FAŠIZAM U ITALIJI

Godine 1914., Benito Mussolini je zbog pozivanja na rat protiv Austrije izbačen iz Talijanske
Socijalističke Partije. Prije prvog svjetskog rata, Mussolini se protivio regrutaciji i okupaciji Libije, a
bio je i urednik službenog glasila socijalističke partije. Kasnije je osnovao svoje vlastite novine kojima
je pozivao socijaliste i revolucionare da podrže rat. Zbog želje da privuku Italiju u Antantu, Francuska,
Britanija i Rusija su pomogle u financiranju novina.Ove novine su kasnije postale fašistički glasnik.

Nakon rata i Versajskog ugovora, Mussolini stvara Borbeni savez (Fasci di Combattimento) koji se
protivio pacifizmu Talijanske Socijalističke Partije. Iako su fašisti u početku naginjali ljevici i podržavali
mnoge liberalne ideje, 15. travnja 1919. počinju s političkim nasiljem napadajući urede socijalističkog
glasila Avanti!. Nakon početnih neuspjeha, Mussolini reorganizira ovu skupinu ideološki se
distancirajući od ljevice i 1921. pretvara je u Nacionalnu fašističku stranku (Partito nazionale fascista).
Ova stranka je preuzela D'Annunzijeva nacionalistička obilježja, a sam Mussolini je promijenio svoju
izvornu ideologiju i počeo podržavati Rimokatoličku Crkvu i prestao se protiviti monarhiji. Potpora
fašistima je počela rasti 1921., a mnogi vojni časnici koji su podupirali pokret iskoristili su svoj položaj
za kontrarevolucionarne napade na socijaliste.

Godine 1920., premijer ponovno postaje Giolitti, a njegova vlada brzo biva ugrožena od socijalističke
opozicije. Zbog mišljenja da bi uz fašiste mogao obuzdati socijaliste, Giolitti ih dodaje na svoju izbornu
listu 1921. godine. Budući da Giolitti nije uspio skupiti dovoljno mandata za koaliciju, fašisti zajedno
sa socijalistima ruše vladu. Mussolini je zahvaljujući brojnim govorima, potplaćivanju i zastrašivanju
vrlo brzo postao dominantna osoba u talijanskoj politici, pridobijajući uz sebe brojne druge političare.

U listopadu 1922., Mussolini je iskoristio opći štrajk i počeo zahtijevati od talijanske vlade političku
moć za njegovu fašističku stranku. Određeni broj fašista krenuo je na marš preko Italije do Rima (tzv.
marš na Rim) tvrdeći da će fašisti ponovno uspostaviti red. Sam Mussolini nije sudjelovao u maršu.
Fašisti su zahtijevali ostavku premijera Luigija Facte i proglašavanje Mussolinija premijerom. Iako je
talijanska vojska bila bolje naoružana od fašističke paravojske, talijanska vlada s kraljem Viktorom
Emanuelom III. pala je u krizu. Time je kralj stavljen u situaciju da mora birati između dva
suprotstavljena talijanska pokreta: Mussolinijevih fašista ili antimonarhističkih socijalista. Kralj je
izabrao dolazak fašista na vlast.

Mussolinijeva diktatura
Dana 28. listopada 1922., Viktor Emanuel III. postavio je Mussolinija na mjesto premijera i omogućio
Fašističkoj stranci ispunjenje svih njihovih ambicija sve dok podupiru monarhijski ustroj. Mussolini je
razvio kult ličnosti kojim se on smatrao nacionalnim spasiteljem, a njegovi pristaše nazivali su ga
vođom (duce).
Stupanjem na vlast, Mussolini je ušao u koaliciju s nacionalistima, liberalima i narodnjacima. Ipak, ovi
početni demokratski postupci brzo su nestali, te je već iduće godine izborni zakon promijenjen tako
da je Fašistička stranka nakon izbora 1924. postala jedina vladajuća stranka u Italiji.

Nakon izbora ubijen je socijalist Giacomo Matteotti koji je pozivao na poništavanje izbora zbog
neregularnosti. Nakon ovog ubojstva socijalisti su otišli iz parlamenta, što je omogućilo Mussoliniju
provedbu još autoritarnih zakona. Godine 1925., Mussolini proglašava fašističku diktaturu.

