KLASIĆ – DRUGO POGLAVLJE

KRITIKA SVEGA POSTOJEĆEG?

Krajem 1967. u Jugoslaviji se obilježavala pedeseta godišnjica Oktobarske revolucije. Na

beogradskom sveučilištu godišnjice ovog događaja uvijek su izazivale posebno zanimanje.
Čak i u razdoblju Kraljevine Jugoslavije, „fizička sala“ na Studentskom trgu bila je gotovo
uvijek premala da bi primila sve zainteresirane. Tako je bilo i kada je poznati predratni
komunist Mirko Tomić pred prepunom dvoranom ustvrdio da „na našim poljima hoćemo da
čujemo pjesmu traktora, poput one koja se ori na njivama zemlje oktobarske revolucije“.1 U
50 godina komunizam se mijenjao i evoluirao, a „pjesma traktora“ proširila se daleko izvan
granica SSSR-a. Upravo je Jugoslavija bila jedna od zemalja u kojoj se s komunizmom možda
najviše eksperimentiralo. Od zaostale seljačke zemlje Jugoslavija je 20 godina nakon
uvođenja komunizma postala zemlja s jednom od najviših stopa industrijskog rasta. Pa ipak,
svečana proslava pedesete godišnjice Oktobarske revolucije održana je pred polupraznom
dvoranom. Glavnom govorniku, visokopozicioniranom jugoslavenskom političaru Svetozaru
Vukmanoviću Tempu,2 razloge ovakvoj blamaži pokušao je objasniti rektor beogradskog
sveučilišta Dragiša Ivanović: „Kad bi govorio o zapošljavanju mladih poslije završenih
studija, sala bi bila prepuna.“3 U sličnoj je atmosferi, samo nekoliko mjeseci kasnije (5. 5.
1968.), u Zagrebu obilježena i 150. godišnjica rođenja Karla Marxa. Unatoč tome što je
organizacija prepuštena uglednom profesoru, filozofu i marksistu Milanu Kangrgi, u
kinodvorani zagrebačkog Studentskog centra proslava je održana pred točno 10 posjetitelja.

Iako će se (barem službeno) Svetozar Vukmanović Tempo i Milan Kangrga tijekom 1968.
naći na suprotnim stranama, iz navedenih iskustava obojica su izvukli istovjetne zaključke.
Studentski bojkot nije bio samo izraz apatije, a još manje kritike Marxa i komunizma. Radilo
se o spontanom, ali vrlo osviještenom protestu protiv sustava, koji se nalazio u dubokoj i
posvemašnjoj krizi.
EKONOMSKA SITUACIJA U JUGOSLAVIJI 1968.

Uzevši u obzir brojne ekonomske i socijalne pokazatelje, 1967. je ocijenjena jednom od

najneuspješnijih godina od uvođenja samoupravljanja. Bila je to prva godina nakon završetka
ekonomske blokade 1952. u kojoj dolazi do pada industrijske proizvodnje u odnosu na
prethodnu godinu.5 Negativni trendovi pratili su i politiku zapošljavanja. Broj od 3.605.500
zaposlenih u 1967. u odnosu na 3.743.200 iz predreformske 1964. označavao je pad od
3,7%.6 Istodobno s padom broja zaposlenih, rastao je broj nezaposlenih, čiji se broj u 1967.
popeo na 291.500 (u odnosu na 228 tisuća 1964.).7 Nezaposlenost nije bila jedini, ali je
svakako bila najvažniji uzrok još jednog, sve prisutnijeg problema u društvu.

Krajem 1967. na „privremenom“ radu u inozemstvu nalazilo se oko 400 tisuća radnika. Osim
što je odljev aktivne radne snage bio problem sam za sebe, dodatni problem predstavljala je
činjenica što su u tom broju sve veći udio činili mladi i kvalificirani radnici.

Na sjednici Saveznog izvršnog vijeća održanoj 2. i 3. listopada 1967., na kojoj su bili prisutni
i predsjednici izvršnih vijeća svih jugoslavenskih republika, zaključeno je da je provođenje
reforme izbacilo na površinu brojne slabosti koje su se godinama kumulirale. Jedan od
glavnih problema s kojim se suočilo gospodarstvo bila je nemogućnost prilagodbe zakonima
tržišnog poslovanja. U takvoj situaciji sve više je do izražaja dolazila diferencijacija između
onih koji su transformacijom prema racionalnijem i efikasnijem poslovanju našli put za
uspješan razvoj i onih koji su rješenja i dalje očekivali u administrativnim odlukama državnog
aparata.9 Kao osnovni zadatak ekonomske politike u 1968. SIV je istaknuo ubrzanje stope
gospodarskog rasta. Jedan od preduvjeta u ostvarivanju tog cilja bilo je intenziviranje procesa
rekonstrukcije i modernizacije gospodarstva. Uz daljnje inzistiranje na rentabilnosti
proizvodnje u skladu sa zahtjevima tržišta, ovaj proces morao se temeljiti na primjeni novih
tehnika i tehnologija, novom organiziranju rada i poslovanja, te na promjenama strukture
zaposlenih s naglaskom na poboljšanju kvalifikacijskog sastava.

Nakon Savezne vlade, nekoliko dana kasnije problemima u ostvarivanju privredne reforme
bavio se i najviši operativni partijski organ – Izvršni komitet CK SKJ. Diskusija je tekla u
sličnom tonu, detektirani su isti problemi, a i usvojeni zaključci poklapali su se s onima od
prije nekoliko dana. Ono što je izostalo i u jednom i u drugom slučaju bile su konkretne mjere
i aktivnosti.

Iako je loša kvalifikacijska struktura upravljačkog kadra u gospodarstvu bitno utjecala na

razvojne mogućnosti, navedeni primjeri ukazivali su na postojanje sličnog ograničenja i među
onima koji su upravljali državom. Dugogodišnja kadrovska kombinatorika omogućivala je
naizmjeničnu rotaciju i monopolistički položaj uskog kruga političara. Radilo se uglavnom o
„starim“ kadrovima, čiji se kredibilitet nije zasnivao na uspjesima u gospodarstvu, upravi,
znanosti, nego na političkom angažmanu uoči i tijekom Drugoga svjetskog rata. Čak i prvih
nekoliko godina nakon oslobođenja, upravo ti pojedinci su svojim entuzijazmom,
optimizmom i vjernošću komunističkoj ideji (i Titu) bili ne samo nositelji izgradnje nego i
jamstvo sigurnosti i stabilnosti zemlje. Analizirajući situaciju nakon rata, ekonomski stručnjak
Adolf Dragičević stavlja u korelaciju gospodarski i politički razvoj Jugoslavije:
„Ekstenzivnim oblicima privređivanja odgovarali su isto tako ekstenzivni oblici političkog
života društva koji su se mahom svodili na potvrdu svojevrsnog ‘samoizbora’ onih koji su se
nalazili na kadrovskoj listi. Kao što se ekonomski život društva svodio na prihvaćanje i
realiziranje planova, odluka i zahtjeva državnih i društvenih organa, tako se i politički život
društva svodio na potvrđivanje i realiziranje planova, odluka i zahtjeva partijskih foruma i
njihovih kadrovskih službi.“ Međutim, kako su se država i društvo razvijali, kako je
ekonomska situacija zahtijevala sve kompleksnija rješenja, njihov položaj u društvu sve više
je dolazio u nesklad s njihovim mogućnostima. Upravo zbog toga vrlo logično zvuči
Dragičevićev zaključak da je prijelaz na intenzivne oblike privređivanja morala pratiti i
adekvatna intenzifikacija političkog života. To se nije dogodilo. Prvo, zato što se politička
elita u međuvremenu od preuzimanja vlasti nije dodatno i kvalitetno educirala. I drugo, zato
što nisu bili spremni na gubitak monopola u odlučivanju na svim razinama i u svim
segmentima društva. Upravo taj monopol kompenzirao je neznanje, ali i jamčio moć i vlast.
Imajući u vidu da su na vlasti 1967. isti ljudi kao i 1945., ne čudi da je u diskusijama i
zaključcima s kongresa, plenuma i sjednica još uvijek dominirao tzv. „ezopovski jezik“, u
kojem su fraze i demagogija imali prednost nad konkretnim rješenjima. Naravno, u redovima
partijskih i državnih rukovodilaca bilo je i visokoobrazovanih pojedinaca, a njihov broj se s
vremenom povećavao. Kako je ekonomsko-politička situacija u zemlji bivala složenijom, ove
razlike unutar rukovodstva postajale su sve očitije. No, bez obzira na težinu situacije,
nestručnost u Jugoslaviji nije bio dovoljan razlog za napuštanje i prepuštanje vlasti.

Osim po pitanju stručnosti, upravljačka elita počela se krajem 1960--ih sve više dijeliti i po
regionalnom, tj. republičkom „ključu“. Deetatizacijom ekonomske politike i uvođenjem
zakona tržišta, razlike između razvijenih i nerazvijenih jugoslavenskih republika dodatno su
naglašene. Za razliku od često nerentabilnih državnih subvencija, borba za što povoljnijim
investicijama i kreditima dovodila je poduzeća širom Jugoslavije u sve izraženiji konkurentski
položaj. Novost je bila ta što su umjesto države ključnu ulogu u kreditiranju i investiranju
sada počele igrati banke. Prije svih ostalih gospodarskih subjekata, upravo su se banke prve
prilagodile tržišno uvjetovanom poslovanju. Umjesto da svoju poslovnu politiku podrede
interesima gospodarstva i cjelokupne zajednice, ključna riječ u bankarskom poslovanju
postaje profit. U skladu s tim nova investicijska i kreditna politika orijentirana je na
favoriziranje uspješnih i rentabilnih poduzeća, odnosno zanemarivanje onih koji se u novim
okolnostima nisu uspjeli snaći. S kapitalističkog aspekta potpuno opravdana, za socijalističko
društvo ova pojava predstavljala je suprotnost od onoga što se nastojalo postići. Tim više što
se najveći dio kapitala opet počeo koncentrirati na jednome mjestu, ali ovaj put ne u saveznoj
blagajni, nego u nekoliko najmoćnijih centralnih banaka. Iako je prenijela dio svojih prava i
obveza na bankarski sustav, država je ipak zadržala mogućnost sudjelovanja u investicijskim
programima preko tzv. izvanbudžetske bilance. Iz tih sredstava država je po vlastitim
kriterijima nastavila financirati (stare i nove) projekte i investicije. Upravo su ti kriteriji, vrlo
često uvjetovani političkim, a ne ekonomskim razlozima, dodatno zaoštrili međurepubličke
odnose. Uz preostale budžetske fondove (npr. Fond za ubrzavanje razvoja nedovoljno
razvijenih područja), sredstva izvanbudžetske bilance predstavljala su „slamku spasa“ svima
onima koji do pozitivnih rezultata nisu mogli doći isključivo vlastitim naporima. Pitanje
reciprociteta ovakve solidarnosti počelo se nametati kao ključno pitanje daljnjeg
funkcioniranja Federacije na ravnopravnim osnovama za sve njezine članice. Pošto je razvoj
svake društveno- -političke zajednice (općine, pokrajine, republike) bio u izravnoj vezi s
rezultatima gospodarstva na njezinu području, konkurentski odnosi prenijeli su se iz
ekonomske oblasti u sferu politike.

Savezna skupština bila je mjesto na kojem su spomenuti trendovi najviše dolazili do izražaja.
U tom kontekstu posebno zanimljiva i signifikantna bila je skupštinska debata o usvajanju
Rezolucije o osnovama ekonomske politike za 1968. godinu održana 26. i 27. prosinca 1967.
Debata je oštrinom nastupa i suprotstavljenim stavovima podsjećala na slične rasprave u
višestranačkim parlamentima. Upravo zbog toga je izazvala veliko zanimanje ne samo
domaće nego i međunarodne javnosti. Londonski The Economist izvještava o brojnim
suprotstavljenim stavovima na relaciji Vlada (SIV) – Skupština, pa čak i između pojedinih
skupštinskih tijela. Kao primjer navodi se rasprava o Zakonu o zabrani abortusa koji su
članovi Socijalno-zdravstvenog vijeća podržali, dok su ga članovi Zakonodavno-pravne
komisije proglasili protuustavnim. O događanjima na sjednici raspravljali su i članovi IK CK
SKJ-a i to na temelju una prijed pripremljenog dokumenta pod nazivom Problemski prikaz
debate u Saveznoj skupštini 26. i 27. decembra 1967. godine.

Dokument započinje riječima kako je skupštinska debata bila „kao rijetko koja ranije živa,
polemička, sa nizom oprečnih mišljenja i stavova po određenim pitanjima. Do oštre
konfrontacije dolazilo je i kod onih pitanja o kojima postoje jasni politički stavovi. Bilo je i
diskusija u kojima su se različiti stavovi za reguliranje pojedinih pitanja branili istim
argumentima.“ Iako to nije bio jedini „ključ“ po kojemu su se vodile polemike, tijekom
sjednice bilo je očito da su gotovo svakom problemu različito pristupali predstavnici
razvijenih i nerazvijenih republika.

Jedan od problema koji se kao posljedica privredne reforme sve više nametao u društvu bila je
pojava nerazmjerno visokih osobnih dohodaka u nekim privrednim i neprivrednim granama.
To se prije svega odnosilo na plaće u bankama, komorama, elektroprivredi, vanjskoj trgovini,
osiguravajućim zavodima, stambenim poduzećima, sportskim organizacijama, poduzećima
koja su vodila igre na sreću i sl. Pošto su zaposleni u spomenutim djelatnostima činili svega
2% od ukupnog broja zaposlenih, ova pojava nije se smatrala primarno ekonomskim, nego
prije svega idejno-političkim problemom. Kako su visoki dohodci stvarali atmosferu
nezadovoljstva u javnosti, država je odlučila intervenirati predlaganjem Zakona o
privremenom zaustavljanju porasta osobnih dohodaka u radnim organizacijama određenih
djelatnosti. U diskusiji oko ovog zakona do izražaja su došla dva oprečna stava. S jedne strane
pobornici Zakona su cijeli slučaj vidjeli isključivo kao politički problem pa su i rješenja
vidjeli u političkim odlukama. Prema njihovu mišljenju, glavni uzrok ovakvog stanja je
nedovoljna afirmacija samoupravljanja u spomenutim djelatnostima. Zbog toga je cilj Zakona
pokazati da će „SIV i Savezna skupština intervenirati u svemu onom što odskače od naše
stvarnosti, u svim ekscesima i da se na ovaj način daje ohrabrenje masi radnih ljudi da ipak u
ovoj zemlji ima reda“. Na drugoj strani bili su oni koji su smatrali da problem treba sagledati
u kontekstu aktualne ekonomsko-političke situacije. Drugim riječima, razlike u visini osobnih
dohodaka nisu isključivo rezultat deformacija u politici raspodjele, nego i posljedica različitog
ekonomskog položaja i različitih uvjeta privređivanja pojedinih djelatnosti i poduzeća.
Umjesto državne intervencije kojoj je jedini cilj da pred javnošću prikrije stvarne probleme u
sistemu, šansu je trebalo dati prozvanim poduzećima da sami na samoupravnim osnovama
riješe postojeće probleme. Protivnici Zakona smatrali su da umjesto uklanjanja ekscesa država
na ovakav način upravo legalizira ekscese, jer će na jednak način biti kažnjeni i radnici onih
poduzeća koja su se ponašala sukladno svim pravilima, a samo zato što pripadaju
„inkriminirajućoj“ djelatnosti.

Od uvođenja privredne reforme, a posebno tijekom 1967., povećao se broj poduzeća koja su
poslovala s gubitkom. Određeni broj poduzeća u gubitke nije došao zbog vlastite
neefikasnosti, nego zbog promijenjenih uvjeta poslovanja i niza nedorečenosti u samom
ekonomsko-političkom sustavu. I dok je u ranijem razdoblju takve probleme sanirala država,
sada su poduzeća bila prisiljena tražiti vlastita rješenja. Neka su ih pronašla u promijenjenoj
strukturi poslovanja, ali velik broj poduzeća nije u tome uspio. Spas se pronalazio u
sredstvima koja nisu bila zamišljena za saniranje gubitaka, nego za kreditiranje izvoza i
investicija. Dio poslanika smatrao je da aktualni trenutak opravdava nenamjensko korištenje
spomenutih sredstava, a sve u cilju spašavanja poduzeća i očuvanja radnih mjesta. Drugi je
dio upravo u ovakvim „iznimkama“ vidio najveću prijetnju ostvarivanju mjera privredne
reforme.

I sve ostale teme koje su se našle na dnevnom redu skupštinske sjednice prolazile su u
sličnom tonu. Međutim, najdinamičnija diskusija, u kojoj su najviše do izražaja došle razlike
u stavovima između pojedinih republika, bila je ona o pitanju stope doprinosa za budžete i
socijalno osiguranje u općinama i republikama. Suština problema bila je treba li i na koji
način limitirati stopu doprinosa, čime bi se o(ne)mogućilo daljnje opterećivanje gospodarstva.
Svi su se slagali da je rasterećenje nužno, ali su razlike postojale oko pitanja kako ga provesti.
Savezna vlada predložila je pomalo proturječnu odredbu, koja će izazvati brojne polemike na
samoj sjednici, ali i nakon nje. Predloženo je delimitiranje stope doprinosa iz osobnih
dohodaka za budžet društveno-političkih zajednica i fondova socijalnog osiguranja, ali pod
uvjetom da stopa bude limitirana na najviše 26%. Pri argumentiranju ovakve odluke polazilo
se od toga da privredi treba ostaviti na raspolaganju više sredstava te da sve vidove potrošnje
valja racionalizirati i svesti u realne okvire. Drugim riječima, ova akcija nastojala se prikazati
kao otpor potrošačkoj psihologiji koja je zavladala u društvu. Pritom je naglašeno da
općinama i republikama i dalje ostaje širok instrumentarij koji im omogućuje da težište akcije
za osiguranje prihoda prenesu na neka druga područja (npr. uvođenje administrativnih taksi,
oporezivanje poljoprivrede, oporezivanje fondova zajedničke potrošnje radnih organizacija i
sl.). Protivnici ovakvog „limitiranog delimitiranja“ bili su delegati iz SR Hrvatske i SR
Slovenije. Njihov stav bio je da bi ovom, kao i svim prethodnim problemima trebalo pristupiti
na način da se u obzir uzmu sve specifičnosti društveno-ekonomskog razvoja Jugoslavije.
Opća i osobna potrošnja trebale bi se kretati u skladu s dinamikom privredne aktivnosti, što
znači da rješenje ne treba tražiti u depresiranju potrošnje, nego u daljnjem intenziviranju
proizvodnje. Prema mišljenju delegata iz dviju najrazvijenijih republika, (de)limitiranje stope
doprinosa samo je jedan u nizu problema iz kojeg je vidljivo da bi se u reguliranju nekih
specifičnih pitanja više samostalnosti u utvrđivanju i vođenju politike trebalo prepustiti
republičkoj razini. Unatoč brojnim protuargumentima i neslaganjima, u Rezoluciji o
osnovama ekonomske politike za 1968. ipak se našla i odredba o limitu od 26% za stopu
doprinosa republika i općina za budžet i socijalno osiguranje. Naizgled zanemariva razlika od
1 postotka izazvala je oštre reakcije. Osude su stizale kako od pojedinih političkih
rukovodilaca tako i od političkih aktiva iz Hrvatske i Slovenije. S druge strane, javnu potporu
novim mjerama upućivali su prije svih političari iz Srbije Zahvaljujući novinarima, užarena
atmosfera iz najviših političkih foruma vrlo brzo se prenijela i u najširu javnost. Medijski rat
vodio se najvećim dijelom na stranicama dvaju republičkih listova (zagrebačkog Vjesnika i
ljubljanskog Dela) i jednog saveznog (Borba).

Samo tri dana nakon usvajanja Rezolucije Savezne skupštine predsjednik Izvršnog vijeća
Slovenije Stane Kavčič izjavio je da su slovenski političari uvijek bili protiv limita te da su
jedinstvene stope u Jugoslaviji nepotrebna besmislica iz kojih samo nastaju političke i
ekonomske štete. Potrebu da se specifični problemi rješavaju na republičkoj razini, naravno u
skladu s Ustavom, podržali su i član ovi Predsjedništva i Izvršnog odbora Republičke
konferencije SSRN Slovenije. Za članove CK SK Slovenije ovakva odluka Savezne skupštine
ukazuje na još uvijek postojeći problem administrativno-centralističkog odlučivanja, koji je
ujedno i izraz nepovjerenja u republike. U razgovoru s novinarima beogradskog lista Politika,
Stane Kavčič javno je iznio upozorenje, koje se moglo shvatiti i kao prijetnja. „Većina radnih
ljudi u Sloveniji ne želi politička razilaženja s federacijom, ali nismo spremni da ih po svaku
cijenu izbjegavamo.“ U nastavku je objasnio suštinu slovenskog pogleda na odnos federacija
– republika: „principijelno i sistemski gledano jedna republika, jedna nacija mogu, pošto su
podmirile sve svoje obaveze prema federaciji uključujući tu pomoć nerazvijenim i obaveze
socijalističkoj zajednici, same raspolagati i raspoređivati ostatak svog nacionalnog dohotka“.

Vrlo brzo po usvajanju Rezolucije uslijedila je i reakcija iz Hrvatske. U zagrebačkom

Vjesniku 3. siječnja 1968. objavljen je intervju s predsjednicom Izvršnog vijeća Sabora dr.
Savkom Dabčević- -Kučar. Tko god je pročitao intervju s pravom je mogao konstatirati da su
odnosi u jugoslavenskoj federaciji daleko od idiličnih. Na samom početku dr. Kučar je
naglasila da, unatoč izjavama pojedinih saveznih rukovodilaca, međurepublički politički
dogovor po pitanju delimitiranja stopa nije postojao. Naprotiv, hrvatski stavovi bili su jasni
uoči i tijekom debate, a od njih se nije odustajalo ni nakon donošenja Rezolucije.27
Smanjenje stope s 27% na 26% za Hrvatsku bi značilo porast dotadašnjeg deficita od 150
milijuna dinara za još dodatnih 200 milijuna dinara, što bi se trajno odrazilo na standard
građana. Predsjednica Izvršnog vijeća Sabora slaže se da privredu treba rasteretiti, ali ne
isključio i prije svega kroz budžet. Ona rješenje vidi u reduciranju puno većih iznosa koji se
privredi oduzimaju npr. kroz zateznu kamatu ili kamatu na poslovni fond. Samo na taj način
se, prema njezinim riječima, 1967. iz Hrvatske odlilo 50 milijuna dinara više nego 1966.
godine. Osim toga ogromna sredstva koncentrirana su u centralnim bankama i obrću se na
način koji nije pod utjecajem neposrednih proizvođača.28 Svi postojeći problemi i sve
moguće posljedice bile su dovoljan argument članovima Izvršnog vijeća Sabora da početkom
siječnja 1968. ne prihvate odluku izglasanu u Saveznoj skupštini. Odlučeno je da se u SR
Hrvatskoj stopa doprinosa iz osobnih dohodaka ne ograničava. Naprotiv, općinama je
prepušteno da same utvrde svoje stope i da sva pitanja rješavaju u dogovoru s privredom na
svom području.

Funkcioniranje federacije bilo je uzdrmano. Politički rukovodioci dviju najrazvijenijih

republika odbili su provesti odluku donesenu na saveznoj razini. Uz spomenute ekonomske,
opravdanost svojih postupaka argumentirali su i političkim razlozima. Nametanje bilo kakvih
odredbi iz saveznog vrha smatrali su oživljavanjem centralističkog načina odlučivanja i
udarom na privrednu reformu, čime se s najviše razine ugrožavao kredibilitet SKJ-a. U
prethodnim razdobljima Jugoslavija se nije često nalazila u ovakvoj poziciji. Ako je i bilo
sporova na relaciji federacija – republika, unaprijed se znalo tko će izaći kao pobjednik. Ovaj
put, rasplet je sve iznenadio. Kao i u svim sličnim situacijama do tada, bilo da se radilo o
ekonomskim ili političkim problemima, ulogu suca imao je Izvršni komitet CK SKJ. Na
sjednici održanoj 10. siječnja 1968. članovi IK-a optužili su komuniste u saveznoj upravi,
Saveznom izvršnom vijeću i Saveznoj skupštini za nedosljedno provođenje zaključaka CK
SKJ-a, zbog čega se jugoslavensko društvo suočilo s novim sukobima, političkim problemima
i ozbiljnim posljedicama. Razlog ovakvoj pojavi pronađen je u činjenici što savezna uprava i
drugi savezni centri po organizacijskoj strukturi, po sastavu kadrova i idejnoj visini jednog
njezina dijela, po metodi djelovanja ne odgovaraju „potrebama društva danas“. Iz loše
kadrovsko-organizacijske strukture proizlaze i svi ostali problemi, među kojima se ističe
pitanje kompetencija i odgovornosti. Upravo tijekom sjednice Savezne skupštine ovaj
problem došao je do izražaja i to na dvjema razinama. Horizontalno, na relaciji Skupština –
SIV – državna uprava, te vertikalno, na relaciji federacija – republika. Uz inzistiranje na
poštivanju autoriteta CK SKJ-a i dosljednom provođenju njegovih odluka, rješenje problema
članovi IK-a vidjeli su prvenstveno u radikalnim kadrovskim i organizacijskim promjenama.
Iako su rukovodstva Slovenije i Hrvatske u ovom slučaju izašla kao pobjednici, s obzirom na
stanje u državi ova pobjeda mogla se smatrati Pirovom. Dijagnoza kakvu su postavili članovi
IK CK SKJ-a ukazivala je na dubinske probleme prisutne na svim razinama društva. U
socijalistički uređenoj državi s naglašenim monopolom jed(i)ne političke partije, specifičan
federativan ustroj uvjetovao je uzročno-posljedičnu vezu ekonomskih, političkih i
općedruštvenih problema. Stabilna, pa čak i prosperitetna ekonomska situacija u prethodnim
razdobljima jamčila je politički i socijalni mir. Nasuprot tome, ekonomska kriza koja je nakon
privredne reforme 1965. počela nagrizati jugoslavensko društvo, tijekom 1968. sve je više
prijetila da se pretvori i u otvorenu političku krizu s dalekosežnim posljedicama. Zbog svega
navedenog, rješavanje nagomilanih ekonomskih problema nametalo se kao prioritetan
politički zadatak. Nažalost, politička elita i ekonomski stručnjaci najvećim dijelom nisu
zadovoljavali kriterije potrebne za izvlačenje zemlje iz krize. Tome svakako treba pridodati i
problem loše kadrovske selekcije ljudi na vodećim gospodarskim funkcijama. Prijelaz s
ekstenzivnog na intenzivni način privređivanja, uz naglašeno ograničenje državne uloge u
cijelom procesu, zahtijevao je potpuno drugačiji način vođenja poduzeća. Direktori i njihovi
pomoćnici, od politički podobnih i poslušnih aparatčika gotovo preko noći dobivaju uloge
menadžera s velikim pravima i još većim odgovornostima. Nažalost, u većini slučajeva oni za
tu novu ulogu profesionalno nisu bili osposobljeni. Prema statističkim podacima iz 1967.
blizu 50% direktora jugoslavenskih privrednih organizacija nije imalo obrazovanje više od
osnovne škole, a samo 14% imalo je više i visoko obrazovanje. Od tog broja, samo
osnovnoškolsko obrazovanje imalo je čak 25% komercijalnih i financijskih te 26% tehničkih
direktora.32 Iako se u skladu s potrebama privredne reforme kadrovska struktura nastojala
promijeniti zakonskim i ostalim regulatornim mjerama (npr. postupak reizbornosti i provjera
stručnosti), rezultati nisu bili zadovoljavajući. Prema analizama Saveznog zavoda za
statistiku, od 1107 ponovo imenovanih direktora i dalje je njih čak 43 imalo samo 4, a njih
182 samo 8 razreda osnovne škole. Pretpostavljajući da ove brojke uključuju i dugogodišnje
političke radnike, a sigurno i borce iz Drugoga svjetskog rata, onda ovakvi rezultati i ne
predstavljaju potpuno iznenađenje. Iznenađuju, međutim, podaci o stručnoj spremi
novoimenovanih direktora. Od njih 269, čak 9 ih je imalo samo 4, a 14 samo 8 razreda
osnovne škole. Oko 40% imenovanih bili su kvalificirani i visokokvalificirani radnici, među
kojima njih 126 samo s osnovnom školom i ispitom za kvalificiranog, odnosno
visokokvalificiranog radnika.33 Kada se ovim statistikama pridodaju i pokazatelji za ostatak
zaposlenih, jasan je zaključak da je jedan od glavnih razloga nemogućnosti dosljednog
provođenja mjera privredne reforme bio upravo u nepovoljnoj obrazovnoj i kvalifikacijskoj
strukturi. Od nestručnih i neobrazovanih ljudi, koji su osim toga navikli na gotova rješenja
„odozgor“, vrlo je teško bilo očekivati da se prilagode, a posebno da diktiraju nove
gospodarske trendove. Primjer na kojem se to možda najbolje osjećalo bila je investicijska
politika. Dok je u ekstenzivnom modelu privređivanja prevladavala orijentacija na
investiranje u krupne objekte i građevinske radove, intenzivni model sugerirao je investiranje
u modernizaciju proizvodnje. Iako se modernizacija smatrala jednim od ključnih čimbenika
uspjeha reforme, analize su pokazivale da je i 1968. u gospodarstvu još uvijek prevladavala
struktura investicija naslijeđena iz prethodnog razdoblja. Konkretan primjer naveo je savezni
sekretar za financije Kiro Gligorov. Od deset najvećih poslovnih banaka u Jugoslaviji
zatražen je popis investicijskih projekata koje nastoje podržati u suradnji s raznim privrednim
poduzećima. Samo mali broj odnosio se na modernizaciju, dok su prevladavali projekti za
nove rafinerije i slične velike objekte. Osim nedostatka kvalitetnih programa, Gligorov kao
rastući problem navodi činjenicu da su u uvjetima smanjene stope rasta brojna poduzeća
povećane troškove poslovanja počela kompenzirati upravo smanjivanjem sredstava
namijenjenih modernizaciji. Iz svega navedenog vidljivo je da proces modernizacije nije
podrazumijevao isključivo promjene u financijskom poslovanju poduzeća. Modernizacija je
zahtijevala potpuno drugačiji način organiziranja, koordiniranja i planiranja poslovanja.
Razvoj situacije ukazivao je da uspjeh tog procesa u velikoj mjeri ovisi o radikalnoj promjeni
kadrovske strukture zaposlenih, od upravljačkih pozicija do običnih radnika. Paradoks je bio u
tome što je obrazovanih i kvalificiranih radnika u Jugoslaviji bilo sve više, ali oni posao ili
nisu mogli dobiti ili su ga morali potražiti izvan zemlje.

Iako su problemi bili vidljivi i sveprisutni, nedostatak kvalitetnih ekonomskih analiza

ostavljao je prostor manipulacijama i stihijskom prosuđivanju. Jedan od razloga ovakvoj
situaciji bila je već prethodno spomenuta loša kadrovska struktura stručnih službi u državnom
aparatu. Problem ekonomskim analitičarima predstavljala je i činjenica što se radilo o
ekonomskom sustavu čiji se razvoj nije mogao uspoređivati ni s jednim primjerom u svijetu.
Osim toga, kao i političari, i ekonomisti su često imali suprotstavljene stavove o uzrocima i
rješenjima situacije u kojoj se Jugoslavija nalazila. Ono što je najvažnije, ekonomska je logika
sve više bila u konfrontaciji s logikom običnih građana. Osobnoj percepciji vjerovalo se više
nego znanstveno utemeljenoj analizi, iako su statistički podaci demantirali javno mnijenje u
nizu primjera. Jedan od tih primjera bio je problem (ne)zaposlenosti. Činjenice, tj. brojke su
pokazivale da se broj zaposlenih smanjivao, a broj nezaposlenih povećavao. Međutim,
činjenica je bila i ta da se istodobno s padom broja zaposlenih povećala produktivnost rada.
Promatrajući ova dva procesa u dužem razdoblju zaključak je da problem nezaposlenosti nije
bio primarno rezultat mjera privredne reforme, nego prvenstveno rezultat naslijeđenih uvjeta
poslovanja iz prethodnog razdoblja. Drugim riječima, rast zaposlenosti u razdoblju do 1965.
kretao se na štetu produktivnosti rada. On je bio iznad realnih mogućnosti jugoslavenske
privrede, čime je uzrokovao niz ekonomskih i socijalnih problema, ali u drugim oblicima
(niski osobni dohodci, izrazite inflatorne tendencije i sl.). Osim toga, po nekim procjenama,
gledajući nivo proizvodnje prije reforme, višak zaposlenih u tom razdoblju iznosio je i do
20%. Drugi primjer odnosio se na pitanje životnog standarda. U javnosti se sve češće moglo
čuti da je nakon uvođenja privredne reforme došlo do naglog pada standarda građana.
Međutim, na temelju analize relevantnih pokazatelja dolazi se do zaključka da su u razdoblju
ostvarivanja reforme trendovi vezani uz ovaj fenomen bili pozitivni. Sa 615 dolara društvenog
proizvoda po stanovniku Jugoslavija je 1968. postigla nivo prosječnog svjetskog dohotka (per
capita) iz 1965. godine. Nakon dvadesetak godina Jugoslavija je od zaostale zemlje došla na
prag uključivanja u krug industrijski razvijenih zemalja. U cijelom tom razdoblju vodila se
velika briga o izbalansiranosti između ekonomskog razvoja i postizanja odgovarajućih
socijalnih ciljeva. Uzevši u obzir indikatore poput troškova života, osobne potrošnje, ali i
kvalitete ishrane, opskrbljenosti kućanskim aparatima, mogućnosti školovanja, nivoa
zdravstvene zaštite, stambene politike i sl., Jugoslavija se ubrajala u grupu zemalja s relativno
visokim životnim standardom. Problem koji će u javnosti izazvati najviše polemike i koji se
smatrao izravnim narušavanjem socijalističkih vrijednosti odnosio se na pojavu velikih razlika
u osobnim dohodcima. Ključna riječ koju se u skladu s tim sve češće moglo čuti na ulici bila
je nejednakost. Počelo se širiti uvjerenje da umjesto solidarnosti i poštivanja principa
raspodjele prema rezultatima rada, među jugoslavenskim građanima nastaju sve veće razlike.
O „anomalijama“ u sustavu osobnih dohodaka diskutiralo se i u skupštinskoj debati u
prosincu 1967. godine. Tom prilikom su posebno izdvojene „inkriminirane“ djelatnosti, ali je
isto tako naglašeno da se radi o brojci od svega 2% ukupno zaposlenih u Jugoslaviji. Iz toga je
očito da se nije radilo o problemu koji je opterećivao privredu, nego isključivo o političkom
problemu koji je ostavljao loš dojam u javnosti. Ono što je u najvećoj mjeri unosilo zabune i
zablude bilo je nerazumijevanje suštine privredne reforme. Promijenjeni uvjeti poslovanja
morali su se osjetiti i u politici plaća. Ključna je promjena bila ta što u uvjetima djelovanja
socijalističke robne privrede kriterij za mjerenje rezultata rada nije više administrativna
odluka, nego zakon otvorenog tržišta. U tržišno orijentiranom sustavu poslovanja razlike u
visini dohotka morale su se pojaviti između visokoproduktivnih i niskoproduktivnih radnih
organizacija. Razlike su se produbljivale postupnim zatvaranjem nerentabilnih poduzeća i
prosperitetom sposobnih i produktivnih. U tom kontekstu, pozitivna selekcija je suštinski
pozitivni rezultat reforme, a pojedinačni dohodci samo su odraz tog stanja. Logika je nalagala
da u takvim okolnostima razlike u dohodcima moraju nastajati, oscilirati, gubiti se itd.
Međutim, upravo primjer osobnih dohodaka pokazivao je nedosljednost u shvaćanju i
provođenju privredne reforme. Deklarativno je prihvaćen princip racionalnijeg nagrađivanja
prema rezultatima rada, ali su u stvarnosti i dalje prevladavali rezoni uravnilovke i socijale u
raspodjeli.

Pojava „velikih“ razlika u visini osobnih dohodaka često se koristila kao potvrda sve
izraženije nejednakosti među građanima Jugoslavije. Pritom su se za usporedbu redovito
uzimale neusporedive stvari, kao npr. omjer 1:15 između najniže i najviše plaće u Beogradu
(čistačica i direktor). Međutim, ovakve usporedbe nisu davale pravu sliku o politici raspodjele
osobnih dohodaka, a još manje su mogle služiti kao argument rastuće nejednakosti. Analiza
zarada po istim kvalifikacijskim grupama pokazivala je da se osobni dohodci kreću uglavnom
10% naviše odnosno 10% naniže od prosječnog dohotka u toj kvalifikacijskoj grupi. Unatoč
brojnim metodološkim problemima i nedovoljno prilagođenim statistikama, ekonomski
analitičari nastojali su demantirati nejednakost kao trend u porastu izračunavanjem tzv.
agregatnog stupnja nejednakosti. Ovakvim izračunom dolazi se do podataka o dijelu ukupne
mase osobnih dohodaka koji bi se morao preraspodijeliti od onih koji imaju zarade iznad
prosjeka onima koji imaju zarade ispod prosjeka, da bi svi imali podjednake zarade. Što je taj
postotak manji to je opća raspodjela karakterističnija po egalitarnosti, a što je taj postotak
veći, raspodjela je više karakteristična po nejednakosti. Zaključak na temelju podataka
iznesenih u tablici bio bi da je raspodjela osobnih dohodaka u Jugoslaviji (u predreformskom i
postreformskom razdoblju) nosila sa sobom više elemenata egalitarnosti nego nejednakosti.

To ne znači da u pojedinim sektorima nije bilo deformacija, zbog kojih su nastajali granični
slučajevi, ali koji su se ipak manifestirali samo kao ekscesne pojave. Smanjenje raspona
administrativnim odlukama (poput one donesene u Skupštini krajem 1967.) smatralo se
ugrožavanjem principa po kojem je visoki dohodak predstavljao nagradu i poticaj za
učinkovit i produktivan rad. Osim destimulacije produktivnosti, takav oblik intervencije vodio
bi i daljnjem odljevu najsposobnijih kadrova na rad u inozemstvo.

I brojni drugi primjeri (npr. rast društvenog proizvoda, kretanje narodnog dohotka, indeks
industrijske proizvodnje itd.) pokazivali su da je situacija 1968., iako još uvijek nepovoljna,
bila puno optimističnija nego što se u javnosti često stvarao dojam. Osim toga, najveći dio
novih problema nastao je kao posljedica rješavanja rezultata nerentabilne i neracionalne
ekonomske politike iz prethodnog razdoblja. Nezaobilazan čimbenik u ocjeni postignutih
rezultata predstavljala je i međunarodna ekonomska situacija. Sve aktivnijim učešćem
Jugoslavije na svjetskim tržištima, analiza situacije u zemlji morala se sagledavati u kontekstu
globalnih ekonomskih trendova. Trendovi 1967./1968. bili su izrazito negativni. Svijet se
našao u krizi monetarnog sustava koji je izravno utjecao na pad međunarodne likvidnosti. U
većini zemalja Zapadne Europe došlo je do usporavanja pa i pada proizvodnje. Kao posljedica
toga došlo je do jačanja protekcionizma, tj. raznih vrsta stimulacija vlastitog izvoza i
ograničavanja uvoza iz drugih zemalja. Sve se to odražavalo i na planirani trend ekonomskog
razvoja i ekonomske ekspanzije Jugoslavije, tim više što je tržište Zapadne Europe bilo jedan
od najvećih jugoslavenskih partnera u trgovinskoj razmjeni. Situacija se dodatno pogoršala
kada su članice Zajedničkog tržišta 1. srpnja 1968. ukinule međusobne carine i uvele
zajedničke carinske odredbe za trgovinu s ostalim zemljama. U slučaju Jugoslavije to je
značilo povećanje opterećenja privrede pri izvozu za 20 do 30%. Iako se izvoz na tržište
zemalja Varšavskog bloka izvodio u znatno povoljnijim okolnostima, i tu su se počele javljati
određene teškoće. Zbog velikih razlika u cijenama i razlika u načinu plaćanja, sve veće
probleme predstavljala je realizacija naplate. Pogoršanu međunarodnu likvidnost i nedostatak
kapitala najviše su osjetile nerazvijene zemlje, s čijim je tržištem Jugoslavija sve više
računala. Pad cijena sirovina i sve veća razlika u cijenama između razvijenih i nerazvijenih
zemalja dodatno je otežao mogućnost plasmana u te zemlje.

Utjecaj svjetskih procesa na ionako nestabilnu ekonomsku situaciju u Jugoslaviji možda se

najbolje očitava iz riječi Milentija Popovića, člana Predsjedništva CK SKJ: „Slabo stojimo i
na Zapadu i na Istoku, kao i prema trećem svetu. Slabo stojimo u tom smislu što ne možemo
da dobijemo toliko kredita i sredstava, koji su potrebni da bi se ovako velika operacija kao što
je naša reforma mogla izvesti. Ne znam da li je za poslednjih 20 godina neka zemlja
preduzimala tako veliku operaciju u nepovoljnijoj situaciji i sa tako malo novčanih sredstava
kao što to mi sada radimo“.

Zbog mjera privredne reforme, ekonomska situacija u Jugoslaviji počela se polako, ali ovaj
put sustavno mijenjati nabolje. To je, međutim, bio dug i težak proces koji, da bi uspio, nije
zahtijevao samo promjenu ekonomske politike, nego i suštinsku transformaciju cjelokupnog
jugoslavenskog društva. Problem je bio taj što ni političke elite ni „obični“ građani nisu bili
sigurni u kojem bi smjeru ta transformacija trebala ići. Izgradnja potrošačkog, ali
socijalističkog društva bila je jugoslavenski specifikum. Upravo zbog toga, komparativna
analiza sa sličnim procesima u svijetu, na temelju koje bi se izvlačila pozitivna iskustva i
izbjegavale neželjene posljedice, nije bila moguća. Sve proturječnosti koje je u sebi nosio
novi društveno- -ekonomski model dodatno su se pojačale postojećim specifičnostima
jugoslavenskog federativnog ustroja. Kao i pred pojedincima, puno nepoznanica našlo se i
pred konstitutivnim elementima federacije, tj. republikama i pokrajinama. Sličnost je bila u
tome što su novim sustavom uspješni (radnici ili republike) postajali još uspješniji, dok su
neuspješni, bez obzira na razloge neuspjeha, sve teže hvatali korak s uspješnijima od sebe.

Za političko rukovodstvo opredjeljenje i ustrajnost u provođenju privredne i društvene

reforme bio je conditio sine qua non razvoja i opstanka Jugoslavije. U problemima koji su se
na tom putu javljali nije se vidio razlog odustajanja, nego naprotiv dokaz da se nepravilnosti
iz prošlosti tretiraju na ispravan način. Nažalost, sve veći dio jugoslavenske javnosti nije
dijelio optimizam ljudi na vlasti. Nakon dvadesetak godina u kojima je unatoč teškim
unutarnjopolitičkim i vanjskopolitičkim prilikama postignut značajan gospodarski napredak,
jugoslavenski građani su se u drugoj polovini 1960-ih suočili s mogućnošću gubitka posla,
smanjenjem plaća i traženjem izlaza u napuštanju zemlje. Opravdavanje problema
ispravljanjem pogrešaka iz prošlosti ili mikro i makroekonomskim zakonitostima, pa čak i
statistike koje su ukazivale na dugoročno povoljne trendove, običnom su čovjeku značile
manje od onoga što je mogao vidjeti oko sebe.

Sve važniju ulogu u kreiranju percepcije stvarnosti, koja se razlikovala od one službene,
počinju igrati mediji. Njihovo pisanje i izvještavanje nije više puka transmisija ili
opravdavanje političkih odluka. Svojim argumentirano kritičkim pristupom novinari otvaraju
nove teme, a starima pristupaju na način drugačiji od općeprihvaćenog. Spomenutim
kritikama sve više su izloženi i društveno-politički forumi, bez obzira na to što su upravo oni
bili osnivači većine medijskih institucija u zemlji. Ne čudi stoga zabrinutost tih istih foruma
nad ulogom i utjecajem medija u jugoslavenskom društvu. Početkom 1968. na sjednici IK CK
SKJ-a velika pozornost posvećena je upravo ulozi sredstava javnih komunikacija u procesu
provođenja privredne reforme. S obzirom na činjenicu da televizija, radio i novine imaju sve
veću ulogu u formiranju javnog mišljenja, jedan od zaključaka na sjednici bio je da redakcije
novina i radio- televizijskih emisija postaju vrlo utjecajni politički i idejni centri, a novinari
samim time vrlo utjecajni društveno-politički radnici. I dok se načelno pozdravljalo jačanje
medijskih sloboda, nije se propustilo istaknuti i niz negativnih posljedica liberalizacije
medijskog prostora, kao što su „trka za senzacijama, spektakularne eksploatacije i veštačke
hipertrofije raznih, sa šireg društvenog stanovišta nebitnih incidenata, ekscesa i sl.“.
Konkretno, u slučaju privredne reforme glavna kritika odnosila se na stvaranje atmosfere
nestabilnosti i nepovjerenja u ispravnost političkih odluka: „Zbog naglašene usmerenosti na
otkrivanje neuralgičnih tačaka i negativnosti, zbog prilično rasprostranjenog dramatizovanja
stanja i konfliktnih situacija koje se prikazuju, zbog visoke temperature kojom su prožeti takvi
sadržaji, deo štampe i emisija objektivno doprinose sugeriranju jednostrane, a mestimično i
iskrivljene slike o društveno-ekonomskoj i političkoj situaciji, potencira psihozu neizvesnosti
i nervoze i doprinosi stvaranju utisaka o nemoći samoupravljanja i o problematičnosti same
koncepcije i prakse reforme.“ Pošto je svima bilo jasno da povratak na metode pritiska na
medije iz administrativnog razdoblja nije bio moguć, rješenje se pokušavalo pronaći u
prijedlogu novog zakona o medijima. Cilj zakona ne bi bio ograničavanje medijskih sloboda
ili ignoriranje činjenice da novinarske redakcije postaju između ostalog i značajni idejni i
politički centri. Ono što bi se u svakom slučaju nastojalo spriječiti bilo je njihovo pretvaranje
u autonomne i neovisne centre političke moći. Jedan od prijedloga kako bi se to izbjeglo bilo
je i popunjavanje redakcija pojedincima koji se profesionalno ne bave novinarstvom, ali su
politički i idejno vjerni osnivaču. Iako je klasična cenzura bila stvar prošlosti, predlagači
zakona nisu odustajali i od preciziranja načina na koji bi državni organi mogli poduzeti
administrativne mjere i pozvati na sudsku odgovornost kako bi se „društvo efikasnije branilo
od pokušaja pojedinaca da se sredstva informacija zloupotrebljavaju radi političkih diverzija,
širenja socijalizmu neprijateljskih pogleda i publikovanja tekstova koji su upravljeni protiv
osnova našeg ustavnog sistema“.52 Jedan od aspekata koji je medijima otvarao mogućnost
kritičkog odnosa prema raznim političkim instancijama bili su sve izraženiji međurepublički
antagonizmi, kao i antagonizam na relaciji federacija – republike. Mediji postaju sve moćnije
sredstvo u rukama saveznih i republičkih rukovodilaca. Diskusije započete na zatvorenim
sjednicama sve češće se nastavljaju u obliku javnih polemika putem novina ili radijsko-
televizijskih emisija. Osim intervjua s političarima ili izvještaja s nekog političkog događaja, i
u autorskim člancima pojedinih novinara ponekad se jasno iščitavao stav određene političke
nomenklature. O brojnim problemima koji su opterećivali jugoslavensku stvarnost političari
su na sjednicama govorili uopćeno, bez prozivanja krivca imenom i prezimenom. Takv i
slučajevi tek su u medijima dobivali svoj konkretan epilog. Možda najbolji primjer
predstavljaju vrlo kritički intonirani tekstovi o „centrima otuđene ekonomske moći“, tj.
saveznim bankama i vanjskotrgovačkim poduzećima (tzv. reeksporterima).
KRITIKA SAMOUPRAVNOG SOCIJALIZMA ILI KRITIKA VLASTI?

Eskalacija nezadovoljstva koja je tijekom 1968. zahvatila cijelu Jugoslaviju uvjetovana je

brojnim čimbenicima. Naslijeđeni problemi iz prošlosti, posljedice privredne reforme te
utjecaj globalne ekonomske krize bili su možda najkonkretniji, ali ne i jedini uzroci. Osjećaj
nezadovoljstva zahvatio je sve razine i sve segmente društva. Studente i mlade školovane
ljude mučila je besperspektivnost, filozofi (marksisti) ukazuju na iznevjerene ideale,
gospodarstvenici se na dnevnoj razini bore s lošim rezultatima. Čak i veliki broj političkih i
državnih rukovodilaca s pesimizmom gleda na budućnost. Nezadovoljstvo je s individualne
podignuto i na „kolektivnu“ razinu. Međurepublički antagonizmi sve su izraženiji.
Nerazvijeni smatraju da ne dobivaju dovoljno, razvijeni se žale da daju previše. Primjedbe na
rad državne uprave jače su nego ikada prije. Intenzitet kritike varira, od samokritičnih
demagoških fraza društveno-političkih foruma, preko jasno artikuliranih istupa na raznim
tribinama i predavanjima, vrlo provokativnih novinskih članaka, sve do izlaska na ulicu.
Nezadovoljstvo ljudima na vlasti, prvi put od oslobođenja zemlje prestaje biti tabu-tema.
Pošto su se kritičari razlikovali po motivima i očekivanjima, ni odgovor „prozvanih“ na
kritike nije bio jednakog karaktera ni intenziteta.

Početkom 1968. jugoslavenski politički vrh raspravlja o sve izraženijoj politizaciji društva i
„intenziviranju društveno-političkih akcija sve širih slojeva radnih ljudi“. Politička
aktivizacija bila je izraz daljnje demokratizacije odnosa u društvu i kao takva ocijenjena je
pozitivnom. Sve dok nije bilo u suprotnosti s političkom linijom Saveza komunista, i
iskazivanje nezadovoljstva smatralo se prihvatljivom pa čak i konstruktivnom akcijom. S
druge strane, upravo ovakav pristup zahtijevao je jasno diferenciranje od svih onih snaga čije
se djelovanje smatralo suprotnim službenom kursu razvoja socijalističke Jugoslavije. Kao
nositelji opozicijskog djelovanja izdvojene su četiri antisocijalističke grupacije. Na prvom
mjestu bile su birokratsko-etatističke snage politički poražene na Brijunskom plenumu 1966.
godine. U borbi protiv samoupravljanja ove snage sve češće se udružuju s drugom grupacijom
– nacionalistima. Destruktivno neprijateljsko djelovanje birokratsko-etatističkih i
nacionalističkih elemenata koristi klasni neprijatelj u zemlji, koji je u stalnoj suradnji s
ustaškom, četničkom i drugom političkom emigracijom. Postojanje i djelovanje spomenutih
grupacija za jugoslavenske vlasti nije bila novost. Njihov je angažman u društvu bio stalno
prisutan, ali je ovisno o ekonomsko-političkim okolnostima bio jačeg ili slabijeg intenziteta.
Posljednja neprijateljska grupacija bila je najmlađa po vremenu nastanka i elitistička po
obrazovnoj strukturi. Po riječima vladajućih, činili su je zagovornici višepartijskog sistema
koji kritiziranjem političkog monopola Saveza komunista „jasno obelodanjuju svoje
pretenzije za preuzimanje monopolnih pozicija“.Često se kao skupni naziv za ovu grupaciju
koristio pojam humanistička ili samo inteligencija. Iako nisu bili brojni ni homogeni niti su
obnašali važne upravljačke pozicije, razvoj događaja tijekom 1968. upravo će intelektualce
učiniti najvećom opasnošću za jugoslavensku političku elitu.

ČASOPIS PRAXIS I KORČULANSKA LJETNA ŠKOLA

Jedna od stvari po kojoj se Jugoslavija razlikovala od ostalih socijalističkih zemalja bio je i

odnos režima prema kritici. Iako sve do raspada zemlje nisu postignuti demokratski standardi
Zapada, prag tolerancije prema kritici i kritičarima bio je puno viši nego na Istoku. Među
kritičarima, posebnu ulogu igrali su intelektualci. Odnos vlasti prema kritički orijentiranoj
inteligenciji mijenjao se u skladu s općim društveno-političkim promjenama u zemlji. Možda
ključni moment u tom odnosu predstavljala je smjena Aleksandra Rankovića i reforma službe
državne sigurnosti, koje se percipiralo kao glavne kočničare daljnje demokratizacije zemlje. U
skladu s proklamiranim vrijednostima samoupravnog socijalizma i sve povoljnijim
međunarodnim položajem Jugoslavije, namjera vlasti bila je tolerirati kritiku, ali je pod svaku
cijenu držati pod kontrolom. Da se ovaj proces, u koji je u startu ugrađen niz proturječnosti,
neće odvijati baš onako kako su ljudi na vlasti zamislili, bili su svjesni svi oni koji su dobro
poznavali i jugoslavenski režim, ali i jugoslavensku inteligenciju. Svoj stav na tu temu dala je
i CIA u posebnom izvještaju iz 1965. naslovljenom „Jugoslavenski intelektualci
suprotstavljaju se režimu“ koji završava riječima „dugoročno gledano, gorljivost i energičnost
karakteristični za suprotstavljanje intelektualaca režimu, uz pomoć sklonosti uvođenju
promjena u Jugoslaviji, sve će više otežavati problem nadzora“

Primjer koji na najbolji način pokazuje svu specifičnost odnosa jugoslavenskih vlasti prema
inteligenciji vezan je uz desetogodišnje razdoblje djelovanja časopisa Praxis (1964. – 1974.) i
Korčulanske ljetne škole (1963. – 1974.). To naravno ne znači da su ti odnosi u ranijem
razdoblju bili ispunjeni isključivo međusobnim razumijevanjem i uvažavanjem.57 Na samom
početku valja naglasiti da ni časopisa ni škole ne bi bilo bez odobrenja i financijske pomoći
države, tj. republike (SR Hrvatske).58 Specifičnost se sastojala upravo u tome što je cijelo
razdoblje financijsku pomoć pratila i vrlo oštra kritika od najviših političkih rukovodilaca. U
nizu optužbi izjaviti da jedan časopis „umnogome izražava modernu američku
antikomunističku struju“, a ne zabraniti njegovo izlaženje, pa čak ni prekinuti financiranje,
bilo je nezamislivo u bilo kojoj socijalističkoj zemlji osim u Jugoslaviji. U istom kontekstu
treba promatrati i fenomen Korčulanske ljetne škole. Svako ljeto Korčula je postajala centar
okupljanja najpoznatijih svjetskih filozofa, sociologa, antropologa i ostalih teoretičara.
Mogućnost da na istom mjestu i to u jednoj socijalističkoj zemlji zajedno diskutiraju marksisti
i nemarksisti, znanstvenici s komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada, također se
ubrajala u jugoslavensku specifičnost.

Već prvi broj časopisa Praxis (1964.) dao je naslutiti da je dio jugoslavenskih filozofa svoju
ulogu u društvu zamislio na nešto drugačiji način nego što je to bilo u prethodnom razdoblju.
Ako su do tada svoj angažman najvećim dijelom temeljili na diskusijama o teoretskim
pitanjima, pojavom časopisa središnje mjesto počinju zauzimati rasprave o društvenoj praksi.
Kako u samom uvodniku prvog broja pod naslovom „Čemu Praxis?“ stoji: „Pitanja o kojima
želimo raspravljati prelaze okvire filozofije kao struke. To su pitanja u kojima se susreću
filozofija, znanost, umjetnost i društveno djelovanje… Želimo da u časopisu sudjeluju svi oni
koji nisu ravnodušni prema životnim pitanjima našeg vremena.“ Međutim, upravo ovakav
pristup bio je znak za uzbunu u političkim krugovima. Dok su god filozofi diskutirali o vrlo
apstraktnim, većini nerazumljivim pojmovima, nije bilo opasnosti da bi njihova djelatnost
mogla izazvati zanimanje šire javnosti. Ali najava, u duhu mladog Marxa, „bespoštedne
kritike svega postojećeg“, shvaćena je isključivo kao početak (bespoštedne) kritike
jugoslavenske stvarnosti i onih koji su za takvu stvarnost bili odgovorni. Uostalom, to je na
vrlo izravan način najavljeno u već spomenutom uvodniku: „Smatramo da je prvenstveni
zadatak marksista i socijalista pojedinih zemalja da uz opće probleme suvremena svijeta
kritički osvjetljavaju probleme svoje vlastite zemlje. Primarni je zadatak jugoslavenskih
marksista, na primjer, da kritički raspravljaju o jugoslavenskom socijalizmu.“To nipošto nije
značilo da „kritika svega postojećeg“ predstavlja poziv na anarhiju. Naprotiv, citirajući
Marxa, filozofi su nastojali ukazati da u socijalizmu sve mora biti podložno kritici i da
marksistička dijalektika ne smije degenerirati u apologiju „svega postojećeg“ kao u
staljinizmu.
Unatoč svim citatima i argumentima, vlasti su u pisanju filozofa vidjele sve veću opasnost.
Stav da ni jedan pojedinac, društvena grupa ili organizacija ne može imati „monopol, ni
izuzetno pravo na bilo koju vrstu ili područje kritike“ shvaćen je prvenstveno kao kritika
monopolističke pozicije Saveza komunista u društvu, iz čega se onda iščitavao i nagovještaj
političkog angažmana „kritičara“. Okolnost zbog koje vlasti, uz konstantne verbalne napade,
još uvijek ne poduzimaju radikalnije poteze prema Praxisu bila je (premala) publika. Onog
trenutka kada se primijetilo da praksisovci svojim idejama i stavovima počinju izazivati sve
veće zanimanje mladih, obrazovanih, a istodobno nezadovoljnih pojedinaca, Praxis postaje
„neprijatelj jugoslavenskog socijalizma broj 1“. U skladu s tim, a posebno nakon studentskog
bunta 1968., metode obračuna uz verbalni sve više poprimaju i tzv. „administrativni“
karakter.

Na što je bila usmjerena kritika praksisovaca? Prije svega na veliku diskrepanciju između
proklamirane teorije i postojeće prakse. Činjenica da su se uvođenje privredne reforme i pad
Aleksandra Rankovića u javnosti prikazivali kao pobjeda nad konzervativnim snagama za
kritički orijentirane intelektualce nije označavala kraj, nego tek polaznu točku za nastavak još
dosljednije borbe za demokratizaciju zemlje. Glavna primjedba odnosila se na inzistiranje na
privrednoj, bez primjerene potpore društvenoj reformi. Nastojanje da se ekonomska
liberalizacija provede bez sustavne političke liberalizacije ne samo da nije bila moguća nego
je praksisovcima predstavljala najbolji argument da u Jugoslaviji staljinizam nije biosuštinski
pobijeđen niti je u potpunosti iskorijenjen. Kako ističe Zagorka Golubović, „praksisovska
kritika je bila kritika jugoslovenskog staljinizma par excellance“, jer su se jugoslavenske
vlasti ogradile od staljinizma izvana, ali se nikada nisu obračunale sa staljinizmom u vlastitim
redovima.65 Preduvjet političkoj liberalizaciji, a onda i društvenoj reformi bila je reforma
Komunističke partije (Saveza komunista), glavnog pokretačkog čimbenika u društvu.
Međutim, iako je na Osmom kongresu SKJ-a (1964.) pitanje reforme bilo na dnevnom redu,
ova tema je uskoro „zaboravljena“. Umjesto sustavne reforme, monopolistička uloga Partije
dodatno je osnažena inzistiranjem na tzv. demokratskom centralizmu. Takav politički sustav
jamčio je, prema mišljenju službene ideologije, uspjeh u daljnjoj izgradnji sistema
samoupravljanja. Naprotiv, prema mišljenju praksisovaca, svaki centralizam, pa nazivalo ga
se i demokratskim, upravo je u suprotnosti s idejom samoupravljanja koja u svojoj biti
podrazumijeva proces decentralizacije. Reformu Partije, ali i cijeloga društva trebalo je
izvršiti u skladu sa stvaralačkim i humanističkim marksizmom, čiji je antipod staljinistički
tehno-birokratski etatizam. U istinskoj socijalističkoj zajednici za kakvu su se zalagali
praksisovci, država, birokracija i svaka druga socijalno-politička i ekonomska hijerarhija
autoritativnog tipa samo su različiti oblici otuđenja i manipulacije ljudima.67 Njima treba
suprotstaviti slobodno, kritičko i kreativno mišljenje, kojeg je nosilac slobodna i samostalna
ličnost. U skladu s tim mijenja se i uloga Partije u društvu. Ona ne može biti sama sebi
svrhom, nego joj je glavni zadatak ukidanje radničke klase kao klase, a samim time i
odumiranje njezine klasnosvjesne samoorganizacije u obliku Partije. Iako su mnogi u tezama
o ukidanju partijskog monopola, a u konačnici i ukidanju same Partije, vidjeli opasnost od
stvaranja političke opozicije pa čak i uvođenja višestranačja, praksisovci su ovakve optužbe
odlučno i argumentirano demantirali.69

Kao što je spomenuto, časopis Praxis bio je kritički orijentiran prema jugoslavenskoj
privrednoj reformi od njezina samog uvođenja. Tri godine kasnije, rezultatima reforme nitko
nije bio zadovoljan. Nepronalaženje primjerenih rješenja za oporavak gospodarstva te sve
izraženiji pesimizam i besperspektivnost građana bili su dodatni motiv za još žešću kritiku.
Kako ističe Sher, „kritika svega postojećeg“ sve više se od kritike filozofije fokusirala na
kritiku politike.70 Redakciju časopisa nije pokolebala ni gotovo bezizlazna financijska
situacija uzrokovana prije svega „nerazumijevanjem“ službenih organa.

Tijekom 1968. časopis tematski u potpunosti opravdava stavove izrečene u uvodniku iz 1964.
godine. Umjesto strogo filozofskih, prevladavaju teme koje intrigiraju cjelokupnu
jugoslavensku javnost. Jedno od glavnih pitanja o kojemu su praksisovci raspravljali bila je
tržišna privreda i robno-novčani odnosi. Kako su i sami često isticali da po struci nisu
ekonomisti, ovoj temi pristupali su više s općega humanističkog aspekta. Činjenica da su
vlasti upravo u „socijalističkim robno-novčanim odnosima“ i „socijalističkom tržištu“ vidjele
izlaz iz krize, kod njih je razvilo potrebu da se više pozornosti posveti negativnim
posljedicama tih odnosa. Fenomeni poput neopravdanog bogaćenja uskog sloja ljudi,
korupcije, privrednog kriminala, propadanja poduzeća, nezaposlenosti i odlaska na rad u
inozemstvo bili su u suštinskoj suprotnosti s temeljnim vrijednostima socijalizma. Cilj
privredne reforme morao bi biti odstranjivanje preglomaznog administrativnog aparata,
nesposobnih i nestručnih kadrova, loše organizacije rada i niske produktivnosti, ali ne i
davanje monopolističkog položaja posredničkim organizacijama i centralnim bankama.
Glavna zamjerka službenoj ekonomskoj politici bilo je prepuštanje privrednog razvitka
isključivo tržišnoj logici, čiji bi konačni rezultat mogao biti urušavanje socijalizma i
uspostava klasičnog „laissez afaire“ oblika kapitalističkog društva. Kako bi se izbjegao
ovakav razvoj događaja, praksisovci rješenje vide u planiranju, ali ovaj put ne državnom,
nego društvenom. Po njihovu mišljenju, samo planiranje nije u suprotnosti sa slobodom niti
podrazumijeva njezino limitiranje. Naprotiv, sam Marx slobodu je vidio upravo u planiranju,
odnosno „u reguliranju razmjene s prirodom na racionalan način, u njenom dovođenju pod
društvenu kontrolu umjesto da se ostavi da njom vladaju slijepe sile“. Cilj je, dakle, izgraditi
društvo u kojem će se istodobno izbjeći i tržišno uvjetovan ekonomski automatizam i
centralizirano državno planiranje. Novo društvo počivalo bi naizgled na kontradikciji jer bi
čovjek bio slobodan upravo zato što bi neke temeljne pretpostavke njegove slobode bile
planski stvorene. Jedno od ponuđenih rješenja bila je tzv. autoregulacija ili autoplaniranje
proizvodnih snaga rada.74 Umjesto da se ekonomski život uređuje izvana, od strane države ili
da ga uvjetuju interesi kapitala, aktivnost proizvodnje i aktivnost planiranja postaju stvar istih
aktivista, proizvođača-samoupravljača. Tako bi autor plana (proizvođač) bio imanentan
samim proizvodnim snagama. Time bi se uspostavila potpuna ljudska kontrola nad uvjetima
proizvodnje i ekonomskog života u cjelini. Produkcija i reprodukcija kapitala prepustili bi
mjesto produkciji i reprodukciji ljudskog bogatstva.75 Preduvjet za ostvarenje ovog cilja bilo
je dosljedno provođenje ideje samoupravljanja, kako u ekonomskom (eng. selfmanagement)
tako i političkom (eng. selfgovernment) smislu. Iako se službeno Jugoslaviju i nastojalo
prikazati kao društvo radničkog i društvenog samoupravljanja, za praksisovce je to bila
ideološka pretenzija, a ne društvena stvarnost. Sve ključne odluke i dalje su bile u rukama
političke birokracije čiji je strah od gubitka vlasti bio ujedno i najveća prepreka stvarnim
promjenama u društvu.

Teško je reći jesu li napadi vladajuće politokracije na Praxis bili uvjetovani nerazumijevanjem
ili naprotiv vrlo jasnim razumijevanjem upućene kritike. Vjerojatno je bilo i jednog i drugog.
Sadržaj kritike najčešće je bio puno manje bitan od samog čina kritike. Grupa
visokoobrazovanih građana odlučila je iskoristiti svoje pravo i dužnost te javno izraziti
nezadovoljstvo jugoslavenskom stvarnošću. Za razliku od ostalih kritičara koji su
„ezopovskim“ jezikom vješto izbjegavali imenovati glavnog krivca postojećeg stanja,
praksisovci su mu dali ime i prezime – Komunistička partija. Pri tome treba naglasiti da
praksisovci nikad nisu negirali jedan vrlo važan segment djelovanja Saveza komunista, a to je
očuvanje integriteta zemlje, koji je, po njihovu mišljenju, sve ozbiljnije ugrožavao rastući
nacionalizam. Njihova osnovna namjera bila je demokratizacija društva „odozgor“, počevši
upravo od državno-partijskog aparata. Jer, kako su isticali, „u društvu ne može biti stvarne
demokracije sve dok je ona u povoju u vladajućoj partiji“.
 Kao što je i desetak godina ranije ukazivao Milovan Đilas, ključ svih problema u zemlji
predstavljali su ljudi na vlasti. Za razliku od Đilasove, Praxisova kritika došla je u potpuno
drugačijem unutarnjopolitičkom i vanjskopolitičkom trenutku. Sredinom 1950-ih Jugoslavija
je i u jednom i u drugom pogledu ulazila u svoje najprosperitetnije razdoblje. Narod je bio sve
zadovoljniji, zbog čega ni opravdana kritika nije naišla na veću potporu javnosti. Krajem
1960-ih, a posebno 1968., Jugoslavija je prolazila kroz tešku krizu kojoj ni međunarodni
aspekt nije išao na ruku. Čimbenik koji je ponajviše odredio odnos vlasti prema Praxisu i
praksisovcima bilo je sve izraženije nezadovoljstvo običnih ljudi. Ni jednoj vlasti nije ugodno
slušati kritike na svoj račun. Posebno kada se te kritike počnu citirati na transparentima
nezadovoljnih građana i u skladu s njima počnu zahtijevati promjene u društvu.

S političkog aspekta praksisovski stavovi mogu se ocijeniti kao utopistički. Prije svega, uzevši
u obzir kontekst prostora i vremena u kojem su izrečeni. S ekonomskog, oni mogu zvučati
prebanalno, ili kako je Rudolf Bičanić upravo u Praxisu napisao: „Ekonomisti drže da filozofi
plove sferama misaone spekulacije, gdje iz mnogo citata i malo fakata izvode krupne općenite
zaključke.“79 Sigurno postoji još niz kvalifikacija koje bi se mogle upotrijebiti za ocjenu
filozofije praksikovaca. Međutim, optužbe zbog kojih je časopis zabranjivan, a potom i
ukinut, zbog kojih su praksisovci izbacivani iz SK-a, a zatim i s posla, nisu imale težište u
filozofskoj ili znanstvenoj argumentaciji. Njihov cilj bio je vrlo jasan i jednostavan.
Protivnika je trebalo javno prokazati, optužiti, a potom i primjereno kazniti. Iskrivljavanje
činjenica, laž ili difamacija bile su samo neke od metoda za kojima Partija nije posegnula prvi
put.

Od prvog broja objavljenog u rujnu 1964., Praxis je bio predmet napada najviših partijskih
organa i visokopozicioniranih partijskih dužnosnika. Međutim, nekonzistentnost u sadržaju
kritike jedan je u nizu dokaza da cilj napada nije bila obrana „ugroženog“ socijalizma, nego
obrana vlastite monopolističke pozicije u jugoslavenskom društvu. Kako inače objasniti
činjenicu da se zbog istih stavova Praxis napadalo i s ekstremno desnih i s ultralijevih
pozicija. Do 1968. i studentskih demonstracija praksisovce se uglavnom nastojalo prikazati
kao političku opoziciju koja se od bivših staljinista pretvorila u profesionalne antikomuniste.
Termin „profesionalni“ podrazumijevao je da su za svoju djelatnost bili i plaćeni, a Vladimir
Bakarić „otkriva“ i izvor financiranja: „To je sve pod američkim rukovodstvom, neću reći
državnim, postoji naime za to jedan poseban fond financiran od reakcionarnih krugova.“82
Upravo će Bakarić postati jedan od najangažiranijih sudionika obračuna s praksisovcima.
Tijekom 1966. on je u dva navrata dao nagovijestiti da se taj obračun neće svoditi samo na
teoretsko nadmudrivanje. Prvo je u travnju na sjednici GK SKH Zagreb zamjerio partijskim
intelektualcima što im „pred nosom praksisovci vrše ideološku diverziju“, a potom im dao i
savjet: „Treba vam reći da praksisovce treba udariti željeznom štangom po glavi! Dajte se
konačno trgnite i pružite dostojan otpor tim neprijateljima Partije i našeg socijalizma! Što
čekate?!“ U lipnju iste godine prvi čovjek hrvatskih komunista inicirao je oduzimanje već
dodijeljene Republičke nagrade „Božidar Adžija“ za znanost dvojici urednika Praxisa, Gaji
Petroviću i Milanu Kangrgi.

Praksisovska „kritika svega postojećeg“ okarakterizirana je isključivo kao „negacija svega

postignutog“.85 Prema mišljenju Edvarda Kardelja, vodećeg partijskog ideologa, destrukcija
privredne reforme i samoupravnog socijalizma ima u konačnici za cilj restauraciju starog
buržoaskog društva.86 U tom povratku na staro praksisovci se, po Kardeljevu mišljenju,
pozicioniraju kao buduća vodeća politička grupacija u zemlji. Locirani su čak i mjesto i
vrijeme pokušaja da se heterogena grupacija humanističkih intelektualaca preobrazi u
organiziranu političku opoziciju. Kako su tvrdile vlasti, za tu svrhu trebao je biti iskorišten
jedan sastanak lokalnih (srbijanskih) časopisa održan u proljeće 1967. u Leskovcu. Tema
savjetovanja bila je Kulturna politika i putevi i zadaci razvoja kulture u provinciji, što je
trebalo poslužiti kao povod raspravi o stanju u kulturi u uvjetima privredne reforme. Grupa
filozofa – praksisovaca, u funkciji predstavnika beogradskog časopisa Filozofija, nastupila je
vrlo kritički. Glavna primjedba upućena je nastojanju da tržišni mehanizmi reguliraju sve
odnose u društvu, a posebno odnose u kulturi. Jedan od načina da se spomenuti odnosi
promijene zahtijevao je redefiniranje položaja i uloge intelektualaca u društvu. U skladu s tim
predloženo je osnivanje posebnog udruženja intelektualaca izvan postojećih (službenih)
udruženja. Ovaj prijedlog, okarakteriziran kao pokušaj aktivnog izlaska na političku scenu,
izazvao je oštru osudu društveno-političkih organizacija u SR Srbiji.

Krajem 1967. i početkom 1968. intenziviraju se rasprave o sve izraženijoj polarizaciji između
vlasti i inteligencije.89 Intelektualce, a posebno filozofe napadalo su da kritikom privredne
reforme samo nastoje obraniti svoj materijalni položaj i povlastice u društvu. Novouvedeni
zakoni tržišnog poslovanja utjecali su na smanjenje državnih dotacija za djelatnosti iz
područja kulture. Po mišljenju ljudi na vlasti, velik broj kulturnih radnika je zbog toga izlaz
počeo tražiti u povratku na stari centralistički model državnog intervencionizma. Edvard
Kardelj pojasnio je da se gubici ne odnose samo na materijalne privilegije, nego i na
raspodjelu političke vlasti u društvu.90 Pojedine grupacije osjećaju se gubitnicima u procesu
demokratizacije i deetatizacije društva. Uz birokraciju i tehnokraciju, to se po njegovu
mišljenju prije svega odnosi na „dio inteligencije naročito u oblasti kulture koji želi da bude
vezan za budžet, za državnu vlast, jer je u budžetu izvor velike političke snage za čitav sloj
inteligencije koja preko budžeta i državne političke snage želi da utiče na raspodjelu u
društvu“.91 U kritikama na račun inteligencije sve više počinju prevladavati termini
unitarizam, etatizam i centralizam. Drugim riječima, praksisovce se (kao dio humanističke
inteligencije) počinje optuživati za nešto na što su upravo oni najglasnije upozoravali.
Zanimljivo, i dvije godine ranije, 1966., napadi na praksisovce dovodili su se u vezu s borbom
protiv centralističko-etatističkih tendencija. Međutim, u tom trenutku s potpuno suprotnih
pozicija nego 1968. godine. Praksisovci, koje se tada percipiralo kao predstavnike liberalne
opcije, po mišljenju mnogih bili su tek kolateralne žrtve obračuna s Aleksandrom
Rankovićem. Udarom i na „jedne“ i na „druge“ nastojalo se ne poremetiti ravnotežu snaga i,
što je najvažnije, učvrstiti ulogu Partije kao jedinog arbitra u društvu.

Istodobno s kontinuiranim i sve žešćim napadima u zemlji, Praxis i praksisovci izazivaju sve
veći respekt u inozemstvu. Suprotno stavovima domaćih političara da praksisovci svojom
kritikom potkopavaju temelje samoupravnog socijalizma, strani stručnjaci smatrali su upravo
filozofiju praksikovaca najboljim reprezentom jugoslavenskog „eksperimenta“. „Povijest
praksisovaca u jednom je vrlo važnome smislu dio povijesti jugoslavenske revolucije. Upravo
su oni, a ne ‘službeni’ protagonisti, najprimjerenije i najrječitije prikazali ideale
jugoslavenskog eksperimenta međunarodnoj zajednici i samoj Jugoslaviji.“93 Čak i sama
mogućnost kritičkog, u određenoj mjeri i opozicijskog izražavanja, smatrala se važnim
argumentom koji je potvrđivao ovu tezu.

Ugledu Praxisa bitno je pridonijela odluka da časopis od 1965. dobije i svoje međunarodno
izdanje u kojem bi se objavljivali tekstovi na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku.
Vrlo brzo se časopis našao na policama svih važnijih knjižnica u svijetu, a o njegovoj
raširenosti i popularnosti govori i podatak o 1850 pretplatnika izvan Jugoslavije.95 Krajem
1966. i početkom 1967. redakcijski savjet časopisa, koji su do tada činili jugoslavenski
filozofi, popunjen je uglednim svjetskim intelektualcima. Ono što je posebno važno, među
njima su se našla neka od najpoznatijih imena kako sa Zapada (Ernst Bloch, Erich Fromm,
Jürgen Habermas, Lucien Goldman, Herbert Marcuse i dr.), tako i s Istoka (Leszek
Kolakowski, Karel Kosik, György Lukács, Ivan Varga i dr.).96 Osnivanje savjeta nije bila
samo stvar prestiža, iako ni to nije bio zanemariv čimbenik. Prema riječima jednog od
urednika časopisa Milana Kangrge, već uključivanje filozofa iz svih jugoslavenskih republika
bio je smišljen potez. Širenjem djelatnosti časopisa na cijelu zemlju težina potencijalnih
napada raspodijelila bi se na sve republičke centre.97 Imajući u vidu sve aktivniju ulogu
Jugoslavije u svijetu, ali i svojevrsnu financijsku ovisnost o zapadnim demokracijama,
inozemni članovi savjeta trebali su u slučaju napada biti jamac međunarodne potpore. Prema
neslužbenim informacijama strah od negativnog imidža Jugoslavije svakako je bio jedan od
razloga što unatoč vrlo oštrim kritikama ni jedan praksisovac nije završio u zatvoru i što se
deset godina toleriralo izlaženje časopisa.

Za razliku od Zapada, socijalistički Istok je na Praxis gledao s puno više nepovjerenja pa i

otvorene netrpeljivosti. Jugoslavenske praksisovce smatralo se filozofskim revizionistima. U
sklopu „imperijalističke reakcije“ pod vodstvom SAD-a, njihovim se zadatkom smatralo
razbijanje komunističkog pokreta iznutra. Jedan od tipičnih napada na časopis i općenito
praksikovsku filozofiju objavljen je u vodećem sovjetskom filozofskom časopisu Voprosi
filosofii (Pitanja filozofije), br. 12 iz 1968. godine. Autor teksta, ugledni sovjetski filozof D. I.
Česnokov99 u praksisovskom „zloglasnom zahtjevu za slobodom kritike“ vidi u stvari zahtjev
za neograničenom kritikom marksizma-lenjinizma. Pozivajući se na Lenjinove riječi kako je
„sloboda velika riječ, ali pod zastavom slobode industrije vodili su se razbojnički ratovi, a pod
zastavom slobode rada, pljačkali su radne ljude“, Česnokov u suvremenim zahtjevima za
slobodom kritike vidi isključivo „slobodu za širenje buržoaskih predrasuda i
antisocijalističkih pogleda“.100 Velika opasnost prijeti od „organske“ povezanosti filozofskog
s političkim revizionizmom, što po njegovim riječima najbolje potvrđuju događaji u
Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. godine. S obzirom na to da je ovaj uvodnik pisan
nakon vojne intervencije i izravnog miješanja u unutarnjopolitičke odnose u Čehoslovačkoj,
zanimljivi su stavovi sovjetskog filozofa o odnosu socijalizam – humanizam. Za njega je
parola o „humanom socijalizmu“ „jedna od osnovnih parola suvremenog revizionizma uopće i
antisocijalističkih snaga, koje se maskiraju u socijalizam, a koje računaju na ‘mirnu’
kontrarevoluciju u socijalističkim zemljama“.101 U tom kontekstu Česnokov vidi i
opravdanje vojnih intervencija u Mađarskoj i Čehoslovačkoj: „Borba za socijalizam je duboko
humana iako ta borba ne može a da ne bude povezana s revolucionarnim nasiljem u različitim
formama protiv snaga i brani

laca starog svijeta. To je jedan od izraza klasne prirode socijalističkog humanizma, koji je
suprotan predburžoaskom i buržoaskom humanizmu.“

Začuđujuće su sličnosti u sadržaju napada sovjetskog filozofa, nekada visokopozicioniranog

političkog dužnosnika Staljinova režima i napada jugoslavenskih političara kao što su Miko
Tripalo, Edvard Kardelj i Vladimir Bakarić. Tim više što se upravo njih trojicu doživljavalo
kao nositelje liberalne struje u SKJ-u. Gotovo na isti način kao i Česnokov i oni su u
slobodnoj kritici vidjeli isključivo kritizerstvo, a u povezanosti filozofskog i političkog
revizionizma nastojanje praksisovaca da dođu na vlast i uspostave stari „buržoaski“ režim.
Tekst u sovjetskom časopisu još je jednom ukazao i na nedo- sljednosti u kritikama
praksikovske filozofije. Istodobno (kraj 1968.) dok se u Jugoslaviji praksisovce napadalo kao
nositelje ultralijevih ideja, u sovjetskom časopisu jasno se daje do znanja da se radi o desnom
revizionizmu, a ne lijevom, kao što je to npr. maoizam. Slični stavovi ili bolje rečeno napadi
mogli su se čuti i od filozofa ostalih zemalja Varšavskog pakta. Naravno, riječ je o službenim
stavovima. To ne znači da i u tim zemljama nije bilo onih koji su se slagali s razmišljanjima
jugoslavenskih praksisovaca. Nažalost, neki su upravo zbog tog filozofskog „krivovjerja“
imali problema s vlastima. Mađarski filozofi koji su 1968. na Korčulanskoj ljetnoj školi
potpisali protest protiv intervencije na Čehoslovačku, partijski su kažnjeni. Puno gore je po
riječima Zagorke Golubović prošlo nekoliko intelektualaca u SSSR-u. Zbog toga što su im u
kućnim bibliotekama pronašli primjerke časopisa Praxis, osuđeni su na kazne zatvora u
trajanju od 3 do 5 godina.

Dok je časopis Praxis bio mjesto susreta jugoslavenskih i brojnih svjetskih filozofa i
teoretičara u virtualnom, Korčulanska ljetna škola je to bila u stvarnom svijetu. Škola je
prvotno zamišljena kao ljetni seminar s ciljem dodatnog obrazovanja nastavnika filozofije i
sociologije u srednjim školama te drugih zaposlenika u različitim ustanovama (novinarstvo,
instituti, radnička sveučilišta i sl.). Uz domaće, od samog početka bio je plan za predavače
zvati i strane znanstvenike i stručnjake. Upravo neočekivano velik odaziv stranaca, kako
predavača tako i studenata, odredio je smjer u kojem će se škola razvijati. U deset godina
postojanja104 Korčulanska ljetna škola postala je jedan od najpoznatijih svjetskih filozofskih
simpozija. Kao i u časopisu, sudjelovanje u školi omogućeno je svima zainteresiranima. Na
jednome mjestu, potpuno ravnopravno i u atmosferi uzajamnog uvažavanja raspravljali su
predstavnici različitih filozofskih, ali i ideološko-političkih uvjerenja. U raspravi su se za
istim stolom mogli tako naći jedan teolog, marksist, hajdegerovac i fenomenolog. Upravo
zbog takve opuštene i tolerantne atmosfere, velikim dijelom uvjetovane i mediteranskim
ambijentom, francuski filozof Henri Lefebvre je sudjelovanje na Korčulanskoj ljetnoj školi
nazvao „dionizijskim socijalizmom“.105 Zbog svih navedenih specifičnosti škola je izazivala
veliko zanimanje jugoslavenskih i inozemnih medija. Pošto je rukovodstvo škole bilo ujedno i
rukovodstvo Praxisa, njezin imidž u jugoslavenskoj je javnosti bio usko povezan s odnosom
prema časopisu. Između ostalog, najvažniji materijali iz rada škole svake su se godine
objavljivali u jugoslavenskom i međunarodnom izdanju Praxisa. Najčitanije jugoslavenske
novine i najpopularniji TV i radioprogrami su po tom pitanju pokušavali biti što
pragmatičniji, nastojeći se ne konfrontirati sa službenim stavovima. Naravno, bilo je i onih
koji su po službenoj dužnosti bili vrlo kritički pa i napadački orijentirani (npr. Komunist,
Socijalizam, ali i Vjesnik i Politika). U svakom slučaju, Korčulanska ljetna škola u
jugoslavenskoj javnosti nije bila dovoljno predstavljena niti se valorizirala kao internacionalni
događaj prvorazrednog značaja. Toga su puno svjesniji bili inozemni mediji, koje je
podjednako fascinirao sastav sudionika, kao i činjenica gdje (Jugoslavija) se škola održavala.
Radilo se o potencijalu koji su jugoslavenske vlasti odlučile ignorirati. U protivnom bi bili
prinuđeni jugoslavenskoj javnosti objasniti kontradikciju da su za međunarodni ugled zemlje
velikim dijelom zaslužni upravo „neprijatelji jugoslavenskog socijalizma broj 1“.

Godine 1968., na 150. godišnjicu rođenja Karla Marxa, tema ljetne škole bila je „Marx i
revolucija“. Bila je to najposjećenija sesija s oko 500 sudionika. Škola se održavala u ozračju
svjetskoga studentskog pokreta pa je prisutnost dvjestotinjak, uglavnom inozemnih studenata
izazivala posebno zanimanje. Dogodio se čak i mali incident, koji je dodatno pridonio
publicitetu skupa. Skupina jugoslavenskih studenata predvođena Šimom Vranićem107 jedne
je noći crvenom bojom ispisala zidove korčulanskih kuća i crkava političkim parolama
(„Marx i revolucija“, „Komunistička omladina“ itd). Ovaj „revolucionarni čin“ trebao je biti
shvaćen kao nastavak studentskog aktivizma započetog u lipnju iste godine. Međutim, lokalne
vlasti i mještani shvatili su ga prije svega kao čin vandalizma, zbog čega je umalo došlo do
otkazivanja gostoprimstva cijelom projektu Korčulanske ljetne škole. Većina profesora,
posebno jugoslavenskih, također je osudila postupak. Unatoč potpori koju su davali
studentima dva mjeseca ranije, organizatori su smatrali da škola mora zadržati renome
ugledne međunarodne institucije, a ne pretvoriti se u centar studentskog pokreta. Iako studenti
ovaj put nisu bili zadovoljni ponašanjem svojih profesora, pitanje je bi li se škola održala još
šest godina da su organizatori postupili drugačije.

Uz brojne studente, 1968. su na Korčuli prisutni i neki od najuglednijih svjetskih filozofa

poput Ernsta Blocha, Jürgena Habermasa, Luciena Goldmana i Normana Birnbauma. Ipak,
najviše pažnje izazvao je dolazak tadašnje filozofske zvijezde, „oca“ Nove ljevice i „gurua“
studentskog pokreta, američkog profesora Herberta Marcusea. Iako su diskusije bile
posvećene Marxovu djelu, utjecaj aktualnih događanja u svijetu osjetio se gotovo u svakom
izlaganju. Za razliku od Habermasa koji je svojom ocjenom studentskog pokreta kao
simboličkog čina ostao dosljedan pesimizmu Frankfurtske škole, Marcusea (također
„frankfurtovca“) su upravo studenti nadahnuli na redigiranje nekih svojih prije izrečenih
stavova.110 U studentskom aktivizmu on je vidio nadu da mogućnost radikalne promjene
čovjeka i društva ipak ne mora predstavljati utopiju. U skladu s tim, radnička klasa ostaje
subjekt revolucionarne akcije, ali ključna uloga u razvijanju revolucionarne svijesti po
Marcuseovu mišljenju više ne pripada partiji, nego inteligenciji i studentskom pokretu.111
Potencijal neinstitucionaliziranih oblika djelovanja, a posebno potrebu redefiniranja uloge
inteligencije u društvu naglašavali su i jugoslavenski filozofi. Međutim, za razliku od
Marcusea, oni su zastupanjem ovakvih stavova dobili i vrlo konkretnog i moćnog neprijatelja.
Upravo poučeni vlastitim iskustvom, praksisovci svoj optimizam ne pretvaraju u euforiju,
nego ga nastoje racionalizirati upozorenjem da se vladajuće oligarhije ni na Zapadu ni na
Istoku neće tako lako pomiriti s gubitkom moći. U tom smislu gotovo su zloguko proročanski
zvučale riječi koje je Danko Grlić izgovorio tijekom rasprave: „No da bi se to spriječilo, da bi
se onemogućilo ovo buđenje, ova nova perspektiva ljudskom djelovanju, pokreće se
izvanredni aparat i pri tom se, i u ideologiji i u praksi, ne preza ni od čega.“112 Praksa, u
kojoj se zbilja neće prezati ni od čega, nastupila je prije nego što su mnogi očekivali. Dana 21.
kolovoza vojne trupe pet zemalja Varšavskog pakta izvršile su agresiju na Čehoslovačku.
Time su zaustavljene demokratske promjene kojima su Česi i Slovaci u svojoj zemlji krenuli
u izgradnju „socijalizma s ljudskim likom“. Službeni rad škole je prekinut, a sudionici su već
21. kolovoza ujutro potpisali protestni apel svjetskoj javnosti. Zbog načelnog stava da
prvenstvo u informiranju javnosti o novonastaloj situaciji ima Partija, ovaj protest prošao je
gotovo nezapaženo u jugoslavenskim medijima. Zahvaljujući dopisniku Agence France-
Presse (AFP), apel su objavile francuske novine. Sa simpozija je poslan i brzojav preds
jedniku Titu u kome ga se moli da uloži svoj ugled u prilog Čehoslovačke. Studenti,
razočarani ponašanjem starijih kolega u vezi s ranije spomenutim incidentom, odlučili su se
na samostalnu, ovaj put ne tako revolucionarnu akciju. Protestni brzojav i brzojav solidarnosti
poslali su Centralnom komitetu Komunističke partije SSSR-a, odnosno Centralnom komitetu
Komunističke partije Čehoslovačke.

Događanja u Čehoslovačkoj krajem kolovoza 1968. na trenutak su u drugi plan gurnula

rasprave o (ne)funkcioniranju jugoslavenske privredne reforme i političkog sistema
socijalističkog samoupravljanja. To ne znači da se na kritike, a posebno kritičare zaboravilo.
Naprotiv, sve što se tijekom 1968. događalo u svijetu, od studentskih demonstracija i
„Praškog proljeća“ do intervencije na Čehoslovačku, učvrstilo je kod jugoslavenskih vlasti
stav o potrebi još dosljednijeg obračuna s nositeljima kritičkog mišljenja. Mogućnosti i
posljedice izvaninstitucionalnog i opozicijskog djelovanja shvaćene su kao opomena. Razvoj
situacije u Čehoslovačkoj za Jugoslaviju je bio posebno „inspirativan“. Unatoč
nedvosmislenoj osudi agresora, sva događanja u toj zemlji uoči agresije nisu ocijenjena
isključivo pozitivnima. Velikim propustom smatrala se upravo „nebudnost“ prema
opozicijskom djelovanju, koje je pod krinkom obrane komunizma iskorišteno i kao glavni
motiv intervencije. U kritikama čehoslovačkog društva, jugoslavenske vlasti su vidjele puno
sličnosti s onima na račun jugoslavenskog društva. Dvadesetak dana nakon vojne intervencije,
Vladimir Bakarić ukazuje upravo na te sličnosti: „Rukovodstvo Čehoslovačke bilo je na staroj
liniji i kako nisu imali nikakve koncepcije što treba učiniti, jačala je kritika, pomalo
liberalističko-zapadna. Ovdje bih to usporedio s našom praksisovskom kritikom, koja nije
samo liberalističko-zapadna, već – iako ima jaku primjesu crvene boje na sebi – koncepcija
prodiranja u socijalizam sa strane Zapada.“116 Iako se Jugoslavija nalazila u bitno drugačijem
geopolitičkom položaju, čehoslovački primjer s tragičnim epilogom jugoslavenske su vlasti
shvatile kao upozorenje. Bez unutarnjopolitičke stabilnosti nije bila moguća ni stabilnost na
vanjskopolitičkom planu. Uz obranu društvenog poretka (sinonim za očuvanje političkog
monopola Saveza komunista i njegovih vodećih pojedinaca), obračun s kritičarima režima
dobio je tako nakon 21. 8. 1968. još jedno opravdanje – očuvanje suvereniteta zemlje. Tri
godine kasnije upravo je taj vanjski „pritisak“ iskorišten u obračunu s „unutrašnjim
neprijateljem“, ovaj put hrvatskim „nacionalistima“. I opet su „bauk“ bili Sovjeti, tj. Brežnjev,
koji Titu telefonski izražava zabrinutost stanjem u Jugoslaviji i ujedno nudi pomoć.
Pretpostavljajući karakter eventualne sovjetske pomoći, Titonaglašava da ne želi biti
jugoslavenski Dubček i ustraje na odlučnijem obračunu sa svim neprijateljima socijalizma.
Časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola postaju u drugoj polovini šezdesetih godina
dvadesetog stoljeća žarište kritičkog promišljanja onoga što se nazivalo jugoslavenski
samoupravni socijalizam. Međutim, unatoč ugledu koji su časopis i škola uživali u stručnim
krugovima, njihov utjecaj na širu jugoslavensku javnost bio je minimalan. Osim diskursa
nerazumljivog većini „običnih“ građana, glavni razlog tome bio je negativistički odnos
jugoslavenskih vlasti. U medijima, koji su još uvijek dovoljno kontrolirani, većina informacija
koje su se o praksikovskoj filozofiji mogle pročitati bile su negativno intonirane. Kao rezultat
dobro osmišljene političko-medijske kampanje, percepcija praksisovaca u javnosti mijenja se
od kritičara prema nositeljima i inicijatorima nepravilnosti u društvu.

Vodeći računa o reakcijama prosječnoga građanina, prije svega radnika, vlasti su zanemarile i
podcijenile jednu grupaciju koja se u mnogo stvari nije uklapala u jugoslavenski prosjek.
Riječ je o brojčano rastućoj, ali i sve nezadovoljnijoj populaciji visokoobrazovanih mladih
ljudi, tj. studentima. Svjesni problema koji ih okružuju i nepovjerljivi prema rješenjima onih
koji su ih u te probleme doveli, studenti upravo u praksisovskim kritikama pronalaze
nadahnuće za aktivizam koji će sadržajem i formom iznenaditi cijelu Jugoslaviju. Činjenica
da su praksisovci bili i sveučilišni nastavnici dodatno je onemogućivala vlasti da
konstrukcijama i dezinformacijama uspiju studente držati pod kontrolom, kao što im je to
uspijevalo s ostatkom javnosti.
TREĆE POGLAVLJE – KLASIĆ

1968. I STUDENTI: „BUDIMO REALNI – TRAŽIMO NEMOGUĆE“

U pismu Karlu Jaspersu iz lipnja 1968. Hannah Arendt je između ostalog napisala: „Čini mi
se da će djeca u idućem stoljeću jednom učiti o 1968. onako kao što smo mi učili o 1848.“1
Dok će za većinu stanovništva 1968. biti godina kao i svaka druga, intelektualci su joj
pridavali puno veće značenje. Dijelom zbog onoga što se već u tom trenutku događalo, a još
više zbog očekivanih posljedica. U stvaranju osjećaja „posebnosti“ ‘68. ključnu ulogu igrali
su studenti. Iskazivanjem nezadovoljstva svijetom u kojem žive, studenti su pokrenuli bunt u
kojem su se međusobno nadopunjavale socijalne i političke poruke i zahtjevi. Činjenica što su
se studentski protesti gotovo istodobno događali u najrazvijenijim i najnerazvijenijim
zemljama, na svim kontinentima i u svim političkim sistemima učinila je ovaj bunt globalnim
fenomenom. To što aktivnosti nisu bile dirigirane iz jednog centra i što su često uvjetovane
nizom specifičnih okolnosti samo je potvrda da se radilo o jednoj novoj, nepredvidljivoj, ali i
nezanemarivoj energiji. Studentski aktivizam iz 1968. dijelom je posljedica nekoliko
čimbenika čiji bi zajednički nazivnik mogao biti nezadovoljstvo. Ono što je zajedničko svim
protestnim aktivnostima, bez obzira na društveno-političko uređenje države u kojoj su se
odvijali, jest nezadovoljstvo studentskim standardom. To se prije svega odnosilo na
egzistencijalne kategorije poput smještaja, prehrane ili stipendija. Osim toga, studenti širom
svijeta traže reformu visokoškolskog obrazovnog sustava, koja bi između ostalog
podrazumijevala modernizaciju nastave i aktivniju ulogu studenata u „upravljanju“
sveučilištem. Međutim, nezadovoljstvo nije bilo usmjereno isključivo na probleme studentske
populacije. Kao mladi, obrazovani i misleći ljudi, studenti su svjesni da njihovi problemi nisu
izolirane pojave te da u skladu s time i rješenja mogu biti samo produkt puno šireg društvenog
angažmana. Jedna od pojava koju se počinje doživljavati kao generator niza različitih
problema u modernom svijetu je sve izraženiji militarizam. Na praksu da prednost u
rješavanju (međunarodnih) problema imaju vojne, a ne mirovne inicijative mladi su gledali sa
sve većom zabrinutošću. Tragične i još uvijek prisutne posljedice Drugoga svjetskog rata
smatrali su dovoljnim razlogom da pod svaku cijenu spriječe njihovo ponavljanje. Otuda i
njihov sve učestaliji angažman u raznim mirovnim organizacijama i aktivnostima poput
kampanje za nuklearno razoružanje ili protesta protiv rata u Alžiru.2 Unatoč činjenici što u
svijetu u kojem su živjeli nije nedostajalo motiva za izražavanje nezadovoljstva, događaj koji
se pretvorio u „katalizator za mobilizaciju“ bio je Vijetnamski rat. Na njega se vrlo brzo
prestaje gledati kao samo još jedan u nizu oružanih sukoba u svijetu. Činjenica da je malu i
nerazvijenu zemlju, bez objektivno opravdanog razloga napala najmoćnija i najbogatija
država na svijetu, bila je dovoljna da ovaj sukob poprimi višestruku simboliku. U skladu s tim
i antiratni prosvjedi bili su različito motivirani. Mladi u Europi, čije države nisu bile izravno
uključene u rat, nadahnuće za prosvjede najvećim su dijelom tražili u humanističkim
vrijednostima poput antiimperijalizma, antimilitarizma ili dekolonizacije. I u Zapadnoj, ali
posebno u Istočnoj Europi protesti su i naglašeno antiamerički, a potpora vijetnamskom
narodu ujedno je i potpora komunističkoj braći.4 Japanski studenti na Vijetnamski su rat
gledali kroz prizmu Japansko-američkog sporazuma o sigurnosti (Treaty of Mutual
Cooperation and Security, 1960.), koji je po njihovu mišljenju predstavljao prijetnju uvlačenju
Japana u ovu američku „imperijalističku avanturu“ u Aziji.5 Najglasniji u osudi bili su oni
koji su posljedice rata osjećali najizravnije. Uz stav da njihova vlada postupa pogrešno, jedan
od važnijih pokretača protesta mladih Amerikanaca bio je mobilizacijski poziv. Ovaj razlog
posebno je došao do izražaja nakon što je predsjednik Johnson ukinuo mogućnost studentske
odgode mobilizacije zbog poslijediplomskih studija. Na taj način samo tijekom 1968.
mobilizirano je oko 150 tisuća postdiplomanata.6 Bez obzira na jedinstven zajednički cilj,
antiratni protesti razlikovali su se po sadržaju i masovnosti. Od pojedinačnih spaljivanja
mobilizacijskih poziva i štrajkova glađu američkih studenata7 do masovnih studentskih
demonstracija po ulicama europskih gradova (npr. protestni marš britanskih studenata ulicama
Londona u organizaciji „Vietnam Solidarity Campaign“)8.

Događaj koji je možda na najbolji način sublimirao studentski antiratni aktivizam i

internacionalizam odigrao se u Zapadnom Berlinu. U organizaciji Saveza socijalističkih
studenata Njemačke 17. i 18. veljače 1968. na Tehnološkom univerzitetu održan je „Vietnam
Congress“. Više od 5 tisuća studenata i ostalih antiratnih aktivista iz cijeloga svijeta na ovom
su kongresu izrazili solidarnost s vijetnamskim narodom. Nakon zatvaranja kongresa, studenti
su, uz potporu brojnih građana, krenuli u protestni marš berlinskim ulicama, noseći slike Che
Guevare i Rose Luxemburg, kličući ime Ho Ši Mina.9 Iako su u prvom planu „Vietnam
Congressa“ bile rasprave o ratu u Vijetnamu, kongres se pretvorio i u mjesto razmjene
iskustava i upoznavanja s različitim oblicima i taktikama protestnih aktivnosti. Vijetnamski
rat postao je globalno iskustvo, a antiratna kampanja ujedinila je studente iz najrazličitijih
životnih sredina. Različita podrijetla uvjetovala su i određene specifičnosti u studentskom
aktivizmu. Studenti reagiraju na nepravde bez obzira u kojem se dijelu svijeta događaju. Prije
svega, oni reagiraju na nepravde kojima su bili neposredno izloženi. Studenti razvijenih
zemalja Europe i Sjeverne Amerike uzrokom svih problema smatrali su ekonomsko-politički
sustav liberalnog kapitalizma. Za razliku od njihovih roditelja kod kojih je novo, kako
Hobsbawm ističe, „zlatno doba“10 izazivalo osjećaj stabilnosti i blagostanja, kod mladih je
generacija ono prije svega izazivalo osjećaj posvemašnjeg prezira, koji je s vremenom
evoluirao u razne oblike otpora konformističkom i potrošačkom društvu, autoritarnim i
tehnokratskim strukturama te svakoj vrsti nasilja i eksploatacije. U tom kontekstu na udaru se
našlo i visoko školstvo. Po mišljenju nezadovoljnih studenata, sveučilište je postalo važna
poluga kapitalističkog društva, kao logistička potpora ekspanziji privrednog i, u okolnostima
Hladnog rata ne manje važnog, vojnog sustava.

