i nestabilnosti obaju strana, rat je slubeno i dalje nastavljen. Naslijedivi djedovo
prijestolje Richard II se morao suoiti s nizom problema, ukljuujui svoje beskrupulozne
strieve i seljaki ustanak koji je izbio 1381. pod vodstvom Wata Tylera.. Nakon to je
ustanak uguen u krvi Ricahrd je morao u pohod protiv kotske koji je zavrio bez uspjeha.
Richardova slaba i ne pretjerano uspjena vladavina rezultirala je pobunom plemstva koje je
nemilosrdnim parlamentom sazvanim 1388. ograniilo kraljeve ovlasti. Istodobno je u
Francuskoj dolo do dizanja pobune protiv oporezivanja, a 1382. protiv Francuza su se
pobunili Flamanci.
Pitanje rata dulje je vrijeme ostalo visjeti u zraku. Za engleske plemie rat je bio
unosan posao, neka vrsta velike i konstantne pljake koju je podravalo javno mnijenje.
Richard II nije se slagao s takvom ratobornom politikom smatrajui da ratovanje na
kontinentu pomae bogaenju plemstva istodobno iscrpljujui kraljevsku blagajnu te da bi,
umjesto toga, svoje snage trebao usmjeriti na sreivanje stanja u Britaniji i Irskoj. Svoje
namjere Richard je uspio provesti u djelo 1389. godine kada je potpisano primirje u
Leulinghamu. Njime su Englezi Francuzima prepustili cijelu Francusku izuzev Bayonnea,
Bordeauxa, Bresta i Calaisa. Primirje je odreivalo nastavak daljnjih pregovora, a kraljevi su
se obvezali na zajedniki kriarski pohod protiv Turaka i okonanje zapadnog crkvenog
raskola. Richard se ak se oenio s Izabelom kerkom francuskog kralja Karla VI te je
uspio eliminirati oporbu svojoj politici i vre prigrabiti vlast. Richardova nepopularna
frankofilska politika, uz njegove pokuaje uspostavljanja apsolutizma, bit e jedan od razloga
svrgavanja dinastije Plantagent i irenja politike nestabilnosti u Engleskoj.25

23
24
25

Goldstein, Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb 2008., 406-7.
D. ili (ur.), Velika ilustrirana povijest svijeta, sv. 10, Otokar Kerovani, Rijeka 1974.,4435-4436.
Maurois, Andr, Povijest engleske politike, Naklada Stih, Zagreb 200., 190-191.

14

Drugo primirje: 1389-1415

Izmeu 1390. i 1396. izmeu engleskog i
francuskog kralja odrao se niz sastanaka koji su
doveli do sklapanja branog saveza dviju dinastija i
mira koje je zapravo bio produenje ve ugovorenog
primirja. Nije postignuto konano rjeenje, ali tomu
nisu

bili

krivi

vladari

ve

nepomirljiv

stav

Gaskonijaca koji su stajali na putu pomirenja

Londona i Pariza.26 Rikard je do 1397. uspio pogubiti
ili protjerati sve glavne protivnike kraljevske vlasti,
postaviti svoje pristae na sva kljuna mjesta u
dravnoj upravi te podvri Parlament svom nadzoru.
Slika 5 Francuska po sklapanju drugog
primirja

Smatrajui da je Engleska primirena organizirao je

pohod na Irsku. Za njegova odsustva 1399. u

Englesku se vratio Herny Bolingbroke te, pridobivi plemstvo, uspio uzurpirati vlast prisilivi
Richarda na abdikaciju. Time je zbaena dinastija Plantagenet, a na vlast je dola dinastija
Lancaster.27 S trijumfom Lancestera u Engsleskoj te, jo vie, s ratom izmeu Burgunana i
Armangaca u Francuskoj konflikt je krenuo u drugom smjeru.
Premda je Henrik IV obeavao engleskom plemstvu da e povesti vojnu protiv
Francuske te planove do svoje smrti nije uspio ostvariti. Razlog dugotrajnom ouvanju mira
bili su ve spominjani unutarnji problemi u koje su zapala oba kraljevstva. U Engleskoj su se
odigravale secesionistike pobune, poput ustanka u Irskoj i Walesu, praene novim graninim
ratom sa kotima i s dva odvojena graanska rata. Umjesto da se upusti u rat s Francuskom
Henrik se morao posvetiti rjeavanju dinastike krize koja je izmeu ostalog uzrokovala i
nemire plemstva. Engleski je kralj do 1415. ostao zaokupljen unutarnjim pitanjima. 28
Paralelno, u Francuskoj je kralj Karlo VI duevno obolio to je izazvalo slabljenje sredinje
vlasti i razvoj sukoba izmeu kraljeva brata Luja, vojvode od Orlansa, i strica Ivana
Neustraivog, vojvode od Burgundije. Struju Orleansa imala je slubenu potporu kralja i
visokog plemstva, dok su se Burgunani mogli osloniti na podrku parikog graanstva te
manjeg dijela plemstva. Kada je Ivan Neustraivi 1407., za jednog od mnogobrojnih
pregovora, dao ubiti Luja i njegove pristae, izmeu dviju strana izbio je otvoreni graanski
26
27
28

