Hobsawm (Doba kapitala):

Stoga su, tradicionalno, najistaknutiji evropski državnici ovog razdoblja upravo ljudi koji su
sistematično povezali političko upravljanje s diplomacijom i nadzorom nad mehanizmima vlasti,
poput Bismarcka u Pruskoj, grofa Čamila Cavoura (1810—1861) u Piemontu i Napoleona III, ili
oni koji su bili u stanju da izvedu težak zahvat kontroliranog proširivanja sistema uprave, poput
liberalnog W. E. Gladstonea (1809—1898) ili konzervativnog Disraelija u Britaniji. A
najuspješniji bili su oni koji su uspjeli u svoju korist usmjeriti i stare i nove neslužbene političke
snage, kad su se s njima slagali i kad nisu. Godine 1870. Napoleon III je pao jer nije uspio to
učiniti. No u takvim, vrlo teškim zahvatima osobito uspješnim pokazali su se umjereno liberalni
Cavour i konzervativni Bismarck. Obojica su bili vrlo lucidni političari, o čemu svjedoči
jednostavna jasnoća Cavourova stila, kao i majstorstvo proznog izraza Otta von Bismarcka, koji
je bio složenija i veća ličnost. Obojica su bili duboko antirevolucionarni, bez imalo sklonosti prema
političkim snagama čiji su program proveli u Italiji i Njemačkoj, oduzevši mu demokratski i
revolucionarni naboj. Obojica su nastojali odvojiti pitanje nacionalnog jedinstva od utjecaja
naroda: Cavour inzistirajući na tome da je novo talijansko kraljevstvo produžetak Piemonta, te čak
odbijajući promjenu kraljevskog naslova Vittore Emmanuele II (od Savoje) u Vittore Emmanuele
I (od Italije). Obojica su se suočili s izuzetno složenim problemima međunarodne taktike i (u
Cavourovu slučaju) nacionalne politike. Cavour je morao pronaći saveznika (Francusku) koji bi
za njega istjerao Austrijance iz Italije, a zatim, kad je proces ujedinjenja otišao mnogo dalje no što
je predviđao Napoleon III, saveznika održati na odstojanju, štoviše, našao se u Italiji koja je bila
napola ujedinjena pažljivim manevriranjem odozgo, a napola revolucionarnim ratom odozdo koji
su vodile snage demokratsko-republikanske opozicije pod vodstvom gerilskog vođe u crvenoj
košulji Giuseppea Garibaldija (1807—1882), tog razočaranog Fidela Castra 19. stoljeća. Bilo je
potrebno brzo misliti, vješto govoriti i vješto manevrirati da bi se nagovorio Garibaldi da 1860.
preda vlast kralju.

Talijanska je ljevica, kao što smo vidjeli, odigrala veću ulogu. Garibaldijeva sicilijanska
ekspedicija, kojom je brzo osvojena južna Italija, natjerala je Cavoura na brzu akciju; no
revolucionarni rat, ma koliko bio značajan, omogućile su okolnosti koje su stvorili Cavour i
Napoleon III. U svakom slučaju ljevica nije uspjela stvoriti talijansku demokratsku republiku koju
je smatrala bitnom dopunom ujedinjenja.
»Ako veliki narod ne vjeruje da on jedini zna istinu... ako ne vjeruje da je upravo njemu suđeno
da svojom istinom spasi sve ostale, on može biti tek puki etnografski materijal, a ne veliki narod...
Nacija koja izgubi svoja vjerovanja prestaje biti nacija.« F. Dostojevski

Oko čega se vodila međunarodna politička igra u razdoblju od 1848. do 70-ih godina 19. stoljeća?
Tradicionalna zapadna historiografija malo se dvoumi u vezi s tim pitanjem: vodila se oko
pretvaranja Evrope u područje nacionalnih država. Može se raspravljati o odnosima ovog aspekta
razdoblja kojim se bavimo i drugih njegovih oblika, kao što su ekonomski napredak, liberalizam,
možda čak i demokracija, no nema sumnje da je uloga nacionalnog pitanja središnja.

Za historijski kriterij odlučujuće značenje u određenju nacije imaju institucije i kultura vladajućih
klasa ili obrazovanih elita za koje se pretpostavlja da se poklapaju il barem ne razlikuju suviše od
institucija i kulture običnog naroda. No ideološki argument nacionalizma bio je drugačiji i u mnogo
većoj | mjeri radikalan, demokratski i revolucionaran. On se zasnivao na činjenici da su, bez obzira
na historiju i kulturu, Irci Irci a ne Englezi, Česi Česi a ne Nijemci, da Finci nisu Rusi, te da
nijednim narodom ne treba da vlada neki / drugi narod i iskorištava ga.

Najrječitiji i tipični zastupnik »Evrope nacionalnosti« Giuseppe Mazzini (1805—72) napravio je

1857. svoju mapu idealne Evrope: sastojala se od samo 11 država ove vrste.

Ekstreman primjer razilaženja nacionalizma i pokreta za stvaranje nacionalne države pruža Italija,
koja je uglavnom ujedinjena 1859—1860, 1866. i 1870. pod savojskim kraljem. Još od rimskih
vremena nije bilo jedinstvene uprave na području od Alpa do Sicilije, tj. u Italiji koju je Metternich
sasvim ispravno nazvao »pukim geografskim nazivom«. U vrijeme ujedinjenja, 1860, prema
procjenama, samo je 2,5 posto njezinih stanovnika u svakodnevnom životu govorilo talijanski, dok
su se drugi služili toliko različitim idiomima da su npr. učitelje koje je talijanska država 60-ih
godina poslala na Siciliju u prvi mah smatrali Englezima.7 Vjerojatno je ipak veći broj stanovnika
Italije tada smatrao sebe u prvom redu Talijanima, no i oni su bili manjina. Nije čudo da je 1860.
Massimo d'Azeglio (1792—1866) uzviknuo: »Stvorili smo Italiju. Sad moramo stvoriti Talijane.«

NEKI ČLANAK:

Nakon 1848. vodstvo talijanskog nacionalizma i Risorgimenta prešlo je u ruke Kraljevine Pijemont
i Sardinije. Njezin ustavni monarh, Vittore Emmanuel II, nadao se da će priključenjem ostalih
talijanskih pokrajina ojačati svoje kraljevstvo. Cavour je rođen u dobrostojećoj, plemenitaškoj
obitelji u Pijemontu, maloj ali relativno moćnoj nezavisnoj državi u sjevernoj Italiji, koja je
uključivala i otok Sardiniju. Kao mladić, sve je radio s proračunatim rizikom – kockao, mešetario
na burzi, eksperimentirao s poljoprivrednim dostignućima i uglavnom je imao uspjeha. Sličnu
taktiku će primijeniti i u svom političkom djelovanju, koje je u potpunosti podredio talijanskom
ujedinjenju. Čak je prije samog izbijanja revolucije 1848. pokrenuo novine Il Risorgimento, koje
su strastveno podržavale ideju ujedinjene Italije. Pravi politički uzlet Cavoura počeo je od 1852.,
kada ga je kralj Vittore Emmanuel II postavio za predsjednika vlade Pijemonta. Cavourovi ciljevi
kao predsjednika vlade bili su vrlo jasni. Prvo, želio je modernizirati Pijemont i gospodarski ga
ojačati, jer bi to ujedno i politički afirmiralo Pijemont u europskom okruženju. Drugo, morao je
osigurati da Pijemont postane lokomotiva talijanskog ujedinjenja. Treće, zagovarao je stvaranje
talijanske države kao ustavne monarhije na čelu s pijemontskim kraljem, a ne demokratske
republike ili konfederacije na čelu s papom, što su željeli neki drugi.