Filozofsku podlogu antikapitalističkim stavovima mladi su pronalazili u Novoj ljevici,

pokretu koji je krajem 1950-ih i posebno tijekom 1960-ih pokušavao pronaći odgovor na
nepokretnost ljevičarskih političkih snaga u odnosu na razvijeno industrijsko društvo.11
Teoretska promišljanja novoljevičara poput Herberta Marcusea ili C. Wright Millsa mladi su
pokušali živjeti. Kako slikovito ističe Theodore Roszak, mladi su „odnijeli pobunu s pisaćih
stolova odraslih. Iščupali su je iz knjiga i časopisa koje je stvorila jedna starija generacija i
pretvorili u stil života. Hipoteze starijih nezadovoljnika pretvorili su u eksperimente iako
često bez volje da prihvate poraz kao mogući ishod svakog istinskog eksperimenta.“12
Svojom energijom, brojnošću i organiziranošću mladi, prije svega studenti, postaju jezgra
pokreta Nove ljevice. Umjesto u radničkoj klasi, čija je revolucionarnost „kupljena“
blagodatima potrošačkog društva, novoljevičari „grobare kapitalizma“ počinju tražiti upravo u
studentima. Prezir prema društvu podrazumijevao je i prezir prema onima koji su stvorili i
održavali takvo društvo. Mladi su se, i ne samo na simboličnoj razini, pobunili protiv svojih
roditelja. Na jednoj strani barikada stajali su „stariji“ kojima je trenutačni društveno-politički
sustav pružao stabilnost i sigurnost o kakvoj su u mladim danima mogli samo sanjati. Na
drugoj strani bile su nove generacije za koje sama spoznaja da žive u puno boljem svijetu od
onog kakvog njihovi roditelji nisu očekivali nije bila dovoljan razlog za zadovoljstvo. Razlike
u potrebama, navikama i mogućnostima, ali i sve veći broj obrazovanih mladih ljudi u društvu
činili su generacijski jaz sve izraženijim. Tijekom 1960-ih taj jaz prerasta u otvoreni
generacijski sukob, a po mišljenju nekih sociologa to je i bio jedan od glavnih uzroka
studentskih pokreta 1968. godine.13 Theodore Roszak u nizu antagonizama tijekom pariškog
svibnja 1968. naglašava važnost upravo tog (među)generacijskog: „Ako studenti marširaju na
barikade u pobunjeničkim tisućama, njihovi oprezni roditelji marširaju na strani statusa quo u
desecima tisuća i u milijunima glasaju za generala (de Gaullea) i menadžersku elitu koju je on
regrutirao iz Ecole polytechnique da bi upravljao novim francuskim obiljem.“14 Uz niz
općeprihvaćenih, internacionalnih motiva kao što su antimilitarizam, antiimperijalizam i
antikapitalizam, veliki utjecaj na karakter protesta imao je i niz specifičnih, „domaćih“
problema. Kao što je već spomenuto, japanski su studenti zabrinuti za perspektivu svoje
zemlje s obzirom na Japansko-američki sporazum o sigurnosti. Kritike diktatorskih režima u
Grčkoj i Španjolskoj činile su važan segment studentskih prosvjeda u tim zemljama, fašistička
prošlost i uloga njihovih roditelja u njoj intrigirali su studente u Njemačkoj i Italiji, dok je
prosvjed flamanskih studenata protiv francuskog jezika na Sveučilištu u Leuvenu bio
specifičan belgijski nacionalni problem.15 Za razliku od studenata na Zapadu, studenti u
Istočnoj Europi ne zahtijevaju radikalnu promjenu političkog sustava, nego „popravljanje“
postojećeg sustava. Manjak sloboda u društvu, autoritarizam partijskih oligarhija i prevelik
utjecaj birokracije samo su neki od problema za koje se smatralo da predstavljaju opstrukciju
istinskog socijalizma. Uz sveprisutan zahtjev za demokratizacijom socijalizma, i u ovim su
zemljama studentski prosvjedi motivirani i nizom autohtonih pojava. U Čehoslovačkoj su
studenti 1968. davali potporu novoizabranom političkom rukovodstvu i aktivnostima
usmjerenima izgradnji „socijalizma s ljudskim likom“. Naravno, situacija se radikalno mijenja
nakon gušenja Praškog proljeća, a jedan od najekstremnijih izraza studentskog nezadovoljstva
novonastalom situacijom predstavlja samospaljivanje studenta Jana Palacha (16. siječnja
1969.).16 Potporu političkom kursu svog rukovodstva, koji se velikim dijelom temeljio na
otporu sovjetskom utjecaju, davali su i rumunjski studenti.17 S druge strane, mađarski, a
posebno poljski studenti izrazito su kritični prema svojim vladama. Uz zahtjev za
demokratizacijom društva, jedan od motiva koji je uzrokovao brojne studentske demonstracije
u Poljskoj bio je i protest protiv rastućeg i od vlasti podržavanog antisemitizma.18 Kao što je
iz svega navedenog vidljivo, nezadovoljstvo je bilo važan motivacijski čimbenik studentskih
prosvjeda širom svijeta. Međutim, razlog što su prosvjedi od izoliranih pojava prerasli u
organizirane pokrete bila je, kako Hobsbawm ističe, eksplozija brojki.19 Sredinom 1960-ih
počele su se osjećati posljedice poslijeratne demografske eksplozije. „Stjecao se dojam da je
Europa prepuna mladih ljudi“, piše Tony Judt u svojoj knjizi Postwar.20 Istodobno su se
počele osjećati i posljedice gospodarskog prosperiteta. Progresivna industrijalizacija i
urbanizacija društva temeljene u velikoj mjeri na znanstveno-tehničkoj revoluciji iziskivale su
promjenu kvalifikacijske strukture zaposlenih. Moderna privreda i ekspanzija tercijarnih
djelatnosti zahtijevali su radnike s višom kvalifikacijom, većom specijalizacijom, općenito s
višim stupnjem obrazovanja. S jedne strane demografski, a s druge gospodarski rast i potreba
za visokoobrazovanim kadrovima sugerirali su i promjenu obrazovne politike. Reforme
započete „odozdol“, tj. u osnovnom obrazovanju počele su se osjećati na svakoj višoj razini. I
dok je 1950-ih većina Europljana imala završenu samo osnovnu školu, tijekom 1960-ih dolazi
do nagle eksplozije broja studenata. Usporedbe radi, do kraja 1960-ih u Italiji je svaka sedma
mlada osoba bila student, dok je 1950-ih to bila tek svaka dvadeseta. U Njemačkoj je 1950-ih
bilo oko 100 tisuća, a krajem 1960-ih gotovo 400 tisuća studenata.21 Slična situacija bila je i
u Francuskoj koja je 1958. imala 175 tisuća, a 1968. 530 tisuća studenata.22 Uz
zapadnoeuropske zemlje i SAD23 povećanje je, iako više u postotku nego u apsolutnim
brojkama, prisutno i u ostalim zemljama. U zemljama Trećega svijeta stvaranje vlastitoga
visokoobrazovanog sloja stanovništva bila je potreba, ali i svojevrsna legitimacija netom
stečene neovisnosti.

Povećano zanimanje za visokoškolskim obrazovanjem popravilo je obrazovnu strukturu

društva, ali je prouzročilo i niz problema. Postojeći sveučilišni kapaciteti, ljudski i materijalni,
nisu bili pripremljeni za tako naglu ekspanziju studentske populacije. Fakultetske
predavaonice i knjižnice, studentski domovi i menze odjednom postaju premali da bi
zadovoljili kriterije normalnog studentskog života, a nedovoljan broj kompetentnih predavača
rezultirao je srozavanjem kvalitete nastave. Osim toga, većina nastavnika zadržala je prema
studentima tradicionalan autoritaran pristup, što je u općoj antiautoritarnoj atmosferi bio samo
dodatni motiv za otpor. Sveučilišta i studentski domovi prenapučeni mladim osobama
željnima promjena postaju svojevrsna žarišta nezadovoljstva. U takvoj situaciji i najmanji
incidenti mogli su eskalirati i razviti se u daleko ozbiljniji oblik protesta. Upravo to se
dogodilo u svibnju 1968. u Parizu. Unatoč puno složenijim uzrocima, povod je po riječima
Marka Kurlanskog bila „čista farsa“.24 Protest studenata sveučilišta u Nanterreu (2. 5.) zbog
dekanova nedopuštanja korištenja službenog razglasa u sljedećih će mjesec dana Pariz
pretvoriti u „epicentar studentskog ustanka kontinentalnih razmjera“.25 Nekolicini buntovnih
studenata uskoro je potporu dalo gotovo 10 milijuna francuskih radnika u generalnom štrajku
koji je paralizirao cijelu zemlju i poprilično uzdrmao de Gaulleov režim.

Jugoslavenska je javnost putem sredstava informiranja – televizije, radija, a posebno tiska −

bila odlično informirana o aktivnostima studenata u svijetu. Posebno zanimanje izazivala su
događanja u Zapadnoj Europi i SAD-u. Pozitivan stav o demonstracijama u tim zemljama
najčešće je proizlazio iz studentske kritike nehumanog i nepravednog kapitalističkog sustava i
shodno tome naglašene naklonosti ljevičarskim idejama. Kao što su iz političkih razloga
studentski pokreti na Zapadu nailazili na potporu, iz istih su razloga jugoslavenski mediji
studentskim pokretima u istočnoeuropskim zemljama prilazili s puno više političkog
oportunizma.26 Potpuno razumljivo, najviše prostora globalnim studentskim gibanjima davao
je studentski i omladinski tisak.27 Radi se o novinama koje su na tjednoj ili mjesečnoj bazi
izdavale omladinske i studentske organizacije u svim jugoslavenskim republikama.28 Do
kraja 1960-ih ove tiskovine uglavnom predstavljaju političko-propagandni medij namijenjen
prenošenju političkih poruka u čijem sastavljanju spomenute organizacije nisu sudjelovale.
Krajem 1960-ih, a posebno tijekom 1968. uređivačka politika se mijenja ili bolje rečeno
prilagođava novim trendovima koji zahvaćaju mlade generacije. Novine u puno većoj mjeri
nego ranije postaju kritički intonirane, „buntovne“ pa i kontroverzne. Što je možda i
najvažnije, one polako izmiču kontroli službenih političkih foruma i postaju, kako ističe
Zubak, „zaseban medijski čimbenik“.29 Uz domaće teme, sve više prostora dobivaju zbivanja
na međunarodnoj (studentskoj) sceni. Objavljuju se članci o „Novoj ljevici“ i hipi pokretu,30
izvaci iz djela Herberta Marcusea,31 prati se pokret protiv rata u Vijetnamu.32 Ipak, najveća
pozornost posvećuje se studentskim prosvjedima. Bilo da se radilo o analitičkim člancima,
izvještajima s lica mjesta, kronikama događanja, fotografijama ili karikaturama,33 čitatelji su
imali na raspolaganju niz informacija o studentskim aktivnostima u svijetu. Iako je naglasak
bio na najaktivnijim centrima, poput Berlina, Pariza, Rima, Varšave i Praga, jugoslavenski su
studenti bili informirani i o događanjima u ostalim svjetskim sveučilišnim centrima poput
Tokija, Alžira, Kaira, Jakarte, Sao Paola, Quita ili La Paza.34 Odličnu ilustraciju globalnog
pristupa, ali i zanimanja za medijski slabije pokrivenim temama predstavljaju dva članka
objavljena u Poletu o studentskim pokretima u Etiopiji i Švedskoj.35 U beogradskom
Studentskom gradu, epicentru jugoslavenske ‘68., važan izvor informiranja bio je i Radio
Studentski grad. Do 1967. radilo se o razglasnoj stanici s koje su se mogle čuti informacije
namijenjene isključivo stanovnicima ovog studentskog naselja (obavijesti o prehrani,
smještaju, higijeni…). U jesen 1967. razglasna stanica postaje Radio Studentski grad, čime se
bitno mijenja i koncepcija programa. Puno više pozornosti počinje se posvećivati političkim
događajima u zemlji i svijetu. Glavni urednik radija Đorđije Uskoković navodi kako je
postojala neslužbena suradnja s novinarima Tanjuga koja se sastojala u prosljeđivanju vijesti,
posebno onih koje iz političkih razloga nisu bile podobne za emitiranje u službenim
medijima.36 Posebno zanimanje poklanjalo se studentskim demonstracijama u svijetu o
kojima se redovito izvještavalo svaki dan u podne. Radijske i televizijske emisije, a posebno
novinski članci o studentskom pokretu u svijetu nisu za jugoslavenske studente imali
isključivo informativni karakter. Kako će vrijeme pokazati, ove informacije poslužit će kao
svojevrstan aktivistički priručnik po pitanju sadržaja, ali i taktike djelovanja. Nenasilna
„sjedenja“ (sit-in), ali i sukobi s policijom, štrajk i akcijski odbori, osnivanja tzv.
antiuniverziteta, događanja, konventi, parole i slike Che Guevare… samo su neka obilježja
koja se tijekom 1968. u istom kontekstu pojavljuju u SAD-u, Francuskoj, Japanu, Poljskoj… i
Jugoslaviji.

Kao i u francuskom Nanterreu mjesec ranije, u Beogradu je 2. lipnja 1968. također bezazlen
incident poslužio kao povod najvećem poslijeratnom studentskom pokretu u socijalističkoj
Jugoslaviji. Nema sumnje da se, promatrano s raznih aspekata, „Lipanjska gibanja“ mogu
promatrati kao dio globalnoga studentskog pokreta. Međutim, ona ni u kojem slučaju nisu
isključivo rezultat reakcije na događanja u svijetu. Po svom sadržaju, uzrocima i
posljedicama, odnosu vlasti prema protestantima i nizu drugih pokazatelja, studentski
prosvjedi iz lipnja 1968. bili su izvorni jugoslavenski proizvod.
SVEUČILIŠTA I STUDENTI U JUGOSLAVIJI UOČI LIPNJA 1968.

Kao i društvo u cjelini, i jugoslavenski visokoškolski sustav sredinom i krajem 1960-ih

počinje sve ozbiljnije osjećati posljedice nedorečenosti sistema samoupravnog socijalizma,
mjera nove privredne reforme i naslijeđenih deformacija. Odmah po preuzimanju vlasti nakon
Drugoga svjetskog rata jugoslavenski su komunisti dali naslutiti da će u izgradnji novoga
socijalističkog društva važnu ulogu posvetiti upravo sustavu visokoškolskog obrazovanja.
Nekoliko je razloga tome. Prvo, sveučilište je prije rata bilo jedan od simbola „starog režima“,
jer je studiranje bilo povlastica povlaštene manjine. U novom društvu koje počiva na
jednakosti studiranje je trebalo postati dostupno svima. Time bi se s jedne strane povećao broj
stručnjaka potrebnih za modernizaciju zemlje, a s druge strane stvorila bi se nova
„socijalistička inteligencija“ koja bi s vremenom u potpunosti zamijenila prijeratnu
„buržoasku“.37 Interakcija gospodarstva i visokoškolskog obrazovanja vidljiva je i u sličnosti
razvojnih modela. U skladu s ekstenzivnim razvojem privrede, i razvoj sveučilišta bio je
ekstenzivan. Posljedice su bile ekspanzija novih fakulteta i visokih škola38 te nagli porast
broja nastavnika i studenata. U razdoblju od 30 godina broj studenata u Jugoslaviji povećao se
više od 10 puta, odnosno od 20 tisuća upisanih studenata akademske godine 1938./39., do 211
tisuća 1967./68., odnosno 232 tisuće 1968./69.39 Ovim brojkama Jugoslavija je sredinom
1960-ih po udjelu studenata u ukupnom broju stanovnika zauzimala treće mjesto u svijetu,
odmah iza SAD-a i SSSR-a.40 Međutim, kao i većina drugih procesa u jugoslavenskom
društvu i ovaj se odvijao neplanski, bez jasne strategije. Nastavni i smještajni kapaciteti bili su
daleko manji od potrebnih, a financijska pomoć države postajala je sve oskudnija jer je,
usporedbe radi, u razdoblju od 1939. do 1969. broj studenata rastao 2 i pol puta brže od
nacionalnog dohotka.41 Nažalost, ni mjere privredne i društvene reforme nisu suštinski
promijenile položaj i ulogu sveučilišta u društvu. Ne samo da se sveučilište smatralo
institucijom koja vrlo teško prihvaća nove trendove nego je po mišljenju brojnih političara i
znanstvenika ono bilo jedan od „bastiona“ etatizma. Po riječima Daga Strpića, „inertna
sveučilišna hijerarhijska struktura brižno čuva etatizam u društvu kao i na sveučilištu, samo
što u okviru tog etatizma i od tog etatizma traži za sebe komadić etatističke autonomije koja
joj čuva privilegirani radni status na sveučilištu i mandarinski ugled u društvu“.42 Ova se
kritika najvećim dijelom odnosila na sveučilišne profesore kojima se prigovaralo da se
ponašaju kao „feudalni nasljednici stečenih pozicija“.43

Nezadovoljstvo je bilo sveprisutno. Državne vlasti su s jedne strane nezadovoljne ulogom

profesora koji zbog nedorečenih samoupravnih odnosa na sveučilištu postaju nositelji
antireformskih stavova u društvu. S druge strane, vlasti su nezadovoljne i nekim elementima
studentskog ponašanja, prije svega dužinom studiranja. Naposljetku, dužina studiranja bila je i
u izravnom odnosu s uključivanjem mladih ljudi u skupinu radno aktivnog stanovništva. Dok
su u većini zemalja mladi visokoobrazovani građani počinjali raditi s 22-23 godine, u
Jugoslaviji se ta dobna granica približila tridesetima. Za zemlju koja se još uvijek borila s
nerazvijenošću, to je bilo ogromno opterećenje. Uz dužinu studiranja, problem je bio i veliki
postotak studenata koji nikad nisu uspjeli završiti studij. U SSSR-u je taj postotak iznosio
14%, u Velikoj Britaniji 15%, SAD-u 35%, dok je u Jugoslaviji iznosio 60%.46 Usporedivši
ovo s prethodno navedenim podacima, Jugoslavija je istodobno bila jedna od zemalja s
najvišim postotkom studenata, ali i jedna od zemalja s najnižom stopom studenata koji su
uspjeli završiti studij. Uz sve navedeno, kadrovi koji su izlazili s visokoškolskih ustanova u
sve su manjoj mjeri zadovoljavali (nove) potrebe gospodarskih subjekata, posebno onih koji
su se orijentirali na rekonstrukciju i modernizaciju svog poslovanja. Međutim, bez obzira na
sve navedene propuste i negativnosti, glavni krivac za „nered“ u sustavu visokog obrazovanja
bila je upravo državna vlast. Unatoč autonomiji koju sveučilištima nitko nije osporavao, vlasti
su imale nekoliko mehanizama kojima su mogle utjecati na ključne odluke. Prije svega, putem
dobro organizirane mreže organizacija Saveza komunista čije su članstvo činili svi „akteri“
visokoškolskog sustava − nastavnici, zaposlenici i studenti. Usto, svakim su fakultetom i
sveučilištem po zakonu uz rektora/dekana, te Vijeće fakulteta/sveučilišta upravljali i Savjeti
fakulteta/ sveučilišta u koje su osim predstavnika zaposlenika i studenata ulazili i predstavnici
raznih društveno-političkih i radnih organizacija. Iako to zakon nije propisivao, izbor ovih
nesveučilišnih članova bio je u praksi uvijek i partijski izbor.48 Iz svega proizlazi da je
država, unatoč svim otporima na raznim sveučilišnim razinama, imala velike mogućnosti
mijenjati postojeće stanje. Više je razloga zašto to ipak nije radila. Prije svega, oni čijeg su se
nezadovoljstva vladajuće strukture u Jugoslaviji uvijek primarno pribojavale bili su radnici.
Intelektualci, uključujući i one koji će to tek postati, bili su s jedne strane brojčano minorna
skupina, a s druge strane društvena elita koja je vrlo teško mogla računati na potporu i
empatiju širokih narodnih masa. Bez obzira na svijest o postojanju problema, vlasti situaciju
na sveučilištima još uvijek nisu smatrale alarmantnom, a pogotovo ne prijetećom za svoj
položaj. Drugi razlog bio je taj što ljudi koji su vodili državu probleme nisu rješavali
sustavno, nego ad hoc, po potrebi i kad bi se pojavili. U konkretnom slučaju nije postojala
dugoročna strategija razvoja visokog školstva koja bi prije svega podrazumijevala
prilagođavanje tog sustava potrebama i mogućnostima zemlje u razvoju (racionalan pristup
utvrđivanju upisnih kvota, racionaliziranje broja visokoškolskih ustanova, drugačiji model
ulaganja u visoko školstvo i studentski standard itd.). Jedan od najvažnijih segmenata te
strategije trebalo je biti kvalitativno, a pogotovo kvantitativno prilagođavanje visokog
školstva potrebama tržišta. Međutim, to je i bio jedan od problema. Pod utjecajem ekonomske
krize, na snažnom udaru našlo se tržište rada suočeno s velikim porastom nezaposlenih. I
umjesto da problemu nezaposlenosti pristupi odlučno, poticajnim, ali ponekad i nepopularnim
mjerama, država je taj problem često nastojala „maskirati“. Jedan od načina „maskiranja“ bilo
je omogućavanje pa i poticanje odlaska nezaposlenih na „privremeni“ rad u inozemstvo.
Drugi način bio je povezan s dužinom trajanja studija.

U trenutku kad se broj nezaposlenih u zemlji iz dana u dan povećavao, vlastima nije
odgovarala masovna potražnja novih radnih mjesta od svršenih studenata.49 S istim ciljem,
jednima se sugerirao što brži odlazak, a drugima tolerirao što duži ostanak. Radnicima
odlazak u inozemstvo, studentima ostanak na fakultetu.

Situacijom na sveučilištima nezadovoljni su i nastavnici. Uz već spomenuti strah od gubitka

privilegija, stariji profesori nezadovoljni su niskim osobnim dohocima i lošim uvjetima rada.
Mlađem nastavnom osoblju (asistentima) najviše su smetali tradicionalni akademski odnosi
opterećeni hijerarhijom, birokratizmom i konzervativizmom. U takvoj atmosferi odlazak u
mirovinu starijih profesora često je bio i najvažniji uvjet znanstveno-nastavnog
napredovanja.50 Međutim, kako to najčešće i biva, najveće nezadovoljstvo prisutno je kod
onih koji su hijerarhijski zauzimali najniža mjesta. Situaciju u kojoj su se nalazili
jugoslavenski studenti 1968. možda je najbolje opisao strani promatrač: „Iskustvo pohađanja
sveučilišta mnogim studentima očito nije bilo sretno i ugodno. Prostor je fizički bio silno
pretrpan, kvaliteta predavača često nezadovoljavajuća, postotak neuspješnih nevjerojatno
visok, a uza sve to, mogućnosti zapošljavanja za mnoge mlade ljude s diplomom bile su vrlo
ograničene.“51 Prva razina studentskog nezadovoljstva odnosila se na sve nepovoljnije
materijalne uvjete studiranja.52 Ključna riječ bila je prekapacitiranost. Većina fakulteta
infrastrukturno nije bila pripremljena za tako izraženu studentsku ekspanziju, što se svakako
odražavalo na kvalitetu i uspješnost studiranja. Tijekom 1968. prosječan broj studenata na
jednu predavaonicu kretao se od 135 na novosadskom, 90 na beogradskom do 54 na
ljubljanskom sveučilištu. Još gore stanje bilo je po pitanju knjižnica i čitaonica. Na jednu
čitaonicu u Nišu dolazilo je 1277, u Beogradu 806, a u Ljubljani 347 studenata.53 Studentski
domovi bili su također višestruko prekapacitirani. Neposredno uoči studentskih demonstracija
1968., u listu Student objavljeni su podaci da se u beogradskom Studentskom gradu umjesto
predviđenih 4609 nalazi 5829 kreveta, ali da stvarni broj stanara („legalnih“ i „ilegalnih“) čak
prelazi brojku od 7 tisuća.54 Daleko ispod razine normalnih uvjeta života i studiranja bila je i
situacija sa sanitarnim prostorijama. U spomenutom Studentskom gradu 5829 „legalnih“
stanara imalo je na raspolaganju samo 52 tuša, što je značilo otprilike 112 studenata na jedan
tuš.55 Ako se „legalnima“ pribroje i „ilegalni“ stanari, onda ovaj omjer izgleda još
dramatičnije. Slična situacija bila je i u ostalim sveučilišnim centrima u Jugoslaviji. Razlog
zašto su se studenti ipak odlučivali živjeti u ovakvim uvjetima bio je taj što si bolje nisu mogli
priuštiti. Privatni smještaj bio je daleko skuplji, pri čemu su životni uvjeti često bili
podjednako loši kao i u studentskom domu. Država je na razne načine pokušavala utjecati na
poboljšanje studentskog standarda, ali su se ti pokušaji najčešće svodili na lijepo sročene
pravne akte.56 Stvarnost je bila takva da su ukupni troškovi studiranja (cijene smještaja i
prehrane, prijevoza, udžbenika itd.) iz dana u dan, a posebno nakon uvođenja privredne
reforme, bivali sve veći. Nasuprot tome, financijska pomoć u vidu školarina, stipendija ili
kredita konstantno se smanjivala. Akademske godine 1960./61. 30,5% redovitih studenata
primalo je stipendiju, dok je 1967./68. taj postotak iznosio 9,2% odnosno 1968./69. svega
6,3%.57 U skladu s tendencijom da se državu kao „tutora“ počne financijski rasterećivati,
ulogu najvećeg „sponzora“ trebali su preuzimati gospodarski subjekti. Međutim, to se nije
dogodilo. Glavni razlog bilo je sve teže poslovanje izazvano mjerama privredne reforme.
Umjesto da plaćaju školovanje svojim budućim zaposlenicima, poduzeća su dobila mogućnost
izbora iz sve veće mase nezaposlenih visokoobrazovanih kadrova. Uz smanjenje broja
stipendista, dodatni problem predstavljala je činjenica da su iznosi stipendija postajali sve
nedostatniji za normalan život. U 1960. prosječna školarina pokrivala je 87%, a 1968. svega
20 – 60% minimalnih mjesečnih troškova života.58 Druga razina studentskog nezadovoljstva
odnosila se na nematerijalni položaj, tj. na prava i dužnosti u sklopu samoupravnih odnosa na
sveučilištu. Bit nesporazuma bila je u dvojbi jesu li studenti subjekt ili objekt nastavno-
upravljačkog procesa. Tumačenjem Ustava SFRJ iz 1963. rad je, a ne radni odnos,
predstavljao temelj upravljanja društvenim sredstvima.59 Iz toga su neki teoretičari
samoupravljanja izvlačili zaključak da studenti svojim radom (studiranjem) dobivaju i prava
članova radne organizacije, a samim time i prava upravljača sredstvima sveučilišta odnosno
fakulteta.60 Međutim, Zakon o visokom školstvu (1960.) nije studente tretirao kao članove
radne zajednice, nego kao „zainteresirane građane“. Zakon je precizirao točan broj
studentskih predstavnika koji su mogli biti članovi vijeća i savjeta sveučilišta i fakulteta te
ograničio njihova prava u odlučivanju. U tim sveučilišnim i fakultetskim tijelima studentske
aktivnosti, po riječima Veljka Cvjetičanina, nisu imale samoupravni, nego samo participativni
karakter.61 Studenti ne samo da nisu imali utjecaja na odluke vezane uz nastavnička i
nastavna pitanja nego ni na odluke vezane uz mnoga „studentska“ pitanja (npr. sudjelovanje u
upravljanju studentskim domovima). Politički vrh često je upozoravao na nezadovoljavajući
položaj studenata u okviru samoupravnih odnosa na sveučilištu. Međutim, kao i u nizu drugih
slučajeva, radilo se samo o dijagnozi situacije te o naglašavanju nužnosti promjena.
Konkretne mjere su i ovom prilikom izostale, što zbog težine situacije, što zbog uvjerenja da
jugoslavenski studenti neće slijediti primjer svojih kolega širom svijeta. Kada se i spominjalo
studentsko nezadovoljstvo, ono se više koristilo kao još jedan u nizu dokaza nedosljednosti u
provođenju sustava samoupravljanja i kao upozorenje na postojanje vrlo konkretnih centara
antireformskih snaga u zemlji. U tom kontekstu treba promatrati i izjavu Josipa Broza Tita na
zajedničkoj sjednici Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ-a krajem svibnja 1968.
godine. Samo deset dana prije početka demonstracija u Beogradu Tito je komentirajući
studentska gibanja u svijetu upozorio i na situaciju u Jugoslaviji: „Krupne stvari drugovi
događaju se i u drugim evropskim zemljama… Studenti traže da se na univerzitetima izvrši
reforma, da razni vlasnici i privatnici sa katedara ne rade ono što hoće, kao što se, recimo, kod
nas radi na nekim našim univerzitetima. I mi tu moramo nešto preduzeti ako nećemo da
jednog dana i naši studenti izađu na ulicu.“62 Treća razina studentskog nezadovoljstva bila
je povezana s aktualnim gospodarskim trenutkom i svodila se na pitanje – što poslije studija?
Mogućnost pronalaženja posla u Jugoslaviji postajala je sve veći problem. Broj nezaposlenih
od sredine 1960-ih bio je u stalnom rastu, a 1968. je prvi put premašio 300 tisuća. Podatak
koji je dodatno pojačavao osjećaj besperspektivnosti odnosio se na udio mladih i
visokoobrazovanih u ukupnom broju nezaposlenih. Od 327 tisuća nezaposlenih, 43% odnosno
142 tisuće bili su mlađi od 24 godine.63 Iako je najveći postotak osoba koje su tražile posao i
dalje otpadao na one bez kvalifikacije,64 iz godine u godinu povećavao se udio nezaposlenih
s visokim, višim ili srednjim stručnim obrazovanjem. Dok je 1965. taj postotak iznosio svega
4,5%, 1968. on prelazi 14%.65 Kada se u Jugoslaviji govorilo o problemu nezaposlenosti,
obično se glavni krivac tražio u privrednoj reformi. Naravno, promijenjeni uvjeti poslovanja i
izostanak državne pomoći na razne su načine utjecali na intenziviranje problema. Međutim,
pad zapošljavanja, posebno zapošljavanja mladih stručnjaka, bio je prije svega rezultat
naslijeđenih deformacija. Karakteristika prethodnog razdoblja bila je izrazito neracionalna
politika zapošljavanja, kako u kvantitativnom tako i u kvalitativnom smislu. Kao posljedica,
jugoslavensko tržište rada suočavalo se sa sve većom disproporcijom između postojeće i
potrebne kvalifikacijske strukture. Prema jednom istraživanju iz 1967., oko 600 tisuća
nekvalificiranih radnika obavljalo je poslove za koje se tražila viša kvalifikacija od njihove.66
Iako su ovakve disproporcije posebno izražene u nerazvijenim jugoslavenskim republikama,
ni najrazvijenije nisu bile imune na ovaj problem. U SR Sloveniji od 12.500 radnih mjesta za
koje je bila potrebna viša ili visoka stručna sprema, na oko 5 tisuća bili su zaposleni radnici
bez odgovarajuće spreme. Slična situacija bila je i u SR Hrvatskoj gdje je oko 30% zaposlenih
imalo nižu stručnu spremu od one koju je zahtijevalo radno mjesto ili su bili bez ikakve
stručne spreme.67 Ispravljanje nepovoljne kvalifikacijske strukture zaposlenih, a u skladu s
tim i zapošljavanje mladih stručnjaka bilo je otežano iz više razloga. U cilju očuvanja
postojećih radnih mjesta, poduzeća su se teško odlučivala na daljnja zapošljavanja, bez obzira
na to što se upravo zapošljavanje kvalitetnog stručnog kadra sugeriralo kao dio procesa
modernizacije i racionalizacije poslovanja. Osim toga, u skladu s prethodnim podacima o
broju zaposlenika koji su radili na mjestima za koja nisu imali potrebnu stručnu spremu,
zapošljavanje mladih stručnjaka smatralo se potencijalnom prijetnjom za gubitak radnog
mjesta. Najugroženijima su se smatrali rukovodeći kadrovi, koji su na te pozicije postavljani
uglavnom zahvaljujući ratnim ili političkim zaslugama, a rjeđe zbog svoje stručnosti. O tome
govori i već spomenut podatak da blizu 50% direktora u Jugoslaviji nisu imali obrazovanje
više od osnovne škole.68 Zbog vlastitog primjera rukovodioci bez kvalifikacija morali su
tolerirati nestručnu radnu snagu u svom poduzeću, a zbog straha od gubitka položaja
sprječavali su zapošljavanje školovanih stručnjaka. U ovom slučaju, unatoč svom načelnom
zalaganju za provođenjem temeljnih principa samoupravnog socijalizma, društveni interesi su
apsolutno bili podređeni privatnima. Zbog svega navedenog, mogućnosti nezaposlenih
diplomiranih studenata bile su bitno ograničene. Osim na zavodu za zapošljavanje sve veći
broj je svoju perspektivu tražio u odlasku na rad u inozemstvo.69 Loši uvjeti studiranja, ali i
besperspektivnost nakon diplome kod mladih su ljudi izazivali osjećaj nezadovoljstva,
frustracije i nemoći. U traženju odgovornih za te osjećaje sve češće se prstom počelo upirati u
ljude koji su vodili državu. Time je od socijalnog i ekonomskog ovaj problem počeo
poprimati i politički karakter. Važan element u razumijevanju mladenačkog nezadovoljstva, a
posebno nezadovoljstva načinom kako su „stari“ vodili zemlju, bio je i međugeneracijski
sukob. Radilo se više o međugeneracijskom nerazumijevanju, koje je ovisno o nizu čimbenika
prerastalo u otpor, a ponekad i otvoreni (verbalni i fizički) sukob. U smjeni (poslijeratnih)
generacija, Cvjetičanin vidi povijesnu dijalektiku: „Postoje velike generacije, jer su živjele u
velikim povijesnim momentima, koje su vlastita djela pretvarale u spomenike trajne
vrijednosti. Generacije koje su nastupale iza njih osjećale su se frustriranim. U takvoj situaciji
su rasle poslijeratne generacije mladih u većini zemalja. One su patile od kompleksa, jer nisu
‘stigle u odlučnu bitku’“.70 Iako se u ovoj tezi eksplicitno ne spominje jugoslavenski primjer,
podudarnost je više nego očita. Vrlo sugestivnim i pomalo prijetećim tonom na
međugeneracijsko nerazumijevanje ukazao je i Zvonimir Golob u svojoj pjesmi „Huligani“. S
obzirom na to da je objavljena u prvom broju Vjesnika u 1968.,71 pjesma kao da predstavlja
najavu burnih događanja u godini koja je upravo započela:

Vi kažete: gledajte ovu omladinu, Duga kosa, i kako se samo odijevaju. Ne znaš tko je
mladić, a tko djevojka, Ni čemu služe dok plešu i pjevaju.

Vi kažete: što oni žele i što traže, I kamo vodi taj smiješan način života? Mi smo imali
principe i ideale, A to što oni imaju naprosto je sramota.

Vi kažete: nema ljubavi, postoji samo tijelo, A mi smo još znali šaptati ispod mjeseca. U vaše
vrijeme, da, u vaše vrijeme Na pristojniji način rađala su se djeca.

Uvijek tako postoje dobra stara vremena I uvijek je bilo bolje nego što je sada. Ali, sve stari i
tako se mijenjaju stvari, Ni vaša Greta Garbo nije više mlada.

Ta vaša uzorna mladost nije li slabo pamćenje? Ti vaši ideali, šta oni nama znače? Da li je
pamet duža ako su kose kraće? Svatko plaća svoj račun od svoje vlastite plaće.

I mi koješta vidimo, vrijeme je da se to kaže: Jesmo li mi učinili od ovog svijeta klaonicu?

Jesmo li pravili ratove i logore i groblja? Jesmo li strujom nabili bodljikavu žicu?

Mi pjevamo svoje pjesme, ali to nisu koračnice I mi treba da kažemo: gledaj te stare ljude, Ne
mogu dati život i zato su protiv života, Zato su protiv života. I u tome je sramota.

Kao i njihovi vršnjaci na Zapadu, i generacije mladih Jugoslavena rođene nakon Drugoga
svjetskog rata doživljavale su svijet oko sebe drugačije od roditelja. „Stari“ su pobijedili u
ratu i izgradili novo društvo koje se trebalo temeljiti na jednakosti i bratstvu svih
(jugoslavenskih) naroda. U puno većoj mjeri nego njihovim vršnjacima na Zapadu budućnost
je ispala svjetlija nego što je itko mogao i pretpostaviti. Tim više se u svakom pokušaju
promjene vidio nihilizam, rušenje i nezahvalnost, ali i strah od gubitka dominantne uloge u
društvu. S druge strane mladi su sve više na vlastitoj koži osjećali neusklađenost između
javno proklamiranih socijalističkih ideala i životne prakse. Ustrajanje na rješavanju vlastite
perspektive, mladi su smatrali neizostavnim dijelom rješavanja perspektive jugoslavenskog
društva u cjelini. Pritom valja naglasiti da predmet njihovih kritika ni u jednom trenutku nije
bio socijalizam, nego isključivo deformacije u socijalizmu. Naravno, deformacije nisu nastale
same po sebi, nego su najvećim dijelom posljedica nestručnih odluka na svim razinama i u
svim segmentima društva. Nestručnost se krajem 1960-ih prvi put u socijalističkoj Jugoslaviji
našla na udaru masovne kritike i to zahvaljujući činjenici da je u dovoljnoj mjeri sazrela
kritična masa stručnih, a nezadovoljnih pojedinaca. Problem je bio u tome što nestručnjaci
nisu bili u manjini, nego su zauzimali ključne političke i gospodarske položaje u državi. Uz
sve to, radilo se o pojedincima koji su svoje privilegije izborili u ratu, što je često bila
prednost vrjednija od svih ostalih nedostataka. Još veći problem bio je taj što „stari“ i nisu bili
tako stari. S obzirom na podatak da je prosječna dob komunističkih funkcionara 1945. bila
između 15 i 30 godina, lako je izračunati da se radilo o kadrovima koji su sredinom 1960-ih
bili još daleko od mirovine.72 Pošto je kritika (nestručnih) pojedinaca bila u stvari kritika
dominantnog sustava ponašanja, suštinske promjene u društvu koliko god bile argumentirane i
nužne zbog konstelacije snaga nisu bile moguće. I sami studenti vjerojatno su bili svjesni te
činjenice. Upravo u toj sinkroniji težnje za promjenama i svijesti o nemogućnosti istih mogao
bi ležati odgovor na dvojbu jednoga američkog diplomata iskazanu nakon događanja u lipnju
1968.: „Studentsko nezadovoljstvo, njihove težnje i zahtjevi, mogli su se čuti godinama, pa je
stoga neobično da do pobune nije došlo i ranije te da je izbila uz razmjerno nizak stupanj
nasilja i u duhu umjerenosti, kompromisa i dogovora.“73
PROTESTNA ISKUSTVA JUGOSLAVENSKIH STUDENATA

Bez obzira na to što je vijest o sukobu studenata i milicije u nedjelju, 2. lipnja 1968. zatekla i
političare i javnost, to nije bio prvi izraz studentskog nezadovoljstva u socijalističkoj
Jugoslaviji.74 Prvi sukobi studenata i vlasti javljaju se već početkom 1950-ih.75 Godine
1954. studenti nezadovoljni poskupljenjem smještaja i lošom prehranom u studentskoj menzi
pokušavaju demonstracije iz Studentskog grada u Novom Beogradu preseliti u centar grada,
ali kao i četrnaest godina kasnije bivaju zaustavljeni kod podvožnjaka. Od otprilike tisuću
demonstranata uhićeno ih je 30 do 40, od kojih su neki osuđeni na višegodišnju zatvorsku
kaznu.76 U svibnju 1959. izbija serija, kako ih Predrag Marković naziva, „menzaških
nemira“.77 Ovaj val demonstracija u Zagrebu, Rijeci, Skoplju i Beogradu nije zabrinuo, ali je
razočarao i samog Tita. On priznaje da stvari nisu savršene, ali osuđuje nezahvalnost i
nerazumijevanje pojedinih studenata, posebno s obzirom na bitno bolje uvjete studiranja od
prijeratnih.78 Međutim, unatoč interpretacijama i reakcijama vlasti, sve ukazuje na to da
studentski protesti 1950-ih u Jugoslaviji nisu bili politički motivirani. Po svom sadržaju i
metodama oni, po riječima Nebojše Popova, „ne premašuju domete sindikalističke borbe za
poboljšanje uslova života jedne parcijalne društvene grupe“.79 Tijekom 1960-ih situacija se
po tom pitanju mijenja. Studenti traže (re)definiranje svojega položaja u okviru
visokoškolskog sustava, a potom i društva u cjelini. U sveučilištu koje funkcionira na
principima samoupravljanja ne žele mjesto poslušnog objekta, nego ravnopravnog subjekta. U
tom kontekstu, akademske godine 1963./64. dolazi do sukoba između studenata i sveučilišnih
vlasti u Ljubljani. Studenti protestiraju protiv reforme uvedene 1961. po kojoj se studij poslije
prvog stupnja mogao nastaviti jedino ako diplomant u međuvremenu ode u proizvodnju.
Potporu studentima dala je i grupa slovenskih intelektualaca, uglavnom okupljenih oko
časopisa Perspektive. Brzom reakcijom slovenskih vlasti studentski pokret je ugušen u samom
nastanku, časopis Perspektive je zabranjen, a jedan od kritički najangažiranijih intelektualaca
Jože Pučnik osuđen je na višegodišnji zatvor.80 Nizu unutarnjopolitičkih problema kao
latentnim detonatorima studentskog aktivizma, u drugoj polovini 1960-ih pridružio se i jedan
na međunarodnoj političkoj sceni. Poput svojih kolega širom svijeta i jugoslavenski su
studenti oštro osudili američku intervenciju u Vijetnamu te nizom aktivnosti izrazili
solidarnost sa stradanjem vijetnamskog naroda. Za razliku od studenata na Zapadu,
jugoslavenski su u tome imali i potporu vlasti.81 Jedini uvjet bio je da vlast odobri i po
mogućnosti vodi spomenute aktivnosti. Krajem 1966. taj je uvjet prekršen. Na dan 20.
prosinca 1966. Savez studenata Jugoslavije nizom manifestacija odlučio je obilježiti šestu
obljetnicu osnivanja Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama. U svim sveučilišnim
centrima održani su masovni skupovi u okviru kojih su se organizirala prikupljanja novčane
pomoći i akcije dobrovoljnog darivanja krvi. Bez obzira na velik broj sudionika, manifestacije
su uglavnom prošle mirno. Međutim, u Zagrebu se dogodio ozbiljan incident. Demonstracije
su počele ispred zgrade Studentskog centra, gdje se masi od oko 10 tisuća studenata u ime
nastavnika obratio poznati hrvatski pjesnik i profesor Filozofskog fakulteta Jure Kaštelan.
Nakon kratkog govora formirana je povorka koja se počinje kretati prema zgradi Generalnog
konzulata SAD-a s ciljem uručivanja protestnog pisma američkoj vladi. U međuvremenu su se
studentima pridružili i ostali građani pa je broj demonstranata narastao na oko 20 tisuća.
Dolaskom pred zgradu konzulata demonstracije su od mirnih poprimile vrlo nasilan karakter.
Uz zahtjeve da se sa zgrade skine i zapali američka zastava, demonstranti su kamenjem počeli
razbijati prozore i izloge. Ulazak u zgradu onemogućen je zahvaljujući jakim policijskim
snagama koje su za tu priliku morale upotrijebiti gumene palice, vatrogasne šmrkove, a na
kraju i suzavac.82 O intenzitetu nemira govori i podatak da su demonstracije pred konzulatom
započele nešto iza 11 sati, a da je posljednje demonstrante policija rastjerala tek oko 21 sat.
Zanimljivo, sličan scenarij pred istom zgradom odvijao se i trinaest godina ranije (8. listopada
1953.) kada je povod bilo nezadovoljstvo američkom ulogom u rješavanju Tršćanskog
pitanja.83 Razlika je u tome što su nasilan karakter demonstracija 1953. podržavale i
unaprijed isplanirale upravo jugoslavenske vlasti pa su čak i kamenovanje konzulata
„koordinirali“ policajci (u civilu).84 Tri dana nakon sukoba demonstranata i policije u
Zagrebu, 23. prosinca 1966. sličan incident dogodio se i u Beogradu. U „Sali heroja“ na PMF-
u održan je miting potpore narodu Vijetnama uz sudjelovanje brojnih znanstvenih, kulturnih i
javnih radnika.85

Nakon mitinga, skupine studenata pokušale su se probiti do Američke čitaonice, ali su ih na

sličan način kao i u Zagrebu u tome spriječili djelatnici policije. Uz već viđenu brutalnost
prema demonstrantima, kao najozbiljniji oblik prekoračenja policijskih ovlasti izdvojen je
upad policajaca u zgradu Filozofskog fakulteta. Komisija osnovana na Filozofskom fakultetu
s ciljem utvrđivanja detalja vezanih uz događanja od 23. 12. oštro je osudila i ocijenila
potpuno neopravdanim ovakav potez policije. Zatražena je politička odgovornost onih koji su
dopustili ili naredili da se autonomija Univerziteta povrijedi.86 Konačni saldo spomenutih
događanja, uz neznatnu materijalnu štetu, bilo je privođenje 17 studenata i nekoliko partijskih
kazni organizatorima prosvjeda.87 Ono što je možda bitnije, demonstracije od 23. prosinca
1966. iz nekoliko su razloga važan moment u analizi studentskog pokreta u lipnju 1968.
godine. Prvo, vlasti su poslale poruku što misle i kako će postupiti prema akcijama koje se
provode na „svoju ruku“, bez odobrenja službenih institucija. Naime, organizator je dobio
dopuštenje za miting u prostorijama fakulteta, ali ne i za ulični prosvjed. To oglušivanje na
službene odluke poslužilo je kao opravdanje za (prekomjernu) uporabu sile, ali i kasnija
izricanja „disciplinskih“ mjera. Veći problem od neposluha bio je strah od gubitka monopola
na politički aktivizam. Ocjena vlasti da bi napad na američke institucije u danom trenutku (za
razliku od 1953.) bio neoportun naišla je na masovno neodobravanje sudionika mitinga. To
naravno ne znači da su jugoslavenske vlasti opravdavale američku ulogu u Vijetnamu.
Naprotiv, službeni Beograd bio je i ostao jedan od najglasnijih kritičara američke vanjske
politike u jugoistočnoj Aziji. Znali su to i protestanti, zbog čega je oportunizam u konkretnom
slučaju izazvao još veći revolt. Uz kritiku američke politike, protest je sve više prerastao u
kritiku domaće politike. O tome najbolje govore parole upućene vlastima („Nećemo američko
žito!“) i policiji („Džonsonovci!“).88 Po mišljenju Ivana Kuvačića, ovo je bio „krupan
događaj i značajna indikacija, jer je do tada postojećim organizacijama redovito uspijevalo
kanalizirati aktivnost svih slojeva naroda u smislu aktivne ili prešutne podrške onog što se
trenutno poduzima u vanjskoj politici“.89 Nakon mitinga i demonstracija u prosincu 1966.
sve jasnije su se profilirali i glavni „oponenti“ vlastima. U institucionalnom smislu to je prije
svih bio beogradski Filozofski fakultet, na kojem su se kao najaktivniji pokazali odsjeci za
filozofiju i sociologiju. Ono što je u skladu s tim bitno, već tada se iznimno važnom pokazala
uloga nastavnika u studentskom pokretu. Bez obzira na studente kao glavne protagoniste
sukoba s policijom, „krivce“ za cijeli slučaj trebalo bi tražiti upravo u nastavnicima. Dvojica
sveučilišnih nastavnika (Aleksandar Kron i Jadran Ferluga) ne samo da su bili inicijatori i
organizatori mitinga nego je iz dokumenata vidljivo da su upravo oni unaprijed isplanirali i
ulične demonstracije i studentski angažman u njima.90 Važnom posljedicom „23. prosinca“
treba istaknuti i sve izraženiji rascjep u studentskoj organizaciji. Kao što SKJ nije želio
izgubiti monopol političkog djelovanja na općem planu, Savez studenata Jugoslavije toga se
bojao u domeni studentskih pitanja.91 Međutim, na rad SSJ-a bilo je sve više pritužbi.
Osnovna zamjerka odnosila se na oportunizam i karijerizam čelnih ljudi SSJ-a.92 Usporedo ili
nasuprot ovim službenim tijelima javljaju se neslužbene, ali sve bolje organizirane grupe
studenata koje sve češće istupaju samostalno, bez znanja i odobrenja mjerodavnih instancija.
Jezgru ovog paralelnog studentskog „pokreta“ činili su, ne slučajno, studenti sociologije i
filozofije. Za razliku od beogradskih studenata koji su inertnost sustava nastojali kompenzirati
izvaninstitucionalnim angažmanom, zagrebački su to pokušali promjenama „iznutra“.
Najkonkretnija u tome bila je upravo predsjednica Saveza studenata Sveučilišta u Zagrebu
(1967./68.) Vesna Gudelj-Velaga. Pod utjecajem filozofije praksikovaca i ideja Nove ljevice,
ona je ustrajala na avangardnoj ulozi studenata kao jedine revolucionarne snage u
jugoslavenskom društvu.93 U tom smislu Gudelj-Velaga se zalagala za što viši stupanj
emancipacije SSJ-a od SKJ-a. Svojim načinom vođenja studentske organizacije, netipičnim
mladom jugoslavenskom aktivistu, predsjednica je zadobila povjerenje velikog broja članova,
ali istodobno izazivala sve veće nezadovoljstvo vlasti. Kulminaciju u odnosima SKH – SSJ
predstavljalo je potpisivanje studentske peticije protiv povećanja cijena prehrane i noćenja u
studentskim domovima u Zagrebu krajem 1967. godine. Ovaj čin ocijenjen je politički štetnim
i iskorišten kao prilika za konačni obračun s Vesnom Gudelj-Velaga i njezinom „grupom“. Na
sjednici Sveučilišnog komiteta SKH-a održanoj 8. siječnja 1968. Gudelj-Velaga izbačena je iz
Saveza komunista, a nekoliko dana kasnije smijenjena s funkcije predsjednice zagrebačkog
Saveza studenata.

Unatoč čestim javnim kritikama za pasivnost i inertnost, slučaj Vesne Gudelj-Velaga pokazao
je da je karakteristika koju su jugoslavenske vlasti kod mladih najviše cijenili još uvijek bila
poslušnost. Dok je Partija u Hrvatskoj uspijevala zadržati kontrolu nad studentskom
organizacijom, na beogradskom je sveučilištu rastao antagonizam između SSJ-a, kao
transmisijske organizacije Saveza komunista, i studenata Filozofskog fakulteta. Ovi posljednji
sve su manje istupali kao skupina „ilegalnih“ pojedinaca, a sve više kao dobro organizirana
grupa. Događaj kojim je javnost upoznata s postojanjem dvaju centara studentskog aktivizma
bilo je slanje pisma potpore studentima Filozofskog fakulteta u Varšavi. Reagirajući na
zatvaranja studenata, otpuštanja profesora i rastući antisemitizam, studenti Filozofskog
fakulteta u Beogradu podržali su borbu svojih poljskih kolega za demokratizacijom poljskog
socijalističkog društva.95 Na pismu nije bio potpis ni jednog službenog foruma, nego 1250
individualnih potpisa.96 Iako je potpisivanje pisma inicirano od ogranka SK-a Odsjeka za
sociologiju i podržano od Fakultetskog odbora SSJa Filozofskog fakulteta, Univerzitetski
odbor SSJ BU-a osudio je ovu akciju. U „Saopštenju Univerzitetskog odbora Saveza
studenata BU povodom nekih studentskih akcija vezanih za događaje u Poljskoj“97 podrška
poljskim profesorima i studentima ocijenjena je kao previše jednostran čin. Stav UO-a bio je
da je „najbolji vid podrške socijalističkim i progresivnim snagama u Poljskoj, uključujući i
podršku mladoj naprednoj inteligenciji, (...) povjerenje u njihovu sopstvenu snagu, da se u
svojoj zemlji izbore za onakav vid socijalističke demokratije koji će njima samima najbolje
odgovarati, a da naša uloga nije da se u toj borbi, u tom mnoštvu dilema i uzajamnih optužbi,
postavljamo kao arbitri koji znaju najbolji put, ili kao navijači“.98 Ono što je Odboru ipak
najviše zasmetalo bio je aktivizam „nekih grupa studenata“ koji se provodio bez znanja i
izvan organizacije SSJ-a. Iako bi u sličnim situacijama u prošlosti primjedba službenog
foruma bila shvaćena kao pravorijek, „Saopštenje“ UO SSJ-a Beogradskog univerziteta
izazvalo je oštru reakciju. Tim povodom na Filozofskom je fakultetu 18. travnja 1968. održan
opći zbor studenata s kojeg je Univerzitetskom odboru poslano Otvoreno pismo. Još jednom
je naglašeno da pismo potpore poljskim studentima ne predstavlja stav ni jedne organizacije,
nego stav 1250 individualno potpisanih studenata. Imajući u vidu samoupravljanje kao
osnovno načelo jugoslavenskog socijalizma, paradoksalnim je ocijenjeno ograđivanje od
akcije koja je pokrenuta upravo među članovima organizacije čiji je UO (samo) najviši organ.
„Organizacija nikada sama sebi ne može biti cilj, već samo sredstvo za ostvarenje ciljeva i
zato je najveća vrednost akcije u tome što je pokreće samo članstvo, bez direktiva i nametanja
stavova odozgo, bez krute insti tucionalizovane forme“, istaknuto je u pismu.99
Univerzitetskom odboru prigovorena je loša taktika i gubitak „osnovnog političkog nerva
reagovanja“, zbog čega je na akciju studenata Filozofskog fakulteta i reagirao kao „uvređeni
sudija“.100 Umjesto prihvaćanja kritike od više instancije, Fakultetski odbor SS Filozofskog
fakulteta završava Otvoreno pismo pozivanjem na odgovornost svojih „šefova“: „I dalje,
mora li posle ovakvog stava Univerzitetski odbor da odgovara pred svojim članstvom ili da i
dalje ostane na pozicijama laviranja između mistifikovane neobaveštenosti i potpune
pasivnosti. Mi mislimo da je odgovornost neophodna.“101

Da je nereagiranje službenih studentskih tijela na situaciju u Poljskoj bilo posljedica

političkog oportunizma bilo je očito iz odnosa prema studentskom pokretu u Zapadnoj
Njemačkoj. Kriteriji nemiješanja u unutarnjopolitičke prilike korišteni u poljskom slučaju nisu
poštivani i u slučaju Njemačke. Prvi slučaj vezan je uz atentat na njemačkog studentskog
vođu Rudija Dutschkea. Odmah nakon atentata, UO SS Beogradskog univerziteta organizirao
je 11. travnja 1968. protestni miting na kojem se glavnim krivcem za nastalo stanje proglasila
vlast Zapadnog Berlina. U brzojavu upućenom Senatu Zapadnog Berlina beogradski studenti
izražavaju svoj protest protiv „brutalnih policijskih metoda koji se upotrebljavaju protiv
progresivnih ljudi i politike, koja je stvorila atmosferu nasilja i omogućila upotrebu
najbrutalnijih metoda razračunavanja, uključujući pokušaj ubistva“.102 Drugi slučaj vezan je
uz najavu njemačkih vlasti o donošenju Zakona o izvanrednom stanju103 koji bi dopuštao
znatna ograničenja ljudskih prava u kriznim situacijama. Na ovakav prijedlog zakona
njemački su studenti reagirali nizom protestnih aktivnosti. Među brojnim organizacijama iz
cijeloga svijeta koje su im iskazale potporu bila je i studentska organizacija Beogradskog
univerziteta. Univerzitetski odbor ovaj put nije stajao po strani, nego je predvodio aktivnosti s
tim u vezi. Uz pisma potpore upućena studentima, kulturnim i javnim radnicima te
izvanparlamentarnoj opoziciji poslana su i protestna pisma poslanicima Bundestaga i
saveznom kancelaru Kurtu Georgu Kiesingeru.104 Dana 11. svibnja 1968., minutu iza
ponoći, Odbor je organizirao i „sjedeće demonstracije“ (tzv. „sit-in“) pred zgradom
veleposlanstva Savezne Republike Njemačke. Četiristotinjak studenata s brojnim
transparentima i slikama Karla Marxa i Rudija Dutschkea izrazili su svoju potporu njemačkim
kolegama šestosatnim sjedenjem i pjevanjem protestnih pjesama, nakon čega su se mirno
razišli.105 Ovi dvostruki kriteriji SSJ-a u odnosu na probleme na međunarodnoj političkoj
sceni bili su samo jedan u nizu dokaza da ta organizacija svoje odluke nije mogla donositi u
potpunosti samostalno. U pitanjima poput ovog pravila ponašanja nisu se određivala u centrali
studentske organizacije, nego u centrali „organizacije svih organizacija“ – Savezu komunista
Jugoslavije. Zadiranje u vanjsko-političke odnose bez dopuštenja jugoslavenskih vlasti i Tita
osobno nije bilo dopušteno nikome pa ni studentima. Državnim interesima morali su biti
podređeni svi ostali interesi, čak i ako su iza njih stajale najplemenitije namjere. U
konkretnom slučaju, bez obzira na možda nedemokratskije ponašanje poljskih od njemačkih
vlasti, u kritici se ipak nije smjela zanemariti činjenica da se radilo o jednoj socijalističkoj i
jednoj kapitalističkoj državi. Potvrdu ovakvog stava iznio je i sam Tito na zajedničkoj sjednici
Predsjedništva i IK CK SKJ-a održanoj 20. svibnja 1968. Pošto je u vrijeme protestnih
aktivnosti jugoslavenskih studenata i intelektualaca, u svezi sa situacijom u Poljskoj, bio
izvan zemlje,106 jugoslavenski je predsjednik po povratku izrazio nezadovoljstvo
novonastalom situacijom. „Dobro, u Poljskoj ima raznih ekscesa i bilo je i opravdanih revolta
tamo na univerzitetu. Ali treba vidjeti ko su sve ti ljudi za koje su se sada ovi tako jako
angažirali, naročito u Srbiji ti razni filozofi koji su sabrali masu potpisa.107 Mi smo se sada
zamjerili Poljskoj, naši odnosi su se pogoršali i oni su počeli da bacaju na nas drvlje i
kamenje, da govore o našim teškoćama. I sada, počnimo da se svađamo, a mi smo to
izazvali… Ja mislim da je sadašnja situacija u Poljskoj dosta teška, a kakve mjere oni
preduzimaju – to je njihova unutrašnja stvar. Zar bi nama bilo milo kada bi se u vezi sa
izvjesnim mjerama koje preduzimamo počelo da piskara u socijalističkim zemljama?“108

U proljeće 1968. sve je primjetnije premještanje fokusa studentskog aktivizma s

međunarodnih na domaće teme i probleme. U prvom planu je studentska problematika
(materijalni uvjeti, studentsko samoupravljanje i sl.), ali je sve glasnija i kritika općeg stanja u
društvu. Na udaru su prije svega pojave koje su se smatrale izrazito nesocijalističkim poput
neopravdanog bogaćenja pojedinaca, nejednakosti i korupcije u društvu, neodgovornog
ponašanja političara itd. Otvoreno prozivanje vladajućih struktura, pa čak i zahtjevi za
ostavkama pojedinih funkcionara nisu više tabu-tema u Jugoslaviji.109 Jedan od primjera je i
otvoreno pismo redakcije lista Student u kojem se Gradska skupština Beograda javno proziva
za malverzacije vezane uz stambenu politiku.110 Uz aktualnu situaciju u zemlji i iskustva
studentskog pokreta u svijetu, možda najvažniji doprinos radikalizaciji studentskog aktivizma
u Jugoslaviji dali su sveučilišni profesori. Prije svih, beogradski i zagrebački praksisovci.
Studenti su se pokazali kao najzainteresiranija publika za njihove kritičke analize situacije u
kojoj se nalazilo jugoslavensko društvo. Tijekom travnja i svibnja 1968. u Beogradu i
Zagrebu je održano nekoliko tribina na kojima su, kao glavni govornici, profesori s
Filozofskog fakulteta raspravljali o temama poput socijalizma i demokracije, problema
nejednakosti u socijalizmu, stanja u ostalim socijalističkim zemljama i sl.111 Osim što su tom
prilikom mogli čuti mišljenja koja su se bitno razlikovala od službenih stavova, s ovih tribina
studentima su se često slale i motivacijske poruke. Jedna od takvih tribina održana je 8.
svibnja 1968. na beogradskom Pravnom fakultetu pod naslovom „Studenti i politika“. O ulozi
studentskih pokreta u svijetu kao autentičnih političkih pokreta govorili su novinar Borbe Jug
Grizelj te profesori Ljuba Tadić, Svetozar Stojanović i Stevan Vračar.112 Jugoslavenskim
studentima poručeno je da u uvjetima samoupravljanja moraju djelovati aktivnom kritikom,
kako bi postali korektiv odluka raznih političkih foruma. Prof. Ljuba Tadić, ugledni filozof i
praksisovac, istaknuo je potrebu oživljavanja političke akcije među studentima, naglasivši da
su zahtjevi za reformom sveučilišta samo korak prema reformi cijelog društva.113 Na pitanja
studenata trebaju li se i oni demonstracijama i štrajkovima boriti za svoja prava, Grizelj je
odgovorio: „Da, niste valjda očekivali da ćemo vas mi od toga odvraćati… Međutim, tu ima
jedna druga stvar. Vi ste verovatno očekivali da vas mi savetujemo da u svojim zahtevima
idete do određene granice, do recimo situacije kada bi trebalo doći u sukob sa policijom. Ako
ste spremni da se borite, onda ćete žrtvovati spavanje u krevetu, a neće vam biti teško da
spavate i po zatvorima.“114 Na revolucionarnu ulogu studenata kao pokretački čimbenik
društvenih promjena ukazuje i Dragoljub Mićunović, asistent na Filozofskom fakultetu u
Beogradu. U tekstu „Studenti i proletarijat“ objavljenom na prvoj strani lista Student od 30.
travnja 1968. Mićunović naslućuje jedno „novo istorijsko zbivanje“ kao posljedicu
studentskog aktivizma.115 Hoće li i jugoslavenski studenti odigrati svoju revolucionarnu
povijesnu ulogu, pitanje je koje autor na vrlo sugestivan način postavlja pred čitatelje.
Odgovor nekoliko dana kasnije nudi sam Mićunović na tribini „5 minuta poslije 8“ održanoj
17. svibnja 1968. u zagrebačkom Studentskom centru. Svoje izlaganje zaključuje riječima: „Iz
svega toga imam utisak da se stvari na Beogradskom univerzitetu kreću u pravcu jednog
značajnijeg studentskog pokreta koji će imati mnogo više uticaja na društvena zbivanja nego
što je to bilo slučaj do sada.“116 Što na temelju vlastitih iskustava, što na temelju primjera iz
svijeta, i jugoslavenski su studenti tijekom 1968. osvijestili pritisak kao najefikasnije sredstvo
ostvarivanja željenih ciljeva. Na plenumu komunista Beogradskog univerziteta održanom 18.
travnja 1968. argumenti koji bi opravdali takav način djelovanja tražili su se u nedefiniranoj
poziciji studenata u sustavu samoupravljanja. Upravo zbog tog „vansamoupravnog“ položaja
konstatirano je da između društva i studenata postoji takav odnos koji prije svega afirmira
pritisak u vidu demonstracija ili prijetnje demonstracijama.117 Ovu tezu potvrdio je i glavni
urednik Studenta samo deset dana prije početka demonstracija u Novom Beogradu. U
uvodniku pod naslovom „Znaci političke krize“ on objašnjava logiku studentskog ponašanja:
„Zbog toga se uvidelo da se zahtevi, uručeni na miran način, uz obilje analiza i podataka,
odbijaju s motivacijom da mogućnosti Republike ne dozvoljavaju da se tim zahtevima
udovolji, a kada se isti zahtevi podnesu uz pretnje da će biti demonstracija, sredstva se u tren
nalaze. Takva nesređena i nesrećna politika ne odgovara moralnom osećanju većine studenata.
Ipak, na Univerzitetu, u studentskim redovima, sve više se shvata potreba da se zahtevi
uručuju na način koji je najefikasniji.“118 Upozorivši na ozbiljnost situacije „čije su odlike
NAPETOST i moguća KONFLIKTNOST“ (riječi istaknute u originalu, op. H. K.), autor
uvodnika postavlja dva pitanja koja su se zbog razvoja situacije kasnije protumačila kao poziv
na demonstracije: „Šta rade studenti? Spremaju li još nešto sem ispita?“119 Sam autor,
Đorđije Vuković, četrdeset godina kasnije ističe da tekst nije bio poziv, nego svojevrsna
proba, tj. u slučaju da bude dobro prihvaćen išlo bi se s otvorenim pozivom na demonstracije.
Po njegovim riječima bio je dogovoren i sastanak posvećen izvanrednom izdanju Studenta na
kojem bi se raspravljalo i o programu demonstracija. Sastanak se trebao održati 3. lipnja.120
Da su demonstracije bile planirane potvrđuje i izjava Alije Hođića, predsjednika Fakultetskog
odbora Saveza studenata Filozofskog fakulteta. Prema njegovim riječima, demonstracije su
bile planirane za jesen, a on je dobio zadatak preko ljeta napisati njihov program.121

„Lipanjska gibanja“

Sa kolena na koleno122

Otac moga oca, tačnije moj deda Bio je Solunac i čovek prvog reda Cenjeni birokrata između
dva rata
Između dedinog i svog rata Moj tata Želeo je sve svojim očima da gleda I pobunio se protiv
deda.

A deda Čovek državnog reda, Da zadrži dobre pozicije stare Na sina studenta posla žandare

Moj otac, tačnije moj tata, Bio je prvoborac, partijski tata-mata Cenjeni birokrata Posle rata

U želji da sve svojim očima gledam, Da se pre ne predam, Istine su uspele da me shvate
Pobunih se protiv tate birokrate. Gospodo tate i mame dame, Točak mercedesa nije točak
istorije A otac odmah na me Kordon narodne milicije.

Moj deda Danas sve gleda Brkove suče Seća se moga oca od juče i svoga od prekjuče.

Beograd

Unatoč nervozi koja se osjećala, sveprisutnom nezadovoljstvu i raznim signalima koji su

upućivali da se „nešto“ sprema, u nedjelju 2. lipnja 1968. popodne još uvijek nitko nije ni
sumnjao da će tog dana započeti ne samo najveće studentske demonstracije nego i
najmasovnija pobuna protiv vlasti u socijalističkoj Jugoslaviji. Analizom raspoloživih
dokumenata, novinskih članaka i izjava svjedoka nameće se zaključak da demonstracije nisu
bile organizirane, nego da su se dogodile spontano. Međutim, spontanost je trajala vrlo kratko,
jer već nekoliko sati nakon prvog sukoba studenata i policije bile su vidljive konture dobro
organiziranog pokreta. Očito je sve bilo spremno za akciju, a potpuno bezazleni povod
pokazao se dovoljnim da se s riječi prijeđe na djela.

Kada bi Anton Martinajpoznatiji jugoslavenski redatelj revijalnih i zabavnih programa, trebao

izdvojiti jedan projekt koji je izazvao ogroman publicitet, ali mu istodobno ostao u lošem
sjećanju, onda bi to sigurno bio „Karavan prijateljstva“. Radilo se o zabavno-glazbenoj reviji
koja se održavala po svim većim jugoslavenskim gradovima. Početak turneje 1968. bio je u
Beogradu. Mjesto i vrijeme generalne probe – nedjelja, 2. lipnja, 20 sati, brigadirsko naselje u
Novom Beogradu. Unatoč najavi da će se održati na otvorenom, na inzistiranje redatelja
Antona Martija cijeli je program zbog mogućnosti kiše prebačen u zgradu Radničkog
univerziteta. S obzirom na kapacitet od svega 400 sjedišta odlučeno je da među gledateljima
budu samo brigadiri. Međutim, pred Radničkim univerzitetom počeli su se okupljati i ostali
zainteresirani građani, među kojima je najviše bilo studenata iz obližnjeg Studentskog grada.
Oko 20 sati počinju prvi sukobi između redara na ulazu i nezadovoljnih studenata, koji će
eskalirati masovnom tučnjavom i razbijanjem prozora. Neredi doživljavaju kulminaciju
dolaskom sedamdesetak policajaca koji upotrebom gumenih palica i šmrkova nastoje
rastjerati okupljenu masu.124 Odjednom se širi (lažna) vijest da je jedan student ubijen, zbog
čega se dodatno povećava napetost i animozitet. Studenti kreću u protunapad i zauzimaju
jedno vatrogasno vozilo kojim se vraćaju u Studentski grad.125 I oni koji nisu sudjelovali u
neredima izašli su iz svojih soba, tako da se na Studentskom trgu oko ponoći okupilo više od
tri tisuće studenata. Incident, koji je u početku najvećim dijelom karakteriziralo huliganstvo,
sve više je počeo dobivati karakter političkog protesta. Na oduzetom vatrogasnom vozilu
počinju se izmjenjivati govornici, a sadržaj njihovih govora nadilazi problematiku fizičkog
obračuna s policijom. Spominju se nepravilnosti u društvu, iznevjereni ideali i neopravdano
bogaćenje, skandira se jedinstvu radnika i studenata, a protiv „crvene buržoazije“.126 Uskoro
je prihvaćen prijedlog da se organizirano krene u Beograd pred Saveznu skupštinu, gdje bi se
narodnim poslanicima objasnili studentski zahtjevi. Nešto prije 1 sat povorka od oko 1500
studenata, s vatrogasnim vozilom na čelu, dolazi do podvožnjaka,127 gdje ih već spremno
čeka kordon policije. Nakon neuspjelih pregovora da se povorci omogući prolaz, ponovo
dolazi do masovnog, ovaj put još žešćeg sukoba policije i studenata. Prema izjavama
svjedoka, policajci se osim gumenim palicama koriste i kamenjem koje s podvožnjaka bacaju
na studente.128 S druge strane, studenti pale vatrogasno vozilo i guraju ga niz podvožnjak na
policijski kordon. U jednom trenutku začuli su se i hici iz vatrenog oružja, za koje su kasnije
obje strane tvrdile da nisu došle s njihove, nego sa suprotne strane.129 Prvi čovjek
beogradskog SUP-a Nikola Bugarčić ponudio je dvadeset godina kasnije svoje objašnjenje
ovog događaja: „Kada su studenti u prvom pokušaju da dođu do grada, u noći između drugog
i trećeg juna, odbijeni neko je ranjen. Šta se desilo! Oni su počeli da lome automobile. A vi
znate ko živi na Novom Beogradu – vojna lica i penzioneri. Ljudi su pucali uvis da bi sačuvali
svoje automobile. Jedan odbijeni metak pogodio je u nogu nekog mladića.“130 Oko 3:30
Tanjug izdaje prvo službeno priopćenje o nemirima, koje će prenijeti svi jugoslavenski
mediji. Prema tom priopćenju sva krivica za događaje svaljena je na studente i njihovo
huligansko ponašanje.131 Potaknuti cijelom situacijom, a posebno Tanjugovim prikazom
događaja, studenti u Studentskom gradu osnivaju Akcijski odbor s ciljem organiziranja
protestnog mitinga ujutro (3. 6.) oko 8 sati. Zbog događaja kod podvožnjaka i u Studentskom
gradu cijelu noć traju konzultacije gradskih funkcionara. Dogovoreno je da se u 6 sati održi
prošireni sastanak Univerzitetskog komiteta SK-a, na koji bi bili pozvani prorektori, dekani,
predstavnici gradskih političkih foruma i predstavnici Univerzitetskog odbora Saveza
studenata. Iako su unaprijed bili pripremljeni zaključci koji bi osudili studentsko ponašanje,
sekretar UK-a dr. Žarko Bulajić nakon što je saslušao sudionike događaja donosi odluku da se
ode na miting u Studentski grad i studentima iskaže potpora.132 Ovo je bio prvi znak
podijeljenosti unutar Saveza komunista po pitanju studentskih demonstracija, koja će
sljedećih dana biti sve prisutnija. Miting je počeo nešto iza 8 sati. Osim potpore studentima i
kritike na račun policije predloženo je i odlaganje ispita za sedam dana.

Prema riječima Slobodana Vujovića, studenta koji je otvorio miting, odluka je bila da se
sastave zahtjevi, ali da se ne ide nikamo iz Studentskog grada. Međutim, tada je jedan
profesor uzeo riječ i rekao: „Ja sam Radojica Kljajić. Profesor sam i šef Katedre za pesticide
na Poljoprivrednom fakultetu. Nema ostajanja u Studentskom gradu. Ceo život se bavim
otrovima. Otrov je zahvatio korene jugoslovenskog društva. Protiv toga otrova treba da skoči
protivotrov, a protiv otrov su studenti Beogradskog univerziteta. I zato – kolona prema
Beogradu! Na čelo kolone – prorektori, profesori, zatim studenti.“133 Tako je krenuo drugi
pokušaj dolaska u centar grada gdje bi u mirnim demonstracijama studenti iskazali svoje
nezadovoljstvo ponašanjem policije, ali i nezadovoljstvo općim stanjem u društvu. Za razliku
od prošle noći, ovaj put je sve dobro organizirano, a ozbiljnost cijelog skupa dodatno je
naglašena prisutnošću sveučilišnih profesora. Prosvjednici pjevaju himnu, Internacionalu i
„Druže Tito mi ti se kunemo“, nose Titovu sliku, zastave SKJ-a i SFRJ-a, ali i transparente
„Imamo li Ustav?“, „Hoćemo posao“, „Dole socijalistička buržoazija“, „Dole šef ubica –
Bugarčić“.134 Na istom mjestu kao i prošli put, kod podvožnjaka, povorku dočekuju jake
policijske snage. Savezni sekretar za unutarnje poslove Radovan Stijačić neposredno nakon
završetka mitinga u Studentskom gradu, a prije dolaska povorke do podvožnjaka sastavlja
izvještaj za Josipa Broza Tita u kojem između ostalog piše: „Odlučeno je da se ne dozvoli
odlazak demonstranata u stari deo grada već da se demonstracije moraju završiti na prostoru u
okolini studentskog grada na Novom Beogradu. U suprotnom, dato je naređenje da milicija
spreči demonstracije. Snage milicije u Beogradu pojačane su milicionerima iz Valjeva, Rume,
Kraljeva, Čačka i nekih drugih gradova.“135 Cijeli ovaj prizor iz obližnje zgrade CK SK
Srbije promatra srbijanski politički vrh i spontano donosi odluku da se na lice mjesta uputi
jedna delegacija s ciljem smirivanja situacije.136 Delegaciju predvode Veljko Vlahović
(predsjednik Gradske konferencije SK Beograda i član predsjedništva SKJ-a), Miloš Minić
(predsjednik Skupštine SR Srbije), Stevan Doronjski (sekretar IK CK SKS-a), Branko Pešić
(predsjednik Gradske skupštine, „gradonačelnik“ Beograda), Nikola Bugarčić, Slavko
Zečević, Radovan Stijačić (gradski, republički i savezni sekretari SUP-a) i drugi visoki
funkcionari.137 Pregovori koji su uslijedili i koji će pred policijskim kordonom trajati
sljedeća dva sata pokazali su da različiti stavovi o novonastaloj situaciji i njezinim mogućim
rješenjima nisu karakterizirali samo politički vrh. Diferencijacija je od početka prisutna i
među studentima. Jednu grupu prosvjednika čine studenti kojima demonstracije same po sebi
nisu predstavljale cilj, nego prvenstveno sredstvo ostvarivanja proklamiranih ciljeva.
Predvođena predsjednikom SSJ-a Đurom Kovačevićem, ova se grupa izdvaja i na obližnjoj
livadi počinje pregovore s Veljkom Vlahovićem i Milošem Minićem. Uskoro je prihvaćen
prijedlog da se izabere studentska delegacija koja bi sa svojim zahtjevima otišla na razgovore
u Skupštinu, a da se ostali mirno raziđu.138 Međutim, postojala je i druga, „ekstremna“ grupa
koja nije vjerovala obećanjima političara, nego je ustrajala na nastavku demonstracija i to u
centru Beograda. Sam Veljko Vlahović nekoliko dana kasnije Titu prepričava događaj koji je
prethodio pregovorima: „Meni je jedan onde, ne znam ko je, mlad jedan čovek, da li je
student ili ne, šapnuo na uvo: druže Veljko nemojte puštati, jer je zahtev da se stvori miting na
trgu Marksa i Engelsa, a onde je Skupština i da se sa masom ode i zauzme Skupština i
proglasi svenarodni konvent u skupštini.“139 U ovoj drugoj grupi posebno se isticao student
sociologije koji je vlastima bio poznat od ranije kao jedan od najaktivnijih sudionika
demonstracija iz prosinca 1966. godine. Njegovo ime je Vladimir Mijanović, ali je među
studentima bio poznatiji kao Vlada Revolucija. Prema kasnijim izvještajima, on je bio glavni
krivac što se demonstracije nisu završile mirno. U trenutku kada su predstavnici studenata
trebali objaviti da je postignut dogovor s političarima, Mijanović se penje na kamion i poziva
na nastavak demonstracija u centru grada.140 Što se točno nakon toga dogodilo, tko je prvi
krenuo na koga, studenti na policajce ili obrnuto, vjerojatno će zauvijek ostati stvar
interpretacije sudionika događaja.141 Sigurno je jedino da je uslijedio stravičan metež u
kojem su policajci postupili iznimno grubo, bez obzira radilo se o studentima ili studenticama.
Batina nisu ostali pošteđeni ni profesori, a čak je i Miloš Minić dobio palicom po glavi.142
Oko 13 sati studenti se vraćaju u Studentski grad, gdje počinje zasjedati Akcijski odbor.
Ubrzo im se pridružuju i političari. Prvi put za isti stol sa studentima sjeda i najutjecajniji
srbijanski političar Petar Stambolić. Nakon što je čuo studentske zahtjeve, među kojima i onaj
o ostavci čelnih ljudi policije, Stambolić iživciran napušta sastanak. Na odlasku izgovara
rečenicu koja otkriva što je to jugoslavenske političare u studentskim demonstracijama najviše
plašilo: „Uostalom, šta vi hoćete, mi smo ovu vlast krvlju stekli i bez krvi je ne damo!“143 Da
se ne radi o izoliranom mišljenju potvrđuju gotovo identične izjave dvojice
visokopozicioniranih srbijanskih političara povodom istih događaja. Prema riječima profesora
Ljubomira Tadića, na pitanje zašto studentima ne dopuste mirne prosvjede barem pred
zgradom SIV-a, Dragi Stamenković144 mu je odgovorio: „Mi smo ovu vlast osvojili krvlju i
bez krvi je ne damo.“145 Dan nakon događaja kod podvožnjaka, na sastanku Gradskog
komiteta SK Beograda, Aleksandar Bakočević146 je studentsku akciju ocijenio pokretom
protiv sistema izjavivši pritom: „Revolucija je krvlju dobijena, revolucija će se krvlju
braniti.“147 Polaganje apsolutnog i doživotnog prava na vlast, pa čak i poistovjećivanje s
vlašću, bili su konstanta jugoslavenskih komunista od 1945. godine. To je bio instinkt koji je
prevladavao čak i u trenucima kada su izostajala kvalitetna rješenja za uspješno vođenje
zemlje. U trenucima koji su poput studentskih demonstracija ocijenjeni kao moguća ugroza,
taj instinkt se pretvarao u homogenizirajući čimbenik vladajuće politokracije. Mogućnost
gubitka vlasti, moći i (političkog i ekonomskog) utjecaja nije bila prihvatljiva mirnim, a
pogotovo ne nasilnim putem. Predvođeni Akcijskim odborom demonstracija i
Univerzitetskim odborom SS BU-a, studenti u Studentskom gradu donose dva dokumenta u
kojima formuliraju svoje odluke i zahtjeve. Prvi, pod nazivom „Proglas studentima i
građanima Beograda“, upućen je na sve fakultete Beogradskog univerziteta i sutradan (4. 6.)
objavljen u izvanrednom broju lista Student. Proglas se najvećim dijelom referira na
prethodne događaje, prije svega iskrivljeno izvještavanje medija („vas su štampa, radio i
ostala sredstva informacija obavestili sa nečuvenom podlošću…“) i („surovo“, „divljačko“)
ponašanje

Nakon donošenja „Rezolucije“ započinje druga faza studentskog aktivizma koja s prvom
gotovo da nema ništa zajedničko. Prije svega mijenja se taktika prosvjeda. Za razliku od prve
noći i jutra, ali i za razliku od sličnih primjera u svijetu, beogradski studentski prosvjedi u
sljedećih tjedan dana odvijali su se izrazito mirno, gotovo bez ijednog ekscesa.151 Jedan od
razloga svakako je i premještanje centra studentskog pokreta iz Studentskog grada u Novom
Beogradu na fakultete u centru grada. Bez obzira na to što se opasnost od remećenja javnog
reda time preselila u centar grada, vlastima je ovakav razvoj događaja odgovarao. Naime, bilo
je puno lakše držati pod kontrolom nekoliko nepovezanih manjih centara nego jedan veliki
prostor poput Studentskoga grada u kojem je živjelo više od 6 tisuća ljudi. Mogućnost
nekontroliranih i nasilnih postupaka dodatno je umanjena „Naredbom o zabrani održavanja
svih manifestacija, mitinga, demonstracija i povorki na ulicama, trgovima i drugim javnim
mestima u Beogradu“, koju SUP Srbije donosi 4. 6. 1968.152 Pri donošenju ove naredbe vlast
je vrlo vješto izbjegla izravnu konfrontaciju sa studentima, tj. eksplicitnu zabranu studentskih
demonstracija. Zabranu se nastojalo prikazati kao zaštitu studenata od „neodgovornih
elemenata“, o čemu govori 1. članak Naredbe: „U studentske manifestacije i demonstracije,
koje su održane u Beogradu 2. i 3. juna 1968. godine, umešali su se izvesni neodgovorni
elementi, tako da je 38 lica povređeno i pričinjena materijalna šteta na ličnoj i društvenoj
imovini u vrednosti preko 1,5 miliona dinara. U noći između 3. i 4. juna ti isti neodgovorni
elementi podmetnuli su eksploziv u poslovnicu ‘Putnika’ u Ulici Dragoslava Jovanovića.
Ovim postupcima dovedeni su u pitanje javni red i mir, bezbednost građana, kao i društvene i
lične imovine.“153 Na daljnji tijek studentskih aktivnosti, posebno na politizaciju u smjeru
općedruštvenih, a ne samo studentskih problema, možda najveći utjecaj imali su sveučilišni
profesori. Među njima, najvažnije mjesto zauzimali su praksisovci. Njihova predavanja,
tekstovi i brojni javni istupi bili su istodobno nadahnuće i poticaj studentskom aktivizmu. Već
od prvog dana demonstracija, beogradski profesori imaju aktivnu ulogu u cijelom pokretu.
Oni organiziraju, vode i usmjeravaju događaje, o čemu će kasnije u tekstu biti više riječi. S
obzirom na sveukupnost profesorskog angažmana, „Lipanjska gibanja“ u Beogradu s pravom
bi se mogla nazvati studentsko-profesorskim, a ne samo studentskim pokretom.

Istodobno sa zasjedanjem Akcijskog odbora i Univerzitetskog odbora SS BU-a u

Studentskom gradu, sve više studenata počinje se okupljati u dvorištu Filozofskog fakulteta.
Kako bi se onemogućio masovni dolazak studenata, policija čak privremeno prekida i javni
prijevoz na relaciji Novi Beograd – Beograd.154 Tijekom popodnevna sastaje se Nastavničko
vijeće Filozofskog fakulteta. Dekan i prodekan u znak protesta protiv policijskog postupanja
prema studentima podnose ostavke i proglašavaju štrajk na tom fakultetu. Oko 18 sati počinje
sjednica Univerzitetskog savjeta koji se također solidarizira sa zahtjevima studenata i donosi
odluku o proglašenju sedmodnevnog štrajka na cijelom Beogradskom univerzitetu.155 U
odsustvu rektora koji se nalazio na službenom putu u inozemstvu,156 prorektor je nakon
sjednice Savjeta izašao među studente i rekao: „Predajem vam ključeve ove zgrade. To je
vaša kuća. Dobro je čuvajte.“157 Nakon odluke o štrajku, studenti i profesori preuzimaju
fakultete na kojima osnivaju Akcijske odbore kao svojevrsna „upravljačka“ tijela
demonstracija. Članovi odbora biraju se aklamacijom na zboru, a mandat im traje 48 sati.
Zborovi se održavaju dva puta na dan (ujutro i navečer) i na njima se oblikuju i prihvaćaju
glavni studentski zahtjevi. Jedna od prvih i najpoznatijih odluka bila je promjena imena
Beogradskog univerziteta u Crveni univerzitet „Karl Marx“, koju na prijedlog prof. Ljube
Tadića studentski zbor jednoglasno donosi 4. lipnja.158 Po mišljenju mnogih, najzanimljivija
forma dijaloga tijekom studentskih demonstracija bili su tzv. „Konventi“. To su bile otvorene
rasprave o raznim filozofskim, političkim, ekonomskim i drugim temama, koje su znale trajati
i po cijelu noć. Vode ih ili bolje rečeno moderiraju profesori, ali ne ex cathedra, nego
poštujući apsolutnu ravnopravnost svih sudionika rasprave.159

Uvjerivši se od samog početka u nenaklonost (većine) medija, ali i njihovu moć u kreiranju
javnog mišljenja, vodstvo demonstracija veliku pozornost posvećuje odnosima s javnošću ili
bolje rečeno javnostima: kolegama studentima, građanima, radnicima i političarima. Uz
spomenute zborove i konvente, kao oblik i mjesta neposredne komunikacije, jedan od
najupečatljivijih načina komuniciranja bili su transparenti. Prvi se pojavljuju već 3. lipnja
predvečer na zgradi Filozofskog fakulteta i Rektorata. Među njima dominira natpis „Dole
crvena buržoazija!“. Prema izjavama sudionika, na zgradi Filozofskog fakulteta pojavio se i
transparent „Tražimo vanredne izbore!“ ali je on vrlo brzo uklonjen.160 U sljedećih nekoliko
dana svi beogradski fakulteti „okićeni“ su parolama sličnog sadržaja. Naj upečatljiviji su bili:
„Studenti – radnici“, „U sutra bez onih koji su upropastili juče“ (na Filozofskom fakultetu)
„Recite istinu drugu Titu“ (na Mašinskom fakultetu), „Opremimo bolnice a ne privatne vile“
(na Stomatološkom fakultetu), „Riba od glave smrdi“ (na Akademiji za primijenjenu
umjetnost), „Poštujemo mrtve heroje, ali od živih tražimo odgovornost za izneveravanje
socijalizma“ (na Ekonomskom fakultetu) itd.161 U izvještaju koji je za predsjednika Tita
načinila Služba državne sigurnosti navode se i brojne parole čiji je sadržaj ocijenjen
neprijateljskim: „Živeo kralj!“, „Dole ustaška vlada“, „“Mihajlov je u pravu!“,162
„Gestapo!“, „Branimo Ćosića, šta je sa njime!“, „Dajte nam oružje“ i dr.163 Dana 7. lipnja
savezni sekretar unutarnjih poslova Radovan Stijačić upozorava: „Imamo utisak da parole, s
kojima se služe, dobijaju sve brojniju podršku i ako se dozvoli da to vrše duže vreme, podrška
će biti sve veća.“164 Ova procjena shvaćena je vrlo ozbiljno, jer je već sljedećeg dana, 8.
lipnja u 19 sati svim fakultetima, akademijama, školama i domovima uručena naredba o
uklanjanju istaknutih parola.165 Skidanje svih parola nije se moglo opravdati isključivo
neprijateljskom djelatnošću, jer je većina bila izrazito (pro)socijalističkog karaktera.
Opravdanje koje se tih dana često koristilo bio je dolazak indijskog predsjednika, zbog kojeg
je Beograd morao biti temeljito očišćen.166 Studenti su oštro osudili ovu odluku, ali su
procijenili da bi njezino nepoštivanje bilo protuzakonito pa bi se i cijela aktivnost mogla
okvalificirati kao ilegalna.167 Iako uklanjanje nije izvršeno istodobno, 9. lipnja u 11:30 prvi
čovjek srbijanske policije Slavko Zečević izvještava Petra Stambolića: „Parole sa svih
fakulteta i visokih škola potpuno su skinute.“168 Jedan od problema koji se tom prilikom
pojavio bilo je pitanje što sa slikama Josipa Broza Tita te s državnom i partijskom zastavom.
Prema nekim izjavama, naredba se odnosila i na taj sadržaj, ali je vodstvo demonstracija to
odbilo po cijenu novog incidenta.169 Međutim, američki profesor Dennison Rusinow koji je
tada boravio u Jugoslaviji prepričao je u svojoj knjizi drugačiji scenarij: „U subotu navečer
slučajno sam se našao u sjedištu Saveza studenata, radi jednog intervjua, kada je onamo
osobno nazvao premijer Jojkić, koji se potužio da su fotografije Tita i Marxa nestale, zajedno
sa sloganima, sa zidova rektorata, a potom sam začuo i pomalo mrzovoljan odgovor: ‘Rečeno
nam je da skinemo što smo stavili, pa smo u tome bili dosljedni.’ No, Marx i Tito na zidove
su se vratili već sutradan, u svom samotnome sjaju i raskoši.”170 Svakodnevno se prati i
pisanje novina o studentskom pokretu. Prve reakcije, još uvijek pod dojmom sukoba s
policijom, bile su vrlo burne. Revolt zbog zlonamjernog dezinformiranja javnosti stud enti
izražavaju spaljivanjem beogradskih listova.171 U sljedećih nekoliko dana smiruju se strasti,
ali ne i nezadovoljstvo. Na nekim fakultetima postavljena su dva stupa. Na jedan se lijepe
članci koji objektivno izvještavaju (npr. iz zagrebačkog Vjesnika), a na drugi (stup srama) oni
koji iskrivljuju činjenice (uglavnom iz beogradskih listova Borba, Večernje novosti, Ekspres
politika i Politika).172 Najoriginalniju, najduhovitiju, ali i najoštriju analizu tiska radio je
prof. Nikola Milošević s Filološkog fakulteta. U okviru svog Barometra Milošević je na
sarkastičan i ironičan način analizirao novinske članke ukazujući na niz nelogičnosti, nizak
nivo pismenosti i općenito njihov prizeman karakter.173

Medij na koji su studenti bezrezervno mogli računati bio je list Student. Kolika se važnost
pridavala listu najbolje govori činjenica da su članovi redakcije, uz Univerzitetski i Akcijski
odbor, činili vodstvo studentskog pokreta i sudjelovali u donošenju najvažnijih
dokumenata.174 Kako bi ispunio zadaću pravodobnog i iscrpnog izvještavanja, odlučeno je
da u vrijeme štrajka umjesto tjedno Student izlazi u izvanrednim izdanjima. Prvi takav
izvanredni broj izlazi već 4. lipnja. Naslovnicom dominira crvena boja, slike Lenjina i natpis
„Stvara se studentski pokret na Beogradskom univerzitetu“.175 Činjenica da se jedan
studentski list usudio suprotstaviti „istini“ službenih medija donijela mu je veliku popularnost
i izvan studentskih krugova. List se prodaje i dijeli po fakultetima i ulicama Beograda, ali i
ostalih srbijanskih gradova. Prema riječima glavnog urednika Đorđija Vukovića, naklada
nekih brojeva iznosila je više nego respektabilnih 120 tisuća primjeraka.176 Uvidjevši
popularnost Studenta, ali prije svega oštrinu tekstova u njemu, vlast odlučuje reagirati.
Nastavljajući taktiku izolacije studentskog pokreta, 5. lipnja donesena je odluka o
(privremenoj) zabrani raspačavanja lista koja je već dva dana kasnije ukinuta.177 Kako je
došlo do ove „kontradiktorne“ odluke? Tiskanje Studenta bilo je svo vrijeme pod policijskim
nadzorom. Prije nego što bi list izašao u javnost, tekstove bi pregledali „cenzori“ i u slučaju
eventualnog „neprijateljskog“ sadržaja predlagali njegovu zabranu. U broju od 5. lipnja
pronađen je jedan takav navod i odnesen okružnom javnom tužitelju. Međutim, prije nego što
je list otisnut, članovi redakcije Studenta su inkriminirani navod izbacili. Tako se dogodilo da
je u odluci o zabrani citiran tekst koji u spomenutom broju nije ni postojao, zbog čega je
tužitelj bio primoran poništiti zabranu raspačavanja lista.178
Međutim, već sljedećeg dana, 8. lipnja, uslijedila je nova zabrana. U obrazloženju rješenja o
privremenoj zabrani stoji da „list ‘Student’ – godina XXXII, vanredni broj od 8. juna 1968.
godine, donosi informacije, komentare i opise koji ne odgovaraju činjeničnom stanju, kao i
navode čija tumačenja mogu izazvati uznemirenje građana i remetiti javni red i mir“. Po
mišljenju tužitelja, sve navedeno posebno je prisutno u tekstovima „Jedinstvo pokreta“, „Ko
stoji iza izjava mnogih radnih kolektiva“, „Postoji tajni kanal preko kojeg se širi fama među
radnike“ i „Upad milicionara u Likovnu akademiju“.179 Kao i u prethodnom slučaju i ova
zabrana je nekoliko dana kasnije (12. 6.) ukinuta, a glavni argument bio je doprinos
normalizaciji situacije. Naime, u međuvremenu se Tito obratio javnosti i studentski štrajk je
prekinut pa je Okružni sud ocijenio: „U ovoj smirenoj situaciji, gde prevladavaju dogovori i
nema konfrontacija, ne može se vestima, komentarima i tvrđenjima objavljenim u listu
‘Student’, a navedenim u rešenju i predlogu Javnog tužioca, izazvati uznemirenje građana i
ugroziti javni red – pogotovo kad je sa značajnim događajima i smirenjem situacije upoznata
najšira javnost postojećim sredstvima masovnog informisanja.“180 Iako najtiražniji,
najčitaniji i najutjecajniji, Student je bio jedno od glasila studentskog pokreta. Važnu ulogu
igraju Vidici (časopis beogradskih studenata za kulturu, književnost i društvena pitanja),
Susret (list omladine Beograda) kao i listovi koji se tiskaju po pojedinim fakultetima (npr.
Crvene novine na Pravnom fakultetu). Na jednom od prvih Plenuma UO SS BU-a (3. 6.)
donesena je i odluka o pokretanju Biltena.181 Njegova zadaća bila je prije svega informiranje
o protestnim aktivnostima na fakultetima, objavljivanje izvještaja sa sastanaka, službenih
priopćenja, brzojava i pisama potpore. Prema riječima glavne urednice Biltena Branke
Otašević, cilj je bio objaviti što više informacija sa što više fakulteta kako bi se vidjela
utemeljenost i rasprostranjenost štrajka.182 Bilten se radio svakodnevno i potom dijelio po
fakultetima, državnim institucijama, poduzećima, medijima, građanima na ulicama. Odnos
vlasti prema Biltenu razlikovao se od odnosa prema Studentu ili Susretu. Pošto se nije radilo o
službeno prijavljenoj tiskovini, odredbe zakona o tisku na njega se nisu odnosile pa je i
eventualna zabrana raspačavanja bila onemogućena. Osim toga Bilten nije bio tiskan u tiskari,
nego umnožavan pomoću šapirografa („geštetnera“), čime su kontrola sadržaja i
onemogućivanje tiskanja bili također znatno otežani.183 Svim spomenutim tiskovinama, kao
važan izvor informacija treba pridodati i razne proglase, letke i ostale propagandne materijale.
Poput Biltena i oni su se umnožavali i raspačavali u uvjetima koji su više podsjećali na
ilegalne akcije prijeratnih komunista. To potvrđuje i izvještaj Službe državne bezbednosti (5.
6.), koji između ostalog dokazuje da je unatoč svoj konspiraciji, vlast bila upoznata s
najvećim dijelom studentskih aktivnosti. „Na grupi psihologije Filozofskog fakulteta
odlučeno je da se svi materijali, bilteni, proglasi i leci, koji se dobijaju od akcionog odbora iz
zgrade Univerziteta od danas štampaju kod njih i da će ih rasturati po vozilima gradskog
saobraćaja kako bi građani bili pravilno informisani… U prostorijama Univerzitetskog odbora
Saveza studenata Beograda nalazi se štamparija materijala, proglasa, letaka i slično. U
nekoliko ovih prostorija, iznad čijeg ulaza stoji plakat ‘Odbor za koordinaciju’ smešteno je
nekoliko geštetnera i mašina za štampanje i umnožavanje. Po stolovima su gomile
odštampanog materijala, koji se pakuje i odmah izdaje specijalnim kuririma uz potpis na
spisak. Raznosači, naročito devojke, dobijaju paketiće, stavljaju ih u tašne i torbice i odmah
odlaze na ulice… Do sada smo identifikovali pet štamparija i to u Studentskom gradu, na
Filozofskom fakultetu, u prostorijama Odbora Saveza studenata Beograda, u prostorijama
grupe za psihologiju u Takovskoj ulici, a kaže se da štamparije postoje i na svim fakultetima u
kojima akcioni odbori preštampavaju i umnožavaju svoj materijal“.184

Iako su vlasti na sve načine nastojale spriječiti stvaranje osjećaja simpatije prema studentima,
to im nije u potpunosti uspijevalo. Od prvog dana, što pojedinačno što institucionalno,
studenti dobivaju otvorenu potporu beogradskih intelektualaca. Uz demonstracije kod
podvožnjaka, vjerojatno najpoznatiji prizor iz beogradskog studentskog pokreta bio je nastup
glumca Steve Žigona, 4. lipnja u dvorištu Filozofskog fakulteta. Pred masom studenata Žigon
je izveo Robespierreov govor iz drame „Dantonova smrt“ koji uz ovacije i odobravanje
završava riječima: „Nema sporazuma, nema primirja sa ljudima za koje je republika
predstavljala špekulaciju, a revolucija – zanat!“185 Osim Žigona, na beogradskim fakultetima
aktivni su i ostali glumci poput Mire Stupice, Ljube Tadića i Rade Đuričin. Na Medicinskom
fakultetu prigodan program izvode glumci Ateljea 212 i Narodnog pozorišta.186 Poznata
kazališna redateljica Mira Trailović predlaže da u znak solidarnosti sa studentima sva
kazališta u Beogradu na jedan dan zatvore svoja vrata gledateljima.187 I brojni drugi
umjetnici tih su dana redoviti gosti na Beogradskom univerzitetu. Cijeli tijek događaja na
Filozofskom fakultetu prati i snima filmski redatelj Dušan Makavejev. Prvaci beogradske
opere izvode borbene i revolucionarne arije, a članovi KUD-a „Branko Krsmanović“ svoj
kulturno-zabavni program.188 Posebno su aktivni književnici.