E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., Zagreb 2007., 447.
Goldstein, Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb 2008., 407-8.
Isto , 408-9.

15

rat. Vodstvo protuburgundijske stranke su preuzeli Lujev sin Karlo i njegov tast Bernard VII,
vojvoda od Armagnaca. Premda su obje strane raznim obeanjima nastojale pridobiti podrku
Engleza, oni su ostali neutralni nadajui se da e unutarnji sukob iscrpiti Francuze i pripremiti
tlo za njihovu invaziju. Spomenute svae izmeu Burgunana i Orleansa dovele su Francusku
u stanje posvemanjeg unutranjeg rasula. Za tog unutranjeg rastrojstva ponovno izbija
englesko- francuski rat.29

Zavrna faza Lancasterski rat: 1415-1453

Zavrna i odluujua faza rata koja je obuzela Francusku izmeu 1415. i 1453.
bila je s engleske strane dugo iekivana. Pripremni planovi za objavu rata odvijali su se jo
od kada se Henrik IV 1399. uspeo na englesko prijestolje. No, tek je njegov sin Henrik V,
nakon smirenja unutarnjeg stanja, konano dobio priliku da se posveti Francuskoj. Godine
1414. Henrik je odbio ponudu Armagnaca za obnovom granica dogovorenih sporazumom iz
Bretigyja u zamjenu za njegovu potporu protiv Burgundije. Umjesto toga, on je zahtijevao
vraanje stanja kakva je postojala za Henrya II njegov cilj je bila obnova anuvinskog
carstva. Osim toga Henrik je poduzimanjem rata u inozemstvu elio zaokupiti buntovno
plemstvo vlastitog kraljevstva.30
U kolovozu 1415. Henrik V se iskrcao u Normandiji. U tom pohodu, koji je
nevjerojatno nalikovao na onaj koji je doveo do Crcya, naao se odsjeen i bez zaliha te se
morao suoiti sa mnogo veom francuskom vojskom u bitci koja se odigrala kod Agricourta.
Unato malobrojnosti, izvojevao je potpunu pobjedu - Francuzi su doivjeli jo jedan
katastrofalni poraz po istom ablonu. U bitci u kojoj je pala gotovo polovica cjelokupnog
francuskog plemstva mnogi od najistaknutijih armagnakih podupiratelja su poginuli.31
Razbivi francusku vojsku Henrik je zauzeo gotovo itavu Normandiju uinivi je tako
engleskom po prvi put u posljednjih dvjesto godina. Pri tom se pohodu po prvi put poelo
znaajnije koristiti topnitvo koje je, iako nesavreno, predstavljalo veliku pomo pri opsadi.
Suoeni s vanjskim neprijateljem Armagnaci i Burgnuani pokuali su sklopiti dogovor radi
zajednikog suprotstavljanja Englezima. Tijekom jednog od mnogih sastanaka opet je dolo
do krvoprolia ovaj put su orleanske pristae iz osvete ubile Ivana Neustraivog - to je
onemoguilo bilo kakve daljnje pokuaje sklapanja sporazuma. Englezi su uspjeli osigurati
potporu Burgunana, a Armagnaci su ostali jednini zatitnici francuskog kraljevstva. Godine
1420. Karlo VI je bio primoran potpisati Ugovor iz Troyesa, kojim se Henrik oenio
29
30
31

D. ili (ur.), Velika ilustrirana povijest svijeta, sv. 10, Otokar Kerovani, Rijeka 1974.,4436-4439.
Maurois, Andr, Povijest engleske politike, Naklada Stih, Zagreb 200., 192-193.
Travelyan, George Macaulay, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb 1956., 248-249.