Vrlo spretno je Cavour upotrijebio diplomaciju, pa čak i slabašnu vojnu silu Pijemonta (ipak su to
Talijani!) da bi dobio međunarodnu podršku za borbu protiv najveće prepreke talijanskom
ujedinjenju – Austrije. Kada je 1854. izbio Krimski rat između Rusije i Osmanskog Carstva,
Cavour je u tome vidio veliku šansu. Uveo je Pijemont u rat na strani V. Britanije i Francuske,
koje su pomagale O.C. protiv Rusije. Nadao se da će tim činom zadobiti prijateljstvo i podršku od
strane Francuske i V. Britanije, i podići status Pijemonta među europskim silama. Riskantan plan
mu je upalio. Na mirovnoj konferenciji u Parizu, 1856. vješto je gurao probleme Pijemonta u
odnosu na Austriju u prvi plan, što je zaokupilo pažnju međunarodne zajednice. Dvije godine
kasnije došlo je do tajnog dogovora između Cavoura i francuskog cara Napoleona III, o
zajedničkom nastupu protiv Austrije. Plan je bio da se Austriju isprovocira na objavu rata
Pijemontu, a onda bi, na stranu Pijemonta, u rat ušla Francuska. Nakon protjerivanja Austrije iz
Venecije i Lombardije, ta bi područja anektirao Pijemont, a zauzvrat bi Francuska dobila Nicu i
Savoyu. Francuska bi na taj način osigurala utjecaj u Italiji i spriječila moguće ujedinjenje cijele
Italije, koja bi joj u budućnosti mogla postati prijetnja. Cavour je ubrzo počeo provoditi dogovoreni
plan i mobilizirao vojsku Pijemonta, na što su se Austrijanci narogušili i uputili ultimatum
Pijemontu, kojim traže demobilizaciju, a kako to Cavour odbija, Austrija 1859. objavljuje rat.
Francuska vojska, koristeći novu željezničku mrežu brzo dolazi u pomoć svom malom prijatelju i
objavljuje rat Austriji. U dvije krvave bitke – kod Magente i Solferina, Austrija je poražena i
primorana na povlačenje iz Lombardije. Ali na Cavourovo iznenađenje, i Francuska je potpisala
primirje s Austrijom i izašla iz rata, vjerojatno prestrašena vrlo krvavim bitkama i eventualnim
oduživanjem ratovanja, tako da je Venecija i dalje ostala u austrijskim rukama. Stvar su u svoje
ruke uzeli nacionalisti u ostalim talijanskim državicama. Nošeni euforijom početnih uspjeha
Pijemonta, srušene su vlasti u srednjoj Italiji, tj. u Modeni, Parmi i Toscani, pa čak i u Romagni
(dio Papinske države), a ti se prostori dobrovoljno priključuju Pijemontu, na što je i Napoleon III
morao pristati.

Na scenu uskoro stupa jedna od najpopularnijih figura talijanske povijesti – Giuseppe Garibaldi,
talijanski nacionalist i pravi profesionalni revolucionar, koji je svojim djelovanjem postao dobro
poznat i u Europi i u Južnoj Americi. Garibaldijev cilj bilo je ništa manje nego osvajanje
Napuljskog Kraljevstva (Kraljevstvo Obiju Sicilija), najveće talijanske države, a potom i samog
Rima. Pobjede Garibaldija i njegovih crvenokošuljaša protiv bourbonskih generala podigle su
njegovu popularnost do nebeskih razina. Takva popularnost izazivala je dozu straha kod Cavoura,
koji se bojao da bi Garibaldijev napad na Rim mogao potaknuti Francusku, pa čak i Austriju da
priskoče u pomoć papi. Zato je Cavour poslao svoje trupe, a krenuo je i sam kralj Vittorio Emanuell
II, da zaustave Garibaldija. Dvije vojske susrele su se južno od Rima i činilo se da je sukob
neizbježan, ali dogodila se – za talijansku budućnost – sjajna stvar, naime Garibaldi i kralj Vittorio
Emanuell pružili su jedan drugome ruku, što je osiguralo jedinstvo Italije. Galantni rodoljub uskoro
se povukao u osamu na mali otok Capreru, ali je i dalje davao podršku svim nastojanjima za
priključenje ostalih talijanskih teritorija, a posebno Rima, ujedinjenoj Italiji.

Kraljevina Italija službeno je proglašena u ožujku 1861., Vittorio Emanuell II proglašen je kraljem,
a ustav Pijemonta poslužio je kao pravni temelj nove države, dok je crvena, bijela i zelena tricolora
Pijemonta postala službena zastava Kraljevine Italije. Za prvi glavni grad izabrana je Firenza.
Tužno je bilo to što Cavour nije poživio da uživa u plodovima svog truda, jer je umro ubrzo nakon
proglašenja jedinstvene Italije. Nikad nije bio veliki govornik, ali ostale su upamćene njegove
riječi: "Ne znam držati govore, ali znam napraviti Italiju." Talijanski patrioti željeli su Rim i
Veneciju, kad se već toliko postiglo, ali upetljavanje je moglo donijeti mnoštvo rizika. Katolici
širom svijeta i dalje su u uvjerenju da mora opstati nezavisnost pape i Rima, a osim toga Napoleon
III funkcionira kao zaštitnik pape. U Veneciji je pak hrpa austrijskih trupa koje mogu biti gadna
prijetnja novoj Talijanskoj državi. Povoljne vanjskopolitičke okolnosti omogućile su pripajanje
Venecije i Rima. U Austro – pruskom ratu 1866.g., obje strane su ponudile Italiji Veneciju u
nagradu za svrstavanje na "pravu" stranu. Italija se priklonila Pruskoj pa je nakon rata dobila
Veneciju iako je izgubila sve bitke protiv Austrije, uključujući i pomorsku bitku kod Visa. Rim je
pripojen nakon povlačenja francuskih trupa iz Rima zbog Francusko – pruskog rata 1870.g., a Rim
postaje političko središte države. Ubrzo nakon ujedinjenja u Italiji je nastao radikalni pokret Italia
irredenta (Neoslobođena Italija), kojemu je cilj vratiti teritorije koji navodno pripadaju Italiji –
Maltu, Nicu, južni Tirol, Dalmaciju, Rijeku, Trst, Istru… U pokušaju poboljšanja odnosa s papom,
Italija je izdala tzv. Zakonske garancije, kojima se osigurava potpuna nezavisnost Vatikana, a
osiguravaju se i godišnji prihodi, ali je to odbio papa Pio IX, koji je sebe proglasio zatvorenikom
sve do svoje smrti, 1878. Odbijao je priznati talijansku državu, te je zabranio Katolicima izlazak
na nacionalne izbore. Nategnuti odnosi između Italije i Svete Stolice riješit će se tek Lateranskim
sporazumima, 1929. Razdoblje nakon ujedinjenja donijelo je i neke očekivane probleme, a najveći
problemi izlazili su iz velikih regionalnih razlika talijanskog Sjevera i Juga. Sjever Italije bio je
puno urbaniji, s razvijenom industrijom, jakom kulturom i obrazovanim stanovništvom, za razliku
od juga Italije, koji je bio ruralan i siromašan, s vrlo neobrazovanim stanovništvom, koje nije bilo
spremno za neke modernije pomake. Italija će se ipak industrijalizirati i urbanizirati po cijelom
svom prostoru. Veliki broj stanovnika otići će u emigraciju, najviše u SAD i Latinsku Ameriku.