Već 5. lipnja Udruženje književnika Srbije na svom je izvanrednom plenumu podržalo

studentske zahtjeve, a sljedećega dana to čini i redakcija Književnih novina.189 U
najaktivnije književnike spadaju Matija Bečković i Borislav Mihajlović-Mihiz čije angažmane
zbog ranijih „protudržavnih“ istupa vlasti prate s posebnim zanimanjem. Studente dolazi
pozdraviti i najpoznatija jugoslavenska pjesnikinja Desanka Maksimović, za koju SUP navodi
da je „uporno nastojala da književnika Branka Ćopića nagovori da se i on angažuje, govoreći
mu da je njegovo mesto ‘tamo’“.190 Ćopić ju je očito i poslušao te Akcijskom odboru uputio
novčani prilog od 100 tisuća dinara.191 Uz pojedinačne geste, solidarnost sa studentskim
zahtjevima iskazuju i brojne kulturne i znanstvene institucije. Telegrami i pisma potpore šalju
muzeji (Narodni muzej i Muzej savremene umetnosti), kazališta (Atelje 212, Savremeno
pozorište, Jugoslavensko dramsko pozorište, Narodno pozorište, Malo pozorište), udruge
(Udruženje dramskih umetnika SR Srbije, Udruženje glumaca Beograda, Udruženje filmskih
redatelja i scenarista Srbije…), redakcije časopisa za kulturu (Praxis, Gledišta, Književne
novine), zavodi i instituti (Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, Institut za
nuklearnu energiju „Boris Kidrič“, Institut za arhitekturu i urbanizam, Institut za teoriju
književnosti i umetnosti…). Posebno oduševljenje studenata, ali i pomutnju vlasti izazvala su
dva pisma. Dana 4. lipnja održan je sastanak organizacije Saveza komunista Instituta za
međunarodnu politiku i privredu s kojeg je poslano otvoreno pismo CK SKJ-a. Zaposlenici
ustanove koja se bavi proučavanjem društvenih kretanja u svijetu složili su se da su procesi
započeti beogradskim studentskim demonstracijama dio općih naprednih socijalističkih
kretanja. Djelatnici instituta podržavaju studentske zahtjeve za promjenom sustava visokog
školstva, dosljednijim razvijanjem socijalističke demokracije ili rješavanjem negativnih
gospodarskih trendova. Na kraju pisma traži se ispitivanje odgovornosti policijskih, ali i
političkih organa za primjenu sile protiv studenata tijekom demonstracija, kao i ispitivanje
odgovornosti za neobjektivno informiranje javnosti u svezi s proteklim događajima.192
Veliko iznenađenje izazvao je i brzojav potpore studentima od Instituta za kriminološka i
kriminalistička istraživanja. U brzojavu između ostalog stoji „da je način koji su organi vlasti
primenili sprečavajući studentske akcije nedopustiv u jednoj demokratskoj socijalističkoj
zemlji“.193 Ovakva optužba od jednoga saveznog instituta194 bila je ne samo politički
udarac vlastima nego i profesionalni udarac kolegama u SUP-u. S obzirom na sve navedeno −
brzu reakciju i gotovo stopostotnu podudarnost u zahtjevima, očito je da stanjem u zemlji nisu
bili nezadovoljni samo studenti. U skladu s tim, potporu inteligencije studentskom pokretu,
osim kao čin solidarnosti, valja shvatiti i kao njihov način iskazivanja nezadovoljstva
postojećim stanjem u zemlji. Sve ono što je većina intelektualaca mislila, studenti su se
usudili izgovoriti javno. Upravo to se može iščitati iz pisma potpore redakcije Književnih
novina, u kojem se ističe da „studentima Beogradskog univerziteta pripada ta čast da su prvi u
našoj sredini imali dovoljno političke zrelosti i moralne odgovornosti da trezvenom,
konstruktivnom i hrabrom akcijom izraze prave potrebe našeg društva“.195 Zanimljivost
vezanu uz iskazivanje potpore studentima u svojoj knjizi navodi sudionik događanja Nebojša
Popov. Prema njegovima riječima, za razliku od brojnih intelektualaca, na beogradskim
fakultetima tijekom štrajka nije zabilježeno pojavljivanje ni jedne „zvijezde“ masovne
kulture.196

Kako bi pokret opstao, uz verbalnu je bila nužna i materijalna potpora. Već od prvog dana
izolacije studentima počinju stizati pri lozi u novcu i hrani. Financijske priloge daju
pojedinci,197 ali i kolektivi. U Studentu od 4. 6. pojavila se vijest da je beogradsko poduzeće
Termoelektro na zboru radnika odlučilo studentima pokloniti 50 milijuna dinara. Međutim,
već sljedeći dan zbor studenata i profesora Više tehničke obućarske škole zatražio je da se
iznos vrati uz objašnjenje da se „tim postupkom potencira materijalno pitanje, koje u ovom
trenutku nije primarno. Shvatajući ovu sumu kao neku vrstu ‘mita’ mi odlučno ustajemo
protiv toga jer se ne borimo za uske lične interese nego za opšte interese progresa i napretka
svih naših radnih ljudi.“198 U sljedećem broju Studenta vijest o „poklonu“ Termoelektro je
demantirao pojašnjavajući da se odluka o 50 milijuna dinara odnosila na stipendiranje
studenata koji bi se po završetku studija zaposlili u tom poduzeću.199 Na fakultete počinje
dolaziti i pomoć u hrani, a među prvim donatorima bili su brigadiri iz Novog Beograda. Osim
hrane i cigareta oni studentima daju na raspolaganje i svoj automobil.200 Time je incident od
2. lipnja definitivno raščišćen i zaboravljen, a štab omladinskih radnih brigada čak je i
jednoglasno usvojio zaključak da se osude tisak, radio i televizija zbog nepravednog
preuveličavanja i pogrešnog interpretiranja povoda studentskih demonstracija.201 U znak
solidarnosti, radnici menze studentskog doma na Voždovcu donose 100 paketa suhe hrane,
nabavljene novcem koji su sami prikupili.202 Kada se svi ovi pojedinačni i institucionalni
izrazi solidarnosti skupe na jedno mjesto stječe se dojam masovne potpore studentskom
pokretu. To nije bilo tako. Ako intelektualce vlasti nisu uspjele držati pod kontrolom, s
radnicima im je to u potpunosti uspjelo. Iako je većina radnih kolektiva priznala postojanje
problema na koje su studenti ukazali, svi su jednodušno osudili metode studentskog
aktivizma. Za razliku od brzojava koje su slale kulturno-znanstvene institucije, oni koji su na
Univerzitet dolazili iz tvornica bili su uglavnom negativno konotirani. Utjecaj režimske
propagande i odlično odrađen posao partijskih organizacija na terenu spriječili su ponavljanje
francuskog scenarija. Što se tiče najšire javnosti, i tu su mišljenja podijeljena. Čim se dogodio
prvi incident, a posebno nakon okupljanja u centru Beograda na Studentskom trgu, zanimanje
javnosti je razumljivo poraslo. Brojni građani žele čuti studentske zahtjeve, mnogi im
iskazuju i potporu. Posebno su zainteresirani oni čija su djeca sudionici studentskog pokreta.
Međutim, uzevši općenito, većina građana nije bila posebno zainteresirana za ono što se
događa iza fakultetskih zidova, a posebno ne za konkretniju potporu. Kako najčešće puno
objektivniju sliku o određenim događajima daju nepristrani promatrači, zanimljivo je kako su
zanimanje javnosti doživjela dvojica nejugoslavena. Boraveći u Beogradu tih dana, Dennison
Rusinow piše: „U toku tog tjedna mnogi građani Beograda namjerno su prolazili ili se vozili
kraj sveučilišnih zdanja, kako bi čitali slogane, te gledali studente. No osim te znatiželje, bilo
je malo drugih znakova nekakvog općeg javnog zanimanja ili gorljivog podupiranja
pokreta.“203 Drugi navod potpisuje Thomas L. Hughes, djelatnik U.S. Department of State
(Bureau of Intelligence and Research). Za službene svrhe, Hughes je 5. srpnja 1968. izradio
izvještaj naslovljen „Politika mrkve i batine jugoslavenskog režima obuzdala prvu
poslijeratnu studentsku pobunu“ u kojem između ostalog piše: „Još jedan važan čimbenik koji
je utjecao na smjer u kojem je krenuo pokret – a to mu je, moguće, bila i jedna od glavnih
odlika – bio je izostanak reakcije radništva i šire javnosti, što je samo naglasilo fizičku i
ideološku (emocionalnu) izoliranost studenata.

Stanovnici glavnoga grada ostali su posve pasivnima, nezainteresiranima za studentske

zahtjeve, zbog mnoštva različitih razloga.“204 Kao što je spomenuto, „Rezolucija
studentskih demonstracija“ bila je prvi politički dokument studentskog pokreta. Ona,
međutim, nije shvaćena kao konačno rješenje, nego prije svega kao podloga za izradu
jedinstvenog programa na temelju kojeg bi pokret dalje djelovao. Nacrt „Akciono-političkog
programa“ donesen je 5. lipnja, a njegovu izradu potpisali su Plenum UO SS BU-a,
Univerzitetski odbor SK BU-a, te Akcioni odbor studenata svih fakulteta, visokih i viših škola
i akademija u Beogradu.205 Koncepcijski i tematski „Program“ se nastavlja na „Rezoluciju“,
uz dodatno proširivanje i konkretiziranje zahtjeva. Smanjivanje socijalne nejednakosti i dalje
se navodi kao preduvjet normalnog funkcioniranja društva. Kako bi se to ostvarilo zahtijevaju
se jasni kriteriji za određivanje visine osobnih dohodaka, ukidanje razlika u osobnim
dohocima koje se temelje na „monopolističkim i ostalim privilegovanim nesocijalističkim
položajima“, progresivno oporezivanje (najviših) dohodaka te nacionalizacija nepravedno
stečene imovine.206 Jedan od važnijih čimbenika socijalne nejednakosti i samim time
problem koji je trebalo riješiti bila je nezaposlenost. Zapošljavanju mladih stručnih kadrova i
ukidanju honorarnog rada u „Programu“ je pridodan i zahtjev za što hitnijom izradom
dugoročne koncepcije razvoja gospodarstva. Kao i u „Rezoluciji“ i u „Akcionom programu“
je daljnji razvoj društva doveden u izravnu vezu s uklanjanjem birokratskih snaga i još
dosljednijim razvijanjem samoupravnih odnosa na svim razinama. Istaknuta je i potreba
demokratizacije svih društvenih i političkih organizacija, kao i sredstava informiranja. Novi
zahtjevi odnose se na sprječavanje pojave svih oblika kapitalističkih odnosa u društvu,207
donošenje zakona o stambenim odnosima kojim bi se onemogućile stambene malverzacije te
sprječavanje komercijalizacije kulture. Posljednja grupa zahtjeva u „Akcionom programu“
odnosi se na probleme u visokoškolskom sustavu obrazovanja. Uz već izražene zahtjeve za
ukidanjem školarina, poboljšanjem materijalnog položaja studenata ili reizbornošću
nastavničkog kadra, pojavljuju se i novi poput potrebe donošenja Zakona o autonomiji
Univerziteta i reforme školskog sustava radi usklađivanja s potrebama u gospodarstvu i
kulturi.208 Nakon što je objavljena konačna verzija, tekst „Programa“ upućen je na sve
fakultete radi eventualnih dorada i dopuna. S nekih fakulteta došle su određene sugestije, a s
nekih i dobronamjerne kritike. Najkonkretniji su bili na Akademiji za primenjene umetnosti s
koje je poručeno da je „program napisan na stari rutinski način, razvodnjen i opterećen opštim
frazama“ te da se „iz teksta ne da zaključiti sva težina situacije i hitnost promena koje
predlažemo“.209 Na pitanje zašto su zahtjevi iskazani u „Programu“ bili puno blaža varijanta
onog što se moglo čuti na fakultetskim zborovima ili pročitati u Studentu, ima nekoliko
odgovora. S jedne strane bila je to samo potvrda već spomenute teze o heterogenosti
studentskog pokreta, u koji svi nisu ušli s istim namjerama i očekivanjima. U odnosu na prva
dva dana kada je i događaje i izjave karakterizirao puno viši stupanj radikalizma, u nastavku
tjedna studentske aktivnosti postaju znatno umjerenije i odmjerenije. Dokaz tome je između
ostalog i „Akciono-politički program“ čije prihvaćanje od svih fakultetskih akcijskih odbora
predstavlja definitivnu pobjedu umjerene struje. Veliki utjecaj na razvoj situacije u tom
smjeru imala su vodstva jedinih dviju „službenih“ organizacija koje su sudjelovale u
studentskom pokretu – Univerzitetskih odbora Saveza studenata i Saveza komunista. Za
razliku od „revolucionarnih“, često iracionalnih i vrlo glasnih pojedinaca, predstavnici ovih
organizacija pokušavali su pronaći optimalan balans između okolnosti diktiranih zahtjeva i
realnih mogućnosti. To ne znači da je „Program“ predstavljao studentsku kapitulaciju.
Naprotiv, unatoč svim manjkavostima i nedorečenostima još uvijek se radilo o dijalogu kakav
s vlastima u socijalističkoj Jugoslaviji nitko nikada na takav način nije vodio. Isto tako, sama
činjenica da je jačao utjecaj organizacija koje su se osnivale kako bi preko njih Partija imala
kontrolu nad sveučilištem, ovaj put nije podrazumijevala i preuzimanje kontrole nad
studentskim pokretom od te iste Partije. Univerzitetski odbori Saveza studenata i Saveza
komunista za trajanja štrajka djelovali su u potpunosti autonomno i bez zadrške na strani
svojih kolega demonstranata. Iako ne u potpunosti na način na koji je htjela, Partija je svojim
postupcima ipak uspjela utjecati na karakter studentskog pokreta, što se onda odrazilo i na
karakter „Akciono-političkog programa“. Ako se izuzmu početni incidenti, svi kasniji
kontakti između studenata i političara išli su u smjeru smirivanja, a ne radikaliziranja stanja.
Toleriranjem protestnih aktivnosti po fakultetima, pregovorima sa studentskim
predstavnicima i prihvaćanjem većine zahtjeva, jugoslavenske vlasti pokazale su puno veći
stupanj pragmatizma u odnosu na političare u mnogim zemljama. Ta pragmatičnost imat će
utjecaja i na sam završetak štrajka. „Akcioni program“ predstavljao je program dugoročnog i
sveobuhvatnog procesa političkih promjena u društvu. Nitko od demonstranata nije očekivao
da se zahtjevi izraženi u njemu riješe preko noći. Upravo zato su se postupci vlasti i dobivena
jamstva smatrali već velikim pomakom i svojevrsnim ispunjenjem ciljeva studentskog
pokreta. Zbog svega navedenog počelo se razmišljati o načinu završetka štrajka, posebno kada
se svemu pridoda činjenica da je većina studenata u demonstracije ušla više iz solidarnosti i
želje za sudjelovanjem u nečemu novom i drugačijem nego s ciljem ustrajnog političkog
aktivizma. Problem s prekidom štrajka bio je u tome što on nije proglašen zbog lošeg stanja u
društvu, na koje je upozoravao „Akciono-politički program“, nego zbog vrlo konkretnih
događaja. Neposredan povod, koji je sa studentima solidarizirao i njihove profesore, bilo je
brutalno postupanje policije i neobjektivno izvještavanje javnosti o istim događajima. U
skladu s tim i minimalni uvjeti za završetak štrajka morali su biti usko povezani s njegovim
neposrednim povodima. Već u „Proglasu“ (3. 6.), a posebno u zaključcima s Plenuma
Univerzitetskog odbora SS BU-a (4. 6.) ustraje se na smjenjivanju saveznog, republičkog i
gradskog sekretara unutarnjih poslova, pozivanju na odgovornost urednika sredstava
informiranja, deblokadi fakulteta i ukidanju odluke o zabrani demonstracija.210 U svrhu
utvrđivanja istine o spomenutim događajima osnovana je i zajednička komisija od
predstavnika Izvršnog vijeća Srbije i Akcijskog komiteta studentskih demonstracija.211 Kako
se bližio kraj tjedna, razlike unutar studentskog pokreta bivale su sve izraženije. Između
ostalog i po pitanju prekida štrajka. Većina je bila za to da se minimalni uvjeti prekida još
dodatno prilagode razvoju situacije. Naime, pošto spomenuta komisija nije uspijevala utvrditi
odgovornost za događaje u Novom Beogradu,212 smjena čelnih ljudi policije činila se sve
nerealnijim zahtjevom. Osim toga vlasti su pokazale visok stupanj razumijevanja i tolerancije,
prihvativši većinu zahtjeva izraženih u „Akcionom programu“. U skladu s takvim
raspoloženjem, 8. lipnja, šestog dana štrajka, na većini fakulteta prihvaćeni su „neophodni
uslovi za nastavljanje normalnog rada Univerziteta: 1. deblokiranje svih fakulteta, 2. puštanje
iz zatvora svih uhapšenih i davanje garancija da se kasnije protiv njih neće preduzimati
represalije, 3. što hitnije podnošenje izveštaja Komisije za utvrđivanje incidenata na Novom
Beogradu i pozivanje na odgovornost i kažnjavanje funkcionera odgovornih za nastali
incident, 4. obezbeđenje potpunog i objektivnog informisanja javnosti preko sredstava
masovnih komunikacija“.213 Neki fakulteti ustrajali su da se zadrži i zahtjev za slobodom
demonstracija, dok su studenti Filozofskog i Pravnog fakulteta tražili dodatno konkretiziranje
nekih uvjeta. Prema njihovu mišljenju ostalo je nejasno odnosi li se jamstvo protiv represalija
samo na one koji su bili uhićeni ili na sve sudionike pokreta te podrazumijevaju li 3. i 4. uvjet
ostavke triju sekretara SUP-a i odgovornih ljudi u novinama, radiju i televiziji.214 Međutim,
ove zahtjeve većina nije podržala te se pred vlasti izašlo s četiri prethodno spomenuta uvjeta.
Iste večeri (8. 6.) na fakultetima Beogradskog univerziteta počinju rasprave o prestanku
štrajka. Definitivna odluka o njegovu završetku očekivala se u nedjelju navečer. Nitko,
međutim, nije očekivao da će najveći utjecaj na tu odluku imati čovjek koji se sedam dana
nije oglašavao u javnosti.

Osim vlastitim entuzijazmom i principijelnošću, aktivizam beogradskih studenata bio je

uvjetovan i nizom vanjskih čimbenika. Na oblikovanje i usmjeravanje studentskog pokreta, na
njegov tijek i završetak, velik utjecaj imali su postupci profesora, političara, radnika, ali i
najšire javnosti.
STUDENTI – PROFESORI

Odnos studenata i sveučilišnih nastavnika tijekom 1968. u raznim je zemljama varirao od

otvorene potpore i suradnje do povoda neredima i demonstracijama. Dok su u
istočnoeuropskim zemljama studenti u profesorima vidjeli najdosljednije zagovaratelje
napretka i demokratizacije društva, na Zapadu je profesorska „kasta“ bila simbol zastarjelog
režima koji je trebalo mijenjati. Kako su francuski studenti doživljavali svoje nastavnike
najrječitije govore dva grafita ispisana u Parizu 1968: „Profesori, zbog vas starimo!“ i
„Profesori, stari ste koliko i vaša kultura, a vaša modernost odražava se tek u modernizaciji
policije!“ Uspoređujući ga sa sličnim primjerima u svijetu, studentsko-profesorski odnos na
Beogradskom univerzitetu tijekom lipnja 1968. po mnogočemu je bio specifičan. Profesori ne
samo da su se solidarizirali sa svojim studentima nego su postali i ravnopravni sudionici
pokreta koji je prerastao u zajedničku kritiku jugoslavenske stvarnosti. Čak štoviše,
višegodišnjim nastavničkim i znanstvenim angažmanom profesora praksisovaca preduvjeti za
stvaranje „pokreta“ koji bi se idejno suprotstavio režimskoj praksi stvoreni su i prije lipnja
1968. godine. Međutim, u skladu s Marcuseovom tezom, ovaj je „pokret“ svoj revolucionarni
potencijal mogao dobiti tek sinergičkim djelovanjem inteligencije i studenata. Svetozar
Stojanović, jedan od najpoznatijih praksisovca i profesor na beogradskom Filozofskom
fakultetu, četrdeset godina kasnije ovako je prokomentirao taj trenutak uspostavljanja
sinergije: „Studenti su nas praksisovce stavili na veliku probu. To je bio trenutak kada smo
morali da se odlučimo da li hoćemo da živimo svoju teoriju.“215 Gotovo da nije bilo
profesora koji je pripadao grupi oko Praxisa, a da nije aktivno sudjelovao u studentskom
pokretu. Isto tako, gotovo da nije bilo studentskog zahtjeva koji nije bio u skladu s principima
praksikovske filozofije. Demokratizacija društva u skladu s načelima samoupravnog
socijalizma, ukidanje birokratskih privilegija i socijalnih razlika te rješavanje ekonomske
krize samo su neki od zahtjeva koji su se prije objavljivanja u studentskom „Akciono-
političkom programu“ mogli pročitati na stranicama časopisa Praxis. Osim što je Praxis
filozofija velikim dijelom bila nadahnuće, već spomenuti javni istupi praksisovaca tijekom
proljeća 1968. mogu seshvatiti kao izravan poticaj studentskom aktivizmu. Bez obzira na sve
navedeno važno je naglasiti da profesori, iako su vlasti to tako nastojale prikazati, nisu
organizirali studentske demonstracije. Jedna zanimljiva koincidencija poslužila je kao dodatni
argument kasnijim spekulacijama. Samo nekoliko sati prije početka nereda, u okolici
Beograda našli su se Dobrica Ćosić i profesori Filozofskog fakulteta Ljuba Tadić, Mihailo
Marković, Svetozar Stojanović, Zagorka Golubović, Dragoljub Mićunović i Miladin
Životić.216 Iako će upravo ovi profesori imati najzapaženiju ulogu tijekom štrajka, njihov
posjet Ćosiću u Grockoj bio je izazvan posve drugim razlozima. Radilo se o prijateljskoj
potpori čovjeku čije je izlaganje na 14. sjednici CK SK Srbije održanoj dva dana ranije (29. i
30. svibnja) osuđeno kao klevetničko, nacionalističko i suprotno službenim stavovima SKJ-
a.217 Demonstracije su izbile spontano, a profesori, kao između ostalog i većina studenata, za
njih su doznali tijekom noći i sljedećeg jutra. U ponedjeljak (3. 3.) ujutro na mitingu u
Studentskom gradu profesori javno izražavaju svoju potporu studentima i osuđuju nasilno
ponašanje policije. Oni predvode povorku koja kreće prema centru Beograda, što će im
između ostalog omogućiti da se iz prve ruke uvjere u metode policijskog „pregovaranja“.
Upravo na inicijativu jednog nastavnika (Dragoljuba Mićunovića) studenti se nakon sukoba s
policijom ne vraćaju u Studentski grad, nego se studentski pokret premješta na fakultete u
centru Beograda. Kao što je činjenica da su studenti (bez profesora) započeli demonstracije,
isto tako je činjenica da su profesori (bez studenata) proglasili štrajk. Odluku o
sedmodnevnom prekidu nastave donosi najprije Nastavničko vijeće Filozofskog fakulteta, a
odmah potom i Univerzitetski savjet beogradskog sveučilišta sastavljen od dekana svih
fakulteta. Već je tada svima bilo jasno da profesorska solidarnost sa studentima neće
predstavljati običnu frazu. Opravdavši studentsko povjerenje već i ranije, a posebno prilikom
događaja kod novobeogradskog podvožnjaka, profesori postaju ne samo ravnopravni
sudionici studentskog pokreta nego i njegovi „prvoborci“. Zbog njihova utjecaja i
sveprisutnosti u sljedećih nekoliko dana, događanja na Beogradskom univerzitetu bilo bi
nedostatno nazivati samo studentskim, a ne i profesorskim pokretom. Evo nekoliko primjera
koji potvrđuju ovu tezu. Odmah po proglašenju štrajka, na pregovore s Milošem Mini ćem i
Petrom Stambolićem u Izvršno vijeće SR Srbije ne odlaze samo studenti, nego zajednička
delegacija studenata i profesora. Na čelu prvog izabranog akcijskog odbora, kao rukovodećeg
tijela demonstracija, nije bio student, nego profesor/asistent Dragoljub Mićunović. Po
svjedočenju sudionika, Mićunović je bio glavni organizator svih događanja na Filozofskom
fakultetu. Na duhovit način to je prokomentirao i profesor Mihailo Marković ustvrdivši da se
„Mićun“ sljedećih tjedan dana neće odvajati od mikrofona te da će postati „sjajni voditelj
ovog najdužeg medijskog hepeninga u našoj istoriji“.218 Njegovu istaknutu ulogu primijetio
je i Dennison Rusinow prilikom posjeta Filozofskom fakultetu napisavši u svom dnevniku:
„Najstalniji voditelj programa bio je jedan asistent filozofije, zgodan i prerano osijedio mladi
Crnogorac.“219 Na Mićunovićevu žalost, njegov utjecaj na studente i tijek studentskog
pokreta primijetile su i jugoslavenske vlasti, okarakteriziravši ga kao najekstremnijeg i
najmanje spremnog na kompromise. Upravo zbog toga vlasti odlučuju s njim (a ne s nekim
predstavnikom studenata) pregovarati kako bi se spriječio izlazak studenata iz fakulteta na
ulicu i ponovni sukob s policijom.220 Na Filozofskom fakultetu aktivni su i svi ostali
profesori praksisovci poput Mihaila Markovića, Vojina Milića, Miladina Životića i Ljube
Tadića. Svi oni sudjeluju u radu akcijskih odbora i Konvenata. Prema informaciji SDB-a
profesori su glavni redaktori i autori svih proglasa koji nastaju na Filozofskom fakultetu, a
među njima se posebno ističu Svetozar Stojanović i Zagorka Pešić-Golubović.221 I na
ostalim fakultetima profesori nisu pasivni promatrači, nego vrlo aktivni i utjecajni sudionici
događanja.222 Među njima je bilo i praksisovaca (npr. Mihailo Đurić), ali i profesora koji s
ovom filozofskom školom nisu imali nikakve veze. U ovu posljednju grupu ubraja se i
profesor Pravnog fakulteta Miloš Samardžija po čijem je nacrtu napisan „Akciono-politički
program“.223 Važan detalj predstavlja i potpora, barem na simboličkoj razini, onih profesora
od kojih se ona iz objektivnih razloga nije ni očekivala. To se prije svega odnosilo na
profesora Medicinskog fakulteta dr. Berovića, inače Titova osobnog liječnika, te Miroslava
Pečujlića, profesora na Pravnom fakultetu, ali i člana IK CK SKJ-a.224 Iako nisu utjecali na
sam početak demonstracija, profesori Beogradskog univerziteta imali su izravan utjecaj na sva
kasnija događanja, pa između ostalog i na završetak štrajka. Najradikalnijima su se i po tom
pitanju pokazali ponovo profesori Filozofskog fakulteta. Međutim, ovaj put i među njima
dolazi do razilaženja. Dva dana prije prestanka štrajka djelatnici SDB-a su u tajnosti obavili
razgovor s prof. Mihailom Markovićem u kojem im on objašnjava trenutačnu situaciju.225
Prema njegovim riječima, na fakultetu su prisutne dvije struje – pomirljiva, koja je za
normalizaciju stanja i pregovore s Partijom, i radikalna, koja želi ići do kraja uz punu
opstrukciju bez obzira na posljedice. Sebe Marković ubraja u prvu grupu, a Ljubu Tadića i
Dragoljuba Mićunovića u drugu. Prema njegovu mišljenju, on bi i Tadića „preveo pod svoje
da nije Mićunovića koji drži studente… i neprekidno preti upravo tom pozicijom među
studentima i kaže da će izaći na ulice makar izginuli, ako se pokuša sa bilo kakvim
aranžmanom na bazi popuštanja“.226 U rješavanju ove situacije na Filozofskom fakultetu
Mihailo Marković je vidio ključ razrješenja opće situacije na Beogradskom univerzitetu.
Motivi beogradskih profesora da se početkom lipnja 1968. pridruže studentskom buntu bili su
različitog karaktera. Dio profesora solidarizirao se sa studentima zbog policijske brutalnosti i
njihov angažman sljedećih nekoliko dana uglavnom se temeljio na toj činjenici. Većini
profesora spomenuti događaji poslužit će samo kao povod da javno izraze vlastite (kritične)
stavove o politici, ljudima na vlasti, o jugoslavenskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Afirmaciji profesora kao ravnopravnih sudionika pokreta uvelike je pridonio i senzibilitet
studenata, čiji su se zahtjevi gotovo minimalno odnosili na usko studentske, a puno više na
općedruštvene probleme.

Roszakova tvrdnja da su mladi tijekom 1968. „odnijeli pobunu s pisaćih stolova odraslih“ u
beogradskom je slučaju samo djelomično točna. Djelomična zbog toga što oni koji su pobunu
„osmislili“ nisu ostali za svojim pisaćim stolovima, nego su odlučili prihvatiti izazov vremena
i upustiti se u eksperiment za koji nitko sa sigurnošću nije znao kamo vodi. Studenti su bez
svake sumnje pokrenuli te masovnim i jedinstvenim angažmanom nosili gibanja koja su u
lipnju 1968. uzdrmala Jugoslaviju. Međutim, na smjer u kojem su se ta gibanja počela
razvijati, na prerastanje uličnih demonstracija u dobro organizirani pokret, najveći utjecaj
imali su profesori. Toga su bili svjesni oni sami, njihovi studenti, ali i jugoslavenske vlasti.
Bez obzira na to što sam štrajk nije imao većih posljedica po vladajuću garnituru, sve što se
dogodilo shvaćeno je kao snažno upozorenje. Kako se slične stvari u budućnosti ne bi
ponavljale, glavnog krivca za beogradski „Lipanj“ trebalo je identificirati, javno prokazati, a
potom i primjereno kazniti. Skupina profesora s Filozofskog fakulteta vrlo brzo je shvatila na
koga se to odnosi.
STUDENTI – RADNICI

„Studenti – radnici“, jedna od najčešćih parola studentskog pokreta 1968. u Beogradu, bila je
ujedno poruka i poziv.227 Na studentsku žalost, radnici poziv nisu prihvatili, a na poruku su
imali velikih primjedbi. Iz prije navedenih primjera jasno je da se pojam „radnici“ u ovom
slučaju nije odnosio na sve radnike, posebno ne na djelatnike kulturnih i znanstvenih
institucija, nego prije svega na radnike u proizvodnji i javne službenike.

Od samog početka demonstracija studenti su se trudili da ih javnost ne percipira kao

autističnu društvenu skupinu koja se bori isključivo za vlastite interese. Međutim, već nakon
prvog sukoba s brigadirima i policijom uvjerili su se da će upravo objektivno informiranje
javnosti o njihovim stavovima i zahtjevima biti jedna od najtežih bitaka koju će morati voditi.
Populacija za čiju će se naklonost voditi najžešći medijski rat, kojoj će obje sukobljene strane
nastojati objasniti „pravu“ istinu bila je radnička klasa. Studenti su u radnicima vidjeli
prirodnog saveznika, čije su interese i ciljeve smatrali identične svojima. Vlastima je pak
izlazak radnika na ulicu i potpora studentskom protestu bio najcrnji mogući scenarij koji su po
svaku cijenu nastojali izbjeći. Puno manjim intenzitetom nego njihovi kolege na Zapadu,
beogradski su studenti ustrajali na poboljšanju vlastitog položaja u društvu. Analizirajući
sadržaj dokumenata usvojenih uoči i tijekom štrajka, članaka objavljenih u Studentu ili govora
održavanih po fakultetima, stječe se dojam da se pokret više borio za radnička nego za
studentska prava. Već u „Proglasu“, a posebno u „Rezoluciji“ i „Akciono-političkom
programu“, i kvantitativno i kvalitativno prevladavaju pojmovi koji nisu imanentni
studentskoj problematici. Problemi kao što su dosljedna raspodjela prema radu, povećanje
minimalnih dohodaka, rješavanje nezaposlenosti i razvijanje samoupravnih odnosa u radnim
organizacijama samo su neki od zahtjeva s kojima su se radnici susretali svakodnevno, a
studenti tek trebali suočiti. Na pitanje zašto unatoč svemu navedenom, na studentsku parolu
„Radnici mi smo sa vama!“ prozvani nisu uzvratili istom mjerom, nekoliko je odgovora. Prvi
odgovor leži u medijskoj manipulaciji informacijama. Radnici, kao i cjelokupna javnost, nisu
imali prilike čuti što studenti zbilja žele. Sredstva informiranja, elektronička i tiskana, stvorila
su medijsku sliku koja velikim dijelom nije odgovarala stvarnom stanju. Vađenjem pojedinih
izjava iz konteksta, prešućivanjem jednih i naglašavanjem drugih informacija, stvarala se
fama o studentima kao nezahvalnim huliganima koji u borbi za ostvarenje vlastitih interesa ne
prezaju od nedemokratskih i nesocijalističkih metoda. Da je ovakva propaganda postigla svoj
cilj pokazali su brzojavi radničkih kolektiva iz cijele Jugoslavije koji već u utorak, 4. 6.
počinju pristizati studentima. U njima se uglavnom izražava potpora zahtjevima, ali istodobo
oštro osuđuje način koji su studenti izabrali za rješavanje neriješenih pitanja. Jedan od
najčešće citiranih incidenata bio je onaj s uništenim vatrogasnim vozilom. Bez obzira na to što
se radilo o izdvojenom slučaju, koji s kasnijim tijekom studentskog pokreta nije imao ništa
zajedničko, ovaj se događaj koristio kao glavni dokaz anarhičnog i destruktivnog ponašanja
studenata. Tako su rudari iz Banovića posebno „ogorčeni na izvjesne rušilačke postupke
pojedinaca i grupa“,228 djelatnici kolektiva Keramika iz Mladenovca naglašavaju da „ono što
je naš narod i radnička klasa izgradila u posleratnom periodu nikome nije dalo za pravo da to
ruši“,229 radnicima Fabrike stakla Paraćin „neshvatljivo je da studenti ruše i pale ona dobra
koja su uz velike napore i mnogo žrtava stvorile starije generacije“,230 a nastavnici Osnovne
škole „Franjo Rezač“ iz Kreke pitaju studente kako mogu „pod zastavom socijalizma i sa
slikom druga Tita rušiti ono što je naš radni čovjek svojim trudom i znojem godinama
izgrađivao“.231 U većini brzojava vidljiv je stav da su studenti iskorišteni kao oruđe dobro
organiziranih neprijatelja socijalizma i Jugoslavije. To između ostalog potvrđuju i zahtjevi za
smjenama i ostavkama, na koje radnici odgovaraju pitanjem „Ko vam je dao pravo da tražite
opoziv i ostavke pojedinih rukovodilaca. Vaš zahtjev je u suprotnosti sa Ustavom i postojećim
zakonima, jer opoziv mogu tražiti samo birači koji su ih izabrali izglasavši im puno
povjerenje u rukovođenju poslovima za koje su zaduženi“.232 Veliki revolt radnika izazvao je
i odnos prema „najistaknutijim revolucionarima“ pa se nastavnici iz Kreke pitaju: „Zar je Če
Gevara, revolucionar Latinske Amerike, veći revolucionar od naših narodnih heroja, zar je Če
Gevara veći od našeg Veljka Vlahovića, heroja španske i naše revolucije?“233 S obzirom na
to da se u gotovo svim brzojavima pojavljuje fraza „i mi imamo probleme“, očito je da radnici
ili nisu imali ili nisu htjeli imati potpuni uvid u studentske zahtjeve. Činjenicu da su se
problemi visokoškolskog obrazovanja i studentskog standarda u svim dokumentima isticali na
samom kraju, Đorđije Vuković, glavni urednik Studenta, na ironičan je način povezao s
radničkom „neinformiranošću“: „Radnički kolektivi ne vide šta piše u studentskim
programima, oni te programe čitaju otpozadi i tu i zastanu. Tako ispada da se studenti bore za
ono što njima treba“.234 Koliko je sadržaj brzojava korespondirao s intimnim stavovima
radnika, teško je reći. Ako i jest, bilo je to velikim dijelom rezultat propagandnog rata, kojeg
su sudionici pokreta vrlo brzo postali svjesni. „Moram sa žaljenjem da konstatujem da postoji
neki periferijski partijski kanal preko kojeg se širi fama među radnike o tobožnjem divljanju
studenata, o tome da su njihove akcije motivisane rušilačkim strastima i instinktima.
Očigledno je da su takve ocene potpuno suprotne stvarnom sadržaju i toku akcije. One
predstavljaju pokušaj da se nanese moralni udar pravednim zahtevima za koje se borimo, u
njima se krije namera da se izazove nepoverenje i otpor radnika prema studentima“, ustvrdio
je u jednom svom govoru na Ekonomskom fakultetu profesor Nikola Čobeljić.235 Kao što su
bili svjesni aktivnosti koje se provode s ciljem njihove difamacije, studenti od početka nisu
imali dvojbu tko je nositelj tih aktivnosti. „Birokratija ove vrste koja stoji iza ovakvih akcija i
želi da inscenira konflikt između radnika i studenata, jeste i birokratija u Savezu komunista i
birokratija u proizvodnji i u državnim službama, a posebno je jaka ona u štampi.“236 Kako je
proces obmanjivanja izgledao u praksi, može se naslutiti iz svjedočanstva jednog radnika
poduzeća Elektronske industrije Niš-Fabrike visokofrekventnih uređaja Zemun. Prema
njegovim riječima, dana 5. 6. 1968. sazvan je zbor radnika s jedinom točkom dnevnog reda –
čitanje i usvajanje brzojava potpore Gradskom komitetu SK-a, koji je unaprijed sastavio
sekretar tvorničke partijske organizacije. Na prijedlog dotičnog radnika da se zaposlenici prvo
upoznaju sa studentskim zahtjevima, a potom pošalje brzojav Akcijskom odboru, zbor je
prekinut i zabranjeno je svako daljnje okupljanje radnika.237 Sumnju da su brzojavi radnih
kolektiva zbilja izražavali stavove radnika izrazio je i novinar Rada, lista Saveza sindikata
Jugoslavije. Njegov komentar „drugo je pitanje ko je, u ime radnih kolektiva, pisao proglase“
izazvao je simpatije studenata, ali i osudu brojnih društveno-političkih foruma.238 Uvidjevši
da „bitku za radnike“ gube u medijima, studenti se odlučuju za neposredniji pristup – odlazak
u tvornice. Shodno struci za koju su se školovali, studentski predstavnici počinju obilaziti
pojedine radne organizacije. Tako delegacija Saobraćajnog fakulteta odlazi u Autokuću
Zastava, studenti i profesori Mašinskog fakulteta u poduzeće Komgrap, budući ekonomisti u
radne organizacije u općini Savski venac i Čukarica itd.239 Dolaskom među radnike studenti
su se prvo suočili s učincima dezinformiranja, ali nakon što bi objasnili svoje stavove i
zahtjeve, uglavnom su dobivali potporu. Međutim, negdje nisu dobili ni priliku za razgovor.
Grupa inženjera i tehničara spriječila im je ulazak u tvornicu ITM, a najnesusretljiviji
pokazali su se u tvornici IMT. Dana 6. lipnja 1968. direktor poduzeća, predsjednik radničkog
savjeta, predsjednik sindikata i sekretar Tvorničke konferencije SK-a donose odluku o
osnivanju radničkih straža. Dužnost stražara bila je spriječiti neovlaštenim osobama ulazak u
poduzeće te unošenje i rasturanje propagandnih materijala. Osim toga, zabranjeno je bilo
svako održavanje skupova osim onih koje organiziraju službeni forumi, kao i davanje bilo
kakvih izjava u ime kolektiva.240 Bez obzira na to što se u tekstu Odluke nigdje ne spominju
studenti, očito je da su oni bili glavni i jedini razlog osnivanja radničkih straža. Uz partijsko-
medijski angažman, jedan od čimbenika koji je utje cao na izostanak radničke potpore
studentima bilo je i sve izraženije međugeneracijsko nerazumijevanje. Godine 1968. u naponu
snage bili su radnici koji su se sjećali predratnog razdoblja i aktivno sudjelovali u Drugom
svjetskom ratu. Ovoj su populaciji studentske kritike društva bile velikim dijelom nejasne i
neopravdane („vi tražite slobodu štampe kao da ona ne postoji“).241 Uvjete života,
školovanja i rada, unatoč svim problemima, smatrali su neusporedivo boljima od onih prije 20
i više godina. Kao i društva u ostalim zemljama, i jugoslavensko se krajem 1960-ih suočilo sa
sukobom dviju revolucionarnih generacija. Problem se pojavio u različitom poimanju
revolucije i revolucionarnih ciljeva. Za stariju generaciju revolucionarna dostignuća bila su
stvar prošlosti, dok je mlada generacija isticala potrebu kontinuiranog i dosljednog
preispitivanja i nadograđivanja revolucionarnih vrijednosti.242 Prvi, „školovani“ po šumama i
gorama, novo su društvo gradili na hrabrosti i požrtvovnosti. Drugi su iz fakultetskih
predavaonica poručivali da je društveni boljitak moguć jedino ulaganjem u znanje i njegovim
vrednovanjem na svim razinama. Bio je to u puno stvari sukob dvaju različitih sustava
vrijednosti, koji se pretvorio u izvor brojnih nesuglasica i animoziteta. Odnos radnika prema
studentskom pokretu nije bio uvjetovan samo evaluacijom prošlih događaja. Neki studentski
zahtjevi shvaćeni su kao izravan napad na postojeće privilegije. S obzirom na masovnu
neobrazovanost radničke klase, jedan od zahtjeva kojeg su se mnogi pribojavali bio je onaj da
se „dosledno sprovodi načelo da se na mesta koja traže određenu kvalifikaciju zaposle ljudi
koji imaju takve kvalifikacije“.243 Međutim, nisu samo radnici s nezadovoljavajućom
kvalifikacijom osjećali zabrinutost. Poput njihovih kolega na Zapadu, i jugoslavenski su se
radnici u ovom razdoblju suočavali s blagodatima potrošačkog društva. Unatoč još uvijek
brojn im problemima, većina je mogla biti više nego zadovoljna načinom i uvjetima života.
Hrabrost, požrtvovnost i dosljednost polako prepuštaju mjesto konformizmu i oportunizmu.
Parole o većoj socijalnoj jednakosti, zbog kojih su mnogi nekoliko godina ranije bili spremni
ići u zatvor i rat, dobivaju sada epitete poput „maocetungovske“, „staljinističke“,
„centralističke“ ili jednostavno „neprijateljske“. Socijalna jednakost sve manje je cilj, a sve
više prijetnja, posebno pripadnicima novonastale jugoslavenske srednje klase. S tim u skladu
je i njihov odgovor, koji pokušava objasniti i kontekstualizirati Ivan Kuvačić, sociolog i
„šezdesetosmaš“: „Stvar je u tome što su novopečeni srednjaci i šičardžije daleko
netolerantniji od onih koji su se u takvom položaju odavno učvrstili, pa se onda manja
količina nadoknađuje većom agresivnošću. Naš vlasnik automobila i vikendice ogorčeniji je
protivnik lijevog bunta od američkog ili francuskog već zbog toga, što je novopečeniji u tom
položaju, što još nema osjećaj sigurnosti pa se boji da taj novi trend, koji ga je podigao, može
odjednom doći u pitanje, i onda se može dogoditi da sve pođe nizbrdo.“244 Ako izuzmemo
slanje ambivalentnih brzojava („da“ sadržaju – „ne“ formi protesta) za koje gotovo sa
sigurnošću možemo potvrditi da ih nisu pisali sami radnici, netolerancija koju spominje
Kuvačić najviše se ogledala u indolenciji prema studentskom pokretu. Kao i ostatak javnosti i
radnici su, što zbog dezinformiranosti, zaokupljenosti vlastitim problemima ili političke
rezigniranosti, ostali poprilično nezainteresirani za događanja na beogradskim fakultetima.
Situacija je bila slična i u ostalim zemljama, na temelju čega je Hobsbawm i ustvrdio da je
„poslije dvadeset godina poboljšanja… revolucija bila posljednja stvar na umu proleterskih
masa“.245

STUDENTI – POLITIČARI

Reakcije političara tijekom studentskog pokreta možda su najbolji dokaz njegove spontanosti
i neočekivanosti. Samo nekoliko dana prije izbijanja nemira u Novom Beogradu
jugoslavenski politički vrh raspravljao je o vanjskopolitičkoj situaciji osvrnuvši se i na
studentske proteste. Iako su mnogi u svojim izlaganjima isticali probleme s kojima se suočava
jugoslavensko društvo, nitko nije iskazivao preveliku bojazan da bi mladi u Jugoslaviji mogli
reagirati na sličan način kao njihove kolege u Francuskoj ili Poljskoj. Sam predsjednik
jugoslavenske omladinske organizacije Janez Kocijančič ustvrdio je da i „u Jugoslaviji postoji
izvestan bunt mlade generacije“, ali da „taj bunt ima sasvim drukčije forme nego što ih ima u
svetu“.246 Nepuna dva tjedna kasnije događaji u Beogradu potvrdili su prvi, ali i demantirali
drugi dio Kocijančičeve izjave. Sam incident koji je uključivao studente, brigadire pa čak i
policiju vjerojatno ne bi tako brzo mobilizirao brojne političke forume, da se sve zadržalo na
„huliganskom“ remećenju javnog reda i mira. Međutim, ubrzo nakon prvih nereda, kritike
policijske brutalnosti prerastaju u kritiku općeg stanja u društvu. Za razliku od
dotadašnjeprakse, krivca se nije tražilo u objektivnim problemima i nasljeđu prošlosti, nego u
ljudima koji su vodili zemlju. Bilo je to za jugoslavenske političare potpuno novo iskustvo.
Ako se izuzme niz pojedinačnih pokušaja, bila je to prva javna i masovna kritika vladajućih,
koji bez obzira na to što ih se nazivalo narodnim poslanicima, nikad tom narodu nisu istinski
odgovarali. Kako sada reagirati na zahtjeve za smjenama? Kako reagirati na kvalifikacije da
se ponašaju kao „crvena buržoazija“? Kako prihvatiti kriterij stručnosti, a pritom ne ugroziti
vlastitu poziciju? Brojna pitanja zatekla su političare nespremnima, a ni odgovori najčešće
nisu išli u njihovu korist. Pojavilo se nekoliko različitih pristupa novonastaloj situaciji. Dio
političara, tzv. „tvrdolinijaša“ smatrao je da studentima ne treba popuštati, nego, ako bude
potrebno, i krvlju braniti vlast i svoje pozicije u vlasti. Među političarima koji su zagovarali
ovakav pristup bili su između ostalih i čelni ljudi srbijanskog i beogradskog SK-a Petar
Stambolić i Aleksandar Bakočević te predsjednik SSRN Srbije Dragi Stamenković. Dio
političara, među kojima je najeksponiraniji bio predsjednik srbijanske skupštine Miloš Minić,
pokazivao je puno više sluha za studente i njihove zahtjeve. To se odnosilo i na one zahtjeve
kojima bi se ispitala eventualna odgovornost političkih i policijskih funkcionera za incident
kod podvožnjaka. Razlike u pristupu rezultirale su podjelama u rukovodstvu i otvorenim
neslaganjima između pojedinih dužnosnika.247 Bilo je, naravno, i onih političara čija je
taktika predstavljala kompromis između dviju „krajnosti“ – razgovori, ali ne i pregovori;
isticanje opravdanih zahtjeva, ali i oštra kritika svake vrste pritiska „ulice“. Iako su Minićev
izlazak među studente, batine koje je zajedno s njima dobio, a posebno njegov javni nastup na
televiziji248 utjecali na smirivanje situacije, politički vrh je takvo njegovo ponašanje ocijenio
kao demagogiju i nepotrebno podilaženje. Uz već spomenutog Stambolića, posebno kritičan
bio je Draža Marković. Kao predsjednik Republičkog vijeća Skupštine SR Srbije, on
sprječava Minićevo nastojanje da se sazove izvanredno zasjedanje Skupštine na kojem bi se
po hitnom postupku donijeli zakoni i odluke u svezi sa studentskim zahtjevima.249 Veliko
nezadovoljstvo Minićevim ponašanjem iskazuje i sam Josip Broz Tito. Na sjednici proširenog
Biroa Predsjednišva CK SKJ-a održanoj 8. 6. Tito čak dovodi u vezu postupke Miloša Minića,
njegove supruge i njihove djece,250 navodeći ih kao znakove frakcionaškog djelovanja.251
Bez obzira na to što se radilo o prvoborcu, narodnom heroju i iskusnom političaru, Tito u
jednom trenutku predlaže i Minićevu ostavku, koja se zbog razvoja situacije ipak nije
dogodila.252 Do različitih ocjena situacije na Beogradskom univerzitetu dolazi i na sjednici
Predsjedništva Savezne konferencije SSRNJ-a, održanoj 6. 6. 1968. Upravo onakav kakav se i
očekivao bio je govor predsjednika srbijanskog SSRN-a Dragog Stamenkovića. Što on misli o
studentskim zahtjevima i općenito studentskom pokretu, možda najslikovitije govori ova
misao: „Mi ćemo jasno reći da, ako se radi o rušenju ove vlasti, nijedna vlast se nije predala
niti će se predati a da se ne okrvavi. Nisam siguran da su spremni da se okrvave, ali nama
mora da bude jasno da se ne možemo predati i da će, ako treba raditi i pendreci...“

Josip Đerđa iznosi, međutim, na istoj sjednici potpuno drugačiji stav. Po njegovu mišljenju,
nisu studentski postupci za osudu, nego je „za osudu to što smo dali dosta povoda da se to
desi“, aludirajući na veliki raskorak između onoga što se govori i onoga što se provodi.255
Studentsku „epizodu“ smatra pozitivnim pomakom jer je na svojevrstan način uneseno „više
svežine u naš samoupravni prostor“, čime je zaustavljeno „vegetiranje u našem
samoupravnom mehanizmu sa iluzijom da smo na čelu naprednog čovečanstva, a po delu se
vidi da nismo“.256 Još jedno izlaganje na spomenutoj sjednici izazvalo je burne reakcije.
Crnogorac Jova Kapičić najprije je Stamenkovićev uvodni govor ocijenio „lošim političkim
prilazom i dezinformacijom“, odgovarajući mu protupitanjem: „Zašto da postavljamo pitanje
naše vlasti zbog toga što izlazi nekoliko hiljada ljudi i postavlja određene zahtjeve?“257 Po
njegovu je mišljenju više nego jasno da studenti „dižu ruku ne na socijalizam i njegove
osnovne tekovine, već na određene deformacije koje se ovde sistematski sprovode“.258
Kapičić je kritičan i prema ponašanju policije („niko nije pomenuo razbijanje glava desetine
ljudi“), kao i raznim medijskim dezinformacijama. („Ali bomba. Ceo Beograd priča da nije
bilo bombe. To štampa tvrdi i na osnovu toga osuđuje ljude.“)259 Slično kao Đerđa, i on
smatra da energiju koju nose mase, u ovom slučaju studentske, treba iskoristiti, a ne
suprotstaviti joj se, jer „socijalizma ima raznih vrsta, onih koji su sa masama i onih koji
stopiraju mase. Ali, praksa je pokazala da samo onaj može biti napredan koji stoji na čelu tih
masa.“260 Kakav je šok izazvao Kapičić najbolje dokazuju reakcije koje su uslijedile. Prvo je
Miloš Žanko ustvrdio da nikad u životu nije čuo takav „antipartijski govor“ zatraživši da se
Kapičića udalji iz SSRN-a, a zatim mu je po završetku sjednice Svetozar Vukmanović Tempo
rekao: „Jovo, suprotstavio si se stavu Partije i mislim da ćemo te isključiti.“261 Različit odnos
političara prema studentskom pokretu nije se manifestirao samo na individualnoj razini.
Razlike su prisutne i između pojedinih političkih foruma. Od samog početka bilo je očito da
Partija nema kontrolu nad svim društveno-političkim organizacijama. Univerzitetski komitet
SK Beogradskog univerziteta, suprotno stavu Gradskog komiteta, ne samo što je podržao
studentske zahtjeve nego je postao i jedna od stožernih „institucija“ studentskog pokreta. Ista
stvar bila je i s Univerzitetskim savjetom. Na stranu demonstranata svrstava se i Savez
studenata čiji su postupci u prethodnom razdoblju često bili meta napada samih studenata.
Slično kao i Univerzitetski komitet SK-a, Univerzitetski odbor SS BU-a sudjeluje u svim
protestnim aktivnostima kao i u donošenju svih glavnih dokumenata studentskog pokreta.262
Možda više po inerciji, tj. iz generacijske solidarnosti, potporu studentima daje i omladinska
organizacija (Savez omladine). To se prije svega odnosilo na gradsku i republičku razinu,263
dok su na saveznoj razini, ako je suditi po člancima u listu Mladost, ostali odani partijskim
napucima. Činjenica da su studentske demonstracije od uličnih nemira prer astale u
organizirani politički pokret, kao i izražene razlike u

Prema Kapičićevim riječima, iz Partije nije izbačen zahvaljujući Titovu govoru i raspletu
situacije nakon njega. Potporu studentskom pokretu ne daje samo UO SS BU-a nego i
Predsjedništvo konferencije SSJ-a na čijem je čelu tada Đuro Kovačević. AJ, KPR, II-4-a,
„Saopštenje Predsedništva konferencije Saveza studenata Jugoslavije povodom događaja na
Beogradskom univerzitetu“, 4. 6. 1968. 263 Gradski komitet Saveza omladine Beograd,
Predsjedništvo CK Saveza omladine Srbije. Borba, 6. i 7. 6. 1968. 264 U saveznom
omladinskom listu Mladost objavljen je u vrijeme studentskog pokreta članak pod naslovom
„Ko je ko, šta je šta“. U njemu se studenti i profesori (posebno Filozofskog fakulteta) između
ostalog optužuju kao anarhisti, neprijatelji socijalizma i samoupravljanja te dovode u vezu s
podmetanjem bombe u restoranu „Putnik“ u Beogradu. Mladost, 6. 6. 1968.

Viđenju i tumačenju novonastale situacije, utjecali su da beogradske i srbijanske vlasti

cijelom problemu pristupe puno ozbiljnije i organiziranije. U tu svrhu čak je osnovan i
poseban stožer s ciljem praćenja i koordiniranja svih aktivnosti. Članovi stožera bili su
predstavnici najviših predstavničkih i političkih foruma Beograda, Srbije i Jugoslavije, kao i
funkcioneri SUP-a i SDB-a.265 Da se radilo o „parapolitičkom“ tijelu govori podatak da ne
postoji nikakav službeni dokument o njegovu osnivanju, kao i to da brojni visoki funkcioneri
nisu znali za njegovo postojanje.266 Sjedište stožera bilo je u prostorijama Gradskog komiteta
SK-a na Studentskom trgu, točno preko puta zgrade Filozofskog fakulteta. Nakon početnog
šoka koji je izazvao studentski izlazak na ulicu, Partija vrlo brzo uspijeva dovesti situaciju
pod kontrolu. To što su se studentima pridružili profesori i to što su im potporu dali razni
forumi od kojih se to nije očekivalo samo je ubrzalo konsolidiranje redova. Doista, kad se
usporedi sa studentskim pokretima u svijetu, beogradski je protekao izrazito mirno. Nakon
prve noći i prvog jutra, u sljedećih nekoliko dana po beogradskim ulicama nije bilo barikada,
tučnjave s policijom, zapaljenih automobila, razbijenih izloga i svih sličnih prizora koji su se
mogli viđati po ostalim europskim i svjetskim metropolama. Veliku zaslugu za ovakav razvoj
situacije svakako nose i sami studenti. Ni jedan njihov zahtjev nije bio u suprotnosti sa
službenom politikom. Naprotiv, i onda kada su kritični ili prozivaju, na njihovoj meti nije
sustav, nego pojedinci koje se proglašava krivcima za njegovo „kvarenje“. Autor već
spomenutog američkog izvještaja o događanjima u Beogradu i sam se čudi koliko su
studentski zahtjevi, unatoč početnom nasilju, bili umjereni, pragmatični i u skladu s partijskim
reformskim aspiracijama.267 Još jedna činjenica utjecala je da studentski pokret u Beogradu
ne skrene u radikalizam. Za razliku od Zapada, gdje su uz službene stud entske organizacije
djelovale i brojne „neslužbene“, najčešće vrlo radikalne,268 u Beogradu to nije bio slučaj.
Unatoč izraženijem angažmanu pojedinih profesora, sve vrijeme štrajka svoj utjecaj na
studente nisu izgubile režimske organizacije koje su djelovale na sveučilištu – Univerzitetski
komitet SK BU-a i Univerzitetski odbor SS BU-a. Pa iako su one na neki način otkazale
poslušnost, ljudi na vlasti bili su svjesni da su dobili puno lakšeg „suparnika“ za pregovore
nego njihove kolege na Zapadu. Vrlo dobar opis odnosa jugoslavenskih vlasti prema
studentskom pokretu dali su Amerikanci nazvavši ga taktikom „mrkve i batine“.269 Od
samog početka vlasti su većinu studentskih zahtjeva prihvatile kao opravdane i korisne ne
samo za studente nego za jugoslavensko društvo u cjelini.270 Na raznim instancijama počinju
se pripremati zakoni kojima bi se uklonile ili umanjile ukazane nepravilnosti. Tako su se pred
Republičkim izvršnim vijećem Srbije našli prijedlog Zakona o upravljanju studentskim
domovima i restoranima, prijedlog Odluke o zdravstvenoj zaštiti neosiguranih studenata,
prijedlog Rješenja o stimulativnom rješenju kreditiranja studenata koji redovno završavaju
studije i prijedlog povećanja sredstava pozajmnog fonda za studente. U izradi je bio i
prijedlog proširenja prava odlučivanja studenata u samoupravnim organima na Univerzitetu i
visokoškolskim ustanovama.271 Isto tijelo (RIV) najavilo je i donošenje Zakona o
pripravnicima, koji bi u puno većoj mjeri obvezao radne organizacije da zapošljavaju mlade
stručnjake.272 U pravcu smirivanja situacije išle su i mjere najavljene na sjednici Saveznog
izvršnog vijeća (npr. priprema zakona kojim bi se reguliralo bogaćenje privatnika).273
Svakako najveće zanimanje izazvala je mjera kojom se minimalni osobni dohodak s 15
povećao na 30 tisuća dinara.274 Taktika mrkve bila je vidljiva i prilikom osnivanja
zajedničke komisije koja je trebala ispitati sve okolnosti vezane uz incident(e) kod
novobeogradskog podvožnjaka. Iako s režimske strane nije postojala stvarna namjera da se u
potpunosti istraži cijeli slučaj, a pogotovo da se sankcioniraju eventualni krivci u vlastitim
redovima, ova odluka smirila je strasti i otvorila vrata daljnjim mirnim pregovorima.
Međutim, opravdani studentski zahtjevi uvjetovali su jedan, a studentski pokret u cjelini
potpuno drugi pristup vlasti. Zbog toga su se u svakom službenom priopćenju uz isticanje
pozitivnih naglašavale i negativne tendencije novonastale situacije. Prva kritika bila je
usmjerena na način koji su studenti izabrali kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo. U tu svrhu
najčešće su predimenzionirani događaji od prve noći i sljedećeg jutra, koji su ujedno
predstavljali i jedine incidente u kojima su sudjelovali studenti. Gradonačelnik Beograda
Branko Pešić „umirivao“ je sugrađane upozorenjem studentima da neće dopustiti „parisku
atmosferu“.275 Druga, puno ozbiljnija kritika odnosila se na „neprijateljske“ elem ente koji
su, po mišljenju vlasti, cijelu situaciju nastojali iskoristiti u svoju korist. A spektar
„neprijatelja“ bivao je iz dana u dan sve širi i raznolikiji. Taj popis uključivao je razne
„grupacije“, od „rankovićevaca“, „đilasovaca“, „ibeovaca“, velikosrpskih šovinista ili, kako je
to slikovito Josip Broz Tito objasnio, „od Kralja do Mao Ce Tunga“.276 Unutar kruga
osumnjičenih za organiziranje studentskih demonstracija našla se čak i neprijateljska (ustaška
i četnička) emigracija.277 Osim u unutarnjim, krivca se pokušavalo pronaći i u vanjskim
neprijateljima. Prema izvještajima koje je izrađivao SUP, potporu studentskom pokretu davala
su brojna strana veleposlanstva, ali i pojedinci. Uglavnom su to bile pretenciozne,
iskonstruirane i iz konteksta izvađene informacije, na temelju kojih se stvarala teorija
zavjere.278 Jedan takav „slučaj“ pokušalo se i medijski iskoristiti. Pod naslovom „Stranac
pred Akademijom“ u Večernjim novostima izašao je članak koji je trebao potvrditi suradnju
studenata Akademije za primenjene umetnosti i djelatnika francuskog veleposlanstva. U
tekstu između ostalog stoji: „Postojala je i dosad sumnja da stranci ne posmatraju mirno
studentske demonstracije u Beogradu. Međutim, bilo je teško nekog optužiti bez dokumenata.
Automobil koji objavljujemo nosi registraciju francuske ambasade 39A-17. Snimljen je juče
oko 10 časova ispred Akademije primenjene umetnosti u Ulici 7. juli broj 4. Ljudi u ovim
automobilima nisu se našli iz puke radoznalosti pred jednom visokoškolskom ustanovom u
kojoj studenti održavaju svoje zborove. Na ulaznim vratima oni su studentima predali pakete i
uzeli druge pakete od njih.“279 Što se nalazilo u tajanstvenim paketima ostavljeno je, na vrlo
sugestivan način, čitateljima da procijene. Pošto je efekt u javnosti postignut, demanti
Akademije i Francuskoga kulturnog centra da se ne radi ni o kakvim ilegalnim aktivnostima,
nego o vraćanju projektora i četiriju filmova280 koje je centar prije početka štrajka posudio
Akademiji, nisu imali snagu prvoobjavljene vijesti.281 Najvećeg neprijatelja vlast je ipak
vidjela u onima čije je djelovanje predstavljalo teorijski, a sada i stvarni epicentar pokreta. To
su bili profesori, uglavnom s Filozofskog fakulteta, uz koje je obično stajala i odrednica
„praksisovci“. Svojim filozofsko-kritičkim pristupom jugoslavenskoj stvarnosti praksisovci su
već duže vrijeme iritirali vladajuće strukture. Konkretne reakcije vlasti na njihov rad bile su
uglavnom u skladu s njihovim utjecajem u društvu. U lipnju 1968. taj utjecaj izmakao je
kontroli. Oni prestaju biti samo profesori i znanstvenici i postaju nositelji i organizatori
antirežimskog pokreta koji je okupio nekoliko tisuća mladih i nezadovoljnjih intelektualaca.
Događaji na Beogradskom univerzitetu poslužili su kao konačan dokaz vlastima da se radi o,
kako je Miroslav Pečujlić naglasio, dobro organiziranoj „idejno-političkoj opozicionoj grupi“.

Kao i uvijek kada se nastojalo difamirati praksisovce, i ovaj put se nije prezalo od raznih,
najčešće proturječnih karakteristika. Podj ednako inkriminirajuća bila je njihova „ibeovska“
prošlost,283 ali i školovanje na Zapadu. U njihovim stavovima i idejama vlasti su vidjele
istodobno i elemente Rankovićevih etatističkih tendencija i elemente liberalnog višepartijskog
sustava.284 S obzirom na sve navedeno, izgleda pomalo začuđujuće zašto se sa spomenutim
pojedincima, iako ih se držalo ključnim osobama pokreta, nije krenulo u otvoren obračun još
za trajanja štrajka. Odgovor na ovu dvojbu svakako je dio taktike mrkve i batine. Vlasti su
procijenile da je utjecaj profesora na studente u tom trenutku prevelik. Otvoren napad na njih,
a pogotovo njihovo uhićenje, samo bi dodatno homogeniziralo studente i utjecalo na daljnju
radikalizaciju pokreta. Drugim riječima, dok se na zatvorenim sastancima osuđivalo njihovo
ponašanje, u javnosti ih se prihvatilo kao ravnopravne pregovarače. Kakva će sudbina zadesiti
profesore nakon što se strasti smire dalo se naslutiti iz Titovih riječi izgovorenih u krugu
najbližih suradnika 8. lipnja: „Te ljude će trebati iščistiti postepeno sa univerziteta. Jer ako
pustimo da i dalje ostanu na tim mjestima i da predaju i truju, onda nema smisla...“285 Ovaj
poduži popis „neprijatelja“, unutarnjih i vanjskih, lijevih i desnih, ukazuje prije svega na
zbunjenost i strah koji su zahvatili ljude na vlasti. Radilo se ipak o najkonkretnijem i iskazu
nezadovoljstva službenom politikom od stvaranja socijalističke Jugoslavije. Većina
dotadašnjih „buntova“ nije bila politički motivirana, nego je prvenstveno imala za cilj
poboljšanje materijalnih uvjeta. Najbolji i najčešći primjer bile su tzv. obustave rada. Iako je
njihov broj nakon uvođenja privredne reforme rastao, one nikad nisu predstavljale politički
problem o kojem se u javnosti raspravljalo. Nezadovoljni radnici nisu kritizirali vlast niti su
tražili smjene ljudi na vlasti. Zahtjevi studenata bili su nešto posve novo, drugačije, a samim
time i neočekivano. Vladajuće strukture vjerojatno su podjednako iznenadili sadržaj zahtjeva i
način na koji su ih studenti odlučili prezentirati u javnosti. Sadržajno, zato što se netko „sa
strane“ izvan postojeće i dobro organizirane piramide vlasti usudio ukazati na nepravilnosti i
ponuditi rješenja za njihovo ispravljanje. Eventualno prihvaćanje krivice i priznavanje
(vlastitih) pogrešaka moglo je ugroziti ugled, a u perspektivi politički, ekonomski i društveni
monopol Partije. Zbog toga se u svim priopćenjima i dokumentima isticalo da, iako
opravdani, studentski zahtjevi predstavljaju „kucanje na otvorena vrata“. Radilo se o
problemima kojih su vlasti bile svjesne i na čijem su otklanjanju intenzivno radile. Forma, tj.
način koji su studenti izabrali za iskazivanje nezadovoljstva, bio je poseban problem. Ulični
neredi, sukobi s organima javnog reda, parole po zgradama razbili su mit o savršenom društvu
koji se u svijetu često koristio kao slika Jugoslavije. Po Titovu mišljenju, studentske
demonstracije bile su „veliki udarac prestižu naše zemlje u inostranstvu. Jer, naša je zemlja
bila poznata kao nešto najstabilnije, kao zemlja koja najpravilnije rešava svoja unutrašnja
pitanja i koja adekvatno tome ima i u spoljnoj politici najpravilnije stavove prema rešavanju i
kolonijalnih i drugih raznih problema u svetu.“286 S obzirom na to da su se uloga i utjecaj
Jugoslavije na međunarodnoj političkoj sceni često poistovjećivali s likom i djelom Josipa
Broza Tita, on je ovaj udarac doživio i vrlo osobno. Najviše mu je smetalo što je osramoćen u
očima velikog socijalističkog brata i stalnog rivala u dokazivanju ispravnosti socijalističkog
modela. Govoreći o demonstracijama, Tito se prisjeća nedavnog boravka u Moskvi te ljutito
zaključuje: „Poslije onog mog razgovora sa Brežnjevom kada on kaže i kod vas može da
dođe, a ja mu kažem Njet, u nas ne može. A eto ti ga...“287 Međutim, studentska
„agresivnost“ nije shvaćena samo kao prijetnja ugledu i prestižu Jugoslavije. Politički vrh
zabrinut je prije svega očuvanjem vlastitih pozicija i stečenih privilegija. „Jesmo li mi zbilja
tako čvrsto na našim stolicama kao da smo prišrafljeni i da nas ne može niko maknuti?
Bogami nismo! Može da izletimo iz tih stolica“, upozorio je Tito 9. lipnja najviše
pozicionirane jugoslavenske političare.288 Taktika mrkve smirila je strasti, ali mogućnost
eskalacije zahtijevala je i stalnu prisutnost batine. Nakon otvorene primjene sile prve noći i
jutra, uslijedile su nešto sofisticiranije, ali znatno efikasnije metode. Samoinicijativno
zatvaranje studenata u zgrade fakulteta vlasti su dočekale kao odličnu priliku za izolaciju
pokreta. Prvo je policija blokirala sve objekte u kojima su se nalazili demonstranti, a potom je
donesena odluka o zabrani svake vrste protestnog okupljanja na ulicama Beograda. Iako se
ova zabrana odnosila na organizirano okupljanje, svaki pokušaj pojedinačnog agitiranja
nastojao se također spriječiti. Jedan od glavnih ciljeva vlasti bio je spriječiti kontakt, a
pogotovo suradnju radnika i studenata. U tom smislu, najveći dio posla odradile su partijske
organizacije po poduzećima sastavljanjem protestnih brzojava i organiziranjem radničkih
straža. Komunikacija s vanjskim svijetom dodatno je onemogućena isključivanjem svih
telefonskih linija po fakultetima te zabranom izlaženja lista Student. Nakon što su studenti
stavljeni u (samo)izolaciju, vlasti su odnose s javnošću u potpunosti preuzele u svoje ruke.

Koliko se ozbiljno shvaćalo ulogu medija govori i jedan od prvih izvještaja GK SK Beograda
o demonstracijama studenata sastavljen neposredno nakon incidenta kod podvožnjaka 3.
lipnja. Informacija završava riječima: „Držimo štampu. Nastojimo da ona sa svoje strane ne
elektriše atmosferu.“289 U sljedećih nekoliko dana sve vijesti koje su se odnosile na zbivanja
među studentima prolazile su kroz dobro organiziran sustav cenzure. Ovaj sustav
funkcionirao je vertikalno, od najviših političkih foruma do novinarskih redakcija.290
Najprije bi političari odlučili koje vijesti uopće smiju ići u javnost, a potom bi ih posebne
uredničke ekipe u redakcijama dodatno „frizirale“. Miodrag Marović, „dopisnik“ Tanjuga iz
već spomenutog stožera koji je koordinirao sve političke aktivnosti, prisjeća se kako je svoje
izvještaje slao telefonom u centralu Tanjuga gdje ih je potom obrađivala posebna ekipa na
čelu s direktorom i glavnim urednikom Perom Ivačićem. „U stalnom kontaktu sa
odgovornima u političkom vrhu zemlje, odobravano je šta može da ide na radio i TV, a šta u
novine, uključujući snimke na televiziji, tonske snimke na radiju i fotografije u novinama. To
je bilo po principu: ovo smije, a ovo ne smije biti publikovano“, objašnjava Marović.291 I
tadašnji direktor RTB-a Zdravko Vuković prisjeća se brojnih sastanaka u CK SKS-a na
kojima se predstavnicima sredstava informiranja sugeriralo na koji način treba izvještavati o
studentskim događanjima. Prema njegovim riječima, preporuka je bila cenzurirati svaku
potporu koja je dolazila studentima i ne snimati događanja na fakultetima, osim nastupa
pojedinih partijskih funkcionera. Od novinara se tražila „odgovornost, opredeljenost i
odmerenost“, jer kako je naglasio Stevan Doronjski,292 „radi se o borbi za javno mnenje i tu
nikakav oportunizam ne može da vlada“.293 Naravno, nisu se svi novinari slagali s ovakvim
pristupom, međutim princip objektivnog izvještavanja ovaj se put morao podrediti višim
političkim ciljevima. Tokom i nakon studentskog štrajka često se spekuliralo s ulogom JNA u
eventualnom smirivanju situacije. Među studentima su kružile razne (dez)informacije po
kojima je u svrhu gušenja pokreta već bila aktivirana jedna tenkovska jedinica.294 Neki
političari, posebno oni koji su bili za taktiku „čvrste ruke“, priželjkivali su ovakav scenarij.
Međutim, kao i političko, ni vojno rukovodstvo nije imalo jedinstven stav o tome što i kako
poduzeti. U trenutku kad su demonstracije počele, delegacija JNA predvođena saveznim
sekretarom za narodnu obranu generalom Nikolom Ljubičićem nalazila se u službenom
posjetu Istočnoj Njemačkoj. Čim se doznalo za događanja u Beogradu, Ljubičić je održao
kratak sastanak s članovima delegacije. Jedina točka o kojoj su prisutni generali trebali
raspraviti bila je kako će se JNA postaviti u novonastaloj situaciji. Već tada su do izražaja
došla potpuno suprotna stajališta, koja će i sljedećih dana dijeliti vojni vrh. S jedne strane bili
su generali poput Viktora Bubnja295 koji je na sastanku kolegija DSNO-a održanog 5. lipnja
između ostalog izjavio „da studente, te žutokljunce, treba rasterati silom oružja“.296
Najglasniji protivnik vojnog angažmana bio je admiral Mate Jerković297 koji je isticao da su
studenti bili i ostali najrevolucionarniji dio naroda i da ne može zamisliti ni jednog vojnog
zapovjednika koji bi upotrijebio oružje protiv radnika, seljaka i njihove djece. Ne samo da je
Jerković smatrao korištenje oružanih jedinica JNA katastrofalnom pogreškom nego je
predložio da pripadnici JNA podrže zdrave inicijative studenata.298 Bez obzira na diskusije
koje su se vodile u okviru DSNO-a, konačna odluka o eventualnom angažmanu jedinica JNA
bila je u rukama vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita. A Tito je i ovaj put pravilno
ocijenio razvoj situacije. Po njegovu mišljenju, problem je prvo trebala riješiti politika, ako
zatreba i policija, ali ne i vojska. Zato on, unatoč drugačijem mišljenju pojedinih generala, već
3. lipnja izdaje naređenje Generalštabu da Armija povisi stupanj spremnosti, ali da svoju
pozornost usmjeri ne na fakultete, nego na „najugroženije“ dijelove državne granice.299
Unatoč tome, prisutnost vojske u Beogradu je pojačana, prije svega kao dodatno osiguranje
javnih objekata od posebnog interesa (pošta, radio, televizija, skupština i sl.).
STUDENTI – TITO

Iako je studentski štrajk završen mirno, čak i uz nekoliko zakona čije su donošenje svi
pozdravili, nitko se nije mogao pohvaliti da je iz cijele priče izašao kao pobjednik. Ni jedan
političar svojim angažmanom nije stekao dodatnu popularnost, a studenti i profesori netom
stečenu popularnost vrlo brzo će skupo platiti. Iznimka u cijeloj priči bio je čovjek koji je još
jednom pokazao vještinu donošenja pravih odluka u pravo vrijeme. U trenutku izbijanja
studentskih demonstracija jugoslavenski predsjednik Josip Broz nalazio se na Brijunima.
Suprotno svim očekivanjima, posebno nakon dvaju vrlo grubih incidenata u Novom
Beogradu, Tito se ne odlučuje na povratak u glavni grad. Što je još važnije, Tito će u sljedećih
sedam dana izbjegavati javno izjašnjavanje u svezi s novonastalom situacijom. Ovakav
pristup pokazat će se ispravnim, ali je u datom trenutku otvorio niz pitanja i dvojbi na koje
nitko nije imao pravi odgovor. To se prije svega odnosilo na političare koji su u sličnim
situacijama uvijek mogli računati na Titov pravorijek. „Padala je u oči jedna činjenica. Ranije,
i povodom najblaže kritike koja bi se spontano javila na Univerzitetu, povodom svakog
člančića u studentskom listu – tražene su detaljne informacije iz Kabineta Predsednika
Republike i očekivane oštre mere. Ovoga puta, nisu tražene nikakve informacije. Vladala je
tišina, Predsednik se nalazio na Brijunima“, prisjeća se Latinka Perović.301 Više čimbenika
utjecalo je na ovakvo Titovo ponašanje. Prije svega, razvoj situacije u Beogradu bio je za sve
pa i za njega potpuno neočekivan. Svi su znali da su studenti nezadovoljni, ali nitko nije ni
pomišljao da bi svoje nezadovoljstvo mogli iskazati na takav način. Ovo novo iskustvo
zahtijevalo je od vlasti, a onda i samog Tita, i novi pristup rješavanju problema. Osim toga,
Tito se u više navrata uvjerio da uspjeh ne ovisi samo o tome što se kaže nego i kada i kako se
kaže. U konkretnom slučaju odlučio je čekati da situacija sazrije. Procijenio je da ne treba
prenagliti s odlukom, a posebno ne reagirati impulzivno. I dok su rukovodioci na terenu
pokušavali uspostaviti kontrolu na pobunjenom univerzitetu, Tito je promatrao i čekao pravi
trenutak za akciju. Prilično zabrinut, svojim ostankom na Brijunima nastoji ostaviti potpuno
suprotan dojam. On nikamo ne bježi (kao Charles de Gaulle), nego nastavlja redovite
političke aktivnosti. Njegov prioritet su vanjskopolitičke teme, dok rješavanje studentskih
problema prepušta srbijanskom i beogradskom rukovodstvu. Tako umjesto brzojava
studentima, Tito šalje brzojav sućuti udovici Roberta Kennedyja, umjesto studentskih
predstavnika koji su ga molili da ih primi, on ugošćuje britanskog ministra vanjskih poslova,
britanskog veleposlanika u Jugoslaviji i dekana kardinalskog zbora iz Vatikana.302 Iako bi se
zbog neizjašnjavanja u javnosti mogao steći dojam o Titovoj nezainteresiranosti, njegov
boravak na Brijunima protječe u cjelodnevnim informiranjima o stanju u Beogradu (i ostalim
sveučilišnim centrima). Upravo količina informacija i brojnost informatora najbolji su dokaz
da je jugoslavenski predsjednik novonastalu situaciju shvaćao vrlo ozbiljno. Prvu skupinu
informacija čine izvještaji koji dolaze iz Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove. Ti
izvještaji sastavljaju se i šalju na Brijune na dnevnoj bazi, što je ponekad značilo i više puta
unutar jednog sata.303 Drugu skupinu čine informacije o svim važnijim sastancima i
odlukama političkih foruma za koje je bilo zaduženo Odjeljenje CK SKJ-a za informacije.
Treću skupinu čine razne sigurnosne procjene obavještajnih (SDB) i vojno-obavještajnih (SB)
službi. Tito informacije dobiva i u neposrednom kontaktu, jer mu po potrebi na Brijune dolaze
najviši funkcioneri Beograda i Srbije.304 Najzanimljiviji oblik informiranja je onaj
„neslužbeni“ koji Tito dobiva od osoba u koje ima posebno povjerenje. U tu skupinu spadaju
Svetozar Vukmanović Tempo, Veljko Vlahović i posebno njegov dugogodišnji prijatelj
Vlajko Begović.305 Na temelju dostupnih dokumenata očito je da je Tito bio odlično
informiran. Međutim, uz provjerene faktografske podatke, svi spomenuti izvještaji vrve i
nizom neprovjerenih informacija, dezinformacija, kao i tendencioznih i malicioznih
konstrukcija. Zanimljivo je da se to posebno odnosi na izvještaje obavještajnih službi. Zašto je
tome tako, vjerojatno postoji više odgovora. Sigurno je jedino da se „previdi“ nisu dogodili
slučajno. Jedan od razloga može biti u načinu kako je jugoslavenski politički sustav suštinski
funkcionirao. Bez obzira na puno fleksibilniji model socijalizma od onoga u drugim
istočnoeuropskim državama, ni jugoslavenski nije trpio kritike mišljenja suprotna režimskim.
Kada bi se takve situacije pojavile, objašnjenje i opravdanje se uglavnom tražilo u
neprijateljskoj djelatnosti. Ostaje samo nepoznanica jesu li autori tih teorija zavjera zbilja u
njih i vjerovali ili su ih samo koristili kao sredstvo manipulacije i obrane režima od svih
(potencijalno) „sumnjivih“ elemenata. U konkretnom slučaju, jedan od najboljih primjera
konstruiranja teorije zavjere je obavještajna procjena Službe bezbednosti koja je Josipu Brozu
Titu poslana na Brijune 6. lipnja.306 Procjena započinje riječima „naša je ocena da su u
ovome uzele učešća najreakcionarnije snage sa namerom ne rešavanja problema studenata
nego promene sistema i smene rukovodstva“. Kao glavni krivci za nastalu situaciju navode se
„birokratsko-zavereničke snage“ politički osuđene na Četvrtom plenumu CK SKJ-a, koje su
svoj oslonac našle u sveučilišnim profesorima, Milovanu Đilasu, bivšim ibeovcima,
umirovljenim generalima, pojedinim novinarima i naravno potpomognute izvana.307
Neutemeljenost ovog popisa neprijatelja najviše dolazi do izražaja kad se počnu nabrajati
dokazi njihove neprijateljske djelatnosti. Tako između ostalog stoji da „pojava Milovana
Đilasa među studentima i njegovog bliskog prijatelja advokata Jove Barovića, mada su
odbijeni (op. H. K.), ukazuje da je u ovoj situaciji došlo do sprege svega reakcionarnog i
nazadnog u našoj zemlji“. Dakle, iako je pojam „sprega“ u istoj rečenici demantiran
studentskim odbijanjem bilo kakvog kontakta s Đilasom, samo njegovo pojavljivanje
iskorišteno je kao dovoljan inkriminirajući dokaz. Slični „dokazi“ koriste se i protiv ostalih
„zavjerenika“. „Interesantno je kako su se u ovoj situaciji ponašali pojedini pripadnici
birokratsko-zavereničkih snaga. Van svojih stanova skoro se i nisu kretali sem Dobrice Ćosića
i Srbe Savića308 koji su u Grockoj u svojim kućama.

Ne izjašnjavaju se (op. H. K.)... Slavka Ranković obilazila je sve fakultete, a u celini za razne
izjave i diskusije na Ekonomskom fakultetu kaže da su interesantne i da se mogu slušati (op.
H. K.). U razgovoru između A. Rankovića i njegovog starijeg sina na pitanje „šta ima novo“
Ranković odgovara da on ne zna, „ja sam van političkog života“ (op. H. K.). Ćosićev primjer
posebno je zanimljiv jer mu je dio demonstranata baš i zamjerio činjenicu što se nije vratio u
Beograd i dao potporu studentima i njihovim zahtjevima. Zanimljivo je i zapaženje o
neprijateljskoj djelatnosti izvana. „Interesantno je da su se pojedinci i neke institucije sa
Zapada i Istoka uključile u ovu akciju dosta smišljeno i organizovano.“ U nastavku se iznose i
dokazi za „smišljenu i organizovanu akciju“: „Agent sovjetske obavještajne službe (žena
jednog bivšeg vojnog lica, inače bliska veza rektora Beogradskog univerziteta), lansirala je
vest da je ovaj poslao telegram solidarnosti (op. H. K.) sa svim zahtevima studenata. Dopisnik
‘Pravde’ razgovarao je sa studentima Pravnog fakulteta i odobrio njihovu akciju (op. H. K.)...
Dopisniku ‘Frans presa’ dozvoljavaju ulazak na Filozofski fakultet odakle se vraća ne samo sa
utiscima već i sa snimljenim materijalima kino-kamerom (op. H. K.).“309 I ostatak ovog, kao
i svih sličnih izvještaja bio je u sličnom tonu. Da se radilo o optužbama bez konkretnih
dokaza najbolje pokazuje to što ni tijekom ni nakon studentskih demonstracija nitko nije
uhićen ili osuđen, bez obzira na to što se baratalo konkretnim imenima i što su njihova djela
okarakterizirana kao pokušaj rušenja vlasti i političkog sistema. U državama kakva je bila
socijalistička Jugoslavija sankcije bi se snosile i za puno benignije optužbe. Iako također
spominje pokušaje zloporabe studentskog pokreta, izvještaj koji 8. lipnja Titu šalje njegov
prijatelj Vlajko Begović bio je potpuno drugačije intoniran od izvještaja SB-a. Begović, koji u
duhu iskusnog obavještajca obilazi fakultete i prati događanja na njima, iznosi bitno drugačije
viđenje uzroka i tijeka studentskog pokreta, uloge profesora, ali i političara. Prije svega, on
pokret dijeli u tri etape. Prve dvije, koje obilježavaju incidenti kod podvožnjaka, po njegovu
se mišljenju nikako ne mogu uspoređivati s trećom, kada pokret počinje dobivati organiziran
politički karakter: „Od podvožnjaka kasnije nije bilo ekscesa od strane studenata. U
informisanju o tome pokretu, u stavu i odnosu prema njemu bila je jaka tendencija da se u
akciji studenata vidi produžavanje prve i druge etape, pa su se davale nepravilne ocene o
celom pokretu.“310 To što pokret počinje dobivati politički karakter Begović ne vidi kao
problem, jer su premise na kojima počivaju studentski zahtjevi u principu ispravne.311
Upravo suprotno ocjenama SB-a, on pozdravlja studentski pokret kao „sveži vetar u ovom
našem ustajalom političkom životu, posebno u organizacijama Saveza komunista“. Na
drugačiji način on ocijenjuje i sam tijek događanja na Beogradskom univerzitetu. „Spolja taj
pokret je izgledao kao divlji, anarhičan, diverzantski, a u njemu je vladala dosta dobra
organizovanost, veoma interesantna pa i uzbudljiva revolucionarna atmosfera, u kojoj se
danju i noću vodila borba mišljenja, tekle bujice reči, izlivao entuzijazam, ispoljavali se i
formirali politički kadrovi, njihov način mišljenja i govorenja.“312 Za razliku od ostalih
izvještaja koje je Tito dobivao, u Begovićevu je prisutna oštra kritika ponašanja političkih
foruma i pojedinih političara. To se prije svega odnosilo na Gradski komitet SK-a i Općinske
komitete SK-a Beograda za koje kaže da su „težište svoje aktivnosti stavili na mnogobrojne
sastanke, diskusije i telefonske razgovore. Preko parcijalnih informacija teško su stvarali
celovitu sliku toka zbivanja. Davali su članstvu preko opštinskih komiteta dosta neelastične
direktive koje su na transmisijama do članstva postajale još kruće. Nisu bili dovoljno u
neposrednom kontaktu sa studentima i nisu neposredno politički delovali... Entuzijazam i
nadobudnost studentskog pokreta sukobili su se sa ustajalosti i rutinerskim radom organizacija
Saveza komunista, s načinom rada i mišljenja foruma i rukovodećih kadrova... Mnogo
drugova su se odnosili prema tome pokretu kao da su milicioneri.“313 Čak i Begovićeva
ocjena uloge profesora u studentskom pokretu razlikuje se od one koja je postajala
„službena“. On ne spori da je bilo profesora koji su imali i svoje posebne ciljeve, ali za razliku
od SB-a koji u njima vidi glavni oslonac „birokratsko-zavereničkih snaga“, po njegovu su
mišljenju „profesori i asistenti u celini odigrali pozitivnu ulogu u organizovanju, smirivanju i
usmeravanju pokreta“. Vlajko Begović bio je ortodoksni komunist kojemu su često
„prigovarane“ boljševičke metode političkog djelovanja. Ako netko nije imao razl oga braniti
zavjeru s ciljem rušenja vlasti i društveno-političkog poretka, onda je to svakako bio on. A
njegov izvještaj ne samo da nije ukazivao na zavjeru nego je u najvećem dijelu upravo
demistificirao i demaskirao brojne dezinformacije i pogrešne političke poteze Saveza
komunista.314 Uzevši u obzir ovako proturiječne stavove o istom događaju, postavlja se
pitanje kome je Tito (po)vjerovao? Odgovor nije jednostavan, a može zvučati i proturječno.
Njegov prvi i, pokazat će se, presudni javni nastup u svezi s događanjima na Beogradskom
univerzitetu dao bi naslutiti da je poslušao Vlajka Begovića. Ništa drastično nije se dogodilo,
Tito zvuči vrlo pomirljivo, ne spominje strah od rušenja vlasti i poretka, a u studentima vidi
zdravu snagu jugoslavenskog društva. S druge strane, na zatvorenim sastancima on zvuči
puno uznemirenije, agresivnije i češće koristi „zavjereničku“ argumentaciju. Tito se sigurno
nije bojao Milovana Đilasa ili Aleksandra Rankovića pa čak ni „snaga“ koje su ovu dvojicu
političkih „disidenata“ podupirale. Svi su oni od trenutka opredjeljivanja mogli zaboraviti na
bilo kakvu ulogu, a kamoli na utjecaj u jugoslavenskom društvu. Tita su više brinuli oni koji
se javno nisu opredijelili, ali su svojim izjavama i kritikama ometali reformske procese u
Jugoslaviji. Po principu da je lakše nekome dokazivati krivnju ako ga se poveže s već
dokazanim neprijateljem, spominjanje Aleksandra Rankovića i ostalih „zavjerenika“
predstavljalo je više sredstvo pritiska i upozorenja nego stvarnu prijetnju. Kao što je smišljao
na koji način reagirati, na temelju svih raspoloživih informacija Tito traži i najpogodniji
trenutak za to. On ne želi reagirati kada to javnost očekuje ili kada političari to priželjkuju pa
čak ni kada ga studenti mole da se vrati u Beograd i povede ih u „borbu protiv birokratsko-
etatističkih deformacija konzervativnih i reakcionarnih snaga u društvu, u borbu protiv
zajedničkih neprijatelja“.315 Odabir načina i trenutka izjašnjavanja bili su dio cjelokupne
strategije koja bi mu omogućila da kao svojevrsni „deus ex machina“ po tko zna koji put
preuzme ulogu arbitra i spasitelja. Činjenicu da je studentska euforija krajem tjedna počela
slabjeti i da je u ponedjeljak 10. lipnja u Beogradu morao dočekati indijskog predsjednika,
Tito je odlučio iskoristiti kao pravi trenutak za akciju. S Brijuna se vraća u subotu, 8. lipnja.
Prema riječima Marka Vrhunca,316 Tito je iz zrakoplova izašao namršten i loše raspoložen.
Jovankino pitanje: „Hoće li i na nas bacati kamenje?“ vjerojatno je dijelom izražavalo i
njegove strahove.317 Prije obraćanja studentima i cjelokupnoj javnosti, odlučio se obratiti i
najvišem političkom rukovodstvu. Uspoređujući ta dva „obraća

nja“ stvara se dojam kao da ih nije izgovorila ista osoba, a posebno ne u istom danu. Na
sastanku proširenog Biroa Predsjedništva CK SKJ-a318 (8. 6.) i posebno na zajedničkoj
sjednici Predsjedništva i IK CK SKJ-a (9. 6.) Tito djeluje i zvuči vrlo nervozno i
zabrinuto.319 Njega podjednako zabrinjavaju uzroci i posljedice aktualnih događanja. Ističe
da su studentski nemiri kulminacija atmosfere nezadovoljstva, za koju je velikim dijelom kriv
upravo jugoslavenski politički vrh: „taj revolt velikim je delom posledica našeg oklevanja,
našeg kolebanja, naše slabosti, posledica nejedinstvenosti, neizvršavanja odluka Osmog
kongresa SKJ u kojima smo veoma jasno ukazali na potrebe koje moramo da rešavamo, i u
pogledu studentske omladine, i u pogledu omladine uopšte, kao naprimer u pitanju
zapošljavanja i čitavom nizu drugih stvari... Mi smo se međutim međusobno natezali, nismo
se slagali... Dozvolite mi da kažem da sam ja sve više i više dolazio do uverenja da sa takvim
skupom kakvi smo, mi te probleme nećemo rešiti. Mi smo nesposobni da ih rešimo. I to su
ljudi znali.“320 Studentske demonstracije predstavljaju problem, ali Tito u njima vidi važno
upozorenje za potencijalno puno veći probl em – izlazak radnika na ulicu.321 Naglašavajući
važnost jedinstva u vlastitim (partijskim) redovima, oštro kritizira postupke pojedinaca koji su
i prilikom studentskih demonstracija to jedinstvo dovodili u pitanje.322 Tito većinu
studentskih zahtjeva prihvaća kao opravdane. Međutim, za razliku od onoga što će reći javno,
pred partijskim funkcionerima postavlja jasnu distinkciju između opravdanih zahtjeva i
studentskog pokreta u cjelini. Po njegovu je mišljenju pokret organiziran i vođen od
neprijateljskih elemenata koji su studente pokušali iskoristiti za vlastite ciljeve.323 U skladu
sa spomenutim izvještajima i sigurnosnim procjenama, njegovi argumenti za takav stav
također su vrlo neuvjerljivi i manjkavi. Ali to očito nikome nije smetalo. Svjesni vlastite
odgovornosti, političari su bez puno kritičkog promišljanja odlučili prihvatiti mogućnost da
postoji i veći krivac. Jedan od rijetkih koji, istina naknadno, govori o vlastitim sumnjama u
ispravnost Titova stava u vezi sa studentskim pokretom bio je Svetozar Vukmanović Tempo.
Prisjećajući se sjednice od 9. 6. 1968. i Titove uvodne riječi Tempo između ostalog piše:
„Prvi put sam čuo da je neko kome nije odgovarala naša spremnost da ispravimo slabosti,
organizovao studentske demonstracije i stao na njihovo čelo. Prema onome što sam doživio
na Medicinskom fakultetu, nijesam vidio nikakvu opozicionu snagu ni kod studenata, a
pogotovo ne u Akcionom odboru... Tito nije razjasnio u čemu je platforma pomenutih
profesora (praksisovaca, op. H. K.) suprotna našoj liniji izgradnje samoupravnog socijalizma,
već je istakao potrebu energične borbe protiv njih.“ Za jaz između onoga što čuje i onoga što
je osobno doživio, Tempo pokušava pronaći objašnjenje: „Veoma pažljivo slušajući Tita, brzo
sam zapazio da nije pravilno obavještavan o pitanjima koje studenti pokreću i za šta se
zalažu.“324 Različitim ocjenama studentskog pokreta, ovisno o auditoriju kojem se obraća,
Tito pokazuje iznimno umijeće manipuliranja ljudima i događajima. Ton kojim će se preko
malih ekrana obratiti jugoslavenskoj javnosti, očinski zabrinut, ali pomirljiv, zvučao je
potpuno drukčije od tona kojim se nekoliko sati ranije obratio članovima političkog
rukovodstva. Svojim suradnicima zamjera kolebljivost i popuštanje, a za studente koristi vrlo
oštre i grube riječi: „Sa ilegalnim grupama u našem socijalističkom samoupravnom društvu ne
može se pregovarati... Ja sam od prvog momenta bio protiv toga da razna banda naređuje da
moraš dati žrtve, smenjivati ovoga ili onoga iz milicije... To je manguparija, ne preza ni od
kakvih sredstava, dezinformacija, laži, kleveta itd.“325 Tito ne prihvaća kritike na račun
pretjerane agresivnosti organa reda. Naprotiv, smatra da je upravo prijetnja silom spriječila
jačanje studentskog pokreta i u drugim sredinama. Umjesto zahtjeva za ostavkama, daje punu
potporu gradskom, republičkom i saveznom sekretaru unutarnjih poslova. S druge strane,
Titov kritički stav prema pojedinim sveučilišnim profesorima bio je svima poznat.326 Nakon
Titova povratka u Beograd, svi su očekivali i njegovo obraćanje javnosti. Ali nitko nije znao
ni kako ni kada će on to učiniti, a pogotovo što planira reći. Na sjednici proširenog Biroa
povela se rasprava o formi obraćanja. Prijedlozi su se kretali od dijaloga sa studentima u
studiju, intervjua do snimljene izjave koja bi se potom emitirala. Odluka je pala na posljednju
varijantu. Dan nakon sastanka proširenog Biroa, u nedjelju 9. 6. u 9 sati započela je
zajednička sjednica Predsjedništva i IK CK SKJ-a. Negdje oko 16 sati Tito napušta sjednicu
kako bi diretkoru RTB-a Zdravku Vukoviću dao izjavu koja će biti emitirana toga dana u 20
sati na svim radijskim i televizijskim postajama u zemlji.327 U tom trenutku nitko od
nazočnih na sjednici nije znao što je Tito točno izgovorio niti ga je itko po povratku na
sjednicu to pitao. Svi su pretpostavljali da sadržaj i ton nisu bitno odudarali od onoga što se
moglo čuti u prethodna dva dana. Međutim, razlika je ipak bila velika. Iznenađenje Titovom
izjavom opisuje u svojim memoarima Svetozar Vukmanović Tempo: „Već je bilo kasno – oko
21 čas. Žurio sam kući jer sam uveliko kasnio na večeru sa starim drugovima. U kući sam
zatekao okupljeno društvo. Dočekali su me gromoglasnim uzvicima: Pobjeda! Studenti su
pobijedili! Tito im je dao za pravo! Ali ne – rekao sam – nije točno! Upravo dolazim sa
sjednice. Tito je u uvodnom izlaganju dosta oštro osudio studentske demonstracije... Tada mi
rekoše da je Tito istupio preko televizije i da je prihvatio većinu studentskih zahtjeva.“328
Pošto se radilo o Titu, nitko se nije usuđivao analizirati zbog čega je došlo do takvog zaokreta
u retorici, tim više što je izjava izravno utjecala na smirivanje situacije i završetak studentskog
štrajka. U čemu se Titova izjava za javnost bitno razlikovala od obraćanja jugoslavenskom
političkom rukovodstvu? Prije svega u tonu. Ovaj put on više zvuči kao dobronamjerni otac
zabrinut za svoju djecu nego kao vlastodržac zabrinut za svoj položaj. Tito je pun
razumijevanja za studentsko nezadovoljstvo i njihove zahtjeve, osuđujući istodobno političke
rukovodioce zbog sporosti i nejedinstva u rješavanju problema u društvu. Bitno su drugačije i
kvalifikacije prosvjednika. Oni više nisu „ilegalna banda“, „ulica“, „manguparija“, nego
„zrela socijalistička omladina“.329 Iako se tjedan dana oglušivao na pozive studenata da se
vrati u Beograd, kao i na molbe da ih primi na Brijunima, preko TV ekrana poručuje „kad god
im nešto nije jasno, kad god nešto treba razjasniti, neka dođu kod mene, neka pošalju
delegaciju“.330 U svom obraćanju javnosti ni kao mogućnost više ne spominje zatvaranje
fakulteta, otpuštanja neposlušnih profesora ili uhićenja radikalnih studenata. Na drugačiji
način gleda i na incidente kod podvožnjaka. Svega nekoliko sati prije davanja izjave Tito
oštro osuđuje nasilničko ponašanje studenata i u potpunosti opravdava postupanje policije.
Daje potporu čelnim ljudima SUP-a i isključuje svaku mogućnost ostavke bilo kojeg
funkcionera.331 Međutim, pošto je upravo zahtjev za ispitivanjem odgovornosti policije bio
jedan od glavnih studentskih uvjeta za prekid štrajka, Tito i po tom pitanju postupa
pragmatično. Znajući točno što će studente zadovoljiti, javno najavljuje da „ako je ijedan
čovjek na bilo kojoj strani prekršio zakone, ili nije ispunio svoje dužnosti ili zloupotrebio
svoju dužnost, on mora biti pozvan na odgovornost, bez obzira tko to bio“.332 Vrhunac
Titove manipulacije studentima i cjelokupnom javnošću predstavlja njegova vrlo patetična
„prijetnja“ ostavkom: „Štaviše, ako nisam sposoban da riješim ta pitanja onda ja ne treba više
da budem na tome mjestu.“333 Titu, naravno, nije padalo na pamet zbog studentskih
demonstracija podnositi ostavku. Radilo se jednostavno o njegovoj procjeni da je u datom
trenutku politički oportunije izraziti „iskrenu“ samokritiku nego zauzeti gard nepogrešivog
vladara.