Talijansko društvo u vrijeme fašističkog režima

Fašistički režim težio je jednostranačju u Italiji i integraciji fašizma u sve razine društva. Totalitarna
država službeno je proglašena u Doktrini fašizma 1935. godine. Fašisti su namjeravali izmijeniti
talijansko društvo i kulturu po uzoru na stari Rim, s nekim futurističkim aspektima talijanskih
intelektualaca i umjetnika. U ovom društvu koje je trebalo smanjiti osjećaj individualnosti pojedinca,
samo bi članovi Fašističke stranke bili punopravni građani. Unatoč pokušajima stvaranja nove
fašističke kulture, talijanski fašisti nisu imali toliko velikog uspjeha u izmjeni društva kao što su imali
Treći Reich i SSSR.

Za vrijeme ovog režima veliki značaj imala je sveprisutna propaganda koja je promovirala
Mussolinijev kult ličnosti. Čak su doneseni zakoni da se propagandni materijali moraju prikazivati
prije svih filmova u kinima.

Odnosi s Crkvom su znatno poboljšani za vrijeme Mussolinijevog režima, pogotovo nakon

Mussolinijevog saveza s procrkvenom Talijanskom narodnom strankom.

Fašistički režim mnogo je ulagao u tehnički napredak, a financirani su i brojni tehnički projekti koji su
trebali simbolizirati industrijski i tehnološki napredak fašističke države.

Iako je neko vrijeme fašistički režim u Italiji bio manje represivan od drugih totalitarnih država, pod
pritiskom Nacističke Njemačke je 1938. uvedena politika antisemitizma. Ova politika bila je iznimno
nepopularna u Italiji i u samoj Fašističkoj stranci čiji su mnogi članovi bili Židovi. Fašisti su u suradnji s
nacistima deportirali Židove u koncentracijske logore, ali su ti logori ipak donekle bili manje brutalni
od logora koje su kontrolirali Nijemci.

Jednim od najvećih uspjeha fašističkog režima u Italiji smatra se stvaranje OND-a (Opera Nazionale
Dopolavoro) 1925., koji je bio najveća rekreacijska organizacija za odrasle. Do 1930. je u svakom
gradu u Italiji postojao klub Dopolavoro koji je sveukupno bio zadužen za 11 000 sportskih igrališta,
preko 6 400 knjižnica, 800 kina, 1 200 kazališta i preko 2 000 orkestara.

Vanjska politika
Fašisti su namjeravali stvoriti od Italije veliku silu kao modernu inačicu Rimskog Carstva. Posebnu
važnost u ovome imala je dominacija nad Sredozemnim morem koja se mislila ostvariti ratovima
kojim bi dio Afrike, Dalmacija, Albanija i Grčka postali dijelovi Talijanskog Carstva.

Godine 1923., fašistički režim je ustupio dio Anatolije koji je bio pod njihovom upravom novoj turskoj
vladi. Nakon ovoga slijedi ekspanzionistička politika fašističke vlade. Pregovorima s Britanijom 1925.,
proširena je talijanska kolonija Libija na dotad nedefinirano pdručje između Libije i Egipta. Godine
1934., ponovnim pregovorima s Britancima ova teritorij ove kolonije proširen je i na dio Sudana koji
je bio pod britanskom upravom. Ovi ustupci su vjerojatno provedeni zbog dobrih odnosa između
Italije i Velike Britanije prije 1935. godine.

Mussolini je postao saveznik Francuske i Velike Britanije protiv agresije Nacističke Njemačke. Tim
strateškim savezom je Mussolini htio steći stratešku prednost kako bi mogao napasti i kolonizirati
Etiopiju. Time je izbio drugi talijansko-abesinski rat u kojim je Italija vršila napade na Etiopiju iz
Eritreje i Talijanske Somalije. Godine 1936. je napokon kolonizirana Etiopija čija kolonizacija je prvi
put pokušana pedeset godina prije, a kralj Viktor Emanuel III. postao je car Abesinije. Zbog
ratobornog ponašanja Italija je ubrzo izolirana u Ligi naroda, a Francuska i Velika Britanija su
prekinule savezništvo s Mussolinijem.