16

Karlovom keri Katarinom te je trebao naslijediti francusko prijestolje poslije Karlove smrti
do koje je trebao vladati kao regent. Dofen Karlo proglaene je nezakonitim. Dolaskom
kotske vojske, koja je eljela pruiti pomo oslabljenom francuskom savezniku, Henrikovo
je napredovanje bilo zaustavljeno. Unato tome do 1422., kada su jedan za drugim umrli
Henrik V i Karlo VI, engleski je kralj cijelu sjevernu Francusku drao u svojim rukama.
Henrikov maloljetni sin Henrik VI po oevoj i djedovoj smrti okrunjen je za kralja Engleske i
Francuske, ali su Armagnaci ostali lojalni Karlovu sinu te se u sredinjoj Francuskoj rat i dalje
nastavio.32
Od 1422. do 1429. dofen Karlo lutao je diljem onih nekoliko pokrajina to su mu
ostale i bio je vladar bez kraljevstva, bez prijestolja, bez novca i vojnika. Nakon bitke kod
Verneuila, u kojoj su Englezi dotukli saveznike snage, francuska je vojska praktiki prestala
postojati. Zahvaljujui uspjenoj upravi vojvode od Bedforda podruje pod vlau engleskog
kralja postupno irilo prema jugu, sve dok 1428. engleske postrojbe nisu dole pred zidine
samog Orleansa grada koji se smatrao posljednjim znaajnim uporitem Karlovih pristaa.
Engleske snage nisu bile dovoljne da zauzmu grad, ali su vee francuske snage
obeshrabrene dotadanjim porazima ostale pasivne. Godine 1429. pojava Ivane Orleanske
preokrenula je tijek rata. Tvrdei da joj je Bog poslao vizije da istjera Engleze, Ivana je
uspjela uvjeriti dofena da je poalje da pomogne opsjednutom gradu. Njezina je pojava
uspjela vratiti poljuljano samopouzdanje francuskim vojnicima koji su uskoro uspjeli razbiti
englesku opsadu. Nadahnuti Ivanom Francuzi su, tovie, preli u protunapad te su pobjedom
kod Pataya dofenu otvorili put do Reimsa gdje je okrunjen kao Karlo VII.33
Premda se ukazao povoljan trenutak za brz i odluujui obraun s Englezima, Karlo
nije poduzeo nita po tom pitanju. Nakon to su Ivanu 1430. uhvatili Burgunani te je prodali
Englezima, koji su je izveli pred inkvizicijski sud i spalili kao krivovjerku i vjeticu, francuski
je prodor zamijenjen pregovorima. No, 1435. Filip Burugndski je s francuskim kraljem
sklopio ugovor iz Arrasa kojim je napustio savez s Englezima u zamjenu za priznanje
neovisnosti odnosno razrjeenje od vazalskih dunosti. Iste je godine umro Bedford, a idue
je u francuske ruke dospio Pariz. Od 1444. do 1449. zavladalo je primirje tijekom kojega je
Karlo profesionalizirao vojsku i centralizirao upravu.34
Kada je rat 1449. obnovljen Francuzi su krenuli u osvajanje engleskih posjeda jednim
za drugim. Godine 1450. Francuzi su zauzeli Normandiju, a 1451. pali su Bordeaux i
Bayonne. Engleski pokuaj povratka Akvitanije, koji je isprva imao podrku lokanog
32
33
34

Goldstein, Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb 2008., 410.
Isto, 411.
Isto, 411-412.

17

stanovnitva, unitilo je francusko topnitvo u bitci kod Castillona 1453.. Bila je to posljednja
bitka Stogodinjeg rata nakon koje je u engleskim rukama ostao samo Calais.35

Slika 6 Zavrna faza Stogodinjeg rata

35

Goldstein, Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb 2008., 412.