Iz sadržaja izjave očito je da su studenti poslužili kao dobar povod obraćanju cjelokupnoj
javnosti. Studentske demonstracije, unatoč svim negativnim aspektima, Tito koristi kao
dobrodošlo upozorenje kako bi spriječio potencijalno puno veće potrese u društvu. To se prije
svega odnosilo na radnike. Njihov eventualni izlazak na ulicu doveo bi u pitanje ulogu i
smisao Partije kao avangarde radničke klase, ali i opstojnost Jugoslavije kao socijalističke
federativne zajednice radnih ljudi.334 Ne čudi stoga Titova slatkorječivost pa čak i određena
doza dodvoravanja u obraćanju radnicima.335 U tom konteksu, njegova izjava „zato ja danas
moram da kažem ovdje da sam sretan što imamo takvu radničku klasu“ zvuči više kao iskaz
iskrenog olakšanja nego kao uobičajena politička fraza. U odnosu na studente i radnike, puno
manje razumjevanja Tito pokazuje prema „neposlušnim“ političarima. Nagomilani problemi u
društvu po njegovu su mišljenju velikim dijelom rezultat upravo nejedinstva u rukovodstvu i
nedosljednosti u provođenju dogovorenih odluka. Slično kao i prilikom govora u Splitu 1962.,
iznošenjem „prljavog veša“ u javnost Tito želi naglasiti svoju odlučnost u borbi protiv tih
pojava. „A onaj među nama koji se s time ne bi slagao, koji bi eventualno poslije ovih odluka
išao drukčijim pravcem i izražavao neke svoje posebne poglede umjesto da su u punoj mjeri
založi za izvršavanje naših odluka – tome neće biti mjesta među nama.“336 Upravo zbog
toga, puno ozbiljnije i iskrenije od prijetnje vlastitom ostavkom zvučala je Titova prijetnja
„tuđim“ ostavkama: „Ja mislim da nijedan naš stariji komunista, bilo koji, koji ima svijest
komunista, ne bi trebalo da insistira na tome da mora ostati tamo gdje jeste, nego treba da
dade mjesta onim ljudima koji su sposobni da rješavaju probleme.“337 Naposljetku, Tito
koristi formu obraćanja javnosti kao način izravnog i osobnog komuniciranja s najširim
masama. U proteklih tjedan dana, dok je atmosfera još bila „vruća“, on se ne želi izjašnjavati
ni opredjeljivati, a kamoli svojim izjavama nekome zamjerati. Kada se napokon odlučio
reagirati, nastupa s pozicije vrhovnog suca, koji ne zauzima ničiju stranu, nego donosi odluke
koje su od općeg interesa. Vodeći računa primarno o osobnom autoritetu i legitimitetu, Tito je
bio u stanju javno reći što god je mislio da će mu u tom trenutku koristiti, bez obzira na to
koliko to ponekad zvučalo proturječno. Tako na primjer u svojoj izjavi kritizira političko
rukovodstvo, iako mu je upravo on na čelu, a istodonno hvali zrelost studenata, koje je pred
istim tim rukovodstvom oštro kritizirao. Tito je predsjednik države i predsjednik Saveza
komunista. Međutim, on sada ne istupa ni u jednoj od tih funkcija ni u ime bilo koga.
Naprotiv, čak koristi animozitet koji su studenti stvorili prema političarima, kako bi ojačao
vlastiti položaj arbitra i pomiritelja. Tito svjesno u javnosti ostavlja dojam kao da ni sam ne
vjeruje u sposobnost političkog rukovodstva kad poručuje: „Ovog puta ja obećavam
studentima da ću se svestrano založiti za rješavanje i u tome studenti treba da mi
pomognu.“338 Bila je to još jedna poruka, čija konačna adresa nisu bili studenti, nego oni čije
se vođenje i upravljanje Jugoslavijom nije podudaralo s Titovim kursom. Da ova
samouvjerenost, ali i upozorenja nisu bez pokrića pokazat će reakcije studentske i cjelokupne
javnosti na Titov govor. Latinka Perović navodi da takvu „plebiscitarnu podršku Tito nije
dobio od oslobođenja zemlje. Nije bilo stvari koju on tada nije mogao da učini.“339 Međutim,
još jednom do izražaja dolazi Titov nepogrešiv politički instinkt pa Perović nastavlja: „On je
ekonomisao svojom moći. Bio je oprezniji od onih koji su ga pozivali da je upotrebi.“340
Govor koji je Tito uputio javnosti 9. lipnja 1968. nije bio jedini, ali je vjerojatno bio presudan
čimbenik za prekid studentskog štrajka. Studenti su već bili iscrpljeni od danonoćnog
polemiziranja, a neposredni ciljevi studentskog pokreta sve više su gubili jasnoću i smisao.
Najradikalnija jezgra – studenti i profesori Filozofskog fakulteta – izgubila je onu kohezivnu
snagu koju je imala na samom početku. Pokret je počeo gubiti na homogenosti i masovnosti,
što su bili možda i najvažniji aduti u pregovorima s režimom. Svi su iščekivali da se dogodi
nešto što bi označilo kraj, ali po mogućnosti na način da se ni jedna strana ne osjeti
poraženom. Upravo to je bila atmosfera kakvu je priželjkivao Tito i kojoj je onda prilagodio i
svoj javni nastup. Analizom sadržaja govora očito je da je u tom trenutku činjenica tko govori
bila bitnija od onoga što govori. Jer, Tito nije rekao ništa novo što studentima u prethodnim
danima nisu poručivali i svi ostali političari. Tito nije obećao ništa konkretno. Naprotiv,
zakoni koji su predloženi u skladu sa studentskim zahtjevima bili su puno konkretnija rješenja
od fraza koje on koristi. Drugim riječima, da je ovakav govor održao prvi ili drugi dan štrajka,
vjerojatno bi bio izviždan kao i svi ostali govornici. Međutim, kako je entuzijazam
splašnjavao i kako su studenti postajali svjesni da više od postignutog u datim okolnostima ne
mogu izboriti, od Tita su očekivali upravo ono što im je on i dao – osjećaj sigurnosti i
optimizma. U tom kontekstu, čak je i Titov završni poziv na učenje i polaganje ispita, kao
vjerojatno rijetko koji te vrste, izazvao toliko oduševljenja i olakšanja.341 Neće proći puno
vremena da se pokaže kako ono što Tito javno kaže i obeća nije uvijek identično onome što
on iskreno misli i namjerava uraditi.
LJUBLJANA

Jedini sveučilišni centar u Jugoslaviji u kojem uzrok i tijek studentskih gibanja u lipnju 1968.
nisu bili motivirani događanjima u Beogradu bila je Ljubljana. Istodobnost protestnih
aktivnosti bila je u potpunosti slučajna. Povod nezadovoljstvu slovenskih studenata bila je
odluka od 29. 5. 1968. da se deficit u poslovanju ljubljanskih studentskih domova pokrije
prihodom od turističke djelatnosti. To se trebalo riješiti na način da se dva ili tri objekta
studentskog naselja isprazne za potrebe smještaja turista, a kako bi se i ostale studente
destimuliralo u zadržavanju u domovima, stanarina se u vrijeme ljetnih praznika trebala
povisiti sa 6.500 na 9.000 starih dinara.342 Sutradan po donošenju odluke počinju okupljanja
studenata s ciljem otvaranja rasprave o spornim prijedlozima. Problem smještaja ubrzo
postaje inicirajući čimbenik za raspravu o svim ostalim studentskim problemima. Dogovoreno
je da se veliki zbor studenata ljubljanskog sveučilišta održi u četvrtak, 6. lipnja. Međutim, u
međuvremenu su počele demonstracije u Beogradu, koje nisu toliko utjecale na slovenske
studente koliko na slovenski politički vrh. Kako bi se izbjegao beogradski scenarij, slovensko
rukovodstvo 3. lip nja preuzima kontrolu nad situacijom. Na sastanku s predstavnicima
Univerzitetskog odbora Saveza studenata ljubljanskog sveučilišta, predstavnicima studentskih
organizacija fakulteta i studentskog naselja, potpredsjednik Izvršnog vijeća SR Slovenije
Franc Hočevar obećao je što hitnije razmatranje i rješavanje studentskih problema. Studenti su
s posebnim oduševljenjem pozdravili odluku Izvršnog vijeća kojom se nadoknađuju dugovi
Studentskog naselja i time sprječava povećanje stanarine i iseljavanje zbog komercijalne
turističke djelatnosti.343 Samo nekoliko dana kasnije, na najavljenom studentskom zboru,
Hočevar je prisutne studente izvijestio da je Izvršno vijeće donijelo odluku i o povećanju
fonda za stipendije i kredite te usvojilo zahtjev o većem sudjelovanju studenata u upravljanju
ustanovama od posebnog studentskog značenja.344 Pošto je većina traženih zahtjeva
ispunjena ili su dana dovoljna jamstva za njihovo ispunjenje, potrebe za organiziranim,
masovnim, a posebno za protestnim studentskim angažmanom više nije bilo. Iako se odvijao u
isto vrijeme, u istom društveno-političkom kontekstu, studentski pokret u Ljubljani pokazao je
niz specifičnosti u odnosu na studentski pokret u Beogradu. Prva specifičnost vezana je za
odnos studenata i političkog rukovodstva. Potpuno suprotno beogradskoj atmosferi
nepovjerenja, pojačanoj zahtjevima za ostavkama pojedinih rukovodilaca, ljubljanski su
studenti neprestano isticali povjerenje u slovensko rukovodstvo.345 Jedan od razloga tome
bio je svakako i puno bolji materijalni položaj studenata na ljubljanskom nego na
beogradskom sveučilištu. Na sjednici Univerzitetskog komiteta SK LjU-a održanoj 31.
svibnja zaključeno je da ne treba očekivati velike političke potrese iz dvaju razloga. Prvo,
gledajući socijalnu strukturu, vrlo je mali broj studenata bio siromašan, a drugo, obim
materijalne pomoći u vidu stipendija i kredita bio je toliki da je davao puno manje razloga za
revolt nego prije nekoliko godina.346 Bitan čimbenik koji je utjecao na ponašanje slovenskih
studenata bio je i pristup slovenskih političara novonastaloj situciji. Za razliku od političkog
vrha Beograda i Srbije, njihove kolege u Ljubljani od samog su početka kontrolirali situaciju.
Oni razgovaraju sa studentima, prihvaćaju njihove zahtjeve, nude konkretna rješenja, ali i
upozoravaju da neće trpiti radikalizam i nasilje. Ili, kako je to na prvom sastanku sa
studentima slikovito objasnio Franc Hočevar: „Promene da, cirkus ne!“347 Prijetnja policijom
izrečena na istom sastanku, ali nešto kasnije i javno preko televizije, možda je studente
razljutila, ali sudeći po razvoju događaja i dovoljno uplašila.348 Zbog svega navedenog,
izvještaj o političkoj situaciji u Sloveniji koji 8. lipnja u Beograd šalje IK CK SK Slovenije s
pravom završava riječima: „Ocenjujemo da je ovih dana Savez komunista kao celina pokazao
veliki stepen političke zrelosti kao i mobilnosti. Uspeo je pravovremeno da analizira stanje
kao i da pravilno usmeri opravdano nezadovoljstvo, kako studenata tako i druge javnosti. Tom
prilikom pokazala se velika uloga nacionalnog rukovodstva, njegove jedinstvenosti kako u
oceni, tako i u političkoj akciji.“349 Druga specifičnost vezana je za odnos studenata i
Sveučilišta. Dok su se u Beogradu profesori, dekani pa čak i članovi Univerzitetskog komiteta
SK-a solidarizirali sa studentskim pokretom i postali njegovi aktivni sudionici, u Ljubljani to
nije bio slučaj. Za razliku od beogradskog, na ljubljanskom je sveučilištu pokret isključivo
studentski. To ne znači da nije bilo pojedinačne i forumske potpore opravdanim zahtjevima,
ali se istodobno izražavalo vrlo jasno neslaganje s eventualnim (uličnim) demonstracijama. Za
razvoj situacije od posebnog se značenja pokazala uloga Univerzitetskog komiteta i njegova
sekretara, političara u usponu, Staneta Dolanca.350 Spomenuto jedinstvo političke akcije,
kojim se u Beogradu nisu mogli pohvaliti, u Ljubljani je do izražaja došlo upravo u
pravodobnoj i bezrezervnoj suradnji UK-a i CK SK Slovenije. Jedan od glavnih zadataka bio
je spriječiti ljubljanske studente da podrže i prihvate metode studentskog aktivizma
beogradskih kolega. Kako bi se to postiglo, trebalo je nizom dezinformacija otkloniti i
najmanju simpatiju prema događanjima u Beogradu. O tome govori i jedna štura informacija
u Tribuni, listu studenata ljubljanskog sveučilišta, kojom je opisana atmosfera na sjednici UK-
a, održanoj 4. lipnja: „Diskusija se odvijala pod utiskom zlonamjernih objašnjavanja
beogradskih događaja.“351 O kakvim se „zlonamjernim objašnjavanjima“ radilo pojasnila je
u svojoj knjizi Latinka Perović. Ona spominje događaj iz srpnja 1968. prilikom kojeg je Stane
Dolanc prepričavao događanja na ljubljanskom sveučilištu mjesec ranije. Po njegovim
riječima, studente je tada uspio umiriti tek „pomoću argumenata da se demonstracije mogu
iskoristiti kao povod da u Sloveniji počne da zavodi red srpska vojska“.352 Ova prijetnja
govori puno o međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji, o percepciji većinskoga srpskog
naroda i predstavlja dobar uvod u treću specifičnost slovenskoga studentskog pokreta. Naime,
ni u jednom sveučilišnom centru u Jugoslaviji nije se tijekom „Lipanjskih gibanja“
naglašavala nacionalna komponenta, osim u Ljubljani. Beogradski studenti nisu zastupali ni
isticali srbijanske interese, kao ni zagrebački hrvatske. Njihovi zahtjevi usmjereni su
poboljšanju jugoslavenskog društva u cjelini, pri čemu se pojam „jugoslavenski“ nije koristio
u unitarističkom smislu kako se to kasnije nastojalo prikazati. S druge strane, slovenski
nacionalni interesi stalno su prisutna misao vodilja studenata i političara u Ljubljani, dok se
termini „Jugoslavija“ i „jugoslavenski“ spominju vrlo rijetko. Tako studenti naglašavaju da
„nesnosan položaj prosvete ugrožava slovenački razvoj“ i da je rješavanje studentskih
problema „u interesu celokupnog slovenačkog društva“.353 Čak i istaknuti politički radnik
Franc Hočevar naglašava nacionalni moment u svom obraćanju studentima: „Mislimo da
moramo naše društvo dovesti do sistemskog, jedinstvenog rešenja za čitavo naše društvo, za
čitavu Sloveniju, da će svakom sposobnom mladom čovjeku biti otvoren put za dalji razvoj,
za studiranje u srednjim, višim i visokim školama. Ovom pitanju ne pristupamo zato što je to i
socijalni problem, već zato, kao što je to već ovde naglašeno – zato što je to naš vitalni,
nacionalni problem.“354 Upravo u tom kontekstu, Hočevar je nekoliko mjeseci kasnije branio
i odluku da se u Sloveniji uskrate krediti i stipendije studentima iz drugih republika.355 Dok
su se iz ostalih republičkih i pokrajinskih centara mogla čuti otvorena neslaganja s takvom
odlukom pa čak i optužbe za nacionalizam, Hočevar je ovakav stav branio kao dio „smišljene
republičke politike programiranja i planiranja kadrova“.356 Kako su studenti u Ljubljani
doživljavali „slovenstvo“ u okviru „jugoslavenstva“ možda najbolje pokazuje rasprava o
Savezu studenata Jugoslavije. Nezadovoljni radom ove organizacije, prije svega pretjeranim
centralizmom, na zboru studenata održanom 6. lipnja predloženo je odvajanje Saveza
studenata ljubljanskog sveučilišta od SSJ-a.357 I dok je ovaj prijedlog pozdravljen aplauzom i
odobravanjem, mogućnost da ta samostalna slovenska studentska organizacija u budućnosti
surađuje s ostalim studentima u Jugoslaviji („zbog naših ili društvenih obzira“) dočekana je
zvižducima prisutnih.358

Stvaranje samostalne studentske organizacije nije bilo slučajan i nepromišljen prijedlog. Pošto
je slične stavove u kontekstu omladinske organizacije tih dana izrazio i predsjednik SOJ-a,
Slovenac Janez Kocijančič, očito je da su mladi Slovenci decentralizaciju na svim razinama
vidjeli kao uvjet i jamstvo prosperiteta ne samo vlastite republike nego i jugoslavenske
federacije u cjelini. Pod naslovom „Oblikujemo slovensko nacionalno mladinsko
organizacijo...“ list Mladina prenosi dio Kocijančičeva izlaganja s Kongresa SO Slovenije
(lipanj 1968.), gdje je između ostalog rekao „da je kongres značajan međaš u razvoju
slovenske nacionalne omladinske organizacije. Slovenska omladinska organizacija kao prva u
Jugoslaviji ostvaruje načelo koje smo zacrtali na VIII kongresu SOJ359 da moramo oblikovati
nacionalne omladinske, odnosno republičke organizacije kao uslov jedinstvenog SOJ.
Spoznali smo da su republike subjekti, da su nacije subjekti i da se u njihovom okviru
oblikuju određeni zajednički interesi, postoji određena politička individualnost kojoj treba
podrediti naš politički rad. Samo na taj način možemo u Jugoslaviji doći do načelnog
jedinstva koje će biti rezultat samostalne sposobnosti.“360

Osmi Kongres SOJ-a održan je u veljači 1968. u Beogradu. Na Kongresu je za novog

predsjednika SOJ-a izabran Janez Kocijančič umjesto dotadašnjeg Tomislava Badovinca.
Zanimljivo viđenje promjena u rukovodstvu dao je D. Rusinow: „Osobe izabrane u vodstvo
na tom kongresu odlikovale su se i simboličkim značajem. Dotadašnji predsjednik Saveza
omladine, tridesetčetverogodišnji Tomislav Badovinac, većini je promatrača oduvijek
izgledao kao prototip vođe kojeg je netko odozgo nametnuo i doveo na čelo organizacije
komunističke mladeži - odnosno, nije bio osobito mlad i pripadao je državnome ‘aparatu’...
Njegov tek izabrani nasljednik, Janez Kocijančič, mladi je odvjetnik iz Slovenije, plavokosi,
kratko podšišani mladić koji je tek napunio dvadeset i koju, te izgleda i govori - a nedvojbeno
bi ga mogli izabrati na takvu funkciju - poput predsjednika studentske organizacije na kakvom
velikom američkom sveučilištu.“ Rusinow 2008: 77. 360 Mladina, 25. 6. 1968. (Mladina je
bila list CK Saveza omladine Slovenije). Redakcija sarajevskog časopisa Lica – Revija mladih
za društvena pitanja, kulturu i umjetnost reagirala je na ovo izlaganje člankom pod naslovom
„Nacionalna omladinska organizacija, da ili ne?“ Citirajući dijelove Statuta SOJ-a, oni nastoje
demantirati Kocijančičevu tezu da je na VIII kongresu zacrtano osnivanje nacionalnih
omladinskih organizacija. Jednom Slovencu, redakcija Lica suprotstavlja stav drugog
Slovenca, Borisa Kidriča koji je 1950. izjavio: „Drugovi u republikama koji nasjedaju
partikularizmu često objektivno izražavaju buržoaski nacionalizam i šovinizam koji iz klasnih
razloga podstiče nacionalna reakcija...“ Lica, 8-9, jun-juli, 1968.

Isticanje slovenskog identiteta i subjektiviteta u okviru jugoslavenske federacije moglo bi

navesti na zaključak da je studentski pokret u Sloveniji „skrenuo“ udesno. Međutim, izjave
koje su se mogle čuti na studentskim mitinzima u Ljubljani, a na koje su prisutni reagirali s
odobravanjem, zvučale su puno više lijevo i radikalnije od onih u Beogradu. I slovenski
studenti ističu da ne žele obnovu kapitalističkog poretka, nego ispravljanje deformacija, kako
na sveučilištu, tako i u cijelom društvu. Ne žele radikalna rješenja, ali ih žele odmah „pa
makar bilo potrebno za to ići na barikade“.361 Novac potreban za poboljšanje materijalnog
položaja visokog obrazovanja, studenata, prosvjete, kulture itd. po njihovu bi mišljenju
trebalo uzeti tamo „gdje ga ima dovoljno, gdje se zloupotrebljava u nekorisne svrhe i gdje
djeluje antisocijalistički“.362 Studenti daju i konkretne prijedloge kome i zašto uzeti. Prvi na
toj listi bili su obrtnici koji se ponašaju kao „kapitalisti u malom“.363 Potom bi trebalo
zakonski (porezno) onemogućiti mjesečni dohodak veći od 400 tisuća starih dinara jer je
takav iznos „društveno neosnovan, nestimulativan i socijalno štetan“.364 Ne dovodeći u
pitanje potrebu postojanja JNA, kao moguće mjesto uštede spomenuta su i izdvajanja u vojne
svrhe. Na kraju, previše novca po mišljenju studenata trošilo se u „nekorisne“ svrhe. U tom
kontekstu spomenuta su izdvajanja za nogomet, ali i za „šund literaturu“.365 Bez obzira na to
što se u raspravama često pozivalo na slobodu govora, slobodu medija i sveopću
demokratizaciju društva, prijedlozi u vezi s ovim posljednjim nisu bili u potpunosti
demokratskog karaktera. Naime, kao jedno od mogućih rješenja koje je naišlo na odobravanje
prisutnih na studentskom zboru, predložen je bojkot kupovine „šund“ literature, a zatim i
zabrana prodaje takve literature u Ljubljani.366 Posebno se u tom smislu apostrofirala uloga
SAD-a, koja kao utjecajna velesila „pomoću najrazličitijih sredstava komunikacija
poglupljuje i zavarava svojom lažnom veličinom i uzima nam povjerenje u naše sposobnosti i
cijenu“.367 U duhu već spomenutog bojkota, predložen je i bojkot svih američkih proizvoda
„bez stvarnih ljudskih ili umjetničkih kvaliteta“, a kojeg bi se osim pojedinaca trebali
pridržavati i svi kinematografi, knjižare i ostale ustanove koje nabavljaju „takve“ američke
proizvode.368

Početkom lipnja 1968. studenti u Ljubljani nisu s prevelikim zanimanjem pratili događanja u
Beogradu. Za razliku od studenata u Sarajevu i Zagrebu koje je na akciju potaknula upravo
solidarnost s događajima u glavnom gradu, studentski pokret u Ljubljani odvijao se po
vlastitom scenariju. To ne znači da ljubljanski studenti nisu podržavali kolege u Beogradu, ali
ta potpora svakako nije bila bezrezervna. Osim toga, čak i u izražavanju potpore nastojala se
naglasiti autonomnost i autentičnost vlastitog pokreta. Sve navedeno dokazuje i završni dio
izjave upućene javnosti nakon zbora održanog 6. lipnja u Studentskom naselju u Ljubljani:
„Zahtevi ljubljanskih studenata istovremeno pokazuju i stepen saglasnosti sa zbivanjima na
Beogradskom univerzitetu koja se vremenski poklapaju sa našom akcijom.“369
ZAGREB

Za razliku od Ljubljane, „Lipanjska gibanja“ u Zagrebu bila su izravno potaknuta i motivirana

događajima u Beogradu.371 S prvim vijestima o atmosferi kod novobeogradskog
podvožnjaka uslijedile su i prve reakcije. U zagrebačkim studentskim domovima već 3. lipnja
počinju spontana okupljanja s ciljem davanja potpore beogradskim kolegama i njihovim
zahtjevima. Istodobno sa studentima, okuplja se i političko rukovodstvo Zagreba i
zagrebačkog sveučilišta. Poučeni beogradskim iskustvom, njihov cilj bio je po svaku cijenu
održati situaciju pod kontrolom. Umjesto uličnih demonstracija i protestnih mitinga u
Studentskom centru koje su tražili studenti, plan je bio izolirati „pokret“ prenošenjem svih
aktivnosti na fakultete. Radi usporedbe s događajima u Beogradu važno je napomenuti da su
svi sveučilišni forumi (Sveučilišni komitet SK-a, organizacije SK-a po fakultetima,
Sveučilišni odbor SSJ-a) od samog početka koordinirali rad s najvišim gradskim i republičkim
političkim forumima. To je vidljivo i iz priopćenja Sveučilišnog odbora SSJ-a u kojem se s
jedne strane podržavaju opravdani zahtjevi beogradskih studenata, ali istodobno naglašava
potreba dosljednog provođenja kursa koji je IK CK SKH-a postavio na svom savjetovanju 28.
i 29. svibnja 1968. godine.372 Tijekom utorka (4. 6.) nastavljaju se zborovi po studentskim
domovima na koje „u smislu boljeg informiranja studenata“ odlaze i predstavnici
Sveučilišnog komiteta, Gradskog komiteta, Izvršnog komiteta CK SKH-a i Sabora SRH-a.373
Zahtjevi zagrebačkih studenata koji su se mogli čuti na tim zborovima nisu se bitno
razlikovali od onih u Beogradu.374 U domovima („Nova Sava“, „Moša Pijade“, „Nina
Maraković“) se osnivaju i akcijski odbori čije predstavnike sljedećeg jutra (5. 6.) prima
sekretar IK CK SKH-a Miko Tripalo. Nakon razgovora sa studentima, Tripalo je naglasio da
su „gotovo svi zahtjevi studenata na liniji progresivnog socijalističkog kretanja kod nas. I u
Beogradu i u Zagrebu“, te da tim zahtjevima treba pružiti punu potporu.375 Valja reći da tom
prigodom Tripalo u „ukidanju privilegija i obogaćivanja na nesocijalistički način“,
„dosljednom provođenju nagrađivanja prema radu“, „ukidanju svih oblika eksploatacije“,
„energičnom rješavanju problema nezaposlenosti“ i sličnim zahtjevima nije vidio „ultralijeve“
i „maocetungovske“ fraze, kao ni elemente „uravnilovke“ i unitarizma, tj. sve ono što će se
kasnije koristiti kao glavni argumenti obračuna sa studentskim pokretom. Iako su vlasti
nastojale izbjeći masovno okupljanje u centru grada, u srijedu (5. 6.) u Studentskom centru
održan je zbor na kojem se okupilo oko tisuću studenata. Među govornicima su se tom
prilikom našli i profesori, od kojih neki na zahtjev studenata (Gajo Petrović, Vanja Sutlić,
Milan Kangrga), a neki po službenoj, tj. partijskoj dužnosti (Dušan Čalić, Nikola Filipović,
Šime Đodan, Marko Veselica).376 Naime, doznavši da će se miting ipak održati, Sveučilišni
komitet šalje svoje ljude da spriječe izlazak studenata na ulicu i da svojim prisustvom
„pokušaju utjecati na diskusiju u pravcu donošenja rješenja koja će biti razrada platforme
SK“.377 Tko je od njih tom prilikom što rekao i na koji je način utjecao na studente, postat će
predmetom rasprave nakon što se cijela situacija već smirila. Pokretač javne rasprave bio je
Marko Veselica koji je u Vjesniku u srijedu objavio svoje viđenje događaja u članku
sugestivnog naslova „Kronika političke bitke“.378 Po njegovim riječima, Gajo Petrović i
Milan Kangrga, kao vođe „ultralijevog ekstremističkog pokreta“, u svojim su istupima
negirali legalne institucije i avangardnu ulogu SK-a, čime su „podizali psihološku napetost
studenata“.379 Njihov cilj, po Veseličinu mišljenju, bio je izazivanje nereda i incidenata, sve
dok Sabor SRH-a ne prizna sve studentske zahtjeve. S druge strane, upravo su on i Šime
Đodan okrenuli raspravu u konstruktivnom smjeru, ukazavši na potrebu obračuna s
birokracijom, „ali ne s ultralijevih i kvazinaučnih pozicija praksisovaca, nego na platformi
koju je dalo savjetovanje u Izvršnom komitetu SKH“.380 Ovakvo viđenje proteklih
događanja izazvalo je burne reakcije prozvanih u tekstu.381 Gajo Petrović u svom je
odgovoru demantirao Veseličine navode, naglasivši da su Milan Kangrga i on ti koji su
spriječili izlazak studenata na ulicu, a da su ekstremizam u svojim istupima pokazivali jedino
Veselica i Đodan.382 U svakom slučaju, zbor je završio mirno, bez izlaska studenata na ulicu.
Prije samog završetka, izabran je akcijski odbor u koji su ušli svi govornici (studenti i
profesori) s ciljem formulacije zaključaka skupa. Nakon sata rada na zaključcima, prisutni su
aklamacijom prihvatili „Proglas revolucionarnih studenata Socijalističkog sveučilišta Sedam
sekretara SKOJ-a“.383 Nezadovoljni sadržajem, ali još više neprimjerenim statusom SKH-a u
ovom dokumentu, istu večer u prostorijama Gradskog komiteta nastaje „kontradokument“ pod
naslovom „Proglas Saveza komunista Zagrebačkog sveučilišta“.384 Usporedbom zahtjeva u
jednom i drugom proglasu očito je da se ne radi o suštinskim razlikama, nego isključivo o
nastojanju Partije da zadrži svoju avangardnu ulogu u svim društvenim događanjima. U oba
proglasa prevladavaju uobičajene političke fraze o dosljednom provođenju društveno-
ekonomske reforme, primjeni mjera za dosljednu raspodjelu prema rezultatima rada, ukidanju
svih oblika materijalnih i društvenih privilegija, radikalnom rješavanju problema
nezaposlenosti itd. „Revolucionarni studenti“ zahtijevaju „daljnju demokratizaciju društva...
ukidanje ideološkog monopolizma“ te „hitno uspostavljanje pune slobode štampe, zbora,
dogovora, manifestacija i demonstracija“, dok sličnih zahtjeva u „Proglasu SK“, vjerojatno i
pod utjecajem aktualnih događanja, nije bilo. Najveće razlike vidljive su u odnosu prema
događajima u Beogradu. „Proglas revolucionarnih studenata“ puno je angažiraniji i pristraniji
po tom pitanju. Zbog postupka prema demonstrantima traži se smjena sekretara unutarnjih
poslova Beog rada, Srbije i Jugoslavije te osuda držanja političkih funkcionera „koji su
propustili da spriječe divljački napad na povorku studenata i nastavnika“. Osim toga, od
Ustavnog suda SFRJ traži se donošenje odluke kojom bi se deblokirao Crveni univerzitet
„Karl Marx“ u Beogradu. „Proglas SK“ beogradske studente spominje tek potkraj zahtjeva i
to jednom vrlo neutralnom konstatacijom: „Podržavamo sve progresivne i opravdane zahtjeve
naših beogradskih drugova“. Vjerojatno najvažniji razlog zbog kojeg se komunisti
zagrebačkog sveučilišta odlučuju na vlastiti proglas bilo je potpuno zanemarivanje uloge i
značaja Saveza komunista u gibanjima koja su zahvatila Hrvatsku i Jugoslaviju. Naime, SK se
u „Proglasu revolucionarnih studenata“ ni jednom ne spominje kao subjekt aktualnih
događanja. Spominju se tek različiti politički forumi (Izvršno vijeće SRH-a, Sabor SRH-a, CK
i IK SKH-a) koji će biti upoznati sa studentskim stavovima i zahtjevima. Osim toga, uz
srbijanske i ostali se političari spominju isključivo u negativnom kontekstu („identifikacija
svih birokratskih kočničara u procesu društveno-ekonomske reforme“, „osuda demagoškog
istupanja onih političara koji prave umjetni jaz između studenata i radničke klase“). Savez
komunista iznevjerio je očekivanja i zbog toga „revolucionarnu“ ulogu u društvu, ali
utemeljenu isključivo na „eminentno komunističkim solucijama“,385 preuzimaju studenti (i
profesori) okupljeni oko akcijskih odbora. Ili, kako je to objasnio Inoslav Bešker, jedan od
najaktivnijih sudionika zagrebačkih „Lipanjskih gibanja“, „nismo mi bili u sukobu toliko s
Programom Saveza komunista, ali smo bili itekako u sukobu s politikom Saveza
komunista“.386 Već sama izrada posebnog proglasa dala je naslutiti da se Partija neće tek
tako predati i ispustiti kontrolu nad Sveučilištem iz svojih ruku. Posebno je to naglašeno u
posljednjem zaključku „Proglasa SK Zagrebačkog sveučilišta“ koji kaže: „Članovi Saveza
komunista na Sveučilištu stajat će na čelu borbe za ovaj program i najenergičnije će se
suprotstaviti onim pojedincima koji sa demagoško-anarhističnih pozicijaprilaze našem
društveno-ekonomskom sistemu.“ Te pojedince SK je već duže vrijeme doživljavao kao
potencijalnu opasnost, kako u Zagrebu, tako i u Beogradu. Njihov (ne)posredni utjecaj na
studentske demonstracije u lipnju 1968. još jednom je to dokazao i dodatno ubrzao potrebu za
energičnijim suprotstavljanjem. Pošto su se sutradan (6. 6.) neočekivano pojavila dva
„suprotstavljena“ proglasa, studenti su se morali opredijeliti za jedan. Iako njima vjerojatno
nije bilo u potpunosti jasno u čemu je razlika, sastavljačima proglasa bilo je vrlo bitno da se
opredijele upravo za onaj njihov.387 U tom trenutku pokazuje se dobra organiziranost i
koordiniranost republičkih, gradskih i sveučilišnih foruma SK-a. Po fakultetima i domovima
održavaju se partijski sastanci sa ciljem stvaranja kritične mase koja bi prihvatila „Proglas
SK“ i prekinula s daljnjim protestnim aktivnostima.388 Ovaj plan uspio je na cijelom
Sveučilištu osim na Fakultetu političkih znanosti i Filozofskom fakultetu. U misiju smirivanja
„idejnog i organizacijskog žarišta ultralijevih snaga“389, tj. Filozofskog fakulteta, Partija šalje
svoja dva najangažiranija i najborbenija agitatora, Marka Veselicu i Šimu Đodana. Međutim,
svojim nastupom Đodan ne samo da nije smirio nego je i dodatno isprovocirao studente tog
fakulteta. Tijekom istupa jednog beogradskog studenta Đodan je glasno povikao: „A što je u
Srbiji sa Šiptarima, a što je u Srbiji s Mađarima, a što je u Srbiji s Hrvatima?“ Nakon što su ga
studenti pozvali za govornicu da objasni svoje stavove, on je između ostalog rekao da su se
Hrvati uvijek ponašali kao guske u magli te da su ih u povijesti uvijek svi eksploatirali.390 Na
ove Đodanove izjave prisutni studenti su reagirali protestima, zvužducima i dugotrajnim
skandiranjem „bratstvo – jedinstvo“.391 Posljednji pokušaj da događanja u Zagrebu prerastu
u studentski pokret bio je miting u Studentskom centru u četvrtak (6. 6.). Međutim, „Proglas
Saveza komunista Zagrebačkog sveučilišta“ sastavljen večer prije, a potom i uspješna
mobilizacija lojalnih članova SK-a po fakultetima i studentskim domovima unijeli su razdor
koji slabo organizirani „revolucionarni“ studenti nisu mogli spriječiti ni nadvladati. Osim
toga, Partija je uspjela „pacificirati“ one profesore koje su demonstranti smatrali duhovnim
vođama pokreta. To se prije svega odnosilo na Gaju Petrovića, Milana Kangrgu, Vanju
Sutlića i Mladena Čaldarovića. Nekoliko sati prije najavljenog mitinga u SC-u, navedeni
profesori dolaze u Gradski komitet SK Zagreba na razgovor sa sekretarom komiteta Perom
Pirkerom. Od profesora je zatraženo da pokušaju spriječiti održavanje mitinga, a ako do njega
ipak dođe, da pokušaju utjecati na smirivanje situacije i svakako spriječe izlazak studenata na
ulicu. Da se i sami zalažu za mirnu i konstruktivnu diskusiju, a ne za ulične nemire, profesori
su dokazali već dan ranije na prvom mitingu, tako da im prihvaćanje drugog dijela zahtjeva
nije bio problem. Ali zato je prvi dio zahtjeva odbijen s obrazloženjem da „izvanredan
revolucionaran elan“, uključujući i studentske zborove, treba poduprijeti i u njima sudjelovati,
a ne sprječavati ih.392 Unatoč svim naporima vlasti, nešto iza 15 sati započeo je studentski
miting, najprije u dvorištu, a kasnije i u kinodvorani SC-a. Pokušaji da se studente nagovori
na prekid protestnih aktivnosti završavali su burnim negodovanjem, tim više što su dolazili i
od profesora od kojih se u tom trenutku vjerojatno očekivao posve drugačiji angažman (npr.
od Vanje Sutlića i Gaje Petrovića). Umjesto konstruktivne i racionalne diskusije, atmosfera je
sve više poprimala elemente kaosa i anarhije. Nakon burnih rasp rava, često na granici
incidenta i izlaska na ulicu, studenti se kasno navečer počinju razilaziti uz dogovor da se
sljedeći miting održi već sutradan na istom mjestu točno u podne. Sveučilišni komitet (tj.
Savez komunista) od tog trenutka u potpunosti preuzima kontrolu u svoje ruke. U petak (7. 6.)
partijske organizacije na fakultetima organiziraju redarske službe s ciljem održavanja reda i
sprječavanja daljnjih protestnih aktivnosti. U Studentskom centru redari s crvenim trakama
oko ruke na kojima je bijelim slovima pisalo SSJ (Savez studenata Jugoslavije) ne dopuštaju
ulazak „nepodobnima“, zbog čega se miting najavljen za 12 sati nije ni održao.393 U subotu
(8. 6.) nema više podataka o organiziranim demonstracijama studenata, a rektor Zagrebačkog
sveučilišta Jakov Sirotković objavljuje da se rad na fakultetima i svi zakazani ispiti nastavljaju
prema utvrđenom rasporedu.394 U ocjeni političkog stanja u Hrvatskoj koju 7. lipnja 1968. u
Beograd šalje CK SKH između ostalog piše: „Reakcije na zagrebačkim fakultetima poprimile
su veće dimenzije, ne toliko po masovnosti, koliko po upornosti i bučnosti.“395 Nekoliko je
razloga po mišljenju hrvatskog političkog rukovodstva utjecalo da demonstracije na
zagrebačkim i ostalim hrvatskim fakultetima nisu poprimile veće razmjere.

Prvi razlog bile su kadrovske promjene u rukovodstvu Saveza studenata zagrebačkog

sveučilišta. Kao što je već spomenuto, u siječnju 1968. izbačena je iz SK-a, a potom i
smijenjena s funkcije predsjednice SS ZS-a „problematična“ Vesna Gudelj-Velaga. Izborom
novog rukovodstva Partija je povratila utjecaj nad studentskom organizacijom, što će se
pokazati vrlo bitnom činjenicom šest mjeseci kasnije. U trenutku izbijanja demonstracija, to je
bio čimbenik koji je znatno otežao organizaciju i koordinaciju studentskih aktivnosti. Osim
toga, Vesna Gudelj-Velaga imala je karizmu lidera i njezin ostanak na čelnoj poziciji SS ZS-a
vjerojatno bi utjecao na drugačiji razvoj situacije. Međutim, je li ta smjena mogla toliko
utjecati na događanja u lipnju 1968. godine? I nakon njezina odlaska u zagrebačkoj
studentskoj organizaciji ostao je nemali broj aktivista koje se nije moglo smatrati slijepim
izvršiteljima partijskih direktiva. Među njima se posebno isticao student Šime Vranić, čiji se
buntovnički duh najbolje oslikavao u njegovu nadimku − „Dučke“. Gotovo četrdeset godina
kasnije, on se prisjeća tribina koje je s grupom studenata istomišljenika pokrenuo početkom
1968. godine. Zbog sličnih tema, kao i slobode dijaloga koji je uključivao ravnopravno
sudjelovanje studenata i profesora, ove su tribine u mnogočemu podsjećale na beogradski
lipanjski Konvent. Njihov cilj, kao i cilj svih ostalih aktivnosti, bio je, po Vranićevim
riječima, osporavanje studentskog vodstva na Sveučilištu, a u konačnici i osnivanje
alternativnog saveza studenata.396 Iz navedenog proizlazi da je čak i unutar službenog SS
ZS-a postojala određena grupacija čiji je aktivizam sugerirao izraženiji angažman tijekom
„Lipanjskih gibanja“. Osim toga, događanja u Beogradu pokazala su da službena studentska
organizacija nije bila jedina snaga koja je mogla mobilizirati i predvoditi studentske mase. U
Zagrebu su izlazila tri vrlo utjecajna studentska/omladinska lista – Polet, Omladinski list i
Studentski list – koji su na svojim stranicama tijekom cijele 1968. kritički, bez imalo
„partijske stege“, analizirali situaciju u svijetu i Jugoslaviji.

Iz broja u broj zagrebački studenti informirani su o protestnim aktivnostima svojih kolega

širom svijeta, intervjuirane su osobe poput Rudija Dutschkea, objavljivali su se tekstovi o
Herbertu Marcuseu i „Novoj ljevici“. Vrlo polemički pisalo se i o domaćim problemima, o
jugoslavenskom samoupravljanju, o (ne)uspjehu privredne reforme, preispitivala se
(monopolistička) uloga Saveza komunista Jugoslavije. Autori članaka i intervjuirane osobe
često su naglašavali nezavidan položaj studenata tijekom, a posebno nakon završetka studija.
U broju Poleta koji je izašao neposredno pred početak demonstracija objavljen je članak pod
naslovom „Zašto šutimo“. Bio je to dio razgovora koji je uredništvo Poleta vodilo s Milošem
Gračaninom, sekretarom CK SOH-a.397 Ukazavši na niz problema u
hrvatskom/jugoslavenskom društvu, Gračanin postavalja retoričko pitanje na koje sam daje i
odgovor: „Da li smo spremni, sposobni i dovoljno hrabri da u društvu pokrećemo na javnu
raspravu sve ono s čim su mladi ljudi nezadovoljni? Mislim da nismo spremni i da to ne
činimo.“398 Kao što je članak u Studentu399 ispravno osjetio puls beogradskih studenata i
„najavio“ razvoj događaja na Beogradskom univerzitetu, čini se da je i ovaj članak u Poletu
na sličan način predvidio što se (ne)može očekivati u Zagrebu. Drugi razlog inertnosti
zagrebačkih studenata političko rukovodstvo SRH-a objašnjavalo je boljim materijalnim
uvjetima studiranja u odnosu na prethodna razdoblja. Kao primjer navode brojku od 9.300
dodijeljenih studentskih kredita te 1000 novih ležajeva u studentskim domovima.400 Iako ove
brojke ukazuju na pozitivne trendove, to još uvijek ne znači da velik broj studenata nije
imaorazloga za nezadovoljstvo. Međutim, sudeći po intenzitetu i sadržaju protesta, očito se
nije radilo o dovoljno velikom broju. Po nekim razmišljanjima, izostanak „revolucionarnosti“
i želje za radikalnim promjenama usko je povezan sa socijalnom strukturom studenata. Svega
17% studenata na zagrebačkom sveučilištu dolazilo je iz radničkih i seljačkih obitelji, tj. iz
siromašnih slojeva društva, dok je većina dolazila iz obitelji znatno povoljnijeg materijalnog
statusa. Milan Mesić401 upravo je u toj heterogenosti studenatske populacije vidio uzroke
stihije, inertnosti i nedovoljne političke koherentnosti tijekom demonstracija u Zagrebu. Jer,
dok jedne na aktivizam motiviraju egzistencijalni problemi, drugi se, po njegovim riječima,
„proizvoljno intelektualistički ponašaju, a pored svega toga društveno neodgovorno i
avanturistički, pomodarski, igraju se revolucionarenja polazeći sa svojih apstraktnih
humanističkih pozicija, bez poznavanja proizvodne prakse“.402 Bez obzira na argumente
hrvatskog rukovodstva ili Milana Mesića, možda najbolju potvrdu tezi da materijalni uvjeti
studiranja nisu bili dovoljan razlog za demonstracije, dali su sami „revolucionarni studenti“.
Naime, u njihovu „Proglasu“ ni jedan zahtjev nije se odnosio na pitanja studentskog standarda
ili reforme sveučilišta.403 Treći razlog koji se pokazao ključnim u obuzdavanju studentskog
pokreta na zagrebačkom sveučilištu bio je pravodoban i jedinstven nastup Saveza komunista
Hrvatske i svih ostalih društveno-političkih organizacija. Strategija je bila jasna –
onemogućiti razvoj pokreta, a ako to ne uspije, nastojati ga staviti pod svoj utjecaj i kontrolu.
Koliko je situacija shvaćena ozbiljno govori podatak da je u Zagrebu štabova za suzbijanja
nereda – tri operativna štaba u Sekretarijatu javne sigurnosti, operativni štab RSUP-a te
operativni štabovi u Gradskom komitetu SK Zagreba, Studentskom centru i Skupštini
grada.404 Ono što se po svaku cijenu nastojalo izbjeći bio je izlazak studenata na ulicu, tj.
ulične demonstracije. Termin „po svaku cijenu“ obuhvaćao je vrlo širok spektar mjera, od
hapšenja do fizičkog obračuna. Samo dan nakon što je primio predstavnike studenata, te javno
izrazio potporu njihovim progresivnim zahtjevima, sekretar IK CK SKH-a Miko Tripalo pred
najvišim hrvatskim rukovodstvom izražava posve drugačije stavove: „Mi smo se ovdje danas
odlučili na upotrebu svih mjera. Danas idemo na fakultete i ako izgubimo mi ćemo hapsiti i
tući. I to organizatore, bez milosti. Izvršit ćemo tu diferencijaciju u SK, pa neka nas ostane
hiljadu na Zagrebačkom sveučilištu, ostat će hiljadu.“405 Na istom sastanku Vladimir Bakarić
izjavljuje da je plan hapšenja članova akcijskog odbora postojao istu večer kad je odbor
osnovan.406 Odustavši od uhićenja Partija ipak nije odustala i od ostalih metoda kažnjavanja
neposlušnih. Na sjednici Sveučilišnog komiteta SK-a održanoj u subotu 8. 6. donesena je
jednoglasna odluka da se iz SKJ-a isključe profesori Mladen Čaldarović i Gajo Petrović te
student Šime Vranić, „kao glavni nosioci i organizatori antisocijalističkih i antidemokratskih
metoda u posljednjim događajima“.407 U obrazloženju njihova isključivanja stoji da su
istupali „veoma oštro i krajnje ekstremno s demagoških anarholiberalističkih pozicija“ te su
na taj način „spremali udarac Savezu komunista, samoupravljanju i demokratizaciji, boreći se
za tzv. demokratizaciju društva tipičnim nasilničkim i nedemokratskim metodama“.408 Osim
partijske kazne Petrović, Čaldarović i Vranić su uz Inoslava Beškera, Antu Rumoru, Milana
Kangrgu i Ivu Sršena odgovarali i prekršajno zbog toga što su „dana 6. 6. 1968. godine u 15
sati kao članovi Akcionog odbora Sveučilišta u Zagrebu održavali skup studenata u
Studentskom centru, bez prethodnog prijavljivanja nadležnom organu“.409 S tim u vezi
zanimljiv je detalj da su se u zahtjevu za prekršajno gonjenje koji je 8. lipnja 1968. pokrenuo
SUP Zagreba nalazili svi članovi Akcijskog odbora uključujući i sekretara Sveučilišnog
komiteta Nikolu Filipovića te profesore Vanju Sutlića, Slavka Macarola, Šimu Đodana i
Marka Veselicu. Međutim, pošto su oni u međuvremenu dokazali svoju odanost Partiji,
njihova imena su jednostavno nestala s popisa okrivljenih.410 U svrhu suzbijanja studentskog
pokreta mobilizirani su komunisti u sredstvima javnog informiranja, kao i po svim ostalim
radnim organizacijama. Izjveštavajući Tita o situaciji u Hrvatskoj, Bakarić između ostalog
kaže: „Radnici su bili organizirani u Televiziji, Radiju, ‘Vjesniku’, u svim ovim sredstvima
javnih informacija, ne samo da je milicija bila vani, nego su i radnici bili organizirani i imali
su štapove.“411 Bez obzira na važnost svake potpore, hrvatskom je rukovodstvu u tom
trenutku vjerojatno najdragocjenija bila ona koju su dobili od komunista Zagrebačkog
sveučilišta. Sve organizacije, od Sveučilišnog komiteta i organizacija SK-a po fakultetima do
Sveučilišnog savjeta i studentskih organizacija aktivno podupiru službenu politiku. Koliko je
to bilo bitno za daljnji tijek događanja pokazao je beogradski slučaj gdje su ove organizacije
stale otvoreno na stranu demonstranata. To ne samo da je narušilo ugled Partije i mogućnost
efikasnijeg angažmana nego je i studentima poslužilo kao dokaz ispravnosti njihovih zahtjeva
i poticaj nastavku aktivizma. U Zagrebu se koordinacija svih aktivnosti na Sveučilištu vršila
iz Gradskog komiteta SK-a. Svakodnevno, često i više puta na dan, u GK-u se održavaju
sastanci s predstavnicima sveučilišnih organizacija radi usuglašavanja stavova i aktivnosti.
Nakon toga bi se aktivisti vraćali na svoje fakultete i pokušavali pridobiti studente za
platformu Saveza komunista. U toj agitaciji cilj je često opravdavao i sredstva poput
manipulacija i dezinformacija. Kao najaktivnije i tih dana sveprisutne agitatore svjedoci
spominju Šimu Đodana, Marka Veselicu i Dušana Bilandžića. Njihov pokušaj odvraćanja
zagrebačkih studenata od protestnih aktivnosti najčešće se svodio na dokazivanje
unitarističkog, antihrvatskog i antireformskog karaktera beogradskog studentskog pokreta.412
Jedna od izjava koja je išla u tom smjeru bila je ona Dušana Bilandžića o beogradskom
profesoru Mihailu Markoviću koji s četničkih pozicija napada Tita i Kardelja, te hoće
povratak Rankovića na vlast.413 Da se radilo o smišljenoj dezinformaciji govori i činjenica
da se sličnim riječima pokušalo uplašiti i slovenske studente. Po Bilandžićevom kasnijem
priznanju, tu (dez)informaciju je s ciljem daljnjeg prosljeđivanja dobio od Mike Tripala, a
ovaj od Petra Stambolića.414 Zanimljivo je kako Dušan Bilandžić, koji se u međuvremenu
etablirao u jednog od najuglednijih hrvatskih povjesničara, trideset godina kasnije gleda na
ovaj događaj. U svom kapitalnom djelu Hrvatska moderna povijest kao razlog smirivanja
studenata na Zagrebačkom sveučilištu između ostalog navodi i „plasiranu informaciju da su
njihovi kolege izmanipulirani od velikosrpskih snaga“.415 Spomenuvši Dolančevu izjavu o
mogućnosti zavođenja reda od strane srpske vojske u Ljubljani, on dodaje da se „slično
tumačenje čulo i u Zagrebu“.416 U ovom slučaju problem ne predstavlja toliko činjenica što
Bilandžić znanstvenik ni na jednome mjestu ne spominje Bilandžića agitatora i njegovu ulogu
u „plasiranju“ ovog „tumačenja“. Puno veći problem je u tome što autor, iako zna da se radi o
smišljenim dezinformacijama, to u tekstu nigdje ne navodi. Nažalost, ovo je samo jedan u
nizu primjera kako se kreirao i održavao negativan imidž studentskog pokreta desetljećima
nakon 1968. godine. Svim navedenim aktivnostima hrvatske vlasti uspjele su razbiti ionako
krhko jedinstvo studentskog pokreta. Dokaz uspješno provedene diferencijacije među
studentima bilo je odbacivanje „Proglasa revolucionarnih studenata Socijalističkog sveučilišta
‘Sedam sekretara SKOJ-a’ i većinsko izjašnjavanje za ‘Proglas Saveza komunista
Zagrebačkog sveučilišta’. Osim toga, nasuprot „revolucionarnim studentima“ organizirano
počinju djelovati i grupe studenata članova SK-a koje su bile spremne i na fizički obračun s
demonstrantima. U tome su se posebno isticali studenti Pravnog i Ekonomskog fakulteta.417
U „Ocjeni CK SKH o političkom stanju u Hrvatskoj“ ne spominje se jedan važan razlog zbog
kojeg studentski pokret na zagrebačkom sveučilištu nije bio tako uspješan kao onaj u
Beogradu. Riječ je o izostanku potpore sveučilišnih nastavnika i ostalih hrvatskih
intelektualaca. Potpora se u prvom redu očekivala od zagrebačkih praksisovaca, budući da je
većina studentskih zahtjeva korespondirala s onim za što su se praksisovci godinama zalagali.
Već je spomenuta izjava Svetozara Stojanovića da su studenti praksisovce stavili na veliku
probu i da je to „bio trenutak kada smo morali da se odlučimo da li hoćemo da živimo svoju
teoriju“. Iz razvoja događaja očito je da su beogradski praksisovci bili puno spremniji za tu
odluku od zagrebačkih. Od incidenta kod podvožnjaka pa sve do zadnjeg dana štrajka
profesori i studenti bili su ravnopravni sudionici pokreta na Beogradskom univerzitetu. S tim
u vezi treba naglasiti da su u događanjima aktivno sudjelovali svi beogradski praksisovci i to
samoinicijativno. U Zagrebu je situacija bila bitno drugačija. Od praksisovaca su jedino Gajo
Petrović, Milan Kangrga i Mladen Čaldarović pokazali veće zanimanje za studentske proteste.
Najagilniji po tom pitanju bio je ujedno i najstariji među njima – prof. Čaldarović.418
Međutim, ni njihov angažman po entuzijazmu nije bio ni blizu onom beogradskih kolega.
Iako vrlo živa događanja po zagrebačkim studentskim domovima kreću već u ponedjeljak,
Petrović i Kangrga se aktivno uključuju (tek) u srijedu.419 Tog dana u Studentskom centru je
održan miting na koji ova dvojica odlaze dijelom na nagovor studenata, a dijelom na
inicijativu fakultetskog aktiva SK-a.420 Čak i nakon dolaska u SC, gdje su zatekli Vanju
Sutlića i Mladena Čaldarovića, profesori se ne zadržavaju među studentima, nego odlaze na
miru razgovarati u obližnji restoran. Tek nakon optužbi sina prof. Vanje Sutlića (također
Vanja) da se ponašaju nezainteresirano, a da je upravo njihov profesorski i filozofski rad
utjecao na studentske zahtjeve, vraćaju se među studente, a nešto kasnije postaju i govornici
na mitingu.421 Ova anegdota možda izgleda nebitno, ali je ipak jedan u nizu pokazatelja
različitog pristupa studentskom pokretu beogradskih i zagrebačkih praksisovaca. Već
sutradan, u četvrtak, entuzijazam je još više splasnuo. Nakon razgovora u Gradskom
komitetu, Kangrga odlučuje ne otići na novi miting u SC, a Petrović odlazi uz obećanje
sekretaru GK-a Peri Pirkeru da će nastojati spriječiti studente da izađu na ulicu.422 Osim
trojice spomenutih profesora praksisovaca većina ostalih nije se aktivnije uključila u
„Lipanjska gibanja“, uglavnom iz osobnih razloga.423 Uz te razloge, razvoj događaja ukazuje
na još jedan mogući razlog pasivnosti. Izraženija potpora studentima dodatno bi pojačala
pritisak vlasti i možda ugrozila opstanak časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole. Zato su
se, za razliku od beogradskih, zagrebački praksisovci iz pragmatičnih razloga između teorije i
prakse odlučili za teoriju. Izbjegavanje sukoba s vlastima na zagrebačkom sveučilištu
nastavljeno je i na stranicama Praxisa. Tijekom 1968. i 1969. objavljuju se članci o
studentskim pokretima u svijetu, ali ni jedan o studentskom pokretu u Jugoslaviji.424 Na
sastanku redakcijskog savjeta Praxisa održanom 19. 8. 1969. Svetozar Stojanović je glavni
tematski nedostatak časopisa vidio upravo u odsustvu problematike „Nove ljevice“ i
studentskog pokreta. „Taj nedostatak je utoliko ozbiljniji što su ‘Praxis’ i ‘Filozofija’ na
izvestan način anticipirali ideje nove demokratske levice, a kad je ona stupila na scenu, onda
nismo učinili skoro ništa za kritičku analizu njenih iskustava. Interesantno je da sada neki
ljudi koji sa studentskim pokretom nisu imali nikakve veze organizuju diskusije o tom
pokretu, dok smo mi propustili da to učinimo“, zaključio je Stojanović.425 Prvi pokušaj
analize studentskog pokreta u Jugoslaviji objavljen je tek 1970. i to u međunarodnom izdanju
Praxisa,426 dok je u jugoslavenskom izdanju prvi članak na tu temu objavljen tek 1971, tj. tri
godine nakon „Lipanjskih gibanja“.427 Sličan odnos prema studentskom pokretu u
Jugoslaviji vidljiv je i na Korčulanskoj ljetnoj školi. Stav organizatora po tom pitanju objasnio
je Ivan Kuvačić: „Na jednoj strani imamo Korčulansku školu, a u isto vrijeme se javlja jak
studentski pokret i naravno da su oni na nas gledali sa dosta velikim simpatijama očekujući da
mi artikulišemo ono što oni rade. Međutim, ono što smo mi radili na Korčuli bilo je takvog
karaktera da mi nismo mogli biti njihov centar koji bi ih vodio jer bi se to istog časa raspalo.
Ne može jedna institucija kao što je Korčulanska škola koja ujedinjuje vodeće intelektualce u
Evropi i svijetu... da bude vođa studentskog pokreta. Naravno da je u toj situaciji moralo da
dođe do nekog konflikta.“428 A do konflikta ne samo s organizatorima Škole, nego i s
lokalnim vlastima došlo je već u ljeto 1968. godine. Grupa studenata (predvođena Šimom
Vranićem) raspoložena za nastavak studentskog aktivizma svoju je „revolucionarnost“
iskazala ispisivanjem političkih parola po korčulanskim kućama. Ovaj događaj trajno je
narušio odnos između studenata i organizatora koji su procijenili da svaki sličan incident
ugrožava ne samo ugled nego i opstanak Škole.429 Uz potporu profesora i univerzitetskih
foruma, snagu i kredibilitet beogradskog studentskog pokreta dodatno su ojačali potpora, ali i
javni angažman brojnih intelektualaca i kulturno-znanstvenih institucija. U Zagrebu je
podrška institucija u potpunosti izostala, a potpora pojedinaca najčešće nije rezultirala i
javnim angažmanom.430 Velik broj osoba iz javnog života podržavao je studentske zahtjeve i
općenito potrebu reforme jugoslavenskog socijalističkog sistema. To potvrđuje i anketa o
„Lipanjskim gibanjima“ koju je pokušao provesti časopis Razlog.431 Osobe iz kulturnog,
javnog i političkog života koje su odgovorile na anketno pitanje uglavnom su studentske
zahtjeve ocijenili pozitivnim, naprednim i nužnim.432 Međutim, ono što su mislili intimno,
zagrebački intelektualci propustili su izreći javno. Osim članova redakcije Razloga (Milana
Mirića, Željka Falouta i Brune Popovića) jedan od rijetkih intelektualaca koji se usudio stati
pred studente i dati im potporu bio je glumac Fabijan Šovagović. Poput beogradskog kolege
Steve Žigona i on se studentskoj masi obratio prigodnom recitacijom i to pjesmom Miroslava
Krleže „Plameni vjetar“.433 Teško je ulaziti u razloge pasivnosti zagrebačkih intelektualaca
tijekom „Lipanjskih gibanja“, prije svega onih koji su mladenački bunt doživjeli kao spontan,
ali opravdan i koristan izraz nezadovoljstva postojećim. Bilo je tu svakako indolencije,
oportunizma, konformizma, ali i izostanka (građanske) hrabrosti o čemu vrlo iskreno piše
književnik Nikica Petrak. Njegovo javno priznanje o izostanku hrabrosti, bio je u stvari vrlo
hrabar čin kojim je režim izravno optužio za represiju prema neistomišljenicima: „Kako je
intelektualac kod nas a priori politički sumnjiv, premda znam da je velika većina iskreno
odana ideji socijalizma, izjavljujem da me je strah da o proteklim događajima kažem bilo što,
izjavljujem da nemam građanske hrabrosti da ih javno komentiram jer znam da će to netko
sve lijepo pribilježiti i upisati mi u zlo. Eventualno me jednog dana sankcionirati nekim
rafiniranim načinom.“434 Naravno, velik broj kulturnih djelatnika, sveučilišnih profesora i
ostalih intelektualaca nije se slagao ni sa sadržajem ni s metodama studentskog bunta. Osim
toga, mnogi su taj događaj ocijenili kao trenutak opredjeljena za ili protiv političke platforme
hrvatskog rukovodstva. Među njima je svakako bilo i onih koji su potporu Partiji i obračun sa
studentima (i profesorima) doživjeli i kao mogućnost ispunjenja vlastitih ambicija. Hrvatsko
političko rukovodstvo iz dva se razloga protivilo studentskom pokretu. Prvi su razlog dijelili
sa svim ostalim rukovodiocima Saveza komunista bez obzira iz kojeg dijela Jugoslavije
dolazili. Bio je to strah od gubitka vlasti, tj. strah od gubitka političkog, ekonomskog i svakog
drugog monopola u društvu. U takvoj situaciji obrambeni mehanizmi režima djelovali su
svuda na isti način. Ključno je bilo identificirati ili bolje rečeno proglasiti neprijatelja, a
potom „dokazati“ organiziranu neprijateljsku djelatnost. Nekoliko godina permanentnog
ideološko-političkog sukoba s praksisovcima, a onda pojava nekolicine njih na studentskim
mitinzima, riješili su pitanje neprijatelja. Istina, studentski su se stavovi velikim dijelom
poklapali s onim što su mogli pročitati u Praxisu ili s onim što su mogli čuti od svojih
profesora praksisovaca. Međutim, to još uvijek nije dokazivalo ulogu organizatora ili
predvodnika studentskog pokreta. Naprotiv, pasivnost većine zagrebačkih praksisovaca,
posebno u usporedbi s angažmanom beogradskih kolega, mogla je prije razočarati studente
nego im priskrbiti titulu duhovnih ili stvarnih vođa pokreta. Jer, oni to doista nisu ni bili.
Možda je najbliže istini da to u Zagrebu nitko nije bio. Bez obzira na izjave političara,
nikakav zavjerenički stožer koji bi koordinirao protestne aktivnosti nije postojao. Svi ključni
događaji odigravali su se vrlo spontano, bez prethodno usuglašenih stavova. To potvrđuje
kaotična atmosfera na mitinzima, pa čak i atmosfera prilikom izrade ključnog dokumenta
studentskog pokreta na Zagrebačkom sveučilištu – „Proglasa revolucionarnih studenata
Socijalističkog sveučilišta Sedam sekretara SKOJ-a“. Jedan od autora proglasa Šime Vranić
prisjeća se tog trenutka: „Nitko taj događaj nije planirao i nitko nije došao s pametno
sročenim popisom zahtjeva; proglas je sastavljalo dvadesetak ljudi na brzinu, u vrijeme
mitinga. Stoga je heterogen, frazerski i bombastičan, čak pomalo smiješan.“435 Kao što nisu
imali problema s identifikacijom neprijatelja, vlastima je još manji problem bila identifikacija
neprijateljskog u njihovu djelovanju. Olakšavajuća okolnost bila je u tome što nitko nije
provjeravao istinitost optužbi. U protivnom, iza uobičajenih fraza i zlonamjernih konstrukcija
otkrio bi se niz neistina, proturječnih navoda i logičkih pogrešaka. Kao i uvijek kad su u
pitanju bili praksisovci, optužna terminologija bila je ista – „antisocijalističke i
nedemokratske metode“, „pseudolijeve avangardističke snage“, „anarholiberalističke i
antireformske ideje“ i sl. Ove fraze koje se najčešće nisu ni pokušavale argumentirati bile su
uglavnom odgovor ili bolje rečeno osveta za kritiku (monopolističkog) položaja Partije u
društvu te kritiku nestručnosti i nedosljednosti partijskih rukovodilaca. Slično kao i u svim
ostalim totalitarnim sustavima, negativan stav prema (jedinoj) političkoj stranci nastojao se
prikazati i kao negativan stav prema društvu u cjelini. „Vodstvo“ studentskog pokreta
optuženo je da kao „dobro organizirana zavjerenička grupa“ pokušava srušiti Savez
komunista, Sabor SRH-a i sve ostale društveno-političke institucije.436 Kao što niz primjera
pokazuje, o dobroj organizaciji nije bilo ni govora. Što se tiče teze o rušenju legalnih
institucija, bez obzira na vrlo razgranatu mrežu doušnika i „partijskih vojnika“, nije zabilježen
ni jedan navod ili citat koji bi dokazao ovu tvrdnju. Najveći paradoks nastaje po pitanju
optužbi za „antisocijalističke i nedemokratske metode“ pokreta, koji je u zaključke svog
temeljnog dokumenta stavio potrebu demokratizacije društva, ukidanja ideološkog monopola
te hitne uspostave pune slobode tiska, zbora, dogovora, manifestacija i demonstracija. Ove
optužbe zvuče tim više paradoksalno i licemjerno kada na nedemokratske metode
upozoravaju ljudi koji su bili spremni na uhićenja, fizičke obračune i osnivanja poluvojničkih
organizacija radi uvođenje reda po fakultetima. Tako npr. govoreći o potrebi smirivanja
situacije na Zagrebačkom sveučilištu član hrvatskog rukovodstva general Ivan Rukavina
umjesto intervencije policije predlaže jake „unutrašnje snage“ koje bi bile „toliko čvrste da
mogu da rješavaju probleme, a na kraju ako treba da oni izmlate one koji provociraju i
stvaraju nered... To znači ne sada liberalizam i da radi što hoće, ali unutrašnja organizacija,
kažem makar bila poluvojnička na fakultetu koja će praviti red.“437 O optužbama
praksisovaca za antireformske stavove već je bilo riječi. Kao i uvijek, vlasti je i ovaj put više
smetala sama kritika nego sadržaj kritike. Da je u uzavreloj masi nezadovoljnih studenata bilo
i radikalnih („ultralijevih“) izjava, sigurno je. Uostalom, u svakom pokretu ima i disonantnih
stavova. Međutim, radikalizam i ultraljevičarstvo nisu bili misao vodilja ni beogradskih ni
zagrebačkih studenata. To su dokazali i svojim ponašanjem i svojim zahtjevima. A u njima
nije bilo zalaganja za uravnilovku, egalitarizam ili unitarizam. U „Proglasu revolucionarnih
studenata“ nema ni jednog antireformskog zahtjeva. Naprotiv, tražilo se „dosljedno
provođenje temeljnih ciljeva društvene i ekonomske reforme“ i „identifikacija svih
birokratskih kočničara“ iste.438 „Proglas“ kao i većina zahtjeva koji su se mogli čuti na
mitinzima nisu bili ni antireformski ni antisocijalistički. Ali su bili snažna kritika ljudi,
organizacija i institucija zaduženih za provođenje reforme i izgradnju socijalizma. Partija, kao
izravno prozvana i odgovorna, takvu vrstu kritike nije znala ni htjela prihvatiti. Drugi razlog
zbog kojeg je hrvatsko rukovodstvo bilo zainteresirano da spriječi radikalizaciju studentskog
pokreta bio je povezan s političkom krizom koja se tijekom 1968. produbljivala u Jugoslaviji.
Sve teža ekonomska situacija ukazivala je na niz nedosljednosti u provođenju privredne
reforme. Jedna od tih nedosljednosti odnosila se na raspodjelu nacionalnog dohotka, koji se
umjesto u fondovima privrednih organizacija počeo gomilati u raznim državnim i bankarskim
fondovima. Na nužnost rasterećenja, a ne daljnjeg opterećenja privrede, rukovodstvo SR
Hrvatske intenzivno ukazuje od kraja 1967. godine. U skladu s tim traži se i rasprava o bilanci
federacije koja bi pokazala točno koliko i na što država troši novac. Međutim, savezna
administracija, ali i rukovodstva ostalih republika protive se hrvatskim zahtjevima. Shvativši
da od rasprave, a kamoli konsenzusa u Beogradu neće biti ništa, hrvatsko rukovodstvo
odlučuje se sa svojim stavovima i primjedbama upoznati hrvatsku i cjelokupnu jugoslavensku
javnost. S dvodnevnog savjetovanja sekretara općinskih komiteta SKH-a održanog 28. i 29. 5.
1968. u Zagrebu upućen je niz kritika na račun savezne ekonomske politike, ali i
funkcioniranja federacije općenito.439 Odjeci savjetovanja bili su dvojaki. Dok je u Hrvatskoj
platforma IK CK SKH-a prihvaćena kao pozitivan pokušaj ekonomske i političke stabilizacije
Hrvatske i Jugoslavije, u ostalim republikama reakcije su uglavnom bile negativne. S jedne
strane hrvatsko rukovodstvo optuženo je za nepoštivanje odluka saveznih organa i pokušaj
nametanja vlastitog mišljenja drugima, a s druge strane za izazivanje političke krize zbog
javnog iznošenja alarmantnih podataka kojima se narod potiče na nezadovoljstvo i izlazak na
ulicu. Najoštriji u osudama bili su u SR Srbiji. Pošto su svega nekoliko dana nakon
savjetovanja izbile studentske demonstracije u Beogradu, za srbijansko rukovodstvo to je bio
dokaz negativnog utjecaja poruka koje su stizale iz Zagreba. Na sjednici Predsjedništva i IK
CK SK Srbije održanoj 3. 6. 1968., govoreći o atmosferi koja je dovela do demonstracija,
Petar Stambolić postavlja pitanje pritisaka iz Hrvatske i konkretno stavova Mike Tripala koje
smatra „orijentacijom na pobunu i onemogućavanjem držanja situacije u zemlji“.440 Tako se
pojavio još jedan razlog zbog kojeg su događanja na Zagrebačkom sveučilištu ocijenjena kao
prijetnja po hrvatsko rukovodstvo. Spremnost i na najdrastičnije metode obračuna bio je
vjerojatno jedan od poteza koji je trebao ukloniti bilo kakvu sumnju u povezanost s
organiziranim nemirima. Svibanjsko savjetovanje i studentske demonstracije dovele su
hrvatsko rukovodstvo u pomalo paradoksalnu situaciju. Ukazivanje na posljedice
neprovođenja privredne reforme protumačeno je kao poticaj demonstracijama čiji se karakter
velikim dijelom ocjenjivao kao antireformski!
SARAJEVO, NIŠ, KRAGUJEVAC

Događanja na Beogradskom univerzitetu bila su detonator studentskom aktivizmu u cijeloj

Jugoslaviji.441 Uglavnom se radilo o osudi postupaka policije te izražavanju solidarnosti s
beogradskim kolegama i njihovim zahtjevima.442 Scenarij iz glavnoga grada ipak se nigdje
nije ponovio, prije svega zahvaljujući pravodobnoj i sveobuhvatnoj mobilizaciji društveno-
političkih organizacija i foruma. Jedna od najbržih i najkonkretnijih bila je reakcija
vojvođanskih društveno-političkih foruma. Prvo se 4. lipnja popodne sastalo Predsjedništvo i
Izvršni komitet Pokrajinskog komiteta SK Vojvodine kako bi studentske zahtjeve ocijenilo
progresivnim i opravdanim. Istu večer održana je sjednica Izvršnog vijeća Vojvodine na kojoj
su političke ocjene pretočene u konkretne mjere. Donesena je odluka o povećanju iznosa
studentskih kredita, od radnih organizacija zatraženo je povećanje broja i iznosa stipendija,
povećani su regresi za hranu, zatraženo je poboljšanje uvjeta života u studentskim domovima
i uvjeta liječenja studenata koji nisu socijalno osigurani itd.443 Slično je bilo u Titogradu,
Skoplju, Banjoj Luci i svim ostalim gradovima.444 Veći incidenti koji bi izazvali zabrinutost
vlasti i reakciju organa reda, nisu zabilježeni. Čak i u Sarajevu, incident do kojeg je došlo
najmanjim je dijelom bio posljedica studentskog aktivizma. Nakon mitinga koji je 4. lipnja
popodne održan ispred zgrade sarajevskog Filozofskog fakulteta grupa studenata uputila se
organizirano u centar grada. Bio je to povod za policijsku intervenciju pošto je Sekretarijat za
unutarnje poslove Gradskog vijeća grada Sarajeva istog dana u 14 sati donio rješenje o
zabrani održavanja skupova, demonstracija i povorki na svim javnim mjestima u gradu.445 U
nekoliko navrata sudionici povorke uspjeli su izbjeći fizički obračun s policijom i to na vrlo
neuobičajen način koji je pokazao da su i jugoslavenski studenti upoznati s trendovima
studentskog aktivizma u svijetu. U trenutku kad bi policajci izvukli palice studenti bi
posjedali na asfalt (tzv. „sit-in“) i time doslovno zbunili „protivnika“. Međutim, kako se
povorka kretala prema centru grada, u masi demonstranata sve je manje bilo studenata, a sve
više pojedinaca koji su situaciju nastojali iskoristiti za vlastite ciljeve. Ispred zgrade Izvršnog
vijeća dolazi do otvorenog sukoba s policijom koji je ubrzo eskalirao u ulične nerede. Osim
uništenih prozora i izloga, brojni građani ostali su bez svojih novčanika, torbi i drugih
predmeta.446 Bez obzira na nepoštivanje zakona, uništenu i otuđenu imovinu, ovaj incident
najviše je koristio upravo sarajevskim vlastima. Uslijedila je javna osuda ne samo od
društveno-političkih organizacija nego i od cjelokupne javnosti. Sutradan nakon
demonstracija (5. 6.) studentska i partijska organizacija sarajevskog univerziteta ograđuju se
od aktivnosti Akcijskog odbora Filozofskog fakulteta te proglašavaju njegov rad i postojanje
ilegalnim.447 Iako je sukob demonstranata s policijom izazvao najveće medijsko zanimanje,
„idejni“ vrhunac sarajevskog studentskog pokreta dogodio se na mitingu uoči samog
incidenta. Radi se o govoru prof. Milorada Ekmečića, koji je kasnije objavljen u časopisu Lica
pod naslovom „Teze za dijalog“.448 Odgovarajući na pitanje zašto je došlo do studentskih
nemira, Ekmečić vrlo oštro i kritički analizira stanje u jugoslavenskom društvu. Po njegovu
mišljenju, osnovni razlog nemira je u tome „što se omladina nije pomirila s time da je
perspektiva jugoslavenskog društva u budućnosti mutno zamagljena i izgubljena“. Upravo
zbog toga „nemir u društvu treba shvatiti kao problem istorijskog uspona, a ne nazatka
društva“, tj. kao početak dijaloga „kao forme kojom civilizovani narod rješava probleme svoje
istorije“.449 Jedan od bitnih preduvjeta uspostave dijaloga je demokratizacija društva koja u
jugoslavenskom slučaju podrazumijeva dosljednu izgradnju samoupravnog sistema na svim
razinama: „Malo ima od demokratije kad se čovjek kritički može isprazniti na propustima
svoga blagajnika i svog portira, a nema mogućnosti da utiče na pravac državne politike.“
Problem je bio u tome što je demokratizacija isključivala svaki monopol, a posebno monopol
na vlast. Time je stvorena pat-pozicija, jer oni koji su trebali provoditi demokratizaciju
istodobno nisu bili spremni odreći se vlasti.450 U svom govoru Ekmečić se uglavnom složio s
problemima koje su jugoslavenski studenti prepoznali kao opasnost po društvo. Međutim, on
je na kraju istaknuo još jedan koji je po njemu latentno, ali opravdano i realno prijetio
jugoslavenskoj višenacionalnoj zajednici. Riječ je o nacionalizmu, koji je bio tim opasniji jer
je potican „odozgor“, tj. od političkih elita koje ga sve više koriste kao sredstvo međusobnog
obračuna. „U ovom pitanju jugoslavenskom društvu nije data temeljita perspektiva i
nacionalistički žargon (o potrebi konfederacije, čistoći nacionalnih jezika, autonomnosti
nacionalnih institucija i etničkim granicama, pa čak i o nacionalnoj ekonomiji) stvorio je strah
da Jugoslavija nije harmonična zajednica ravnopravnih naroda, nego poprište na kojem se
sukobljavaju nacionalističke oligarhije oko povećanja svog socijalnog prestiža... Zabrinjava
postojanje prikrivenih sukoba u političkom vođstvu, kao i nelegalizovanih političkih i idejnih
strujanja oko toga.“451 Studenti izlaze na ulicu u još nekoliko gradova, ali bez incidentnih
posljedica. U Nišu je razlog bio neslaganje s priopćenjem koje su nakon sjednice održane 4.
lipnja objavili Univerzitetski komitet SK-a i Univerzitetski odbor SS niškog univerziteta. U
priopćenju se kritiziraju postupci beogradskih studenata uz konstataciju da „učesnici
demonstracija još uvek nisu rekli što hoće“.452 Bio je to povod da dvjestotinjak studenata
izađe na ulicu i izrazi svoj stav porukama „Mi smo prevareni“ i „Puna podrška beogradskim
studentima“.453 Oko 300 studenata Mašinskog fakulteta u Kragujevcu unatoč nešto oštrijim
parolama („Dole nepismeni rukovodioci“, „Dole milicija“ i sl.) također nisu imali problema
prodefilirati svojim gradom.454 Zanimljivo je pratiti različit odnos studenata i vlasti prema
uličnim demonstracijama u raznim dijelovima Jugoslavije. Nakon incidenta kod podvožnjaka,
vlasti u Beogradu donose službenu zabranu demonstracija koje se studenti sljedeći tjedan
pridržavaju. To nije bio slučaj i u Sarajevu gdje studenti izlaze na ulicu svega nekoliko sati
nakon što su vlasti to zabranile. U Zagrebu i Ljubljani službena zabrana nije bila ni potrebna
jer je za odvraćanje studenata od izlaska na ulicu bila dovoljna i prijetnja političkih foruma.

Ulicama Niša i Kragujevca studenti demonstriraju, ali vlasti na njih ne reagiraju procijenivši
da se njima ne narušavaju javni red i mir. Studenti u Mostaru pokazali su se pravim
legitimistima. Oni su službeno zatražili odobrenje za demonstracije, vlasti su im to službeno
odbile i sve je završilo bez ikakvog incidenta.455 Sva ova različita rješenja za isti problem još
su jedan pokazatelj da su reakcije tijekom „Lipanjskih gibanja“ velikim dijelom bile
uvjetovane neorganiziranošću, spontanošću i nedostatkom iskustva, kako studenata, tako i
vlasti.
ODJEK STUDENTSKIH DEMONSTRACIJA U SVIJETU

Studentske demonstracije u Jugoslaviji dobile su velik publicitet u svjetskim medijima.

Zanimanje je bilo uvjetovano kontekstom globalnog studentskog pokreta, ali prije svega
nizom unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih specifičnosti same Jugoslavije. To potvrđuje i
citat iz emisije objavljene na Radio Londonu: „Kako su studentske demostracije manje-više
sveopća pojava, jedno društvo pokazuje kakvo je ne time da li u njemu dolazi do
demonstracija, već kako se ono prema njima postavlja. Slučaj Jugoslavije, koja ima poseban
položaj između Istoka i Zapada posebno je zanimljiv.“456 S obzirom na ugled i značaj koji je
Jugoslavija imala na međunarodnoj političkoj sceni, ne čudi podjednako zanimanje koje se
događanjima u toj zemlji pridavalo na Istoku i Zapadu. Američki Christian Science Monitor,
kineski Zhemin Zibao, egipatska Al-Gomhuria, Kossuth Radio, Radio Tirana ili
Deutschlandfunk samo su neka od imena svjetskih medijskih kuća koje su prenosile vijesti o
događajima u Beogradu. Pošto su jugoslavenske vlasti, a prije svih sam Tito, posebnu
osjetljivost pokazivali prema narušenom uglede zemlje u svijetu, velika pozornost posvećena
je upravo analizi stranih medija. Na temelju Specijalnih biltena Tanjuga u Republičkim
konferencijama SSRN-a svakodnevno bi se sastavljao izvještaj za političko rukovodstvo pod
imenom „Reagiranje strane štampe na studentske demonstracije u Jugoslaviji“.457 Bile su to
kvalitativne i kvantitativne medijske analize u kojima se osim na sam sadržaj obraćala
pozornost i kada je nešto objavljeno, na kojem mjestu (u novinama), kolikog obima, sa ili bez
slike i sl.458 Analizom su obuhvaćeni mediji zapadnih i socijalističkih zemalja s naglaskom
na one neprijateljski nastrojene poput Kine i Albanije. Sadržajno, ističu se dvije tematske
cjeline: studentski pokret (razlozi i tijek demonstracija) i Titov govor (i reakcije). Ako se
izuzme sam razlog medijskog zanimanja, izvještajima zapadnih novinara jugoslavenske vlasti
mogle su biti zadovoljne. Uglavnom se radilo o objektivnim i profesionalno odrađenim
reportažama, bez zlonamjernih komentara i tendecioznih (dez)informacija. Bez obzira na
sukobe s policijom i kritike na račun vlasti, socijalistički karakter demonstracija i Titovov
ugled nisu se dovodili u pitanje. Naprotiv, brojne novine prenose informaciju Associated
Pressa da u Jugoslaviji „za razliku od Francuske i Zapadne Njemačke nisu viđene slike Maoa
ili Ho Ši Mina“, nego samo Tita, Marxa i Che Guevare.459 U tom smislu ide i komentar
BBC-a u kojem se ukazuje na strukturalne sličnosti, ali i razlike u formi francuskog i
jugoslavenskog studentskog pokreta: „U strukturi studentskih nemira širom svijeta,
jugoslavenski studenti su, čini se, najbliži Francuzima. Oni uglavnom rade protiv
materijalizma i cinizma, ali ne izgleda da postoji izrazitija anarhija – oni su odrasli u
komunističkom društvu i ne žele da ih poučavaju bilo kakvi anarhisti ili trockisti.“460 Ako su
vijesti o studentskim demonstracijama prikazane na objektivan pa čak i pozitivan način, govor
Josipa Broza Tita rezultirao je pravim medijskim trijumfom na Zapadu. Možda najbolji dokaz
tome je uvodnik Washington Posta od 12. lipnja 1968. u kojem između ostalog stoji: „Zemlja
suočena sa studentskim nemirima jedva može plemenitije reagirati nego što je to učinio
jugoslavenski predsjednik Tito. On je revoluciju smirio na najjednostavniji način – time što
joj se pridružio.“461 Većina zapadnih medija složna je u ocjeni da je gotovo bezizlaznu
situaciju Tito spasio dramatičnim, ali emocionalnim obraćanjem naciji.462 Iz govora svi
ističu nekoliko ključnih poruka. Prva je ta da predsjednik Tito nije osudio studente nego je
priznao odgovornost Partije i njezina rukovodstva. Štoviše, novinarima nije promaklo Titovo
„obećanje“ da će u slučaju neuspjeha u rješavanju problema i sam napustiti svoj položaj.
Osim toga, neki su mediji kao kuriozitet izdvojili i postupak jugoslavenskog predsjednika koji
je suprotno šefovima drugih država osudio nasilje snaga sigurnosti prema studentima.463
Reakcije studenata nakon odslušanog govora, od skandiranja „Mi smo Titovi, Tito je naš“ do
kola na beogradskom Pravnom fakultetu, bile su po mišljenju stranih novinara najbolji dokaz
Titova autoriteta, koji je ovom prilikom samo dodatno ojačan. Načinom na koji je riješio
problem studenata, ali i vrlo naklonjenim komentarima svjetskih medija, Titov ugled ponovo
je premašio granice Jugoslavije.

Za razliku od vrlo ujednačenih i objektivnih informacija na kapitalističkom Zapadu, slika

Jugoslavije u socijalističkim zemljama bila je puno raznolikija. Ona se najvećim dijelom
poklapala s kvalitetom bilateralnih odnosa između Jugoslavije i pojedine socijalističke zemlje.
U skladu s tim, najobjektivniji izvještaji mogli su se čuti ili pročitati u čehoslovačkim,
poljskim, mađarskim i rumunjskim medijima. Spomenutim zemljama Jugoslavija je godinama
bila uzor i dokaz da socijalističko društvo može izgledati drugačije. Zbog toga su
demonstracije u prvom trenutku izazvale svojevrsni šok. Radio Prag započeo je svoj izvještaj
riječima: „O veoma ozbiljnim sukobima između studenata i policije javlja se iz zemlje o kojoj
tako nešto nismo navikli da čujemo. To je Jugoslavija.“466 U sljedećim danima domaću
javnost uglavnom se obavještavalo o najzanimljivijim događajima, pri čemu je glavni izvor
informacija bio jugoslavenski Tanjug. Iako je velik broj studentskih stavova ocijenjen kao
opravdan, vodeća uloga SKJ-a nije se dovodila u pitanje. Prate se događanja na Beogradskom
univerzitetu, ali i reakcije društvenopolitičkih foruma. S obzirom na to da se radilo o
državnim medijima, način izvještavanja – odnos prema postupcima demonstranata i
postupcima režimskog aparata – velikim je dijelom bio uvjetovan sličnim iskustvima
(Čehoslovačka, Poljska) ili strahom od sličnih iskustava (Mađarska, Rumunjska). Ugled
jugoslavenskog predsjednika u svim ovim zemljama bio je neupitan i prije demonstracija.
Načinom na koji je riješio ovu kriznu situaciju on je samo učvrstio položaj jednoga od
najrespektabilnijih i najsposobnijih komunističkih vođa u svijetu. Pristup sovjetskih medija
bio je nešto drugačiji. Pošto službena Moskva nije podupirala političke, ekonomske i
društvene reforme u Jugoslaviji, studentski zahtjevi koji su išli u tom smjeru gotovo se i ne
spominju. To ne znači da nije iskorištena prilika da se istaknu oni problemi u koje je zemlja
zbog mjera privredne reforme dospjela, a na koje su i studenti upozoravali (npr.
nezaposlenost, nesocijalističke pojave). Međutim, bez obzira na brojna neslaganja s
Beogradom, ton sovjetskih medija ovaj put nije bio maliciozan. U izvještajima se ne likuje
nad problemima u kojima se našlo jugoslavensko rukovodstvo niti se daje potpora studentima.
SSSR zna da se svaka turbulencija unutar bilo kojeg socijalističkog društva vrlo lako mogla
proširiti i na ostale socijalističke zemlje. Zbog toga su se interesi sovjetskih i jugoslavenskih
vlasti u ovom slučaju podudarali. Trebalo je što prije prekinuti demonstracije i uspostaviti red
u zemlji. TASS i moskovske novine studentske zahtjeve ne vide kao progresivne,
demokratske ili opravdane. Dojam koji se mogao steći iz njihovih informacija bio je da se radi
isključivo o neredima i djelovanju neprijateljskih elemenata.467 Ono u čemu je Zapad vidio
pokušaj neposredne demokracije, za Sovjete su bile „antidemokratske tendencije“ pošto su
studenti odbacili „demokratsko razmatranje u okvirima postojećih demokratskih
institucija“.468 Kritika jugoslavenskih studenata bila je više poruka vlastitim „buntovnicima“
nego potpora jugoslavenskom rukovodstvu. To dokazuje i odnos medija prema Titovu
govoru. Za razliku od Zapada i većine socijalističkih zemalja, Titov istup u sovjetskim
medijima nije dočekan s previše euforije. Nije prenesena njegova potpora studentima ni
kritika rukovodstva i mogućnost vlastite ostavke. Iz govora su još jednom izvučene samo one
teze koje govore o problemima proizvodnje, nezaposlenosti i „uklanjanju nekih ozbiljnih
pojava koje nisu u skladu sa socijalizmom, a kojih ima sve više“.469 Ovakav odnos prema
Titu i njegovoj ulozi u smirivanju situacije je razumljiv. On s jedne strane ukazuje na stalno
prisutan animozitet između sovjetskog rukovodstva i Tita koji je za Moskvu bio i ostao
(komunistički) odmetnik. S druge strane, taj odnos potvrđuje da su studentske demonstracije u
Jugoslaviji bile predmet zanimanja u SSSR-u isključivo kao prijetnja vlastitoj sigurnosti.
Kada je cilj postignut, tj. kada su demonstracije prekinute, sve ostalo postalo je manje bitno.
Odnos bugarskih medija prema studentskom pokretu u Jugoslaviji velikim je dijelom bio
uvjetovan narušenim bilateralnim odnosima Beograda i Sofije.470 S obzirom na to da se
koristila svaka prilika da se problemi u pojedinoj zemlji (pre)naglase i opširno elaboriraju u
domaćim medijima, događanja na Beogradskom univerzitetu iskorištena su upravo tako. Od
samog početka izvještavanja bilo je uočljivo da bugarski novinari puno veći medijski prostor
daju demonstrantima i njihovim zahtjevima nego odlukama i stavovima organa vlasti. Tako
npr. Bugarska novinska agencija (BTA) citira dio priopćenja akcijskog komiteta u kojem se
traži smanjenje velikih socijalnih nejednakosti, rješavanje problema nezaposlenosti, prestanak
iseljavanja u inozemstvo, demokratizacija društva itd., ali ne donosi i odgovor mjerodavnih
političkih organizacija i predstavničkih tijela Beograda i Srbije.471 Uz ovu jednostranost u
prenošenju informacija, bio je uočljiv i ogroman publicitet koji su demonstracije
jugoslavenskih studenata dobivale u bugarskim medijima. Iz dana u dan vodeće sofijske
novine, poput Rabotničeskog dela,472 ovom su događaju pridavale sve veću pozornost i
značaj. Prema izvještaju službe koja je pratila strane medije, takav publicitet Jugoslavija na
stranicama sofijskog tiska nije dobila u posljednje tri godine, izuzev posjeta Tita Bugarskoj i
Todora Živkova Beogradu.473 Da su bugarski mediji način izvještavanja o situaciji u
Jugoslaviji podredili vlastitim interesima govori i primjer Titova govora. Iako su sve vodeće
zapadne i istočne novinske agencije govor jugoslavenskog predsjednika opširno komentirale
već sljedećega dana, u bugarskim novinama govor nije registriran.474 Ovaj podatak
iznenađuje s obzirom na dotadašnji publicitet, ali ne i s obzirom na sadržaj i posljedice
govora. Za najoštriji i jedini otvoreni napad na jugoslavenski režim pobrinule su se dvije
zemlje od kojih se to i očekivalo – Kina i Albanija. Pobuna studenata iskorištena je za
politički obračun s jugoslavenskim socijalističkim sustavom i Titom kao njegovom ključnom
osobom. Termini koji prevladavaju u izvještajima kineskih i albanskih novinara su
„revizionizam“, „renegatstvo“ i „klika“, a Tito se često napadao i kao „fašistički diktator“.475
Za njih pojava studentskog pokreta u Jugoslaviji nije iznenađenje, nego neizbježna posljedica
političko-ekonomske krize i zaoštravanja klasnih suprotnosti u zemlji. Kako ističe komentar
na Radio Tirani, demonstracije su „još jednom pokazale jugoslavenskom narodu degeneraciju
jugoslavenskog sistema, lažnost parola titoističke klike o radničkom samo upravljanju, krah
tzv. privrednih i društvenih reformi koje su, s jedne strane, služile za održavanje nove
buržoazije i jačanje pozicija svjetskog kapitala u prirodnim bogatstvima, znoju i umu radničke
klase, a s druge strane, za iskorištavanje i osiromašivanje jugoslavenskih trudbenika“.476 U
istom komentaru nastavalja se da demonstracije jugoslavenskih studenata imaju sve
karakteristike demonstracija u zapadnim zemljama, pošto je društveno-politički sustav u
Jugoslaviji sastavni dio svjetskoga kapitalističkog sustava.477 Posjet zapadnonjemačkog
ministra vanjskih poslova Willyja Brandta Beogradu nekoliko dana nakon završetka
demonstracija (12. − 15. 6. 1968.) za Albansku novinsku agenciju (ATA) bio je samo potvrda
ovoj tezi jer se pokazalo da „jugoslavenske titoističke revizionističke glavešine kao i
zapadnonjemački militaristi gaje jaku želju za jačanjem međusobnih odnosa, ne samo na
privrednom nego i na političkom polju“.478 Situacija u Jugoslaviji iskorištena je ujedno i za
napad na sovjetske revizioniste, koji su ovom prilikom pružili svestranu potporu svojim
jugoslavenskim kolegama.479 U svim izjveštajima o studentskim demonstracijama u
kineskim i albanskim medijima prevladava vrlo dramatičan ton. Stječe se dojam o žestokim
sukobima studenata i vlasti, brutalnim postupcima policije te o velikoj panici među
jugoslavenskim rukovodiocima.480 Govor Josipa Broza Tita ocijenjen je kao dvoličan i
licemjeran jer Tito s jedne strane „shvaća“ nezadovoljstvo studenata i „simpatizira“ s njima, a
istodobno neskriveno prijeti progresivnim studentima izjavljujući da među njima ima
„ekstremista i lažnih radikala“.481 Međutim, po pisanju službenog glasila KP Kine Zemin
Zibaoa, uspjeh koji je Tito postigao nakon održanog govora neće dugo trajati. „Trenutačno,
Titova klika pribjegava kontrarevolucionarnoj dvoličnoj taktici boreći se s revolucionarnim
pokretom u Jugoslaviji nadajući se uzalud da će silom i obmanom uspjeti ugušiti narodni
otpor. Ali, svi napori Titove klike bit će uzaludni. Revizionistički režim neće dugo potrajati.
Titovu renegatsku kliku i njoj slične neizbježno će narod baciti na smetlište povijesti“,
zaključuje kineski list.
NAKON TITOVA GOVORA – OBRAČUN SA STUDENTSKIM POKRETOM

Svojim govorom Tito je postigao sve što je planirao. Prvo i najvažnije, studenti su prekinuli
štrajk i izrazili mu bezrezervnu potporu. Nakon studentske, potpora je počela stizati i sa svih
ostalih strana. Titova, možda i najveća pobjeda, bila je u tome da je monolog autoritarnog
vođe javnost doživjela kao želju za iskrenim dijalogom. Umjesto da poljuljaju, studentske su
demonstracije učvrstile njegov autoritet. Brzojavi potpore počinju stizati iz cijele Jugoslavije.
U sedamnaest dana (10. – 26. 6. 1968.) kabinet Josipa Broza Tita zaprimio ih je ukupno 1220.
Zanimljivo, gotovo polovica ih je došla iz Hrvatske (571), dvostruko manje iz Srbije (291), a
tek 29 iz Slovenije.483 Kao i oni upućeni Titu tijekom demonstracija, većina ovih brzojava
također su po sadržaju i formi sličili jedni drugima. To ne čudi, budući da ih je glavnina
nastala u radnim organizacijama na inicijativu partijskih i ostalih društveno-političkih
organizacija i foruma.484

Svojevrstan kuriozitet predstavlja brzojav čije sastavljanje sigurno nije bilo dirigirano
„odozgor“, poslan iz redakcije vjerojatno najomraženijeg časopisa u tome trenutku –
Praxisa.485 Međutim, onog trenutka kad je lik jugoslavenskog predsjednika nestao s
televizijskih ekrana, na vidjelo počinju izlaziti i sve nedosljednosti i nedorečenosti Titova
govora. Najveći problem bio je taj što su govor počele svojatati i na njega se pozivati obje
strane u sukobu. Većina sudionika studentskog pokreta u Titovim je riječima prepoznala
potporu i dokaz ispravnosti postavljenih zahtjeva. Ono što su razni politički forumi
neuspješno pokušavali tjedan dana, Tito je uspio u samo nekoliko minuta. Uz obrazloženje da
su data dovoljna jamstva za ispunjenje zahtjeva, Plenum Univerzitetskog odbora SS-a i
Univerzitetskog komiteta SK-a, te predstavnici akcijskih odbora iste večeri donose odluku o
prekidu štrajka i prelasku na normalan rad Univerziteta.486 Iako je na većini fakulteta govor
izazvao masovnu euforiju, studenti i profesori Filozofskog fakulteta reagirali su znatno
suzdržanije. Upravo zbog niza nejasnoća oko (načina) rješavanja postavljenih zahtjeva, oni
ustraju na nastavku rada akcijskih odbora, kao svojevrsnom instrumentu kontrole, ali i pritiska
da će do realizacije zahtjeva doista i doći. Dan nakon Titova govora Plenum donosi odluku da
zborovi kao „najpogodniji i najefikasniji oblici razmatranja najvažnijih pitanja i
demokratskog donošenja odluka“ trebaju nastaviti s radom, ali sukladno potrebama pojedinih
fakulteta. Isto tako, preporučeno je da svoj rad nastave i akcijski odbori koji bi se birali od
akcije do akcije u neposrednom dogovoru s organizacijama SK-a i SS-a „vodeći računa da ne
dođe do nepotrebnog dvojstva između akcijskih odbora s jedne strane i sekretarijata SK i
odbora SS, s druge strane“.487 Cilj je bio dočekati jesen i povratak studenata na fakultete, a
onda odlučiti što i kako dalje. Međutim, ljeto i ljetni praznici pokazat će se ozbiljnijom
preprekom nego što su mnogi očekivali. Ili, kako je dvadeset godina kasnije primjetila prof.
Zagorka Golubović, pokazalo se da „naši narodi imaju više talenta za bune nego za pokrete –
budući da ovi drugi pretpostavljaju dugotrajnu pripremu, učenja na iskustvima i
osmišljavanje“.488 Nedorečenost Titova govora još je u nečemu išla na ruku sudionicima
studentskog pokreta. To se posebno odnosilo na „kolovođe“, iako u tom trenutku oni to nisu
znali. Činjenica da je govor u najširoj javnosti doživljen kao potpora demonstrantima, režimu
je otežala mogućnost brzog i oštrog obračuna s onima koje se smatralo odgovornima za
„pobunu“. A da je upravo to bio jedan od scenarija vidljivo je iz dokumenta koji opisuje
situaciju na BU-u nakon govora.489 Iako su pobrojane aktivnosti „podstrekača studentskih
nemira“ i nakon Titova govora, ipak je postavljeno pitanje „političke celishodnosti njihovog
krivičnog gonjenja“. „Ovo tim pre“, nastavlja se u dokumentu, „što je na Univerzitetu i van
njega rasprostranjeno shvatanje da je drug Tito u svojoj izjavi dao podršku svim zahtevima
studenata i u potpunosti odobrio sve ispoljene postupke i metode.

Zbog ovakvih shvatanja kao i odsustva političke diferencijacije – šta je ispravno, napredno i
društveno korisno u aktivnostima studenata proteklih dana, a šta je štetno i neprihvatljivo i ko
su nosioci tih neprihvatljivih stavova i metoda, smatramo da bi pozivanje na zakonsku
odgovornost pojedinaca sa Univerziteta u sadašnjem momentu nanelo političke štete i
komplikacije“.490 Politički rukovodioci, posebno oni koji su od početka studentskog štrajka
bili u kontaktu s Titom, bili su u prvi mah zbunjeni sadržajem njegova obraćanja javnosti.
Međutim, vrlo brzo im je objašnjeno da ne moraju brinuti. Tito nije odustao od svojih
stavova, ali je zbog nastale situacije morao upravo tako reagirati. „To je bio samo njegov
taktički potez da bi umirio studente“, objasnio je dan kasnije Edvard Kardelj Milentiju
Popoviću diskrepanciju između onog što je Tito rekao na sjednici i onog što je izjavio preko
televizije.491 Nekoliko dana kasnije Latinka Perović u razgovoru s direktorima Borbe,
Politike i RTB-a prenosi Titovo objašnjenje da je „u usijanoj atmosferi imao namjeru da stiša
i da zbog niza međunarodnih okolnosti nije mogao da govori o tome šta se sve prikačilo i
djelovalo u pozadini“.492 Titova nedosljednost i nepredvidljivost implicirala je i jedan
političko-medijski skandal. Pod naslovom „Mlado žito i kukolj“ u Borbi je 10. lipnja 1968.
objavljen uvodni članak koji je sadržajem i tonom bitno odudarao od Titova govora.493 U
njemu se između ostalog apelira na studente da iz stečenog iskustva izvuku pouke, „da
razlikuju opravdane zahteve od neumesnih parola, normalnu samoupravnu aktivnost od
galamdžijskih demonstracija, iskrenu političku angažovanost od lažne patetike, konstruktivna
istupanja od diverzantskih poduhvata, demokratsku debatu od destruktivnih rasprava,
socijalističku platformu od antisocijalističkih pozicija, javnu reč od podzemnog huškanja,
političku realnost od demagogije, poštenu pobudu od neprijateljskih poteza, istinu od
neistine“. Osim kritike studenata, u članku se kritiziraju i postupci pojedinih političara čije je
ponašanje tijekom demonstracija ocijenjeno kao „tribunsko-demagoško“. Članak je izazvao
burne reakcije javnosti. U prvom redu sudionika događanja na Beogradskom univerzitetu, ali i
unutar vodstva SSRN-a, kao službenog izdavača lista.494 Svi koji su isticali nezadovoljstvo
uvodnikom naglašavali su da se radi o dezavuiranju Titovih stavova, kao i potenciranju
sukoba unutar političkog rukovodstva. Sam članak nastao je 9. lipnja, još za trajanja Devete
sjednice Predsjedništva i IK CK SKJ-a. Njegov inicijator bio je Moma Marković, direktor
Borbe i član CK SKJ-a. Na temelju informacija o Titovu uvodnom govoru na sjednici, on
donosi odluku da uvodnik bude kritički intoniran prema studentima. Nakon što je otisnut broj
u kojem su se na istoj stranici pojavila dva po mnogočemu različita članka (Titov govor i
„Mlado žito i kukolj“), u redakciji Borbe nastala je panika. Jedan od prijedloga bio je da se
kompletna tiraža uništi i pripremi novo izdanje, naravno, bez uvodnika.495 Nakon
kratkotrajnih (političkih) konzultacija odlučeno je da se ipak ništa ne mijenja. Jesu li
konzultacije obavljene i sa samim Titom teško je sa sigurnošću potvrditi. Međutim,
nereagiranje na optužbe da je članak u suprotnosti s njegovim stavovima, kao i izjave date
užem krugu suradnika sugeriraju upravo tu mogućnost. Naime, na već spomenutom sastanku
s čelnim ljudima medija Latinka Perović naglasila je da uvodnik Borbe Tito nije ocijenio
negativno.496 A nije ga ni mogao ocijeniti negativno, jer se sa svim napisanim suštinski
slagao. Bez obzira na vlastito mišljenje, Tito Borbin uvodnik nije ocijenio ni pozitivno.
Isključiv razlog bila je izrazito negativna percepcija članka u javnosti. Bio je to jedan od
primjera koji je odlično ilustrirao način Titova vladanja. Iako je uvijek imao na raspolaganju
širok spektar autokratskih rješenja, trudio se ostavljati dojam dobrog vladara koji ne naređuje
nego razgovara sa svojim narodom i sluša ga. Upravo zbog toga, u javnosti je vrlo često
govorio ne ono što osobno misli, nego ono što narod od njega želi čuti. Zbog činjenice da je
Titov govor u najvećem dijelu bio afirmativan i pomirben, u prvom trenutku nitko nije
obraćao pozornost na jedan detalj koji će s vremenom sve više dobivati na značenju. Ponosan
na zrelost mladih ljudi, Tito ipak upozorava da je „90 odsto studenata naša socijalistička
omladina koja se ne da trovati, koja ne dozvoljava raznim đilasovcima, rankovićevcima,
maocetungovcima i sličnim da bi kao pretekst da se brinu za studente u stvari pokušavali da
ostvare svoje ciljeve“.497 Pitanja koja su se nametala sama po sebi ticala su se onih ostalih
10%. Jesu li oni sukladno izrečenom nesocijalistička omladina koja je već zatrovana? Ako
jesu, o kome se točno radi, kako postupiti prema njima? I što je najvažnije, kako postupiti
prema onima koji su ih zatrovali? Iako su se neka studentska imena u lipnju 1968. spominjala
češće od ostalih (npr. Vlada Mijanović i Šime Vranić), jedna od karakteristika studentskog
pokreta u Jugoslaviji bilo je nepostojanje studentskih vođa. Beograd, Zagreb, kao ni ostali
sveučilišni centri nisu iznjedrili nekoga tipa Rudija Dutschkea ili Daniela Cohn-Bendita.
Samim time vlastima je bilo teško izdvojit nekoga iz mase i proglasiti ga ekskluzivnim
krivcem za „pobunu“. To ne znači da (naj)glasnijim pojedincima nije dodijeljena etiketa
„šezdesetosmaša“ koja će im u kasnijim sukobima s režimom predstavljati dodatnu
otežavajuću okolnost. Drugim riječima, iako nitko nije kazneno odgovarao 1968., mnogi su
kasnije u zatvoru završili velikim dijelom baš zbog ‘68.498 Pošto se čak i najekstremnijim
studentima kao olakšavajuća okolnost uzimalo da su bili zavedeni, oštricu svojih napada
režim počinje usmjeravati na one koji su bili najodgovorniji za „zavođenje“. Obračun s
profesorima Beogradskog univerziteta prošao je nekoliko faza. U prvoj, koja je trajala tijekom
štrajka, krivci su imenovani, ali se s njihovim imenima nije išlo u javnost.499 U tom trenutku,
dok je kohezija studentskog pokreta bila na vrhuncu, vlast je procijenila da bi javni linč
profesora bio kontraproduktivan. Druga faza započinje nakon prekida štrajka.500 Promjena je
bila u tome što se krivci počinju javno spominjati, ali ne poimence, nego „grupno“
(„profesori“, „filozofi“, „praksisovci“ i sl.). Dva su razloga tome. Prvo, u slučaju objave
imena javnost bi očekivala i kažnjavanje prozvanih, a to se u ovoj fazi još uvijek nastojalo
izbjeći. Drugo, isticanje „grupe“ sugeriralo je postojanje organizirane neprijateljske
djelatnosti. Tek nakon što se javnost senzibilizirala u tom smjeru, u trećoj fazi krenulo se s
pojedinačnim kažnjavanjem.