NEKA KNJIGA OPĆA XIX:

Revolucija 1848/49. godine je najpre izbila u Italiji. Posle novembarskih demonstracija 1847.
godine, posle kojih je kralj Ferdinand II doveo na vladu liberale, situacija u Kraljevini obeju
Sicilija se nije smirivala. Sicilijanski revolucionari, Đuzepe La Maza i Đuzepe La Farina su
odlučili da se ilegalno vrate iz progonstva i planirali da 12. januara 1848. u Palermu podignu
ustanak. Ipak, na Siciliji je situacija bila veoma zaoštrena, tako da je ustanak izbio tri dana ranije
– 9. januara 1848. godine. Ustanici su postavili zahteve: vraćanje Ustava iz 1812, davanje slobode
štampe i amnestija političkih zatvorenika. Kralj je pokušao vojskom da razbije ustanak, ali su
napuljske trupe bile primorane da 27. januara napuste Palermo. Narednog dana grad je bio u
rukama revolucionara, koji su obrazovali svoju vladu na čelu sa Ruđerom Setimom. Dan kasnije,
Ferdinand II je obećao ustav, koji je 11. februara bio proglašen. Ustav je urađen po uzoru na
francuski ustav iz doba Julske monarhije I predviđao je uvođenje parlamentarnog sistema sa
dvodomnom skupštinom (jedan dom je trebalo da bude sastavljen od kraljevskih poslanika, a drugi
od narodnih predstavnika, izabranih na osnovu ograničenog biračkog prava).
Događaji na Siciliiji su odjeknuli širom Italije. Početkom februara došlo je do nemira u Đenovi,
Milanu i Veneciji. Sardinski kralj Karlo Alberto je reagovao obećanjem Ustava, dok su austrijske
vlasti primenile represalije. Iako u njihovim državama još nije bilo pokreta, papa Pije IX i
toskanski vojvoda Leopold II (1824-1859) su, da bi ih predupredili, obećali nove reforme. Karlo
Alberto je 8. marta 1848. dao Ustav. U Sardinskoj Kraljevini uveden je parlamentarni sistem, a
parlament je imao dva doma: Predstavničku skupštinu i Senat. Njima i kralju pripada zakonodavna
vlast, dok celokupnu izvršnu vlast ima kralj. Ustav je izjednačio građane pred zakonom,
garantovao je građanske slobode... Papa u početku nije hteo da sledi primere napuljskog i
sardinskog kralja, ali je usled daljeg razvoja događaja bio primoran, te je 14. marta 1848. i u Rimu
proglašen Ustav. Po Ustavu bilo je predviđeno uvođenje dvodomnog parlamenta, u kojem bi se
gornji dom – Senat, sastojao od kardinala.

Na već rasplamsalu situaciju u Italiji, tokom marta su stigle vesti o događajima u Francuskoj,
Nemačkoj i u Beču. Na ove vesti, italijanske patriote i revolucionari su reagovali, te je u Milanu
došlo do masovnog ustanka 17. marta, a ustanici su odneli pobedu 23. marta, kada su Austrijanci
napustili Milano. Austrijska vojska (75 000) se povlačila i iz ostalih delova Lombardije, a narod
se dizao na oružje i formirao revolucionarne organe uprave. Ustanak je 22. marta izbio i u Veneciji.
Narod se naoružao, a austrijske trupe su napustile grad bez borbe. Sutradan, 23. marta, advokat
Danijel Manin je proglasio Venecijansku Republiku. Na Siciliji se 25. marta sastala Narodna
skupština koja je izglasala svrgavanje dinastije Burbona, a papa Pije IX 30. marta izdaje encikliku
(papino pismo upućeno biskupima, ali i svim vernicima) kojom proglašava da su događaji u taliji
izraz božije volje, i svima je delovalo da ih papa podržava.

Posle prvih uspeha postignutih u februaru i martu 1848, italijanski revolucionari su postavili
pitanje borbe za slobodu i ujedinjenje Italije. Zahvaljujući događajima koji su zahvatili polovinu
Evrope, činilo im se da im se ukazala veoma povoljna prilika za to.
Pobede revolucije u Lombardiji i Veneciji i odstupanje Austrijanaca je izazvalo veliko
oduševljenje u Torinu i čitavoj Sardinskoj Kraljevini. Svi su tražili rat protiv Austrije, jedino se
kralj Karlo Alberto kolebao. Sumnjao je da Sardinija može sama da pobedi Austriju, a nije mogao
da računa na pomoć drugih velikih sila, a brinule su ga i demokrate u sopstvenoj zemlji, koje su
posle donošenja Ustava tražile nove reforme. Ipak, rat su tražile demokrate, ali i Kamilovi liberali,
te je vlada, pod njihovim pritiskom, 24. marta donela odluku da se Austriji objavi rat.
Vojna sila Pijemonta je tada brojala oko 40 000 vojnika. Ova vojska je računala na pomoć
lombardijskih i venecijanskih revolucionara, ali to nije bila prava vojska. Značajniju pomoć
Pijemont nije dobio ni od pape, napuljskog kralja niti od toskanskog vojvode (koji je pripadao
dinastiji Hazburg Loren.