18

Utjecaji i posljedice
Stogodinji rat ostavio je znaajan trag u razvoju zapadne Europe. Ti su utjecaji esto
bili meusobno povezani i isprepletani te su uzrokovali preobrazbu itavog drutva
politikom, drutvenom, ekonomskom, vojnom i kulturnom. Konani ishod rata bila je
francuska pobjeda kojom su Englezi, izuzev Calaisa, istjerani s kontinenta. Engleska je time
oslabljena te je njezin poloaj bio loiji nego na poetku rata. Francuska je, s druge strane,
profitirala te je francuski kralj ojaao svoju dravu ujedinivi je i oslobodivi od vlasti
engleskog kralja. U posljednjoj fazi rata Burugndsko se vojvodstvo afirmiralo kao vaan
politiki faktor iji su vojvode postali neovisni o francuskom kralju te mu ak mogli parirati
u snazi i moi.36
Kako se moe oekivati stoljetni je rat prije svega bio razdoblje vojne revolucije.
Oruje, taktika, struktura vojske te znaenje rata za drutvo svi su se promijenili, djelom kao
odgovor na zahtjeve rat, djelom kroz unaprjeenje tehnologije, djelom poradi ratnog iskustva
koji je pruio dugotrajni sukob. Uvrijeeni je mit da je prvom bitkom kod Crcya, dolo do
kraja doba vitetva. Bitka kod Crcya uistinu je pokazala da strijelci mogu pobijediti teko
oklopljene vitezove, ali i da taktika i disciplina imaju prednost pred samim brojevima i
bojnom opremom. Bitka kod Poitiersa samo je dala dodatan dokaz da je srednjovjekovni
nain ratovanja neodriv. Premda su oklopnici u prvoj polovici 15. st. doivjeli svojevrsnu
renesansu zahvaljujui unaprjeenju tehnike izrade oklopa na kraju e se, pojavom i razvojem
vatrenog oruja, izgubiti. Rat je potakao izgradnju i usavravanje brojnih utvrda ije su
opsade postale kljuni dio rata. Za Stogodinjeg rata uvedena su brojna nova oruja. Topovi
su prvi put na francuskom tlu zapucali kod Crcya da bi znaajniju ulogu poeli igrati ve
1375.. Posljednja bitka rata, bitka kod Castillona, bila je prva europska bitka u kojoj je
topnitvo bilo odluujui faktor. Novo je oruanje utjecalo na to da plemstvo prestane imati
odluujuu ulogu u ratovanju. Slobodnjaci naoruani dugim lukovima ili artiljerija mogla su
pribaviti vojnu premo, nagrade i presti nekad rezerviran iskljuivo za oklopljene vitezove.
Sastav se vojske promijenio od feudalne vojske, koja se mogla, ali i nije morala, okupiti na
poziv svoga feudalnog gospodara, u skup profesionalnih plaenih postrojbi. Do kraja rata, i
Francuska i Engleska su bile u mogunosti kroz izdavanje poreza osigurati dovoljnu vojsku,
po prvi puta nakon pad Rimskog carstva postojale su stacionirane vojske na podruju zapadne
i sredinje Europe. Stacionirana je vojska je kralju davala novi oblik moi. Ne samo da je
mogao sigurnije braniti svoje kraljevstvo od vanjskog neprijatelja, ve je mogao stei vei
36

E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., Zagreb 2007., 541-553.

19

nadzor nad unutarnjim stanjem u dravi. Bio je to prvi korak u stvaranju nacionalnih drava
koje su posve izmijenile srednjovjekovni poredak.37
Rat je izazvao nacionalne osjeaje. Devastirao je Francusku kao zemlju, ali je takoer
probudio nacionalu svijest Francuza. Stogodinji je rat ubrzao proces preobrazbe Francuske
od feudalne monarhije u centraliziranu dravu. Konflikt je poprimio karakter sukoba ne smo
izmeu engleskog i francuskog kralja nego i izmeu engleskog i francuskog naroda. U
Engleskoj su se stalno irile glasine da se Francuzi namjeravaju na invaziju te da e unititi
engleski jezik. Osjeaj nacionalne pripadnosti koji je proiziao kao reakcija na takve i sline
glasine nadalje je pospjeio proces ujedinjavanja kako Engleske tako i Francuske. Stogodinji
rat u osnovi je pospjeio potiskivanje francuskog jezika iz Engleske, gdje je od vremena
normanskih osvajanja sluio kao jezik vladajue klase i trgovine.38

37
38

E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., Zagreb 2007., 451-461.
E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., Zagreb 2007., 541-553.