Javni obračun s profesorima nije mogao započeti pompoznije. Pokrenuo ga je sam Tito na
Šestom kongresu Saveza sindikata Jugoslavije u Beogradu (26. – 29. lipnja 1968.) pred više
od 1200 delegata iz zemlje i stotinjak gostiju iz inozemstva. Njegov dolazak, a onda i govor
koji će održati, bili su puno više od uobičajenih protokolarnih aktivnosti. Ohrabren reakcijama
javnosti nakon televizijskog obraćanja, Tito na kongres dolazi po potvrdu svoje moći. Potpora
radničke klase bila mu je najvažnija legitimacija, podjednako pred političkim suradnicima i
političkim protivnicima. Kako bi je dobio, on ne bira sredstva, bez obzira na to je li to
uključivalo dezinformacije, zlonamjerne manipulacije ili jednostavno laži. Kao i preko
televizije, i na kongresu Tito govori upravo ono što je publika htjela čuti. On se zahvaljuje
radnicima na potpori, ali i moli za daljnju pomoć, on suosjeća s njihovim problemima, ali i
ustraje na njihovoj avangardnoj ulozi u društvu. Upravo s tim u vezi dotaknuo se i studentskih
demonstracija, prilikom kojih se, po njegovim riječima, ta avangardna uloga dovodila u
pitanje. Tito prvo identificira neprijatelje – „to su pojedini profesori, neki filozofi, razni
praksisovci i drugi, razni dogmatičari, uključujući i one koji su vršili razne deformacije u
Upravi državne bezbednosti itd.“, a potom objašnjava njihovu neprijateljsku djelatnost: „Oni
sada proglašuju pokret na univerzitetu. To ne potiče od studenata, već od ljudi koji bi htjeli da
stvore neki embrion višepartijskog sistema, i da se postave kao faktor, koji će sa Skupštinom i
drugima razgovarati na ravnopravnoj osnovi.“501 „Štaviše“, nastavlja Tito, „oni idu i dalje:
negiraju radničku klasu kao najvažniji faktor i stub ovog društva... Po njihovom mišljenju
trebalo bi da neki mudraci, neke tehnokrate stanu na pijedestal i svojim štapićem komanduju,
a sve drugo da bude bezbojna masa. Radnička klasa trebalo bi da rinta za njih i da se pokorava
njihovoj samovolji.“502 A onda, prvi put od početka demonstracija, uslijedilo je javno
upozorenje i nagovještaj onoga što će se dogoditi prozvanim krivcima: „Njima nema mjesta ni
tamo gdje se nalaze (snažan aplauz i odobravanje). Zar da takvi vaspitavaju našu djecu na
univerzitetima i školama? Nema im mjesta tamo! (Snažno odobravanje, aplauz...) Dakle,
takve ljude mi moramo onemogućiti, a onemogućićemo ih ako sagledamo gdje su, ako ih
budemo odlučno sprečavali u njihovim negativnim akcijama. I, na kraju krajeva, ponekad će
trebati preduzeti i administrativne mjere (aplauz).“503 Prema reakcijama prisutnih, Titov
dolazak u potpunosti je ispunio svoju svrhu.504 U tom trenutku nitko nije dovodio u pitanje
istinitost Titovih navoda. Nikome u dvorani nije bilo sumnjivo što ni tijekom ni nakon
demonstracija ovako teške optužbe nisu potkrijepljene citatima inkriminiranih pojedinaca.
Tito je još jednom dobio plebiscitarnu potporu, ovaj put ne samo za svoju politiku nego i za
obračun s onima koje je proglasio protivnicima. „Lov na vještice“ počeo se s najviše spuštati i
na sve ostale razine. Sutradan je nakon Tita u otvoreni napad krenuo i prvi čovjek hrvatskih
komunista. Na sastanku GK SK Zagreba Vladimir Bakarić je na pitanje zašto su studenti
„sudjelovali u akciji kojom se traži smjenjivanje jednog sistema“ rekao da odgovor treba
tražiti u utjecaju „praksisovštine“.505 Govoreći o tom utjecaju Bakarić ističe da je „Praxis
niknuo na tendencijama koje su bile opće u socijalističkom svijetu na Istoku i u
socijalističkom svijetu na Zapadu i koji je poslije krenuo u vode koje je dirigirala američka
demokratska grupa za borbu protiv komunizma“.506 Dan kasnije Praxis se našao i na
dnevnom redu Konferencije SK Zagrebačkog sveučilišta. Profesor Filozofskog fakulteta
Mladen Zvonarević iznio je prijedlog da se povede diskusija o političkoj liniji Praxisa kako bi
se jednom dijelu nastavnika i studenata objasnili stavovi tog časopisa. „Ako takve diskusije ne
bi bilo, ‘Praxis’ bi dobio oreolu mučenika koju nikad nije i danas je ne zaslužuje“, dodao je
Zvonarević.507 Konferencija je potvrdila i odluku Sveučilišnog komiteta o ocjeni političke
odgovornosti i isključenju iz Saveza komunista prof. Gaje Petrovića, prof. Mladena
Čaldarovića i studenta Šime Vranića.508 Vrlo oštar napad uslijedio je tih dana i od
srbijanskog političara Milentija Popovića, predsjednika Savezne skupštine. Izvode iz njegova
govora političkom aktivu Kosova Politika je objavila pod naslovom „Bila je to politička
zavera“.509 „Posle Četvrtog plenuma politički protivnici socijalizma i samoupravljanja su se
povukli. A onda kako su se gomilale protivrečnosti o kojima sam govorio, politički protivnik
je polako prelazio u akciju da bi u ovoj godini ušao u nju na širem frontu“, ističe Popović. Taj
„širi front“ podrazumjevao je djelovanje različitih neprijateljskih snaga, od „razvlašćene i
propale birokratije rankovićevskog tipa“, „malograđansko-anarhističkih krugova“,
„đilasovštine“, „nacionalista različitih boja“ do „klasičnih neprijatelja socijalizma“ kao što su
„ostaci buržoazije razvlašćenih klasa, četnika, ustaša itd.“.510 Međutim, po Popovićevu
mišljenju, svi ti neprijatelji nisu se mogli pojaviti u „starom uobičajenom obliku“, nego su
morali „tražiti i naći nove idejne i političke oblike i sadržaje“. Tu na scenu stupaju profesori
„koji su sedeli na Univerzitetima, koji su u miru, iza ovih naših tekućih zbivanja pripremali
kroz svoja predavanja, kroz časopise tu svoju ideološku i političku platformu sa koje je bilo
moguće polaziti u akciju, u ofanzivu protiv samoupravljanja“. Bez obzira na to što je štrajk
prekinut i što se stanje na fakultetima stabiliziralo Popović smatra da bi ovom slučaju trebalo
posvetiti više pozornosti „jer i danas ima ljudi koji ne razumeju, koji nisu u stanju da razlikuju
neraspoloženje studenata i njihovo nezadovoljstvo nekim pojavama, od reakcionarne političke
zavere koja je iza toga stajala“.511 Javno prozivanje i optuživanje uskoro je rezultiralo i
prvim konkretnim mjerama. Započela je tzv. „diferencijacija“ na beogradskom sveučilištu. Od
zdravih snaga, tj. onih koji nakon Titova govora djeluju u pravcu smirivanja situacije trebalo
je odvojiti one koji su i dalje ustrajali na „atmosferi političke netrpeljivosti, nemira i
napetosti“.512 To se prije svega odnosilo na (pojedine) profesore Filozofskog fakulteta. Kao
rješenje ovog problema pojavile su se dvije opcije – poimenično isključivanje profesora iz
SK-a, ili raspuštanje kompletnih partijskih ogranaka (na odsjecima za filozofiju i
sociologiju).513 Gradska konferencija SK Beograda priklonila se ovoj drugoj opciji uz
obrazloženje da se u spomenutim ograncima „zbog atmosfere koja je tamo duže vreme
stvarana, ne može neposredno izvršiti ideološka diferencijacija“. Istodobno, formirana je
komisija koja je trebala izvršiti preregistraciju članova, ali i ispitati pojedinačnu odgovornost
članova SK-a iz ovih ogranaka.514 Iako su optužbe s vremenom postajale sve češće i sve
oštrije, trebalo je proći punih godinu dana da se u javnost izađe s konkretnim imenima. Povod
je bila najava obilježavanja godišnjice „Lipanjskih gibanja“ o čemu se povela rasprava na
Konferenciji SK BU-a. Tom je prilikom dotična Desa Savičević (predstavnica viših škola) u
svom govoru između ostalog rekla: „U središtu pažnje stavili smo ekstremističku, opozicionu
grupu. Zašto mi tu grupu ne identifikujemo? Zašto ne kažemo ko je to. Obično se kaže −
filozofi. To je pogrešno. To je netačno. To nisu filozofi. To su neki nastavnici sa Filozofskog
fakulteta, odnosno sa katedre za sociologiju i filozofiju. Molim, to su: Veljko Korać, Mihailo
Marković, Ljuba Tadić, Vojislav Milić, to su Zaga Pešić-Golubović, Miladin Životić, to su
Sveta Stojanović, Nikola Rot, to je Nikola Milošević.“ Govor Dese Savičević Večernje
novosti objavile su na prvoj strani (1. 6. 1969.) pod naslovom „Ekstremisti su poznati“.515
Time je započela treća faza obračuna, ne više s apstraktnim pojmovima („praksisovci“,
„filozofi“, „profesori“), nego s konkretnim osobama.516 Dokad je trajala ova posljednja faza,
nemoguće je precizno odgovoriti. U različitim oblicima i različitim intenzitetom za neke sve
do raspada socijalističke Jugoslavije. Međutim, dva se datuma obično uzimaju kao
kulminacija obračuna s „neposlušnim“ beogradskim profesorima. Prvi je 28. siječanj 1975.
kada je na snagu stupila Odluka o stavljanju na raspoloženje pojedinih nastavnika i saradnika
Filozofskog fakulteta u Beogradu.517 Tom je odlukom osmero nastavnika (Mihailo
Marković, Ljubomir Tadić, Miladin Životić, Zagorka Pešić-Golubović, Svetozar Stojanović,
Dragoljub Mićunović, Trivo Inđić i Nebojša Popov) izgubilo pravo izvođenja nastave, ali im
nije prekinut radni odnos.518 Ovoj Odluci prethodilo je uvođenje norme o „moralno-
političkoj podobnosti“ za obavljanje poziva univerzitetskog nastavnika, prema kojoj su
nastavnici bili dužni prihvatiti marksistički pogled na svijet, program i politiku SKJ-a, kao i
njegovu vodeću ulogu u društvu.519 Uzevši spomenutu normu u obzir, Skupština SR Srbije
donosi Odluku u kojoj stoji da je djelovanje osmero nastavnika „suprotno ciljevima i praksi
našeg socijalističkog društva i osnovnim načelima Ustava, samoupravnog razvoja i politike
SKJ. Pored toga, skupštinska veća su ocenila da kontinuirano negativno političko delovanje
ovih nastavnika čini ih moralno politički posebno odgovornim za stanje na Filozofskom
fakultetu, jer obavljaju i funkciju vaspitanja i obrazovanja mladih generacija. Navedena grupa
nastavnika i saradnika je svojim delovanjem, kako teorijskim radom, tako i u obavljanju
nastavno-pedagoških funkcija, napustila revolucionarano marksistički pogled na svet i nalazi
se u otvorenom idejno-političkom sukobu sa Savezom komunista Jugoslavije.“520 Pet godina
kasnije novim izmjenama zakona regulirano je da nastavnik može biti na raspolaganju
najduže dvije godine, a ukoliko u međuvremenu ne zasnuje radni odnos u drugoj organizaciji
ili ne ode u mirovinu, prestaje mu radni odnos. U skladu s tim, 8. prosinca 1980. spomenuti
nastavnici dobili su i službeni otkaz.521 Paralelno s kampanjom administrativnog kažnjavanja
nastavnika, režim pokreće i kampanju difamacije samoga studentskog pokreta. Sve pozitivno
što se o studentima i njihovim zahtjevima isticalo tijekom i neposredno nakon demonstracija
vrlo brzo se prestaje spominjati. Počinju se naglašavati (i preuveličavati) isključivo negativni
aspekti, ili bolje rečeno ono što je vlast doživljavala i prikazivala negativnim. To je
podrazumijevalo širok spektar neprijateljskih tendencija od antikomunizma,
anarholiberalizma i uspostave višestranačja do ultralijevog radikalizma i etatizma. Ovaj niz
nespojivih političkih kvalifikacija bio je samo precrtan scenarij napada na Praxis i
praksisovce. Dok su u početnoj fazi prevladavale optužbe desnog predznaka, kako je vrijeme
odmicalo, studentskom pokretu sve se više pripisuje (ultra)lijevi karakter. Ključna riječ koja
je smetala režimu bio je termin „pokret“. U socijalističkoj Jugoslaviji mogao je postojati samo
jedan pokret, predvođen Savezom komunista. Svaki drugi koji ne priznaje primat SK-a
smatrao se frakcionaštvom, a u konačnici putem u višestranačje. To je između ostalog
naglasio i Tito u svom govoru na Kongresu sindikata. Po mišljenju Vladimira Bakarića, već bi
i priznavanje akcijskih odbora kao oblika studentskog aktivizma značilo priznavanje druge
partije unutar jugoslavenskoga političkog sustava, i to „partije s mnogo
antisocijalističkog“.522 Svaka upotreba riječi „pokret“ vadila se iz konteksta i nastojala
prikazati kao dokaz organizirane aktivnosti s ciljem osvajanja vlasti. Upravo zbog toga,
umjesto termina „studentski“ u javnosti se sve češće počinje koristi termin „politički pokret“.
Prilikom raspuštanja ogranka SK-a na odsjecima za filozofiju i sociologiju jedan od
argumenata bio je upravo taj da grupa nastavnika stvara „osnovu novog pokreta i nastoji da ga
afirmiše kao organizovan i delatan politički faktor“.523 Činjenicu da ni jedna od optužbi za
organiziranje političkog pokreta ili poticanje višestranačja nije argumentirana konkretnim
dokazima vlast nije doživljavala kao poseban problem. Kada se neprijatelja jednom obilježilo,
svako dokazivanje krivnje bilo je suvišno, a nove kvalifikacije samo su se gomilale. Da je
tome tako potvrđuje čovjek koji je 1968. pripadao najužem političkom rukovodstvu
Jugoslavije i koji je, za razliku od većine rukovodilaca, promatrao studentski pokret
iznutra.524 U svojim memoarima Svetozar Vukmanović Tempo u nekoliko navrata ističe
problem neargumentiranih napada na sudionike studentskog pokreta. Optužbe za politički
pluralizam i višestranačko političko organiziranje spominje upravo u tom kontekstu: „Izgleda
da je bilo nedovoljno pomenutu grupu okarakterisati samo kao idejno suprotnu Savezu
komunista. Da bi se protiv nje mogla voditi borba i ‘drugim sredstvima’, ona je proglašena i
‘političkom opozicijom’. Sve njihove teorijske teze dobile su vid akcionih političkih
parola.“525 Sam Tempo se podsjeća da je način obračuna „neodoljivo podsjećao na onaj koji
je korišten za vrijeme razračunavanja Staljina s lijevom i desnom opozicijom“ te zaključuje
kako „nijedna od tih zaista teških optužbi nije dokumentovana“.526 Pokušajem da se uvede
višepartijski sustav protumačen je i studentski zahtjev za demokratizacijom društva. Jedini
oblik demokracije koji se mogao razvijati u Jugoslaviji bila je tzv. socijalistička demokracija.
Koliko je u ovoj sintagmi bio važan socijalizam, a koliko demokracija, objašnjava srbijanski
političar Draža Marković, imajući u vidu upravo događanja na BU-u: „Nema demokratizma
koji bi nas mogao vratiti na alternativu: socijalizam ili ne. U takvoj situaciji svaki
nedemokratizam demokratskiji je od svake demokracije.“527 Demokratizaciju
jugoslavenskog društva mogao je potaknuti i voditi jedino Savez komunista i njegove
transmisijske organizacije. Gubitak tog monopola, tj. mogućnost da (demokratske) promjene
potiču i neke druge snage, smatrao se putem u legalizaciju novih političkih subjekata. S
obzirom na to da je postojanje više političkih stranaka imanentno građanskoj demokraciji, a
krajnji cilj socijalističke demokracije komunističko društvo bez političkih stranaka, ovakva
nastojanja proglašena su antikomunističkim. O tome govori i Vladimir Bakarić kad grupu
Praxis proglašava „modernom američkom antikomunističkom strujom koja nastoji da se
ušanči u socijalističkom svijetu“.528 Jedan od dokaza da su praksisovci antikomunisti po
Bakarićevu je mišljenju upravo njihovo (nesocijalističko) shvaćanje demokracije: „Njihova je
osnovna platforma, platforma diskusije, dijaloga, slobodna demokracija. Sve to na jednoj
birokratskoj, i to staroj osnovi uz povratak na tip buržoaske demokracije...“529 Verbalno
povezivanje studentskog pokreta s krajnjom desnicom kulminaciju dostiže tokom 1970-ih i
1980-ih. Događaji iz 1968. počinju se proučavati i podučavati kao oblik neprijateljske
aktivnosti u „specijalnom ratu“ protiv Jugoslavije.530 Sudionici studentskog pokreta dobivaju
svoje mjesto u podužem popisu „unutrašnjih neprijatelja“ („fašistička emigracija“,
„birokratsko-dogmatske snage“, „nacionalisti“ itd.) čiji je cilj kontrarevolucija i pripremanje
terena za akcije „vanjskog neprijatelja“.531 Za „šezdesetosmaše“ se sve češće koristi termin
„anarholiberali“, kojim se nastojalo ukazati na neprihvatljiv politički svjetonazor i
neprihvatljive metode djelovanja. O „anarholiberalizmu“ i njegovoj opasnosti po društveni
poredak autor udžbenika Osnovi bezbednosti i društvene samozaštite piše:
„Anarholiberalizam se organizovanije i šire pojavljuje u filozofskim i političkim pogledima
grupe profesora i studenata na Beogradskom univerzitetu, grupe okupljene oko časopisa
‘Praxis’ u Zagrebu i pojedinaca iz reda profesora i studenata u drugim univerzitetskim
centrima. Društvenu opasnost ove grupacije ne treba ceniti po broju njihovih pripadnika, koji
je, uostalom relativno mali u poređenju sa drugim neprijateljskim strukturama. Ona je opasna
po tome što je veoma kompaktna, takođe uporna u opozicionom delovanju i stalnoj
komunikaciji sa određenim krugovima i pojedincima na Zapadu. Ove karakteristike izdvajaju
je u izvesnom smislu u grupaciju svojevrsne žilavosti i akcione sposobnosti.“532 Istodobno s
optužbama za antikomunizam studentskom se pokretu pripisuju i ultralijeve, etatističke
tendencije.533 Argumenti su se pronalazili u nekoliko zahtjeva iz lipnja 1968. godine. Prvi je
bio zahtjev za smanjivanjem socijalnih razlika, koji se bez ikakvog utemeljenja počeo
prikazivati kao zahtjev za uvođenjem „uravnilovke“ i „egalitarizma“. Studenti postaju „naši
Kinezi“, a studentski pokret „maocetungovska, staljinistička i centralistička čorba od
parola“.534 Ovaj, kao i većina sličnih primjera, pokazao je da interpretacije sve brojnijih
kritičara postaju relevantnije od onoga što je zbilja pisalo u studentskim zahtjevima. Napadi
na studentski pokret su, kako piše Srđan Vrcan, „simptomatični po onome što govore, ali još
više po onome što prešućuju“.535 Kako se svjesno obmanjivalo javnost pokazuje primjer iz
VUS-a. Pišući o studentskim zahtjevima da se „donesu energične mjere radi otklanjanja
socijalne nejednakosti“,536 autor članka postavlja (lažnu) dvojbu: „Jer ako su na udaru tih
protesta sve one zarade koje se zasnivaju na privilegijama, političkom i drugom
monopolizmu, nedograđenosti tržišnog i samoupravnog sistema i sl. – onda ti protesti
pogađaju u metu i valja ih oživotvoriti. No, ako oni smjeraju i na sve one razlike u prihodima
koje se temelje na razlikama u efektu rada – onda one znače i proturanje za nas
neprihvatljivog maoizma, jednog egalitarizma...“537 Da je novinar imao namjeru objektivno
informirati čitatelje, potrebe za drugom rečenicom ne bi ni bilo. Naime, u studentskom
„Akciono-poli tičkom programu“ nalazio se odgovor kakvav je i sam suger irao – „da se
ukinu one razlike u ličnim dohocima koje su zasnovane na monopolističkim položajima“.
Međutim, ovaj „detalj“ je prešućen kako bi autor u nastavku teksta mogao ukazati na opasnost
od „teorija Mao Ce Tunga“ i izgradnje socijalizma kao sistema „jednakosti u siromaštvu“.538
Ni u jednom (službenom) studentskom zahtjevu ne traži se „uravnilovka“ ili ujednačavanje
osobnih dohodaka. Studenti zahtijevaju „da se dosljedno primjenjuje socijalistički princip
raspodjele prema radu; da se jasno i tačno definišu kriterijumi za određivanje ličnih dohodaka;
da se uvedu mjere po kojima će se dohoci iznad maksimalnih progresivno oporezivati“
itd.539 Iste zahtjeve postavljalo je na svojim sastancima i jugoslavensko političko
rukovodstvo, ali nitko zbog toga nije optužen za pokušaj „uravnilovke“. Na sjednici
Predsjedništva i IK CK SKJ-a održanoj 9. lipnja sam Tito upozorava da „na neopravdano
velike plate imaju studenti i naša radnička klasa opravdane primedbe“ te nastavlja: „Zato smo
i formirali komisiju sa zadatkom da likvidiramo taj veliki raspon u platama.“540 Jedan od
„spornih“ studentskih zahtjeva bio je i onaj o sprječavanju neopravdanog bogaćenja i pojavi
kapitalističkih odnosa. I opet se kao primjer dvostrukih kriterija može uzeti pisanje
zagrebačkog VUS-a. U svom članku „Istina o našim Kinezima – Crna bilanca studentskih
parola o socijalnoj jednakosti“ Neda Krmpotić „ultraškom i netočnom parolom“ naziva poziv
na borbu protiv „rađanja kapitalizma, protiv privatnika-milijunaša, protiv ugostitelja,
prijevoznika, protiv kuća i vikendica“.541 Ona ovakav poziv smatra štetnim zato što je
„prestrašio i obeshrabrio stotine hiljada ljudi koji nemaju drugog izlaza već da žive od svog
rada“, a koji sad zbog velikog poreza zatvaraju vlastite obrte i vraćaju se na teret države.
Razlog zbog kojeg iznosi „crnu bilancu“ spomenutih parola Krmpotić ističe „u želji da naši
‘Kinezi’ ne postignu uspjeh među mladima i u njihovoj štampi pod parolama koje će baciti
društvo u krizu i stagnaciju“. Još oštrije intoniran bio je članak objavljen u istim novinama
nekoliko mjeseci kasnije. Ističući negativan utjecaj studentskog pokreta, autor spominje
promjene zakona „kojima su prijevoznici, obrtnici i gostioničari prineseni kao žrtveni janjci
na oltar bogovima ‘jednakosti’.542 O problemu tzv. „privatnog rada“ u Jugoslaviji, tj. o
studentskim zahtjevima da ga se ograniči pisao je i londonski list The Economist.
Postavljajući u naslovu pitanje „Je li moguće biti samo upola liberalan?“ autor članka sugerira
da je nemoguće očekivati veće slobode na polju kulture i politike bez daljnje ekonomske
liberalizacije.543 Gledajući iz perspektive britanskog liberalno-kapitalistički uređenog
društva, odgovor se nametao sam po sebi. Međutim, ovo se pitanje nije odnosilo na Veliku
Britaniju, nego na socijalističku Jugoslaviju čije je političko rukovodstvo, unatoč svim
liberalnim reformama, i dalje težilo stvaranju besklasnoga komunističkog društva.544
Međuodnos ekonomskog liberalizma i socijalizma bio je nerješiv problem za puno važnije i
utjecajnije čimbenike u jugoslavenskom društvu nego što su to bili studenti. Kritike
studentskih parola, bez kritika Ustava SFRJ-a,

Statuta SKJ-a, zakona izglasanih u Saveznoj skupštini, ali i izjava najviših političkih
rukovodilaca bile su nepotpune i u krajnjoj liniji vođene dvostrukim kriterijima. Evo primjera.
U izdanju Poleta koji je izašao neposredno prije „Lipanjskih gibanja“ mogle su se pročitati i
ovakve konstatacije: „Zbrku u naše redove unose ‘ekstremisti’, ljudi koji ne vodeći računa o
konkretnim odnosima izbacuju parole o demokraciji i slobodi, koji tvrde da je privatni rad
neki spas za Jugoslaviju... Lični rad nije izlaz za neke teškoće. Zapravo, izlaz za naše
probleme je jačanje socijalističkog sektora na svim bitnim područjima...“ Neopravdano
bogaćenje obrtnika-privatnika treba riješiti poreznom politikom jer „kada bismo išli na
razvijanje privatnog sektora bez takvih ograničenja i instrumenata, ekonomska moć bi se
mogla pretvarati u političku, koja bi bila antisocijalistička. To je sigurno jedna tendencija.
Uzmimo bogatog gostioničara u selu, on postaje postepeno i politička snaga, a da i ne
govorim o onome koji ima traktor, nekoliko kamiona itd.“. Zanimljivi su stavovi i o razvoju
poljoprivrede: „Zbog toga nije izlaz za seljaka da se povećava zemljišni maksimum. Ja mislim
da se ne smije povećavati, nego je izlaz u vezivanju seljaka, doduše u mnogo sigurnijim
uvjetima nego što su sada, za socijalistički sektor.“ Ove riječi teško bi se mogle protumačiti
kao potpora ekonomskoj liberalizaciji. Naprotiv, zvuče vrlo kruto pa čak i „ultraški“.
Međutim, ni VUS ni bilo koje druge novine autora ovih riječi nisu proglasile „Kinezom“ ni
pristašom Mao Zedongovih teorija.545 Razlog je vjerojatno bio taj što ih nije izgovorio neki
radikalni student ili netko iz grupe Praxis, nego osoba koju se smatralo jednim od
najliberalnijih jugoslavenskih političara, sekretar IK CK SKH-a Miko Tripalo.546 Kako bi
čula pozive na borbu protiv rađanja kapitalizma, neopravdanog bogaćenja, zloporabe kamiona
i vikendica, koje je prozvala „ultraškim i netočnim parolama“, novinarka VUS-a nije morala
ići na filozofske fakultete u Beogradu i Zagrebu. Bilo je dovoljno da ode na Kongres sindikata
ili da u novinama pročita što je o toj temi rekao sam Tito: „Uzmimo dalje neopravdano
bogaćenje. Toga ima toliko u našoj zemlji, da se čovjek prosto pita: zar smo se mi zato borili
čitavog života da jedni moraju da krpe paru s parom, da bi mogli nekako životariti, dok drugi,
na razne nepoštene načine gomilaju sredstva, kupuju kuće, pa su neki čak imali namjeru da
grade i fabriku… Ali, ako netko ima po tri kuće; ako napravi vilu ili ‘vikendicu’ – a ona ima
deset, dvadeset, četrdeset do šezdeset ležaja, koje onda izdaje strancima – e takvu kuću njemu
treba oduzeti, ako je nepošteno stečena, a ako je njegova, onda uvesti veći porez da se ne
može bogatiti. To je onda pojava kapitalisanja… Pomenuću, na primjer, kupovanje i upotrebu
kamiona. Ima eto i ljekara sa po dva-tri kamiona i šoferima. U tim slučajevima, kamioni su
sredstvo za proizvodnju, odnosno za bogaćenje… Danas se kod nas kroz razne pore provlači
praksa prisvajanja sredstava za proizvodnju, kao što su npr. veliki traktori… On poslije traži
sve više, ide dalje dok ne postane mali kapitalista.“547 S puno više oštrine Tito se na ove
pojave obrušio na sjednici jugoslavenskoga političkog vrha 9. lipnja 1968. godine. „Ovo
slušajte drugovi, već bode u oči. Ja se prosto zgražavam nad činjenicom da se je moglo čak
kroz novine popularizirati to da je jedna grupa ljudi stekla toliko i toliko miliona dinara – ne
znam sve na koji način je stekla te milione – da sada stvara privatnu fabriku... Slušajte, pa to
je protivustavna stvar. Ustav to ne dozvoljava. Mi smo dozvolili čitav niz protuustavnih stvari
da se ispolje u našem društvu. Mi moramo to likvidirati i to ne može tako da ide dalje“,
zaključuje jugoslavenski predsjednik.548 Naravno, kao ni Tripalove, ni Titove riječi nisu
protumačene protureformski, a kamoli putem u krizu i stagnaciju, kako je iste zahtjeve samo
pripisane studentima, ocijenila Neda Krmpotić. I možda najbliža adresa na kojoj je novinarka
mogla čuti kritike o „pomodnom izrazu neopravdanog bogaćenja konkretnih pojedinaca“ bio
je sam Vjesnik u srijedu. Kritizirajući tijekom 1966. na svojim stranicama pojedince koji su
„pod firmom vikendica otvarali pansione i time osigurali da za unosan posao uopće ne plaćaju
porez i da nekontrolirano posluju devizama“, novinari VUS-a prozivani su kao poklonici i
propovjednici „kineskih ideja“.549 Sudionicima studentskog pokreta, posebno profesorima
praksisovcima, često se kao dokaz „ultraljevičarstva“ prigovarala kritika socijalističke robne
(tržišne) privrede. Iz njihovih kritika izvlačili su se pokušaji povratka na centralističko
planiranje, administrativno- -birokratski sustav ili, ukratko, na staljinistički etatizam. U
stvarnosti, priča je opet bila bitno drugačija. U zahtjevima beogradskih i zagrebačkih
studenata tržište i robna proizvodnja se ne spominju pa samim time ne kritiziraju. Naprotiv,
traži se „identifikacija svih birokratskih kočničara u procesu ostvarenja ciljeva društveno –
ekonomske reforme“.550 Praksisovci s druge strane nikad nisu skrivali svoj kritički odnos, ali
ne prema samoj robnoj proizvodnji, nego prema njezinim neželjenim posljedicama. Činjenica
da su promišljali modele kontrole tržišnih mehanizama nije automatski implicirala povratak
na centralističko planiranje. Njihov cilj bio je razvoj moderne tržišne privrede koju neće
kontrolirati državna birokracija, nego samoupravno društvo.551 Drugim riječima, nisu se
zalagali za državno, nego za društveno planiranje.552 Spomenute ideje može se ocijeniti kao
politički neizvedive i ekonomski neodržive, ali ne i kao antisamoupravne i staljinističke.
Uostalom, problemi funkcioniranja tržišne privrede u uvjetima jugoslavenskog samoupravnog
socijalizma nisu riješeni uvođenjem privredne reforme 1965. godine. Toga su više od
praksisovaca bili svjesni politički rukovodioci, ekonomski stručnjaci, a posebno
gospodarstvenici. Ekonomska i društvena kriza u Jugoslaviji bila je najvećim dijelom rezultat
upravo njihova neznanja, nedosljednosti i nespremnosti na radikalne promjene, a ne
djelovanje praksisovaca ili nekog drugog „unutrašnjeg neprijatelja“. Osim toga, kao i u
prethodno navedenim slučajevima, i kritici robne proizvodnje prilazilo se s dvostrukim
kriterijima. Ako su ukazivanja na negativne posljedice tržišnih zakona rezultirala optužbama
za staljinizam i etatizam, nisu li ovi stavovi zahtijevali barem jednak tretman: „Zbrku u naše
redove unose oni… koji našu orijentaciju na robno-novčane odnose u privredi apsolutiziraju i
pričaju o djelovanju tržišnih zakona bez potrebe da socijalističko društvo vrši korekciju
njihovog djelovanja... Robnonovčani odnosi u našoj privredi su ‘nužno zlo’ a ne naš ideal, i
mi moramo biti svjesni i popratnih negativnih posljedica takvih odnosa“ (istaknuo H. K.).553
Naravno, bilo je teško za očekivati da bi Miku Tripala netko zbog ovih riječi prozvao za
staljinizam ili barem za protureformske stavove. S druge strane, zanimljivo je usporediti
stavove o društvenom planiranju praksisovaca i njihovih kritičara. Godinu nakon
demonstracija, Adolf Dragičević, profesor političke ekonomije na zagrebačkom Pravnom
fakultetu, kritizira studente i „teoretičare studentskog protestnog bunta“ zbog teza o planskom
vođenju tržišne privrede.554 Kao argument, on ističe da se „tržišni mehanizam ne može
odozgo kreirati. To je živ organizam, koji ima logiku svoga razvoja i koji zahtijeva punu
samostalnost primarnih ekonomskih subjekata, pa prema tome i njihov međusobni tržišni
okršaj.“ Problem je u tome što Dragičević u svojoj kritici imputira „prozvanima“ zahtjeve
koje oni nikad nisu postavljali („vjeruje se da će adiministrativna, da ne kažem politička
struktura razviti perfektnu tržišnu privredu, a ujedno i plansku ekonomiju unutar te tržišne
privrede“). Još veći „problem“ nastaje kada Dragičević počne objašnjavati svoju viziju
moderne tržišne privrede. Za razliku od „planskog vođenja“ koje zamjera „teoretičarima
studentskog bunta“, on rješenje vidi u „svjesnim planskim komponentama“ koje će tržišnu
privredu „usmjeravati u poželjnom pravcu“. „Drugim riječima“, ističe Dragičević, „krajnji je
cilj onih koji se zalažu za tržišnu privredu da se formiraju granski, regionalni i najzad
jugoslavenski organi planskog usmjeravanja privrednih tokova, ali… neovisno od postojeće
političke i upravne društvene strukture… Ovo se mora stvarati postepenim razvojem tog
tržišnog mehanizma koji će vlastitim djelovanjima konstituirati svoje planske organe i razviti
na toj osnovi poželjno usmjeravajuće tržišno privređivanje (istaknuo H. K.).“555
Upozoravanje na robnu proizvodnju kao izvorište otuđenja u socijalizmu i djelovanje tržišnih
zakonitosti kao opasnost od jačanja kapitalističkih odnosa, bili su neki od glavnih argumenata
protiv grupe profesora prilikom raspuštanja ogranaka SK-a na Filozofskom fakultetu u
Beogradu. Njihova upozorenja proglašena su negiranjem „samih osnova društvenog sistema“
te prikazana kao sumnja u „političke ciljeve, progresivni društveni smisao i stvarni domašaj
privredne reforme“.556 Međutim, ubrzo nakon što su profesori proglašeni neprijateljima
sistema, na iste opasnosti počinju upozoravati i najviši jugoslavenski rukovodioci na čelu s
Titom, Kardeljem i Bakarićem. Po njihovim riječima, tijekom privredne reforme društveni
sustav je omogućio stvaranje jakih centara financijske moći unutar kojih se počela stvarati
nova „tehnomenadžerska“ klasa.557 Uz financijsku, „tehnomenadžeri“ sve više počinju
preuzimati i političku moć u zemlji, ili kako je Edvard Kardelj slikovito opisao „prva violina
je iz ruku državnog aparata počela prelaziti u ruke tehnokratsko-upravljačkog monopola u
privredi“.558 S obzirom na to da je ovakav razvoj situacije ugrožavao temelje samoupravnog
socijalizma, režim se počinje obračunavati s „deformacijama“, a sve u cilju povratka političke
i ekonomske moći u ruke radničke klase. Konačan rezultat bilo je uvođenje koncepcije
udruženog rada, koja svoju pravnu osnovu dobiva Ustavom iz 1974. i Zakonom o udruženom
radu iz 1976. godine. Jedno od osnovnih načela udruženog rada bio je upravo institut
društvenog planiranja: „Radnici… imaju pravo i dužnost da… samostalno donose planove i
programe rada i razvoja svojih organizacija i zajednica, da te planove i programe usklađuju
međusobno i s društvenim planovima društveno-političkih zajednica i da na toj osnovi
osiguravaju usklađivanje odnosa u cjelini društvene reprodukcije i usmjeravanje cjelokupnog
materijalnog i društvenog razvoja...“559 Zanimljiva je usporedba ove ustavne odluke s
prijedlogom praksisovaca iz 1968. u kojem se kao jedno od rješenja nudi tzv. autoregulacija
ili autoplaniranje proizvodnih snaga rada. Umjesto da se ekonomski život uređuje izvana, od
države ili da ga uvjetuju interesi kapitala, praksisovci predlažu da aktivnost proizvodnje i
aktivnost planiranja postanu stvar istih aktivista, proizvođača-samoupravljača.560 Začuđujuća
podudarnost u stavovima nije rezultirala abolicijom praksisovaca. Naprotiv, iste godine kad je
izglasan novi Ustav, režim napokon uspijeva onemogućiti daljnje izlaženje časopisa Praxis i
održavanje Korčulanske ljetne škole. Nepunu godinu kasnije, beogradskim nastavnicima
praksisovcima zabranjen je rad na fakultetu. „Ultralijeve“ kvalifikacije dobivaju i studentski
zahtjevi kojima se tražilo rješavanje problema nezaposlenosti. Problem je bio u proizvoljnom
tumačenju zahtjeva. Političari, novinari i ostali kritičari studentima su prigovarali da
zahtijevaju punu zaposlenost, što nije bilo u skladu s mjerama privredne reforme. Međutim,
nije bilo ni zahtjeva za punom zaposlenošću ni zahtjeva koji bi bili u suprotnosti s reformom.
Evo što se u tri (najvažnija) dokumenta iz studentskog pokreta kaže o problemu
nezaposlenosti. U „Rezoluciji studentskih demonstracija“ objavljenoj 3. lipnja u Beogradu
traži se: ukidanje honorarnog rada,561 smanjivanje rukovodećeg kadra bez adekvatnih
kvalifikacija i zapošljavanje mladih stručnjaka na njihova mjesta; brže sprovođenje Zakona o
obaveznom pripravničkom stažu“.562 U „Akciono-političkom programu“ beogradskih
studenata problemu nezaposlenosti pristupilo se ovako: „Za efikasnije i brže rešavanje
problema nezaposlenosti treba da se izradi dugoročna koncepcija razvoja naše privrede i da
se, kao nešto što je osnovno, obezbedi pravo na rad svim radnim ljudima naše zemlje. A zato
je potrebno da se donese odgovarajući program investicione politike, da bi se politika
zapošljavanja ostvarivala uz stalno stvaranje boljih materijalnih i kulturnih uslova za život
naših ljudi. Doneti i mere za zapošljavanje mladih stručnih kadrova. Stoga je neodložno rešiti
pitanje pripravničkog staža i obaveznog zapošljavanja svih mladih stručnjaka, te pitanje
honorarnog rada koji treba da se svede na minimum ili da se ukine sasvim. U kadrovskoj
politici dosledno da se sprovodi načelo da se na mesta koja traže određenu kvalifikaciju
zaposle ljudi koji imaju takve kvalifikacije.“563 U „Proglasu revolucionarnih studenata
Socijalističkog sveučilišta Sedam sekretara SKOJ-a“ nezaposlenost se spominje samo kroz
zahtjev za „provođenjem hitnih mjera protiv nezaposlenosti, kao i mjera za podizanje
ekonomskog položaja radničke klase i dosljednu primjenu principa samoupravljanja i
raspodjele prema radu“.564 Već citiran zaključak Srđana Vrcana o simptomatičnosti onoga
što se prešućuje u ovom primjeru posebno dolazi do izražaja. Prešućivanje zahtjeva za
izradom dugoročne koncepcije razvoja privrede i programa investicijske politike, a posebno
zahtjeva za smanjivanjem rukovodećeg kadra bez primjerenih kvalifikacija bio je vrlo
pragmatičan manevar. Njegov cilj nije bio toliko izbjegavanje rasprave o spomenutim
problemima, nego prvenstveno izbjegavanje rasprave o krivcima za njihovo nerješavanje.

Jedan od oblika obračuna sa studentskim pokretom bila je i represija prema studentskom i

omladinskom tisku. To se prije svega odnosilo na one listove koji su zbog svog pisanja
proglašeni glasnogovornicima i pokretačima studentskog radikalizma. Represija se
manifestirala na različite načine, od smjenjivanja novinskih redakcija (Student, Susret, Naši
dani, Lica, Katedra, Tribuna, Fokus), sudskih zabrana pojedinih brojeva (Vidici, Student,
Paradoks, Naši dani, Index, Omladinski tjednik, Pop-ekspres, Razlog, Stradija, Uj symosion,
Tribuna) sve do potpunog prestanka izlaženja nekih listova (Frontisterion, Polet, Razlog).565
Nekoliko pojedinaca i osobno je odgovaralo, što sudski što politički, zbog tekstova koji su
ocijenjeni štetnima za jugoslavensko društvo i njegove građane.566 Obrazac po kojemu su
kreirane optužbe na račun studentskog tiska u većini slučajeva bio je vrlo sličan. Inkriminirani
novinski članci obično su donosili informacije i komentare „koji ne odgovaraju činjeničnom
stanju“ i kao takvi daju „netačnu sliku samuoupravnog društva“,567 „na izopačen način
ocenjuju osnovne postavke društvenog sistema“568 te „negiraju sve postojeće“.569 Povod za
obračun bila je i svaka procjena da se pisanjem namjerava osporiti vodeća uloga Saveza
komunista u društvu. Tako su, po mišljenju Javnog tužilaštva u Zagrebu, članci objavljeni u
časopisu Razlog predstavljali „političku i akcionu platformu koja se na više ili manje otvoreni
način suprotstavlja programu SKJ-a i negira njegovu ulogu vodeće političke snage u daljem
razvoju političkog društva“,570 dok je Univerzitetski komitet SK Vojvodine u Novom Sadu
zaključio da je sadržaj i tendencija najvećeg broja napisa u studentskom listu Index „duboko
protivna ideologiji i politici Saveza komunista“, da se „paušalnim ocenama i kroz etiketiranje
vrši ideološka i politička akcija protiv Saveza komunista“ te da je list „u zadnje vreme u
znatnoj meri postao uporište destruktivnih društvenih snaga i politički i idejni izraz
neprijatelja Saveza komunista, radničke klase i radnog naroda“.571 U slučaju da su vlasti bile
zainteresirane za „kažnjavanje“ određenog lista, a nisu raspolagale konkretnim dokazima
„neprijateljske“ djelatnosti, posezalo se i za jednostavnijim rješenjima kao što je npr. optužba
za pad prodaje.572 Još simptomatičniji primjer vezan je uz časopis Krug koji je nekolicina
studenata filozofije u Beogradu pokušala izdati krajem 1969. godine. Ovaj primjer pokazuje
da su vlasti podjednaku pozornost posvećivale onome što se piše, kao i onom tko piše. Naime,
pokretač Kruga bio je Božidar Borjan, jedan od najaktivnijih studentskih aktivista u lipnju
1968. godine. Časopis je bio zamišljen kao usko stručan i samim time namijenjen prvenstveno
studentima filozofije. Pošto u sadržaju nije pronađeno ništa sporno, razlog sudskog gonjenja
pronađen je u neisticanju potrebnih podataka („porodično i rođeno ime i adresa izdavača,
porodično i rođeno ime odgovornog urednika i mesto umnožavanja“) kao i u tome što odmah
po izdavanju 3 primjerka nisu dostavljena okružnom javnom tužitelju, što je bilo obvezno po
Zakonu o štampi i drugim vidovima informacija.573 Za spomenute prekršaje okrivljeni
Božidar Borjan osuđen je na kaznu, zatvora u trajanju od 60 dana! Obrazlažući ovako
drastičnu kaznu sudac za prekršaje objasnio je ujedno i pravi razlog kažnjavanja: „Imajući u
vidu… opšte poznate okolnosti, situaciju i atmosferu posebno na Filozofskom fakultetu u
Beogradu gde su u poslednje vreme dolazili do izražaja razni ekstremni stavovi pojedinih
grupa, kao i situacija u Srpskom filozofskom društvu, gdje je u posljednje vreme dolazilo i do
neprijateljskih istupanja pojedinaca a imajući u vidu i navode iz zahteva da u suštini pojave
ovog časopisa stoje ideje ekstremne grupe studenata na Filozofskom fakultetu poznate još iz
junskih događaja 1968. godine, među kojima je najaktivniji Borjan Božidar (istaknuo H. K.),
koji se sada pojavaljuje i kao izdavač i glavni i odgovorni urednik časopisa ‘Krug’, sudija je
našao da se u
EPILOG STUDENTSKOG POKRETA

Jedno od najčešće postavljanih pitanja vezanih uz studentski pokret bilo je ono o njegovim
konkretnim rezultatima. Kompleksnost odgovora uvjetovana je prije svega heterogenošću
studentskih zahtjeva. Jednu grupu činili su tzv. sindikalistički zahtjevi koji su u primarnom
fokusu imali konkretnu (studentsku) populaciju i njezine probleme. S druge strane studenti su
pokazali i puno širu društvenu odgovornost ustrajući na promjenama koje su zadirale u samu
bit ekonomsko-političkih odnosa u Jugoslaviji. Rješavanje prve skupine zahtjeva
mjerodavnima se činilo lakšim dijelom posla pa su mu nadležna politička i izvršna tijela
pristupila još za trajanja štrajka. Donošenje zakona i odluka kojima se unaprjeđivao studentski
standard nastavljeno je i nakon što je pritisak s fakulteta prestao. Već krajem lipnja 1968.
Skupština SR Srbije donijela je Zakon o studentskim ustanovama.575 Ovim zakonom
omogućena su veća prava studenata u upravljanju ustanovama koje su pružale usluge
smještaja i prehrane, kulturno-zabavne djelatnosti, sportskih aktivnosti i rekreacije te
zdravstvene zaštite i odmora studenata.576 Istodobno su izvršena velika ulaganja u
obnavljanje postojećih objekata studentskog standarda, a krenulo se i s izgradnjom novih.577
U srpnju 1968. Skupština SR Srbije donosi Zakon o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenoj službi
kojim je neosiguranim i djelomično osiguranim studentima također omogućena puna
zdravstvena zaštita.578 Na saveznoj razini, Skupština SFRJ predložila je niz zakonskih
prijedloga i promjena Osnovnog zakona o radnim odnosima, koji su trebali olakšati
zapošljavanje mladih školovanih stručnjaka.579 Već su spomenute odluke predstavničkih
tijela širom Jugoslavije o povećanju iznosa studentskih kredita i stipendija. Krajem 1968.
beogradski Student izvijestio je o nastavku rješavanja tog problema: „Povećana je masa
sredstava za kreditiranje. Dok je 1966/67. godine Fond (Republički pozajmni fond, op. H. K.)
raspolagao s 12.500.000,00 novih dinara, 1967/68. godine on je raspolagao sa 17.582.600,00
novih dinara, a ove školske godine masa sredstava će se povećati za 3.000.000,00 novih
dinara.“580 Osim povećanja uveden je i princip poticanja kredita. Po sistemu koji je usvojen,
studenti su mogli biti oslobođeni vraćanja kredita u iznosima od 10% do 100%, ovisno o
uspjehu koji su postigli tijekom studija.581 Sve mjere poduzete radi poboljšanja studentskog
standarda nisu rezultat isključivo zahtjeva iz lipnja 1968. godine. Najvećim se dijelom radilo
o rješenjima koja su predložena ranije, a demonstracije su samo ubrzale njihovo provođenje.
Poput Titova govora i njihov je cilj bio smirivanje situacije. Studentima je brzim i konkretnim
potezima trebalo dati do znanja da ih se shvaća ozbiljno. Nažalost, konkretnost i ozbiljnost
nisu trajali dugo. Pokazalo se da su poduzete mjere više imale „vatrogasni“ karakter nego što
su bile dio dugoročne strategije. Analizirajući stanje u jugoslavenskom visokom školstvu
nekoliko godina nakon „Lipanjskih gibanja“, Ralph Pervan je ustvrdio: „Sveučilišta su i dalje
pretrpana, bez dovoljno financijskih sredstava, nereformirana i sa stravično lošim rezultatima
na ispitima. Studenti i dalje trpe silno neprimjerene životne uvjete, program materijalne
potpore i dalje je nedostatan i pristran, a izgledi za zapošljavanje i dalje su nikakvi…“582 Bez
obzira na to što logika sugerira suprotno, zahtjevi za poboljšanjem materijalnih uvjeta života i
studiranja bili su jugoslavenskim studentima u lipnju 1968. ipak u drugom planu. Kako piše
srbijanski povjesničar Dragomir Bonđić, „čini se da je problem studentskog standarda imao
mnogo više uticaja na izbijanje demonstracija nego što je bio prisutan u njihovom toku i
sadržaju i nego što mu je pridavan značaj u kasnijim analizama, diskusijama, prikazima i
kritikama studentskih demonstracija 1968. u Beogradu.“583 Središnje mjesto studentskog
pokreta zauzimali su zahtjevi za ispravljanjem deformacija koje su cijelo društvo (a ne samo
studente) dovele u krizu i koje su prijetile daljnjim jačanjem negativnih trendova. Svoje
(ne)zadovoljstvo postignutim sudionici pokreta iskazali su prilikom pokušaja obilježavanja
godišnjice „Lipanjskih gibanja“ u lipnju 1969.584 Za tu priliku sastavljen je dokument poznat
pod naslovom „3000 reči“, koji je trebao poslužiti kao platforma za raspravu po fakultetima.
U dokumentu se između ostalog tvrdi da se reforma sveučilišta odvija na „nedozvoljivo spor
način“, da su socijalne razlike u društvu i dalje ogromne, da se društvo nimalo nije približilo
rješenju problema nezaposlenosti te da nije učinjeno ništa po pitanju demokratizacije
društveno-političkih organizacija i sredstava informiranja.585 Vlastima se zamjera i to što
„nikakve odlučne mere nisu bile preduzete protiv upropašćavanja društvene imovine, široko
rasprostranjene korupcije, mita, izigravanja obaveza prema zajednici, zloupotrebe društvenih
fondova, špekulacija sa stanovima, nacionalizovanim i eksproprisanim zemljištem itd.“.
„Zahvaljujući delatnosti različitih konzervativnih snaga u našem društvu raskorak između
proklamovanog cilja i stvarnosti, između teorije i prakse, suviše je velik i suviše se sporo
smanjuje. U tome je osnovni razlog studentskog nezadovljstva i revolta“, stoji u zaključku
„3000 reči“.586 Studenti (barem onaj „aktivniji“ dio) očito nisu bili zadovoljni sadržajem,
brzinom i intenzitetom promjena u društvu. Unatoč tome, energije i entuzijazma za nova
„Lipanjska gibanja“ više nije bilo.587 Jednom od najvažnijih političkih posljedica
studentskog pokreta smatralo se donošenje dokumenta pod naslovom Smjernice o najvažnijim
zadacima Saveza komunista u razvijanju sistema društveno-ekonomskih i političkih odnosa.
Nakon što su tijekom sedam dana studenti preuzeli ulogu političke avangarde, Partija je ovim
dokumentom tu ulogu definitivno povratila u svoje ruke. Iako je kauzalitet u nastanku
Smjernica s obzirom na studentski pokret bio očit, jugoslavensko je rukovodstvo nastojalo taj
odnos što više relativizirati. Kako ne bi ispalo da je dokument reakcija na studentske zahtjeve,
u uvodu je naglašeno da je njegov nastanak iniciran prije izbijanja demonstracija, na sjednici
Predsjedništva i IK CK SKJ-a 20. svibnja 1968.588 Iz samog naslova očito je da se radilo o
svoje vrsnom režimskom akcijskom planu izlaska iz krize čija se dubina u dokumentu nije
osporavala. Kroz analizu raznih segmenata društveno-političkog sistema provlači se jasan stav
da nema odstupanja od smjera utvrđenog privrednom reformom. U najvećem dijelu Smjernica
potvrđena je opravdanost studentskih kritika (problemi neopravdanog bogaćenja, socijalnih
razlika, nezaposlenosti itd.), a neki stavovi protumačeni su i kao podilaženje studentima. Tako
se npr. uz isticanje nužnosti dosljednog razvoja robne proizvodnje i tržišnih odnosa naglašava
i mogućnost pojave niza potencijalnih opasnosti, deformacija i proturječnosti. Izbjegavanje
ovih problema, kako stoji u Smjernicama, mora se tražiti u „svjesnom i samoupravnom
usmjeravanju tržišne privrede, a ne u vraćanju na administrativno upravljanje privredom i na
etatističke odnose“.589 Da se studentski pokret u javnosti ne bi bio doživio isključivo
pozitivno i progresivno, u dokumentu se upozorava i na pojavu „antisamou pravn ih“
tendencija – od zahtjeva za političkim pluralizmom do ultraljevičarskog radikalizma.
Prisutnost političkog antagonizma vidl jiva je i u otvorenoj potpori koju Predsjedništvo i IK
CK SKJ-a daju najvišim političkim forumima Srbije i Beograda, imajući u vidu da su njihovi
stavovi bili stalna meta napada beogradskih studenata. Smjernice su, nakon IV. Plenuma i
obračuna s Rankovićem, ozna čene još jednom pobjedom demokratske i proreformske struje
unu tar jugoslavenskog političkog rukovodstva.590 One postaju jedan od ključnih
predkongresnih dokumenata čiji sadržaj razmatraju politički forumi na svim razinama. U
konačnici, stavovi zauzeti u Smjernicama postali su sastavni dio Rezolucije, temeljnog
dokumenta Devetog kongresa SKJ-a.591 Unatoč svemu, značenje koje se Smjernicama
pridavalo u javnosti nadilazilo je stvarno političko značenje ovog dokumenta. Kao i u slučaju
Titova govora, važnijim čimbenikom uspjeha pokazao se trenutak kada su donesene nego sam
njihov sadržaj. U dokumentu se po tko zna koji put konstatiraju problemi, ali se ne nude
konkretna rješenja za njihovo uklanjanje. Tekst je previše uopćen, opterećen političkim
frazama, demagogijom i tzv. ezopovskim jezikom. Prevladavaju formulacije tipa „potrebno
je“, „neophodno je“, „neminovno je“, treba „učiniti efikasnijim“, „odlučnije raditi“, „zaoštriti
kriterije“, „hitno poduzeti korake“, „istrajno se zalagati“ i sl. Izostanak konkretnosti bio je
uvjetovan nepostojanjem kvalitetnih rješenja, ali i nemogućnošću dogovora mjerodavnih
rukovodilaca. O tome svjedoči i Svetozar Vukmanović Tempo, jedan od članova tima
zaduženih za razradu Smjernica. Po njegovim riječima „nitko nije osporavao ispravnost
iznijetih načela. Međutim, kad smo počeli da raspravljamo o tome kako ih ostvariti nastala su
razmimoilaženja.“592 Upravo zbog nemogućnosti usklađivanja stavova rad na konkretizaciji
nije dugo trajao.593 Smjernice su tako ostale dokument koji se ni sadržajem ni formom nije
bitno razlikovao od niza sličnih partijskih uradaka. Ni impuls dosljednom nastavku privredne
i društvene reforme.594 Jedan od glavnih razloga ovako oprečnih stavova između ostalog je i
nekonzistentnost u suštinskom shvaćanju, ne samo privredne reforme nego i samoupravnog
socijalizma u cijelosti. Taj problem najčešće je dolazio do izražaja kada su teoretska rješenja
trebala biti odrađena u praksi. Međutim, koliko god se ova zamjerka odnosila (i) na studente,
ona je prije svega kritika jugoslavenske politokracije na svim razinama. To potvrđuje i Stipe
Šuvar, jedan od pripadnika iste (politokracije): „Nisam siguran da većina članova Saveza
komunista Jugoslavije, usprkos onome što formalno izjavljuje i za što se deklarira, doista
razumije dosljedni koncept samoupravnog razvoja socijalizma. Kada bi ga većina u ovom
trenutku razumjela, onda bi ga bilo lakše provoditi.“ Stavljajući navedeno u kontekst
studentskog pokreta, Šuvar nastavlja: „Konfuzije u glavama djece umnogome proizlaze iz
konfuzija u glavama očeva… dakle, studentski je bunt bio specifično dijete grčeva i lutanja
našeg društvenog razvoja.“595 Optužbe političkih rukovodilaca da su studenti krivi za
zaustavljanje reforme najvećim su dijelom prikrivanje vlastitih nesposobnosti i neslaganja.
Pragmatičinije je bilo pronaći i optužiti „vanjskog“ neprijatelja nego priznati slabosti u svojim
redovima. U protivnom, u pitanje bi bili dovedeni ne samo ugled Partije nego i stručnost i
sposobnost ljudi koji su upravljali državom. Kritike i pozivanja na odgovornost bili su mogući
samo „iznutra“, nikako „s ulice“. Međutim, čak i ti (rijetki) primjeri samokritike bili su u
rangu Titovih „prijetnji“ ostavkom. Iza njih nije stajala iskrena želja za promjenama, za
prepuštanjem mjesta novim, sposobnijim kadrovima. Bilo je to samo fingiranje osjećaja
odgovornosti pred narodom i stvaranje privida demokratskih odnosa na relaciji vlast –
„birači“. U samim Smjernicama dosta prostora posvećeno je odgovornosti rukovodećih tijela
za situaciju u zemlji. Čak se na jednome mjestu ističe da „politička odgovornost ne može biti
samo opća i načelna, nego se mora izražavati kao odgovornost određenih organa i ljudi za
konkretnu politiku, njeno ostvarivanje i rezultate. Nosioci javnih ovlaštenja, koji ne postižu
uspjeh u radu, treba da ustupaju svoja mjesta sposobnijima“.596 Ovako sročen zaključak
zvuči kao optužni prijedlog u prvom redu protiv jugoslavenskog rukovodstva, kao najviših
„nosioca javnih ovlaštenja“ odgovornih za „konkretnu politiku“. Naravno, kao i ostatak
Smjernica i ovaj je dio bio samo deklarativnog karaktera, bez jasne namjere da se zauzeti
stavovi provedu u djelo. Jesu li, dakle, studenti, kako tvrdi Miko Tripalo „jako zaplašili i
inače neodlučno rukovodstvo da zakorači u radikalnije reforme“?597 Nisu! Jugoslavensko
rukovodstvo bilo je nedosljedno po pitanju privredne reforme od njezina samog proglašenja.
Ni tri godine kasnije konsenzus još uvijek nije bio postignut. Neslaganja oko temeljnih
principa i ciljeva reforme, a onda i njezine provedbe ponekad su se manifestirala na
personalnoj razini, ali (pre)često i na razini republičkih rukovodstava. Problemi na koje su
ukazali studenti u lipnju 1968. nisu nikoga iznenadili. O njima se konstantno raspravljalo na
sjednicama partijskih organa i organa izvršne vlasti, nevezano uz događanja na
jugoslavenskim fakultetima. Državu se ni ekonomski ni politički nije moglo dubinski
reformirati i liberalizirati dok je god monopol na sve važnije odluke u društvu imala jedna
nedemokratska politička partija. Više od milijun njezinih članova s rukovodstvom čije su
odluke imale gotovo snagu zakona morali su snositi daleko veću odgovornost za (ne)uspjeh
privredne reforme i daljnji razvoj zemlje od sedmodnevnih demonstracija nekoliko tisuća
studenata. Citirajući ponovno Stipu Šuvara, studentski pokret iz lipnja 1968. „nije bio neki
mačji kašalj, ali nije bio ni nikakav tigrov ujed“.598 Tipičan primjer zamjene teza odnosi se i
na studente kao inicijatore „restaljinizacije“ Partije i povratka „čvrste ruke“. Ovo je ujedno još
jedan primjer namjernog prešućivanja i ignoriranja, u ovom slučaju studentskih zahtjeva za
demokratizacijom društva i Saveza komunista kao vodeće snage u društvu. Po toj teoriji
studentska kritika demokratskih trendova omogućila je jačanje konzervativnih snaga u SK-u i
cijeloj zemlji. Ovaj zaključak točan je samo utoliko što su studenti i profesori svojim
aktivnostima inicirali upotrebu „čvrste ruke“ prvenstveno na vlastitoj koži već tijekom, a
posebno po završetku studentskog pokreta. Rigidan odnos prema neistomišljenicima Partija je
primjenjivala posebno u situacijama koje su procijenjene konkretnom opasnošću, kako po
režim tako i po njezinu monopolističku ulogu u režimu. Zbog brojnosti i utjecaja u društvu
nezadovoljstvo studenata i njihov izlazak na ulicu možda nisu predstavljali dovoljno
konkretnu opasnost, ali su shvaćeni vrlo konkretnim upozorenjem. Stvaranje jednog žarišta
nezadovoljstva i njegovo potencijalno širenje na ostale društvene skupine (npr. radnike)
moralo se brzo i učinkovito spriječiti. „Čvrsta ruka“ bila je stoga sredstvo sankcije, ali i
preventive i upozorenja. Kao i u niz ranijih i kasnijih slučajeva (npr. obračun s ibeovcima,
hrvatskim „proljećarima“, srpskim „liberalima“ itd.), studentski pokret iz 1968. poslužio je
samo kao izgovor za postupke koji su ukazivali da je SKJ nakon brojnih reformi,
reorganizacija i liberalizacija u velikoj mjeri i dalje ostao partija boljševičkog tipa.

Istina je da se taj otpor najvećim dijelom temeljio na nekonkretnim i politički nedovoljno

artikuliranim zahtjevima, ali s obzirom na kontekst prostora i vremena, neki drugi scenarij bio
je teško moguć. Ovdje se nije radilo o dobro organiziranom političkom pokretu s namjerom
osvajanja vlasti i promjenom društveno-političkog sustava. Bio je to spontani bunt mladih,
nezadovoljnih, ali socijalizmu vjernih ljudi koji možda nisu znali točno što žele, ali su dali do
znanja što ne žele. Imajući u vidu temeljne društvene vrijednosti, jugoslavenskim studentima
za razliku od kolega na Zapadu cilj nije bilo rušenje, nego popravak sistema. Bez obzira na
niz razlika, za razumijevanje studentskog pokreta u Jugoslaviji nužno je stvari promatrati
upravo u širem, europskom kontekstu. Odmah valja naglasiti da se ne radi o crno-bijelom
odnosu. Nije razlog, a kamoli uzrok studentskog aktivizma na jugoslavenskim sveučilištima
bilo „pomodarstvo“ i kopiranje stranih uzora.600 Međutim, nije se radilo ni o potpuno
autentičnom događaju. Iako je i sam Tito u nekoliko navrata isticao da do studentskih
demonstracija u Jugoslaviji nije došlo pod vanjskim utjecajem, to nije bilo u potpunosti
točno.601 Uostalom, stav jugoslavenskog predsjednika nije bio utemeljen na dubljim
sociološkim analizama. Tito jednostavno nije htio prihvatiti mogućnost da „poštena
socijalistička omladina“ djeluje pod utjecajem bilo koga osim SKJ-a i ostalih „progresivnih“
snaga u društvu. Strani, prije svega zapadni utjecaj ipak je vidljiv na nekoliko razina.602 Prije
svega u sinkroniji (kulminacije) protestnih aktivnosti. U cijeloj Europi studenti demonstriraju
po ulicama i proglašavaju štrajkove na sveučilištima gotovo istodobno, ali svakako prije
beogradskih događaja. Osim toga, utjecaj Zapada vidljiv je i u samoj formi prosvjeda.
Studenti u Jugoslaviji nikad prije nisu zauzimali fakultete, proglašavali akcijske odbore,
organizirali „sit-in“ i „konvent“ ili vješali političke parole po zgradama. Nisu bile slučajne ni
promjene imena sveučilišta u Zagrebu i Beogradu kojima se, po uzoru na pariške i
frankfurtske kolege, nastojalo naglasiti revolucionarnost i autonomnost studentskog
pokreta.603 Sličnosti su prisutne i u sadržaju studentskih zahtjeva. Jugoslavenski studenti
poput svojih kolega širom Europe pokazuju puno širi društveni interes od onog uobičajenog,
koji je uglavnom podrazumijevao zahtjeve za poboljšanjem studentskog standarda. Pod
udarom kritike našlo se ovaj put cjelokupno visoko školstvo, ali i ostali segmenti političkog,
ekonomskog i društvenog života. Posebno signifikantne u jugoslavenskom slučaju bile su ne
samo kritike vodećih političkih rukovodilaca nego i zahtjevi za njihovim smjenama. Važna
poveznica u okviru koje treba promatrati i ovaj otpor prema autoritetima bio je tzv.
međugeneracijski sukob. Iako odrasli u potpuno drugačijim uvjetima i okolnostima, mladi u
Jugoslaviji kao i njihovi vršnjaci na Zapadu (pa i nekim socijalističkim državama) javno
izražavaju nezadovoljstvo moralnim kvalitetama i upravljačkim sposobnostima starijih.
Političke elite u zapadnim demokracijama vjerojatno u nešto manjoj mjeri, ali socijalistička
rukovodstva su u kritikama mladih školovanih ljudi vidjela veliku prijetnju po svoje „krvlju“
zarađene pozicije. Da je upravo ovo međugeneracijsko nerazumijevanje utjecalo na otpor
promjenama koje su tražili jugoslavenski studenti, ističe i novinar Poleta u članku pod
naslovom „Protiv struktura kroz strukture“. Po njegovu je mišljenju jedan od glavnih razloga
neuspjeha studentskog pokreta bila „nespremnost starijih, vršnjaka ‘slavne generacije’, da
svojim sinovima priznaju ne samo jednaku želju za konstituiranjem jednog pravednijeg i
humanijeg društva, nego i sposobnost za borbu u cilju ostvarenja tog društva. Na žalost, još
manje je dolazilo u obzir da im priznaju i vizionarstvo u planiranju tog novog društva, a
kamoli pravo na upravljanje njime.“604 Kao i ostali studentski pokreti u svijetu, i
jugoslavenski je uz niz zajedničkih karakteristika obilježen i brojnim specifičnostima, pa čak i
potpuno suprotnim intencijama. Za razliku od studenata na Zapadu koji ustraju na radikalnoj
promjeni postojećeg sistema, jugoslavenski studenti ne traže rušenje socijalizma. Naprotiv,
oni zahtijevaju povratak njegovim temeljnim vrijednostima smatrajući ih bitno narušenima i
ugroženima. Kritičari studentskog pokreta u Jugoslaviji često su njihove zahtjeve dovodili u
vezu s idejama „nove ljevice“, a onda na tome gradili pogrešne i pretenciozne zaključke.
Akceptirajući potrebu (re)valorizacije uloge i utjecaja inteligencije u društvu, studenti ni u
jednom trenutku nisu dovodili u pitanje avangardnu poziciju radničke klase, kao uostalom ni
Saveza komunista, što je u suprotnosti s „novoljevičarskim“ kritikama političkih partija kao
revolucionarnih subjekata. Jugoslavenski studenski pokret ne vode različite „revolucionarne“
organizacije poput npr. „Mouvement du 22 Mars“ i „Les Enrages“ u Francuskoj ili
„Kommune I“ i „Ausserparlamentarische Opposition“ (APO) u Zapadnoj Njemačkoj. Jedini
organizacijski oblik vodstva protestnih aktivnosti na jugoslavenskim sveučilištima bili su
akcijski odbori, koji se biraju ad hoc i na ograničeno vremensko razdoblje. Svojom političkom
platformom, oni ne ističu radikalizam, anarhizam ili opoz icionarstvo režimu, nego isključivo
dosljedno provođenje jugoslavenskoga Ustava i Programa SKJ-a. Nepostojanje studentskih
političkih organizacija, frakcija ili grupa te ustrajanje na demokratskoj rotaciji članova
akcijskih odbora sigurno je velikim dijelom utjecalo i na izostanak pojave studentskih vođa u
Jugoslaviji, što je još jedna razlika u odnosu na Zapad. Jugoslavenski studenti ne podržavaju
anarhizam ni kao ideju ni kao sredstvo političkog pritiska. Osim incidenta kod podvožnjaka
koji je više rezultat nesporazuma i nesnalaženja obiju strana nego unaprijed isplanirane akcije,
na ulicama jugoslavenskih gradova nema barikada, masovnih tučnjava, sukoba s policijom,
razbijanja izloga i svega onoga što se moglo vidjeti na ulicama Pariza, Berlina ili Milana. To
što su malobrojni pojedinci nosili značke Mao Zedonga ili slike Che Guevare više je izraz za
to vrijeme uobičajenog „folklora“ nego političkog stava. Na kraju, još jedan detalj predstavlja
specifičnost jugoslavenskog primjera. Radi se o potpunom izostanku vanjskopolitičkog
sadržaja u parolama i zahtjevima. Kao što u jednom američkom izvještaju piše, „pobuna je u
cijelosti bila ‘jugoslavocentrična’“.605 Ne spominje se Vijetnamski rat, problemi Trećeg
svijeta, (nuklearno) naoružavanje i slične teme kojima se na istovjetan način pristupa na
sveučilištima širom svijeta. Upravo činjenica da su jugoslavenski studenti u više navrata prije
lipnja 1968. pokazivali osjetljivost za spomenute teme dokazuje da se studentski aktivizam u
Jugoslaviji mora promatrati kao dio globalnog fenomena, ali i to da su „Lipanjska gibanja“ po
mnogočemu bila autentičan događaj, a ne samo refleksija sličnih pojava u svijetu. Što su
konkretni rezultati studentskog pokreta? Razvoj događaja pokazao je da studentska ‘68. nije
označila povijesnu prekretnicu u socijalističkoj Jugoslaviji. Niti su ključni politički i
ekonomski procesi prekinuti niti su započeli zbog studentskih zahtjeva. Važan moment mogle
su biti i smjene političkih rukovodilaca, na čemu su ustrajali studenti u lipnju 1968. godine.
Bio bi to presedan koji ne bi toliko uzdrmao društveno-politički sustav u zemlji, ali bi znatno
narušio neprikosnoveni autoritet Saveza komunista. Međutim, ni to se nije dogodilo. Unatoč
Titovoj najavi da će incident kod novobeogradskog podvožnjaka biti ispitan, a odgovorni
kažnjeni, komisija koja je trebala istražiti cijeli slučaj ubrzo nakon prestanka štrajka prestala
je sa svojim radom. Možda najvažniji (nus)produkt studentskog pokreta bio je početak
sustavnijeg okupljanja intelektualaca čiji se (kritički) pogled na jugoslavensku stvarnost
najčešće bitno razlikovao od službenih stavova. Njihovo okupljanje nije bilo dio unaprijed
smišljenog plana iako ga se uglavnom takvim nastojalo prikazati. Veća odgovornost za
„ekipiranje“ bila je na samom režimu koji je javnom proskripcijom potaknuo solidariziranje
nepodobnih pojedinaca. U taj „krug“ postupno ulaze intelektualci različitih svjetonazora i
društvenih interesa, ali su svojevrsnu jezgru činili upravo „šezdesetosmaši“. To potvrđuje i
Dobrica Ćosić koji je također 1968., nevezano uz studentski pokret, zaradio javnu stigmu
opozicionara režimu: „Jezgro beogradskog opozicionog kruga kome sam pripadao od 1968.
godine kontinuirano je delovalo kao organizovana intelektualna zajednica. Tu grupu su činili
profesori Mihailo Marković, Ljubomir Tadić, Svetozar Stojanović, Zagorka Golubović,
Dragoljub Mićunović, Miladin Životić do svoje odluke da se vrati na Filzofski fakultet,
Nebojša Popov, Trivo Inđić i desetak novolevičara iz studentskog pokreta, među kojima je
svakako najaktivniji bio Vladimir Mijanović.“606 Njihov „opozicijski“ angažman krenuo je
raznim oblicima borbe za ljudska prava, a završio osnivanjem prvih demokratskih političkih
stranaka dvadesetak godina kasnije.607

U odnosu na Zapad gdje je fenomenu studentske ‘68. posvećeno mnoštvo znanstvenih

istraživanja, konferencija i publikacija, u Jugoslaviji je situacija po tom pitanju puno sličnija
socijalističkom Istoku. Bez obzira na brojne razlike u karakteru režima te razinu političkih i
ekonomskih sloboda u društvu, ni jedna komunistička partija nije blagonaklono gledala na
kritiku.608 A studentski pokreti u Čehoslovačkoj, Poljskoj i Jugoslaviji svojim ukazivanjem
na deformacije i napravilnosti u društvu upućuju vrlo glasnu i oštru kritiku upravo vladajućim
oligarhijama. Što je najvažnije, sve strane u sukobu bile su svjesne opravdanosti upućenih
prigovora i zahtjeva. Daljnja znanstvena istraživanja i analize tu bi spoznaju samo potvrdili, a
postojeće antagonizme u društvu dodatno zaoštrili. Zato su vlasti u socijalističkim zemljama
učinile ono što demokratske vlade nisu mogle. Proglašavanjem studentskog pokreta
neprijateljskom djelatnošću svaki objektivni pristup ovoj problematici bio je unaprijed
onemogućen ili barem znatno otežan.609

608 Nerazumijevanje i neprihvaćanje kritike, koju se doživljavalo kao opasnost po vlastitu

poziciju, do izražaja dolazi na sastanku Tita s predstavnicima SR Srbije održanom u siječnju
1969. na Brijunima. Tom prilikom Tito je između ostalog rekao: „Mi hoćemo da i omladina
učestvuje konstruktivno. Nije kritika i kritizerstvo jedno te isto. Treba nam realna kritika. Ja
nisam protiv realne kritike. Omladina ima pravo da kritikuje, ali ne da kritizira, ne da stvara
neke političke partije. Bilo je to prošle godine u parolama ‘Mi ćemo to bolje od vas
uređivati’.“ AJ, KPR, I-2, „Zabilješka o razgovorima Predsjednika Republike i Predsjednika
SKJ s predstavnicima SR Srbije“, 24. 1. 1969. 609 To ne znači da nije bilo pokušaja da se ‘68.
na razne načine problematizira. Jedan od najkorisnijih priloga analizi studentskog pokreta
predstavlja izdavanje dvaju zbornika dokumenata – Dokumenti (jun –lipanj 1968.), Praxis,
Zagreb, 1971. i Študentsko gibanje 1968-’72., Ljubljana, 1982. Na temu studentskih pokreta u
svijetu i Jugoslaviji, ali i općenito o ulozi mladih u suvremenom društvu organizirano je i
nekoliko simpozija, diskusija i okruglih stolova (Društvo, revolucija, omladina, Centar za
društvenu djelatnost omladine, Zagreb, 1969., „Lipanjski događaji“, Vidik, Split, 6/1969.,
„Uzroci, značenje i domašaj savremenog studentskog pokreta“, Gledišta, Beograd, 6-7/1969.,
Sveučilište i revolucija, Zagreb, 1970., „O ljevici danas“, Pregled, Sarajevo, 11-12/1972.,
„Ekstremna ljevica – maligni fenomen na tijelu socijalizma“, Oslobođenje, Sarajevo, 27. 2.
1974. itd.); Gibanja u studentskoj populaciji uoči, tijekom i nakon lipnja 1968. obrađena su i u
knjigama koje se bave širom društvenom tematikom: Ivan Kuvačić, Sukobi, Zagreb, 1972.,
Zagorka Golubović, Čovek i njegov svet, Beograd, 1973. (sudski zabranjen upravo dio u
kojem se problematizira studentski pokret), Borislav Džuverović, Generacija budućnosti,
Beograd, 1974. Najviše knjiga u kojima se govori o studentskom pokretu publicističkog je
karaktera (npr. Mitja Meršol, Študentje na

Uzevši u obzir uzroke, tijek i posljedice „Lipanjskih gibanja“, možda najbolju „definiciju“
koja istodobno ukazuje na značaj i komp leksnost ovog događaja, uspio je dati sociolog Srđan
Vrcan: „Mislim da se lipanjski događaji na Beogradskom sveučilištu mogu bez dvojbe
ubrojiti u onu vrstu društvenih zbivanja koja su u stanju da skoro odjednom i na vrlo jasan
način osvjetle sve bitne protiv rječnosti jednog društva, razotkriju mnoge ozbiljne slabosti i
nedostatke postojećeg društvenog sistema i istaknu osnovne povijesne dileme s kojima se to
društvo suočava.“
JUGOSLAVIJA I INTERVENCIJA ZEMALJA VARŠAVSKOG BLOKA NA ČSSR

U noći 20. na 21. kolovoza 1968. armije pet zemalja članica Varšavskog bloka izvršile su
vojnu agresiju na Čehoslovačku.176 Bila je to kulminacija pritisaka na čehoslovačko
političko vodstvo s ciljem zaustavljanja ekonomskih, političkih i društvenih promjena
započetih u toj zemlji početkom 1968. godine.177 Iako se intervenciju opravdavalo kao
interni problem Istočnog bloka, zanimanje odnosno reakcije na intervenciju poprimile su puno
širi odjek. Pošto se radilo o narušavanju teritorijalnog i političkog integriteta jedne neovisne
države, najviše reakcija svodilo se na otvorenu osudu. Osim zabrinutosti za razvoj situacije u
Čehoslovačkoj mnoge države su u intervenciji vidjele prijetnju miru u regiji i šire. Bilo je,
međutim, i onih koji su intervenciju iz različitih razloga opravdavali je, ili bolje rečeno, nisu
osuđivali.178 Zemlja koja je s posebnim zanimanjem pratila razvoj situacije u Čehoslovačkoj
prije, tijekom i posebno nakon intervencije bila je Jugoslavija. Jedan od razloga za pojačano
zanimanje bila je i činjenica da su mnogi upravo u Jugoslaviji vidjeli glavnog inicijatora
promjena u ČSSR-u. Vojna intervencija pet zemalja Varšavskog bloka započela je 20.
kolovoza navečer, a već 21. ujutro Čehoslovačka je bila okupirana. U vrijeme intervencije
jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito odmarao se u svojoj rezidenciji na otočju
Brijunima. Svjestan ozbiljnosti novonastale situacije, Tito odmah reagira i na Brijune poziva
politički i državni vrh Jugoslavije. Dana 21. kolovoza 1968. s početkom u 20 sati započela je
Jedanaesta zajednička sjednica Predsjedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ-a.179 Na samom
početku Tito je objasnio da je sjednica „sazvana zato što se događaji u vezi s agresijom na
Čehoslovačku vrlo brzo razvijaju, da treba zauzeti stav i odrediti dalje akcije SKJ-a.“180
Ocjenjujući stanje u Čehoslovačkoj nakon svog nedavnog posjeta, Tito je naglasio kako nije
bilo nikakvog razloga za vojnu intervenciju. Prema njegovim riječima, niti je bio ugrožen
socijalizam u Čehoslovačkoj niti su bile ugrožene njezine zapadne granice. A upravo su ova
dva argumenta iskorištena kao opravdanje za intervenciju. Međutim, puno više od budućnosti
Čehoslovačke Tita je brinula budućnost Jugoslavije. „Ne radi se samo o Čehoslovačkoj već u
stvari i o nama. Jer, mi smo zapravo protagonisti otpora sovjetskom rukovodstvu sa svojim
unutrašnjim razvitkom, sa svojom dosadašnjom upornošću u sprečavanju miješanja u naše
unutrašnje stvari. I razume se, oni vršeći agresiju na Čehoslovačku, ne znači da neće jednog
dana udariti i na nas… Zato treba da budemo uvjereni da ne možemo mirno spavati“,
upozorava jugoslavenski predsjednik.181 Gledajući s jugoslavenskog aspekta, vojna
intervencija na Čehoslovačku dogodila se u vrlo nepovoljnom trenutku. Gospodarska reforma
nije donosila očekivane rezultate, nezadovoljstvo i kritike sve su izraženiji. Samo dva mjeseca
ranije studenti se bune protiv stanja u društvu i zahtijevaju smjene odgovornih političara.
Kada se uzmu u obzir svi problemi koji su Jugoslaviju mučili iznutra, onda je jasno da se na
moguću opasnost izvana gledalo s posebnim zanimanjem. Državni vrh imao je težak zadatak.
Zemlju se moralo vojno, politički i ekonomski pripremiti na moguću agresiju. Unatoč
nagomilanim problemima, trebalo je ponovo homogenizirati društvo, vratiti vjeru u političko
rukovodstvo i uspostaviti atmosferu nepobjedivosti. A sve to na način da potencijalni agresor
ponašanje Jugoslavije ne shvati kao dodatnu provokaciju.

Prvi korak bila je organizacija velikog mitinga koji je održan u Beogradu na Trgu Marxa i
Engelsa 22. kolovoza.183 Na mitingu je iskazana apsolutna potpora čehoslovačkom
rukovodstvu s Dubčekom na čelu, kako od službenih govornika tako i od 250 tisuća prisutnih
građana.184 Upravo to jedinstvo naroda i vlasti bio je neophodnan preduvjet za bilo kakve
daljnje aktivnosti. Kako bi se jedinstvo zadržalo, javnost je trebalo pravodobno i pravovaljano
obavještavati o razvoju situacije i poduzetim radnjama državnog vrha. U skladu s dobro
uhodanom praksom političke indoktrinacije od najranije dobi, i u ovom se slučaju velika
pozornost posvetila mladima. U osnovnim i srednjim školama organiziraju su predavanja na
kojima se učenike informira o novonastaloj situaciji te aktivnostima koje SKJ provodi s tim u
vezi.185 U kasnijoj fazi, organiziranjem omladinskih četa, uloga mladih u obrani zemlje
podignuta je na najviši mogući nivo. Nakon verbalne, uslijedila je i materijalna potpora. Kako
je velik broj čehoslovačkih građana (oko 50 tisuća) svoje godišnje odmore provodio na
Jadranu, zbog intervencije ih je većina odlučila odgoditi povratak u domovinu. Da bi im se
olakšao neplanirani, produženi boravak, smješteni su po obiteljima, domovima, školama, a
država (Jugoslavija) se pobrinula za hranu i ostale troškove. Jugoslavenski mediji
svakodnevno su obavještavali o situaciji u Čehoslovačkoj zauzimajući pritom stav otvorene
potpore domaćem rukovodstvu i otvorene kritike agresora. Antiintervencijska kampanja u
jugoslavenskim medijima imala je, naravno, svoj ekvivalent u antijugoslavenskoj medijskoj
kampanji zemalja sudionica intervencije. Valja naglasiti da iako puno slobodniji u obraćanju
javnosti od svojih istočnih kolega, ni jugoslavenski novinari nisu djelovali potpuno neovisno.
Gotovo na sve važnije sastanke političkog vrha zvani su i urednici vodećih medijskih kuća
kako bi osim informacija dobili i upute o načinu njihova plasiranja u javnost. Zajednički stav
bio je da se piše kritički, ali po mogućnosti da se izbjegne daljnje zaoštravanje odnosa.186
Osim na sadržaj Savez komunista je vršio utjecaj i na kadrovsku politiku unutar pojedinih
novinarskih redakcija. Jedan od zaključaka sjednice IK CK SKJ-a od 28. kolovoza 1968.
glasi: „Od posebnog značaja je da se u sadašnjoj situaciji na odgovarajući način poboljša
kadrovska situacija u pojedinim listovima, redakcijama časopisa, čija je orijentacija suprotna
politici Saveza komunista. Potrebno je na odgovarajući način izmijeniti kadrovski sastav
redakcija. Također je potrebno poduzeti mjere da se iz pojedinih redakcija potisnu oni ljudi
koji su se, naročito posljednjih mjeseci, suprotstavljali politici SKJ.“187 Izbor tema, sadržaj i
ton obraćanja javnosti trebalo je usklađivati s razvojem situacije. O tome između ostalog
govori i jugoslavenski sekretar vanjskih poslova Marko Nikezić: „Što se štampe tiče mi smo s
njom stalno u kontaktu. Razume se da ona mora da doživi jednu evoluciju, jedno povećanje
budnosti i ozbiljnosti u svemu. Prvo da daje činjenice a i to birajući. Moram reći i mi se
moramo osloboditi toga da iz Beča i sličnih kuhinja gde su veliki obaveštajni centri,
skupljamo lopatom sve i da bez diskriminacije svemu dajemo mesto u štampi i na televiziji.
To moramo ograničiti… Pretpostavljam da ćemo morati, upravo predlažem da izvršimo
diferencijaciju među zemljama, jer i u postavljanju štampe i u kontaktima vidimo da izvesni
od učesnika ove operacije (intervencija na Čehoslovačku, op. H. K.) skoro daju na znanje da
nisu željni da se sve to rasplamsava dalje… Mi moramo u slučajevima, kao što je recimo
sadašnja faza bugarske politike, da budemo jasni. Ali ako vidimo da Mađari, recimo nastoje
da u štampi stišaju stvari… onda bismo taj sektor mogli da ostavimo malo po strani i da
svedemo te duele na onoliko koliko se mora.“ 188 Da se pri informiranju javnosti velika
pozornost posvećivala upravo izbjegavanju mogućih provokativnih stavova vidljivo je ne
samo na primjeru novinara nego i visokih političkih dužnosnika. Na Desetoj sjednici CK SKJ-
a održanoj 23. kolovoza 1968. uvodno izlaganje podnio je Josip Broz Tito.189 Odlučeno je da
se to izlaganje kao službeni stav objavi i u medijima. Međutim, prije nego što je poslano u
medije, izvješće je redigirano. Ono je i dalje zadržalo kritički ton i osudu intervencije, ali su iz
njega izbačeni oni dijelovi za koje se pretpostavljalo da bi mogli izazvati oštriju reakciju
SSSR-a.190 Unatoč oprezu, atmosfera se ipak toliko zaoštrila da su Sovjeti odlučili reagirati.
Prvi službeni izraz nezadovoljstva došao je od sovjetskog veleposlanika u Beogradu
Benediktova, koji se s Titom sastao 30. kolovoza. U vrlo oštrom demaršu službenog Kremlja
jugoslavenski mediji, ali i političari optuženi su za antisovjetsku kampanju i lažno
prikazivanje situacije u Čehoslovačkoj. Svoj stav o sovjetskim primjedbama Tito je izrazio
tako što je Benediktova dok je čitao demarš nekoliko puta prekinuo burnim izrazima
negodovanja.191 Umjesto smirivanja, jugoslavensko-sovjetski odnosi nastavili su se
zaoštravati i to posebno nakon što se situacija u samoj Čehoslovačkoj počela normalizirati.
Uvidjevši da demarš koji je pročitao sovjetski veleposlanik nije urodio plodom, Titu se
odlučio obratiti osobno Leonid Brežnjev. U pismu poslanom 17. listopada 1968. generalni
sekretar CK KPSS-a ističe kako su „u razvoju sovjetsko-jugoslavenskih odnosa u posljednje
vrijeme nikle zabrinjavajuće i opasne pojave“.192 Brežnjev za eskalaciju zaoštravanja krivi
isključivo jugoslavensku stranu koja se u antisovjetskoj kampanji služi „izvrtanjem suštine
događaja“ te širenjem „provokativnih i neosnovanih izmišljotina“.193 Brežnjevljevo pismo
shvaćeno je ozbiljno, ali ne i sa strahom. Nakon što su s njegovim sadržajem upoznati vlada
SFRJ, Predsjedništvo Savezne skupštine, te rukovodeći organi SKJ-a uslijedio je Titov
odgovor. U njemu se ne odstupa od ranije zauzetih stavova u vezi s vojnom intervencijom na
Čehoslovačku, a Brežnjevljevo pismo protumačeno je kao još jedan u nizu otvorenih pritisaka
na Jugoslaviju.194 Istodobno s informiranjem i mobilizacijom domaće javnosti odlučeno je
da treba odmah poduzeti sve aktivnosti kako bi se u vezi s novonastalom situacijom, a s
posebnim naglaskom na položaj Jugoslavije, senzibilizirala i svjetska javnost. Iako je
dobivanje potpore u slučaju eventualne agresije na Jugoslaviju bio primarni cilj, to nije bio i
jedini cilj spomenutih aktivnosti. Po tko zna koji put Tito i SKJ su se i u ovoj situaciji braneći
vlastitu poziciju postavili kao zaštitnici socijalizma i općenito mira u svijetu. „Nama mora biti
jasno da socijalizam nije okaljan time što Rusi danas čine u Čehoslovačkoj. To samo treba da
otrijezni revolucionarne snage u čitavom svijetu kako bi one imale pravu i realnu predstavu o
ograničenom dometu postignutih rezultata u razvitku socijalizma i socijalističke svijesti u
SSSR i nekim drugim socijalističkim zemljama… Nužno je da to sada kažemo, kako bi se
suprotstavljali pojavama demoralizacije i antikomunističke histerije i dali, koliko je to u našoj
moći, doprinos regeneraciji međunarodnog radničkog pokreta… Na međunarodnom planu
treba razvijati borbu za afirmaciju ideje samoupravnog socijalizma… Treba ići u akciju i
spašavati ugled komunizma u svijetu.“195 Osim javnim istupima i sastancima, međunarodna
potpora Jugoslaviji nastojala se postići i nizom „tajnih“ bilateralnih diplomatskih aktivnosti
koje su prvenstveno uključivale kontakte s predstavnicima zapadnih zemalja (SAD, Italija,
Austrija, Velika Britanija…) i zemalja članica Pokreta nesvrstanih. Vojni i politički pritisak
na Čehoslovačku rezultirao je promjenama u toj zemlji koje su ovaj put inicirane i dirigirane
iz Moskve. Unatoč daljnjoj prisutnosti stranih vojnika, situacija u zemlji počela se polako
smirivati.196 Na ovakav razvoj događaja u Jugoslaviji se gledalo dvojako. Zadovoljstvo
normalizacijom odnosa u Čehoslovačkoj izmjenjivalo se sa strahom da bi se sličan scenarij
ubrzo mogao odigrati u Jugoslaviji. Zbog toga se s riječi krenulo na dijela i započelo s
konkretnim aktivnostima u svrhu obrane zemlje od moguće agresije. Mogućnost da je
Jugoslavija uz „neposlušnu“ Rumunjsku sljedeća meta napada jugoslavenski politički vrh
razmatrao je već na brijunskoj sjednici 21. kolovoza. Tada se, kao i na dva dana kasnije
održanoj Desetoj sjednici CK SKJ-a u Beogradu, dok je još uvijek prevladavalo iznenađenje,
zbunjenost pa i razočaranost razvojem situacije, obrana zemlje više spominjala na
deklarativnoj razini. Međutim, uz fraze o „nepokolebljivoj odlučnosti da se nezavisnost
Jugoslavije brani pod svaku cijenu“, od samog početka svima je bilo jasno da je pred
Jugoslavijom vrlo teško razdoblje. Prije svega zbog činjenice da se u vojnom smislu radilo o
višestruko jačem protivniku.197 Prema nekim vojnim procjenama, otpor Jugoslavenske
narodne armije napadu Varšavskog pakta mogao je trajati svega nekoliko dana. Osim vojno,
zemlja nije bila spremna pratiti obranu, posebno ako bi se ona oduljila, ni ekonomski. Jedini,
ali nezanemariv čimbenik koji je ulijevao optimizam bilo je jedinstvo naroda i spremnost na
beskompromisni otpor svakom potencijalnom agresoru. Za što kvalitetniju obranu državni vrh
nije smio precijeniti pozitivne, ali ni podcijeniti sve prisutne negativne čimbenike. Nastajući
tijekom Drugoga svjetskog rata, JNA je s vremenom prerasla u jednu od najmasovnijih i
najbolje opremljenih armija u Europi. Njezino značenje u Jugoslaviji nadilazilo je obrambenu
ulogu. Uz Tita i Partiju, JNA je bila homogenizirajući čimbenik jugoslavenskog društva.
Obvezan odlazak punoljetnih mladića u Armiju imao je za cilj osim vojne obuke i jačanje
„bratstva i jedinstva“ pripadnika svih jugoslavenskih naroda i narodnosti. Iako službeno pod
nadležnošću Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, na vođenje armije civilni dužnosnici
nisu imali gotovo nikakvog utjecaja.198 Vojni vrh bio je nedodirljiv, a armijska struktura sve
više je sličila na „državu u državi“. Jedini tko je imao stvarnu i apsolutnu kontrolu nad JNA
bio je Josip Broz Tito preko njemu odanih kadrova na vodećim položajima.199 U
mirnodopskom razdoblju nitko nije postavljao pitanje niti je izražavao sumnju u usklađenost
teorije i prakse obrambene sigurnosti zemlje. Intervencija na Čehoslovačku i mogućnost
napada Varšavskog pakta na Jugoslaviju načeli su i tu temu. Nalaz je bio pun iznenađenja i
razočaranja. Najveće iznenađenje izazvala je činjenica da je obrambena strategija Jugoslavije
bila koncipirana isključivo računajući na mogući napad sa Zapada. U praksi, to je značilo da
je glavnina oružanih snaga bila razmještena u zapadnim i sjeverozapadnim krajevima zemlje.
Područja uz granice sa socijalističkim zemljama (Mađarska, Rumunjska i Bugarska) bila su u
kontekstu velike oružane agresije gotovo nebranjena. Da bi stvar bila gora, koncepciji
mogućeg napada sa Zapada uz vojni razmještaj bili su prilagođeni i planovi evakuacije ljudi,
hrane, žita, nafte itd. Osim što bi (pre)dugo trajao, prerazmještaj svega navedenog bio bi i vrlo
skup proces, što za Jugoslaviju u tom trenutku nije bila zanemariva činjenica.200 Što se tiče
spremnosti na oružani otpor, nisu svi problemi bili vezani samo uz (pogrešan) razmještaj
jedinica. Jedan od velikih problema bila je i mobilizacija. Za dovođenje u stanje borbene
gotovosti ljudi i opreme bilo bi potrebno nekoliko dana do čak cio mjesec, što u slučaju
iznenadnog napada ne bi bilo od velike koristi. S druge strane, mobilizacija sama po sebi, a
posebno ako bi potrajala u iščekivanju mogućeg napada, predstavljala bi i velik financijski
izdatak. Zbog svega navedenog bilo je jasno da obranu zemlje neće moći preuzeti samo
jedinice JNA. Model obrane koji se smatrao najučinkovitijim, pogotovo u uvjetima napada
vojno nadmoćnije oružane sile, bila je koncepcija općenarodne obrane ili tzv. „naoružanog
naroda“. Na sjednici Predsjedništva i IK CK SKJ-a održanoj 2. rujna 1968. istaknuto je da
„koncepcija svenarodnog obrambenog rata pretpostavlja takvu političko vojnu i organizacionu
pripremu cjelokupnog naroda i njegovih oružanih snaga da iznenadni upad i zaposjedanje
određene teritorije od strane bolje naoružanog i brojčano jačeg neprijatelja ne predstavlja
njegovu pobjedu, već da je to samo početak općenarodnog rata svim sredstvima i na svakom
mjestu protiv agresora.“201 Koncepcija općenarodne obrane nije bila novost u obrambenom
sustavu Jugoslavije. Otpor Nijemcima, Talijanima i njihovim saveznicima tijekom Drugoga
svjetskog rata zasnivao se na vrlo sličnoj koncepciji. Kada je nakon sukoba sa Staljinom i
Informbiroom sigurnost zemlje ponovo bila ugrožena, obrana je opet planirana kao zajednička
aktivnost vojske i naroda. Eskalacijom hladnog rata, posebno događanjima na Bliskom istoku,
razmatrala se mogućnost da sistem općenarodne obrane dobije i svoju zakonsku osnovu.
Međutim, unatoč brojnim diskusijama i studijama, zakon je godinama ostao u nacrtima.202
To što ni 1968. još nije bio donesen vjerojatno nikoga ne bi posebno zabrinjavalo da se nije
dogodila intervencija na Čehoslovačku. Tek kada je obrani zemlje zaprijetila realna, a ne
teoretska opasnost, ponovno se postavilo pitanje spomenutog zakona. Na sjednicama
jugoslavenskog političkog vrha sve češće se kao glavnog krivca za nefunkcioniranje
koncepcije općenarodne obrane prozivalo upravo JNA. Osim u konkretnom slučaju sve oštrije
su bile i kritike na račun općeg položaja vojske u društvu. Jedna od njih bila je i ta da se u
vojnim krugovima počelo narod gledati kao instrument armije, a ne obrnuto, što je bilo
potpuno nespojivo s koncepcijom općenarodne obrane.203 Zbog svega navedenog model
prema kojem je cio zadatak oko organiziranja narodne obrane prepušten JNA proglašen je
„uskim i neadekvatnim“.204 Stvar je u svoje ruke potpuno preuzela Partija. Na sjednici
proširenog Biroa Predsjedništva CK SKJ-a od 27. rujna 1968. odlučeno je da se osnuje
posebna Komisija CK SKJ-a za pitanja općenarodne obrane.205 „Komisija kao organ CK
SKJ okrenuta je Savezu komunista i doprinosi da se postigne i izgradi idejno-političko
jedinstvo Saveza komunista i svih progresivnih snaga društva u izgrađivanju koncepcije
općenarodne obrane. Ona doprinosi da Savez komunista što adekvatnije ostvaruje svoju ulogu
i funkciju inicijatora i pokretačke snage društva u razrađivanju te koncepcije, u jačanju,
razvijanju i organizaciji širokog pokreta općenarodne obrane u samoupravnom društvu.“206
Zaključeno je da Komisija radi kao kolektivno tijelo, a u njezin su sastav ušli predstavnici
Saveza omladine Jugoslavije, Socijalističkog saveza, Savezne skupštine, Saveznog izvršnog
vijeća, Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, Saveza sindikata i JNA. Za predsjednika je
izabran Mitja Ribičič, ujedno član IK CK SKJ-a. Komisija je naglasila važnost republika u
izgradnji sustava općenarodne obrane „jer su nacije one koje će braniti svoj opstanak,
nezavisnost i suverenitet, ali ne same, već u socijalističkoj zajednici naroda i narodnosti
Jugoslavije“.207 Zbog toga je predloženo formiranje ovakvih komisija i po svim republikama.
Unatoč nepostojanju zakona, realna opasnost po sigurnost zemlje primorala je državni vrh da
se po hitnom postupku počnu provoditi konkretne mjere. Donesena je odluka da se u svim
jugoslavenskim općinama odmah krene s organiziranjem teritorijalnih i omladinskih jedinica
te jedinica za zaštitu radnih organizacija i ustanova.208 Uz njih, operativne zadatke dobile su
i one organizacije i udruženja (npr. vatrogasci, lovci, izviđači, radioamateri, veslači itd.) koje
su na bilo koji način mogle učinkovito pridonijeti obrani zemlje.209 Posebnu ulogu imale bi
partizanske jedinice u čiji bi sastav ušli najbolji i najodaniji ljudi, na principu kombinacije
iskusnih boraca iz Drugoga svjetskog rata i mladih ljudi. Sve ove jedinice djelovale bi u
suradnji s Armijom koja je trebala primiti prvi i glavni udar te što više usporiti brz prodor
neprijatelja.210 Postavilo se i pitanje evakuacije velikih gradova, u prvom redu Beograda.
Prema staroj koncepciji obrane, evakuacija stanovnika Beograda bila je predviđena jednim
dijelom u Vojvodinu, a drugim dijelom po ostalim krajevima Srbije. Međutim, pošto su to bili
krajevi uz mađarsku, rumunjsku i bugarsku granicu, u novonastaloj situaciji to nikako ne bi
bile sigurne zone.211 U skladu s koncepcijom općenarodne obrane zaključeno je da
evakuacije uopće ne bude. Naprotiv, u slučaju napada poduzet će se dodatno naoružavanje
gradskog stanovništva, posebno radnika, mladih pa i žena.212 Prema Titovim riječima,
gradovi bi trebali postati tvrđave, a kuće u njima bunkeri.213 Paralelno s vojnim, trebalo je
izvršiti i odgovarajuće političke pripreme. Neslaganje se pojavilo po pitanju tko će rukovoditi
obranom ako ipak dođe do okupacije. Vojni se vrh s jedne strane zalagao da komandu u tom
slučaju preuzme vojska preko vojnih okruga, tj. armijskih oblasti.214 Ovakav stav naišao je
na neodobravanje političara koji su smatrali da je time uloga Partije minorizirana. Protiv
vojne komande bio je i Tito, argumentirajući to između ostalog činjenicom da će u slučaju
prodora vojni okruzi izgubiti učinkovitost jer će se vojska morati više baviti sama sobom.
Prema Titovoj zamisli, ključnu riječ u vođenju sveopćeg narodnog otpora trebao bi imati
Savez komunista koji bi za tu svrhu formirao tzv. vojno-političke komitete. Komiteti bi na
svim nivoima (federacija, republike, općine) usko surađivali s JNA zato da bi obrana bila što
učinkovitija, ali i da bi se izbjeglo dupliciranje u poduzimanju određenih aktivnosti.215 U
trenutku neposredne opasnosti od agresije ili same agresije, vojno-politički komiteti u
republikama postaju glavni štabovi socijalističkih republika.216 Za razliku od dotadašnje
prakse, koncepcija općenarodne obrane prestala je biti samo predmet rasprava
jugoslavenskoga političkog vrha. Mnoštvo donesenih mjera i zaključaka provedeno je ovaj
put u djelo. Pokrenuto je osnivanje teritorijalnih jedinica i podjela oružja građanima.
Poduzeća su izdvajala sredstva za kupovinu oružja namijenjenog vlastitoj zaštiti. Izvršene su
pripreme eventualnog prelaska u ilegalni rad poput određivanja ratnih lokacija komiteta,
funkcioniranja televizijskog i radioprograma na ratnim lokacijama, osnivanja pokretnih
tiskara i sl.217 Zbog studentskih demonstracija održanih nekoliko mjeseci ranije, posebnu
pozornost izazvalo je ogromno zanimanje za uključivanje u omladinske jedinice.218 Radilo
se o dobrovoljnim formacijama sastavljenim od mladih ljudi koji još nisu bili vojni obveznici.
U gradovima širom Jugoslavije održavali su se seminari o pripremama stanovništva za
općenarodnu obranu kao i seminari osposobljavanja zapovjednika teritorijalnih i omladinskih
jedinica.219 Spremnost na obranu zemlje nastojale su pokazati i dokazati i brojne civilne
organizacije. Jedan u nizu primjera je akcija izviđača Hrvatske u selu Gornji Hrastovac (80
km jugoistočno od Zagreba) pod nazivom „Ništa nas ne smije iznenaditi“. Akcija je trebala
dati odgovor na pitanje do koje su mjere izviđači spremni na obranu zemlje.220 U okviru
koncepcije općenarodne obrane i Jugoslavensku narodnu armiju očekivala je nova,
redefinirana uloga. Mogućnost i kvaliteta suradnje vojske s omladinskim i TO jedinicama, ali
i cijelim („naoružanim“) narodom provjeravala se na vojnim vježbama širom zemlje.221 O
spremnosti Jugoslavije na obranu te o poduzetim vojno-političkim aktivnostima nisu
izvještavali samo domaći mediji. Strani mediji pokazali su ne samo veliko zanimanje nego i
vrlo detaljno poznavanje situacije u Jugoslaviji u svjetlu moguće sovjetske intervencije.
Američki tjednik Time u broju od 8. studenog 1968. objavio je članak pod naslovom
„Jugoslavija: U slučaju napada“. U njemu se spekulira s mogućom sovjetskom intervencijom i
mogućim jugoslavenskim odgovorom. S ovim posljednjim u vezi, autor članka piše: „Tito je
rasporedio cijelu vojsku uz gotovo 1300 kilometara granice sa susjednim zemljama,
članicama Varšavskog ugovora. U slučaju napada, zadaća bi vojske bila jednostavno usporiti
napredovanje Crvene armije za približno tri dana, a potom se povući u planine i pridružiti
vojsci od 700.000 partizana koji bi u međuvremenu dekonzervirali naoružanje i formirali
jedinice. Velik dio teškog topništva i oklopnih vozila već čeka na sigurnome, u planinama…
Postoje i već dobro uvježbani planovi za nepredviđene situacije prema kojima bi se ključni
vladini uredi, zlatne poluge i važni državni dokumenti prebacili u planine, pa bi Tito tako
zadržao funkcionalnu vladu čak i kad bi gradovi i nizine bili u sovjetskim rukama.“222 Uz
analizu obrambenih mogućnosti, strani su mediji veliku pozornost posvećivali i sagledavanju
jugoslavenske situacije u kontekstu međunarodnih odnosa. Kolike su šanse za intervenciju,
hoće li u slučaju intervencije Jugoslavija biti primorana isključivo na samostalnu obranu te
kakve će biti reakcije zapadnih zemalja, NATO pakta, ali i Nesvrstanih, bila su samo neka od
pitanja na koja nitko nije imao pouzdan odgovor. Intervencijom na Čehoslovačku prioriteti
jugoslavenske vanjske politike nisu se promijenili. Ono što se i te kako promijenilo bio je
sadržaj i intenzitet tih aktivnosti.