Papa je poslao jedan mali odred, ali koji je smeo da vodi samo odbrambene akcije.
Pijemontežanima se potom pridružio odred patriota i revolucionara, u crvenim košuljama, pod
komandom Đužepea Garibaldija. Pijemont i njegova vojska su uzeli na sebe najveći teret rata
protiv Austrije. Sardinska armija je 24. marta prešla granicu i ušla u Lombardiju, dok su se
austrijske trupe povlačile prema alpskim dolinama gde su se pregrupisavale i utvrđivale. Trenutak
za napad na Austrijance je bio povoljan jer su oni bili neorganizovani i demoralisani, i nisu mogli
očekivati pomoć. Ipak, pripreme za napad su tekle sporo i neodlučno, što je dalo vremena
Austrijancima da se reorganizuju. Takođe, bio je upitan i stav pape Pija IX. Pošto je komandant
trupa koje je papa poslao Pijemontežanima, general Đakomo Durando, prekršio naređenje i počeo
samoinicijativno da učestvuje u ofanzivnim akcijama, papa ga je prekorio. Papa je svoj stav
objasnio da je zadatak njegovih trupa da štite granicu rimske države i odbio je da objavi rat Austriji.
To je bio kraj mita o liberalnom papi. Pijemontežani su na početku postigli nekoliko uspeha.
Porazili su manje austrijske trupe kod Goita i Paštrnega, ali su onda zaustavljeni pred
„četvorougaonikom“ (utvrđeni gradovi – Verona, Lenjano, Peskijera, Mantova). Austrijskim
trupama je komandovao feldmaršal Johan Jozef Radecki.Austrijanci
su ranije zauzeli Udine, a potom su zauzeli i Beluno. Austrijanci su kretali u protivofanzivu, a tada
je Ferdinand II naredio da se povuku napuljske trupe iz Lombardije.
Napuljska Kraljevina je u proleće 1848. bila potrešena veoma značajnim događajima. Sicilija je
25. marta proglasila otcepljenje od Napulja. U Palermu je sazvan Sicilijanski parlament, u isto
vreme kada je u Napulju sazvan Parlament cele Kraljevine. U Napulju su izbile demonstracije
protiv Ustava od 11. februara, i tražila se njegova revizija i demokratizacija uvođenjem opšteg
prava glasa. Kralj je pristao da snizi izborni cenzus. Bez obzira na to, sicilijanski Parlament je
proglasio zbacivanje Burbona. U Napulju je 15. maja (dan otvaranja Parlamenta) došlo do teških
sukoba. Kralj je potom raspustio Parlament, raspisao nove izbore, a onda 22. maja opozvao trupe
iz severne Italije. Sardinske trupe su upočetku pružale dobar otpor austrijskoj ofanzivi; uspele su
da 30. maja osvoje utvrđenu Peskijeru. Ali, već u tom poeriodu, na frontu su stvari po
Pijemontežane išle loše. Durando je poražen kod Vičence 11. maja, te je cela venecijanska oblast,
izuzev Venecije, pala u ruke Austrijancima. U vreme između Vičence i Peskijere je stiglo britansko
posredovanje za mir između Austrije I Sardinije. Austrija je bila spremna na mir i bila je spremna
da Pijemontu ostavi Lombardiju, Parmu I Modenu. Karlo Alberto je to odbio tražeći i Veneciju, te
je rat nastavljen. Ipak, ratovanje je sve teže padalo Pijemontežanima, te se Karlo Alberto odlučio
za primirje, ali je sada Radecki postavio uslove: vraćanje Parme i Modene, i povlačenje
demarkacione linije na reci ada. Karlo Alberto je ovo odbio, te je rat opet nastavljen. Pijemontežani
su pretrpeli novi poraz kod Milana, posle čega se ovaj grad
predao. Karlo Alberto je tada naredio svom generalu Karlu Kaneru di Salasku da potpiše primirje
po svaku cenu, ali sada su uslovi bil još teži: da demarkaciona linija bude reka Tičino, inače
zvanična austrijsko-sardinska granica. U Torinu je vladalo veliko ogorčenje da je vlada morala da
podnese ostavku. Skupština Venecije je poništila ranije donetu odluku o ujedinjenju sa
Pijemontom i proglasila je republiku na čelu sa Danijelom Maninom.
Salaskovo primirje od 7. avgusta 1848. označilo je za Italiju kraj „proleća naroda“, kao i junski
dani za Francusku, kao i pad Praga za Češku (18. jun). Italijanski rodoljubi su optuživali kralja
Karla Alberta i sardinsku vojsku kao jedine krivce za neuspeh rata i borbe za ujedinjenje Italije.
U takvoj situaciji, vlade u Torinu su se dokopali, decembra 1848, „demokratiči“ na čelu sa
Vinčencom Đobertijem, koji su govorili da će nastaviti borbu za nezavisnot Italije. Đobertijeva
vlada je raspustila Skupštinu i raspisala nove izbore, koji su održani u januaru 1849. godine. Na
njima su pobedile demokrate, dok su Kavurovi liberali, i konzervativci pretrpeli težak poraz.
Međutim, posle pobede na izborima, među samim demokratama je nastao razdor. Najradikalniji,
pod uticajem Đuzepea Macinija, su tražili da se odmah prekine primirje i rat nastavi sve do pobede
I stvaranja jedinstvene i nedeljive italijanske republike. Pošto je Đoberti pokušavao da izbegne
ponovni ulazak u rat, optužen je za intrigiranje i 21. februara je morao da podnese ostavku.
Novu vladu demokrata je formirao Urbano Rataci. On je 20. marta 1849, bez prethodnih priprema,
obnovio rat protiv Austrije. Demoralisana vojska nije bila spremna za novi rat, te je već 23. marta
1849. kod Novare pretrpela težak poraz. Samo je diplomatska reakcija Francuske, uz pretnju vojne
intervencije, spasla Pijemont od austrijske okupacije. Kralj Karlo Alberto je abdicirao i na presto
je došao njegov sin Vitorio Emanuelo II (1849-1861 kralj Sardinije, a 1861-1878. kralj Italije).
Mir između Austrije i Sardinske Kraljevine je potpisan na bazi teritorijalnog status quo, uz
sardinsku ratnu odštetu Austriji od 75 miliona florina. Time je revolucija u Pijemontu bila
završena.
Toskanom je ostao da vlada „trijumvirat“ demokrata: Domeniko Gveraci, Đuzepe Montaneli,
Đuzepe Maconi (1808-1880). Pošto je glavnim ciljem svoje vladavine smatrao rad na ujedinjenju
Italije, „trijumvirat“ je posle poraza kod Novare, shvatajući da je stvar ujedinjenja propala, podneo
ostavku. Na čelu države je ostao sam Gveraci, ali je on sredinom aprila 1849. oboren s vlasti.
Toskanski vojvoda je, u međuvremenu, zatražio pomoć Austrije, čije trupe su umarširale u
Toskanu, potom 11. maja 1849. zauzele Firencu, i potom uspostavile vlast reakcije. I u Parmi i u
Modeni su stari vladari vraćeni na presto pomoću austrijskih trupa.
Posle majskih pobuna i raspuštanja Parlamenta 1848, u Kraljevini obeju Sicilija su u junu održani
novi izbori, a Parlament se ponovo sastao 1. jula. I ovaj parlament je bio neposlušan prema kralju,
te ga je kralj 1. novembra raspustio. Kralj je tada organizovao ofanzivu na Siciliju da je vrati pod
svoju vlast. Ipak, njegove trupe nisu odmah posligle odlučujući uspeh, te je Ferdinand II,
prihvatajući posredovanje Francuske i Engleske, pristao 13. oktobra na primirje sa Sicilijancima
Ipak, marta 1849. on je to primirje raskinuo i započeo je novi napad, i početkom aprila je zauzeo
Kataniju, a sredinom maja Palermo. Predrevolucionarno stanje je uspostavljeno i u Kraljevini
obeju Sicilija, dok su sicilijanske vođe izbegle na Maltu. Najdramatičniji događaji su se odigravali
u Papskoj državi. Tamo je Pije IX, posle Salaskovog primira u avgustu 1848. godine, obrazovao
novu vladu, u kojoj je vodeća ličnost bio ekonomista Pelegrino Rosi. On je odmah počeo da vrši
pripreme za obrazovanje italijanske konfederacije, pod vrhovnim autoritetom pape, i da radi na
umerenim reformama. Ipak, zbog reformi, i zbog umerenosti istih, njime su bili nezadovoljni I
demokrate i klerikalna reakcija, te je Rosi ubijen 15. novembra 1848.
godine. Demokrate su iskoristile njegovo ubistvo za izvođenje velike narodne demonstracije, koja
je naterala papu da ih pozove na vlast. Ipak, to nije značilo da im se papa priklonio. Naprotiv, on
je ostao njihov veliki protivnik, i pošto nije mogao da ih spreči, noću 24/25. novembra napustio je
Rim I sklonio se u Gaetu, pod zaštitu napuljskog kralja. Odatle je poručio da neće priznati nikakve
reforme koje u njegovoj odsutnosti budu izvedene. Kao odgovor na papin pote, demokrate su
raspustile Parlament i raspisale nove izbore na kojima su pobedili. Ovaj Parlament je 9. februara
1849. godine lišio papu svetovne vlasti, dajući mu sve potrebne
garancije za nezavisnost u vršenju duhovne vlasti, a zatim je proglasio Rimsku Republiku. Izvršna
vlast je bila poverena trijumviratu u sastavu Macini, Sali, Armelini, a zatim se započelo sa
sprovođenjem radikalnih ekonomskih i političkih reformi. Sva crkvena imovina je bila
konfiskovana u korist države, sveštenicima su obezbeđene državne plate, uveden je prinudni
progresivni porez, proglašena je slobodna, laička nastava, svi građani su izjednačeni pred
zakonom, garantovana je sloboda štampe... Događaji u Rimu su uznemirili sve reakcionarne,
naročito katoličke, režime Evrope. Najviše je bila uznemirena Austrija, koja je želela da interveniše
protiv „bogohulnika“. Spreman da reaguje bio je I predsednik Francuske Republike, Luj Napoleon
Bonaparta. On nije želeo da Austrija interveniše u Rimu, jer bi se ona tako dodatno učvrstila na
čitavom Apeninskom poluostrvu. Zato, kada se papa Pije IX obratio 20. aprila 1849. za pomoć,
Francuzi su brzo reagovali (iskoristili zauzetost Austrije sa Mađarima) i poslali su odred od 3 000
ljudi pod komandom generala Nikolasa Udinoa. Ova francuska intervencija je zvanično trebalo da
spreči ulazak Austrijanaca u Rima, a ne da interveniše protiv Rimske Republike.
Ipak, Luj Napoleon Bonaparta je tajno naredio Udinou da odmah maršira na Rim, i francuske trupe
u Italiji su brzo narasle sa 3 000 na 30 000 vojnika. Snage Rimske Republike su pružale dobar
otpor, ali napadnuti i od strane Francuza i od strane vojske Napuljske Kraljevine, nisu mogle dugo
da izdrže. U vreme ovih borbi, Narodna skupština u Rimu je nastavila da radi, ali je usled
najneposrednije opasnosti, 30. juna 1849. morala da izda naređenje o obustavljanju borbi. Ipak,
Skupština je i dalje nastavila da radi, i 3. jula, kada je francuska vojska ušla u Rim, donela je Ustav
Rimske Republike, koji nikada nije stupio na snagu. Jedino mesto koje se opiralo bila je Republika
Venecija (proglašena 13. avgusta 1848), kojom je upravljao advokat Danijel Manini. Otpor
Venecije je savladan 26. avgusta 1849. godine, čime je revolucija u Italiji bila završena.