20

Zakljuak
Stogodinji rat bio je dinastiki i feudalni, ali isto tako i imperijalni i nacionalni rat.
Ovaj je sukob nesumnjivo obiljeio itavi jedan prijelomni period, ne samo britanske i
francuske, ve i itave zapadnoeuropske povijesti. Iznikao u dobu krize kasnog srednjeg
vijeka koja je potresla Europu 14. i 15. stoljea na sebi je svojstven nain obiljeio to
razdoblje problema na prostoru Francuske, Britanije i njihova susjedstva panjolske i
Svetog Rimskog Carstva koji su takoer bili zahvaeni ratom. Uzroci ponavljanog
obnavljanja rata bili viestruki i zavisni o konkretnoj politikoj situaciji, ali je cijelo to
vrijeme u pozadini postojalo poklapanje feudalnih i trgovakih interesa. Rat se veim dijelom
svodio na pohode koji su pustoili francusko ozemlje kao i opsade utvrda, dok je do
zametanja znaajnijih bitki i srazova dviju vojski dolazilo u posebnim prilikama. Pobune
protiv poreza i regionalni ustanci uzastopno su se ponavljali na obje strane. Protegnuvi se na
vie od stotinu godina rat nije predstavljao samo skup bitka i pohoda koje su poduzimale
kraljevske vojska, ve nain ivljenja svekolikog stanovnitva Zapadne Europe onoga
vremena. Nesumnjiv je njegov utjecaj u procesu razvoja i preobrazbe politikih, ekonomskih,
socijalnih i kulturnih prilika te u stvaranju okvira u kojima e se tei politiki, socijalni,
ekonomski i kulturni ivot Zapadne Europe u narednim stoljeima.
Tema Stogodinjeg rata bila je i jo uvijek jest predmetom prouavanja mnogih vanih
britanskih i francuskih, ali i drugih europskih, historiografa. Ta tema nije zanimljiva samo s
obzirom na svoj znaaj i utjecaj koji je imala na europsku povijest, ve i na irinu tematike
kojoj se moe pristupiti s mnogo razliitih gledita. Gledajui iz hrvatske perspektive, premda
se na prvi pogled moe se uiniti da ova tema nije imala nikakve veze s naim krajevima, ona
je utjecala na to da europski zapad, usredotoen na ratovanje na vlastitom podruju, nije
obraao znaajniju panju na Turke koji su do 1453. osvojili Carigrad. Uz to Stogodinji je rat
neizravno bio odgovoran za stvaranje neprijateljskih odnosa izmeu dinastije Valois i
Habsburgovaca koji e u novom vijeku zavladati hrvatskim prostorom.

21

Bibliografija
Le Bel, Jehan, Jean Froissart, Enguerrand de Monstrelet, O stogodinjem ratu, Naklada Stih,
Zagreb 2003.
Goldstein, Ivo, Borislav Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi Liber, Zagreb
2008.
E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., Zagreb
2007.
D. ili (ur.), Velika ilustrirana povijest svijeta, sv. 10, Otokar Kerovani, Rijeka 1974.
Travelyan, George Macaulay, Povijest Engleske, Kultura, Zagreb 1956.
Maurois, Andr, Povijest engleske politike, Naklada Stih, Zagreb 2005.
Carpentier, Jean, Povijest Francuske, Barbat, Zagreb 1999.
Popis ilustracija:
Slika 1 Engleska i Francuska od 12.st. do Stogodinjeg rata, E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7.
Razvijeni srednji vijek, Europapress holding d.o.o., 446.
Slika 2 Engleski pohodi od 1339. do 1360., http://chevaliers-et-troubadours.com/
enmedia/edocument/debut-guerre-de-cent-ans/400x/
Slika 3 Francuska po sklapanju mira u Brtignyu, http://chevaliers-et-troubadours.com/
enmedia/edocument/traite-de-bretigny/400x/
Slika 4 Tijek francuske rekonkviste, http://chevaliers-et-troubadours.com/
enmedia/edocument/reconquete-par-charles-v/400x/
Slika 5 Francuska po sklapanju drugog primirja, http://upload.wikimedia.org/wikipedia/
commons/0/03/Apanages.svg
Slika 6 Zavrna faza Stogodinjeg rata, E. Cravetto (ur.), Povijest, sv. 7. Razvijeni srednji
vijek, Europapress holding d.o.o., 471.

www.maturski.org

22