I prije same intervencije Jugoslaviju se na neizravan način smatralo suodgovornom za

situaciju u Čehoslovačkoj. Osudom postupka zemalja Varšavskog bloka te davanjem potpore
čehoslovačkom narodu i rukovodstvu, odnosi između Jugoslavije i država sudionica agresije
drastično su se pogoršali. Dodatni motiv zaoštravanju odnosa bile su aktivnosti četvorice
članova čehoslovačke vlade koji su se u trenutku intervencije zatekli u Jugoslaviji. Odmah po
dobivanju vijesti iz Praga potpredsjednik vlade Ota Šik, ministar vanjskih poslova Jiri Hajek,
ministar narodnoekonomskog planiranja František Vlasak te član vlade Štefan Gašparik svoj
su turistički boravak zamijenili političkim angažmanom. Već 21. kolovoza Šika i Vlasaka na
Brijunima prima Tito, nakon čega su prebačeni u Beograd, gdje im se pridružuju Gašparik i
Hajek.223 S obzirom na to da se čehoslovački političari nisu namjeravali vratiti u svoju
zemlju, jugoslavenska im je vlada osigurala smještaj i financijska sredstva potrebna za
boravak i „rad“ u Jugoslaviji.224 Njihova glavna preokupacija bilo je održavanje veze s
domovinom. U tu svrhu zatražena je pomoć u uspostavi radioveze, u izradi šifriranih
dokumenata koje bi turisti ilegalno donosili u Prag te emitiranju radijskog programa na
češkom i slovačkom jeziku.225 Potpisivanjem Moskovskog protokola (26. 8.) političke
aktivnosti četvorice čehoslovačkih rukovodilaca u Jugoslaviji prestaju, a oni se tri dana
kasnije vraćaju u Prag. Na zahtjev čehoslovačke vlade, ali ne iz do kraja jasnih razloga, u
Beogradu ostaje jedino Ota Šik.226 Odnos jugoslavenskih vlasti prema čehoslovačkim
političarima u „egzilu“ bio je prijateljski, ali velikim dijelom uvjetovan razvojem cjelokupne
situacije. Jedan od najutjecajnijih čimbenika koji je utjecao na taj odnos bile su sve brojnije i
oštrije kritike iz Moskve. U nastojanju da se njihovi postupci ne shvate kao provokacija,
jugoslavensko rukovodstvo iz dana u dan postaje sve opreznije u službenim kontaktima s
„gostima“ iz ČSSR-a. Upravo iz tog razloga njihov odlazak iz zemlje dočekan je s
olakšanjem. U zemljama koje su sudjelovale u agresiji uslijedila je oštra antijugoslavenska
kampanja. Uz kritike na račun jugoslavenskog modela socijalizma u prvi su plan izbili i neki
stari antagonizmi. Jedan od njih bio je i jugoslavensko-bugarski vezan u makedonsko pitanje.
Bugarsko negiranje makedonske nacije i s tim u vezi teritorijalne pretenzije sada su dobili i
nove konotacije.227 Upravo zbog toga, s posebnom su se pozornošću pratili razmještaj i
mobilizacija bugarske armije, ali i kretanja bugarskih turista i ostalih bugarskih građana u
Jugoslaviji.228 Na antijugoslavensku kampanju jugoslavenski mediji uzvratili su istom
mjerom. Međutim, unatoč ponekad vrlo oštroj retorici u medijima računa se vodilo da bar
službeni stavovi imaju što manje provokativan karakter. Zaoštravanje odnosa nije značilo i
prekid odnosa. Naprotiv, na Saveznom izvršnom vijeću dogovoreno je da strategija
Jugoslavije i dalje bude održavanje trgovačkih i svih drugih veza sa zemljama Varšavskog
ugovora.229 Jedina članica Varšavskog ugovora koja ne samo da nije sudjelovala u okupaciji
Čehoslovačke nego ju je otvoreno i osudila bila je Rumunjska. Zbog takvog stava sudbine
Rumunjske i Jugoslavije često su se razmatrale u istom kontekstu. Osim usuglašenih stavova
oko Čehoslovačke, Jugoslaviju i Rumunjsku povezivala je i odlučnost da svoju neovisnost, za
razliku od Čeha i Slovaka, brane po svaku cijenu. S tim u vezi 24. kolovoza 1968. održan je
sastanak Tita i rumunjskog predsjednika Ceausescua. Sastanak je održan u Vršcu, mjestu 15
km udaljenom od jugoslavensko-rumunjske granice. Jugoslavenska javnost dobila je
informaciju o sastanku, ali ne i o detaljima razgovora. O njima je Tito obavijestio politički vrh
na sjednici na Brijunima, 2. rujna. Prema Titovim riječima, Rumunje je zanimao stav
Jugoslavije u slučaju napada na Rumunjsku. Konkretnije, što će biti s rumunjsko-
jugoslavenskom granicom, hoće li je Jugoslavija zatvoriti ili omogućiti eventualnu pomoć u
oružju. Odgovoreno im je da Jugoslavija neće zatvoriti granicu, nego pomoći što više može.

Međutim, problem bi se mogao pojaviti u slučaju povlačenja rumunjskih trupa prema

jugoslavenskoj granici. U tom slučaju Jugoslavija prema međunarodnom pravu ne bi smjela
dopustiti nastavak borbe na svom teritoriju, nego bi morala razoružati rumunjske jedinice.
Razvoj situacije bio bi, naravno, potpuno drugačiji ako bi istodobno bila napadnuta i
Jugoslavija. Na kraju razgovora Ceausescu je zatražio savjet kako se postaviti u daljnjim
odnosima sa zemljama Varšavskog ugovora. Tito mu je odgovorio: „Idite ka stišavanju, jer je
važno kako će svijet gledati ako dođe do napada, da li ste vi tu doprinijeli tome ili je to čisto
jedna invazija prema vašoj zemlji, za koju vi niste dali nikakvog povoda.“230

Iako je jedno od programskih načela Pokreta nesvrstanih bila politika miroljubive

koegzistencije prema kojoj „svaki pokušaj da se narodima nametne svoj ili onaj društveni ili
politički sistem silom i izvana, neposredno ugrožava svjetski mir,“231 stavovi vezani uz
okupaciju Čehoslovačke ipak su uspjeli podijeliti Pokret. Da sve nesvrstane zemlje nisu imale
isto stajalište o vojnoj intervenciji Varšavskog pakta pokazalo se već na sjednici Vijeća
sigurnosti UN-a održanoj 23. kolovoza 1968. godine. Pri glasovanju za rezoluciju kojom bi se
osudila intervencija, Indija i Alžir bili su suzdržani.232 Prema mišljenju Državnog
sekretarijata za vanjske poslove, Nesvrstani su više nego ikad bili podijeljeni i pasivizirani.
Ponašanje u vezi s intervencijom na Čehoslovačku samo je potvrdilo ovu tezu. Uzroci takvoj
(ne)reakciji bili su različiti. S jedne strane radilo se o različitim nacionalnim interesima
zemalja kojima zbivanja u Europi nisu bila prioritet unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih
aktivnosti. S druge strane bilo je i vrlo pragmatičnih razloga pošto su neke zemlje ekonomski
i vojno ovisile o pomoći SSSR-a.233 To se prije svega odnosilo na arapske zemlje kojima je
Sovjetski Savez bio važan saveznik u ratu s Izraelom. Indiferentnost, ali i prosovjetsku
politiku potvrdio je i egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser u razgovoru s jugoslavenskim
veleposlanikom u Kairu Danilom Lekićem. Na pitanje o mišljenju u vezi sa situacijom u
Čehoslovačkoj, Naser je odgovorio: „Jedini problem za mene je okupacija dijela moje zemlje.
Ništa na svijetu drugo za nas ne postoji sada osim toga.“234 Iako je nekoliko mjeseci ranije,
prilikom boravka na Brijunima, egipatski predsjednik pozitivnim ocijenio pripreme za
sazivanjem nove konferencije, sada se o toj temi izrazio negativno, istaknuvši da bi ona
izazvala oštro razmimoilaženje među članicama Pokreta. Svoje razloge protiv održavanja
konferencije Naser je zaključio retoričkim pitanjem: „Proameričke zemlje odmah bi
pokrenule pitanje ČSSR. Zar bismo smjeli dozvoliti da konferencija zauzme antisovjetski
stav?“235 Iako svjestan karaktera egipatsko-sovjetskih odnosa, Tito je ipak ostao razočaran
izostankom potpore od čovjeka s kojim je, vodeći se istim, miroljubivim načelima, stvarao
Pokret nesvrstanih.236 Malo veće zanimanje za situaciju u Europi iskazala je indijska
premijerka Indira Gandhi. Uoči zasjedanja UN-a s njom je u New Yorku razgovarao Marko
Nikezić. Govoreći o Jugoslaviji premijerka se složila s Nikezićevom ocjenom da bi Rusi
mogli krenuti protiv Jugoslavije samo u dva slučaja, ako se odluče na rat sa Zapadom ili ako
ocjene da Zapad ne bi poduzeo ništa u slučaju vojne akcije protiv Jugoslavije.237 Indira
Gandhi se složila i s ocjenom da bi napad na Jugoslaviju značio ujedno izolaciju južnoga krila
NATO-a te da bi izbijanje SSSR-a na Jadran i Sredozemlje prisililo Zapad da formira svoju
prvu obrambenu crtu na teritoriju Italije. Sa svim u vezi sagledana je i situacija na Bliskom
istoku. Prema mišljenju Indire Gandhi, nakon krize u Čehoslovačkoj, a posebno u slučaju
pritiska SSSR-a na Sredozemlje, napredak po pitanju mira na Bliskom istoku bit će još teže
postići. 238 Unatoč iskazanom zanimanju za situaciju u Čehoslovačkoj i Jugoslaviji te svijesti
o mogućim posljedicama po svjetsku sigurnost, od premijerke Indije nije se mogla čuti i
otvorena kritika politike SSSR-a. Jedan od rijetkih lidera Nesvrstanih koji je dao nedvojbenu
potporu Čehoslovačkoj i Jugoslaviji te istodobno javno osudio sovjetsku agresiju bio je
etiopski car Haile Selassie. Njegov konkretan prijedlog bilo je održavanje konferencije ne
samo nesvrstanih zemalja s jednom točkom dnevnog reda – osuda agresije, potpora
Čehoslovačkoj i daljnje mjere za očuvanje mira.239 Prema carevu mišljenju, najbolje mjesto
za održavanje konferencije bio bi Beograd. Zbog jugoslavenskog stava da se nastoji izbjeći
svaka moguća provokacija SSSR-a, održavanje ove konferencije ipak se nije dogodilo.
Unatoč tome car je ipak posjetio Jugoslaviju kao gost Josipa Broza Tita na Brijunima od 23.
do 26. rujna 1968. Jugoslavenski mediji svakodnevno su izvještavali o razgovorima dvojice
državnika i njihovu zajedničkom stavu da se problemi u svijetu moraju rješavati isključivo
mirnim putem.240 Iako su se u zajedničkom priopćenju za javnost obojica založili za daljnje
jačanje Pokreta nesvrstanih, u razgovoru koji su vodili u četiri oka Tito i Haile Selassie složili
su se da s održavanjem konferencije ipak treba malo pričekati.241 Pokret nesvrstanih bio je u
krizi i prije intervencije na ČSSR. Razjedinjenost unutar Pokreta uvjetovana je različitim
čimbenicima od kojih je jedan bio upravo odnos sa SSSR-om.242 U takvoj, višestruko
kompleksnoj situaciji, jedino što je Jugoslavija mogla realno očekivati od Nesvrstanih bila je
moralna potpora. Stvarnu pomoć, ekonomsku, vojnu, pa i političku, Jugoslavija je ovaj put
puno više očekivala sa Zapada.

Mogućnost da neovisnost zemlje bude ugrožena s Istoka iznenadila je jugoslavenski državni

vrh. Međutim, prema izjavama koje su se mogle čuti prvih dana nakon intervencije, gotovo
otvorena opasnost s Istoka još uvijek nije isključivala i Zapad kao mogućeg agresora.243
Naprotiv, od zapadnih zemalja očekivalo se da će iskoristiti situaciju za svoju propagandu, a
spominjala se čak i varijanta podjele Jugoslavije.244 Tito je posebno naglasio propagandne i
obavještajne aktivnosti Talijana: „Da li znate da talijanska služba neprekidno radi u Istri i da
su nagovijestili da će Jugoslavija uskoro doći u takvu gužvu da će im se pružiti mogućnost da
na blic okupiraju čitavu ovu regiju i da zauzmu sve. Dolaze u civilu talijanski oficiri koji
špijuniraju, potkupljuju ljude, daju dodatne penzije činovnicima i učiteljima koji su živjeli
pod Italijom itd.“245 S vremenom je ipak postalo jasno da Zapad ne samo da nema namjeru
iskoristiti situaciju nego da može postati možda najvažniji čimbenik unutarnje i vanjske
stabilnosti Jugoslavije. Uslijedila je vrlo živa diplomatska aktivnost prema zapadnim
zemljama s posebnim naglaskom na suradnju s njihovim komunističkim, socijalističkim i
socijaldemokratskim partijama. Prije svega, trebalo je riješiti problem zapadnih susjeda koji bi
se u slučaju intervencije od potencijalnih agresora pretvorili u moguće zaleđe. Početkom rujna
1968., dakle svega nekoliko dana nakon intervencije na Čehoslovačku, ali i svega nekoliko
dana nakon izjava o talijanskim provokacijama, talijanski ministar vanjskih poslova Giuseppe
Medici primio je u svom uredu jugoslavenskog veleposlanika u Rimu. Tom prilikom mu je
prenio stav talijanske vlade da Jugoslavija može slobodno premjestiti svoje vojne jedinice
razmještene uz talijansku granicu i okrenuti ih prema istoku, bez straha od eventualne
opasnosti iz smjera Italije.246 Ovaj čin koji su Talijani samoinicijativno poduzeli srdačno je
pozdravljen u Jugoslaviji. Koristeći svaku pomoć sa Zapada u svrhu svojevrsnog pritiska na
SSSR, jugoslavenski državni vrh odlučio je o ovom potezu obavijestiti i medije.247
Dobrosusjedski odnosi nastavljeni su i tamo gdje je Jugoslaviji u tom trenutku bilo
najpotrebnije – na polju gospodarske suradnje. Iako na prvi pogled može izgledati da su od
napretka ovih odnosa jedinu korist imali Jugoslaveni, stvari nisu bile tako jednostavne. Italija
je i te kako bila zabrinuta mogućom intervencijom Varšavskog pakta na Jugoslaviju.
Okupacijom Jugoslavije i dolaskom sovjetskih vojnika, brodova i podmornica na Jadran, u
znatnoj mjeri bila bi ugrožena i sigurnost Italije. U sličnoj uzročno-posljedičnoj vezi nalazile
su se i Jugoslavija i Austrija. Međutim, za razliku od Italije, Austrija je bila u znatno
nepovoljnijem položaju. Kao prvo, Austrija unatoč tome što je bila demokratska,
kapitalistička država, orijentirana prema Zapadu, nije pripadala ni jednom bloku. To je
između ostalog značilo da je u slučaju agresije nitko nije imao obvezu braniti. Ono što je bilo
još bitnije, o ugroženosti austrijske neovisnosti postojale su konkretne indicije. Prema
analizama stručnjaka u Washingtonu, austrijski teritorij smatrao se jednim od mogućih
pravaca kojim bi se Sovjeti služili u slučaju napada na Jugoslaviju.248 Jedan od mogućih
scenarija uključivao je ne samo prolazak nego i okupaciju Austrije od zemalja Varšavskog
ugovora. I dok je Zapad tražio načine kako postupiti u slučaju povrede austrijskog državnog
ugovora, austrijski predsjednik Franz Jonas došao je u posjet svom jugoslavenskom
kolegi.249 Od 30. rujna do 5. listopada 1968. Jonas je obišao Beograd, Zagreb, Ljubljanu,
Dubrovnik i Brijune. Tijekom svakodnevnih razgovora predsjednici su isticali odlične
dobrosusjedske odnose, posebno na području ekonomije. Po njihovu mišljenju, Austrija i
Jugoslavija mogle su poslužiti kao primjer ostalim zemljama u svijetu da razlike u društvenim
i gospodarskim sistemima ne moraju predstavljati prepreku svestranoj suradnji.250 Osim
bilateralnih odnosa, Tito i Jonas (kao i njihovi ministri vanjskih poslova) razgovarali su i o
aktualnim problemima u svijetu poput Vijetnamskog rata, sukoba na Bliskom istoku, ali i
krize u Čehoslovačkoj. Da se o prva dva problema, za razliku od čehoslovačkog slučaja,
govorilo puno otvorenije i konkretnije, govori primjer sa završne konferencije za tisak.
Dopisnik bečkog lista Die Presse zamolio je jugoslavenskog predsjednika da prokomentira
situaciju u Čehoslovačkoj, na što mu je Tito odgovorio da je to „škakljivo pitanje“. Dopisnik
je ustrajao na odgovoru dodavši da novinari moraju postavljati i indiskretna pitanja. Tito je
nato samo kratko odvratio: „Znam. Vi imate pravo da pitate, a moje je pravo da ne
odgovorim.“251 Uz Italiju i Austriju jedina kapitalistička zemlja koja je graničila s
Jugoslavijom bila je Grčka. Unatoč problemima nakon Drugoga svjetskog rata i uloge koju je
Jugoslavija igrala u grčkom građanskom ratu, odnosi između dviju država s vremenom su
postali više nego korektni.252 Kao jedan od razloga poboljšanju odnosa smatrao se upravo
strah od moguće sovjetske ekspanzije na Balkanski poluotok i Sredozemlje. U nastojanju da
do toga ne dođe, Jugoslaviji i Grčkoj pridružila se i Turska. Između ovih triju država sklopljen
je 1954. Ugovor o savezu, političkoj suradnji i uzajamnoj pomoći, kolokvijalno poznatiji kao
Balkanski pakt.253 Na Pakt bi se možda gledalo kao i na niz sličnih regionalnih saveza da se
nije radilo o dvjema kapitalističkim zemljama koje su istodobno bile i članice NATO saveza i
jednoj socijalističkoj koja je preuzimala ulogu predvodnice antiblokovske politike u svijetu.
Sklapanje ovog saveza dočekano je sa sumnjičavošću i na Istoku i na Zapadu. Za SSSR,
ulazak Jugoslavije u Balkanski pakt značio je približavanje NATO savezu, dok se u nekim
zapadnim krugovima strahovalo da bi približavanje jedne socijalističke zemlje ugrozilo
kohezijsku snagu Atlantskog saveza. Nakon Staljinove smrti i ponovnog jugoslavensko-
sovjetskog približavanja te posebno nakon tursko-grčkog sukoba oko Cipra, Balkanski pakt je
počeo gubiti smisao zbog kojeg je nastao. Unatoč tome što Pakt nikad nije službeno raskinut,
sve tri države su ga ubrzo počele smatrati potpuno irelevantnim. U raspravama koje je
jugoslavenski državni vrh vodio nakon okupacije Čehoslovačke, ni u kojoj varijanti
jugoslavenske obrambene strategije nije se spominjao Balkanski pakt. O (ne)ozbiljnosti s
kojom se pristupalo pitanju Balkanskog pakta možda najbolje govori ovaj primjer. Američki
veleposlanik u Beogradu izvijestio je Washington o razgovoru s neimenovanim
jugoslavenskim „izvorom“ koji mu je tom prilikom prepričao svoj boravak na Brijunima 8. −
9. rujna 1968. Tijekom ručka sa šefom Titova kabineta Vladom Popovićem „izvor“ je
prisutnost velikog broja generala JNA kroz šalu prokomentirao upitom je li to na vidiku
sastanak NATO-a. Popović je nato, također u šali dodao da se ne radi o NATO savezu, nego
sastanku Balkanskog pakta. „Izvor“ je razgovor zaključio mišljenjem kako je siguran da
jugoslavenski generali ne bi uprljali svoje čiste uniforme zbog Pakta, čime je izazvao
Popovićev smijeh.254 Iako je Balkanski pakt bio trilateralni sporazum, situacija u kojoj se
našla Jugoslavija ipak je izazvala reakciju zemalja članica NATO saveza. Jedan od glavnih
razloga tome bio je članak 2. Ugovora, koji glasi: „Strane ugovornice suglasile su se da će
svaku oružanu agresiju protiv jedne ili više od njih na ma kom dijelu njihove teritorije
smatrati kao agresiju protiv svih strana ugovornica, koje će prema tome… pružiti pomoć…
podrazumijevajući tu i upotrebu vojne sile“.255 Imajući u vidu da su Grčka i Turska slična
jamstva dobile i dale i u okviru NATO-a, postavljalo se pitanje mogućeg širenja oružanog suk
oba u slučaju da Jugoslavija bude napadnuta, a druge dvije potpisnice joj pruže pomoć. Da bi
se izbjegle bilo kakve nedoumice, pomoćnik američkog državnog tajnika za europske poslove
John Leddy tražio je da cijeli slučaj istraže pravni stručnjaci State Departmenta.256 Nakon
provedene analize Ugovora zaključak je bio da Grčka i Turska nisu bile obvezne vojno se
uključiti u obranu Jugoslavije. Njihova obveza bila je pružiti takvu vrstu pomoći koja bi se
smatrala najkorisnijom u tom trenutku. Što se tiče angažmana ostalih članica NATO-a,
zaključeno je da se njihova obveza prema Grčkoj i Turskoj odnosi samo u slučaju napada na
njihove jedinice na vlastitom teritoriju. U slučaju da su grčke ili turske jedinice napadnute na
teritoriju Jugoslavije, NATO nije imao obvezu pružiti im pomoć.257 Bez obzira na pravna
tumačenja odredbi Balkanskog pakta, grčka je vlada pohvalila jugoslavensko držanje uoči i
nakon intervencije na Čehoslovačku. Rast simpatija prema Jugoslaviji, kako piše povjesničar
Ristović, osjećao se u grčkim političkim i vojnim krugovima.258 Na jednoj sjednici
partijskog vrha jugoslavenski ministar vanjskih poslova, govoreći o situaciji u Europi nakon
intervencije na Čehoslovačku, između ostalog je rekao: „Zapadna Europa se pokazala dosta
uznemirena, osim Engleske koja se boji u ovom trenutku i svoje sjene, umiruje i nas i
Rumunje i sve drugo.“259 Uvidom u dokumente britanskog ministarstva vanjskih poslova i
ministarstva obrane vidljivo je da su Britanci s velikim zanimanjem pratili razvoj situacije. S
obzirom na ministrovu izjavu, možda bi preciznija konstatacija bila da su moguće posljedice
daljnjih sovjetskih pokreta izazivale kod Britanaca pojačan oprez, a ne strah. U svakom
slučaju, napad na Jugoslaviju predstavljao je za Veliku Britaniju puno osjetljiviji i
dalekosežniji strateški problem od napada na Čehoslovačku i eventualno Rumunjsku. Prema
godišnjem izvještaju sastavljenom u veleposlanstvu Velike Britanije u Beogradu, 1968. je, što
se tiče britansko-jugoslavenskih odnosa, bila dobra godina.260 Tijekom godine Jugoslaviju su
posjetili visoki predstavnici britanskog političkog života, poput ministra vanjskih poslova,
ministra obrazovanja, ministra trgovine i glasnogovornika britanskog parlamenta. Potpisani su
sporazumi o suradnji na području kulture i tehnologije. S tim u vezi, u Zagrebu, Beogradu i
Ljubljani održani su British Engineering Days, a Royal Court Theatre i National Theatre
izveli su nekoliko predstava.261 U lipnju je potpisan već spomenuti sporazum o kreditu za
modernizaciju jugoslavenske industrije u iznosu od 10 milijuna funti, kao i sporazum o
izgradnji talionice cinka u Titovom Velesu u vrijednosti otprilike 6 milijuna funti. Napredak
se osjećao i na području jugoslavenskog izvoza u Veliku Britaniju koji je tijekom 1968.
iznosio 23,3 milijuna funti u odnosu na 15,7 milijuna u 1967. godini.262 Uz nastavak
redovitih aktivnosti na unapređenju bilateralnih odnosa, događaji vezani uz Čehoslovačku
nametnuli su britanskoj politici i neka nova pitanja. Prvo, vrlo konkretno pitanje na koje
Britanci nisu imali i konkretan odgovor uslijedilo je svega nekoliko dana nakon intervencije
na Čehoslovačku. Britanski ministar vanjskih poslova Michael Stewart primio je 27. kolovoza
u svom uredu Ivu Sarajčića, jugoslavenskog veleposlanika u Londonu. U razgovoru o
aktualnoj situaciji Sarajčić je upitao Stewarta kakav bi bio stav britanske vlade u slučaju
agresije na Jugoslaviju. Umjesto preciznog odgovora ministar je izrazio mišljenje da će
NATO morati definirati svoju politiku u slučaju napada SSSR-a na neku izvanblokovsku
zemlju.263 Dan poslije, 28. kolovoza, Sarajčić je razgovarao i s Georgom Brownom, bivšim
ministrom vanjskih poslova Velike Britanije, koji se pokazao puno konkretnijim i otvorenijim
sugovornikom. I on je potvrdio da Zapad ne bi mogao ništa učiniti u slučaju napada na
Rumunjsku. Međutim, jugoslavensku situaciju Brown je usporedio s austrijskom i rekao: „U
slučaju Jugoslavije mi bi na prijetnju silom odgovorili na isti način, tj. prijetnjom silom.“264
Sarajčić je iz razgovora pretpostavio da su Brownove izjave usuglašene s nekim u vladi, tj. da
predstavljaju svojevrstan neslužbeni stav britanske vlade.265 Uvidjevši da se situacija ne
smiruje, nego naprotiv mogućnost sovjetskog napada na Jugoslaviju postaje sve ozbiljnija, 6.
rujna održan je sastanak britanskog premijera s ministrima vanjskih poslova i obrane. Kao
središnje pitanje nametnula se uloga NATO-a u slučaju napada SSSR-a na jednu neutralnu
zemlju, poput Jugoslavije. Ministar obrane je u nereagiranju na napad na Jugoslaviju vidio
između ostalog ohrabrivanje Sovjeta na daljnje slične intervencije npr. na Finsku, Švedsku,
Iran pa čak i Grčku i Tursku. Uzevši u obzir sve posljedice moguće okupacije Jugoslavije,
trojica najviših britanskih političara složili su se da NATO mora postići takav dogovor iz
kojeg će Sovjetima biti jasno da bi napad na Jugoslaviju značio isto što i napad na bilo koju
drugu članicu Atlantskog saveza.266 Iako su britanski vojni stručnjaci smatrali da se Sovjeti
više igraju živcima Rumunja i Jugoslavena nego što stvarno razmišljaju o vojnoj agresiji, za
svaki slučaj napravljena je i pro cjena mogućeg napada na Jugoslaviju. Prema njoj uspješan bi
se napad temeljio na tri glavna uvjeta: iznenađenje, brzo zauzimanje Beograda i zatvaranje
jugoslavenskih granica.267 Okupaciju bi, prema britanskim procjenama, trebalo izvršiti 30
divizija i 4 padobransko-desantne pukovnije Varšavskog pakta kojima bi za okupljanje na
polaznim točkama trebalo oko 15 dana.268 U svjetlu najnovijih događanja ministar obrane
predložio je da se preispitaju svi mogući oblici vojne suradnje s Jugoslavijom, prije svega
ugovori o prodaji britanskog naoružanja.269 Pošto su opasnost od agresije, a samim time i
potreba za vojnom pomoći još uvijek bile hipotetskog karaktera, ministarstvo obrane smatralo
je da u suradnji s NATO partnerima treba poduzimati niz aktivnosti kako do agresije ne bi ni
došlo. S druge strane, moralnu, ali i materijalnu pomoć Jugoslaviji britanska je vlada odlučila
pružiti i nastavkom bilateralne suradnje. To se prije svega odnosilo na dobre ekonomske i
političke odnose. Jedan od poteza bio je i nastavak uzajamnih posjeta jugoslavenskih i
britanskih političkih dužnosnika i delegacija.270 Dobri odnosi sa zapadnoeuropskim
zemljama, ponekad i samo na deklarativnoj razini, bili su od velikog značenja za Jugoslaviju.
Međutim, unatoč svemu, u Hladnom ratu su postojale samo dvije supersile. U slučaju
ugroženosti od jedne pravu pomoć mogla je pružiti samo ona druga. Imajući to u vidu,
Jugoslavija je težište diplomatskih aktivnosti usmjerila prema SAD-u. S druge strane, iako se
radilo o maloj zemlji, koja ni vojno ni politički nije bila američka saveznica, činjenica da bi
SSSR njezinom okupacijom poremetio ravnotežu snaga bila je dovoljna da SAD ne ostane po
strani. Nepovjerenje prisutno kod jugoslavenskih političara prema zapadnim zemljama nakon
intervencije na Čehoslovačku odnosilo se velikim dijelom i na SAD. Za razliku od Italije, od
koje se „očekivala“ neposredna opasnost, SAD se sumnjičilo za vjerojatni prešutni dogovor sa
SSSR-om o nemiješanju u unutarnje stvari Varšavskog pakta. Da se ne radi o ispravnom
razmišljanju, Tita je osobno pokušao uvjeriti američki veleposlanik u Beogradu u razgovoru
vođenom samo dva dana nakon intervencije. Po riječima veleposlanika Elbricka, stav SAD-a
po tom pitanju je jasan: invazija se smatra nezakonitom i predstavlja kršenje Povelje UN-
a.271 Nepostojanje bilo kakvog dogovora naglasio je i američki državni tajnik Dean Rusk
prilikom razgovora s jugoslavenskim veleposlanikom u Washingtonu nekoliko dana kasnije.
Pokazujući na karti, Rusk je istaknuo da su Amerikanci znali za koncentraciju vojnih jedinica
na granici s Čehoslovačkom, ali ne i za namjeru da se intervenira.272 Intervenciju na
Čehoslovačku, a posebno mogućnost novih intervencija u Europi, javno je osudio i američki
predsjednik Lyndon Johnson. U svom govoru u San Antoniju 30. kolovoza Johnson je
naglasio da SAD neće tolerirati daljnje agresije, s vrlo jasnim upozorenjem „kako nitko ne
smije pustiti s lanca pse rata“.273 Intervencija Varšavskog pakta u znatnoj je mjeri
promijenila strateške ciljeve američke politike. U vojno-sigurnosnom smislu fokus SAD-a
nije bio na Europi, nego na Bliskom istoku i posebno Vijetnamu. U skladu s takvom
strategijom, Washington je čak započeo s procesom reduciranja američkih trupa stacioniranih
u SR Njemačkoj. Bilo je to i razdoblje intenzivnih sovjetsko-američkih pregovora o
ograničenju nuklearnog naoružanja. Detant se osjetio i u politici NATO saveza koji je na
svom zasjedanju u Reykjaviku krajem lipnja 1968. donio rezoluciju naslovljenu Obostrano i
uravnoteženo smanjenje vojne sile.274 Međutim, intervencija i promijenjena vojna situacija u
Europi zaustavili su sve ove procese. Pregovori sa SSSR-om su odgođeni, a umjesto redukcije
uslijedili su razgovori o redefiniciji uloge NATO saveza u obrambenom sustavu Europe. Na
pitanje što će biti s povlačenjem američkih trupa iz Europe, odgovor je dao general Willer, šef
zajedničkog stožera svih rodova američke vojske: „Sovjetska invazija Čehoslovačke suštinski
je razlog da snage SAD ostanu u Europi.“275 Dok je intervencija na Čehoslovačku ocijenjena
opasnim činom po sigurnost u regiji, intervencija na Jugoslaviju imala bi, po mišljenju
Amerikanaca, puno veće posljedice. Okupacija Jugoslavije i izlazak SSSR-a na Jadransko
more poremetili bi ravnotežu snaga na Mediteranu i ugrozili južno i jugoistočno krilo NATO
saveza. Osim spremnosti da vlastitim snagama zaštiti svoje interese, SAD su odlučile
poduzeti sve aktivnosti kako se događaji ne bi razvijali u neželjenom smjeru. U tom smislu
posebno značajnim procijenjeno je pružanje vojne, ekonomske i političke pomoći Jugoslaviji.
Cijela kampanja odvijala bi se u dvije faze: upozoravanje Sovjeta da do intervencije ne dođe i
moguće aktivnosti ako do intervencije ipak dođe. U prvoj fazi diplomatskim je aktivnostima
bilo nužno Sovjete upozoriti da bi napad na Jugoslaviju mogao rezultirati daljnjim
zaoštravanjem američko-sovjetskih odnosa pa čak i mogućnošću izbijanja nuklearnog
rata.276 U slučaju da do intervencije ipak dođe, svjesni jugoslavenskog potencijala u
gerilskom ratovanju, SAD i NATO partneri glavninu pomoći prilagodili bi upravo tome.277
U tu svrhu izrađen je i akcijski plan („Pomoć Jugoslaviji u slučaju sovjetskih vojnih
pritisaka“) kojim bi se olakšalo poduzimanje potrebnih mjera.278 Gledajući s jugoslavenskog
aspekta, prijetnja mogućom agresijom nije bila samo vojno-sigurnosni problem. Kako je s
vremenom opasnost od intervencije slabjela, kao glavni problem nametnula se ekonomska
situacija u državi. Već prisutni problemi vezani uz provođenje gospodarske reforme, uz nove
nastale smanjenim intenzitetom poslovanja s istočnim zemljama te povećanjem izdataka za
obranu, ugrožavali su stabilnost zemlje. Zbog toga su se u razgovorima s američkim
dužnosnicima kao prioritetne isticale mjere ekonomske pomoći. Upravo s takvom misijom u
Washington je krajem rujna 1968. otputovao potpredsjednik jugoslavenske vlade Kiro
Gligorov. Službeni razlog njegova posjeta bili su sastanci u Svjetskoj banci i Međunarodnom
monetarnom fondu. Međutim, glavni cilj posjeta bio je razgovor sa što višim predstavnicima
američkih vlasti.279 U tjedan dana Gligorov se susreo s brojnim dužnosnicima, a vrhunac
boravka bio je susret s američkim predsjednikom Johnsonom. Tijekom svih razgovora
Gligorov je isticao potrebu Jugoslavije za američkom ekonomskom pomoći kako bi se
prevladale teškoće u kojima se zemlja našla između ostalog i zbog prijetnje sovjetskom
intervencijom. Prema Gligorovljevu mišljenju, najbolji način da se SSSR obeshrabri u
daljnjim ekspanzionističkim namjerama bila bi pomoć malim zemljama da ekonomski
napreduju.280 Neka od razmatranih pitanja bila su mogućnost reprogramiranja
jugoslavenskoga duga SAD-u (i zapadnoeuropskim zemljama), mogućnost novih kreditnih
linija, ali i moguća američka ulaganja u Jugoslaviju.281 Tijekom razgovora s američkim
predsjednikom naglašeno je kontinuirano zanimanje SAD-a za očuvanjem jugoslavenske
neovisnosti i prije događanja u Čehoslovačkoj. Jedan od načina iskazivanja tog zanimanja bilo
je i više od 2,5 milijarda dolara ekonomske i vojne pomoći koju su SAD pružile Jugoslaviji od
1945. godine.282 Johnson je na kraju razgovora naglasio da će mu biti drago da u narednim
mjesecima predsjednik Tito sugerira američkoj strani što bi bilo najbolje reći ili učiniti kako
bi se situacija u Istočnoj Europi smirila.283 Interes za očuvanjem jugoslavenske neovisnosti i
ekonomskog razvoja predsjednik Johnson je nakon susreta s jugoslavenskim dužnosnikom
izrazio i javno u izjavi objavljenoj u The New York Timesu, 18. listopada 1968.284 Sredinom
listopada (17. − 18. 10.) u „uzvratni“ posjet Jugoslaviji došao je američki podtajnik Nicholas
Katzenbach. Jugoslavenski predsjednik tom je prilikom ponovio zainteresiranost za
proširivanjem ekonomskih odnosa s SAD-om i zapadnoeuropskim zemljama, naglasivši da je
to najbolja pomoć koja Jugoslaviji u tom trenutku treba.285 Za razliku od Gligorovljeva
posjeta Washingtonu, Katzenbachov posjet Beogradu izazvao je veliku pozornost
jugoslavenskih medija.286 Ono što je još zanimljivije od količine jest sadržaj informacija o
oba događaja. Čitatelj jugoslavenskih novina osim općepoznatih fraza nije mogao čuti ništa
konkretno o sadržaju razgovora. To se posebno odnosi na jugoslavenske zahtjeve za
ekonomskom pomoći. S druge strane, Katzenbachov dolazak prikazan je gotovo kao izraz
američke zahvalnosti Jugoslaviji u sprječavanju razaranja južnoga krila NATO saveza.287 U
svom izvještaju za Washington odmah po obavljenom razgovoru s Titom i sam Katzenbach se
osvrće na način novinskog izvještavanja: „Jugoslaveni posve prirodno nastoje izdramatizirati
važnost posjeta, ne govoreći pritom ništa određeno u vezi s njegovim značenjem.“288
Početkom 1969. američki veleposlanik u Beogradu napravio je izvješće o američko-
jugoslavenskim odnosima u proteklom razdoblju te prijedlog daljnjih američkih
aktivnosti.289 Prema njegovu mišljenju, tri glav na cilja američke politike u odnosu prema
Jugoslaviji trebali bi biti podržavanje neovisnosti, otvorenosti Zapadu i ekonomske reforme.
Ovaj posljednji cilj Elbrick smatra ključnim iz više razl oga. Kontinuirani napredak u
provođenju privredne reforme od temeljne je važnosti za očuvanje jugoslavenske neovisnosti,
vanjskopolitičke orijentacije, ali i unutarnjopolitičkog razvoja. Osim toga, uspjeh
jugoslavenskih reformi imao bi velikog utjecaja i na ostale komunističke zemlje u Europi.

Intervencija na Čehoslovačku 1968., sa svim (mogućim) posljedicama, pokazala se jednim od

ključnih događaja hladnoratovskog razdoblja. Strah od mogućeg širenja rata ugrozio je i
usporio proces detanta te fokus sigurnosno-političkih aktivnosti na trenutak prebacio s Azije
na Europu. Iako je u početku sve vodilo tome da je i pozicija Jugoslavije spomenutom
intervencijom također ugrožena, vrijeme će pokazati da je ova „maverick communist
country“291 iz cijele situacije izvukla više koristi nego štete.
KURLANSKY

7. POGLAVLJE – POLJSKI KATEGORIČKI IMPERATIV

Gross: Bože presveti! Nije vam zlo od sebe samih? Ballas: Je li nam zlo od sebe samih,
gospodine P.? (Pillar odmahuje glavom.) Naravno da nije. Kad je u pitanju Čovjekova
dobrobit, nije nam zlo ni od čega. - Vaclav Havel: Memorandum, premijemo izveden u SAD-
u 1968. Osmog ožujka nekoliko stotina studenata Varšavskog sveučilišta, skupina toliko
malena da bi stala i u jednu od predavaonica, došla je pred rektorov ured, tražeći da ih primi i
vičući: »Nema studiranja bez slobode!«. Nakon toga nastavili su marširati sveučilišnim
kompleksom, iza velikih željeznih vrata. Na američkim sveučilištima 1968. godine to bi bio
tek beznačajan incident, budući da su ondje prosvjedovale tisuće studenata, zauzimajući
zgrade, izazivajući prekide nastave... no u Poljskoj se dotada nije događalo ništa slično.
Radnička milicija, obučena da suzbija svaki pokušaj »kontrarevolucije«, stigla je kamionima,
njih oko pet stotina, u civilnoj odjeći, ali s crveno-bijelim trakama, bojama poljske zastave, na
ruci. Rekli su da žele razgovarati sa studentima, no nakon kratkotrajnog razgovora izvadili su
palice i, u nazočnosti dvije stotine policajaca, stali hvatati studente širom kompleksa, mlateći
ih dok je policija privodila one koji bi pokušali pobjeći. Studente su šokirali brutalnost i ničim
izazvan napad na sveučilišni kompleks, stoje izvršio nasilje nad tradicijom. Nakon godina
tijekom kojih su povremeni disidentski potezi, pod vodstvom Jaceka Kuroria i Karo-la
Modzelewskog uspijevali privući tek šačicu drugih disidenata, vladini okrutni postupci
stvorili su pravi pokret. Sutradan je dvadeset tisuća stu- 140 1968.: Godina koja je uzdrmala
svijet denata prosvjedujući prošlo kroz središte Varšave. I'njih su palicama napali policajci u
civilu. Među uhićenima bili su Kuron, Modzelewski i njihov mladi štićenik Adam Michnik.
Taj novi i dotad neviđeni pokret činili su mladi poljski komunisti, djeca poljske elite. Troje od
njih bili su djeca vladinih ministara. Mnogima su roditelji bili važni partijski dužnosnici. Sve
dotada, idealistički nastrojeni mladi Poljaci, iako se nisu u svemu slagali s roditeljima, i dalje
su pristupali Komunističkoj partiji ne bi lije izmijenili, ne bi lije prisilili na razvoj. Sad su
počeli uviđati da je riječ o okrutnome sustavu koji je pripravan upotrijebiti i silu radi
protivljenja svim oblicima promjena. Predratnu generaciju poljskih komunista obilježila je
ciničnost s kakvom se poslijeratna generacija, odrasla u miru i sigurnosti, upoznala tek 1968.
godne. Konstantv Gebert, kojemujebilo tek petnaest godina, pro-svjednicima se pridružio
1968. Njegov otac, koji je prije rata organizirao djelovanje komunista u SAD-u, a nakon rata
se vratio u Poljsku radi izgradnje nove komunističke države, služeći joj na diplomatskoj
funkciji, bio je strog i nesmiljen komunist staroga kova koji je dobro znao što su prosvjedi i
uhićenja. Mladi Konstantv nekako je mislio da će se otac ponositi svojim sinom koji poput
pravog i dobrog komunista demonstrira na ulicama. No njegovje otac na to drukčije gledao.
»Otac me osuđivao i govorio da sam histerični klinac koji se upliće u politiku, što me užasno
razočaralo... odgojen sam u komunističkome mentalitetu. A sad sam se našao na
demonstracijama na kojima smo klicali socijalizmu, slobodi i neovisnosti. Meni se činilo daje
to super. Pridružio sam se prosvjedima. Sukobili smo se s policijom i sve to. Kući sam došao
tri sata kasnije nego što sam trebao. 'Tata, borili smo se protiv policije! Borili smo se za
neovisnost!' Očekivao sam da će u to ime otvoriti bocu votke i da ćemo se lijepo zabaviti.
Umjesto toga, na tri dana zabranili su mi sve izlaske iz stana. Upravo tako postupio bih i ja da
se to dogodilo mojem djetetu. Kad ti je petnaest godina, nemaš što raditi na ulicama. Ali
kakvo je to bilo razočarenje. Mislio sam da ću postati jedan od njih... Da ću biti među pravim
dečkima. Kao tata.«155 Mladi su Poljaci vrlo brzo spoznali da je prosvjedovanje na ulicama
opasno i da će u takvim prilikama uvijek biti i nasilja. No to ih nije za- Konstanty Gebert, u
razgovoru u srpnju 1992.strašilo, nego ih je na ulice dovelo u još većem broju. Već sutradan
studenti su se okupili radi prosvjeda protiv uhićenja, upada na sveučilište i skidanja s
repertoara predstave Dušni dan. Studenti s Visoke tehničke škole izišli su na ulice, kličući
Čehoslovačkoj, osuđujući ministra unutarnjih poslova Moczara i njegov »Gestapo«, te
bacajući kamenje na policiju, koja je uzvratila suzavcem. Prometna policija potpuno je
zatvorila cijelo područje, a kamionima su dovezeni i policajci u civilu. Iskakali su s vozila i
ponovno počeli tući palicama. Policajci u civilu tukli su i druge studente, koji su u malenoj
skupini prosvjedovali uz kompleks Varšavskog sveučilišta, ispred crkve u kojoj je pokopano
srce skladatelja Frederica Chopina. Jedanaestog ožujka tisuće studenata izišle su u središte
Varšave i okupile se pred sivim, totalitarnim secesijskim pročeljem sjedišta Komunističke
partije Poljske. Ondje se, praćena pogledima partijskih dužnosnika s balkona na petome katu,
ponovno pojavila policija, debelim palicama nesmiljeno udarajući po mladim glavama,
obarajući mladež na tlo, mlateći ih do krvi i odvlačeći ih u pritvor. Neki su uzvraćali, bacajući
na policiju kamenje i komade žbuke i opeka. Borba je potrajala dva sata. Tih nekoliko tisuća
prosvjednika bilo je malo u odnosu na sudionike demonstracija u Berlinu, Rimu i drugim
gradovima na Zapadu koji su prosvjedovali protiv rata u Vijetnamu, no za jednu zemlju iz
sovjetskog bloka bilo je to šokantno iskustvo, vijest koju su na naslovnicama objavile novine
širom svijeta. Ispred sveučilišnog kompleksa prosvjednici su kamione prepune policajaca u
civilu dočekivali povicima »Gestapo!«. Godine 1968. gotovo da i nije bilo prosvjeda, od
Varšave i Berlina, preko Pariza i Chicaga, pa do Ciudad de Mexica, na kojima sudionici nisu
uspoređivali policiju s nacističkim jurišnicima. U Varšavi su ti interventni policajci u civilu
koji su dolazili kamionima, oni koje su studenti nazivali gestapovcima, često pripadali
radničkoj miliciji, a njima je rečeno da su prosvjednici iz redova studenata povlaštena djeca
koja žive u najboljim stanovima i putuju u Pariz, stoje uglavnom i bilo točno. Iako je bilo
mnogo izvještaja o radnicima koji su odbijali ući u kamione i nisu htjeli sudjelovati u
protudemonstra-cijama, okretanje radništva protiv studenata pokazalo se uspješnom vladinom
strategijom. Jedanaestog ožujka studenti i milicija na varšavskim su se ulicama borili gotovo
osam sati. Vlada je ranije zatvorila tvornice, 142 1968.: Godina koja je uzdrmala svijet kako
bi radnici organizirali demonstracije na kojima su studente osudili kao »petokolonaše«. Istog
tog dana studenti su istovremeno demonstrirali u Gdansku, Kra-kovu, Poznahu, Wroclawu i
Lodžu. Svugdje ih je napala milicija, palicama, a u pojedinim slučajevima i vodenim
topovima i suzavcem. Studenti su dio tehnika preuzeli od američkog pokreta za građanska
prava o čijoj su borbi često čitali. Organizirali su bojkote i prosvjede sjedenjem. U prvo
vrijeme mnogim studentima nije bilo jasno da u sklopu takvog sit-ina doista moraju sjediti.
Vlada je smatrala da se u Varšavi i buržoaskome Krakovu prosvjedi održavaju jer ti gradovi
imaju brojnu elitnu studentsku populaciju. No zbog snažnih radničko-komunističkih korijena
stanovnika Lodža i Gdariska demonstracije u tim gradovima bilo je mnogo teže objasniti.

U Gdansku su studenti pozvali radnike da im se pridruže. Svima je bilo poznato da antiratni

prosvjednici u SAD-u pozivaju ljude da im se priključe. Studenti u Gdansku s radnicima nisu
imali više sreće nego washingtonski studenti s pripadnicima Nacionalne garde. U Poznahu su
studenti vikali »Živjeli poznahski radnici!«156, no radnici se ni ondje nisu priključili pokretu.
Jacek Kuroh prisjeća se: »Prije predstave, mi studenti željeli smo pristupiti radnicima. Ali
stidljivo i plaho. Nitko nije očekivao takav ispad. A kad je do njega došlo, vlada je objasnila
da su studenti razmaženi i povlašteni Zidovi, djeca pripadnika elite.«157 »Godine 1968.
studenti su imali geslo: 'Nema kruha bez slobode'«, prisjeća se Eugeniusz Smolar, studentski
aktivist i sin utjecajnog člana Partije. »Radnici su taj slogan smatrali besmislenim - nema
slobode bez kruha. Kruh je uvijek na prvome mjestu. Većina nas nikad nije živjela bez kruha.
Jednostavno se nismo razumjeli.«158 Vlada će još godinama uspijevati obuzdavati prosvjede,
jer, ili radnici nisu podupirali studente i inteligenciju, ili studenti nisu htjeli poduprijeti
radnike. Prosvjednici su nosili natpise i izvikivali slogane kojima su osuđivali poljske medije
pod državnim nadzorom, a koji su studentski pokret nazi- re The New York Times, 17. ožujka
1968. 157 Jacek Kurori, u razgovoru u lipnju 2001. 158 Eugeniusz Smolar, u razgovoru u
lipnju 2001. 143 MARK KURLANSKY vali huliganskim ispadima, ali su odbijali zaista
izvještavati o prosvjedima i pisati o stvarnim problemima. »Lažljivi mediji« postali su jednom
od najvećih smetnja koje su mučile studente. Na konferenciji spisatelja održanoj u veljači prvi
je put zabilježen pokušaj miroljubivog rješavanja pitanja cenzure, a mjesec dana kasnije,
potkraj ožujka, nakon višetjednih otvorenih demonstracija, mirnih prosvjeda i uličnih borbi,
list Trybuna Ludu prvi je put spomenuo ukidanje predstave Dušni dan. No širom svijeta
opširno se izvještavalo o nasilju. U Beču je Jan Nowak trebao samo pročitati dnevne
izvještaje u Le Mondeu, The New York Timesu i ostalim novinama i na poljskome jeziku o
svemu izvijestiti cijelu Poljsku. Joanna Szczesna bila je sedamnaestogodišnja brucošica u
Lodžu. Potekla je iz siromašnije klase, a bila je knjiški moljac i za sve užase kapitalizma
doznala je iz francuskih romana 19. stoljeća. Osjećala se sretnom jer živi u socijalističkoj
zemlji. »Nisam smatrala da nisam slobodna. Na sveučilištu sam mogla reći što god sam
htjela.« U ožujku je jedan student s Varšavskog sveučilišta došao kući u Lodž i rekao da su
studenti u Varšavi prosvjedovali protiv cenzure, protiv ukidanja predstave, te da ih je policija
premlatila. »Moguće je da sam živjela u svijetu knjiga, no to me doista šokiralo«, rekla je
Szczesna. »U novinama sam čitala jedino filmsku rubriku, no tada sam pogledala i ostale
stranice i sve je bilo drukčije. Novine su pisale o huliganima, pustolovima, djeci bogataša,
cionistima. A to je već bilo neprihvatljivo. Postalo mi je jasno da se moram uključiti. U zraku
se osjećalo nešto novo - svojevrsno uzbuđenje.«159 Potpisala je peticiju i pristupila
prosvjedima protiv uhićenja studenata i u korist istinitosti izvještavanja u medijima. Njezina
majka, Jadwiga, službenica koja je oduvijek sanjala o pozivu socijalne radnice, pribojavala se
da bi moglo doći do nasilja, pa je ustrajno tražila da pođe s njom, daje zaštiti. Radi lakše
obrane, ponijela je kišobran. Približno tisuću ljudi pridružilo se prosvjedu kad su pred njih
izišli radnici, od kojih su neki poznavali Jadwigu. »Što ti tu radiš?!« upitao ju je jedan od
radnika. Spremno držeći kišobran, Jadwiga je uzvratila: »A što ti tu radiš?!« 159 Joanna
Szczesna, u razgovoru u lipnju 2001. 144 1968.: Godina koja je uzdrmala svijet Proglašenje
trodnevni prosvjed sjedenjem. Vlada je prekinula telefonske veze na sveučilišnom kompleksu,
pa tako pojedini dijelovi sveučilišta nisu znali što se događa u drugim dijelovima. U Joanninu
dijelu proširila se priča daje preostali dio sveučilišta odustao od prosvjeda. No njezina majka,
Jadwiga, koja je kćeri donijela sendviče, upravo se vratila s jednog drugog dijela sveučilišta,
gdje je kupila sendviče i kćerkinu dečku, pa je njezinu skupinu izvijestila o tome da se i u
drugim dijelovima i dalje štrajka. Nakon dvadeset i četiri sata, kad su studenti već počeli
spominjati mogućnost odustajanja, upravo je Joanna Szczesna, održavši prvi govor u životu,
odlučno zatražila da nastave prema planu, te predložila da u drugoj fazi prijeđu na štrajk
glađu. »Bila sam odrasla osoba, ali sam bila i dijete«, rekla je Joanna. »Htjela sam navesti
roditelje da nam se pridruže. Znala sam da će moja majka, počnem li štrajkati glađu, napasti
sjedište Komunističke partije.« Netko iz podzemlja čuo je njezin govor i pozvao je da im se
pridruži, paje tako sedamnaestogodišnja Joanna Szczesna postala političkom disidenticom
koja će kasnije surađivati s Kuroriom, Modzelewskim i Michnikom. Partija je ustvrdila da
prosvjednicima manipuliraju stari staljinisti. Vlada nije htjela priznati daje do demonstracija
došlo spontano. Prema pisanju lista Trybuna Ludu, »Događaji od 8. ožujka nisu se pojavili
kao deus ex machina. Prethodile su im dugotrajne pripreme, mnogobrojne manje kampanje
koje su, međutim, i vođe i sudionike pripremale za drastične mjere.« Kao vođe imenovani su
Modzelewski i Michnik. No dok su i oni i ostali vođe bili u zatvoru, prosvjedi širom Poljske
postali su svakodnevnom pojavom. Štoviše, nije ih koordinirao baš nitko. »Kad sam doznao
za to, silno sam se iznenadio«, rekao je Jacek Kurori, koji je u to vrijeme također bio u
zatvoru. »S Wrođawom smo imali vrlo malo kontakata, no to se događalo na svim
sveučilištima.« Za demonstracije 8. ožujka odabran je niz vođa, no policija ih je sve uhitila.
Većina kasnijih pokušaja biranja vođa također je rezultirala njihovim uhićenjem. Uslijedila su
dva tjedna prosvjeda širom Poljske. Mnogi su sudionici nosili natpise na kojima je stajalo:
»Varšavski studenti nisu sami«, te spaljivali primjerke službenih novina u kojima se nije
izvještavalo o pokretu.

Moguće je daje vlada ostala zatečena, no nitko nije bio zapanjeniji od samih studenata.
Eugeniusz Smolar rekao je kako je nakon godina koje su obilježile malene skupine u kojima
se raspravljalo, »bilo neobično utvrditi da su ti problemi toliko rašireni. Silno smo se
iznenadili uvidjevši da su ustali toliki studenti Varšavskog sveučilišta, a još je veće
iznenađenje bila činjenica da su reagirala sva veća sveučilišta u zemlji.« Činilo se da bez
imalo sumnje mnogi mladi Poljaci dovode u pitanje društvo u kojem žive. Smolar je rekao:
»U zraku se nekako osjećalo da komunizam jednostavno ne nudi željeni stupanj slobode«.
Komunistički režim svojoj je komunističkoj mladeži nehotice pokazao pravo lice. Smo-lareva
supruga, Nina, koja je u to vrijeme bila na poslijediplomskome studiju, rekla je:
»Antisemitizam je bio potpuno neočekivano iznenađenje, dok je drugo iznenađenje bilo
nasilje«

Suočeni sa širenjem prosvjeda na cijelu naciju, anticionisti su djelovanje iz 1967. još većim
žarom prenijeli i u 1968. godinu. Mnogim poljskim komunistima, a osobito Zidovima kakvi
su bili i Smolari, to je, kako im se činilo, bilo posve u suprotnosti sa samom biti Komunističke
partije. Sve su komunističke države zabranile izražavanje antisemitizma. Adam Michnik
rekao je: »Kad sam ugledao antisemitske članke, bio mije to prvi susret s takvim tekstovima.
Bio je to čisti fašizam. Nešto nedopušteno. Sve dotada antisemitizam je bio apstraktan pojam.
Mislio sam daje u Poljskoj nakon holokausta antisemitizam nemoguć.« Kuronje rekao: »Prije
rata viđao sam antisemitski nastrojene komuniste, no to nikad ranije nije bila i državna
politika«. Međutim, vladi koja je očajnički nastojala objasniti prosvjede koji su zahvatili
cijelu zemlju, teorija o cionističkoj uroti došla je kao naručena. Kad su ga 9. ožujka uhitili,
istražitelji su Michniku postavili sljedeće pitanje: »Gospodine Michnik, nakon što vas
pustimo, hoćete li se odseliti u Izrael?«. »Samo ako se vi odselite u Rusiju«, glasio je prkosni
odgovor. No zatim su ga malo jače pritisnuli i rekli mu da će ga pustiti pristane li na
iseljavanje u Izrael. Poljska se napokon htjela riješiti Židova. Gomulka je objavio da se, kao
što se činilo i prethodne godine, tijekom Šestodnevnog rata, iseljeničke putovnice pripremaju
za sve Židove koji žele poći u Izrael. Nina Smolar, u razgovoru u lipnju 2001.

Petnaestog ožujka Trybuna Ludu objavio je članak s objašnjenjem cio-nizma. Općepoznate

činjenice govore da su se zahvaljujući prikupljanju novca među Amerikancima židovskog
podrijetla u Izrael slile stotine milijuna dolara. Ta sredstva Izraelu omogućuju da razvija
gospodarski potencijal i vojsku, da napada arapske zemlje [posljednji rat bio je treći rat s
Arapima] i podmiruje troškove povezane s okupacijom arapskih područja... Cionistički vođe
pozivaju na pomoć u financiranju izraelske ekspanzionističke politike koju podupiru
imperijalističke sile, konkretno, SAD i Zapadna Njemačka. Uz pomoć Izraela, imperijalizam
želi ukinuti napredne arapske vlasti, ojačati nadzor nad arapskom naftom i Bliski istok
pretvoriti u odskočnu dasku za borbu protiv Sovjetskog Saveza i ostalih socijalističkih
zemalja. Opravdavajući agresivnu politiku izraelskih vladajućih krugova i podilaženje
imperijalističkim silama, cionistička propaganda nastoji svjetsku javnost uvjeriti u to da se
Izrael bori za goli opstanak, a da mu najveća opasnost prijeti od Arapa koji žele »otjerati
Izrael u more«... No riječ cionisti sve je češće postajala šifrom za »organizatore studentskog
pokreta«. Vlada je ustrajavala na tvrdnjama da probleme izaziva cionistička urota,
staljinistička urota. Upravo su prepopustljivi roditelji i staljinistički profesori, a svi oni igrom
slučaja bili su Židovi, mazili i pazili šačicu izopačenih pojedinaca poput Kuroria,
Modzelewskog i Michnika. Dvadeset i šestog ožujka list Trybuna Ludu napao je profesore,
posebno ističući filozofski, ekonomski i pravni fakultet - ideološke sastavnice sveučilišta. »Ti
su znanstvenici sustavno branili revizionističke skupine, pritom se služeći autoritetom i
povlaštenim znanstveničkim i sveučilišnim položajem kad god bi skupine došle u sukob s
državnim zakonom ili sveučilišnim propisima.« Zavedeni zbog svog staljinističkog
obrazovanja, ti profesori uzgajali su opasne i ustrajne subverzivne elemente: Pod prijetnjom
sankcija, zaštitu su svaki put tražili od profesora prirodnih znanosti. Za raznoraznih seansi i
sastanaka, oni su branili studente, opravdavajući se objašnjenjima da »mladi moraju imati
nekakav odušak«, a zapravo su, iako su se izražavali neodređeno i dvosmisleno, profesori
poticali političku aktivnost studenata. Neki su ih profesori branili čak i pred sudom. W. Brus,
koji se kao svjedok obrane pojavio na suđenju K. Modzelewskom, optuženika je opisao kao...
»poštenog čovjeka odanog idealima i cilju izgrad- nje socijalizma, te buđenju političkih
interesa mladih«. Teško je i zamisliti jasnije poticaje preostalim članovima skupine. W. Brus,
odnosno Wlodzimierz Brus, bio je jedan od mnogih sveučilišnih profesora židovskog
podrijetla kojeg su početkom ožujka smijenili s dotadašnje dužnosti. Vlada je sad počela
smjenjivati još više profesora i predavača sa sveučilišta, od kojih je najveći dio bio židovskog
podrijetla. Od 12. ožujka vlada je počela izdvajati židovske studente kao vođe pokreta.
Trojica visoko pozicioniranih vladinih dužnosnika židovskog podrijetla smijenjena su s
položaja i obaviještena o činjenici da su njihova djeca studentski vođe. Uslijedile su čistke,
uglavnom Židova. Pjesnike, filozofe i profesore židovskog podrijetla u svim segmentima
poljskog sustava visokoškolskog obrazovanja vlast je optuživala za sudjelovanje u uroti, a
mnogi od njih dobili su otkaz. Osamnaestog ožujka utvrđeno je daje Roman Zambrowski,
nekadašnji pripadnik Polit-biroa, jedan od urotnika koji su oformili studentski pokret, te je
izbačen iz Partije. Zambrowski nije imao osobitih veza sa studentskim pokretom, ali je bio
Židov i Moczarov politički protivnik161. Njegov sin, Antoni, student kojeg su optužili za
ulogu vođe, nije imao veze s tim pokretom. Kako je sve više i više Židova ostajalo bez posla,
a sve više studenata dobivalo batine i završavalo u zatvoru, studentima je postajalo sve očitije
daje vlada nedvosmisleno odabrala upravo takav pristup nemirima, te da se neće baviti
studentskim problemima i nezadovoljstvom. Drugi čimbenik koji je potaknuo spontane
studentske ustanke bili su događaji u Čehoslovačkoj. Poljski studenti nosili su natpise na
kojima je stajalo »Polska czeka na Dubczekal« - »Poljska čeka svog Dubčeka!«. Dio
povjesničara tvrdi daje Dubčekova sudbina bila zapečaćena čim su se ti natpisi pojavili u
Varšavi. Od trenutka kad je Dubček u siječnju došao na vlast, najveća noćna mora Moskvi
bila je mogućnost da reforme u Čehoslovačkoj dovedu do nastanka pokreta koji će poput
požara zahvatiti središnju Europu.

Poljaci njeguju junačku predodžbu o vlastitome narodu, iako okolni svijet ne dijeli njihovo
viđenje i o tome ne zna gotovo ništa. Jedan od glanih simbola takve samodopadne predodžbe
bio je prkosni Poljak. Prema poljskom viđenju povijesti, Česi su omogućili njemačku
okupaciju, dok su se Poljaci opirali. Česi su 1948. godine prihvatili komunizam, dok su se
Poljaci opirali. Poljaci su se 1956. godine pobunili i pružili potporu ustanku u Budimpešti,
dok su Česi šutjeli i ostali odani Moskvi. Poljaci se prisjećaju činjenice da su kao znak
potpore mađarskim pobunjenicima uputili pošiljku hrane, no kamioni su morali proći kroz
Čehoslovačku, gdje su ih zaustavili i onemogućili im da nastave put u Mađarsku. Unutar
složene hijerarhije srednjoeuropskih nacionalnih predodžaba, Poljaci kažu da su se 1956.
godine »Mađari ponijeli poput Poljaka, Poljaci poput Čeha, dok su se Česi držali poput
svinja«. A sad su Česi, kojima su se Poljaci rugali dok su bili pod staljinistički anakronom
vlašću Novotnyja, prerastali u avangardnu komunističku zemlju, primjer za kojim se treba
povesti. »Bilo je neobično, pravo iznenađenje, gledati kako su Česi ispred nas. Svi smo
smatrali da su oni oportunisti i kukavice«, rekao je Eugeniusz Smolar. Ni vlada ni studenti
nisu posve shvaćali taj neorganizirani pokret. Aktivisti, odsječeni od vođa, nisu znali što s
njim zapravo činiti. »Jednostavno nismo bili pripremljeni ni na tako nasilnu reakciju vlade, ni
na reakcije naroda«, rekao je Eugeniusz Smolar. »Jednostavno nismo bili spremni.« Dvadeset
i drugog ožujka, dok su zapadni mediji bili prepuni izvještaja o studentskim prosvjedima u
Krakovu, Varšavi i ostalim poljskim gradovima, a poljske novine pisale isključivo o
cionistima, huliganima, staljinistima i izazivačima nereda, sovjetska je javnost prvi put
doznala za nemire u Poljskoj. Istog je dana sovjetska novinska agencija TASS izvijestila o
smjeni Novotnyja s druge funkcije, predsjednika Čehoslovačke, dok su Pravda, glasilo
Komunističke partije Sovjetskog Saveza, i Izvestia, vladin list, opširno izvijestili o
»antisovjetskim agitatorima« u Poljskoj. Istog dana jipiji - Abbie Hoffman, Jerry Rubin i Paul
Krassner - sudjelovali su na sastanku u mjestu Lake Villa, u Illinoisu - bio je to skup, gla-sit
će kasnija ocjena, nove ljevice, pokreta mladih 1968. godine. Susret je sazvao Mobe,
Nacionalni mobilizacijski odbor za okončanje rata u Vijetnamu. Nazočili su mu i Tom
Havden i Rennie Daviš iz SDS-a. Glavna tema rasprave bili su načini organiziranja prosvjeda
u vrijeme konvencije Demokratske stranke koja će se u Chicagu održati u kolovozu. Jedan od
prijedloga bilo je blokiranje gradskog prometa pogrebnom povorkom u trenutku objave
Johnsonove nominacije. Drugi je prijedlog bio napad na konvenciju. Abbie Hoffman -
pobunjenik, klaun i medijski genij - imao je, kao i uvijek, nečuven nastup. Tijekom cijelog
sastanka pušio je marihuanu i nabacivao ideje. Među njima je bio i poziv na ukidanje plaćanja
nužnika. Druga je bilo iskazivanje Mobeove potpore studentima koji prosvjeduju u Poljskoj.
Sudionici nisu prihvatili nijednu ni drugu zamisao.

Dana 24. ožujka, dok su prosvjedi sjedenjem zahvaćali sva poljska sveučilišta, a s dotadašnjih
pozicija nestajalo sve više »cionističkih urotnika«, objavljeno je pismo biskupa poljske
Katoličke crkve u kojem je stajalo da se studentski pokret »bori za istinu i slobodu, a to je
prirodno pravo svakog ljudskog bića...«. Biskupi su nadalje naveli da »bezobzirna primjena
sile narušava ljudsko dostojanstvo«. Tim pismom u Poljskoj je stvoren novi savez. Katolička
crkva i ljevičarski nastrojena inteligencija još se nikad nisu borile na istoj strani. Prema
Michnikovim riječima, to je pismo izazvalo radikalnu promjenu u načinu razmišljanja.
»Ljevica je u Poljskoj tradicionalno usmjerena protiv klera«, rekao je Michnik. »I ja sam do
1968. godine bio tako nastrojen. Kad je Crkva objavila pismo potpore studentima, prvi sam
put pomislio da Crkva možda ipak nije neprijatelj. Možda bi mogla postati sugovornikom u
dijalogu.« Dvadeset i osmog ožujka u Varšavi je prosvjedovalo tri tisuće studenata,
zahtijevajući ukidanje cenzure, slobodu sindikalnog udruživanja, te pokret mladih koji neće
ovisiti o Komunističkoj partiji. Bit će to posljednje demonstracije. Zatvoreno je osam
fakulteta u sklopu sveučilišta, a tisuću od sedam tisuća studenata Varšavskog sveučilišta
ostalo je bez studija, te im je rečeno da će se morati ponovno upisati. Sa sveučilišta su
izbačena još trideset i četiri studenta. »Svima nam je bilo dosta masovnih skupova. Nećemo i
ne možemo trpjeti sve koji izazivaju nerede i zlonamjerni su«, objavio je list Trybuna Ludu.
Kako se u zatvorima našlo gotovo tisuću studenata, studentski je pokret ugušen. Vlada je i
dalje pronalazila cionističke kolovođe koje je trebalo ukloniti s funkcija. Sveučilišta su
pretrpjela nepopravljivu štetu, budući daje velik dio najkvalitetnijih profesora pobjegao pred
antisemitizmom, a odreda su ih za- 150 2968.: Godina koja je uzdrmala svijet mijenili
partijski šarlatani. Poljacima je bilo dovoljno izraziti želju za preseljenje u Izrael i podastrijeti
dokaz o židovskome podrijetlu. Jednog su čovjeka spriječili u odlasku jer nije uspio dokazati
daje Židov. Raspolagao je jedino dokumentom u kojem gaje vlast prokazala kao cionista. U
zemlji je preostalo tek oko tisuću Židova, čime je u biti okončan judaizam u Poljskoj. No
Eugeniusz i Nina Smolar ostali su u zemlji. »Nakon ožujka 1968. godine nitko više nije
smatrao da bi se sustav mogao nekako razviti«, rekao je Eugeniusz. »Ljudi su nekoć pristupali
Komunističkoj partiji ne bi li je izmijenili. Da bi čovjek učinio bilo što, da bi nešto značio,
morao je biti u Partiji. Nakon ožujka 1968., ljudi koji su joj pristupali bili su neusporedivo
ciničniji, Partijom se služeći kao pomagalom za osobno napredovanje.« Michnik je također
bio među Židovima koji su ostali. No on je ostao u zatvoru. Kasnije su ga pitali je li, čameći u
zatvoru, uz uništeno sveučilište i ušutkan intelektualni život, ikada pomislio daje teško
pogriješio. Bez imalo oklijevanja, taj sitni, energični muškarac prkosno je izbočio donju vilicu
i rekao: »To nisam pomislio ni u jednom trenutku. Dio mojeg školovanja bila je i šutnja mojih
roditelja u vrijeme suđenja 1935. godine. Čovjek uvijek mora prosvjedovati protiv diktature.
Immanuel Kant to je nazvao kategoričkim imperativom.«
Smolar je rekao: »Naraštaj 1968. rodio se u plamenu. Učili su iz iskustva i aktivno sudjelovali
u radu svih pokreta koji su slijedili.« Naučili su udružiti se s Crkvom i radništvom, ili, kao
stoje nehotice proročanskim jezikom napisao jedan novinar u listu Trybuna Ludu: »Događaji
na Sveučilištu pokazali su da osim dominantne naivnosti i lakovjernosti, dio studenata ima i
velik potencijal, da su ideološki predani i voljni mijenjati zemlju nabolje. Sad čekamo da taj
kapital donese i plodove.«162 Joanni Szczesni bilo je tek devetnaest godina kad je prvi put
završila u zatvoru. Kolegice u ćelijama zabavljala je prepričavajući Prohujalo s vihorom i
Galsworthyjeve romane. Godine 1981., kad je pokret, kojem su se pridružili i radnici i
svećenici, poprimio takve razmjere da je vlada u pokušaju obuzdavanja nemira proglasila
izvanredno stanje, Joannina majka, Jadwiga, bila je najstarija uhićenica. Joannaje rekla: »Čini
mi se da sam loše utjecala na nju«. Tiybuna Ludu, 26. ožujka 1968.
9. POGLAVLJE SINOVI I KĆERI NOVE DOMOVINE

Kako će to biti pripadati naciji, raditi u duhovnoj tradiciji nacije koja nikad nije znala kako
postati nacijom, naciji pod čijim je očajničkim, megalomanskim nastojanjima da postane
nacijom svijet morao toliko patiti?!? Biti njemačkim spisateljem - kako će to izgledati? Iza
svake rečenice koju sastavimo u svojem jeziku nalazi se slomljen, duhovno izmožden narod...
narod koji više nikad neće moći ponovno pokazati svoje lice. -ThomasMann: »Njemadia
tragedija«, 1946.

Drugim narodima nikad neće biti posve razumljivo kako je bilo biti Nijemcem i roditi se
potkraj četrdesetih godina 20. stoljeća, nakon zatvaranja koncentracijskih logora, bijega
krivaca, nestanka poginulih. Javna drama koju je na početku 21. stoljeća proživio Gerhard
Schroder, rođen 1944., a za kancelara izabran 1998. godine, priča je o njegovu naraštaju. I
dalje se ne zna kako mu je poginuo otac, kao ni tko je bio. Schroder je kao kancelar došao do
jedne njegove izblijedjele fotografije, u odori njemačkog vojnika, no o njemu nije uspio
doznati mnogo više. Mogućnosti su upravo užasavale. Nakon Drugog svjetskog rata, kad nisu
postojale dvije, nego četiri Njemačke - američki, britanski, francuski i ruski sektor - u sva
četiri sektora provodila se politika, kako su je nazivali Amerikanci, »denacifikacije«,
uklanjanja nacističkih dužnosnika sa svih odgovornih dužnosti, te suđenja za ratne zločine
svim visokim nacističkim dužnosnicima. Godine 1947. Sjedinjene Države pokrenule su
Marshallov plan za obnovu europskog gospodarstva. Rusi su odbili sudjelovati, pa su se tako
ubrzo pojavile dvije Njemačke i dvije Europe. Bio je to početak Hladnoga rata. Sjedinjene
Države utemeljile su 1949. »svoju« Njemačku, Zapadnu Njemačku, s glavnim gradom
Bonnom, praktički najudaljenijem gradu 169 od Istoka. Sovjeti su odgovorili osnutkom
Istočne Njemačke, s glavnim gradom u podijeljenoj bivšoj prijestolnici, Berlinu. U srpnju
1950., kad se Hladni rat u Koreji već pretvorio u pravi rat, u Zapadnoj Njemačkoj brzo je
prekinuta denacifikacija. Naposljetku, nacisti su oduvijek bili pouzdani antikomunisti. No, u
Istočnoj Njemačkoj čistke su se nastavile. U Njemačkoj je oduvijek postojala podjela na
sjever i jug. Na sjeveru su protestanti, na jugu katolici, a ta se područja razlikuju i po prehrani
i po narječjima. No nikad nije bilo podjele na Istok i Zapad. Nova granica duga 1.373 km nije
bila logična ni povijesno ni kulturno. Građanima su na zapadu govorili da su slobodni, dok su
na istoku bili pod teškom komunističkom čizmom. Stanovnicima Istočne Njemačke govorili
su da žive u novoj, eksperimentalnoj zemlji koja će prekinuti sve veze s kaotičnom prošlošću i
u kojoj će nastati posve nova Njemačka. Prema službenoj propagandi na istoku, zapadni dio
Njemačke i dalje je nacistička država koja i ne pokušava pročistiti sramotnu prošlost. I doista,
Zapadna je Njemačka 1950. godine, uz dopuštenje SAD-a i ostalih saveznika, proglasila
amnestiju za niže nacističke dužnosnike. U Istočnoj je Njemačkoj 85% sudaca, tužitelja i
odvjetnika ostalo bez dozvole za rad zbog nacističke prošlosti, a većina njih nastavila se baviti
pravom u Zapadnoj Njemačkoj nakon traženja amnestije. U Istočnoj su Njemačkoj škole,
željeznice i pošte očišćene od nacista. I tim Nijemcima omogućeno je da se svojim poslom
nastave baviti u Zapadnoj Njemačkoj. Mnogi su i na istoku i na zapadu bili uvjereni da im je
upravo afera Globke jasno pokazala kako će se razvijati situacija u novoj Saveznoj Republici
Njemačkoj. Godine 1953. kancelar Konrad Adenauer za državnog tajnika izabrao je čovjeka
po imenu Hans Globke. Globke nije bio nekakav opskurni nacist. Bio je napisao pravnu
argumentaciju za Niirn-berške zakone prema kojima su njemački Židovi ostali bez svih prava.
Predložio je da svi Židovi radi lakše identifikacije ponesu ime Šarah ili Izrael, ovisno o spolu.
Istočni Nijemci pobunili su se protiv Globkeova sudjelovanja u radu zapadnonjemačke vlade.
No Adenauer je ustrajno tvrdio da Globke nije ni u čemu pogriješio, te je u njemačkoj vladi
ostao sve do umirovljenja 1963. godine, kad se preselio u Švicarsku. Još 1968. godine
nailazilo se na dotada neotkrivene naciste. Edda Goring na sudu je nastojala zadržati
vlasništvo nad slikom Luca-sa Cranacha iz 16. stoljeća pod naslovom Madona i dijete. Za nju
je slika 170 1968.: Godina koja je uzdrmala svijet imala veliku sentimentalnu vrijednost jer ju
je povodom krštenja dobila od tada već pokojnog oca, Hermanna Goringa. Goring, koji je
sliku ukrao iz Kolna, utemeljio je i vodio Gestapo, te bio glavni okrivljenik u
reprezentativnom primjeru denacifikacije, suđenjima u Nurnbergu. Ubio se nekoliko sati prije
zakazanog smaknuća. Grad Koln sve otada nastojao je vratiti svoju sliku. Iako je Edda Goring
u siječnju 1968. godine ponovno izgubila sudski spor, njezini su odvjetnici predviđali još
najmanje dva kruga žalbenog postupka185. Istodobno su u javnost isplivali dokazi, točnije,
isplivali su ponovno, daje Heinrich Liibke, sedamdesettrogodišnji predsjednik Zapadne
Njemačke, pomagao u podizanju koncentracijskih logora. Istočni Nijemci te su optužbe
iznijeli i dvije godine ranije, no njihove su dokumente odbacili kao lažne. Ovom je prilikom
zapadnonjemački časopis Stem angažirao jednog američkog grafologa koji je ustvrdio da je
Lubkeove potpise u svojstvu šefa države i Lubkeove potpise na planovima za izgradnju
koncentracijskih logora ispisala ista ruka. Ispitivanja visokih dužnosnika u vezi s aktivnostima
u vrijeme rata 1968. godine nisu bila ništa novo i neobično, osim što su sada bili na televiziji.
Francuski časopis Pariš Match napisao je: »Nema goreg nego kad su vam 72 godine, kad ste
na vrhuncu političke karijere, najviši državni dužnosnik, a na televiziji vas pred 20 milijuna
gledatelja prikažu u ulozi optuženika«186. U veljači je dvoje studenata izbačeno sa
Sveučilišta u Bonnu zbog provale u rektorov ured, gdje su uz Liibkeovo ime na popis
dobitnika počasnih priznanja napisali »graditelj koncentracijskih logora«. Nakon njihova
izbacivanja sa sveučilišta, dvadeset od dvjesto profesora iz Bonna peticijom je zatražilo da se
Liibke javno izjasni po tom pitanju. Njemački predsjednik sastao se s kancelarom, šefom
vlade i, unutar njemačkog političkog sustava, moćnijim dužnosnikom. Kancelar Kurt Georg
Kiesinger osvrnuo se s predsjednikom na razne alternative, odbijajući mogućnost
umirovljenja ili podnošenja ostavke187. Nekoliko dana kasnije predsjednik je na televiziji
opovrgnuo optužbe, ali je pritom rekao: »Posve je prirodno da se nakon četvrt stoljeća više ne
sjećam baš svakog potpisanog 183 Time, 2. veljače 1968. 186 Pariš Match, 16. ožujka 1968.
187 The New York Times, 28. veljače 1968. dokumenta«188. Na koncu je do trenutka kad
gaje pntisak javnosti prisilio na ostavku proteklo još više od deset mjeseci.

Kancelar Kiesinger, koji je radio za vladu Trećeg Reicha, 1968. se godine suočavao i s
vlastitim problemima. Kao svjedoka pozvali su ga na suđenje za ratne zločine Fritzu
Gebhardu Von Hahnu, optuženome za suučesništvo u smrti trideset tisuća grčkih i bugarskih
Židova 1942. i 1943. godine. Gotovo od trenutka kad je kancelar stupio na mjesto za
svjedoke, stjecao se dojam da se sudi upravo njemu. Odvjetnici obrane pozvali su ga da
objasni kako u vrijeme njegove službe u Ministarstvu vanjskih poslova njegov odjel za
radijsko praćenje nije prenosio novosti o deportacijama i ubijanju Zidova. No prvo je morao
objasniti zašto je uopće dobio funkciju u Ministarstvu vanjskih poslova. Rekao je daje bila
riječ o »igri slučaja«, ali nije priznao da je bio član Nacističke stranke. Objasnio je dajoj je
pristupio 1933. godine, »ali ne iz uvjerenja ili oportunizma«. Veći dio rata, ustvrdio je,
smatrao je da Zidove deportiraju u »tvornice streljiva ili na slična mjesta«. Je li radijski odjel
onda prenosio vijesti o sudbini deportiranih Zidova? »Koje informacije?«, glasila je Kiesin-
gerova reakcija. Poricao je bilo kakva saznanja o ubijanju Židova189. Kiesingerova vlada na
vlast je došla dvije godine ranije, nakon razmjerno uspješnog pokušaja stvaranja
kompromisne koalicije koja će ponuditi političku stabilnost. No upravo je tada došlo do
naglog jačanja aktivnosti studentskog pokreta. Novi naraštaj silno su razljutili i zabrinuli
okončanje denacifikacije i odluka o ponovnoj militarizaciji Zapadne Njemačke. Sveučilišta su
postala prenapučena zbog politike omogućavanja odgađanja vojne službe za studente koju su
uveli Saveznici. Ipak, unatoč povećanju broja upisanih studenata, 1967. godine samo je
približno 8% ukupnog stanovništva pohađalo visokoškolske ustanove, pa je i dalje bila riječ o
malobrojnoj eliti. Studenti su tražili manje elitni status, zahtijevajući da vlada olakša upise. U
ožujku 1968. godine zapadnonjemačka Gospodarska komora potužila se da bi se u Njemačkoj
moglo pojaviti više diplomanata nego što će ih prema razumnim očekivanjima biti moguće
zaposliti. 188 Ibid., 2. ožujka 1968. 189 Ibid., 5. srpnja 1968. 172 1968.: Godina koja je
uzdrmala svijet Drugoga ožujka, na dan objave odluke, jedan je tužitelj iz zatvora oslobodio
Roberta Mulkea, tvrdeći da zdravlje sedamdesetjednogodišnjaka ne dopušta boravak u
zatvoru. Mulkea je sud tri godine ranije osudio zbog umorstva tri tisuće ljudi iz doba kad je
bio pomoćnik zapovjednika koncentracijskog logora Auschwitz. Njemački studentski vođe
procijenili su 1968. da iza sebe imaju 6.000 militantnih studenata. No imali su mogućnost
mobilizirati još tisuće i tisuće, i to na nizu različitih pitanja. Rat u Vijetnamu, nezakonita
vojna diktatura u Grčkoj, te ugnjetavačka politika iranskog šaha, bila su tri najpopularnija
vanjskopolitička pitanja, ali problemi na unutarnjem planu povremeno su privlačili još više
prosvjednika. Organizacija Commune I koju je vodio Fritz Teufel, te jedna marksistička
studentska skupina koja se igrom slučaja također zvala SDS, Sozialistische Deutsche
Studenten-bund (Socijalistički savez studenata Njemačke), bile su izvrsno organizirane. Jedna
od središnjih tema studentskog pokreta bila je teza da je Njemačka represivno društvo. Pritom
se mislilo na to daje »i dalje« represivna - tj. još se nije uspjela izvući iz Trećeg Reicha i
postati istinski demokratskim društvom.

Nazočnost nacista u vladinim strukturama bila je tek dio problema. Sumnja mnogih studenata
da su njihovi roditelji ili počinili ili dopuštali stravična zlodjela stvorila je generacijski jaz
daleko veći i dublji od onoga s čime se Gravson Kirk susretao na Columbiji. Strah od
prošlosti, ili, u mnogim slučajevima, nedostatak prošlosti, mnogi su psihijatri i psihoterapeuti
prepoznavali kao problem karakterističan za Nijemce poslijeratne generacije. Sammy Speier,
psihoanalitičar rođen u Izraelu koji je imao privatnu ordinaciju u Frankfurtu, napisao je: »Od
Auschvvitza više nema pripovjedačke tradicije, a gotovo više nema ni roditelja ni djedova i
baka koji će uzeti dijete u krilo i pričati mu o tome kako se živjelo u njihovo vrijeme. Djeci su
potrebne bajke, no jednako je važno i da im roditelji pričaju o svome životu, te da tako
uspostave odnos prema prošlosti.«190 Jedno od površinskih pitanja bile su akademske
slobode i nadzor nad sveučilištima. O činjenici da to često navođeno pitanje nije bilo u samim
190 Barbara Heimannsberg i Christoph J. Schmidt, ur.: The Coltective Silence: German
ldentity and the Legacy ofShame (San Francisco, JosseyBass Publishers, 1993.), korijenima
sukoba rječito govori mjesto na kojem je došlo do početne artikulacije studentskog pokreta,
gdje se najbrže razvijao i gdje je najnasilnije eksplodirao. Berlinsko Slobodno sveučilište bilo
je, kao stoje govorio i sam naziv, najslobodnije sveučilište u Njemačkoj. Osnovano je nakon
rata, 1948. godine, pa tako nije bilo opterećeno počesto besmislenim i jalovim načinima
funkcioniranja stare Njemačke. Prema statutu, o odlukama nastavničkog zbora u sklopu
parlamentarne procedure odlučuje demokratski izabrano predstavničko tijelo studenata. Velik
dio izvornog studentskog tijela činili su politički militantni Istočni Nijemci, koji su istupili iz
istočnonjemačkog visokoškolskog sustava jer su se odbijali pokoriti diktatu Komunističke
partije. Oni su i dalje činili jezgru Slobodnog sveučilišta, pa su tako trinaest godina nakon
njegova osnutka, kad su Istočni Nijemci 1961. godine počeli podizati Berlinski zid, studenti
Slobodnog sveučilišta sa zapadne strane pokušali srušiti tu prepreku. Nakon podizanja zida,
studenti iz Istočne Njemačke nisu mogli pohađati Slobodno sveučilište, pa se ono velikim
dijelom pretvorilo u obrazovnu ustanovu za politizirane zapadnonjemačke studente.
Neusporedivo energičnije od američkih studenata, studenti iz Zapadnog Berlina, prava djeca
Hladnoga rata, odbacivali su istodobno i kapitalizam i komunizam. Dijelom i zbog toga što se
našao u samome žarištu Hladnoga rata, Berlin je postao središtem svih prosvjeda. Istočni
Nijemci kriomice su prelazili u Zapadni Berlin, Zapadni Nijemci u Istočni. O tom drugom
smjeru govorilo se mnogo manje, a Zapadna Njemačka uopće nije vodila evidenciju. Istočna
Njemačka objavila je 1968. da svake godine u tu zemlju uđe dvadeset tisuća Zapadnih
Nijemaca191. Motivi navodno nisu bili političke prirode, no taj se mit raspršio u ožujku 1968.
godine, kad se na istok preselio Wolfgang Kieling. Kieling je bio slavni njemački glumac, u
SAD-u poznat po ulozi istočnonjemačkog zlikovca u filmu Alfreda Hitchcocka Strgnuta
zavjesa iz 1966. godine, u kojem je glavnu ulogu igrao Paul New-man. Kieling, koji se u
vojsci Trećeg Reicha borio na ruskoj fronti, u vrijeme rasnih nemira u četvrti Watts nalazio se
upravo u Los Angelesu, gdje je snimao Strgnutu zavjesu, te je rekao da su ga Sjedinjene
Države užasnu-le. Izjavio je kako napušta Zapadnu Njemačku jer ta zemlja podupire
Sjedinjene Države. A SAD je, prema njegovim riječima, »najopasniji ne- The New York
Times, 21. ožujka 1968. kao primjere navodeći »zločine protiv crnaca i vijetnamskog
naroda«. U prosincu 1966. godine studenti Slobodnog sveučilišta prvi su se put na ulicama
sukobili s policijom. U to je vrijeme američki rat u Vijetnamu već postao jednim od
najvažnijih pitanja na kojima se temeljio studentski pokret. Služeći se američkim tehnikama u
prosvjedima protiv američke politike, ubrzo su postali najuočljivijim studentskim pokretom u
Europi. No studenti su se bunili i protiv zapadnonjemačkog materijalizma, tražeći bolji način
ostvarivanja onoga stoje obećavala Istočna Njemačka: potpunog prekida s Njemačkom iz
prošlosti. Pritom su počeli prosvjedovati i protiv cijene vožnje tramvajem i u vezi sa životnim
uvjetima studenata. Drugog lipnja 1967. godine studenti su se okupili kako bi prosvjedovali
protiv odluke gradonačelnika Willyja Brandta da ugosti iranskog šaha. Čim su se uzvanici
smjestili u lože u Operi, očekujući početak Mo-zartove Čarobne frule, policija je ispred
zgrade žestoko napala studente Slobodnog sveučilišta. Studenti su stali uspaničeno bježati, no
dvanaeste-ro ih je toliko pretučeno da su završili u bolnici, dok je jedan student, Benno
Ohnesorg, u bijegu ubijen iz vatrenog oružja. Ohnesorg nije bio militantan, a to je bio jedan
od prvih prosvjeda. Policajac koji gaje ustrijelio ubrzo je suspendiran, dok se Fritz Teufel,
vođa prosvjedne skupine Commune I, suočio s mogućom dvadesetpetogodišnjom zatvorskom
kaznom za dugotrajnog suđenja, procesa u kojem je optužen za »pobunu protiv vlasti«.
Nacionalni studentski pokret nastao je na temeljima bijesa zbog tog ubojstva, a prosvjedi su se
održali ne samo u Berlinu, nego i širom Njemačke, pri čemu su prosvjednici zahtijevali
stvaranje nove parlamentarne skupine koja će se suprotstaviti njemačkoj zakonodavnoj
skupštini. Dvadeset i trećega siječnja 1968. godine desničarski pastor iz Hamburga, Helmuth
Thielicke, zatekao je svoju crkvu prepunu studenata koji su htjeli osuditi njegovu propovijed.
Pozvao je zapadnonjemačku vojsku da iz crkve izbaci studente, koji su dijelili letke sa svojom
verzijom Očenaša: Naš glavni grade, koji jesi na Zapadu, amortizirala Ti se Tvoja ulaganja,
Neka bude Tvoja zarada, nek se Tvoje kamate povise, Kako na Wall Streetu, tako i. u Europi.
I našu dnevnu zaradu daj nam danas. I odgodi nam naše kredite, kako ih i mi odgađamo
dužnicima svojim, Ne uvedi nas u bankrot, nego nas izbavi od sindikata, Jer Tvoja je polovica
svijeta, sva moć i bogatstvo, U posljednjih dvjesto godina. Mamon.

Tisuću devetsto šezdeset i osme prosvjedovali su i studenti teologije, tvrdeći kako više nije
prihvatljivo slušati crkvene propovijedi bez mogućnosti pitanja i dijaloga koji bi se bavili
nemoralnošću zapadnonjemačke države, kao i moralnim strahotama u vezi s američkim
ratovanjem u Vijetnamu. Crkva je u biti trebala postati forumom za rasprave radi podizanja
političke i moralne svijesti. Među pobunjenicima iz redova studenata teologije najviše se
isticao jedan od studenata izbjeglih iz Istočnog Berlina, Rudi Dutschke, kojeg su neki zvali i
Crveni Rudi. Njemački SDS na sveučilištima je bio izvrsno organiziran. Dana 17. veljače,
izvrsno odabravši pravi trenutak i uz impresivnu organiziranost, ta je skupina ugostila
studentske aktiviste iz cijeloga svijeta na međunarodnome skupu protiv američkog ratovanja u
Vijetnamu. Međunarodni vijetnamski kongres bio je prvi masovni međunarodni skup
studentskih pokreta iz 1968. godine, a održao se u vrijeme kulminacije ofenzive Tet, kad je rat
u Vijetnamu bio stalna i glavna tema televizijskih vijesti širom svijeta. U većini je zemalja
protivljenje ratu bilo ne samo jedan od najpopularnijih motiva - u mnogim su slučajevima
antiratne skupine bile najorganiziraniji pokreti - nego i jedino pitanje koje im je svima bilo
zajedničko. Iako je na skupu bio i jedan iranski »revolucionar«, kao i nešto američkih i
kanadskih militantnih aktivista, među kojima su bila i dvojica tamnoputih vijetnamskih
veterana koji su pozdravljali stisnutom šakom i, držeći se pod ruku, pjevali: »Hell, no, I ain't
gonna go!«* - prekasno, jer su već bili u Vijetnamu - bio je to u najvećoj mjeri europski skup
njemačkih, francuskih, talijanskih, grčkih i skandinavskih studenata. Engl. »Dovraga, ne, ja
ne idem« (nap. prev.).

Našli su se na dvanaestosatnoj seansi ispunjenoj govorima i raspravama u jednoj divovskoj

dvorani Slobodnog sveučilišta, pri čemu je još nekoliko tisuća sudionika smješteno u dvije
druge velike dvorane. Glavnu dvoranu krasila je divovska zastava sjevernovijetnamske
Nacionalne oslobodilačke fronte, zajedno s transparentom na kojem su velikim slovima bile
ispisane riječi Che Guevare kojima se teško usprotiviti: »Dužnost revolucionara jest da diže
revolucije«. Na govornicu su izlazili mnogi, od Dutschkea, preko vođa ostalih nacionalnih
pokreta, do dramatičara Petera Weissa, čije su riječi iz Marat/Sadea navodili studenti širom
svijeta. Nijemci su zadivili mnoge aktiviste iz inozemstva. Jedan od govornika, Alain Krivine,
dvadesetsedmogodišnji francuski trockist koji će kasnije postati jednim od vođa proljetnog
ustanka u Parizu, rekao je: »Velik dio taktike iz 1968, studenti su upoznali početkom godine,
za antiratnih prosvjeda u Berlinu i Bruxellesu. Pokret usmjeren protiv rata u Vijetnamu bio je
dobro organiziran širom Europe. Dutschke i Nijemci bili su pravi pioniri na području
nesmiljene taktike demonstriranja. Došli smo onamo, a oni su već imali spremne natpise i
transparente, vlastito osiguranje i pravu vojnu taktiku. I meni i ostalim Francuzima to je bilo
nešto posve novo.« 192 Francusko-njemačkog studentskog vođu Daniela Cohna-Bendita silno
se dojmio način na koji je njemački SDS u okvir širih prosvjeda ukomponirao studentska
pitanja. Francuski su studenti pozvali Karla D. »Kadava« Wolfa, nacionalnog predsjednika
njemačkog SDS-a za 1968. godinu, da dođe govoriti francuskim studentima193. Rudi
Dutschke, koji se rodio 1940. godine, bio je najstariji među njemačkim studentskim vođama.
Tariq Ali, vođa britanske skupine pod nazivom Kampanja solidarnosti s Vijetnamom (VSC) i
suutemeljitelj sub-kulturnog londonskog časopisa iz 1968. kratkog vijeka, Black Dwarf,
opisao gaje kao »muškarca srednje visine, uglatih crta lica i blagog osmijeha. Uvijek se
smiješi očima«. Imao je dugu tamu kosu koja še ljuljala i lelujala, te čekinjastu bradu koja je
izgledala kao da ne raste, ali i kao daje ne brije. Navodno je bio izvrstan govornik koji je
oduševljavao mase, no nje- Alain Krivine, u razgovoru u lipnju 2002. 193 Ronald Fraser, ur.:
1968: A Student Generation in Revolt (New York, Pantheon Books, 1988.), str. 180. 177
MARK KURLANSKY Plakat protiv Vijetnamskog rata na ulici u Njemačkoj, 1968. (Snimio
Leonard Freed/Magnum Photos) mačka mladež tu je vještinu uvijek dočekivala s nelagodom.
Činilo se da su Nijemci naučili biti oprezni s energičnim govornicima, te su ga nagrađivali tek
uljudnim pljeskom. Drugi su studentski vođe Dutschkeu savjetovali da u govorima postane
umjereniji i suzdržaniji. U govoru koji je održao na Kongresu usporedio je borbu
vijetnamskog naroda i borbu Europljana da dokinu klasni sustav. Potom je, a to je činio često,
borbu za mijenjanje europskog društva instituciju po instituciju usporedio s Maovim
glasovitim Dugim maršem 1934.-1935., kad je svojem ugroženom pokretu priskrbio
nacionalnu slavu, povevši devedeset tisuća kineskih komunista na neopisivo naporan put kroz
Kinu, usput pridobivajući potporu. Dakako, Dutschke pritom nije isticao daje pola Maovih
sljedbenika koji su s njim krenuli na put usput umrlo. Govori su trajali satima. Među ostalima,
govorio je i Eric Fried. Kao priznati pjesnik, bio je ono stoje postajalo sve rjeđom pojavom:
njemački 178 1968.: Godina koja je uzdrmala svijet Židov. Rodio se 1921. godine u Austriji,
a pred nacistima je pobjegao kad su mu nasmrt pretukli oca. Iako je pripadao drugom
naraštaju, Fried je na osobnome planu bio vrlo blizak nizu vođa njemačkog studentskog
pokreta, a osobito Dutschkeu. Najviše gaje cijenila njemačka nova ljevica, jer je otvoreno
izražavao anticionističke i propalestinske stavove. A njemačka je nova ljevica, poput nove
ljevice u Europi i Sjedinjenim Državama, u sve prisutnijoj terorističkoj organizaciji pod
vodstvom mladog Jasera Arafata vidjela novi romantično-nacionalistički pokret. Međutim,
tim mladim Nijemcima nikako nije bilo ugodno podupirati organizaciju koja je toliko očito
bila naumila ubijati Židove, a među njima i Židove u Europi, pa im je tako silno godilo što u
svojim redovima imaju i pravog Židova koji je preživio nacističke zločine. Otklon od potpore
Izraelu počeo je od Šestodnevnog rata i Arafatova uspona, ali se vremenski poklopio i s
padom zanimanja za nenasilan pristup. Činjenica da je te Palestince zanimalo jedino nasilje
jednostavno je značila da ih mogu smatrati gerilcima -poput Che Guevare.