Svaki narod ima svoju posebnu misiju, koja će pridonijeti ostvarenju opće misije čovječanstva. Ta misija stvara
njegovu nacionalnost. Nacionalnost je sveta.« Akt bratstva Mlada Evropa iz 1834.

INTERNET:

Ujedinjenje Italije je proces stvaranja jedinstvene države na Apeninskom poluotok

revolucionarnim putem tokom 19. vijeka. Na čelu te ideje stajao je nacionalni pokret Risorgimento
koji je predvodio Giuseppe Garibaldi .

Zbog jakog privrednog razvoja u sjevernoj Italiji, potreba za jedinstvenim tržištem, tj. za
ujedinjenjem italijanskih država se pojačavala. Kraljevina Pijemont-Sardinija (Pijemont) bila je
privredno najrazvijenija. Zbog toga je grof Camillo Benso di Cavour, pijemontski predsjednik
vlade, nastojao, uz pomoć Francuske, ujediniti italijanske države. Napoleon III i Cavour odlučili
su se na rat protiv Austrijskog Carstva. Lombardija i Venecija trebale su pripasti Pijemontu, a Nice
i Savoja Francuskoj. 1859. godine u bici kod Solferina [[Austrija je poražena. Lombardija je
priključena Pijemontu, ali to nije bio slučaj s Venecijom. Napoleon se povukao iz rata, iznenadno,
te su Talijani, nezadovoljni time, razvrgli savez s Francuskom. U isto vrijeme u Parmi, Modeni i
Toskani dolazi do ustanka i one se 1860. priključuju Pijemontu. Nastavljaju se revolucionarni
pokreti i težnje italijanskih država za ujedinjenje s Kraljevinom Sardinijom. 1860. godine u
Napuljskom kraljevstvu izbija ustanak na čije čelo staje Giuseppe Garibaldi . Apsolutna vlast
Burbona u Napulju srušena je, a ujedinjenje s Pijemontom je proglašeno. Tako je 1861. stvorena
Kraljevina Italija. Kralj Kraljevine Sardinije, ., postaje njen prvi kralj. Porazom Austrije od Pruske
1866. godine, Venecija je priključena Italiji. 1870. godine, kada je preostali deo Papinske Države
priključen Kraljevini Italiji, završava proces ujedinjenja Italije, a Rim postaje glavni grad
jedinstvene države.

Posle sloma revolucije 1848. godine, Austrijsko Carstvo je imala prevlast u italijanskim zemljama:
zadržala je pod svojom vlašću Lombardiju i Veneciju i po mnogim mestima srednje Italije
razmestila svoje garnizone. U svima tamo je bila i kunfupanda

aljevini dviju Sicilija pod vlašću burbonca Ferdinanda II. Ustavni režim, uspostavljen 1848.
godine, zadržao se samo u Pijemontu, koji je zbog toga uživao veliki ugled kod svih Italijana.

Uloga Pijemonta postala je veoma aktivna 1852. godine, kada je Camillo Benso di Cavour, poznati
rodoljub i liberalni političar, postao premijer. On je stao na čelo pokreta Risorgimento, t. j.
preporoda za ujedinjenje Italije i njeno političko uređenje na osnovu buržoaskih reformi. Cavur ih
je uporno sprovodio, najpre u samom Pijemontu. Smatrao je da se Italija može osloboditi strane
vlasti i ujediniti samo vojnim dejstvom Pijemonta i vojnom podrškom neke strane sile.

Nasuprot takvom Cavurovom shvatanju, isticalo se shvatanje Mazzini, koji je još tridesetih godina
preko organizacije Mlada Italija ukazivao na revolucionarni put oslobođenja i ujedinjenja Italije.
Prema ovom shvatanju, delatnošću demokratskih snaga u sklapanju zavera i dizanju ustanaka,
rasparčani delovi Italije ujedinili bi se u "demokratsku" republiku. Macinijeve pristalice
organizovale su atentate na Francesca II. u Napulju, pokušale da dignu ustanak u Genovi i Livornu,
ali bez uspeha.

Cavur je smatrao da bi pre početka borbe za ujedinjenje Italije trebalo obezbediti savez sa
Francuskom protiv Austrije, jer je bio uveren da će Austrija biti glavna prepreka ujedinjenju Italije.
Da bi se približio velikim silama, Cavur je 1855. godine uveo Pijemont u Krimski rat. Pijemont
nije imao nikakvog interesa za pitanja koja su rešavana ovim ratom, ali se za vreme mirovnih
pregovora u Parizu (1856.) i njegov predstavnik našao među pregovaračima. To je bila prilika da
i evropske sile upoznaju italijanski problem.

Samo dve godine kasnije Napoleon III i Cavur tajno su se sastali. Tom prilikom Pijemontu je
obećana vojna pomoć u borbi protiv Austrije. Cavur je zauzvrat pristao da Francuskoj ustupi
Savoju i Nicu.

Pokušaj evropskih sila da sazivanjem kongresa otklone ratni sukob Pijemonta i Austrije nije uspeo,
jer je Austrija 1859. godine objavila rat Pijemontu. Čim su austrijske trupe stigle na granicu
Pijemonta, Francuska je stupila u rat na strani Pijemonta. Udružene francusko-pijemontske trupe
porazile su Austrijance u dvema krvavim bitkama: 4. juna kod Magente i dvadeset dana kasnije
kod Solferina. To je izazvalo snažne revolucionarne pokrete na celom Apeninskom poluotoku.
Napoleon III je uvideo da će oslobodilačka i revolucionarna borba italijanskog naroda dovesti do
stvaranja velike i jedinstvene talijanske države, a to mu nije išlo na korist. Zato je 11. jula sa
austrijskim carom Franjom Josipom sklopio mir. Francuska je dobila Savoju i Nicu, Pijemont
Milano i celu Lombardiju, a Veneto je i dalje ostala pod Austrijom.

Delimičan uspeh borbe za ujedinjenje Italije 1859. godine razočarao je mnoge Italijane. Živnuli su
i Macinijevi sledbenici. U Modeni, Parmi, Firenci i Bolonji izbili su ustanci i stvorene privremene
Vlade, koje su proglasile pripajanje Pijemontu. Tako se završila prva faza borbe za italijansko
ujedinjenje.
U aprilu 1860. godine, izbio je ustanak seljaka na Siciliji protiv vladavine kralja Francesca II.
Ustanike je podržao Giuseppe Garibaldi, koji se 1848. godine istakao u borbi protiv Austrije. On
se sa 1.200 dobrovoljaca - crvenokošuljaša - ubrzo pridružio ustanicima na Siciliji. Sjedinjeni
garibaldinci i pobunjeni seljaci ubrzo su pobedili kraljevsku vojsku i ovladali celim ostrvom. Sa
vojskom čiji se broj popeo na 25.000 boraca, Garibaldi se prebacio sa Sicilije u južnu Italiju i 17.
septembra 1860. godine oslobodio Napulj. Dok je Macini bezuspešno nagovarao Garibaldija da
krene na Rim, koji je još bio pod papskom vlašću, i da tamo proglasi Republiku, pijemontska
vojska je ušla u južnu Italiju i spojila se sa Garibaldijevim trupama. Francesco II je pobegao kod
pape u Rim, a Garibaldi je predao vlast pijemontskom kralju Vitoriju Emanuelu. Plebiscitom koji
je zatim organizovan, narod južne Italije se u celini izjasnio za ujedinjenje sa Pijemontom. Na
osnovu svih tih događaja, februara 1861. godine u glavnom gradu Pijemonta - Torinu se sastao
prvi italijanski parlament koji je 14. marta proglasio ujedinjenu Kraljevinu Italiju. Druga faza
borbe za ujedinjenje Italije bila je završena. Van Italije ostali su još Rim i Venecija.

Iako je Rim u martu 1861. godine, proglašen za prestonicu ujedinjene Italije, on se nalazio u
Papskoj državi. Garibaldijev pokušaj 1862. godine, da silom zauzme Rim nije uspeo. I Mletačka
oblast sa Venecijom još je bila pod austrijskom vlašću.