Izrazi mirovni pokret i antiratni pokret u velikoj su mjeri potekli iz Amerike, a čak su i u
Sjedinjenim Državama u pojedinim ljevičarskim krugovima brzo izlazili iz mode. Europske
radikale više nije toliko zanimao završetak rata, koliko pobjeda Sjevernog Vijetnama. U
ofenzivi Tet najčešće nisu vidjeli tragičan gubitak nebrojenih života, nego veliku pobjedu
ugnjetenog naroda. Britanski radikal Tariq Ali, služeći se riječima koje su se čule i u Berlinu,
Rimu i Parizu, za ofenzivu Tet rekao je: »Pravi val radosti i energije širi se cijelim svijetom, a
milijuni ljudi odjednom ushićeno prestaju vjerovati u snagu ugnjetavača«. Svatko od nas na
plećima nosi vlastitu povijest. Američki aktivisti željeli su zaustaviti agresiju. Europljani su
priželjkivali poraz kolonijalizma -htjeli su da Sjedinjene Države dozive poraz baš kao nekoć
europske kolonijalne sile. To je bilo osobito očito u francuskim ustrajnim predviđanjima da bi
marinci u Khe Sanhu mogli doživjeti jednako poniženje kao i Francuzi u Dien Bien Phuu. U
stalnim člancima u francuskim novinama u kojima su se autori pitali »Je li Khe Sanh novi
Dien Bien Phu?«, teško su se prikrivale upravo takve želje. Među europskom ljevicom, a
osobito Nijemcima, osjećao se tračak samoprijezira, a svi grijesi uspoređivani su s grijesima
njihovih vlastitih zemalja. Za francuske i britanske ljevičare Amerikanci su bili kolonizatori,
za Nijemce su bili nacisti. Peter Weiss je 1968. godine u Raspravi o Vijetnamu ustvrdio da su
Amerikanci u toj zemlji zlo koje se može usporediti s nacistima. Sutradan ujutro na
Kurmrstendammu, prostranoj aveniji prepunoj pomodnih prodavaonica - koje su, otkako je
izolacija Zapadnog Berlina pojednostavila metode istraživanja tržišta, služile za promociju
skupih novih modnih trendova - prema procjenama se okupilo između osam i dvadeset tisuća
ljudi. Stoje bilo najnevjerojatnije, među studentima su se našle stotine Zapadnih Nijemaca
koji su prešli u Istočnu Njemačku, a prethodnu su noć provele kod prijatelja u Berlinu. The
New York Times, koji je naveo podatak o »više od 10.000 sudionika«, događaj je nazvao
»najvećim protuameričkim skupom ikad održanim u tom gradu«194. Pro-svjednici su kroz
hladne, vlažne i sive ulice Zapadnog Berlina pronosili neobičnu mješavinu kultura - portrete
Che Guevare, Ho-Ši-Mina i Rose Luxemburg, židovske ljevičarke iz Poljske ubijene 1919.
godine u Njemačkoj . Izvikivali su parolu koja se uvijek mogla čuti i na američkim anti-
ratnim prosvjedima: »Ho, Ho, Ho-Ši-Min! NLF pobijedit će!«. Prvo su išli do Opere, gdje je
ubijen Benno Ohnesorg, a zatim do Berlinskog zida, gdje su ih očekivali novi govori.
Dutschke je masi koja je klicala poručio: »Recite Amerikancima da će svanuti dan i kucnuti
čas kada ćemo vas otjerati, osim ako sami ne odbacite imperijalizam«. No unatoč naoko
silnome antiamerikanizmu, Crveni Rudi, prema nekima i najvažniji studentski revolucionar u
Europi, bio je u braku s američkom studenticom teologije iz Chicaga. Policajci, od kojih su
mnogi bili na konjima, postavljeni su uglavnom radi zaštite američkih vojnih i diplomatskih
objekata. No prosvjednici nisu ni pokušali prići tim mjestima, nego su se uspeli na dvije
građevinske dizalice u visini od trideset etaža i na njih objesili divovske crvene i vi-
jetkongovske zastave. Prosvjednici su zatim zviždali i vikali kad su građevinski radnici
zastave skinuli i spalili. Grad Zapadni Berlin uspio je u suradnji sa sindikatima okupiti
podjednak broj ljudi koji su izvikivali: »Berlin podupire Ameriku!« i »Izbacite Dutschkea iz
Zapadnog Berlina!«. The New York Times, 19. veljače 1968. 180 1968.: Godina kojaje
uzdrmah svijet Antiratrd prosvjed na Grosvenor Squareu, London, 7. srpnja 1968.
(Autorfotografije: David Hum/Magnum Photos) Studenti iz drugih zemalja s berlinskog su se
skupa u veljači vratili oduševljeni. Britanci su 17. ožujka priredili vlastiti prosvjedni skup, a to
je bio drugi takakv događaj koji su organizirali Tariq Ali i VSC. Prvi je, poput većine
prijašnjih prosvjeda u Londonu, bio manji i održanje bez nasilja. No ovom su prilikom tisuće
ljudi ispunile Oxford Street. Bila je to prava rijeka crvenih zastava i ljudi koji su vikali »NLF
pobijedit će!«. Jedna skupina pripadnika njemačkog SDS-a nagovarala je VSC da pokuša
zauzeti američko veleposlanstvo, no Tariq Ali takvo što nije smatrao izvedivim195. Stigavši
do Grosvenor Squarea, naveliko iznenađenje organizatora iz VSC-a, masa je probila policijski
kordon i potrčala prema zgradi veleposlanstva. Oboružani palicama, britanski policajci na
konjima na prosvjednike su navalili silinom kakva se u Londonu rijetko viđala. Na Fraser:
mjestu događaja našao se i Mick lagger iz Rolling Stonesa, koji je o tome pisao u pjesmi
»Street Fighting Man«. Osim vijetnamskog pitanja i sve napetije situacije u Sjevernoj Irskoj,
najveći je problem te godine u Velikoj Britaniji bio rasizam. Pod vodstvom Enocha Powella,
zastupnika u Parlamentu, zemlja je svjedočila žestokoj inačici onoga što su pripadnici
američkog pokreta za građanska prava nazivali bjelačkom reakcijom koju je pokrenuo
prijedlog laburističke vlade o useljeničkom zakonu. U vrijeme kad su Britanci dekoloni-zirali
svoje carstvo, neki su govorili radnicima da će u zemlju dolaziti sve više crnih i smeđih ljudi
iz nekadašnjeg carstva i oduzimati im posao. »Neka Britanija ostane bijela«, glasio je
Powellov slogan, a niz radničkih skupina prosvjedovao je upravo s takvim natpisima. Pomalo
zabavan incident dogodio se kad su jednog kenijskog diplomata prosvjednici na ulazu u Donji
dom dočekali natpisima »Neka Britanija ostane bijela«, vičući tom Istočnoafrikancu: »Vrati
se na Jamajku!«. No činilo se daje potencijalno najeksplozivnija situacija u Njemačkoj i da ta
zemlja samo što nije doživjela »veliki prasak«. Trećeg travnja, nasilni ljevičari koji će po
takvim akcijama postati poznatiji sedamdesetih godina, spalili su dvije robne kuće u
Frankfurtu. Jedanaestog travnja Rudi Dutschke nalazio se ispred jedne zapadnoberlinske
ljekarne, gdje se spremao kupiti lijek za svog sinčića, Hoseu Chea - nazvanog po proroku* i
po revolucionaru - kad mu je prišao Joseph Bachmann, dvadesettrogodišnji nezaposleni ličilac
iz Munchena, te u njega iz pištolja ispalio tri metka. Jedan je Dutschkea pogodio u prsa, drugi
u lice, a treći se opasno zario u mozak. Bio je to prvi pokušaj političkog atentata u Njemačkoj
još od vremena Trećeg Reicha. Nakon što gaje policija na koncu uhitila, Bachmann je
objasnio: »Čuo sam za smrt Martina Luthera Kinga, a budući da mrzim komuniste, učinilo mi
se da moram ubiti Dutschkea«. Bachmann, koji je u stanu držao Hitlerovu sliku i koji se s
njim poistovjećivao kao s kolegom ličiocem iz Munchena, bio je vjemi čitatelj desničarskog
lista ispunjenog neskrivenom mržnjom pod nazivom Bild Zeitung. Vlasnik tog tabloida bio je
Axel Springer, najmoćniji njemački novinski magnat, čiji su listovi ropski podupirali
cjelokupnu američku politiku i žestoko napadali ljevičar- Misli se na biblijskog proroka
Hošeu, koji je djelovao u 8. stoljeću pr. Kr. (nap. ur.). 182 1968.: Godina koja je uzdrmala
svijet ske pokrete, ujedno i slaveći i potičući napade na njih. »Ne ostavljajte sve prljave
poslove policiji!«, glasio je jedan od naslova. List Bild Zeitung, pokrenut 1952. godine,
postao je središnjom točkom pravog carstva desničarskih listova, najvećeg na području čitave
Europe, pri čemu je naklada Bilda od četiri milijuna primjeraka bila najveća među nakladama
svih dnevnih listova na europskome kontinentu. Četrnaest Springerovih izdanja, među kojima
je bilo pet dnevnih listova, imalo je ukupnu nakladu od pedeset milijuna primjeraka. Ta
izdanja nisu bila samo antikomunistička, nego i rasistički nastrojena, a mnogi su imali dojam
da se obraćaju upravo onoj zvijeri koju Njemačka nastoji upokojiti. Springer je uvijek tvrdio
da izražava razmišljanja prosječnog Nijemca, a mnogi su se pribojavali upravo toga. Springer
nije poricao da se listu ponekad događalo da se zanese. »Da samo vidite kako ujutro od
iznenađenja padam sa stolice zbog članaka u vlastitim novinama«, izjavio je jednom. Bijes se
nije ograničio samo na studente. Još prije atentata dvije stotine pisaca od svojih je izdavača
zatražilo da bojkotiraju njegove listove196. No dokje Bachmannova tvrdnja da su ga na taj čin
nadahnule novine naišla na odjek kod mnogih, sam je Axel Springer bio složenija ličnost. Bio
je na glasu kao izvrstan poslodavac koji se prema zaposlenicima odnosi toliko dobro da su ga
sindikati podupirali unatoč desničarskim stavovima. A unatoč izdanjima koja su po tonu
mirisala na nacizam, Springer je snažno podupirao Židove, pomažući im velikodušnim
odvajanjima od vlastitog bogatstva. Neumorno se borio za to da Njemačka Izraelu isplati
ratnu odštetu, a svi njegovi listovi bili su orijentirani izrazito proizraelski. No njemačka nova
ljevica 1968. godine najviše od svega uviđala je da su Springerovi mediji krenuli s njom u rat,
tražeći represivne zakone koji će prekinuti prosvjede i grubo se obračunati sa sudionicima,
ljudima koje su ti mediji nazivali »teroristima«. Pozivao je na formiranje građanskih skupina
koje će se nasilno suprotstaviti studentima. Reakcija je bila trenutačna: bijes zbog atentata
istog se trenutka pretočio u bijes usmjeren protiv Springera, zbog njegove dugogodišnje
kampanje protiv ljevice, ali i zbog odbacivanja, koje je već dugo kuhalo u javnosti, predodžbe
o tome da Europu mogu voditi moćni medijski magnati. U vezi s tim prethodnikom Murdocha
i Berlusconija, koji je posjedovao carstvo koje se danas zbog nedostatka vlasništva nad
elektronskim medijima doima neobičnim i staromodnim, i dalje se postavljalo sljedeće
pitanje: kako je moguće daje taj čovjek, kojeg su Britanci izvukli iz njemačkih ruševina da im
vodi radijsku emisiju na njemačkpme, postao najmoćnijim stvarateljem javnog mišljenja u
Europi? Samo nekoliko sati nakon napada na Dutschkea velika skupina razjarenih mladih
ljudi okupila se pred osamnaesterokatnom poslovnom zgradom od čelika i stakla u boemskoj
berlinskoj četvrti Kreuzberg. Springer je za gradnju odabrao upravo tu lokaciju jer je bila u
neposrednoj blizini Zida. Na zdanje je postavio neonski natpis »Berlin bleibtfrei« - »Berlin
ostaje slobodan«. Policija je vodenim topovima otjerala studente koji su bacali kamenje i
zapaljene baklje. Sutradan su kolone studenata, držeći se pod ruku, u valovima prilazile
Springerovoj zgradi u Zapadnom Berlinu. Kad su se ondje našli, zgradu je već okruživala
bodljikava žica i interven-tna policija. Masa je izvikivala Dutschkeovo ime i klicala:
»Springer, ubojica!« i »Springer, nacist!«. Policija je aktivirala vodene topove i počela
privoditi prosvjednike. Ispred Gradske vijećnice prosvjednici su vikali »Fašisti!« i »Nacisti!«.
Studenti su prosvjedovali i pred američkom radij-skom postajom, na kojoj su razbili prozore.
Demonstranti su u Munche-nu bili uspješniji, uspjevši čak ući u Springerovo zdanje prije
nego što ih je odande otjerala policija. Kako nisu uspjeli zauzeti zgrade, studenti su počeli
spaljivati dostavne kamione. Tisuće studenata sukobile su se s policijom i u Hamburgu,
Esslingenu, Hannoveru i Essenu. Uglavnom je bila riječ o sukobu studentskih palica i
policijskih vodenih topova, a pobjedu je odnosila voda pod jakim pritiskom. No prosvjednici
su spriječili ili odgodili distribuciju Springerovih listova. U Frankfurtu su spriječili i
distribuciju vodećeg zapadnonjemačkog poslovnog dnevnika, Frankfurter Allgemdne
Zdtunga, jer se tiskao u Springerovoj tiskari. Prosvjednici su se pojavili i pred Springerovim
poslovnim prostorima u New Yorku, Londonu i Parizu. U Londonu je Tariq Ali predvodio
skupinu koja se odvojila od komemoracijskog skupa posvećenog Martinu Lutheru Kingu na
Tra-falgar Squareu i s njome pokušao zauzeti Springerove urede. U Parizu se Alain Krivine
prisjetio: »Nakon atentata na Rudija, u Parizu su se dogodile prve spontane nasilne
demonstracije. Policija nije imala čak ni interven-tnu opremu, bili su bez kaciga i štitova, kad
su odjednom studenti u Latinskoj četvrti na njih počeli bacati stolove i stolice.« U Njemačkoj
se taj događaj poklopio s uskrsnim blagdanima, a nakon atentata uslijedilo je pet dana uličnih
bitaka. U nemirima je poginulo dvoje ljudi - fotograf Associated Pressa i jedan student,
obojica pod 184 1968.: Godina koja je uzdrmah svijet kišom predmeta koje su bacali studenti
- dok je ranjeno nekoliko stotina osoba. Policija je privela stotine i stotine demonstranata. Bili
su to najteži ulični nemiri u Njemačkoj još od prije Hitlerova dolaska na vlast. Prisjećajući se
posljedica njemačke političke nestabilnosti, većina stanovnika Zapadne Njemačke nije
odobravala ulično nasilje. U lipnju 1968. godine njemački časopis Der Spiegel proveo je
anketu u kojoj je 92% građana Berlina ustvrdilo da se protivi »nasilnim metodama studenata
koji prosvjeduju«. Studenti uopće nisu privukli simpatije radničke klase: 78% građana Berlina
mlađih od trideset godina i iz radničkih obitelji izjavilo je da se protivi studentskome nasilju.

Čak su se i pojedini studenti otvoreno protivili nasilju198. Dutschke je preživio pokušaj

atentata, čak i napisao pismo nesuđenome ubojici, u njemu objašnjavajući svoje poglede na
socijalizam. Međutim, Bachmann se objesio u zatvoru. Među 230 studenata uhićenih u
Berlinu bio je i Peter Brandt, sin Willyja Brandta, nekadašnjeg berlinskog gradonačelnika,
ministra vanjskih poslova i zamjenika njemačkog kancelara. Willy Brandt oduvijek je bio
uzoran Nijemac, socijalist koji se protivio fašizmu i nije morao skrivati ništa iz prošlosti. No
Peter je izjavio da gaje otac razočarao, daje, ušavši u vladu, izgubio socijalistički žar.
Pripadao je socijaldemokratima, njemačkoj inačici liberala. »Ni u jednom trenutku nisam
rekao da bi moj otac trebao dati ostavku. To nije istina«, izjavio je Peter. »Ali čini mi se da se
promijenio i zbog toga mije žao. Više nije isti čovjek. Više nije onaj socijalist koji je otišao
boriti se u građanski rat u Španjolskoj. Više se ne slažemo.« Kad je njegov otac rekao da
možda previše vremena posvećuje politici, a premalo studiju, uzvratio je: »Ako smatram da
nešto treba promijeniti, držim da mije dužnost poduzeti nešto da se ta promjena i ostva- n«.
Jedan od Peterovih profesora ovako je upozorio njegova oca, vicekan-celara: »Još šest
mjeseci i vaš će sin Peter postati komunist«. Brandt je samo slegnuo ramenima: »Tko god u
dobi od dvadeset godina nije bio komunist, nikad neće postati dobrim
socijaldemokratom«199. 197 Peter Demetz: After the Fires: Recent Writings in the
Germanies, Austria and Smtzerland (New York, Harcourt BraceJovanovich, 1986.)
12. POGLAVLJE MONSIEUR, SMATRAMO DA STE POKVARENI I DA SMRDITE

Čovjek nije ili glup ili inteligentan, nego je ili slobodan ili nije slobodan. - Natpis najednom
zidu Medkinskogfakulteta, Pariz, svibanj 1968. Biti slobodan 1968. znači sudjelovati. - Na
stubištu Politološkogjakulteta, Pariz, svibanj 1968. Pojedini francuski studenti, nakon što su
doznali da su studenti u drugim zemljama sve izokrenuli i porazbijali, žele to isto učiniti
ovdje. - Alain Peyrefitte, francuski ministar školstva, objašnjavajući aktualne događaje, 4.
svibnja 1968. U vrijeme kad je u kišoviti Pariz stiglo proljeće, francuski vođa,
sedamdesetosmogodišnji general, čovjek koji je više pripadao devetnaestom stoljeću nego
dvadesetom, koji je imao gotovo apsolutnu vlast i vladajući prema ustavu koji je sam napisao
deset godina ranije, obećao je stabilnost i ispunio obećanje. Čovjek koji još nije bio napunio
osamdeset, koji ipak nije bio pravi kralj, sanjario je o monarhiji, s vremena na vrijeme u svoju
palaču na razgovor pozivajući čak i pretendenta na francusko prijestolje, Henrija d'Orleansa.
Uzvišeni predsjednik bez krune bio je velikodušan domaćin kralju bez prijestolja. I premda
nije trpio nikakvo protivljenje i oporbu, de Gaulle se držao kao daje nadišao politiku i
neprestano traženje pristaša, te prešao u svojevrsno stanje neizbježne stalnosti. Godine 1966.,
u prisnoj i sigurnoj atmosferi raskošne Salles des Fetes u njegovoj palači, na pitanje u vezi sa
zdravljem odgovorio je: »Zdravlje me dobro služi... ali, bez brige, jednom ću ipak umrijeti«

Petnaestog ožujka 1968., kad su se u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Sjedinjenim Državama i

velikome dijelu svijeta već događale nezaustavljive erupcije, novinar Le Mondea Pierre
Viansson-Ponte napisao je danas glasoviti uvodnik u kojem je ustvrdio: »Francuska se
dosađuje«273. Približno u isto vrijeme de Gaulle je samozadovoljno izjavio: »Francuska je u
situaciji kojom možemo biti zadovoljni, dok Nijemci imaju političkih problema, Belgijanci
poteškoća s jezikom, a Britanci proživljavaju finacij-sku i gospodarsku krizu«274. Neprestano
je naglašavao kako bi Francuzima trebalo biti drago zbog dosadnog mira koji im je podario. I
dok je de Gaulle silno ljutio ostatak svijeta, rezultati ankete koju je početkom ožujka objavio
konzervativni francuski list Le Figaro pokazali su da 61% Francuza podupire njegovu vanjsku
politiku, dok se samo 13% s njom ne slaže. Dakako, protivljenje de Gaulleu u Francuskoj
ponekad je bilo naporno i komplicirano, što je spoznao ugledni novinar Fran-gois
Fontievielle-Alquier kad su ga u ožujku 1968. godine izveli pred sud na temelju osamdeset i
sedam godina starog zakona koji zabranjuje kritiziranje predsjednika. Tužitelji su naveli
dvanaest odlomaka iz njegove nove knjige, Ponovno učenje nepoštivanja, koji potpadaju pod
»povredu časti« državnog poglavara. Zakon donesen 29. srpnja 1881. godine predviđao je
zatvorsku kaznu do tri godine ili novčane kazne u rasponu od 100.000 do 300.000 franaka
(20.000 do 60.000 dolara prema tečaju iz 1968.) za »prijestupe« u obliku »govora, vikanja,
javno izrečenih prijetnji, pisanja i novinskih članaka«.

Bio je to tristoti slučaj pozivanja na taj zakon otkako je de Gaulle preuzeo predsjedničku
dužnost. U jednom je slučaju nekom muškarcu određena kazna od 500 franaka jer je, prema
de Gaulleovu automobilu, u prolazu povikao: »Vrijeme je za mirovinu!«. Francuzi su u tom
svojem zadovoljstvu de Gaulleovom vanjskom politikom bili praktički posve usamljeni.
Njegova neobična inačica nacionalizma dovodila je u opasnost, kako se činilo, većinu
međunarodnih organizacija. Godina 1967. bila je osobito teška, ili je barem bila godina u
kojoj je on bio osobito naporan. Povukao je francuske snage iz NATO-a, organizacije kojoj je
nekoć sjedište bilo u Francuskoj, te zaprijetio opstan- m Le Monde, 15. ožujka 1968. 274
Pariš Match, 23. ožujka 1968. ku Europske ekonomske zajednice (EEZ), kad je već drugi put
spriječio ulazak Velike Britanije u tu organizaciju. Poznata izjava, koju je dao nakon
Šestodnevnog rata, ustvrdivši da Zidovi »vole vladati«, udaljila je francuske i američke
Židove i nežidove. Za državničkog posjeta Kanadi, osupnuo je mnoge Kanađane, prigrlivši
separatizam Quebeca u govoru s balkona Gradske vijećnice u Montrealu. »Svima je jasno da
se Sjedinjene Države u de Gaulleu suočavaju s nezahvalnim bleferom kojeg je trebalo
raskrinkati još davno«, ustvrdio je Gordon McLendon iz Dallasa na svojih osam radijskih
postaja. Sirom Sjedinjenih Država čuli su se pozivi na bojkotiranje francuskih proizvoda.
Gallupovo istraživanje pokazalo je da je Francuska pri dnu zemalja simpatičnih
Amerikancima, a ispod nje našli su se još samo Egipat, Rusija, Sjeverni Vijetnam, Kuba i
Narodna Republika Kina. U istraživanju javnog mnijenja u kojem su Britanci trebali odabrati
najvećeg zločinca 20. stoljeća, Hitler se našao na vrhu ljestvice, no odmah nakon njega na
ljestvici je bio Charles de Gaulle, nadmašivši čak i Staljina. Na četvrtome mjestu bio je
britanski premijer Harold Wilson. Obično uljudan i obziran njemački ministar vanjskih
poslova Willy Brandt rekao je početkom veljače daje de Gaulle »opsjednut vlašću«, iako se
zbog tih riječi vrlo brzo morao ispričati. Jednako tako, unatoč de Gaulleovoj sklonosti
kaznenim progonima, sve kritike nisu potjecale isključivo izvan Francuske. Francuzi novog
naraštaja, generacija Johna Kennedvja, koji su trebali preuzeti vodeću ulogu, jedva su čekali
da dođu na red. Među njima je bio i pedeset-dvogodišnji socijalist Francois Mitterand. On je i
dalje strpljivo čekao u redu iza šezdesetjednogodišnjeg Pierrea Mendesa-Francea, ljevičara i
nekadašnjeg premijera kojeg je desnica prezirala jer je francusku vojsku povukao iz
francuskog rata u Vijetnamu. No bilo je tu i novih lica. Dok je američka nova ljevica čitala
prijevode Camusa, Fanona i Debravja, Francuska je iznjedrila i knjigu za elitu. Knjiga Jeana-
Jacquesa Servana-Schre-ibera, izdavača blago ljevičarskog tjednika L'Express, bila je 1967.
godine pravi hit u Francuskoj, pa je prevedena na engleski i 1968. u Americi postala
bestselerom pod naslovom The American Challenge (»Američki izazov«), Servan-Schreiber
pozabavio se predviđanjima o postdegolovskom razdoblju i o svojim planovima u tom svijetu.
Jedini put kad se kandidirao za neku javnu funkciju, na izborima za Nacionalnu skupštinu
1962. doživio je pravu katastrofu. Ali ako se politička karijera pokreće knjigom, ovo je bio
jedan od rijetko viđenih uspjeha. U Francuskoj je već u prva tri mjeseca od izlaska potukla
sve rekorde. Servan-Schreiber u toj je knjizi iznio tezu prema kojoj će Sjedinjene Države u
sljedećih trideset godina postati toliko dominantne da će Europa praktički spasti na razinu
kolonije. Europska ekonomska zajednica, unatoč činjenici da od 1. srpnja 1968. više neće biti
carina među zemljama članicama, ne razvija se dovoljno brzo, te će se raspasti zbog tromosti.
Poruka te knjige, koju su 1968. često navodili europski diplomati i poduzetnici, glasila je da
Europa mora postati poput Amerike, jer će je Amerika u protivnom progutati. Američke
tvrtke, koje su u Europu uložile 14 milijarda dolara275, preuzimale su glavnu riječ u svemu.
Upozorio je da će za trideset godina svi živjeti u tzv. »postindustrijskome društvu«. Tome je
dodao: »Moramo dobro zapamtiti taj izraz, jer određuje našu budućnost«276. Još neka od
njegovih vizionarskih predviđanja: »Vrijeme i prostor više neće predstavljati prepreku
komuniciranju« i »Jaz između velikih i malih plaća u postindustrijskome društvu bit će znatno
veći nego stoje danas«. No pritom je ujedno zagovarao stav koji je 1968. godine bio
općeprihvaćen, a govorio je da do konca stoljeća Amerikanac neće znati što će sa silnim
količinama slobodnog vremena. Za trideset godina, predviđao je Servan-Schreiber, »Amerika
će biti postindustrijsko društvo s prihodom od 7.500 dolara po glavi stanovnika. Radit će se
samo četiri dana u tjednu, i to po sedam sati. Godina će se sastojati od 39 radnih tjedana, dok
će 13 tjedana biti predviđeno za odmor.« U knjizi navodi i riječi jednog stručnjaka iz Bijele
kuće koji je predvidio: »I podosta prije 1980. godine računala će postati malena, moćna i
jeftina. Velike mogućnosti računala bit će dostupne svima koji ih budu trebali, željeli ili mogli
upotrijebiti. U mnogim će slučajevima korisnik imati malenu osobnu konzolu povezanu s
velikim, središnjim računalom, u kojem će divovska elektronička memorija pohranjivati sve
oblike znanja.« Knjiga je donosila važno upozorenje: »Amerika danas još nalikuje Europi - uz
prednost od petnaest godina. Pripada istom industrijskome društvu. No 1980. godine
Sjedinjene Države već će ući u posve novi svijet, a ne uhvatimo li korak, Amerikanci će imati
monopol na stručno znanje, znanost i moć.« Servan-Schreiber predvidio je, iako je prognoza
bila malo preuranjena, opasnosti situacije u kojoj Amerika ostaje jedina supersila. »Ako
Europa, poput Sovjetskog Saveza, prisilno ispadne iz utrke, Sjedinjene Države ostat će
usamljene u tom futurističkome svijetu. Za Europu bi to bilo neprihvatljivo, opasno za
Ameriku i katastrofalno za cijeli svijet... Zemlja koja bi imala monopol na moć, imperijalizam
bi smatrala svojevrsnom dužnošću, te bi vlastiti uspjeh shvaćala kao dokaz da bi se i ostatak
svijeta trebao povoditi za njezinim primjerom.«

Servan-Schreiber smatrao je da je vremena vrlo malo i da na putu modernizacije Francuske i

Europe stoji tek jedna veća prepreka: ostarjeli general iz 19. stoljeća.' »De Gaulle pripada
jednom drugom vremenu, drugom naraštaju«, ustvrdio je četrdesetčetverogodišnji urednik
koji je u Drugom svjetskom ratu pilotirao lovcem Slobodne Francuske. »Ponaša se
iracionalno u vremenu koje upravo vapi za racionalnošću.« Čak je i generalova omiljena poza,
uloga junaka iz Drugog svjetskog rata, već podosta otrcana. ServanSchreiber rekao je:
»Protivim se junacima. Djeca koja obožavaju Batmana kasnije glasaju za junake. Nadam se
da će nakon de Gaullea Europljani već biti siti junaka.« Servan-Schreiber predstavljao je
srednju generaciju Francuza, sitih starog de Gaullea, ali i nepovjerljivih prema novoj kulturi
mladih. »Želim da mi sinovi, kad odrastu, postanu građanima nečeg važnog. Ne želim da
budu u drugorazrednoj zajednici. Dvadesetpetogodišnjak koji se nema čime ponositi radit će
gluposti, postati hipijem ili se uputiti u Boliviju, gdje će se boriti s gerilcima ili će na zid
staviti sliku Che Guevare.«277 Francuska koja se dosađivala i gušila imala je dva
generacijska jaza: jedan između generacije iz Drugog svjetskog rata i njihove djece, a drugi
između generala de Gaullea i većine Francuza. I de Gaulleova deset godina stara Peta
republika i prosvjedni pokret koji će preplaviti društvo u kojem se ništa ne događa, imali su
korijene u alžir- Life, 17. svibnja 1968. 254 2968.: Godina koja je uzdrmala svijet skoj
neovisnosti. Francuska kolonija Alžir, u kojoj je jedno vrijeme tijekom rata sjedište imala i de
Gaulleova vlada Slobodne Francuske u izgnanstvu, počela je tražiti neovisnost čim je okončan
rat. Upravo je borba Alžiraca nadahnula pisanje Frantza Fanona i u velikoj mjeri oblikovala
antiimperijalistički pokret šezdesetih godina. Mendes-France, koji je dekolonizirao Indokinu i
Tunis, nije uspio prikupiti dovoljno političke snage da oslobodi i Alžir, lako je otpor Alžiraca
bio gotovo neprekidan, sve otkako je Francuska 1848. godine preuzela nadzor nad Alžirom,
ondje je živjelo milijun Francuza, mnogi od njih već i naraštajima, a Francuzi su Alžir
jednostavno smatrali svojim. Francuska vojska koju su prvo ponizili Nijemci, a potom i
Vijetnamci, smatrala je daje Alžir posljednje utočište, položaj s kojeg se ne povlače, pozicija
o kojoj se ne pregovara. U toj je fazi Francuska već trebala završiti s de Gaulleom. Po
završetku Drugog svjetskog rata on je smatrao da mu je zadaća »spasiti« Francusku od
ljevice. S tim je ciljem izgradio mit o hrabrim Francuzima koji su se odupirali nacističkim
okupatorima. A u stvarnosti je najveći dio francuskog pokreta otpora pripadao komunistima,
pa su, budući da su to vrlo dobro znali, mnogi Francuzi bili skloni glasati za komuniste. De
Gaulle je ponudio alternativu, do konca života i dalje ustrajno tvrdeći daje on jedina
alternativa komunističkoj vlasti u Francuskoj. Potkraj četrdesetih godina Francuzi su odlučili
riskirati, te su ga svrgnuli s vlasti. Iako je uspijevao žestokim oporbenim protivljenjem
postavljati velike izazove pred socijalističke vlade, 1955. se u dobi od šezdeset i pet godina
službeno povukao iz politike, okončavši tako veliku karijeru.

No 1958. godine govorkalo se o nebrojenim urotama i protuurotama u Francuskoj i Alžiru, te

se Francuska tako suočila sa stvarnom mogućnošću da socijalističku vladu udarom svrgnu
desničarske snage iz vojske. Vojska, kojom je u Alžiru zapovijedao general Raoul Salan, ne bi
podržala francusku vladu koja bi bila u stanju prepustiti Alžir Alžircima, a socijalistima se ne
može vjerovati. Ni dandanas nije jasno koliko je za te urote i priče bio zaslužan sam de
Gaulle. Nema sumnje daje u tome prste imao niz njegovih istaknutih suradnika, no de Gaulle
je nekako uspio ostati podalje od cijele priče. Kao prvi čovjekjedne od francuskih skupina u
Drugom svjetskom ratu, postao je vrlo spretan u takvom manevriranju na međunarodnoj
sceni. Umirovljeni je general sad jednostavno dao do znanja da će, zatreba li ga Francuska,
biti na raspolaganju. Javnost je dovoljno sumnjala u de Gaullea da <a članovi Parlamenta
otvoreno dovodili u pitanje demokratičnost njegovih nakana. »Mislite li da u dobi od šezdeset
i sedam godina kanim započeti diktatorsku karijeru?«, uzvratio je de Gaulle. Čak i kad je
vlada odlučila podnijeti ostavku i predati vlast Generalu, bilo je vrlo teško uvjeriti Nacionalnu
skupštinu, utjecajan donji parlamentarni dom, da odobri takvu pogodbu. Socijalist Andre Le
Troquer, predsjednik Nacionalne skupštine, nije htio prihvatiti de Gaulleove uvjete -
raspuštanje Parlamenta i pisanje novog ustava - nego je zahtijevao da se General pojavi pred
Skupštinom. De Gaulle je odbio, govoreći: »Neću imati izbora, nego ću vam prepustiti da se
pozabavite elitnim specijalcima i vratiti se u osamu svojega doma, u koji ću se, shrvan boli, i
zatvoriti«278. Nakon toga vratio se u svoj dom u Colombey-les-Deux-Eglisesu. No tada je
već bilo očito da jedino de Gaulleova vlada može spriječiti pokušaj vojnog udara. Članovi
skupštine pristali su na njegove uvjete, pa tako i na ovlasti za pisanje novog ustava. Francuska
je od njega zatražila pomoć u rješavanju alžirske krize, a ne reformiranju francuske države.
Nitko od demokratskih šefova država i tek rijetki suvremeni monarsi imali su priliku uživati u
takvom stupnju apsolutne moći kakve je de Gaulle novim ustavom podario predsjedniku Pete
republike, funkciji koju će u doglednoj budućnosti obavljati on sam. Predsjednik ima pravo
poništiti odluku parlamenta na dva načina: raspisivanjem referenduma ili raspuštanjem
parlamenta. Predsjednik, osim toga, postavlja dnevni red zakonodavnoj skupštini, odlučuje o
kojim će se zakonima raspravljati i o kojim verzijama tih zakona. Može onemogućiti
prijedloge za smanjenje poreza ili povećanje potrošnje. Ako se u roku od sedamdeset dana ne
donese proračun, predsjednik ga ima pravo odrediti ukazom. Četvrtog rujna 1958. godine
General je službeno predstavio svoj novi ustav stojeći ispred divovskog, tri i pol metra
visokog slova »V«. Bila je to rimska brojka pet, koja je simbolizirala Petu republiku, plod
novog ustava, ali i stari simbol pobjede iz Drugog svjetskog rata. De Gaulle nikad nije
propuštao priliku da spomene svoj najdraži mit, priču o tome kako je bez ičije pomoći spasio
Francusku od fašista. Dakako, novim je naraštajima »V« bio simbol mira koji simbolizira
nuklearno razoružavanje. De Gaulle, koji je snatrio o francuskoj hidrogenskoj bombi, nije
znao za protivljenje mladih nuklearnom oružju, niti su ga zanimali"mladi koji su na pariškim
ulicama prosvjedovali protiv njegova ustava, proglašavajući ga »fašističkim«. Policijaje
napala mladež, koja je odbila nekoliko policijskih napada podizanjem improviziranih
barikada279. No jedan od razloga zahvaljujući kojima je de Gaulle bio u mogućnosti doći na
predsjedničku dužnost pod uvjetima koje je postavio bila je činjenica daje ulazio u situaciju u
kojoj se malo tko htio naći, u okolnostima težima čak i od onih u kojima će se 1968. godine
naći Lyndon Johnson. Francuska se nalazila usred ogorčenog i nimalo popularnog
kolonijalnog rata. Mučenja i ostali zločini kojima se suzbijalo djelovanje nemilosrdnog i
odlučnog pokreta za neovisnost ukaljali su ugled Francuske, zemlje koja se i dalje silno
trudila povratiti ugled nakon njemačke okupacije. Godine 1968. Lyndon Johnson znao je da
će, odluči li okončati rat u Vijetnamu, pobornici rata i vojska prihvatiti njegovu odluku. No de
Gaulle se u slučaju okončanja rata u Alžiru suočavao s mogućnošću pobune. Slična stvar
mogla se dogoditi i u slučaju da nastavi ratovati. U Francuskoj je jačao proturatni pokret koji
je bio u stanju na ulice izvesti velik broj prosvjednika, a mnogi među njima osjetili su okrutnu
reakciju policije. Mnogi Francuzi, iz raznih društvenih slojeva, protivili su se ratu, a među
njima su bili i neki veterani. Servan-Schreiber otvoreno se protivio ratu u Alžiru. Nakon što je
neko vrijeme ondje služio u francuskoj vojsci, napisao je knjigu Poručnik u Alžiru, zbog koje
mu je neuspješno sudio vojni sud. Francuskom Židovu Alainu Geismaru bilo je devetnaest
godina kad je de Gaulle došao na vlast. Otac mu je umro u borbi protiv Nijemaca, dok su mu
djeda Nijemci deportirali u koncentracijski logor. Prve godine života proveo je skrivajući se u
Francuskoj. Ta su iskustva na njega snažno djelovala. »Tijekom rata u Alžiru u vojsci svoje
domovine naišao sam na niz nacističkih odlika«, ustvrdio je nedavno. »U daleko manjoj
mjeri. Ovdje nije bilo masovnog genocida. Ali bilo je mučenja i bilo je logora za
'pregrupaciju'. Godine 1945. rekh su nam daje s time gotovo. No 1956. utvrdio sam da nije
tako.«280 Alžirski rat pripomogao je radikalizaciji stavova francuske mladeži. Kad je 1960.
godine alžirski prosvjedni pokret doživio vrhunac razvoja, lje-vičarski nastrojeni studenti
preuzeli su studentske organizacije kojima su godinama dominirali desničari. Geismar je
počeo aktivno prosvjedovati protiv rata u Alžiru i bio je jedan od organizatora demonstracija
koje su se u listopadu 1961. održale u Parizu. Policija je tom prilikom zapucala na alžirske
prosvjednike. »Vidio sam kako pucaju u Alžirce«, rekao je Geismar. Kasnije su tijela
pronađena u Seinei, iako nikad nije utvrđen točan broj ubijenih. O tom incidentu u Francuskoj
se nije otvoreno raspravljalo sve do devedesetih godina 20. stoljeća.

Godine 1962. de Gaulle je napokon uspio okončati rat u Alžiru. Alžir je stekao neovisnost, a
Francuska je uplovila u jedno od rijetkih mirnih i stabilnih razdoblja u 20. stoljeću. Šezdesete
godine u Francuskoj su zapravo počele 1963., kad je popularna radijska postaja Europe 1
najavila besplatan koncert na pariškome Place de la Nation, te kad su se ondje, na sveopće
iznenađenje, pojavile tisuće mladih. Veći dio noći zabavljali su se uz glazbu bez prekida, kako
s ploča, tako i uživo, a uglavnom je bila riječ o američkim i britanskim pjesmama. Francuska
se bila naviknula na svečane plesove povodom 14. srpnja, kad bi ljudi plesali uz pjesme kao
što su »Sur Les Ponts de Pariš« i »La Vie en Rose«, koje su se izvodile na harmonici, no
cjelonoćni besplatni rock-koncert na otvorenome bio je nešto dotada neviđeno. Francuska je
šezdesetih godina počela uživati u vrlo konkretnom gospodarskom razvoju. Između 1963. i
1969. godine stvarne su plaće porasle za 3,6% - dovoljno da se Francuska pretvori u
potrošačko društvo. Francuzi su gotovo preko noći stekli automobile. Nužnici su se postavljali
u samim stanovima i kućama, iako je u Parizu 1968. takvih domova bilo tek pedesetak posto.
Frangois Mitterand govorio je o »potrošačkom društvu koje izjeda samo sebe«281. Francuzi
su kupovali i televizore i telefone, iako se uvođenje telefonskih priključaka odvijalo sporo, a
Francuska je po broju televizora i dalje 280 Alain Geismar, u razgovoru u lipnju 2002. 281 J.
R. Toumoux: Le Mois de Mai du general (Pariz, Librairie Plon, 1969.), str. 23. 258 1968.:
Godina koja je uzdrmala svijet zaostajala za većim dijelom Europe. Niti jedan od dvaju
programa, a njima je upravljala vlada, javnosti nije bio osobito zanimljiv, iako su oba imala tu
prednost da su se emitirala bez reklama. No Francuzi su ipak počeli uviđati moć televizijskog
medija. Prva postaja, u crno-bijeloj tehnici, počela je emitirati program tek 1957. godine282. I
pokret za građanska prava i američki rat u Vijetnamu i prosvjedi protiv tog rata prikazani su u
većini francuskih dnevnih soba u kojima nikad nije bilo slika iz francuskog rata u Indokini.
De Gaulle se tim novim pomagalom, koje mu je s obzirom na predsjedničke ovlasti bilo u
cijelosti na raspolaganju, služio razmjerno dobro, ne samo u nadzoru izvještavanja o njegovu
predsjedničkom djelovanju, nego i u režiranju i odabiru pravog trenutka za osobno
pojavljivanje u programu. »De Gaulle obožava televiziju«, ustvrdio je Servan-Schreiber. »Taj
medij razumije bolje od sviju.«283 Vlasnici tiskanih medija bili su bijesni jer je de Gaulle
prijetio da će dopustiti prikazivanje reklama na televiziji, smatrajući to manipulacijom kojoj je
cilj oteti velik dio oglašivača tiskanim medijima koji ga mogu kritizirati, te ih usmjeriti na
državnu televiziju. Godine 1965. Francuska je održala prve izravne predsjedničke izbore - u
dotadašnjem sustavu predsjednika je morala imenovati izabrana većina. Ujedno je bila riječ i
o prvim televizijskim izborima i o prvim francuskim izborima koje su pratili anketari. Kako bi
izbjegao dojam da su izbori posve nepošteni, de Gaulle je svim kandidatima u posljednja dva
tjedna predizborne kampanje dodijelio po dva sata na svojoj televiziji. Frangois Mitterand i
Jean Lecanuet na malim ekranima snažno su djelovali na javnost. Većina Francuza dotada
zapravo nije vidjela nekog odpredsjedničkih kandidata u pokretu, osim de Gaullea, koji se
neprestano pojavljivao na televiziji. Već i sama činjenica da su se pojavili na televiziji pridala
je Mitterandu i Lecanuetu degaulleovski status. Usto je bilo teško ne primijetiti koliko su njih
dvojica u odnosu na Generala mlađahni i živahni. De Gaulle je pobijedio na izborima, no tek
nakon stoje apsolutnu većinu stekao u drugom krugu, odmjerivši snage s Mitterandom. Ipak
nije bio nedodirljivi monarh kakvim se smatrao. šezdesetih godina cijena su u Francuskoj
rasle, a vlada je smatrala da gospodarstvu prijeti inflacija. Povećanju cijena pripomogao je i
iznenadan porast broja stanovnika zahvaljujući doseljavanju približno milijun
Sjevernoafrikanaca, uglavnom kršćana i Židova. Povećavao se i broj nezaposlenih građana.
Godine 1967. vlada je donijela niz mjera s ciljem rješavanja gospodarskih problema. No
radničkoj klasi činilo se da su upravo oni meta novih mjera. Vlada je ograničavala porast
plaća, a povećala radničko izdvajanje za socijalno osiguranje zbog novih troškova izazvanih
uključivanjem poljoprivrednika u taj sustav. Kišovitog prvog svibnja, nakon
petnaestogodišnje stanke, ponovno je pod pokroviteljstvom Komunističke partije održan
tradicionalni prvomajski ljevičarski prosvjed na Place de la Bastil-le, gdje su radnici
uzdignutih šaka pjevali Intemacionalu284. Uz viši životni standard više je Francuza imalo
priliku studirati na visokoškolskim ustanovama, no studenti nikako nisu bili zadovoljni
prenapučenim učionicama i dvoranama. Godine 1966. studenti sa Sveučilišta u Strasbourgu
objavili su proglas pod naslovom »O siromaštvu studentskog života« u kojem su ustvrdili:
Studenti su općenito najprezrenija stvorenja u Francuskoj, izuzmu li se svećenici i policajci...
Nekoć davno ljudi su cijenili sveučilišta: studenti ustrajavaju u vjeri da su sretnici što su na
studiju. Ali stigli su prekasno... Cilj »obrazovnog sustava« danas je mehanički oblikovan
specijalist. Suvremeni gospodarski sustav zahtijeva masovnu proizvodnju studenata koji nisu
obrazovani i koji, zahvaljujući sustavu, više nisu u stanju razmišljati285. Godine 1958.
Francuskaje imala 175.000 studenata, a 1968. već ihje bilo 530.000 - dvostruko više nego u
Velikoj Britaniji. No Francuskaje dodjeljivala upola manje diploma u odnosu na britanska
sveučilišta286, budući da su čak tri četvrtine francuskih studenata padale na ispitima i
napuštale studij. Upravo je zbog toga de Gaulle u prvi mah olako prešao preko studentskog
pokreta: pretpostavio je da se studenti koji sudjeluju u pokretu jednostavno pribojavaju ispita.
Sveučilišta su bila stravično prenatrpana, budući da je samo u sustavu Pariškog sveučilišta
bilo 160.000 studenata, a upravo zbog toga, kad su jednom počeli prosvjedovati, studenti su
za svoje ciljeve uspijevali privući tako mnogo pristaša. Njima su se pridružili i srednjoškolci
iz liceja koji su ih pripremali za studij, a čiji su se problemi poklapali s problemima studenata.
Na većini sveučilišta, a osobito u Nanterreu, sama sveučilišna zdanja i kompleksi nisu bili
ugodni ni za život ni za učenje. Osim toga, čak i u većoj mjeri nego u slučaju elitnih
američkih sveučilišta, francuska su sveučilišta bila pod apsolutnom autokratskom vlašću. U
vrijeme kad su teme poput budućnosti Francuske, budućnosti Europe, novih grana znanosti i
tehnologije, poticale važne i dalekosežne rasprave - u čemu se i krije objašnjenje popularnosti
knjiga poput bestselera Američki izazov -studenti uopće nisu imali priliku razgovarati o nekoj
od takvih tema. Nije bilo dijaloga, ni u predavaonicama ni izvan njih, između profesora i
studenata. Odluke su se nametale bez imalo rasprave. U svibnju su se na zidovima Sorbone
pojavili natpisi: »Profesori, stari ste koliko i vaša kultura«. Ismijavanje starosti francuske
kulture postalo je novim oblikom . ikonoklazma. No ni profesori nisu imali pravo glasa. Alain
Geismar, koji je postao mladim profesorom fizike i ravnateljem organizacije le Svndicat
National de l'Enseignement Superieur, Nacionalnog sindikata visokoškolskih profesora (SNE-
Sup), nedavno je izjavio: »Mladi je naraštaj imao dojam da ne želi živjeti poput starijih
generacija. Ja sam generaciji osloboditelja zamjerao što su propustili priliku za
moderniziranje društva. Oni su samo htjeli sve vratiti u ranije stanje. De Gaulle je sudjelovao
u otporu, u oslobađanju zemlje i okončao rat u Alžiru, ali nije shvaćao baš ništa u vezi s
mladima. Bio je to velik čovjek koji je jednostavno previše ostario.«287 Kemija nas uči da
pojedini izrazito stabilni elementi u blizini drugih naoko beživotnih elemenata mogu izazvati
spontanu eksploziju. U tom samozadovoljnom i nedodirljivom društvu koje se dosađivalo
skrivali su se i jedva primjetni elementi - radikalizirana mladost s beznadno staromodnim
vođom zrelim za gerijatriju, prenapučena sveučilišta, gnjevni radnici, iznenadni
konzumerizam koji je neke očarao, a drugima se gadio, Alain Geismar, u razgovoru u lipnju
2002. velike razlike među naraštajima, pa možda čak i sama dosada - koji su pomiješani lako
mogli dovesti do eksplozije. Sve je počelo od seksa, u siječnju, dok se Francuska još
dosađivala. Studenti Sveučilišta Nanterre, iznimno ružnog, četiri godine starog betonskog
kompleksa u kojem se, na samome rubu Pariza, natiskivalo jedanaest tisuća studenata,
zatražili su mješoviti smještaj, domove za oba spola, a vlada se na njihove prijedloge uopće
nije obazirala. Frangois Mis-soffe, ministar za mladež, boravio je u posjetu Nanterreu kad je
niski crvenokosi student od njega zatražio šibicu ili upaljač za cigaretu. Pripalivši cigaretu i
otpuhnuvši prvi dim, taj je student, a bila je riječ o Danielu Cohnu-Benditu, jednom od
najotvorenjih i najrječitijih studenata na Nanterreu, rekao: »Monsieur le Ministre, pročitao
sam vaš izvještaj o mladima. Na tri stotine stranica nema ni jedne jedine riječi o pitanjima
seksa među mladima«. Ministar je odgovorio kako je došao promicati sportske programe,
navodeći kako bi ih studenti trebali više koristiti. Iznenadio se uvidjevši da se time nije riješio
crvenokosog studenta, koji je samo strpljivo ponovio pitanje. »Nije ni čudo da s takvim licem
imate problema: predlažem da se okupate u bazenu.« »To je već odgovor«, rekao je student,
»dostojan Hitlerova ministra za mladež.«288 Već zahvaljujući tom malom razgovoru, gotovo
svi pariški studenti otada su Cohna-Bendita znali pod nadimkom »Dany«. Ta kratka razmjena
misli između studenta i vlade, ni slučajno pravi dijalog, poput formule će se ponavljati još
nebrojeno puta, u sve intenzivnijim razmjerima, sve dok cijela Francuska nije ostala
paralizirana, a Dany se širom svijeta proslavio kao Dany le Rouge - Crveni Dany. Dany se
rodio 1945. godine, u tek oslobođenoj Francuskoj, u obitelji njemačkih Zidova koji su rat
preživjeli skrivajući se u Francuskoj. Njegov je otac iz Njemačke pobjegao s Hitlerovim
dolaskom na vlast, jer je bio ne samo Židov, nego i odvjetnik poznat po obranama ljevičarskih
disidenata. Nakon rata vratio se i nastavio raditi u Frankfurtu. Zidovi koji su se, preživjevši
rat, vraćali u Njemačku, doživljavali su neobičan osjećaj izoliranosti. Danyje još neko vrijeme
s majkom učiteljicom ostao u Francuskoj. No u toj zemlji, u kojoj je u ratu bilo i suradnje s
okupatorom i deportacija, nisu se osjećali osobito ugodno. Svakih nekoliko godina mijenjali
su boravište, živeći čas u Njemačkoj, čas u Francuskoj. Danyje odgojen u duhu radikalne
ljevice. Jednom je prilikom rekao da se Židovom prvi put osjetio 1953., kad su u SAD-u
smaknuti Julius i Ethel Rosen-berg, osuđeni za špijunažu za račun Sovjeta. U Njemačkoj su
on i brat često pokušavali odrediti dob prolaznika i nagađali stoje tko od neznana-ca radio u
ratu. Užasnuo se kad je u raskošnom sanatoriju posjetio oca na samrti i kad je ondje neki
poslovni čovjek prema staroj njemačkoj tradiciji poslušno lupnuo petama289. Godine 1964.
otputovao je u Ameriku, tu strašnu zemlju u kojoj su smaknuti Rosenbergovi, te u New Yorku
nazočio misi održanoj u počast dobrovoljaca SNCC-a ubijenih u Mississippiju. I Andrew
Goodman i Mi-chael Schwerner bili su rodom iz New Yorka. »Atmosfera me se silno
dojmila«, izjavio je Cohn-Bendit. »Ta dvojica bijelaca, Židova, otišla su u Mississippi. Kakva
opasna zadaća. Ja nisam bio spreman na takvo što.« U ožujku 1968., dok se Francuska još
dosađivala, atmosfera na Nanterreu počela se zagrijavati. Prema riječima Ministarstva
unutarnjih poslova, malene ekstremističke skupine agitirale su u želji da oponašaju radikalno
nastrojene studente u Berlinu, Rimu i na Berkelvju. Stav je često ponavljao i ministar
školstva, Alain Pevrefitte. U tome je bilo i ponešto istine. Malobrojna trockistička skupina
JCR, la Jeunesse Communiste Revolu-tionnaire - Revolucionarna komunistička mladež -
odjednom je stekla velik utjecaj, a njezin dvadesetsedmogodišnji vođa, Alain Krivine, ne
samo daje u Berlinu radio za Rudija Dutschkea, nego je i preko Američke socijalističke
radničke partije, srodne trockističke organizacije, pomno pratio događaje na američkim
sveučilištima. Znakovito je daje kasnije najvažnija skupina imala najmanje veze s
ideologijom. Naziv joj je bio le Mouvement du 22 Mars - Pokret 22. ožujka. 289 Andre Harris
i Alain Sedouy: Juif & Franfais (Pariz, Editions Grasset & Fasquelle, 1979.), str. 189-191.
263 MARK KURLANSKY Vođa je bio Cohn-Bendit, dok su joj ciljevi bili poprilično
nejasni. Kao i u drugim zemljama, ljudi koji su 1968. u Francuskoj isplivali na površinu nisu
bili od onih koji bi spremno pristupali nekakvim skupinama i organizacijama, bili su
sumnjičavi i prema lijevim i prema desnim političkim organizacijama, te su nastojali živjeti
prema antiautoritarnim načelima koja su odbacivala i sam pojam vođe. Odbacivali su Hladni
rat, koji je oduvijek nalagao da čovjek mora izabrati jedno ili drugo, a odbacivali su i de
Gaullea, koji je uvijek govorio: »Budite uz mene, jer će inače na vlast doći komunisti«.
Slagali su se s načelima Izjave iz Port Hurona: tražili su alternative mogućnostima koje su im
se neprestano nametale u Hladnome ratu. »Tijekom oslobođenja propuštena je velika prilika,
a Hladni rat ubrzo je sve zamrznuo«, ustvrdio je Geismar. »Morali ste odabrati stranu. Godine
1968. došlo je do pokušaja da se između tih dviju strana stvori određeni prostor, a upravo su
se zbog toga i komunisti protivili pokretima iz 1968.« Sredinom šezdesetih godina na natpisu
na postaji pariške podzemne željeznice u Nanterreu još je stajalo »Nanterre a la folie«,
ukazujući na činjenicu da je Nanterre mjesto ladanjskih kuća pariške aristokracije. Od takvih
početaka, to se mjesto pretvorilo u ugodno predgrađe Pariza nastanjeno srednjom klasom, s
kućama uz kamenom popločane ulice. Potom su onamo stigle tvornice, a usred tvorničkih
kompleksa, gotovo se posve uklopivši u takav okoliš, podignuto je Sveučilište Nanterre,
okruženo domovima sjevernoafričkih i portugalskih useljenika koji su nalikovali vojarnama.
Sterilne sobe studentskih domova imale su velike prozore koji su, poput onih lijepih prozora
na Columbiji, gledali na slum. I dok su studenti sa Sorbone živjeli i studirali u samome srcu
prelijepoga grada, u srednovjekovnoj četvrti punoj spomenika, kavana i restorana, studenti s
Nanterrea nisu imali kavane i nisu imali kamo otići. Od prostora su imali jedino te studentske
sobe u kojima nisu smjeli mijenjati pokućstvo, kuhati, razgovarati o politici, niti dovoditi
osobe koje ondje ne studiraju. Djevojke su u muške sobe smjele ući samo uz roditeljsko
dopuštenje, a inače su morale imati navršenu dvadeset ijednu godinu. Muškarci ni pod kojim
uvjetima nisu smjeli ulaziti u ženske sobe. Djevojke su u muške sobe redovito odlazile
šuljajući se uz recepciju. 264 1968.: Godina koja je uzdrmala svijet Sveučilište Nanterre
navodno je bilo jedna od naprednijih ustanova, na kojoj se studente poticalo na
eksperimentiranje. No u stvarnosti su reforme zbog autokratskog sveučilišnog sustava na
Nanterreu bile jednako teško provodive kao i na ostalim sveučilištima. Jedina se razlika
sastojala u tome što su studenti na Nanterreu zbog većih očekivanja bili osobito razočarani i
ogorčeni. Pokušaji reformiranja sveučilišta 1967. godine studentima su donijeli dodatne
frustracije, zbog čega je dio njih koji je potekao iz krugova političkih aktivista oformio
skupinu čiji su se članovi nazivali enrages. Taj naziv imao je tradiciju još od Francuske
revolucije, a doslovce znači »bijesni ljudi«. Bilo ih je tek oko dvadeset i pet, no i tako
malobrojni uspjeli su prekinuti predavanja u ime Che Guevare, te su uspijevali izazivati
nemire i štetu u svim oblicima koji bi im pali na pamet. Kao i Tom Havden, vjerovali su daje
probleme sveučilišta moguće riješiti ne reformom obrazovnog sustava, nego isključivo
cjelovitom promjenom društva. Skupina nikako nije bila omiljena. Način na koji je krug od
dvadeset i pet nestašnih studenata tijekom ožujka prerastao u pokret s tisuću pristaša, te kako
se i ta brojka za samo nekoliko tjedana povećala na pedeset tisuća, a koncem svibnja na deset
milijuna koji su paralizirali čitavu zemlju, najviše govori o posljedicama djelovanja odviše
revne vlade. Daje vlada od samog početka ignorirala enrages, Francuskoj se možda nikada ne
bi dogodila 1968. Osvrćući se na to vrijeme, Cohn-Bendit odmahuje glavom. »Da vlada nije
smatrala da mora ugušiti taj pokret«, ustvrdio je kategorički, »ni slučajno ne bismo dosegli
razinu borbe za oslobođenje. Održalo bi se nekoliko demonstracija i to bi bilo sve.«290 Dana
26. siječnja 1968. policija je stigla na sveučilište kako bi prekinula skup na kojem se našlo 35-
40 enrages. Nazočnost policije na sveučilištu razbjesnila je i studente i profesore. Kao što će
te godine otkriti i ostali prosvjednici širom svijeta, enrages su, uočivši taj bijes, uvidjeli da
trebaju samo započeti prosvjed, a da će vlada i njezina policija odraditi sve ostalo. U ožujku
im je to već postalo redovitom praksom. Dekan Nanterrea pripomogao je pojačavanju
napetosti kad je odbio osigurati veći prostor za sve veći broj sudionika. Dodatno je razljutio
studente od-bivši se javno založiti za četvero studenata s Nanterrea uhićenih tijekom Daniel
Cohn-Bendit, u razgovoru u ožujku prosvjednog skupa protiv rata u Vijetnamu koji se održao
kod pariške Opere. Dvadeset drugog ožujka, uz podršku sad već približno pet stotina
militantno nastrojenihi aktivista, enrages je neočekivano nadahnuće nagnalo da preuzmu
američku taktiku i zauzmu zatvoreni profesorski salon na sedmome katu, koji su cijelu noć
držali u ime slobode izražavanja. Tako se rodio Pokret 22. ožujka. Sedamnaestog travnja
jedan od najpoznatijih fizičara na svijetu, Lau-rent Schwartz, došao je na Nanterre kako bi u
ime vlade objasnio program reforme sveučilišnih ustanova iz 1967. godine. Studenti su ga
odmah utišali ustrajnim povicima, govoreći mu da je antirevolucionar i da ne bi smio govoriti.
U jednom trenutku mikrofon je neočekivano uzeo Cohn-Bendit, taj srdačni crvenokosi mladić
čiji je osmijeh bio toliko blistav i zarazan da se našao i na revolucionarnim plakatima. »Neka
govori«, rekao je Cohn-Bendit. »A nakon govora, budemo li smatrali daje pokvaren i da
smrdi, lijepo ćemo reći: 'Monsieur Laurent Schwartz, smatramo da ste pokvareni i da
smrdite'.«291 Bila je to epizoda tipična za Cohna-Bendita, riječi izgovorene sa šarmom i
mrvicom autoriteta, točno u najprikladnijem trenutku.

Prijelomni dan, 2. svibnja, kad će sukob nepovratno eskalirati, obilježila je čista farsa. Pariško
sveučilište odlučilo se za identično pogrešnu taktiku kao i uprava Columbije, u nastojanju da
oslabi studentski pokret disciplinskim mjerama protiv njegova vođe. Cohnu-Benditu određeno
je da se pojavi pred disciplinskom komisijom u Parizu. To je razjarilo studente s Nanterrea
koji su zaključili da će prekinuti nastavu prosvjedujući uz pomoć velikih zvučnika. No nisu
raspolagali potrebnom opremom, a Pierre Grappin, sve bespomoćniji i očajniji dekan
Nanterrea, odbio je dati im na raspolaganje razglas koji je pripadao Sveučilištu. Studenti, koji
su smatrali da su »revolucionari posvećeni izravnom djelovanju« - taj pojam među ostalima je
popularizirao i Debrav- jednostavno su ušli u njegov ured i uzeli opremu. Dekan je u tome
uočio priliku da i on sam nešto konkretno poduzme, pa je zaključao vrata i tako zatočio
studente. No pobjeda je bila kratkoga vijeka, budući da su prozori bili otvoreni, pa su studenti
tako pobjegli s razglasom. De Gaulle je postajao sve zabrinutiji zbog nereda i nemira na
pariškim ulicama, budući da su u francuskoj prijestolnici ubrzo trebali otpočeti mirovni
pregovori o okončanju sukoba u Vijetnamu. U Pariz je stoga doveo dodatne snage specijalne
policije, Compagnies Republicaines de Se-curite, ili CRS292. Na Grappinov zahtjev
Ministarstvo školstva zatvorilo je Nanterre, a to je bio nečuven korak koji je središte zbivanja
iz opskurnog predgrađa premjestio u samo srce Pariza. U to je vrijeme grad bio prepun
novinara iz svih krajeva svijeta koji su nastojali pratiti mirovne pregovore o Vijetnamu, a na
kojima su se izaslanstva, nakon što su dogovorila mjesto i sugovornike, dogovorila da će 14.
svibnja početi raspravljati o tome koliko će glavna prostorija za pregovore imati vrata -
Sjeverni Vijetnam ustrajno je zahtijevao dvoja vrata - i nastaviti raspravljati o tome hoće li
pregovarački stol biti pravokutan, okrugao ili u obliku romba - budući daje o tome ovisio
raspored sjedenja. No već i sama činjenica da su počeli pregovarati dovela je do naglog
porasta vrijednosti dionica na burzama, a osobito u New Yorku. Ekipa s Nanterrea premjestila
se u Pariz, na Sorbonu. Cohn-Bendit nekako se domogao megafona, koji će postati njegovim
zaštitnim znakom. Međutim, unatoč savjetu šefa policije, rektor Sorbone pozvao je policiju da
uđe na Sveučilište i uhiti studente. Policijska invazija na Sorbonu bila je dotad nezabilježena
pojava. Prvi put viđena je i takva reakcija uprave na studentski gnjev: Sorbona je zatvorena
prvi put u sedamstogo-dišnjoj povijesti. Uhićeno je šest stotina studenata, među njima i Cohn-
Bendit i Jacques Sauvageot, prvi čovjek nacionalnog studentskog sindikata. Alain Geismar za
ponedjeljak je zakazao opći štrajk nastavnika i profesora. I tada je de Gaulle, i sam obuzet
gnjevom, iznio teoriju da pokret predvode drugorazredni studenti koji žele zatvoriti fakultete
jer nisu u stanju položiti ispite. »To su studenti koji slijede Cohna-Bendita. Ti nasilnici
terorizirjau ostale: jedan posto enrages u odnosu na devedeset i devet posto ovaca koje čekaju
da ih vlada zaštiti.«293 Novo neformalno vodstvo činili su Cohn-Bendit, Sauvageot i
Geismar. Trojka je praktički bila nerazdvojna. No kasnije su rekli da nisu imali određeni plan,
a čak im ni ideologija nije bila zajednička. »Nismo imali baš ništa zajedničko«, »Njih i u
dvojica među sobom bili sličniji. Ja s njima nisam imao dodirnih točaka, ni sličnu prošlost. Ja
sam zagovarao slobodu pojedinca, oni su ponikli iz socijalističke tradicije.« Službeni
komunisti, francuska Komunistička partija, od samog su se početka protivili svim radikalnim
studentima. »Tim lažnim revolucionarima treba strgnuti maske«, napisao je predsjednik
Komunističke partije Georges Marchais294. No najpoznatiji francuski komunist, Jean-Paul
Sar-tre, stao je na stranu studenata, u ključnim im trenucima pomažući svojim zrelim,
odmjerenim i uvjerljivim stavom. Francuska vlada razmišljala je o njegovu uhićenju, no
legenda kaže daje de Gaulle tu zamisao odbio govoreći: »Voltairea se ne privodi«. Za razliku
od svojih kolega vođa, Cohn-Bendit zapravo i nije imao prepoznatljivu ideologiju, pa je
možda upravo to razlog zbog kojeg je bio najomiljeniji. Privlačio je na osobnoj razini. Bio je
to nizak i zdepast muškarac koji se smiješio neočekivano i srdačno, čupave crvene kose koja
je nepočešljana stršala na sve strane, miran i staložen. Volio se zabavljati i imao izražen
smisao za humor, no kad bi govorio, tu je sklonost humoru obilježavala nesmiljena ironičnost,
a glas mu se pojačavao što mu se strast više raspirivala. Usred političke kulture obilježene
pompoznom retorikom, ostavljao je dojam prirodne i iskrene gorljivosti. Vlada je u svakoj
prilici isticala njegovu pripadnost njemačkoj naciji. Nijemci su bili najistaknutiji studentski
radikali u cijeloj Europi. Cohn-Bendit s njima je održavao određene kontakte, baš kao i ostali
francuski radikali. Bio je na njihovu proturatnome skupu u veljači, a upoznao je čak i Rudija
Dutschkea. U svibnju, kad su ga svi već nazivali Crveni Dany, nadimak se nije odnosio samo
na boju njegove kose, nego i na Dutschkea, koji je bio poznat kao Crveni Rudi. No Dany sebe
nije smatrao francuskom inačicom Rudija, niti je Pokret 22. ožujka bio poput njemačkog
SDS-a, izrazito motiviranog i organiziranog nacionalnog pokreta. Pokret 22. ožujka nije imao
ni jasno definirane ciljeve, ni čvrstu organizaciju. Godine 1968. nitko nije htio da ga nazivaju
vođom, no Cohn-Bendit ukazao je na bitnu razliku. »Retorika SDS-a bila je antiautoritama«,
rekao je. »No Dutschke je zapravo bio vođa. Ja sam L'Humanite, 3. svibnja 1968. 268 1968.:
Godina kojaje uzdrmala svijet bio svojevrsni vođa. Postupno sam se našao u toj ulozi jer sam
nešto rekao u pravo vrijeme i na pravome mjestu.«295 Po tome je bio podosta sličan ostalim
vođama iz 1968., poput Marka Rudda, koji je rekao: »Bio sam vođa jer sam bio pripravan
podnositi udar- ce«.

Cohn-Bendit smatrao je da su svjetski pokreti povezani, kao i studentski vođe, ali ne

zahvaljujući sastancima i razmjeni ideja. Većina vođa nikad se nije ni upoznala. »Upoznavali
smo se posredstvom televizije«, rekao je, »tako što smo jedni druge gledali na televiziji. Bili
smo prva televizijska generacija. Nismo održavali međusobne odnose, ali smo imali izravan
odnos s onim stoje naša mašta stvarala dok smo jedni druge gledali na televiziji.«296 De
Gaulle je koncem svibnja već bio posve uvjeren da postoji međunarodna zavjera usmjerena
protiv Francuske, a govorkalo se i o stranim izvorima financiranja. Najsumnjiviji su bili C1A
i Izraelci. De Gaulle je izjavio: »Jednostavno nije moguće da su svi ti pokreti počeli djelovati
istovremeno, u toliko različitih zemalja, a da netko sve to nije isplanirao«. Ali nije bilo plana,
ni u svjetskim razmjerima, niti u samoj Francuskoj. Cohn-Bendit u vezi sa svibanjskim
događajima kaže: »Sve se odvijalo strašno brzo. Nisam imao vremena konkretni]e raditi na
nečemu. Same su okolnosti diktirale odluke.« Crveni Dany i tisuće prosvjednika na pariškim
ulicama samo su spontano reagirali na događaje. Geismar, Cohn-Bendit, Krivine... svi vodeći
ljudi, kao i obični sudionici s tom su ocjenom u vezi uvijek bili dosljedni. Nije bilo planova.
Razvoj događaja podsjećao je na situacijski pokret šezdesetih godina koji je počeo od poezije,
a zatim poprimio političke tonove. Pristaše su se nazvali situacionistima jer su bili uvjereni da
čovjek samo treba stvoriti određenu situaciju, a zatim se povući i stvari će se već početi
događati same od sebe. Ovo je bilo ostvarenje'njihova sna. Cohn-Bendit priznaje: »Iznenadili
su me snaga i intenzitet studentskog pokreta. Bilo je to neopisivo uzbudljivo. Sve se mijenjalo
iz dana u dan. I mi smo se mijenjali, naš javni lik. Ja sam bio vođa s malenog sveučilišta, a
već tri tjedna kasni-,e cijelom sam svijetu bio poznat kao Crveni Dany.« Iz dana u dan pokret
je postajao sve masovniji prema jasnoj formuli. Kad god bi vlada poduzela korak u smjeru
kažnjavanja ili odmazde - kad bi privodila studente, zatvarala školske ustanove - povećavao
se broj studentskih zahtjeva, kao i broj gnjevnih studenata. Kad god su studenti prosvjedovali,
okupljalo se sve više ljudi, a zbog toga je na mjesto događaja dolazio i veći broj policajaca,
stoje izazivalo još veći bijes i još masovnije demonstracije. Nitko nije imao pojma u kojem se
smjeru stvar razvija. Dio ortodoksnijih radikala, poput Geismara, bio je uvjeren daje riječ o
početku revolucije koja će promijeniti francusko i europsko društvo iskorjenjivanjem starih
navika. No Cohn-Bendit, s onim svojim širokim osmijehom i opuštenim pristupom, nije imao
nikakvu predodžbu o budućnosti. »Svi su me pitali: 'Kako će to završiti?'«, prisjeća se Cohn-
Bendit. »A ja bih odgovarao: 'Nemam pojma'.«297 U ponedjeljak 6. svibnja tisuću studenata
došlo je vidjeti kako će CohnBendit izići pred disciplinski odbor Sorbone. Ondje se našao i
gotovo jednak broj pripadnika CRS-a, s tamnim borbenim kacigama, tamnim zaštitnim
naočalama, uz pokoji crni baloner, te velikim štitovima. Kad su napali, podignutih palica,
izgledali su poput stravičnih izvanzemaljaca.

Cohn-Bendit i još nekolicina prijatelja prošli su uz njih i kroz masu od tisuću prosvjednika,
koji kao da su se razdvajali zahvaljujući Danvjevu osmijehu. On je mahao i razgovarao s
ljudima, kao pravo utjelovljenje srdačnog radikala. Vlada je ponovila iste pogreške i za taj
dan zabranila prosvjede, stoje, dakako, izazvalo mnoge nove prosvjede. Studenti su preplavili
Latinsku četvrt, prešli Seinu, pa se vratili i nekoliko sati kasnije došli do Sorbone, da se suoče
s CRS-om. Kako su ondje zatekli dojmljiv broj specijalaca, uputili su se iza Sveučilišta i
krenuli srednjovjekovnom ulicom Saint-Jac-ques, kad se CRS-ova lavina s palicama iznenada
obrušila na njih. Pro-svjednici su se nijemo povukli. Ibid. 270 1968.: Godina koja je uzdrmah
svijet Između njih i CRS-a ostao je otvoren prostor, ničija zemlja na širokoj ulici, a ondje se
dvadesetak ozlijeđenih prosvjednika previjalo na kamenim pločama. Još nekoliko trenutaka
činilo se da nitko ne zna što točno treba činiti. A onda su iznenada, obuzeti gnjevom,
prosvjednici napali CRS i formirali borbenu liniju. Neki su vadili kamenje iz kolnika, drugi su
kamenje poput vatrogasaca prenosili do prvih redova, dok su treći utrčavali u oblake suzavca i
bacali kamenje na specijalce. Potom su se povukli, usput prevrćući automobile kako bi
poslužili kao barikade. Tako su odbijali nalet za naletom policijskih snaga, koje nisu mogle
vjerovati da se to doista događa, budući da su bile naviknute potpuno vladati ulicama. Dio
odlučnih i discipliniranih boraca možda je i godinama iščekivao trenutak kad će se vladine
interventne jedinice početi prisilno povlačiti. Frangois Cerutti, koji je izbjegao mobilizaciju za
alžirski rat i vodio popularnu ljevičarsku knjižaru u koju su često zalazili Cohn-Bendit i ostali
radikali, ustvrdio je: »Tisuću devetsto šezdeset i osma me posve zatekla. Imao sam određene
predodžbe o revolucionarnome procesu, no to nije bilo ni slično ovome. Gledao sam kako
studenti podižu barikade, ali to su bili ljudi koji nisu imali pojma o revoluciji. Bili su to tek
srednjoškolci. Nisu bili čak ni politički nastrojeni. Nije bilo organizacije, nije bilo plana.«298
Sukobi su privukli tisuće prosvjednika, a potkraj dana vlada je izvijestila o 600 ranjenih
prosvjednika i 345 ranjenih policajaca. Sljedeći tjedan donio je nove demonstracije, a
prosvjednici su nosili crvene komunističke i crne anarhističke zastave. Podignuto je šezdeset
barikada. Građani koji su sa svojih prozora gledali kako ti mladi Francuzi odvažno odbijaju
pravu vojsku policajaca, odlazili su do barikada i opskrbljivali ih hranom, pokrivačima i
drugim potrepštinama. Policijski prefekt Maurice Grimaud počeo je gubiti nadzor nad svojim
snagama. Grimauda su na to mjesto imenovali šest mjeseci ranije i općenito se smatralo da je
pokušavao obuzdati policajce. Ni u jednom trenutku zapravo nije želio preuzeti tu dužnost.
Nakon stoje četiri godine bio na čelu službe za nacionalnu sigurnost, činilo mu se da mu je za
cijeli život dosta policijskih funkcija. Bio je birokrat, a ne policajac299. Uvidio je Frangois
Cerutti, u razgovoru u lipnju 2002. da su njegovi ljudi krajnje šokiran, nasiljem i ustrajnošću
tih mladih ljudi. »Ponekad su se borbe vodile do duboko u noć«, ustvrdio je Grimaud, »i bile
su osobito žestoke, ne samo zbog broja prosvjednika, nego i zbog razine nasilnosti koja je
iznenadila sve i zapanjila policijske dužnosnike.«300 Policija je smatrala daje cijeli pokret iz
1968. godine proistekao izravno iz pokreta koji se protivio ratu u Vijetnamu, a s kojim su se
sukobljavali već nekoliko godina. No ovo je sad bilo nešto drugo. Policija je osjećala ne samo
frustriranost, nego je i dobivala po glavi kamenjem veličine ovećih opeka. Iz dana u dan
policajci su postajali sve gnjevniji i nesmiljeniji. U Le Monden je objavljen opis jednog
prosvjednika koji je govorio o događajima koji su se 12. svibnja zbili u Latinskoj četvrti:
»Poredali su nas uza zid i naložili da podignemo ruke iznad glave. Onda su nas počeli tući.
Padali smo jedan po jedan. No oni su nas i dalje okrutno mlatili palicama. Na koncu su
prestali i prisilili nas da ustanemo. Mnogi od nas bili su obliveni krvlju.«301 Stoje policija
postajala okrutnijom, to se veći broj ljudi priključivao prosvjednicima. Međutim, za razliku od
slučaja prosvjednika koji su početkom desetljeća ustali protiv rata u Alžiru, vlada je čvrsto
odlučila ne pucati na djecu srednje klase, tako da unatoč žestokim sukobima koji su se
odvijali iz večeri u večer kao nekim čudom nije bilo poginulih. Studenti su Cohna-Bendita
iznenadili jednako kao i policiju. No on nije mogao kontrolirati događaje. »Nasilne pobune
dio su francuske kulture«, ustvrdio je. »Pokušali smo izbjeći eskalaciju. Smatrao sam da
nasilje kao jedan od oblika dinamike društva razara pokret. Poruka se gubila u nasilju, kao što
je uvijek slučaj. Kao što je bilo u slučaju Crnih pantera.«302 To je izjavio zreli Cohn-Bendit,
osvrćući se na vrijeme u kojem se ni slučajno nije jasno i nedvosmisleno zalagao za nenasilje.
Tijekom ispitivanja u policiji priznao je daje sudjelovao u tiskanju i distribuciji ilustriranih
uputa za spravljanje Molotovljeva koktela, ali im je objasnio i da su ti leci trebali biti šala303,
stoje možda čak i bila istina. Humor iz 1968... Francuska televizija, koja je izražavala
stajalište države, naglašavala je nasilne elemente. No isto su činile i inozemne televizijske
postaje. Televizijski urednici i producenti nisu mogli ni zamisliti zanimljivije prizore od scena
u kojima specijalci s palicama u ruci nasrću na tinejdžere koji bacaju kamenje. Nasilje je
privlačilo i novinare radijskih postaja i tiskanih medija. Postaja Europe 1 na ulici je imala
izvjestitelja koji je govoreći bez daha prenosio: »To što se događa ovdje, usred Saint
Germama, apsolutno je nezabilježeno. Prosvjednici su napali tri puta, a specijalci su se tri puta
povukli, a sada —to je doista neviđeno —uživo... specijalci napadaju!« Bio je to snažan
poticaj za građanstvo koje se posljednjih godina dosađivalo. Danas većina fotografija i
filmskih snimaka dostupnih iz tog doba prikazuje nasilje. Međutim, prosječni francuski
sudionik nije bio ni najmanje zainteresiran za nasilje i to vrijeme ne pamti najviše po nasilju.
Bilaje riječ o zabavi koju Francuzi strastveno vole kao malo tko: razgovoru. Eleanor
Bakhtadze, koja je 1968. studirala na Nanterreu, rekla je: »Pariz je u to doba bio upravo
čudesan. Svi su razgovarali.«304 Upitate li bilo kojeg Parižanina koji se s radošću i toplinom
sjeća proljeća 1968., čut ćete uvijek isto: ljudi su razgovarali. Razgovarali su na barikadama,
razgovarali su u podzemnoj željeznici. Kad su zauzeli kazalište Odeon, to je mjesto postalo
poprištem neprekidne orgije francuskoga govorništva. Netko bi ustao i započeo raspravu o
istinskoj prirodi revolucije i prednostima bakunjinističkog pristupa, te ustvrdio da je
anarhizam povezan s Che Guevarom. Drugi bi opširno pobijali tezu. Studenti su prvi put na
ulicama razgovarali s učiteljima i profesorima. Radnici i studenti razgovarali su jedni s
drugima. Prvi put u tom krutom, službenom društvu koje je još pripadalo 19. stoljeću, svi su
razgovarali sa svima. »Razgovaraj sa susjedom«, stajalo je na mnogim zidovima. Radith
Geismar, tadašnja Alai-nova supruga, rekla je: »Pravi dojam koji je obilježio '68 bio je
neizreciv osjećaj oslobođenja, slobode, ljudi koji razgovaraju, govore na ulicama, na
sveučilištima, u kazalištima. Bilo je to daleko više od pukog bacanja kamenja. To je bio tek
jedan od momenata. A zapravo je nestao cijeli jedan poredak, sustav autoriteta i tradicije.
Velik dio slobode koju danas uživamo ima korijene u '68 U mahnitosti izazvanoj sloboa.jm
izražavanja nastale su nove izreke i poslovice, koje su se ubrzo, u raznim oblicima, našle na
zidovima i vratima širom grada. Izbor iz stotina primjera: Snovi su stvarnost. Zidovi imaju
uši, vaše su uši zidovi. Pretjerivanje je ishodište svih otkrića. Ne volim pisati po zidovima.
Agresor nije onaj tko se buni, nego onaj tko je poslušan. Tražimo divlju i efemernu glazbu.
Proglašavam trajno stanje sreće. Barikada zatvara ulicu, ali otvara put. Politika se događa na
ulici. Sorbona će biti Staljingrad Sorbone. Suze malograđana nektar su bogova. Ni robot ni
rob. Siluj svoju almu mater. Mašta preuzima vlast. Što više vodim ljubav, to više želim dizati
revoluciju. Što više dižem revoluciju, to više želim voditi ljubav. Seks je dobar, rekao je Mao,
ali ne prečesto. Ja sam marksist iz Grouchove frakcije. Povremeno, iako ne prečesto, nailazilo
se na spominjanje drugih pokreta, npr. »Black Power privlači pozornost bijelaca« i »Živjeli
varšavski studenti!«.

Moguće je da je jedna rečenica, ispisana na zidu u Censieru, izražavala ono što su tog proljeća
osjećali mnogi: »Želim nešto reći, ali ne znam točno što«. U slučaju onih koji su imali
dodatnih misli, odviše opširnih da bi stale na zid - iako su neki na zdanjima ispisivali i cijele
pasuse - ako bi uspjeli doći do šapirografa, mogli su otisnuti prave male rasprave na jednoj
stranici i dijeliti ih tijekom prosvjeda. Taj nekadašnji simbol radikalne politike, šapirograf - s
onim nespretnim matricama koje je trebalo otipkati na pisaćem stroju - posljednje dane slave
doživljavao je upravo 1968. godine, budući da su ga uskoro zamijenili uređaji za
fotokopiranje. Bili su tu još i listovi francuskog pokreta - veliki tabloid na samo nekoliko
stranica pod nazivom Action, te drugi, manji tabloid, Enrage, koji je u posebnom broju od 10.
lipnja, posvećenom degolizmu, objavio ilustraciju čučavca, nužnika koji je u to doba u
Francuskoj bio najrašireniji, s lorenskim križem, simbolom degolizma, umjesto rupe i
francuskom trobojnicom umjesto toaletnog papira. Prosvjednici su ubrzo imali hrpe novina za
čitanje i prelistavanje. Likovne akademije, Ecole des Beaux-Arts i Ecole des Arts Decoratifs
na Sorboni, oformili su atelier populaire, koji je u svibnju i lipnju dnevno stvarao i više od
350 različitih plakata, u tehnici sitotiska, jednostavne, dojmljive grafike i sažetih slogana u
stilu natpisa na zidovima. I danas je riječ o jednima od najznamenitijih ikad stvorenih djela
politički obojene grafičke umjetnosti. Šaka i pendrek na jednom plakatu prate glasovite riječi
Luja XVI. kojima se često označavala i de Gaulleova vladavina: »L'etat, c'est moi« - »Država,
to sam ja«. De Gaulleova sjena zatvara usta nekom mladiću, a natpis glasi: »Budi mlad i šuti«.
Policija je marljivo skidala plakate sa zidova. Ubrzo su ih sa zidova počeli skidati i skupljači,
a prodavale su se i piratske verzije, što je silno razljutilo studente likovnih akademija.
»Revolucija nije na prodaju«, rekao je JeanClaude Leveque, jedan od studenata likovne
akademije. Atelje je odbio ponudu dvaji* vodećih europskih izdavača vrijednu 70.000 dolara.
U jesen su i Muzej modeme umjetnosti i Židovski muzej u New Yorku izložili djela
studentskog ateljea. Naslov izložbe u Židovskom muzeju306 glasio je Uza zid, tako da su još
jednom upotrijebljene sveprisutne riječi LeRoiaJonesa. Francuzi nisu samo razgovarali, nego
su i pjevali. Studenti su pjevali Internacionalu, himnu komunizma, Sovjetskog Saveza i
Komunističke partije, kao i mnogih stvari koje nisu podupirali. Takvo što bilo bi neobično
studentima u Poljskoj i Čehoslovačkoj, no Francuzima je ta pjesma - napisana za Pariške
komune 1871. godine, tijekom ustanka usmjerenog protiv francuske autoritarne vlasti -
jednostavno pjesma pobune protiv autoritarnosti. Desnica je uzvraćala pjevanjem francuske
nacionalne himne, Marseljeze. Budući daje tiječ o dvjema najboljim ikad napisanim
himnama, situacije u kojima su ih mase pjevale na širokim pariškim bulevarima uvijek su bile
uzbudljive i dirljive, a takvo identificiranje suprotstavljenih skupina bilo je idealno za
televiziju.

Cohna-Bendita, Sauvageota i Geismara na raspravu su pozvala trojica televizijskih - pa samim

time i državnih - novinara. U unaprijed snimljenoj poruci premijer Georges Pompidou,
ostarjeli degolist izvježbanih političkih vještina i obilježen žudnjom Huberta Humphrevja
(»sve ovo uskoro bi moglo biti moje«), objasnio je da će se gledateljima ubrzo predstaviti
trojica strašnih revolucionara. Novinari su bili napeti, a strašni revolucionari opušteni i
ljubazni. Cohn-Bendit se smiješio. »Uništili smo ih«, rekao je Cohn-Bendit. »Počeo sam
uviđati da imam osobit odnos s medijima. Ja sam proizvod medija. Nakon toga jednostavno
me nisu ispuštali iz ruku. Još sam dugo bio miljenik medija.«307 Iako je državna televizija
pratila događaje, bilo je tu i eklatantnih primjera izostavljanja važnih događaja, koji se ne bi
pojavili na televiziji. No novinarima je već bilo dosta toga da im zabranjuju emisije, pa su,
obuzeti duhom vremena, televizijski izvjestitelji, snimatelji i vozači 16. svibnja stupili u
štrajk. U to vrijeme već se dogodilo nešto o čemu su ostali studentski pokreti mogli samo
sanjati, budući da studentima nisu pristupale i druge skupine. Trinaestog svibnja, na
godišnjicu de Gaulleova povratka na vlast, svi glavni sindikati pozvali su na opći štrajk.
Francuska je bila paralizirana. Nije bilo benzina za automobile, a Parižani su praznim ulicama
hodali zaokupljeni razgovorima, raspravama, divno se zabavljajući u okolnostima koje će
uvijek pamtiti. U Morningside Heightsu studenti Columbije bili su oduševljeni, kao i studenti
u Varšavi, Rimu, Berlinu, na meksičkom Autonomnom nacionalnom sveučilištu, te na
Berkelevju. Francuzi su uspjeli - studenti i radnici ujedinjeni su u borbi za iste ciljeve. No u
stvarnosti nije bilo ni približno tako. Iako je dio mlađih radnika, koji se nisu slagali sa
sindikatima, bio naklonjen studentima, njihovi sindikati, a osobito oni koji su imali potporu
Komunističke partije, imali su Daniel Cohn-Bendit, u razgovoru u ožujku 2003. posve
suprotan stav. Moguće je da su studenti otvorili prostor za eksploziju do koje je još davno
trebalo doći, budući da su i radnici osjećali sve veći gnjev zbog de Gaulleova režima. Radnici
nisu priželjkivali revoluciju, nije im bilo stalo do studentskih problema, zanimalo ih je samo
kako svrgnuti de Gaullea. Željeli su bolje radne uvjete, više plaće i više plaćenog slobodnog
vremena. »Radnici i studenti zapravo nikad nisu bili zajedno«, rekao je Cohn-Bendit. »...Bila
su to dva zasebna, autonomna pokreta. Radnici su tražili radikalne reforme tvornica... plaća i
tako dalje. Studenti su tražili radikalne promjene života.« Suočen s općom nacionalnom
krizom, de GauUe je otputovao u četverodnevni posjet Rumunjskoj. Činilo se neobičnim stoje
de Gaulle, unatoč tome što su studentski revolucionari posve paralizirali Pariz, otišao u
Rumunjsku. Ministar unutarnjih poslova Christian Fouchet pitao gaje u vezi s tim, a de Gaulle
je rekao da Rumunji u slučaju otkazivanja posjeta ne bi imali razumijevanja. Fouchet je s
mnogo poštovanja ustvrdio da Francuzi neće imati razumijevanja ako ne otkaže posjet.
Sutradan, dok su ga ministri ispraćali na put, a situacija u Francuskoj se našla na naslovni-
cama većine najvažnijih svjetskih novina, de Gaulle je izjavio: »Ovo je putovanje iznimno
važno za francusku vanjsku politiku, te za detant u svijetu. A kad je riječ o studentskim
nemirima, njima jednostavno nećemo pridati više važnosti no što zaslužuju.«308 De Gaulle se
običavao koncentrirati na stvari koje su mu išle od ruke. Studentske probleme uopće nije
shvaćao. S druge strane, Rumunjska je pokazivala sve viši stupanj neovisnosti u odnosu na
sovjetski blok, a de Gaulle, koji je sanjario o tome da će jednog dana predvoditi treći pokret,
put koji vodi između dviju supersila - »Europu koja se prostire od Atlantika do Urala«,
običavao je govoriti - iz valjanih se razloga silno zanimao za Rumunjsku. Čak i uz nacionalnu
krizu, vanjska je politika imala prednost pred događajima na domaćem planu. Za njegova
izbivanja, glavnu riječ u svemu imao je Pompidou. Premijer se ponosio svojim velikim
pregovaračkim umijećem, te je osmislio sporazum kojim bi se zadovoljila većina studentskih
zahtjeva. Oslobodio je uhićenike, ponovno otvorio Sorbonu, te povukao policijske snage. To
je studentima jednostavno omogućilo da ponovno zauzmu Sorbonu, držeći je jednako kao i
general, uz beskrajnu bujicu riječi. No do;c su studenti vodili svoje čudesne rasprave,
štrajkalo je deset milijuna radnika, prodavaonice živežnih namirnica bile su sve praznije,
promet je bio u zastoju, a hrpe smeća postajale su sve veće. I Pompidou i de Gaulle uviđali su
da studentski problemi nemaju veze s radničkim problemima. Njih su studenti beskonačno
zbunjivali, dok su radnički problemi bili dio poznatog teritorija. Degolisti su posve napustili
svoju gospodarsku politiku, radnicima ponudivši povećanje plaće od 10 posto, povišenje
minimalne plaće, smanjenje broja radnih sati, te više beneficija. Ministar financija i autor
gospodarske politike Michel Debre uopće nije sudjelovao u oblikovanju ponude radnicima, te
je nakon njezine objave dao ostavku. No štrajakši su ponudu ionako gotovo odmah odbili. De
Gaulle, koji se doimao starijim no ikada, te potpuno izgubljenim, skratio je posjet
Rumunjskoj, vratio se u Francusku i posve neshvatljivo izjavio: »La reforme, oui. La chienlit,
non«. Francusku riječ chienlit nije moguće točno prevesti, a odnosi se na izbacivanje izmeta
na krevet -ostavljanje velikog nereda. Tako su nastali posteri s de Gaulleovim obrisom i
potpisom: »La chienlit, c'est lui« - »Chienlit, to je on«. Francuska je vlada odlučila deportirati
Cohna-Bendita, koji je imao njemačko državljanstvo. Policijski prefekt Grimaud nije bio za
takav potez, jer je uvidio daje Cohn-Bendit među studentima faktor koji stvara određenu
stabilnost. Igra je već bila dovoljno poodmakla da vlada shvati kako pokret na životu
održavaju upravo njihove provokacije. No to nije uvidio nitko u vladi. Druga je stvar bila to
što je pomisao na deportiranje jednog Židova u Njemačku budila ružna sjećanja. Za vrijeme
nacističke okupacije, francuska je policija Nijemcima predala sedamdeset i šest tisuća Židova
koje su nacisti otpremili u logore smrti. Francuska se šezdesetih godina još nije bila pomirila
sa četrdesetima, i dalje je bila razapeta između činjenica o sramotnoj suradnji s okupatorom i
de Gaulleova mita o junačkome otporu. U svibnju 1968. godine sve je bilo prepuno
nacističkih simbola, a većina ih je upotrijebljena nepravedno. CRS su nazivali CR SS. Na
jednom plakatu de Gaulle je skidao masku ispod koje je zapravo bio Adolf Hitler, dok je na
drugome lorenski križ bio izobličen tako da se pretvorio u kukasti križ. Nakon izbacivanja
Cohna-Bendita, riječi: »Svi smo mi njemački Židovi« odmah su postale studentskim
sloganom - a to su klicali 278 1968.: Godina koja je uzdrmala svijet čak i studenti
muslimanskog podrijetla. Te su se riječi pojavile i na plakatima za prosvjed usmjeren protiv
njegove deportacije na kojem su se okupili deseci tisuća ljudi. De Gaulle je tijekom
dugotrajne karijere i u najtežim trenucima pokazivao sposobnost da povuče pravi potez i
pronađe odgovarajuće riječi. No ovaj je put ostao nijem. Posve je nestao iz vidokruga
javnosti, povukavši se u ladanjsku kuću, gdje je napisao: »Ako Francuzi ne uviđaju što im je u
interesu, žao mi je, ali više ne mogu pomoći. Francuzi su siti snažne države. U biti je riječ o
sljedećem: Francuze i dalje, po prirodi, privlače sektaštvo, svadljivost i bespomoćnost.
Pokušao sam pomoći... Ako nisam uspio, više ne mogu ništa. To je jednostavno tako.«309 Na
koncu se 24. svibnja ipak oglasio i le Grand Charles. Izgledao je umorno i staro, i zvučao
nesigurno kad je objavio raspisivanje referenduma o nastavljanju njegove predsjedničke
funkcije. Nitko nije htio da javnost referendum počne smatrati nekakvom izvanzakonskom
izmišljotinom prepredenog generala. Dok je govorio, u Parizu su izbile nove pobune, a prvi
put do nereda je došlo i u još nekoliko većih francuskih gradova. U Parizu su studenti iz
Latinske četvrti prešli Seinu i pokušali zapaliti zgradu burze. Što je bilo najnevjerojatnije,
tijekom više tjedana uličnog nasilja u Francuskoj poginule su samo tri osobe. Dvije su
poginule te iste večeri, a među njima je bila ijedna od stotinu ranjenih osoba u Parizu, te šef
policije u Lyonu. Kasnije će se jedan prosvjednik u bijegu pred policijom baciti u Seinu i
utopiti. Činilo se da neće biti moguće održati referendum, a čak i u slučaju njegova
održavanja, izgledalo je da na njemu neće biti moguće pobijediti. Ponovno se stjecao dojam
daje de Gaulle nestao. Koliko god takvo što bilo malo izgledno, revolucionari su počeli
predosjećati pobjedu. U najmanju će ruku svrgnuti vladu. Možda je više i nema. I Mitterand i
Men-des-France stavili su se na raspolaganje za formiranje privremene vlade. A onda se
utvrdilo daje de Gaulle zrakoplovom otputovao u Njemačku, u tamošnje sjedište francuske
vojne uprave. Razlozi nisu bili jasni, no mnogi su se pribojavali da se sprema na scenu dovesti
francusku vojsku. Po povratku u Francusku, bio je to onaj isti stari de Gaulle - nedodirljiv i
siguran u sebe, kao stoje nekoć sam rekao za Židove. Referendum se neće održati, Nacionalna
skupština će >e raspustiti, a raspisat će se novi parlamentarni izbori. Zemlja je, ustvrdio je, na
rubu utonuća u totalitarni komunizam, a on je jedina alternativa koja ponovno može spasiti
Francusku. Njegovi pristaše potporu su iskazali skupom na Elizejskim poljanama. Javnost je
pozitivno reagirala na obnovu putem novih izbora, još jedan primjer de Gaulleova spašavanja
Francuske od prave katastrofe. Potporu de Gaulleovu pozivu na okončanje kaosa dolaskom na
skup iskazalo je oko milijun građana. Sudionici su pjevali nacionalnu himnu i povremeno
izvikivali slogane, među njima i: »Pošaljite Cohna-Bendita u Dachau«. Cohnu-Benditu to su
bile dobro poznate stvari. Prilikom uhićenja, jedan mu je policajac priprijetio prstom,
govoreći: »Prijatelju moj mali, ovo ćeš sada platiti. Šteta je što nisi s roditeljima umro u
Auschwitzu, jer bi nas poštedio ovih muka, svega što ćemo danas učiniti.«310 Njegovi
roditelji nikad nisu bili u Auschwitzu, no činjenicu daje Židov nitko nije posve zaboravio.
Imao je dojam da to nikad nije bilo problematično jedino unutar njegova pokreta. Dakako,
Geismar, Krivine i mnogi drugi također su bili Židovi. U marginalnim ljevičarskim pokretima
u Francuskoj uvijek je bilo podosta Židova. Jedna popularna šala u Francuskoj glasila je: Kad
bi maoisti željeli stupiti u dijalog s trockistima, kojim bi se jezikom služili? Odgovor: jidišem.
Vlada je na koncu ponuđenim paketom zadovoljila sve sindikalne zahtjeve, pa tako i
povišenje plaće od 35% u dvije faze. Sindikati i radnici to su veselo prihvatili. Tek je šačica
mlađih radnika malo više razmišljala o tome treba li napustiti studente. No de Gaulle je tada
učinio nešto neobično i neobjašnjivo: iz zatvora je oslobodio četmaestoricu pripadnika Tajne
armije, OAS-a, fanatične skupine koja je neovisnost Alžira pokušala spriječiti ubojstvima
brojnih Alžiraca, francuskih časnika i dužnosnika. Neki od tih ljudi, među kojima i Raoul
Salan i Antoine Argoud, obojica časnici francuske vojske, sudjelovali su i u brojnim urotama
između 1961. i 1964. godine kojimaje cilj bio ubiti de Gaullea. Zašto su se odjednom našli na
slobodi? Je li de Gaulle u Njemačkoj uspio dogovoriti nešto čime je zadržao potporu vojske?
Odgovor nikad nije utvrđen, no u vrijeme te neproslavljene desetogodišnjice de Gaulleove
Pete republike, taj njegov potez podsjetio'je francusku javnost na tajne dogovore sa Salanom i
alžirskim časnicima zahvaljujući kojima se 1958. godine vratio na vlast. Ipak, činilo se da
mnogi Francuzi još sumnjičavije gledaju na alternative na ljevici. Na izborima 23. lipnja
degolisti su osvojili 43% glasova, a nakon drugog kruga održanog tjedan dana kasnije, dobili
su i apsolutnu većinu u skupštini, te nadmašili i vlastita najoptimističnija predviđanja. Ljevica
je izgubila polovicu mjesta u skupštini, dok studenti, sa svojom »novom ljevicom«, i dalje
nisu imali predstavnike.