I Rim i Mletačka oblast pripojeni su Italiji za vreme dva međunarodna sukoba.

Ulazeći u austrijsko-pruski rat 1866. godine, na strani Pruske koja je pobedila Austriju, Italija je
dobila Veneciju. Od tada se granice Italije i Austrije više neće menjati do kraja Prvog svetskog
rata.

Posle poraza Francuske u ratu sa Pruskom i zbacivanja sa vlasti Napoleona III, koji je bio papski
zaštitnik, 20. septembra 1870. godine italijanska vojska umarširala je u oslobođeni Rim. Sve borbe
za ujedinjenje uspešno su privedene kraju. Nekadašnjoj moćnoj papskoj državi ostavljena je mala
teritorija u centru grada Rima - Vatikan. Italija je bila ujedinjena, a Rim postao kraljevska
prestonica. Posebnim zakonom regulisani su odnosi sa Vatikanom, ali papa taj zakon nije priznao.
Izjavio je da se povlači u "dobrovoljno sužanjstvo" u Vatikan, što će trajati do međunarodnog
priznanja Vatikana 1929. godine.

Giuseppe Garibaldi (Nica, 4.7. 1807. - otok Caprera, 2.7. 1882.), talijanski revolucionar i borac za
Ujedinjenje i slobodu Italije

U mladosti je bio mornar. Dok je služio vojni rok (1833. - 1834.) u mornarci Kraljevine Sardinije
i Pijemonta potpao je pod utjecaj Giuseppea Mazzinija, predvodnika talijanskog nacionalizma, i
postao pripadnik društva Mlada Italija. Poslije neuspjele oružane pobune u Savoji 1834. godine
kada je osuđen na smrtnu kaznu bježi u Južnu Ameriku gdje se bori za nezavisnost Brazila.
Sudjelovao je i u urugvajsko-argentinskom ratu na strani Urugvaja. U početku je zapovijedao
urugvajskom mornaricom da bi kasnije postao zapovijednik Talijanske legije u Montevideu. U tim
borbama stekao je svjetsku slavu.

U domovinu se vraća u travnju 1848. kako bi sudjelovao u borbi za nezavisnost Italije i ratu protiv
Austrije. Borbe protiv Austrijanaca u Milanu i protiv francuskih snaga kod Rima 1849. za Rimsku
republiku donijele su mu nacionalnu slavu. Ipak 1849. godine kod Rima je natjeran na povlačenje
kroz središnju Italiju. U tom povlačenju poginula je Anita - njegova supruga i suborac. Poslije
pada Rimske republike došao je u pomoć Veneciji s 4.000 dobrovoljaca. No, monarhisti su ga
uhapsili i prognali. Garibaldi je raspustio svoju vojsku i potražio utočište prvo u sjevernoj Africi,
potom u Sjedinjenim Državama, a nakon toga u Peruu. Junak dva svijeta - kako su ga zvali nije se
mogao vratiti u Italiju sve do 1854. godine.

Godine 1854. pomogao je Pijemontu u ratu protiv Austrije, predvodeći dobrovljačke jedinice. U
tim ratnim sukobima njegove snage zauzele su mjesta Varese i Como. U svibnju 1860. Garibaldi
izvodi svoj najveći poduhvat i legendarni pohod: osvajanje Sicilije i Napulja. Ovoga puta nije imao
vladinu podršku, ali premijer Cavour i kralj Victor Emmanuel II. nisu se usudili zaustaviti
popularnoga junaka. Kralj i premijer bili su mu spremni pomoći, ali samo pod uvjetom da se
poduhvat pokaže uspješnim. Dana 6. svibnja s 1.000 crvenih košulja (pripadnika Garibaldijevih
dobrovoljačkih snaga) ulazi u mjesto Marsala na Siciliji, a 11. svibnja Garibaldi se proglasio
diktatorom Siclije u ime kralja Victora Emmanuela II. U bici kod Clatafimija 30. svibnja njegove
gerilske snage porazile su regularnu vojsku napuljskoga kralja. Nakon osvajanja Palerma premijer
Cavour odlučio je Garibaldiju pružiti pomoć, ali tek tajnu pomoć.

Ranjen - 1862. godine

Nakon osvajanja Sicilije prelazi na kontinentalni dio Italije i 7. rujna 1860. trijumfalno ulazi u
Napulj. Tad uvodi političke reforme, dijeli zemlju seljacima ali umjesto proglašavanja republike
dobrovoljno ustupa vlast monarhistima u uvjerenju kako će Savojska dinastija ujediniti Italiju.
Međutim njegova vojska je raspuštena, a on udaljen na otočić Caprera. No, Garibaldi nije prestao
s borbom. Godine 1862. i 1867. u nekoliko navrata pokušava zauzeti Rim i osloboditi ga papinske
vlasti. U prvom je pokušaju ranjen, a u oba uhićen. U prvom pokušaju 1862. talijanska vlada
morala je zaustaviti Garibaldija u strahu od međunarodnih posljedica koje bi uslijedile nakon
svrgavanja papinske vlasti. Sudjeluje i u francusko-pruskom ratu (1870. - 1871.) kada predvodi
skupinu dobrovoljaca (u kojoj su bili i njegova dva sina) koji podržavaju novu francusku republiku.

Garibaldi pozdravlja Parišku komunu, a u odsutnosti izbaran je za člana CK pariške Narodne

garde. U Rim se vraća 1871. godine. Razočaran u politiku, proglasio se socijalistom. Preminuo je
1882. godine u mjestu Caprera, na istotimenom otočiću u 75-oj godini života. Danas se svi
povjesničari slažu da bez Garibaldijeve podrške ne bi bilo moguće ujedinjenje Italije. Daroviti
lider i čovjek iz naroda puno je bolje od Cavoura i Mazzinija znao kako okupiti mase. U spomen
na njega mnoge revolucionarne jedinice u španjolskom građanskom ratu, talijanskom pokretu
otpora i jugoslavenskom NOP-u (Divizija Garibaldi) nosile su Garibaldijevo ime.

Drugi rat za nezavisnost Italije ili Austrijsko-sardinijski rat je rat između Austrijskog carstva s
jedne strane i Francuske i kraljevine Sardinije s druge strane, tijekom 1859. godine. U tom je ratu
Austrija izgubila, pa je Lombardija pripala Sardiniji. Taj je rat utro put ujedinjenju Italije 1861.
godine.

Tijek rata

Nakon Bečkog kongresa 1815., kraljevstvo Lombardije i Venecije je bilo pod austrijskom
upravom, pa je vojska Sardinije sa saveznikom Francuskom nastojala ga ponovo osvojiti.
Francuski car Napoleon III. i predsjednik vlade Sardinije Camillo Benso di Cavour sklopili su tajni
savez protiv Austrije, po kojem Francuska obećava pomoć Sardiniji ako ju Austrija napadne, a
Sardinija će Francuskoj dati Savoju i Nicu. Di Cavour nije mogao dobiti francusku pomoć ako
Austrija ne napadne, pa je isprovocirao Austriju raznim vojnim manevrima duž granice.

Austrija je 23. travnja 1859. izdala ultimatum zahtjevajući potpunu demilitarizaciju kraljevine
Sardinije. Oni su se na to oglušili, pa je Austrija započela rat 29. travnja 1859., i tako u rat uvukla
Francusku.

Za vrijeme objave rata nije bilo francuske vojske u Italiji. Austrijska vojska je računala da će brzo
pobijediti sardinijsku vojsku prije dolaska Francuza, no francuska vojska je koristila željeznicu za
masovan dolazak u Sardiniju.

U svim bitkama koje su uslijedile, austrijska vojska je bila poražena, iako je ponekad bila i
mnogobrojnija. No, zbog straha da će u rat biti uključene i njemačke države, Napoleon je počeo
tražiti izlaz iz rata, te je potpisao primirje s Austrijancima. Austrija je predala Francuskoj većinu
Lombardije s Milanom, a Francuska je odmah ta područja predala Sardiniji.