Prosvjedi na Berkelevju, organizirani u znak potpore francuskim studentima i protivljenja de

Gaulleu pretvorili su se u dvije noći neobuzdanog divljanja, sve dok nije uveden policijski sat
i dok za cijeli grad Berkelev nije proglašeno izvanredno kipara Alberta, prekinula je pripreme
za veliku retrospektivnu izložbu suprugovih radova koja se ujesen trebala održati u pariškoj
galeriji Orangerie. Rekla je kako na taj način prosvjeduje protiv »policijske represije prema
studentima i radnicima te izgona stranaca i stranih umjetnika«. Još je nekoliko umjetnika
pismenim putem Ministarstvo kulture obavijestilo o otkazivanju izložaba. Alain Krivine rekao
je: »De Gaulle je bio najpametniji političar u francuskoj povijesti. De Gaulle je razumio
komuniste. Razumio je Staljina. Mitterand je bio mali de Gaulle. Pompidou, Giscard,
Mitterand, Chirac -sve su to mali de Gaullei - svi ga pokušavaju oponašati. Godine 1968. znao
je da će komunisti prihvatiti izbore. Ne referendum. Referendum je bio mala taktička
pogreška. Nitko ga nije želio. No čim je predložio izbore, stvar je bila gotova. Nikad nije
shvatio studente, no to na koncu i nije bilo važno. Spasio je desnicu 1945. i to isto mogao
ponoviti 1968.«312 De Gaulle je pokazao da je i dalje genijalan političar. No više nikad neće
imati jednak ugled, te će jednostavno nastaviti blijedjeti do potpunog nestanka sa scene.
Kasnije je priznao: »Sve mije nekako bježalo iz ruku. Više nisam imao nikakav utjecaj ni na
vlastitu vladu«313. Kriza na domaćem planu u velikoj je mjeri umanjila i ulogu koju je imao
kao enjant terrible svjetske politike. Njegov san o diktiranju rješenja za sve moguće probleme,
od Vijetnama, preko neovisnosti Quebeca, pa do Bliskog istoka, koji je nekoć izgledao malko
pretjerano ambiciozno, sad se činio posve neostvarivim. Urednik vanjskopolitičke rubrike u
Le Mondeu, Andre Fontaine, napisao je da General »više nije u mogućnosti svima dijeliti
savjete«314. De Gaulle se zapravo nikad nije uzdignuo iznad razine pakosti, te se sad osvetio
i tiskanim medijima, koji su ga kritizirali, i državnoj televiziji, koja je stupila u štrajk.
Zahvaljujući povećanoj potpori u Nacionalnoj skupštini, odlučio je dopustiti emitiranje
reklama na jednoj od dviju televizijskih postaja. Prvog dana listopada, prije početka večernjih
vijesti, gledatelji su doznali za prednosti sira s češnjakom, pulovere koji se ne rastežu, te za
blagodati mlijeka u prahu. U prvoj fazi dopuštene su samo dvije minute reklama na dan, prije
početka večernjih vijesti, no i to se 312 Alain krivine, u razgovoru u lipnju 2002 malo-
pomalo povećavalo. Osim toga, de Gaulle je ukinuo više od trećine radnih mjesta u produkciji
televizijskih vijesti. Potkraj ljeta de Gaulle je već osmislio način da razoruža sljedeći lje-
vičarski ustanak. Još od 1185. godine, kamenom popločane ulice u Latinskoj četvrti služile su
kao djelotvorno oružje - u to davno doba protiv rojalista. Godine 1830. kamenje s ulice
ponovno se našlo u toj funkciji, pa zatim opet tijekom revolucije 1848., a zatim i u vrijeme
Komune 1871., kad je prvi put pjevana »Internacionala«. Studenti koji su 1968. godine bacali
kamenje, dobro su poznavali povijest. Najednom od plakata iz 1968. bio je prikazan kamen s
ulice, a natpis je glasio: »Glasački listić za sve koji još nisu napunili 21 godinu«. No toga više
neće biti. De Gaulle je u kolovozu odredio da se kamene ulice u Latinskoj četvrti asfaltiraju.
Sedamnaestog lipnja Sorbonu su napustili i posljednji studenti koji su više od mjesec dana
držali to sveučilište. Izdavači su im nudili ugovore za pisanje knjiga. U vrijeme kad je i
posljednji pobunjenik napustio Sorbonu, najmanje trideset i pet njegovih kolega već je bilo
potpisalo ugovore za knjige o studentskoj pobuni. Posve očekivano, prva je objavljena zbirka
fotografija koje su prikazivale ulično nasilje. Cohn-Bendit imao je pravo - poruka se zbog
nasilja najčešće gubi. No nakon toga izišle su i mnoge druge knjige, a među njima i knjige o
njemu, te njegove vlastite knjige. Knjigu Le Gauchisme (»Ljevičarstvo«), čiji je podnaslov
glasio Lijek za senilnost komunizma, započeo je isprikom: »Ovu knjigu napisao sam za . pet
tjedana. U njoj ima mana koje su posljedica te žurbe, no izdavač je knjigu morao ponuditi
prije no što dođe do potpunog zasićenja tržišta.« Uz svoju tipičnu ironičnost i smisao za
humor, Cohn-Bendit također je napisao: U tržišnom sustavu kapitalisti su pripravni prirediti
vlastitu smrt (u ulozi kapitalista, dakako, ne pojedinaca) objavljivanjem revolucionarnih ideja
koje bi im kratkoročno mogle donijeti zaradu. Za to nam lijepo plaćaju (50.000 njemačkih
maraka na računu Danyja Cohna-Bendita prije nego što je napisao i jedan jedini redak), iako
znaju da će se od tog novca izrađivati Molotovljevi kokteli, jer su uvjereni da revolucija nije
moguća. Na njihovim je čitateljima da ih nadmudre Revolucija je možda i moguća, ali se u
Francuskoj 1968. nije dogodila. Klasični marksisti tvrde da revolucionari moraju polagano
graditi bazu i razvijati ideologiju. Te godine od svega toga nije bilo ništa. Jednostavno nije
bilo eksplozije usmjerene protiv zagušujuće ustajalosti društva. Ishod su bile reforme, a ne
revolucija. Revoluciju su priželjkivali jedino studenti. Tu ideju nisu prodali ni radnicima ni
širem društvu, koje je, da parafraziramo Camusove riječi s početka pedesetih godina, toliko
žudjelo za mirom daje bilo spremno prihvatiti i nepravdu. Sveučilišta su postala malko
demokratičnija, profesori i studenti mogli su razgovarati. Društvo je izišlo iz 19. stoljeća i
stupilo u završno razdoblje 20. stoljeća, no pokazalo se daje u Europi to razdoblje silno
izraženog materijalizma, s vrlo malo duhovnosti kojoj su se mladi studenti bili nadali. Cbhn-
Bendit smatrao je da će se već za nekoliko tjedana moći vratiti u Francusku, no to su mu
dopustili tek nakon deset godina. »To me spasilo«, rekao je Cohn-Bendit u vezi sa svojim
progonstvom. »Kad tako brzo postaneš toliko slavan, teško se pronalaziš. A u Njemačkoj sam
se morao iznova formirati.«

U rujnu, dok su čelnici Frankfurtskog sajma knjiga uz zvuke Mozarto-va gudačkog kvarteta u
jednoj frankfurtskoj crkvi odavali počast senegal-skome predsjedniku Leopoldu S. Senghoru,
policija je ispred crkve vodenim topovima rastjerivala tisuće prosvjednika koji su vikali:
»Frieden-spreis macht Senghor Wđss« - »Zbog nagrade za slobodu Senghor postaje
bijelcem«. Studenti su se bunili jer je nagrada za mir dodijeljena vođi čiji je režim bio
iznimno represivan prema studentima. Dok su sa svih strana letjele boce i kamenje, a policija
nastojala obuzdati masu, niski crvenokosi muškarac, kopija Crvenog Danvja, preskočio je
metalne policijske prepreke, te je prilikom uhićenja dobio više udaraca gumenom palicom.
Kad je došlo vrijeme da se pojavi pred sucem, Cohn-Bendit je uvidio da je igrom slučaja riječ
o istome tjednu u kojem je u Varšavi zakazano suđenje vođama poljskog studentskog pokreta,
Jaceku Kurohu i Karolu Modzelewskom. Takve su se stvari pomno pratile u Parizu, gdje su se
za njih osobito zalagali Alain Krivine i JCR, koji su na prosvjedima često klicali: »Oslobodite
Kuroha i Modzelevvskog!«. U vrijeme kad je upad policije u sveučilišni kompleks u
Francuskoj bio nezamisliv, trockisti su često Daniel Cohn-Bendit, u razgovoru u ožujku 2002.
» Plakat pariških studenata iz 1968. (Galerie Beaubourg, Vence) prepričavali jedan vic: Čija
je policija najobrazovanija na svijetu? Odgovor: Poljska, jer stalno ide na sveučilišta317. Kad
je Cohn-Bendit izišao pred suca u jednoj frankfurtskoj sudnici prepunoj njegovih mladih
sljedbenika, te kad je sudac upitao kako se zove, CohnBendit osjetio je da se ondje našao u
pravom trenutku i pred pravom publikom. Stogaje jasno i glasno izjavio: »Kuroh i
Modzelewski«. »Molim?«, upitao je sudac. »Kako? Tko?«, pitao je dalje, gledajući ga kao da
nastoji odrediti je li Cohn-Bendit lud. »Što?«, mumljali su njegovi mladi pristaše. »Tko? Što
je rekao?« Cohn-Bendit uvidio je da nitko od nazočnih, pa tako ni sudac, nema pojma tko su
Kurori i Modzelewski, pa je tako morao objasniti daje riječ o poljskim disidentima, i reći
ponešto o otvorenom pismu i studentskom pokretu, te o suđenju koje se održava u istome
tjednu. Kad je sve to razjasnio, prilika je već nepovratno propala. Kao što je istaknuo Abbie
Hof-fman, ništa ne uništava dramatičnost kao iscrpno objašnjenje.
13. POGLAVLJE SVAKAKO POSJETITI

Proljeće će biti prelijepo, kad procvjeta repica, istina će pobijediti. - geslo čeških studenata,
1968. Hladni i vlažni dani postajali su sve duljima i toplijima, a sunce se vraćalo u tamu
drevnoga Praga, pa je tako i mlade u tom gradu zahvatio određeni optimizam kojeg je tog
proljeća inače bilo vrlo malo. Pariški pregovori ničim nisu pokazivali da bi mogli okončati rat
u Vijetnamu. Zbog rata u Biafri, djeca su ondje umirala od gladi. Činilo se da nema nade za
mir na Bliskom istoku. Studentski pokreti ugušeni su u Poljskoj, Francuskoj i Njemačkoj - no
u Pragu je ipak bilo optimističnih tonova ili, u najmanju ruku, odlučnosti. Otvarali su se novi
klubovi, iako tek nakon više prosvjeda, mladići su imali dugu kosu, djevojke nosile minice,
baršunaste čizme i mrežaste najlonke, kao u Parizu, dok je iz jukeboxova dopirala američka
glazba. Tisuće ljudi u Pragu, među kojima su prednjačili mladi, izišle su 15. veljače na ulice
slaveći pobjedu čehoslovačke hokejaške reprezentacije nad dotada nepobjedivim Sovjetima,
rezultatom od 5:4 na Zimskoj olimpijadi u Grenobleu, u Francuskoj - i nekako se činilo da
otada više i nisu napustili ulice. Još su tjednima raspravljali o utakmici. Uglavnom se držalo
da, u slučaju da je na vlasti ostao Novotny, Čehoslovaci ne bi ni smjeli pobijediti318. Nitko
nije znao objasniti kako bi Novotny nešto tako uopće spriječio. Stvar je bila samo u tome što
uz njega ništa nije bilo moguće, dok je bez njega sve izgledalo ostvarivo. I premda su novosti
iz susjedne Poljske deprimirale, čehoslovački su mediji aktivnosti tamošnjeg studentskog
pokreta pratili toliko objektivno i otvoreno, daje to čitateljima bilo uzbudljivo, čak i šokantno.
Sve medije - tiskane, radio i televiziju - i dalje je gotovo u cijelosti nadzirala vlada, no na
neizmjerno iznenađenje čitatelja, slušatelja i gledatelja, vlada je medije koristila za
promicanje ideje demokracije - komunističke demokracije, kako se uvijek pomno
naglašavalo. Neovisni i proreformski orijentirani Spisateljski sindikat, koji su nekoć smatrali
disidentskom skupinom, dobio je dopuštenje da počne izdavati vlastiti časopis, Literarni Listy
- »Književni list« - iako se morao podosta namučiti da za svoj tjednik dobije dovoljnu
količinu papira. A na sličan način funkcioniralo je mnogo toga. Najviši dužnosnici otvorili bi
vrata, ali bi birokrati na nižim razinama i dalje ometali stvar. Kako je Dubček s vremenom
uklanjao sve veći broj pripadnika stare garde, takvih je pojava bilo sve manje. Dužnosnici koji
se brinu za protokol posjetili su novog vođu i ustvrdili da otrcana hotelska soba ne može biti
prikladna rezidencija za Dubčeka. Pokazali su mu niz kuća, a on je za sve rekao da su
»prevelike za potrebe moje obitelji i za moj ukus«319. Na koncu je prihvatio četverosobnu
kuću u jednom predgrađu. Za čovjeka komunističke naobrazbe, upućenog u maglovitu
retoriku podložnu raznim tumačenjima, Dubček je, postajalo je sve očitije, imao neočekivano
izravne i jednostavne poruke. Ljudi su uviđali daje, ne samo konkretan i jasan, nego čak i
simpatičan. Jednom je rekao: »Demokracija nije tek pravo i prilika da čovjek izrazi vlastite
stavove, nego i način na koji se postupa s tim stavovima, te ovisi i o odgovorima na pitanja
imaju li ljudi doista osjećaj za suodgovornost i suodlučivanje, imaju li doista dojam da
sudjeluju u donošenju odluka i rješavanju važnih problema«

Ljudi su mu povjerovali na riječ. Sastanci su se pretvorili u dugotrajne rasprave. Kongres

poljoprivrednih zadruga, događaj koji je inače uvijek bio dosadan i predvidiv, pretvorio se u
poprište bučnih svađa u kojima su seljaci vladi doista prenijeli sve što ih muči - zahtijevajući
demokratičnije zadruge, predstavnike koji će lobirati za seljačke interese, te beneficije na
razini povlastica koje uživa industrija. Na područnim partijskim skupovima koji su se u
ožujku održali širom zemlje, atmosfera je bila jednako otvorena i neobuzdana. Tisuće mladih
unakrsno su ispitivale vladine dužnosnike, toptale nogama i zviždale na, po njihovu mišljenju,
neprihvatljive odgovore321. I u zemlji i u inozemstvu mnogi su se, baš kao i Brežnjev, pitali
je li Dubček otišao i dalje nego stoje namjeravao, pa sad već gubi nadzor nad situacijom.
»Slobodaje«, stajalo je u Pariš Matchu, »preopojan alkohol da bi se pio nerazblažen nakon
cijelog jednog naraštaja apstinentskog režima. Dubček je potekao iz redova sovjetske elite -
naposljetku, ipak je riječ o komunistu. Je li moguće da su ga ponijele sile koje je oslobodio? I
da će, iako je već prekasno, pokušati prikočiti?«322 Budući daje odrastao u zabitima
Sovjetskog saveza, Dubček je smatrao da dobro poznaje i razumije tu zemlju. No mogao je
samo nagađati o stvarnome funkcioniranju Brežnjevljeve vlasti. S Brežnjevom nikad nije bio
blizak i među njima nikad nije bilo istinskog razumijevanja. Dubček je u memoarima napisao:
»Upravo Brežnjev podsjeća na ne osobito dobrodošao ruski običaj ljubljenja među
muškarcima«323. Narod Čehoslovačke nastojao je svim silama što brže izvući što više koristi,
kako bi bilo prekasno za povratak. No Dubček je znao da mora nedvosmisleno predvoditi
promjene. Kolegama se žalio da narod previše navaljuje. »Zašto mi to rade?«, pitao se često
pred tajnikom Centralnog komiteta, Zdenekom Mlvnafom. »To se ne bi usudili raditi pod No-
votnyjem. Zar im nije jasno koliko mi štete nanose?«324 Vlada je neprestano upozoravala
narod da se reforme ne smiju odvijati prebrzo. Dubčekje kasnije priznao daje pogriješio jer
nije uvidio da na raspolaganju ima tek ograničenu količinu vremena. Smatrao je da će
postupnim pomacima pridobiti i saveznike, Sovjete. Dubčekje gotovo u svim govorima dobro
pazio da naglasi odanost Čehoslovačke Sovjetskom Savezu, prijezir prema pronacistički
nastrojenim stanovnicima Zapadne Njemačke, te divljenje i prijateljske odnose s Istočnom
Njemačkom. Ako je i bilo stvarno, to prijateljstvo nedvojbeno je bilo neuzvraćeno.
Istočnonjemački komunistički vođa Walter Ulbricht bio je jedan od najžešćih Dubčekovih
kritičara.

Bilo je teško ostvariti veći napredak dok je Novotny bio na predsjedničkoj funkciji. No
zahvaljujući nizu korupcijskih skandala povezanih s njim i njegovim sinom, otvorila se
mogućnost za njegovu smjenu i s tog mjesta, samo nekoliko mjeseci nakon što je smijenjen s
funkcije predsjednika Partije. U posljednji čas pokušao je steći nove pristaše, odjednom
postajući »običnim čovjekom iz naroda« koji s dečkima pije pivo u radničkim gostionicama.
No svi su prema njemu osjećali uglavnom duboko ukorijenjenu antipatiju. Budući da više nije
bilo druge mogućnosti, dvadeset i drugog ožujka podnio je ostavku na mjesto predsjednika.
Dubček nije imao punu slobodu izbora pri imenovanju novog predsjednika jer je bilo
presudno važno da to bude netko tko će ne samo surađivati s njim, nego i s Brežnjevom, ili
ga, u najmanju ruku, barem neće ljutiti. Razne skupine u pismima su predlagale razne
kandidate. Bila je to jedina javna i otvorena rasprava u vezi s imenovanjem šefa države u
povijesti Sovjetskog bloka. Studenti su podržavali četrdesetsedmogodišnjeg Čest-mira Cisafa,
poznatog reformatora i karizmatično televizijsko lice, čije se liberalne ideje nikako nisu
sviđale režimu na čijem je čelu bio Novotny. Bio je to upravo jedan od onih kandidata koji
nikako ne bi ublažili strahove Sovjeta. Pripadnici inteligencije i dio studenata zagovarali su
kandidaturu pedesetsedmogodišnjeg Josefa Smrkovskog, koji je postao još popularniji
zahvaljujući činjenici da gaje napadala istočnonjemačka vlada. Na koncu je Dubček odabrao
najnepopularnijeg od trojice kandidata u užem izboru, sedamdesetdvogodišnjeg umirovljenog
generala Ludvika Svobodu, junaka Drugog svjetskog rata, koji se borio rame uz rame sa
Sovjetima. Ostali kandidati dobili su važne, ali ipak niže funkcije. Studenti u novoj
Čehoslovačkoj pokazali su razočaranje prosvjedujući u znak potpore Cisafu. Te
demonstracije, već i same po sebi nečuvena pojava, bez ikakvih su poteškoća trajale satima, a
studenti su u ponoć otišli do sjedišta Komunističke partije, zahtijevajući razgovor s
Dubčekom. Bilo je to u ožujku, kad su u susjednoj Poljskoj studente premlaćivali jer su tražili
slobodu govora. Dubčekje bio kod kuće kad su ga izvijestili o studentskim prosvjedima.
Reagir.-o je kao daje to najnormalnija pojava ovdje, u komunističkoj Narodnoj Republici:
otišao je do partijskog sjedišta, na razgovor sa studentima. Pokušao im je objasniti zašto se
odlučio za Svobodu, govoreći kako su mu ostali kandidati potrebni na drugim mjestima u
vladi, uvjeravajući ih da će Cisaf imati važnu funkciju u Centralnom komitetu. Jedan je
student upitao: »Kako nam jamčite da neće biti povratka na staro?«. Dubčekje odgovorio: »Vi
ste sami to jamstvo. Vi, mladi«. Je li moguće unutar Sovjetskog bloka imati demokratski
komunistički poredak? Neki su se usudili nadati čak i tome. No studenti su namjeravali držati
Dubčeka za riječ, smatrajući se jamcima novog poretka, pa su, kad je Svoboda proglašen
predsjednikom, u znak prosvjeda, a možda i tek tako, da pokažu da i čehoslovački studenti
mogu organizirati prosvjed sjedenjem, organizirali demonstracije koje su potrajale satima325.
Nisu baš svi bili presretni zbog dolaska proljeća i svega što je obećavalo. Tijekom travnja,
među političarima se u prosjeku događalo po jedno samoubojstvo dnevno. Počelo je od Jozefa
Brestanskog, potpredsjednika Vrhovnog suda, kojeg su pronašli obješenog na stablu u šumi
nadomak prijestolnice. On je u posljednje vrijeme bio radio na novom, obimnom projektu koji
je za cilj imao popraviti nepravde koje je sustav građanima nanio pedesetih godina. Smatralo
se da se sudac pribojavao da će se tako otkriti i njegova uloga u osuđivanju nekoliko nedužnih
osoba326. Takve informacije na površinu su dolazile svakodnevno, a u tome je važnu ulogu
igrala televizija, na kojoj su žrtve iznosile svoje priče. Još je šokantnije bilo to što su na
televiziji objavljeni i razgovori s nekolicinom krivaca. Gledatelji širom zemlje promatrali su
kako se s nelagodom meškolje i izbjegavaju izravne odgovore. Televizijski novinari i
snimatelji obilazili su cijelu zemlju, snimali stavove običnih ljudi. Tako je nastala nacionalna
debata o nepravdama počinjenima tijekom protekla dva desetljeća komunističke vladavine.
Masovni skupovi i javni sastanci do kojih je prvi put došlo zimi, u proljeće su postali
općeraširenom pojavom, a mnogi su prikazani i na televiziji. Smatralo se da se studenti i
radnici suprotstavljaju vladinim dužnosnicima teškim, čak i neprijateljski intoniranim
pitanjima. U zemlji u kojoj je najveći broj dužnosnika pripadao bezličnoj masi birokrata
posve nepoznatih javnosti, oni koji su se najbolje držali pred kamerama i najbolje govorili
pred mikrofonima - poput Josefa Smrkovskog - pretvarali su se u prave medijske zvijezde.
Ako je, kao što su neki pretpostavili, Dubček kanio zadovoljiti javnost sitnim demokratskim
ustupcima, želja mu se nije ostvarila. Što su više dobivali, to su ljudi više tražilli. Sve glasnije
čuli su se zahtjevi za dopuštanje oporbenih stranaka. Literarni Listv često je zagovarao upravo
tu ideju, baš kao i dramatičar Vaclav Havel, te filozof Ivan Svitak, koji je u jednom članku
ustvrdio da nisu provedene reforme, nego je doneseno tek nekoliko mjera koje su nekako
uspjele doći na snagu dok je trajala borba za prevlast. Prema Svitku, treba iskorijeniti
cjelokupni partijski aparat. »Moramo ga likvidirati ili će on likvidirati nas.« Mediji su, kako
pisani, tako i elektronički, bili u prvim redovima borbe za političke reforme. Pritom su dobro
znali da su državni cenzori, iako više ne provode cenzuru, još na svojim pozicijama. Mediji su
tražili zakonsku zabranu cenzure. Jedan radijski urednik rekao je: »Imamo slobodu medija
samo na temelju partijskog obećanja i to je uvjetna demokracija koju je preko noći moguće
ukinuti«327. Dubčekje upozoravao na određene granice. Iako to ni u jednom trenutku nije
rekao, zacijelo je uviđao da Brežnjev nikada ne bi dopustio odustajanje od monopola
Komunističke partije na vlast. Dubčekje u travnju objavio Akcijski plan Komunističke partije
Čeho-slovačke u kojem se govorilo o »novome modelu socijalističke demokracije«. Tako je
barem iznesen službeni stav Dubčekova režima, a njime je proglašena ravnopravnost Čeha i
Slovaka, potvrđeno daje cilj vlade socijalizam, te da osobni i politički stavovi ne mogu biti
tema istraga tajne policije.

Dokumentom su osuđene zloporabe iz prošlosti, kao i komunistički monopol na vlast. Članci

u moskovskoj Pravdi jasno su pokazivali da Sovjetima nije ni najmanje drago zbog toga.
Pravda je tako pisala o »buržoaskim elementima« koji potkopavaju socijalizam, dok je
početkom ljeta već pisala i o protusovjetskoj propagandi na čehoslovačkoj televiziji. Jedan od
problema sastojao se u činjenici da je pri pokušajima istraživanja zločina iz The New York
Times, 6. svibnja 1968. prošlosti trag uvijek nekako vodio j Moskvu. Dobar primjer jest
zagonetna sudbina Jana Masarvka. Masarvkje bio češki ministar vanjskih poslova i sin
utemeljitelja Čehoslovačke, koji je dva dana nakon komunističkog prevrata 1948. skočio, pao
ili gaje netko bacio s prozora, te je tako poginuo. Cijela je priča dvadeset godina bila
nedodirljiva, no Česi su htjeli barem pouzdano utvrditi što se dogodilo. Drugog travnja praški
studentski tjednik objavio je članak u kojem je Ivan Svitak zatražio ponovno pokretanje
istrage. Spomenuo je i dokaze koji sa slučajem povezuju bojnika Franza Schramma. Schramm
je kasnije postao časnik za vezu čehoslovačke i sovjetske sigurnosne službe. I čehoslovački i
inozemni mediji navodili su mogućnost da je Masarvk ubijen prema izravnom Staljinovu
nalogu. Prema drugim tumačenjima, sovjetski su agenti izvukli Masarvka iz kreveta, odvukli
ga do prozora, te ga jednostavno izbacili. Trag u istragama nepravdi koje su se dogodile
pedesetih godina također je vodio do Sovjeta. No Sovjetski Savez u tom razdoblju nije bio
pripravan razmatrati Staljinove zločine, budući da su dvojica najviših dužnosnika, Brežnjev i
premijer Aleksej Kosigin, u njegovu režimu imali nimalo zanemarive ulo- Prvi dan svibnja u
većini je komunističkih zemalja bio povod za velike vojne parade na kojima se prikazivalo
vrlo skupo naoružanje i na kojima su se držali beskonačni govori. No u Pragu se uvijek
uspijevao održati i pokoji element drevnih proljetnih obreda. Tri godine ranije Allena
Ginsber-ga u Pragu su okrunili za Kralja svibnja. Bilo je to nekoliko dana prije nego što su ga
izgnali iz zemlje. Te su godine 1. svibnja ljudi nahrupili na ulice i prolazili ispred službene
pozornice za najviše dužnosnike, noseći parole i zastave. Neki su nosili i američke zastave.
Neki izraelske. Prošle je godine takvo što bilo zabranjeno, ove je bilo u modi. Neki od
natpisa: Manje spomenika, više razmišljanja. Vodite ljubav, a ne rat. Demokracija pod svaku
cijenu. Neka Izrael živi u miru. Volio bih sudjelovati u povećanju populacije, ali nemam stan.
Službenim je uzvanicima postajalo sve neugodnije. Bugarski je veleposlanik gnjevno napustio
svečanost ugledavši natpis na kojem je stajalo da Makedonija, koju je prisvajala Bugarska,
pripada Jugoslaviji. Masa je okružila Dubčeka. Stotine ljudi pokušale su stisnuti ruku
visokom, nasmiješenom vođi. Policija mu je priskočila u pomoć, no odmah zatim, prisjetivši
se daje policija upotrijebljena i godinu ranije, jedan dužnosnik u praškoj partijskoj
organizaciji preko razglasa se ispričao i objasnio da se previše ljudi natisnulo oko prvog
tajnika. Policija se nije služila nasiljem, a činilo se da okupljeni ljudi imaju razumijevanja. No
predstavnike ostalih zemalja iz sovjetskoga bloka šokirao je takav način funkcioniranja. Te su
večeri prosvjednici došli pred poljsko veleposlanstvo buneći se protiv postupaka poljskih
vlasti protiv studenata, te anticionističke kampanje zbog koje su Židovi i dalje napuštali
domovinu Poljsku. Dvije večeri kasnije uslijedili su novi prosvjedi protiv stanja u Poljskoj. A
onda je, posve iznenada, Dubček otputovao u Moskvu. Kako nije bilo nikakvih objašnjenja,
Čehoslovačku je zahvatila poprilična nervoza. Stanje nije smirila ni Dubčekova poruka u
kojoj je ustvrdio kako »običaji bliskim prijateljima nalažu da se ne skrivaju iza diplomatske
uglađenosti«, pa su Sovjeti otvoreno izrazili zabrinutost zbog mogućnosti daje »proces
demokratizacije u Čehoslovačkoj« zapravo napad na socijalizam. Činilo se da želi reći kako
se s pravom brinu, te je dodao kako je čehoslovačka Komunistička partija često upozoravala
na »granice i pretjerivanje«. Ta izjava nije ni najmanje umirila njegov narod, dok posjet nije,
kako se činilo, nimalo primirio Sovjete. Devetog svibnja 1968. godine nije bilo nimalo
jednostavno privući pozornost svjetske javnosti. I Columbia i Sorbona bile su zatvorene.
Studenti su podizali barikade na pariškim ulicama. Bobby Kennedv pobijedio je na
stranačkim predizborima u Indiani, osiguravši poziciju kandidata za stranačku nominaciju. U
Parizu su počeli mirovni pregovori. Ulagači su poludjeli za kupovinom. Uz te novosti,
pojavile su se glasine o tome daje velik broj sovjetskih jedinica stacioniranih u Istočnoj
Njemačkoj i Poljskoj krenuo prema čehoslovačkoj granici. Novinare koji su se uputili prema
graničnome području kako bi provjerili tu informaciju u Poljskoj su zaustavljali na blokiranim
prometnicama. Dan ranije, bugarski vođa Živ-kov, istočnonjemački Ulbricht, mađarski Kadar
i poljski Gomutka sastali su se u Moskvi i izdali priopćenje o Čehoslovačkoj, toliko prepuno
kompliciranih i neizravnih formulacija. čak i prema komunističkim mjerilima, da nitko nije
znao protumačiti koja mu je svrha. Jesu li se odlučili za invaziju? Sutradan je čehoslovačka
izvještajna agencija ustvrdila da je riječ o uobičajenim manevrima u sklopu Varšavskog pakta
koji su uredno najavljeni329. U to nitko nije posve povjerovao, ni u zemlji ni u inozemstvu,
no činilo se daje kriza prevladana - barem zasada. Nove slobode Cehoslovačkoj su donijele i
pravu eksploziju na kulturnome planu. Vitki dugokosi mladići u trapericama prodavali su
male listove u kojima su se nalazili rasporedi održavanja kazališnih predstava, rock i jazz
koncerata. Prag, koji je oduvijek bio kazališni grad, imao je u proljeće 1968. godine dvadeset i
dva aktivna kazališta. Tad Szulc iz The Nevv York limesa gorljivo je ustvrdio: »Prag je, u
biti, u svemu zapadnjački orijentiran grad, od tipa i kvalitete kulturnog života do najnovije
mode koja nalaže nošenje dolčevita«. Uočio je da dolčevite svih mogućih boja nose ne samo
umjetnici i intelektualci, nego i birokrati u raznim ministarstvima, pa čak i taksisti.

Istina je daje Prag, s mješavinom slavenske i germanske kulture, oduvijek bio sličniji Zapadu
nego ostali srednjoeuropski gradovi. Prag je Kaf-kin i Rilkeov grad, grad u kojem mnogi
vladaju njemačkim kao drugim jezikom. A u tome se oduvijek sastojala jedna od najvećih
razlika u odnosu na Slovačku, u čijoj se prijestolnici, Bratislavi, ne govori njemački i koja
očito čvrsto pripada Srednjoj Europi. Tog je proljeća najpopularniji jazz klub u Pragu bio
Reduta, u blizini velikog zelenog Trga kralja Vaclava. Reduta se nalazila u malenome
prostoru u koji se udobno moglo smjestiti tek manje od stotinu ljudi, ali ih se uvijek
uspijevalo natisnuti mnogo više. Prije Dubčekove ere, klub je bio poznat po prvom
čehoslovačkom rock-sastavu koji se zvao Akord Klub. Havel, koji je često onamo zalazio,
napisao je: »Glazba mi baš nije bila osobito razumljiva, ali čovjek nije morao biti veliki
stručnjak da shvati kako se to što sviraju i pjevaju bitno razlikuje od 'Krvstvnke' ili od pjesme
'Prag je zlatna lađa', koje su u to vrijeme bile službeni bitovi«330. Kad je 329 The New York
Times, 11. svibnja 1987. 330 Berman: A TateojTwo Utopias, str. 230. 294 1968.: Godina
koja je uzdrmala svijet Prvosvibanjska povorka u Pragu, 1968. (Autorfotografije: Josef
Koudelka/Magnum Photos) Szulc došao onamo u proljeće 1968., izvijestio je o skupini koja
je svirala varijacije na temu skladba Davea Brubecka »s elementima bossa nove«331. Među
predstavama koje su se tog proljeća našle na kazališnom repertoaru bio je i komad Tko se boji
Franza Kajke?, premijerno izveden 1963. godine, kad je ponovno dopušteno čitanje Kafkinih
djela, dotada zabranjenih zbog navodno buržoaskih ideja i stavova. Naslov namjerno oponaša
naslov drame Edwarda Albeeja Tko se boji Virginije Woolf?. U jednom drugom kazalištu
igralo je dugo zabranjivano djelo Františeka Langera Konjička patrola, o češkim
kontrarevolucionarima koji se 1918. godine bore protiv boljševika. Tog proljeća pojavila se i
drama Posljednja postaja Jifija Sextra i Jifija Suchog, koji su, općenito se smatralo, bili
dvojica najboljih dramatičara procvata kazalo ta 1968. godine. Njihov komad govori 0 strahu
da bi Dubčekove reforme mogle nekako biti poništene i da bi se Čehoslovačka mogla vratiti u
pfedsiječanjsko stanje. Međunarodni filmski festival u lječilištu Karlovv Vary izazivao je
veliko uzbuđenje, budući da su, tri tjedna ranije, redatelji Jean-Luc Godard, Frangois Truffaut,
Claude Lelouch, Louis Malle i Roman Polanski zatvorili filmski festival u Cannesu, iskazavši
suosjećanje prema studentima i štrajkašima. Javnost se nadala da će dio filmova iz Cannesa, a
među njima 1 Je t'aime, je t'aime Alaina Resnaisa, biti prikazani u Karlovvm Varyma. Kad su
u Cannesu pokušali prikazati Je t'aime, je t'aime bez Resnaisove dozvole, glumac Jean-Pierre
Leaud fizički je pridržavao zastor kako se ne bi otvorio pred platnom, i tako onemogućio
projekciju. Leaud je glumio u novom Godardovu filmu LaChinoise, koji govori o novoj
ljevici. Na festivalu u Karlovvm Varyma prikazana su i tri čehoslovačka filma koja nisu
mogla igrati u Cannesu, među njima i Strogo kontrolirani vlakovi Jifija Menzela, koji je
kasnije osvojio nagradu Oscar za najbolji inozemni film 1968. godine. Vaclav Havel tog
proljeća nije bio među praškim intelektualcima, jer je boravio u New Yorku, kao jedan od
petsto tisuća Čehoslovaka koji su 1968. godine putovali u inozemstvo, budući daje prvi put
nakon mnogo godina to omogućeno svima. Tridesetjednogodišnji Havel proveo je šest tjedana
praškog proljeća radeći na Shakespeareovu festivalu Josepha Pap-pa u East Villageu, gdje je
njegova apsurdistička komedija Memorandum, koja govori o novom jeziku u uredima, igrala
uz dobre kritike zahvaljujući kojima je Havel odmah postao poznat u kazališnim krugovima
na Zapadu. »Duhovito i poticajno«, te »neobično dirljivo«, glasili su neki od opisa u osvrtu
koji je Clive Bames napisao u The New York Timesu332. Predstava je kasnije dobila nagradu
Obie. Moguće je da se Havelu tom prilikom pružio jedan od zanimljivijih uvida u američku
demokraciju još od Toc-quevilleova doba, budući da je često zalazio u Fillmore East i ostale
institucije East Villagea, te razgovarao sa studentima na pobunama poharanom Sveučilištu
Columbia. U Čehoslovačku se vratio s plakatima psi-hodeličnih rock- Od 30. lipnja do 10.
srpnja provodilo se ispitivanje javnog mnijenja u kojem su anketari pitali žele li ljudi i dalje
živjeti u komunizmu ili žele da zemlja prijeđe na kapitalistički sustav. Stanovništvo je
odgovorilo odlučno, bez većeg kolebanja - 89% Čehoslovaka željelo je ostati u komunizmu.
Samo 5% priželjkivalo je kapitalizam334. Na pitanje jesu li zadovoljni radom aktualne vlade,
33% ispitanika reklo je daje zadovoljno, dok je 54% bilo djelomično zadovoljno. Samo je 7%
stanovnika izjavilo da nije zadovoljno335. Dubček, koji je u odnosima s Moskvom balansirao
na rubu ponora, predvodio je sretnu komunističku zemlju punu nade. No Sovjeti nikako nisu
bili sretni, te su u srpnju u igri ostala tri moguća rješenja. Ili će lukavog Dubčeka nekako
navesti da se prilagodi njihovu programu, ili će čehoslovački vođe koji su i dalje odani
Moskvi - a činilo se da su njihov broj precijenili - nasilno preuzeti vlast u zemlji, ili će Sovjeti
napasti Čehoslovačku. Invazija je bila daleko najneprivlačnija mogućnost. Tek nakon
dvanaest godina velikih diplomatskih napora Sovjeti su se kolikotoliko oporavili od
neprijateljskih stavova i bijesa koje je na Zapadu izazvala invazija na Mađarsku 1956. godine.
Upad u Čehoslovačku bilo bi još teže objasniti, jer je Dubček uložio silan trud da pokaže kako
se ne protivi Sovjetskom Savezu. Osim toga, između tih dviju zemalja postojalo je
dugogodišnje prijateljstvo, još od tridesetih godina, dok su Mađari bili nacistički saveznici i
sovjetski neprijatelji. Sovjeti su oslobodili Čehoslovačku, a samo su Čehoslovaci svojevoljno
glasali za komunizam i raširenih ruku dočekali savezništvo sa Sovjetima. Kao što je
pokazalo . srpanjsko istraživanje, Čehoslovačka je i dalje bila predana komunizmu. Sada,
kada je to oslabljenom gospodarstvu bilo i najpotrebnije, Sovjeti su poboljšavali odnose sa
Zapadom. Proces je imao i naziv: detant. John-sonova vlada uložila je velik trud u
poboljšavanje odnosa sa Sovjetima. Nakon dugotrajnih pregovora, postignut je sporazum o
ograničavanju širenja nuklearnog naoružanja. Potkraj srpnja, nakon hladnoratovskih
pregovora koji su s prekidima potrajali i deset godina, dogovorena je suradnja Pan Ama i
Aeroflota o uspostavi prve izravne zračne linije između 334 Jaroslaw A. Piekalkiewicz:
Public Opinion Polling in Czechoslovakia, 1968-69: Results and Analysis oj Suneys
Conducted During ihe Dubček Era (New York, Praeger Publishers, 1972.), Sovjetskog Saveza
i Sjedinjenih Država. Bili su to primjeri uspješnog početka koji će dovesti do važnijih oblika
otvaranja. Ipak, Sovjeti su zaključili da nikako ne mogu dopustiti jedno: omogućiti
Čehoslovačkoj da iziđe iz njihove orbite, budući da bi za njom -pretpostavljali su - pošle i
Rumunjska i Jugoslavija*, pa bi studenti preuzeli i Poljsku - a nakon samo dvanaest godina,
pitanje je koliko su se Mađari zapravo primirili? Stoje bilo najironičnije, u svim Dubčekovim
izjavama i zapisima nema ni najmanje naznake da je u jednom trenutku namjeravao istupiti iz
Sovjetskog bloka. Posve je očito uviđao da tu granicu ne smije prijeći. No Sovjeti mu nisu
vjerovali jer zemlju nije htio voditi prema njihovim planovima i željama. Druga mogućnost,
prevrat iznutra, zapravo i nije izgledala pretjerano ostvarivo. Sovjeti će se odlučiti za prvo
rješenje, još jednom, posljednji put, pokušati druga Dubčeka navesti na drukčiji način
razmišljanja, i tek nakon toga eventualno pribjeći invaziji. Očito su postojala velika
neslaganja u vezi s daljnjim koracima. Činilo se da se Kosigin, za razliku od ostalih, opire
invaziji. A dvije najveće komunističke partije na Zapadu, francuska i talijanska, svoje su vođe
uputile u Moskvu da se usprotive takvom planu336. Sovjeti su ipak počeli pripremati invaziju,
kako bi mogla početi praktički odmah, samo ako se donese takva odluka. Velika masa
pješačkih jedinica Varšavskog pakta, većinom sovjetskih vojnika, uz potporu brojnih
oklopnih jedinica, okružila je Čehoslovačku od Istočne Njemačke, preko Poljske i Ukrajine,
pa sve do Mađarske. Moguće je da su u pripravnosti za pokret bile stotine tisuća vojnika.
Tenkovi se nisu nalazili jedino pred jednim malenim područjem: granicom s Austrijom.
Medijska kampanja koja je govorila o užasnim protusocijalističkim prijestupima u
Čehoslovačkoj trebala je sovjetsku javnost pripremiti na izglednu invaziju. Istočnonjemački i
poljski vođe već su bili spremni. U srpnju su se Sovjeti sastali s mađarskim vođom Kadarom
kako bi ga izložili dodatnom pritisku. Nakon sastanka održanog 3. srpnja, i Kadar i Brežnjev
izdali su odlučne izjave o »obrani socijalizma«. Jugoslavija ionako nije bila dio Varšavskog
pakta, a u mnogim pitanjima se razilazila sa SSSR-om, još od 1948. godine (nap. ur.). Nakon
toga, Dubčeku je, u sklopu posljednjeg pokušaja uvjeravanja, određeno da dođe u Moskvu na
razgovor o čehoslovačkom programu. Dubček je u tome vidio uvredljivo i protuzakonito
miješanje u unutarnja pitanja zemlje na čijem je čelu. Situaciju je izložio čehoslovačkom
Prezidi-ju, koje je velikom većinom glasova odbilo moskovski prijedlog. Velika je šteta što
nitko nije zabilježio kako je točno Brežnjev reagirao na uljudnu poruku iz Praga, prvi slučaj
daje šef čehoslovačke Komunističke partije odbio poziv Moskve na sastanak. Dubčekje bio
potpuno uvjeren da će se moći nositi sa Sovjetima. Nije mogao ni zamisliti da bi vojska mogla
ući u Čehoslovačku. Te su dvije zemlje prijatelji. Takvo što bilo bi nezamislivo, kao da SAD
napadne Kanadu. Bio je siguran da zna kako će ih umiriti. Znao je koje izraze treba
izbjegavati u razgovoru s Brežnjevoim i najvišim sovjetskim dužnosnicima. Nikad nije
govorio o »reformi«, »reformističkim potezima«, a osobito je pazio da ne spominje
»reviziju«. Te riječi nedvojbeno bi razjarile svakog pravog marksistalenjinista. U lipnju je
tisućama sovjetskih vojnika omogućeno da uđu u Čehoslovačku radi »manevara«. To je bila
normalna stvar, no brojnost, deseci tisuća vojnika i tisuće vozila, među kojima su bili i
tenkovi, nikako nije bila uobičajena. Manevri su trebali završiti 30. lipnja, a kako su dani u
srpnju promicali, a vojska se nije micala, ljudi su osjećali sve jači bijes. Sovjeti su očito
odugovlačili, iz dana u dan navodeći apsurdne izlike: potrebni su im popravci, pa su u zemlju
počele ulaziti i dodatne »tehničke jedinice«, pojavljivali su se problemi s rezervnim
dijelovima, vojska se mora odmoriti, ne žele blokirati promet, mostovi i ceste kojima su došli
doimaju se slabima i treba ih popraviti. Čehoslovačkom su se širile glasine daje nezvana
sovjetska vojska na »manevre« donijela i tiskarske strojeve i uređaje za ometanje signala,
dosjee čehoslovačkih političkih vođa, te popise osoba koje treba uhititi337. Čehoslovačka
vlada zatražila je odlazak sovjetske vojske. Sovjeti su zatražili da čehoslovački Prezidij u
punom sastavu dođe u Moskvu i sastane se s kompletnim sovjetskim Prezidijem. Prag je
ustvrdio kako je ideja o sastanku dobra, te je sovjetski Prezidij »pozvao« u Čehoslovačku.
Sovjetski Prezidij nikada dotada nije u punom sastavu otputovao iz Sovjetskog Saveza.
Dubčekje znao da se upustio u opasnu igru. No osjećao je odgovornost prema svojem narodu,
koji očito nije bio spreman prihvatiti kapitulaciju. Iz današnje je perspektive jasno daje jedan
od odlučujućih faktora zbog kojih Sovjeti tog srpnja nisu izdali nalog za početak invazije bilo
silno jedinstvo i zajedništvo stanovnika Čehoslovačke. Čehoslovački narod zapravo nikad nije
postojao. Bili su to oduvijek Česi i Slovaci, a čak su se i Česi dijelili na Moravljane i Čehe.
No u jednom trenutku u srpnju 1968. godine svi su bili Čehoslovaci. Čak i uz vojsku na
granicama i u samoj zemlji, dok su ih sovjetski mediji svakodnevno ocrnjivali, progovarali su
glasom jedinstva. A Dubčekje dobro pazio da upravo on bude taj zajednički glas. Gotovo u tri
poslije ponoći, 31. srpnja, jedan željezničar i malena skupina Slovaka zaposlenih u čeličani u
muškarcu koji je bio izišao u šetnju prepoznali su prvog sekretara, druga Dubčeka. Dubček ih
je pozvao u restorančić koji je u to vrijeme još bio otvoren. »S nama je sjedio čitav sat,
objasnio nam je cijelu situaciju«, ispričao je kasnije jedan od radnika slovačkim novinarima.
Kad su ga upitali zastoje tako kasno vani, rekao im je da posljednjih nekoliko tjedana spava
jedino od 3 do 7 ujutro. Češka televizija razgovarala je sa sovjetskim turistima, pitajući ih jesu
li igdje primijetili naznake kontrarevolucioname aktivnosti, te odnose li se svi prema njima na
primjeren način. Svi su se pohvalno izražavali o Čeho-slovačkoj i njezinim stanovnicima,
slaveći sovjetsko-čehoslovačko prijateljstvo. Četiri dana dva su Prezidija razgovarala u mjestu
Čierna nad Tisou, slovačkome gradiću u blizini granice s Mađarskom i Ukrajinom. Drugog
kolovoza, po završetku skupa, Dubček je u televizijskome obraćanju umirio Čehoslovake,
uvjeravajući ih da državna suverenost nije u opasnosti. Pritom je rekao i da su dobri odnosi sa
Sovjetskim Savezom ključni za čehoslovačku suverenost, te upozorio kako ne treba verbalno
napadati sovjetski socijalizam. Poruka je glasila: neće biti invazije ako se Čehoslovaci suzdrže
i prestanu provocirati Sovjete. Sutradan su i posljednje sovjetske jedinice napustile
Čehoslovačku. Činilo se da Dubček počinje ograničavati slobodu govora. Ipak, stjecao se
dojam i daje iz sukoba izišao kao pobjednik. Ponekad je i sam op- 300 1968.: Godina koja je
uzdrmala svijet stanak velika pobjeda. Nova Čehoslovačka nakon Praškog je proljeća
dočekala i praško ljeto. Širom svijeta mediji su analizirali zašto su Sovjeti popustili. Mladi
ljudi iz Istočne i Zapadne Europe, kao i Sjeverne Amerike, počeli su masovno dolaziti u Prag,
da vide kakva je ta nova sloboda. Na tamnim srednjovjekovnim zidovima u gradu počeli su se
pojavljivati grafiti na više jezika. Kako je u Pragu bilo tek sedam tisuća hotelskih soba, u
gradu često nije bilo mogućnosti ikakvog smještaja, iako se ponekad nešto moglo postići i
podmićivanjem338. Sve teže dolazilo se do stola u malobrojnim praškim restoranima, a
prazan taksi bio je rijedak prizor. U kolovozu je The Nevv York Times objavio: »Ovog ljeta
svi mlađi od 30 godina svakako bi trebali posjetiti Prag«339. 338 The Nevv York Times, 5.
svibnja 1968. 339 Ibid., 12. kolovoza 1968.
17. POGLAVLIE ŽALOST U ISTOČNOME PRAGU

Čini mi se da su, dugoročno gledano, naš nenasilni pristup i moralna nadmoć čehoslovačkog
naroda nad agresorom imali i još imaju moralnu težinu. Iz današnje se perspektive može reći
daje upravo miroljubiv pristup, možda pridonio raspadu »agresivnog« bloka... Moje je
uvjerenje da moralnim obzirima mjesto u politici ne slijedi tek iz činjenice da male zemlje
moraju biti moralne jer nemaju mogućnost uzvratiti većim silama. Bez moralnosti nije
moguće govoriti o međunarodnome pravu. Zanemariti moralna načela na području politike
značilo bi vratiti se zakonu džungle

U utorak, 20. kolovoza, Anton Tazky, sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije
Slovačke i Dubčekov osobni prijatelj, vraćao se automobilom u Bratislavu iz posjeta jednom
udaljenom dijelu Slovačke. U jednom trenutku ugledao je neobično jaka svjetla, a kad se
približio, uvidio je da je riječ o svjetlima tenkova i vojnih kamiona, te da vojnici nose strane
uniforme. Zaključio je daje prošao pokraj mjesta na kojem se snima neki film. Tako je mirno
otišao na počinak. Dvadeseti kolovoza bio je pravi sparni ljetni dan. Dubčekova supruga Anna
bila je budna gotovo cijelu prethodnu noć, jer ju je mučila jaka bol u mjehuru. U utorak ujutro
Dubček ju je odvezao u bolnicu i objasnio da poslije podne ima sastanak Prezidija koji će
dugo potrajati, te daje možda neće moći posjetiti do srijede ujutro. Bio je to posljednji
sastanak Prezidija uoči Četrnaestog partijskog kongresa koji se trebao održati za tri tjedna, i
Dubček i njegovi kolege htjeli su na tom kongresu i zakonski učvrstiti dostignuća Praškog
proljeća. Tijekom vikenda, kad su se prosvjednici tek počeli smještati u Lincoln Park i dok
policija u Chicagu još nije navalila punom snagom, o sudbini Istočnog Praga, kako su taj grad
nazivali u Chicagu, u Moskvi su već odlučili Brežnjev i Kosigin. Sovjeti su smatrali da će
čehoslovački Prezidij, koji je već počeo zasijedati, čim ugleda tenkove smijeniti Dubčeka i
njegovu ekipu. Prema nekim scenarijima, Dubčeka i ostale ključne ljude brzo će izvesti pred
sud i smaknuti. Službeni istočnonjemački dnevnik, Ncues Deutschland, uvjeren da će
sovjetski plan upaliti, dan uoči invazije objavio je članak o ustanku i novoj revolucionarnoj
vladi koja je zatražila sovjetsku vojnu pomoć. No ipak nije došlo do formiranja nove vlade i
nitko nije zatražio sovjetsku vojnu intervenciju. Prema predviđanjima, sjednica Prezidija
potrajala je dugo u noć. Poslužena je radna večera. Dvojica članova izazvali su fru-striranost
ostalih, predlažući tekst o zaključcima kojim bi se u biti poništio sav ostvareni napredak. No
taj je prijedlog ostao bez potpore. U 23.30, bez promjene u ravnoteži vlasti, premijer Oldfich
Čemik nazvao je ministra obrane i vratio se na skup, te objavio: »Vojske pet zemalja prešle su
granice Republike i zauzimaju našu zemlju«. Dubček je, kao da se našao nasamo s članovima
obitelji, tiho rekao: »To je prava tragedija. Nisam očekivao da bi se to moglo dogoditi. Nisam
ni slutio, ništa nije ukazivalo na takav korak protiv nas.« Niz obraze su mu počele kliziti suze.
»Cijeli sam život posvetio suradnji sa Sovjetskim Savezom, a oni su mi tako uzvratili. Ovo je
moja osobna tragedija.«400 Prema jednom drugom izvoru, rekao je: »Znači, ipak su to
učinili... i to me-ni\«m. Kao daje u tom trenutku, prvi put u životu, odustao od očeva sna o
Sovjetskom Savezu kao najvećem potencijalu budućnosti. Mnogi dužnosnici, a među njima i
Dubček, u prvi su mah htjeli podnijeti ostavku, no i on i ostali ubrzo su shvatili da odbijanjem
davanja ostavke i ustrajavanjem na tvrdnjama da su oni jedina legitimna vlast u zemlji mogu
silno otežati situaciju Sovjetima. Nakon toga, vođe u Moskvi već su za nekoliko dana počeli
uviđati razmjere sovjetske pogreške. 17 kolovoza Dubček je održao tajni sastanak s
mađarskim vođom Kadrom. Dubčekova generacija u Pragu nije osobito cijenila ni Ulbrichta
ni Gomutku. Zdenčk Mlvnaf, jedan od sekretara Centralnog komiteta, nazivao ih je
»arogantnim, taštim i senilnim starcima«. Bugarski vođa Todor Živkov po godinama je bio
bliskiji Dubčeku, no njega su smatrali ispraznim i, lako moguće, glupim. Janos Kadar bio je, s
druge strane, po općeprihvaćenom mišljenju inteligentan komunist sličnih nazora koji je
priželjkivao uspjeh reformi u Cehoslovačkoj iz istog razloga zbog kojeg se Gomutka tim
reformama protivio: smatrao je da bi se mogle proširiti i na njegovu zemlju402. No u
međuvremenu je uvidio daje u raskoraku s ostalim mađarskim vođama, te da bi se zbog toga
Mađarska mogla naći u raskoraku s Moskvom. A Mađarska, koja je doživjela invaziju
dvanaest godina ranije, neće ponovno postati pobunjenom državom. Kadar je vjerojatno znao
daje odluka o invaziji već donesena ili da će je Sovjeti donijeti svakog trena, kad se našao s
Dubčekom da ga upozori i uvjeri da treba povući barem dio stavova. Upozorio gaje čak i da
Sovjeti nisu onakvi kakvima ih zamišlja, te da zapravo ne razumije s kim točno ima posla.
Vjerojatno je bilo prekasno, no, bilo kako bilo, Dubček nije shvatio Kadrovo neizravno, ali
očajničko upozorenje.

Početkom srpnja, kad se već stekao dojam da je sastankom u Čierni razriješena kriza,
Sovjetski Savez doista je otkazao plan invazije i još nije posve jasno zbog čega su se Sovjeti
točno predomislili. Godine 1989. Va-sil Bilak, jedan od prosovjetskih dužnosnika u
cehoslovačkoj vladi, u memoarima je otkrio da su 3. kolovoza, dva dana nakon skupa u
Čierni, on i još osamnaestorica prosovjetski nastrojenih čehoslovačkih dužnosnika uručili
pismo Brežnjevu. Njih devetnaestorica potajno su osudili Dub-čeka i zatražili sovjetsku vojnu
pomoć u provođenju državnog udara. Tražili su odluku prije 19. kolovoza, jer se 20. kolovoza
Prezidij trebao sastati posljednji put prije kongresa slovačke Komunističke partije 23.
kolovoza, za koji su prosovjetski urotnici tvrdili da će biti »kontrarevolu-cionaran«. Tako su
Sovjeti, ipak, kao što su i tvrdili, pozvani u pomoć, a poziv na invaziju uputili su prosovjetski
elementi koji su željeli preuzeti vlast i objeručke dočekati sovjetsku vojsku. No bila je riječ o
malenoj frakciji, a Ibid., str. 155-156. 350 1968.: Godina koja je uzdrmala svijet lenjin plače
na plakatu zalijepljenom najednom praskom izlogu nakon invazije ti zavjerenici nisu imali
dovoljno potpore da provedu plan u djelo. Kad je vojska ušla u Čehoslovačku, prosovjetski
urotnici nisu uspjeli preuzeti baš ništa, pa tako ni televizijsku postaju koja je bila dio plana
preuzimanja. Moguće je da su sovjetsku odluku o invaziji barem dijelom potaknuli i
neumjereni KGB-ovi izvještaji o kontrarevolucionarnim urotama u Cehoslovačkoj. Sovjetski
izvori u Washingtonu izvijestili su da, unatoč mišljenju nekih u Moskvi, CIA ne sudjeluje u
događajima u Pragu, te da ju je, štoviše, Praško proljeće posve zateklo. No te izvještaje uništio
je šef KGB-aJurij Andropov, koji je narodno izjavio: »Takve stvari ne možemo pokazati
našem vodstvu«403. Dvadesetog kolovoza u jedanaest sati navečer po srednjoeuropskome
vremenu topli noćni zrak iznenada su ispunili zvukovi, zemlja je počela podrhtavati i tako je
počela operacija pod kodnim nazivom Dunav. Nije bila riječ o snimanju filma. Te je noći
4.600 tenkova i 165.000 vojnika iz sastava snaga Varšavskog pakta404 ušlo u Čehoslovačku
preko dvadeset točaka na granici, napredujući na zapad iz Istočne Njemačke i Sovjetskog
Saveza, na jug iz Poljske i na sjever iz Mađarske, ulazeći u nebranjenu Čehoslovačku. U
invaziji je sudjelovala vojska pet zemalja, među njima i simboličnim snagama Mađarska i
Bugarska. Istočna Njemačka i Poljska uputile su po jednu diviziju. Sovjeti su poslali trinaest
divizija. Za sedam sati 250 zrakoplova prebacilo je cijelu jednu zračnu diviziju, zajedno s
malenim oklopnim vozilima, gorivom i zalihama405. Bila je to najveća sovjetska zračna
operacija izvedena izvan sovjetskih granica. U vojnome je smislu sve izvedeno zadivljujuće
dobro, zanemari li se jedna olakotna okolnost: nije bilo nikakvog otpora. Dubček i ostali vođe
čekali su u zgradi Centralnog komiteta. Dubček je neprestano piljio u telefon, gotovo kao da
očekuje poziv u kojem će mu netko reći daje sve to jedan veliki nesporazum406. U četiri
ujutro povorka tenkova na čijem je čelu bila crna limuzina došla je do zgrade Centralnog
komiteta. Suočivši se s gnjevnom masom ljudi, Sovjeti su otvorili vatru iz strojnica i pritom
ubili jednog mladića, dok su Dubček i ostali vođe, gnjevni i nemoćni, sve promatrali s
prozora. Iako se smatralo da Čehoslovačka ima najobučeniju i najopremljeniju vojsku u
Varšavskom paktu, Dubček je oružanim snagama naredio da se ne opiru. Dubček i njegova
vlada već su nakon kratke rasprave odbili mogućnost oružanog otpora. Čehoslovačka vojska,
kao i sve vojske koje su pripadale Varšavskome paktu, nisu imale samostalni zapovjedni
lanac i tešo bi funkcionirale bez sovjetskog vodstva. Svi su se bez protivljenja složili daje
oružani otpor nemoguć i da ne bi samo odnio previše života, već bi i pomogao sovjetskim
tvrdnjama o tome da zapravo guše kontrarevoluciju, kao 1956. godine u Mađarskoj. Bolje je
da svijet vidi kako miroljubivu Čehoslovačku gazi okrutna inozemna vojska. Koliko je
poznato, ni jedan jedini graničar nije ispalio metak niti je ikako drukčije pokušao ometati
kolone oklopnih vozila. Jednako tako nije bilo ni pokušaja onemogućavanja dolaska jedinica i
opreme u čehoslovačke zračne luke. Do isteka prvog dana invazije poginulo je dvadeset i tri
Čehoslovaka. Specijalci su okružili zgradu Centralnog komiteta, a u zgradi su prekinute sve
telefonske linije. Tek u devet ujutro specijalci su upali u Dubčekov ured. Zauzeli su sve
prozore i vrata, a kad je Dubček posegnuo za telefonom, zaboravivši da ne radi, jedan od
vojnika zaprijetio mu je automatskom puškom i istrgnuo telefonsku žicu iz zida. Još šestorica
visokih dužnosnika bila su u uredu s Dubčekom i sve promatrala kad je izrazito nizak
pukovnik KGB-a prepun ordenja umarširao u ured u pratnji još nekolicine dužnosnika KGB-a
i prevoditelja. Nakon stoje pobrojao sve članove aktualne vlade, objavio je da od tog trenutka
svi »potpadaju pod njegovu zaštitu«. Sve su ih zatim posjeli za jedan dugačak stol, a iza
svakog od njih našao se po jedan vojnik koji ih je držao na nišanu. Potom su odveli Dubčeka.
Dok je prolazio pokraj svog tajnika, šaptom mu je naložio da na sigurno spremi njegovu
aktovku, s papinma koje je htio skriti od sovjetskih pogleda. Tjedan kasnije, kad se vratio u
Prag i kad je uvidio da mu je aktovka prazna, Dubček je napokon shvatio daje njegov tajnik
bio sovjetski agent407. Vojnici Varšavskog pakta imali su zapovijed da ne reagiraju na
provokacije i da pucaju samo ako netko na njih otvori vatru. No vojnici koji su sudjelovali u
invaziji nisu u svakoj situaciji bili dovoljno disciplinirani za osjetljivu zadaću okupacije
savezničke zemlje. Teško naoružani vojnici u najvećem su se broju slučajeva suočavali s
nenaoružanim tinejdžerima. Mladi su ljudi isprva pokušavali zaustaviti prodore tenkovskih
kolona tako što bi sjeli pred njih - pravi prosvjed sjedenjem. Kao pravi dobri studenti iz 1968.
godine, podizali su barikade od automobila, autobusa svega čega bi se domogli. No ubrzo su
uvidjeli da se sovjetski tenkovi ne zaustavljaju — ni zbog njih ni zbog drugih stvari koje bi im
se našle na putu. Ti tenkovi bez poteškoća bi gazili ljude, automobile, zidove. S vremena na
vrijeme dogodilo bi se da se neki tenk i zaustavi. Jedan veteran Drugog svjetskog rata bez
nogu zaustavio je tenk u Pragu izazivajući vozača da ga pregazi. U srijedu ujutro, istog onog
dana kad će, mnogo sati kasnije, policija u Chicagu divljati pred televizijskim kamerama,
bijesni mladići i djevojke ispunili su praške ulice spremni pružiti otpor, iako nisu točno znali
kako to učiniti. Smatrajući daje Radio Centar, sjedište Radio Praga, jedna od ključnih meta,
mnogi su otišli onamo braniti zgradu. Onamo su stigli prije tenkova, te su tijelima zapriječili
ulicu. Tenkovi su se zaustavili, ne znajući točno kako postupiti, i vojnici su tako gledali kako
mladi Česi podižu barikade od automobila i prevrnutih autobusa. Radio Prag uživo je pratio
sukob. Preko zvučnika mladim su sudionicima u otporu davali jednake upute kakve su dobili i
osvajači: ne služite se oružjem, ne dopustite da vas isprovociraju. Česi su se posadama
tenkova počeli obraćati na ruskome, pitajući ih što rade ondje, zašto ne odlaze. Mladi
pripadnici oklopnih snaga postajali su sve smeteniji i nervozniji, te su, unatoč zapovijedima,
počeli pucati iznad mase, no nakon toga i izravno na Čehe. Umjesto da počnu bježati, Česi su
stali vaditi Molotovljeve koktele i bacati ih na tenkove, dok su oko njih padali ubijeni i ranjeni
građani. Dio tenkova se zapalio, stvarajući oblake crnog dima, a ranjen je i dio njihovih
posada. Moguće je da su neki vojnici čak i poginuli. No jedan divovski tenkT-55 zauzeo je
položaj idealan za ciljanje, pa je Radio Prag objavio poruku: »Tužna braćo, kad začujete
državnu himnu, znat ćete daje gotovo«. Nakon toga začuli su se prvi taktovi himne, tenk je
otvorio vatru, a Radio Prag je zanijemio. U Bratislavi su mlade djevojke u minicama
zadignule suknje, i dok su se mladi ruski seljaci u sovjetskim tenkovima zaustavljali i divili
mladim stegnima, dječaci su im pritrčavali i kamenjem razbijali farove, uspjevši zapaliti čak i
nekoliko bačvi s naftom. Jedna tenkovska kolona iz Mađarske uz grmljavinu i cvilež metala
krenula je preko mosta na Dunavu u Bratislavi dok su je studenti gađali opekama i obasipali
psovkama i pogrdama. Jedan sovjetski vojnik zauzeo je stav za ciljanje na stražnjem dijelu
jednog tenka i zapucao, te ubio petnaestogodišnju učenicu medicinske škole. To je samo još
više razgnjevilo učenike i studente, no Sovjeti 354 1968.: Godina koja je uzdrmala svijet 21.
kolovoza 1968. ispred sjedišta Radio Praga (autorfotografije: Josef Koudelka/Magnum
Photos) su nastavili pucati, te su ubili još četvero mladih prosvjednika čije su se opeke i
kamenje i dalje uz tupo odzvanjanje odbijali od sovjetskog oklopa. Sirom zemlje učenici i
studenti bacali su Molotovljeve koktele. Ako nisu znali kako ih pripremiti, bacali su zapaljene
krpe. Tako se zapalilo više tenkova. Mladići su se omatali češkim zastavama i jurišali na
tenkove oboružani samo konzervama koje su gurali u cijevi tenkova408.

Tenkovi su ubrzo uspostavili nadzor nad čitavom zemljom, no prkosni grafiti, npr. »Ivane,
vrati se kući!«, i dalje su se pojavljivali po zidovima. Sirom zemlje ljudi su okretali putokaze
prema sjeveru i na njima ispisivali »Moskva 2.000 km«. Zidovi su bili prepuni postera koji su
osuđivali invaziju i grafita s porukama poput: »Socijalizam da, okupacija ne«, »U gradu je
ruski Nacionalni državni cirkus, u kojem nastupaju i gorile ili jednostavno velikih slova
kojima su bila ispisana imena Dubčeka i Svobode, ili skraćenica SSSR, na kojoj su dva slova
S zamijenile munje, kao na znaku nacističkog SS-a. Bijesni Čehoslovaci prilazili su
zavojevačima na tenkovima i pokušavali ih uvjeriti da su pogriješili i da trebaju otići. Dijalog
je bio podjednako jalov kao u slučaju prosvjednika u Chicagu koji su pripadnicima
Nacionalne garde dovikivali: »Pridružite nam se!«. Česi, koji su se napokon počeli služiti
osnovama ruskog koji su bili prisiljeni učiti u školi, ispitivali su vojnike na tenkovima zašto
su u zemlji kojoj ne pripadaju. Pripadnici sovjetskih posada, u najvećem broju slučajeva
neobrazovani osamnaesto-godišnjaci sa sela, samo su ih tupo gledali i objašnjavali da su
dobili takvu zapovijed. Često se viđalo kako tenkove okružuju ispitivači iz redova građana.
Jednako tako, stranci nisu bili neobičan prizor u Pragu, koji je sve do tog ljeta trebalo
»svakako posjetiti«. Za samo nekoliko dana svi su stranci otputovali bez incidenata, a među
njima i pet tisuća američkih tu- rista* Prije no stoje prekinut rad Čehoslovačke televizije,
njezini su djelatnici iz zemlje uspjeli potajno otpremiti snimku invazije. U jednom osobito
dojmljivom prizoru mladi su ljudi sjedili i odbijali pomaknuti se pred sovjetskim tenkom na
kojem se kupola mahnito okretala amo-tamo. Jedan dužnosnik BBC-ja dogovorio je da EBU,
mreža zapadnoeuropskih televizijskih postaja, organizira da postaja u Beču, koji od Bratislave
dijeli tek Dunav, zabilježi sve što uspije snimiti sa suprotne strane rijeke. Stoje bilo
najironičnije, Čehoslovačka je za to bila pripremljena, jer je cijelom komunističkome bloku
služila kao komunikacijsko središte za odašiljanje snimljenog materijala na Zapad. Nekoć su
se tako prenosili isključivo sportski događaji. Čehoslovaci su uspjeli prenijeti oko četrdeset i
pet minuta filma koji je prikazivao otpor, zajedno s molbom upućenom glavnom tajniku UN-
a, U Thantu. Samo nekoliko minuta snimke posve je opovrgnuto sovjetske tvrdnje o tome
kako su njihovi vojnici u Čehoslo-vačkoj dočekani srdačno. Dio snimke emitiranje u
večernjim vijestima u Sjedinjenim Državama, u Zapadnoj Europi i širom svijeta410. To je,
pak, dovelo do novog eksperimenta u Americi. Večernjim vijestima na televiziji sad je
preostalo samo pola sata da emitiraju nekoliko minuta novosti, izvještaje iz Chicaga, i iz
dvorane i s ulica, snimke invazije Čehoslovačke, raspravu o invaziji u UN-u, da spomenu
najgori tjedan u Vijetnamu i još nekoliko vijesti. Još od jeseni 1963. godine kad su
televizijske kuće s petnaest minuta uspješno prešle na polusatni format vijesti, dobivši tako
više prostora za izvještavanje o borbi za građanska prava, Walter Cronkite nagovarao je CBS
da prijeđu na jednosatne emisije. Argumentacija protiv te ideje bila je identična argumentaciji
protiv polusatnih emisija: manje postaje udružene u mrežu neće htjeti otkupljivati i emitirati
takve emisije. Nakon što se 21. kolovoza, usred konvencije i nemira, doznalo za invaziju na
Čehoslovačku, televizijski kritičar The New York Timesa Jack Gould411 u svojem je tekstu
čestitao javnim televizijskim postajama na fleksibilnosti koja im je omogućila da produlje
termine i vrijeme posvete iznimnoj količini važnih vijesti. To je usporedio s vodećim
privatnim mrežama i postajama, koje se nisu uspjele osloboditi svog polusatnog formata i
koje nisu uspjele svim temama posvetiti dovoljno vremena. Walteru Cronkiteu na koncu se
ispunila želja, pa je uvečer 22. kolovoza CBS proširio vijesti na cijeli sat. Gould je pozdravio
taj »eksperiment«, a osobito je pohvalio vrijeme posvećeno snimkama prokrijumčarenima iz
Čehoslovačke. No u televizijskim se krugovima i dalje tvrdilo da većina ljudi ipak nije
spremna cijeli sat pozorno pratiti vijesti, te da, što je bilo još važnije, umrežene lokalne
postaje - služeći se istom argumentacijom koja je niz godina onemogućavala širenje vijesti na
pola sata - ne žele gubiti pola sata vrijednog vremena u kojem prikazuju vrlo unosne lokalne
reklame. Eksperiment je tako završio. Cronkite je dobio bitku, ali ne i rat. Međutim, u rujnu je
CBS pokrenuo jednosatni »magazin« posvećen vijestima, emisiju koju je prikazivao dvaput
na mjesec - slavnih 60 minutes. Popularni češki pjevač Karei Černoch snimio je novu pjesmu:
»Nadam se daje ovo samo ružan san«. No i u Moskvi je sve to bio ružan san. Snimke su
odmah obišle cijeli svijet, došle do svih televizijskih postaja, našle se na svim naslovnicama, a
umjesto da, prema planu, prikazuju novu prosovjetsku vladu koja raširenih ruku dočekuje
osloboditelje, na snimkama su bili nenaoružani mladi Čehoslovaci koji mašu krvavim češkim
zastavama, prkosno trče pred divovskim sovjetskim tenkovima, bacaju kamenje i zapaljene
krpe natopljene benzinom, neki put samo razgovaraju - dugokosi, bradati praški studenti i
krupni, plavokosi, prestrašeni ruski mladići sa sela. Kad se u Moskvi netko ranije
suprotstavljao invaziji, vjerojatno je tako zamišljao ostvarenje najcrnjih strahova. Službena
verzija događaja, po kojoj su došli pomoći Čehoslovačkoj, bila je očito netočna. Dubčekje u
ra-dijskome obraćanju ustvrdio daje zemlja napadnuta, a da za to nisu znali ni predsjednik
države, ni predsjednik Nacionalne skupštine, ni on. Sovjeti su ubrzo shvatili da čehoslovački
narod vjeruje svojoj vlasti i riječima njezinih predstavnika, osobito Dubčeka, Černika i
Smrkovskog. Nije imalo smisla proturječiti im. Dramatičnost se kratkotrajno pojačala kad je
jedan sovjetski agent u vladi pokušao onemogućiti emitiranje tog govora, ali je pritom uhićen.
Činjenica daje sovjetski plan A doživio neuspjeh i da Prezidij nije svrgnuo Dubčeka nikog
nije iznenadila, no to što prosovjet-ski elementi nisu uspjeli preuzeti nadzor čak ni nakon
dolaska vojske bilo je doista veliko iznenađenje. Činjenica da se nenaoružano stanovništvo ne
priklanja nalozima teško naoružanih snaga iz pet zemalja Sovjete je upravo izluđivala. To
stoje sve snimljeno, a zatim i emitirano i objavljeno širom svijeta bila je upravo nezamisliva
katastrofa. Sovjetima je preostala još samo jedna karta na koju su mogli zaigrati: Ludvik
Svoboda, časnik koji je prešao sedamdesetu godinu i koji je, na veliko razočaranje mladih,
postavljen za predsjednika države. Partijski sekretar Zdenek Mlvnaf za Svobodu je rekao: »Ne
samo što nije bio dio političkih reforma, nego nije bio čak ni političar. Bio je vojnik. Između
dvaju ratova već je bio časnik u vojsci prve Čehoslovačke Republike, a neobičnom igrom
sudbine postao je vrhovnim zapovjednikom čehoslo-vačkih snaga koje su se u Drugom
svjetskom ratu borile u SSSR-u rame uz rame sa sovjetskom vojskom. Bilo je očito da je od
tog doba čvrsto smatrao da Čehoslovačka mora bezuvjetno podupirati Sovjetski Savez.« No
kad je jedna prosovjetska skupina posjetila predsjednika u Hrad-čanima, gdje su ga sovjetski
stražari držali u pritvoru, te od njega zatražila 358 1968.: Godina koja je uzdrmala svijet da
potpiše dokument kojim prihvaća sovjetsku nazočnost, sedamdesetdvogodišnji vojnik samo je
povikao: »Van! Izlazite!«412 Činilo se da baš ništa ne ide prema sovjetskim planovima.
Osvajači, pa čak i prevratnici inače bi već u prvom koraku zauzeli radijske i televizijske
postaje. No to nije bio dio sovjetskog plana, budući da su očekivali da će u vrijeme dolaska u
Prag već imati nadzor nad cijelom zemljom. Kad su napokon zatvorili Radio Prag, ilegalne
radijske postaje s tajnih su mjesta počele emitirati novosti o sovjetskoj represiji i
čehoslovačkome otporu. Te su postaje potkopavale i sovjetsku propagandu. Kad su Sovjeti
objavili da je Slovačka prešla na njihovu stranu, ilegalne postaje neprestano su ponavljale daje
riječ o laži. Izvještavale su i o kretanju sovjetskih jedinica, koga Sovjeti žele uhititi, a koga su
uhitili. I sve dok su Čehoslovaci uspijevali emitirati program, stjecao se dojam da Sovjeti nisu
posve ovladali zemljom. Slogan ilegalnog radija glasio je: »Mi smo s vama. Budite i vi s
nama.« Jan Zaruba, dužnosnik u čehoslovačkom Ministarstvu unutarnjih poslova, ubio se jer
nije htio odati lokacije ilegalnih odašiljača. Sovjetski pokušaji da suzbiju ilegalno emitiranje
pokazali su se katastrofalnima. Pokrenuli su vlastitu radijsku postaju, ali nisu uspjeli pronaći
spikera koji bi tečno govorio češki i slovački. Pokušali su bacati letke, no pokazalo se da su
letci koje su razasuli po Češkoj napisani na slovačkome413. Atmosferskim smetnjama
prikriven glas dramatičara Vaclava Havela kao nekim čudom začuo se kako na radiju govori:
»Ja sam igrom slučaja jedan od rijetkih čeških građana koji se u ovoj zemlji još mogu služiti
slobodnim odašiljačem. Stoga prisvajam pravo da vam se obratim u ime čeških i slovačkih
pisaca i zamolim hitnu potporu.« Pisce na Zapadu zamolio je da javno osude sovjetsku
invaziju. Jugoslavenski vođa Tito i rumunjski vođa Ceau§escu otvoreno su osudili invaziju, a
ulice u Beogradu i Bukureštu preplavili su prosvjednici. Ceau§escu je invaziju nazvao
»velikom pogreškom«. S druge strane, poljski vođa Gomulka proglasio je Čehoslovačku
kontrarevolucionarnom državom, izvan Varšavskog pakta, koja kuje urotu za svrgavanje
poljske vlasti414. Dakako, bilo je samo pitanje dana kad će Poljaci i Istočni Nijemci doznati
da su u pozadini kontrarevolucionamih urota u Čehoslovačkoj zapravo »cionisti«. Talijanska i
francuska Komunistička partija osudile su sovjetski upad u Čehoslovačku. Isto je učinila i
japanska Komunistička partija. U Tokiju, gdje je Sveučilište bilo paralizirano zbog trećeg
mjeseca okupacije, studenti su prvi put u povijesti u prosvjednoj povorci došli pred sovjetsko
veleposlanstvo. Fidel Castro pozdravio je okupaciju, govoreći kako je riječ o bolnoj, ali i
nužnoj odluci. Kubanska, sjevemovijetnamska i sjever-nokorejska Komunistička partijajedine
su izvan Istočne Europe poduprle invaziju. Marksistički filozof Herbert Marcuse nazvao je
invaziju »najtragičnijim događajem u poslijeratnome razdoblju«. Pojedini mladi ljudi u
Istočnoj Njemačkoj dijelili su prosvjedne letke. A stotine istočnonjemačkih radnika odbijalo
je potpisati peticiju u korist invazije. Oni rijetki poljski disidenti koji nisu bili u zatvoru pisali
su pisma u kojima su prosvjedovali protiv invazije. Jerzy Andrzejewski, vodeći poljski
romanopisac, napisao je pismo čehoslovačkom Društvu pisaca, osuđujući poljsko
sudjelovanje u invaziji i tvrdeći da su »poljski kolege uz vas, iako u svojoj domovini nemamo
slobodu govora«. Još je dodao: »Jasno mi je da moj glas političkog i moralnog prosvjeda neće
i ne može poslužiti kao protuteža sramoti kojoj je Poljska izložena u očima naprednih ljudi
širom svijeta«415. Stoje bilo još i gore, pojedini izvještaji govorili su o incidentima u kojima
su se u Čehoslovačkoj vatrenim oružjem sukobile ruske i bugarske, te mađarske i ruske
snage416. Čak je i u Rusiji sedmero prosvjednika sjelo na Crveni trg s natpisom »Mičite šape
s ČSSR-a« - Čehoslovačke Socijalističke Republike. U toj su skupini bili Pavel Litvinov,
unuk preminulog sovjetskog ministra vanjskih poslova, supruga Julija Daniela, zatočenog
pjesnika, te poznata pjesnikinja Natalija Gorbanevskaja. Priveli su ih samo na kratko vrijeme,
a prema navodima iz pisma koje je Gorbanevskaja uputila stranim izvjestiteljima, neke su
tukli, no »moji drugovi i ja bili smo sretni što smo bili u mogućnosti, makar načas, prekinuti
smrdljivi dotok neobuzdanih laži i kukavičku šutnju, te tako pokazati da se ne slažu svi
građani naše zemlje s nasiljem koje se provodi u ime sovjetskog naroda«. Dan nakon invazije
The New York Times, 28. rujna 1968. Ibid., 1. rujna 1968. 360 1968.: Godina koja je
uzdrmala svijet pjesnik Jevgenij Jevtušenko poslao je brzojav premijeru Kosiginu i prvome
čovjeku Partije Brežnjevu, te ga podijelio i dopisnicima zapadnih medija: Ne znam kako
zaspati. Ne znam kako dalje živjeti. Znam samo da mije moralna dužnost upoznati vas s
osjećajima koji su me nadvladali.

Duboko sam uvjeren da je naše djelovanje u Čehoslovačkoj tragična pogreška i težak i bolan
udarac sovjetsko-čehoslovačkom prijateljstvu i svjetskom komunističkom pokretu. Time se
umanjuje naš prestiž u svijetu, ali i u našim vlastitim očima. Riječ je o neuspjehu svih
naprednih snaga, neuspjehu i velikoj prepreci na putu prema miru u svijetu i snovima
čovječanstva o budućem bratstvu. Ujedno je riječ i o mojoj osobnoj tragediji, jer u
Čehoslovačkoj imam niz bliskih prijatelja i ne znam kako ću im pogledati u oči ako se jednom
opet sretnemo. I čini mi se daje riječ o velikome daru svim reakcionarnim snagama u svijetu,
pa tako uopće ne možemo predvidjeti posljedice tog poteza. Silno volim svoju domovinu i
svoj narod i skroman sam nasljednik tradicije ruske književnosti koju su obilježili pisci poput
Puškina, Tolstoja, Dostojevskog i Solženjicina. Ta me tradicija uči daje šutnja neki put prava
sramota. Molim da zabilježite moj stav o toj vojnoj akciji kao mišljenje poštenog sina
domovine i pjesnika koji je jednom napisao pjesmu »Žele li Rusi rat?«. De Gaulle i britanski
premijer Harold Wilson među prvima su od brojnih svjetskih vođa osudili invaziju - bila je to
jedna od prvih prilika tijekom čitave godine kad su se njih dvojica posve složili. De Gaulle je
sovjetsku invaziju usporedio s američkom invazijom na Dominikansku Republiku u travnju
1965. General je ponovno pokušavao nametnuti svoju politiku između dviju supersila. Bila je
to ideja koju će praktički svi odbaciti, što je bila izravna posljedica sovjetske invazije, zbog
čega su mnogi Europljani stekli dojam daje Moskva daleko veća i izravnija opasnost nego
Washington. No 24. kolovoza de Gaulle je imao uspješan dan - objavio je daje Francuska na
Tihom oceanu iskušala hidrogensku bombu. De Gaulle je eksploziju nazvao »veličanstvenim
znanstvenim, tehničkim i industrijskim uspjehom koji je, za neovisnost i sigurnost domovine,
ostvarila elita djece Francuske«417. Senatori Eugene McCarthv i George McGovern
sovjetsku su invaziju, koja je obojici politički štetila baš kao i de Gaulleu, također usporedili s
američkom invazijom na Dominikansku Republiku i Vijetnam. Invazija je, pokazalo se,
nezgodno pala i Richardu Nixonu, koji je samo nekoliko tjedana ranije omekšao svoj vječiti
antikomunistički stav i rekao da Sovjeti više nisu onoliko velika opasnost kao nekada i daje
sada vrijeme da budu otvoreni i pristupe pregovorima. Za velik dio zapadnih političara
poteškoća se sastojala u tome što se invazija dogodila u vrijeme kad se smatralo da Sovjetski
Savez više ne čini takve stvari. Što je bilo najneobičnije, osuda koja je došla iz Washingtona
bila je među najblažima. Sovjetski veleposlanik u Sjedinjenim Državama, Ana-tolij F.
Dorbinjin, sastao se s predsjednikom Johnsonom ubrzo nakon početka invazije. Johnson je
sazvao hitan sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost, zbog čega gaje kritizirao Eugene
McCarthv, koji je pokušavao umanjiti važnost invazije. U Chicagu se stjecao dojam da je
invazija raspršila ionako slabašne izglede za mirovno usuglašavanje unutar stranačke
platforme. Hladni se rat vratio na velika vrata. No bilo je očito da Johnson nije voljan
poduzeti druge mjere osim snažne osude invazije u UN-u. Ustvrdio je daje napredak ostvaren
u američko-sovjetskim pregovorima odviše važan da ih zbog toga prekinu. Štoviše, dok su
tenkovi još prelazili granicu, državni tajnik Dean Rusk govorio je pred Odborom za političku
platformu Demokratske stranke i objašnjavao napredak u odnosima sa Sovjetima418.
Ujedinjeni narodi osudili su sovjetsku akciju, no Sovjeti su jednostavno uložili veto i tako
blokirali službenu osudu. Moskva je sve napore koncentrirala na češkog predsjednika
Svobodu, od kojeg nimalo nisu očekivali veće probleme. Ako Svoboda ne pristane na
sovjetsku promjenu režima, neće biti načina da se potvrdi legitimnost sovjetske invazije. No
Svoboda, koji je oduvijek pokazivao daje najodaniji Sovjetskom Savezu, i dalje je odbijao
potpisati bilo kakav dokument. 417 Ibid. 25. kolovoza 1968. 418 Ibid., 22. kolovoza 1968.
362 2968.: Godina koja je uzdrmala svijet Studentski plakat u Čehoslovačkoj nakon invazije:
usporedba dočeka sovjetskih jedinka 1945. i 1968. Sovjeti su mu prijetili, a on je uzvraćao
prijeteći samoubojstvom, što bi za Sovjete bila prava katastrofa. Kako batina nije upalila,
pojavila se i mrkva, u obliku obećanja o dotad neviđenoj sovjetskoj pomoći Čehoslovačkoj.
Predsjednika se to nije dojmilo, kao ni ponude visokog položaja za njega samog, te
suodlučivanja u odabiru ostalih najviših čeških dužnosnika419. Što god su Sovjeti iskušali,
nije na željeni način djelovalo na Svobodu. Ostarjeli general smatrao je da bi bilo prihvatljivo
samo kad bi Sovjeti oslobodili Dubčeka, Černika, Smrkovskog i ostale ustavne čehoslovačke
vođe iz zatočeništva u jednoj KGB-ovoj vojarni u Ukrajini, te ih doveli u Moskvu radi
finaliziranja sporazuma dogovorenog pregovorima. Kad Sovjeti postignu sporazum s tim
vođama, kakve god točno bile njegove odredbe, Svoboda je smatrao da bi se to moglo
smatrati legitimnim rješenjem. Držao je da će, čim sve navede da sjednu za isti stol, moći
riješiti taj problem. »A kad sovjetski vojnici napokon napuste našu zemlju«, ustvrdio je
pribrano, »vidjet ćete da će ih ljudi ponovno zasipati cvijećem, baš kao i 1945. godine«420.
Svoboda nije podupirao Praško proljeće, i nakon invazije podržao je višegodišnju represiju.
No u tom ključnom trenutku onemogućio je da Sovjeti njegovu domovinu posve izbrazdaju
tenkovima. Njihovoj invaziji odbio je pridati legitimnost. Usto se brinuo i zbog snažnih
osjećaja čehoslovačkog naroda, smatrajući njihovu odanost opasnom. Neka nepoznata žena
uspjela ga je nazvati i u izravnom razgovoru predložiti da se general ubije u znak prosvjeda.
Objasnio joj je da to ne bi bio koristan čin, daje upravo na njemu da riješi krizu. Žena je
ustrajala: »Ah, gospodine predsjedniče, ali kako bi samo bilo lijepo kad biste se upucali«421.
Kad su napokon doputovali u Moskvu, izgled zatočenih vođa jasno je pokazivao da su
preživjeli teško razdoblje. Bili su blijedi i oslabjeli, tankih živaca. Činilo se daje Dubček
posve iscrpljen, a na čelu je imao ranu, navodno posljedicu pada u kupaonici422. Za čitavog
trajanja pregovora u Moskvi, Dubček, koji je povremeno čak i mucao, uzimao je lijekove za
smirenje. U Havelovu komadu pod naslovom Memorandum, napisanom više od godinu dana
uoči invazije, u jednoj sceni muškarci koji su Krausa istjerali s mjesta direktora, želeći
nametnuti umjetno stvoreni jezik, uviđaju daje cijeli plan, zajedno s jezičnim aspektom,
apsolutna katastrofa. Vraćaju se Krausu, mole ga da se vrati i prvi ga put zovu Jo, kao da su
dugogodišnji prijatelji. Upravo je tako bilo i s odnosom Brežnjeva i Dubčeka. Brežnjevje
Dubčeka sad zvao »naš Šaša« i obraćao mu se s »ti«, stoje Dubčeku bilo neobično, budući da
nikad ranije nisu bili osobito bliski. Dubček se Brežnjevu i dalje obraćao službeno, s »Vi«.
Puna četiri dana čehoslovačko vodstvo nalazilo se sa Sovjetima, neki put s Brežnjevom, neki
put s najvišim dužnosnicima Politbiroa, a neki put s cijelim Politbiroom, za dugačkim stolom,
za kojim su Česi i Slovaci sjedili sjedne, a Sovjeti s druge strane. Ovdje se nije raspravljalo o
obliku stola. Prepirali su se sa suprotnom stranom i među sobom. Svoboda je svim silama htio
postići suglasje, smatrajući da će odnosi biti tim trajnije narušeni što duže ne budu u stanju
usuglasiti se. Pribojavao se i da bi napetost mogla postati prevelik teret sovjetskim jedinicama
i da bi moglo doći do urušavanja njihove discipline. Do 2. rujna ubijeno je 72 Čehoslo-vaka, a
702 ih je ranjeno. Sve veći broj smrti i ozljeda izazivali su pijani sovjetski vojnici, neki put
nekontroliranim pucanjem, a neki put u prometnim nesrećama. Drvosječe su se bojali odlaziti
na posao jer su se u šumama nalazili logori puni pijanih vojnika. I dok je trajao sastanak u
Mo- 421 Ibid., str. 197. 422 Ibid., str. 277. 364 1968.: Godina koja je uzdrmala svijet skvi, u
praškoj Ulici Jana Opletala, nazvanoj po studentu kojeg su smaknuli nacisti, mladog šegrta
Miroslava Beraneka iz blizine je ustrijelio pijani sovjetski vojnik423. Svoboda je svoju vladu
bijesno prisilio da hitno postigne bilo kakav dogovor. Eksplodirao je obraćajući se Dubčeku:
»Samo blebećete i ble-bećete. Nije dovoljno što ste tim blebetanjem izazvali okupaciju
vlastite zemlje? Učite na greškama iz prošlosti i djelujte u skladu s naučenim lekcijama!« No
Dubčeku se nije toliko žurilo. Činilo se daje oprezniji i nesigumiji, a, kao i uvijek, bilo je
teško točno shvatiti njegove stavove. Prema Mlvnafu, većina onih koji su sjedili uz Dubčeka
smatrala je da nemaju ni previše vremena ni previše manevarskog prostora »jer su se članovi
sovjetskog Politbiroa ponašali poput hrpe gangstera«. Kao stoje već očajni Kadar bio
upozorio Dubčeka na posljednjem sastanku prije invazije: »Zar doista ne znate s kakvim
ljudima imate posla?«424. I dok su Sovjeti zajednički navaljivali, na čehoslovačkoj strani bilo
je šarolikih stavova, stoje odražavalo pravu prirodu Dubčekova režima. Svoboda je
dominirao, rijetko je ostajao bez riječi i neprestano je pozivao na pronalaženje rješenja.
František Kriegel, šezdesetogodišnji liječnik kojeg je Centralni komitet izabrao u Prezidij kao
jednog od trojice liberala u kompromisnoj vladi, bio je eksplozivniji. Bio je to Židov iz
Galicije, na jugu Poljske. Kriegela su uhitili i zatočili s Dubčekom, a kad se u Moskvi pojavio
u Dubčekovu društvu, Brežnjevje upitao: »Što ovdje radi taj gali-cijski Židov?«. Sovjeti su
mu zabranili pristup pregovaračkome stolu, a Čehoslovaci su ga onamo uspjeli vratiti tek
nakon što su odlučno odbili pregovarati bez njega425. Kriegel je oduvijek bio jedan od
radikala unutar režima, zagovarajući razvoj odnosa s Kinom kao alternativu odnosima sa
Sovjetskim Savezom. Sovjeti su sad Kriegela, oboljelog od dijabetesa, pokušavali obuzdavati
ograničavanjem inzulina. Jedna od rijetkih prilika kad Svoboda nije imao što reći nastupila je
kad mu se Kriegel obratio pitanjem: »Na što me mogu natjerati? Imam dvije mogućnosti: ili
će me poslati u Sibir ili će me ustrijeliti.« Kriegel je bio jedini član izaslanstva koji nikad nije
potpisao sporazum, na koncu govoreći: »Ne! Ako želite, možete me ubiti.« Sovjeti su
nebrojeno puta izradili antisemitizam, ne samo u odnosu na Kriegela, nego i premijerova
zamjenika Otu Šika i prvog sekretara Praga Bohumila Šimona. A Šimon zapravo nije bio
Židov, samo što mu je prezime u slavenskim ušima zvučalo židovski. Kad je Brežnjev
započeo sastanak, Dubčekse doimao toliko deprimiranim, toliko pod utjecajem sedativa, da je
Černik morao iznijeti uvodne opaske čehoslovačke strane. Govorio je vrlo otvoreno i izravno,
ne naglašavajući uobičajene izjave o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom, nego braneći
Praško proljeće i postupke Komunističke partije Čehoslovačke, tvrdeći da sovjetska vojna
intervencija nije dobra za socijalizam. Brežnjev gaje nekoliko puta prekinuo i suprotstavio mu
se. Kad je završio, riječ je zatražio Dubček. To se protivilo proceduralnim pravilima, no
Dubčekje ustrajao u traženju riječi, prvo pomalo nelagodno, a zatim, nakon nekoliko minuta,
na tečnom ruskome. Mlvnaf je njegov govor opisao kao »dirljivu i gorljivu obranu«
čehoslovačkih reformi i osudu intervencije. Bio je to improviziran govor i Brežnjev je
odgovorio također bez pripremljenog govora, tvrdeći da Praško proljeće šteti Moskvi, te
objašnjavajući svoje viđenje suvereniteta i Sovjetskog bloka. Obraćajući se Dubčeku, rekao
je: »U početku sam ti pokušao pomoći u borbi protiv Novotnyja«. Činilo se daje osobno
povrijeđen jer mu Dubček nikad nije istinski vjerovao. »Vjerovao sam u tebe i branio te pred
drugima«, rekao je Dubčeku. »Rekao sam daje naš Šaša i unatoč svemu dobar drug, no ti si
nas iznevjerio.« Brežnjev je jasno dao do znanja daje Dubčekov najveći grijeh to što se nije
savjetovao s Moskvom - to što svoje govore nije slao u Moskvu na odobrenje, što se nije
savjetovao o kadrovskim promjenama. »Čak i ja svoje govore unaprijed dajem svim
članovima Politbiroa, kako bi svatko dao svoje mišljenje. Nije li tako, drugovi?« Obratio se
čitavom Politbirou koji je sjedio u redu iza njegovih leđa, a svi su njegove riječi gorljivo
potvrdili energičnim kimanjem. No to nije bio jedini grijeh: »Poticanje antisocijalističkih
sklonosti, dopuštanje novinarima da pišu što žele, stalni pritisak od strane
kontrarevolucionarnih organizacija...«. I, u ko-načnici, kao što bi uvijek bio slučaj kad bi
došlo do sastanka sa sovjetskim dužnosnicima na bilo kojoj razini, Brežnjev je spomenuo i
sovjetske 366 1968.: Godina koja je uzdrmala svijet »žrtve iz Drugog svjetskog rata«426.
Nijedna ni druga strana nikad nisu zaboravile daje 145.000 Sovjeta poginulo pri oslobađanju
Čehoslovačke. Dubček nikad nije oklijevao kad je trebalo istaknuti u čemu se ne slaže s
Brežnjevom. Brežnjev se na koncu zajapurio i povikao kako nema smisla pregovarati s
takvim ljudima. Polagano je izišao iz prostorije, a za njim je poslušno, svečano usporenim
korakom, izišao cjelokupni Politbiro. Bila je to prijetnja. Kad su ga prvi put odveli, Dubčeku
su rekli da će ga izvesti pred sud. I dok su Sovjeti smatrali da će njega i njegove kolege
zamijeniti kvislinška čehoslovačka vlada, izgledi za smaknuće bili su stvarni. No kad se
Svoboda počeo odlučno opirati i kako je situacija za njih postajala sve nepovoljnijom, Sovjeti
su se prema zatočenim vođama počeli ponašati sve ljubaznije. Objema stranama trebao je
sporazum. Bez njega Sovjeti ne bi imali apsolutno nikakav legitimitet, a čehoslovački
reformatori ne bi imali mogućnost utjecati na budućnost vlastite zemlje, a i život bi im se
mogao naći u opasnosti. Demonstrativnim napuštanjem skupa Brežnjev ih je podsjetio na
sudbinu njihove domovine, kao i njih samih, u slučaju da ne postignu dogovor. Na koncu su
dvije strane uspjele usuglasiti dokument. U njemu gotovo uopće nije bilo praških stajališta.
Njime nije priznata ni zakonitost ni važnost nekog od uspjeha Dubčekove vlade. No
Cehoslovaci su zapravo imali vrlo slabe karte. Sovjeti su bili dovoljno bezobzirni da u slučaju
nužde vladaju čak i bez privida legitimnosti takve vlasti. Kad su svi već bili spremni potpisati
dokument, stekao se dojam daje Dubček toliko duboko utonuo u beznađe, drhteći cijelim
tijelom, da su se svi počeli pribojavati da neće moći sudjelovati u završnom svečanom činu.
Određeno je da mu se da još sedativa. Na temelju iskaza i dokumenata nije jasno o kojim je
točno sredstvima bila riječ, no on je iznenada užasnuo sve pregovarače, odbijajući nove
sedative, »jer inače neću potpisati. Mogu činiti što god žele, ali neću potpisati«. Tijekom
dugotrajnih noćnih pregovora, na koncu je ipak dobio sredstvo za smirenje. Tako je na koncu
»Moskovski protokol«, nametnut zatočenim vodama dok je njihova zemlja bila pod
okupacijom tenkova, bio spreman za službeno potpisivanje. U jednom trenutku iznenada su se
otvorila masivna dvokrilna vrata i svi su članovi sovjetskog Politbiroa ustali, razvukli Mlynaf:
Nightfrost in Prague, str. 237-241. 367 MARK KURLANSKY usne u osmijeh, ispružili ruke,
prišli im i srdačno zagrlili iscrpljene i dotučene čehoslovačke zatočenike. Izaslanstvo je otišlo
u zračnu luku radi povratka u Prag i tek tada uvidjelo daje Kriegel ostao u Moskvi. Neki su
ustvrdili da će im biti bolje ako se vrate bez njega, no ostali su, a među njima i Svoboda i
Dubček, ustrajno tražili da im ga sovjetske vlasti izruče. Nakon još dva sata pregovora,
Sovjeti su ga dovezli na aerodrom.

Izaslanstvo se u Prag vratilo s dokumentom u kojem nije bilo gotovo nijednog obećanja.
Sovjeti su pristali čehoslovačkoj Partiji pružiti »razumijevanje i potporu s ciljem usavršavanja
metoda upravljanja društvom«. Vojska će se s čehoslovačkog teritorija povlačiti prema
rasporedu koji će ovisiti o napretku »normalizacije«. Čehoslovaci su dobro razumjeli
sovjetsku frazeologiju. Normalizacijaje bila nov izraz, no znali su što znači - povratak
nekadašnje diktature. Sovjetski zahtjevi jasno su izraženi u Moskovskom protokolu, dok su
čehoslovački zahtjevi, poput povlačenja stranih jedinica, prebačeni u budućnost, oviseći o
hirovima Moskve. U to vrijeme, tjedan dana nakon invazije, u zemlji se nalazilo petsto tisuća
stranih vojnika i šest tisuća tenkova. Dvadeset i sedmog kolovoza Dubček, koji je izgledao
kao da se jedva drži na nogama, održao je govor u kojem je zamolio narod da mu još jednom
pokloni povjerenje i ustvrdio daje riječ o »privremenim mjerama«. Jedva je uspijevao
izgovoriti razumljive rečenice. No i on i pojedini drugi vođe smatrali su da će pronaći
mogućnosti za provođenje reformi. U prvo vrijeme vlada je s Dubčekovim povratkom na vlast
pokazivala neovisnost. Nacionalna skupština čak je donijela rezoluciju kojom je sovjetska
okupacija proglašena protuzakonitim kršenjem Povelje UN-a. Vođe su iz vla-dajućih struktura
uspjele izbaciti prosovjetske dužnosnike. U rujnu su Čehoslovačkoj nametnute mjere
ograničenja slobode medija, iako su oni prema mjerilima sovjetskoga bloka ostali i dalje
neuobičajeno buntovni i neovisni. Dubčekova vladavina bila je shizofrena, budući da bi čas
popuštao Sovjetima, a čas se nepopustljivo borio za svoja načela. U listopadu je na sastanku
pet država koje su sudjelovale u invaziji Brežnjev Operaciju Dunav proglasio iznimno
uspješnom, no sve što je uslijedilo, izjavio je, bilo je katastrofalno. Gomulka se poslužio još
oštrijim riječima, tvrdeći daje Čehoslovačka i dalje rasadnik opasnih kontrarevolucionara.
Nakon što se toliko djelotvorno riješio kontrarevolucionara 368 1968.: Godina koja je
uzdrmala svijet u vlastitoj zemlji, više nije imao strpljenja za Čehoslovačku, u kojoj su se
studenti i dalje sukobljavali s policijom. Tisuće ljudi pobjegle su iz zemlje, a mnogi su
odlučili ne vratiti se. Černikje poticao iseljavanje. Granice će se uskoro zatvoriti, a on je
objasnio da ne može jamčiti sigurnost ni sebi, a kamoli drugima. Mjesec dana nakon invazije
pedeset tisuća Čehoslovaka, od približno četrnaest milijuna stanovnika te zemlje, našlo se u
drugim državama. Njih oko deset tisuća već je zatražilo status izbjeglica u drugim
zemljama427. Više Čehoslovaka invazija je zatekla na prvom ljetnom odmoru u inozemstvu.
Mnogi su morali čekati i više od dvadeset godina da bi se vratili ili ponovno otputovali. U
međuvremenu je čehoslovačko društvo pisaca, jedna od institucija koje su energično tjerale
Dubčeka na reforme kad je u siječnju prvi put došao na vlast, pozivalo članove da ne idu u
izbjeglištvo, a ako su izvan zemlje, da se vrate prije zatvaranja granica. Dramatičar i
romanopisac Pa-vel Kohout cijelo je vrijeme putovao na relaciji između Praga i Frankfurta,
gdje mu je trebao izići novi roman, tražeći češke pisce i uvjeravajući ih da se trebaju vratiti i
društvo pisaca obnoviti kao disidentksi centar. Kohout se s nekolicinom članova našao na
Sajmu knjiga u Frankfurtu koji je bio na udaru Daniela Cohna-Bendita. Na tom se sajmu
1968. godine našao neuobičajeno velik broj čeških pisaca, zbog istog razloga zbog kojeg je
filmski festival koji se održavao u newyorškom Lincoln Centreu bio prepun čehoslovačkih
redatelja. Podupiranje čehoslovačke umjetnosti postalo je izrazom političkog neposluha i
inata, a mnogi umjetnici i dalje su - iako nitko nije znao koliko će to potrajati - mogli
putovati. Neviđene mase mladih ljudi pristupale su Komunističkoj partiji, namjeravajući je
preuzeti i njome upravljati. Tijekom mjesec dana nakon invazije, Partiji je pristupilo 7.199
osoba, a prema službenim podacima, 63,8%, gotovo dvije trećine, bilo je mlađe od trideset
godina. Činilo se da će se to morati odraziti na stranku koju su najvećim dijelom činile
sredovječne i postarije osobe. Sovjetske jedinice mimo su se povukle u drugi plan, no premda
ih ljudi nisu previše viđali, svi su znali da su i dalje u blizini. Kad su mladi Česi potkraj rujna
organizirali prosvjedni skup, bilo je dovoljno da Sovjeti za- Time, 4. listopada 1968. 369
MARK KURLANSKY prijete češkoj policiji, govoreći da će, u slučaju da policija ne prekine
prosvjed, na scenu stupiti sovjetske jedinice. Policija je prekinula prosvjedni marš. Mladi su
širom zemlje osnivali i Dubčekove klubove, a većina njih privlačila je stotine članova koji su
se okupljali i raspravljali o njegovim govorima. Ujesen 1968. godine Dubčekje uputio pismo
čehoslovačkoj olimpijskoj reprezentaciji u Ciudad de Mexicu. U njemu je, među ostalim,
napisao: »Ne ostvarite li očekivane uspjehe, nemojte klonuti, jer što ne uspijeva danas, možda
uspije sutra«.