1860. godine, središnje talijanske države: vojvodstva Parma, Modena i Toscana, te papinska
država, pripajaju se Sardiniji. Konačno ujedinjenje Italije dogodilo se nakon vojnog pohoda
Giuseppea Garibaldija i njegovih tisuću dobrovoljaca na Kraljevstvo dviju Sicilija, što je
rezultiralo njenim nestajanjem i pripajanjem Sardiniji, nakon čega se stvara Kraljevina Italija.

Talijanski iredentizam ("Italia Irredenta") je naziv talijanskog nacionalnog pokreta iz 19. stoljeća
nastalog nakon ujedinjenja Italije 1871. Cilj pokreta bio je pripajanje Italiji teritorija susjednih
država (prvenstveno Austro-Ugarske) na kojima je živjela značajnija talijanska nacionalna
manjina (pri čemu su u Talijane ubrajani govornici talijanskog) te bivših posjeda država sa
područja Italije (primjerice, Mletačke Republike).

Područja na meti talijanskog iredentizma uglavnom su bila Istra, Venecija-Julijska krajina, Trst,
Rijeka, Dalmacija s Bokom kotorskom, grčki Jonski otoci, Nica, Savoja, Korzika, Malta, Ticino
te Južni Tirol. U velikoj većini teritorija koje su svojatali talijanski iredentisti, etnički Talijani su
bili manjina.[nedostaje izvor]

Nakon poraza Italije u Drugom svjetskom ratu te potpisivanja mirovnih ugovora, iredentizam je
danas ograničen na ultradesne i neofašističke skupine u Italiji.

Proslava Nacije

Senat i Zastupnički dom su odobrili; mi smo potvrdili i objavljujemo kako

slijedi:

Prvi članak: Kralj Vittorio Emanuele II. preuzima na sebe i svoje nasljednike

naslov Kralja Italije. Naređujemo da se ovaj proglas, na kojem je otisnut državni

pečat, uvrsti u zbirku vladinih akata i da ga svi kojih se tiče poštuju i

provode kao državni zakon. U Torinu 17. ožujka 1861.

Preporodni je proces, u mučnim desetljećima koja su prethodila ujedinjenju, već bio doživio
ubrzana i pogubna zatiranja, vidio tisuće mladih dragovoljaca organiziranih u oružane skupine kao
i smrt mnogih od njih, pridonio ustancima u gradovima i, s druge strane, hladnokrvnosti ili, čak,
reakciji ruralnih sredina, te je naposljetku pobudio različite međusobno suprotstavljene političke
pokrete i ideološke osjećaje. Ova složena prepletanja borbe i strasti, mržnje i ljubavi, vrijednosti i
riječi, zvukova i slika, simbolično su sažeta datumom 17. ožujka 1861. godine. Radi se o iznimnom
događaju koji sankcionira političko jedinstvo Apeninskog poluotoka nakon trinaest stoljeća
podjele i koji, unatoč svim ograničenjima i nedostacima očitovanima već 1861. predstavlja, kako
je napisao Giustino Fortunato – intelektualac za kojeg se ne može reći da je bio naklonjen
preporodnoj retorici – »koliko je dobrog i plemenitog postigla Italija od doba Rimskog Carstva pa
nadalje«.3 Upravo iz ovih razloga, sve vlade koje su se redale na čelu zemlje, u tri različita
politička ustrojstva što su se izmjenjivala u Italiji u sto pedeset godina njenog povijesnog jedinstva,
uvijek su obilježavale događaje koji su pridonijeli osnivanju nacionalne države velikim
komemorativnim manifestacijama. Na naročit način su se obilježili 1911. povodom »Nacionalne
obljetnice« i 1961. proslavom stogodišnjice ujedinjenja.4 U obje prilike talijanska politička klasa
javno je predstavila, preko bogatog programa proslava, konferencija i izložbi, svoje stajalište o
Italiji i duboko značenje talijanskog identiteta, identiteta čiji su povijesni korijeni bili čvrsto
usađeni u epici i pathosu preporodnog razdoblja. Paradigmatična je u tom smislu bila inauguracija
spomenika Vittoriano 1911. u Rimu u čast kralja Vittorija Emanuela II, naknadno preimenovanog
u Altare della patria [Oltar Domovine].5

I dok su proslave s početka stoljeća veličale slavnu prošlost, obilježenu žrtvovanjem mučenika i
herojskim djelima Očeva Domovine, proslave iz 1961. su pak bile odraz ekonomskog buma Italije
koja je gledala u budućnost sigurnim pogledom jedne, još uvijek mlade nacije koja se brzim
korakom oporavljala od katastrofičnih posljedica Drugog svjetskog rata.

Središnja ličnost cijelog simboličnog svijeta Risorgimenta, kako za političku pedagogiju nove
Italije, tako i za razočarane ujedinjenjem, zasigurno je Giuseppe Garibaldi, mornar iz Nice koji je
– nakon pustolovnog života u kojem je obišao svaki kutak svijeta – postao zapovjednik pohoda
Spedizione dei Mille i onaj koji »oslobađa kraljevinu« te je »poklanja« kralju Viktoru Emanuelu
II. Taj je Nicanac bez sumnje najpoznatiji Talijan devetnaestog stoljeća i, zajedno s Cavourom,
neosporni protagonist nacionalnog ujedinjenja.24 Ipak, ne može ga se tek tako, olako, smjestiti u
odgovarajući politički okvir. On se kreće unutar jednog političko-simboličnog kontinuuma koji
stalno oscilira između institucije i previranja, države i revolucije, zakona i ilegalnosti. Aktivno
sudjeluje u izgradnji nacionalne države utjelovljujući općenarodni duh tog razdoblja, no
istovremeno nudi i simbolične sadržaje i političko ponašanje slijedeći prilagodljivu buntovničko-
subverzivnu i nacionalno-prevratničku liniju koja nadilazi devetnaesto i stiže sve do dvadesetog
stoljeća, pritom podržavajući naizgled međusobno jako različite političke kulture. S druge strane,
Garibaldi već za života ujedinjuje i razdvaja, izaziva duboke osjećaje ljubavi i mržnje. Upravo
zbog toga, svi povjesničari koji su pokušali sažeti lik Giuseppea Garibaldija u jednu definiciju, ili
u jedan apelativ, prvo bi naglasili njegovu intrinzičnu dvostrukost i semantički polimorfizam, i tek
bi se potom suočili s impozantnim i gotovo nepremostivim mitološkim pripovijedanjem koje je
oduvijek pratilo njegov lik i koje ga je na kraju pretvorilo u jednu, gotovo metapovijesnu ličnost,
poprilično udaljenu od povijesno-političkih koordinata kojima je pripadao. Povijest i legenda,
stvarnost i predodžba u njegovom su se životu međusobno nadopunjavale stvarajući jedan poseban
spoj, po nekim aspektima jedinstven u svojoj vrsti, u kojem je na kraju povijesnočinjenična
dimenzija prevagnula nad mitsko-legendarnom. Ove dvije dimenzije su se na taj način uzajamno
pothranjivale i dovele do prožimanja između realnih činjenica i njihovog predstavljanja u
književnosti, do kombiniranja elemenata iz političko-vojnog života i onih mitološko-simboličnih,
do ispreplitanja herojskih djela iz ratnih pothvata i naracije o Garibaldijevim čudesnim i
spasonosnim sposobnostima.25 Međutim, za učinkovito razumijevanje lika treba stalno imati na
umu da je javna dimenzija Garibaldija stvorena, razvijena i proširena prvenstveno iz političko-
vojnih pobuda dvaju geopolitičkih kvadranata u kojima je djelovao: uzduž korita rijeke Rio de la
Plata, između Brazila, Argentine, Urugvaja, od 1836. do 1848., a nakon toga u Italiji i Europi. Već
od samog početka, difuzija slike o Garibaldiju je, baš zbog toga jer je bila plod političko-vojnog
konteksta, izazivala snažne sukobe i čvrstu privrženost, kao rezultat političko-propagandističke
logike i vrednovanja kroz stav prijatelj/neprijatelj. Ta logika će kasnije dovesti do dvije verzije u
prepričavanju Garibaldijevih pothvata: s jedne strane se slušala herojsko-patriotska, a s druge
potpuno suprotna priča, stravična i antitalijanski nastrojena. Ovo dvostrano pripovijedanje
Garibaldija je prikazivalo kao revolucionara, ratnika, vojskovođu, oca domovine i nacionalnog
junaka, no istovremeno i kao plaćenika, gusara, probisvijeta, trgovca robljem, crvenog vraga te
»gnjevne ruke« i »kukavnog žrtvenog jarca« Savojske Monarhije. Bio je neosporni heroj za jedne
i najgori neprijatelj za druge. Isto tako je bio i nezamjenjivi pokretač revolucionarno-patriotskih
strasti devetnaestog stoljeća i simbolični kaleidoskop svih nedaća Risorgimenta: od
internacionalne masonerije do revolucionarnog materijalizma, od intenzivnog antiklerikalizma do
filoprotestantskog antipapinstva. Tijekom ovih previranja, koja su pratila cijeli Garibaldijev život
– a nastavila su se i dugo nakon njegove smrti – njegova nazočnost u javnim raspravama
progresivno je evoluirala uzduž jednog simboličnog kontinuuma u kojem se mogu razlučiti
najmanje četiri odlučujuća trenutka: prvo prepričavanje Garibaldijevih pothvata iz
južnoameričkog razdoblja; uobličenje njegove slike i prilike nakon sudjelovanja u nastanku
Rimske republike 1849.; difuzija mita tijekom pohoda Spedizione dei Mille 1860.; završno laičko
posvećenje nakon njegove smrti 1882. godine. Kroz sve ove situacije lik Garibaldija konstantno
je oscilirao između opasnog prevratnika i, s druge strane, patriota. I doista, prva ispripovijedana
legenda o životu ovog Nicanca, kako u hagiografskoj tako i ikonoklastičkoj verziji, potječe iz
južnoameričkog perioda. Ako lik Anite i crvena košulja perfektno sintetiziraju prodornu snagu
mita o Garibaldiju, slikom se gusara i razbojnika žednog krvi učinkovito predočuje stravična i
okrutna strana priče o njegovoj ličnosti. Obje ove priče će prijeći Atlantik i ugnijezdit će se,
mutirajući sadržajem, no ne i značenjem, u politički kontekst starog kontinenta. Godine u periodu
od 1849. do 1854. ističu se po jedinstvenom kontrastu između popularnosti javne dimenzije ovog
Nicanca i izoliranosti privatne sfere njegovog života. Revolucionarno dvogodište 1848.-1849., a
naročito obrana Rimske republike i nevjerojatno odvažni bijeg preko Apenina, osiguravaju
Garibaldiju, pored njegove neupitne političko-vojne važnosti, iznimnu popularnost. O tome
izvještavaju ne samo talijanske, već i europske novine, pa tako dolazi do preuzimanja i
prilagođavanja mita o Garibaldiju sukladno tipičnim europskim literarnim i romantičnim
kanonima i klišejima. Ipak, ključna godina u izgradnji Garibaldijevog lika je 1850. Te godine su
objavljena dva djela od presudne važnosti: prva Garibaldijeva biografija, koju je napisao Giovanni
Battista Cuneo i koju mnogi znanstvenici smatraju narativnim arhetipom gotovo svih kasnijih
Garibaldijevih biografija; te djelo naslovljeno Montevideo ou une nuovelle Troie, koje je na poziv
bivšeg urugvajskog ministra rata Pacheca napisao Alexandre Dumas i u kojem se pripovijeda o
»uzornom životu« popraćenom nizom događaja najvećim dijelom izmišljenih ili obrađenih u
skladu s klišejem o romantičnom junaku. Pobjeda u Palermu je, stoga, stvaranju legende o
Garibaldiju ponudila novi simbolični materijal u kojem se predodžba i kronika, mit i stvarnost
stapaju u čvrsti i, u ponekim segmentima, nerazlučiv spoj. Tako je u ovom sicilijanskom gradu
niknuo cijeli niz legendi o čudesnim junakovim sposobnostima i počele rasti glasine o njegovoj
navodnoj neranjivosti. Pričalo se, na primjer, da je kao dijete bio cijepljen hostijom, da se tijekom
bitki uz njegov bok uvijek nalazi anđeo koji mu čuva leđa a, naposljetku, i da je izravni potomak
svete Rozalije. Plemićka obitelj iz koje je potjecala ova Djevica zvala se Sinibaldi i ta zanimljiva
sličnost s prezimenom Vođe Tisuće je bila dovoljna da se dekretira kako je Garibaldi u rodu, ništa
manje, nego sa svetom zaštitnicom Palerma.31 Međutim, vrhunac u difuziji Garibaldijevog mita
postiže se nakon smrti ovog junaka. Njegovom sahranom definitivno se zaključuje preporodna
epopeja. Među neizmjerno mnogo izrecitiranih molitvi u svim dijelovima Italije, simbolično
sankcionirajući difuziju mita u cijeloj zemlji, kako na sjeveru tako i na jugu, čast izreći najslavniju
od sviju pripadala je, u večer 4. lipnja 1882., dva dana poslije njegove smrti, Giosueu Carducciju
u bolonjskom teatru Brunetti. Giuseppe Garibaldi »plave glave s grivom lava i sjajem arhanđela«
bio je, izjavio je Carducci, »narodno najslavniji Talijan modernoga doba« te, po jednoj od
najefikasnijih govorničkih sinteza, »pustolovni ratnik bez imalo drskosti, neprijetvorni heroj,
skromni političar bez imalo prepredenosti u sebi«32. Ono što se ipak sa smrću radikalno
promijenilo bila je perspektiva iz koje se promatrala Garibaldijeva slika. On se, po nalogu, pretvara
iz predstavnika jedne strane – velike i raširene koliko god to može biti, ma svejedno jedne strane
– u predstavnika svih i postaje simbolom nacionalnog jedinstva. Simbolično-evokativna snaga
imaginarnog garibaldinca – buntovnika, revolucionara i rušitelja socio-političkog ustrojstva –
pretvara se u mit o nacionalnoj mobilizaciji, u odraz građanskih vrlina nove Italije, u junački
primjer mladim generacijama, u energiju cijele zemlje. U konačnici, Garibaldi prestaje biti
revolucionarom i prevratnikom kako bi službeno postao ocem domovine. On se pretvara u lik iz
školskog udžbenika, prepunog vrlina, slobodnog od svih napasti i spremnog za sva dobročinstva.
Garibaldijeva se figura depolitizira i s nje se uklanjaju sve sporne nijanse, svi kontrasti, svi povodi
sukobima, kako bi postala pristupačnom svim građanima. Njegov lik postaje blaži, gubi prije svega
ona sporna obilježja koja su dijelila narod, a izrazito subverzivna, nasilna, mučna i antiklerikalna
karakterna crta marginalizira se u korist veličanja ovog značajnog građanina i oca domovine,
viteza čovječanstva i nacionalnog junaka. Jednom riječju, njegov lik postaje svetinjom, njegova se
biografija uvrštava u skup narativnih toposa kojima se učestalo pribjegava u službenim govorima
i slavljeničkim prigodama. Njegova se pitoreskna i romantična, pustolovna i razuzdana slika, u
simboličkom stvaranju nove Italije »po mjeri«, sve više uštogljuje pa se ovaj junak neizbježno
pretvara iz energičnog u kamenog heroja. Ono što se time stvara u trideset godina nakon njegove
smrti, od 1882. do 1915., jest Garibaldi svih Talijana, lik koji progresivno gubi svoje povijesno-
političko značenje i postaje jedna metapovijesna ličnost koja već od samog nastanka uspijeva
nametati vrijednosti i vrline, priznanja i zanosne dojmove.