U Europi je 1923. fašistički režim naredio zauzimanje grčkog otoka Krfa, što je bio dio plana za
zauzimanje Grčke. Unatoč gubitka Krfa, Grčka nije ušla u rat s Italijom. Dvije godine kasnije, Italija je
prisilila Albaniju da postane talijanski protektorat, što je također bio dio plana o zauzimanju Grčke.
Fašistima je zauzimanje Krfa bilo važno zbog njegove veze s Mletačkom Republikom koja je ostavila
značajni kulturni utisak na otok. Godine 1929., fašistička je vlast odobrila politički egzil hrvatskom
ekstremnom nacionalistu Anti Paveliću. Fašisti su pažljivo promatrali burnu situaciju u Kraljevini
Jugoslaviji na čije su dijelove željeli proširiti svoj utjecaj. Fašistička vlada pomaže u financiranju i
uvježbavanju Pavelićevih ustaša. Najznačajnija predratna vojna intervencija fašističkog režima bila je
1936. u Španjolskoj. Španjolska je u Španjolski građanski rat|građanskom ratu bila podijeljena na
protucrkvene socijalističke republikance i procrkvene monarhističke nacionaliste koje je vodio
Francisco Franco s njegovim profašističkim pokretom Falanga. Italija je španjolskim nacionalistima
poslala zrakoplove, oružje i preko 60 000 vojnika. Ovaj rat je pomogao uvježbati talijansku vojsku, a
također je služio i poboljšanju odnosa s Crkvom.

Nakon što je Njemačka pripojila Čehoslovačku, Mussolini je odlučio zauzeti Albaniju. Dana 7. travnja
Italija je napala Albaniju koju je zauzela nakon kraće borbe. Albanski parlament je okrunio Viktora
Emanuela III. za kralja Albanije.

Odnosi s nacističkom Njemačkom

Mussolini i talijanski fašisti nisu bili zadovoljni dolaskom nacista na vlast u Njemačkoj unatoč
ideološkim sličnostima. Fašisti su se bojali da bi Hitlerov plan za ujedinjenje svih njemačkih područja
mogao podrazumijevati i područja Italije koja su prije bila dio Austrije. Iako mnogi drugi nacisti nisu
favorizirali Mussolinija i fašističku Italiju, Hitler je bio fasciniran Mussolinijevim govorničkim
sposobnostima i njegovim kultom, te je uveo mnogo fašističkog simbolizma u Nacističku partiju, kao
što su rimski pozdrav i paravojne skupine za političko nasilje. Hitler je po uzoru na marš na Rim
proveo i svoj vlastiti neuspjeli državni udar.

Hitler je prije pokušavao pridobiti Mussolinijevu političku naklonost, budući da se on nije previše
obzirao na njegove političke aktivnosti. Također se Mussolini protivio Hitlerovom antisemitizmu,
budući da su veliki broj fašista bili Židovi i da je čak i Mussolinijeva ljubavnica i direktorica fašističke
propagande Margherita Sarfatti bila Židovka. Mussolini se protivio njemačkim željama za pripajanje
Austrije nakon ubojstva predsjednika Engelberta Dollfussa 1934., te je obećao Austriji vojnu pomoć u
slučaju napada Nijemaca.
Nakon što je Italija izolirana na međunarodnom planu 1936., morala je početi surađivati s
Njemačkom kako bi ponovno došla u povoljan međunarodni položaj. Ove dvije države su sklopile
osovinski pakt koji je kasnije potpisan u Japanu 1940. godine. S poboljšanim odnosima s Italijom,
Hitler je 1938. anektirao Austriju, a kasnije i Čehoslovačku. Da ne bi ispao manje važan partner u
ovom savezu, Mussolini je napao i zauzeo Albaniju.

Nakon pripojenja Austrije Njemačkoj, fašistički je režim postao zabrinut zbog većinskog njemačkog
stanovništva u južnom Tirolu zbog njihove moguće želje za priključivanjem Njemačkoj. Dvojbe su se
također vodile i oko vođenja antisemitske politike kako bi se udobrovoljili oni nacisti koji nisu željeli
Italiju za saveznika. Godine 1938., Mussolini je prisilio članove Fašističke stranke na donošenje
antisemitskih zakona, unatoč protivljenju mnogih fašista i lošoj potpori tim zakonima u cijeloj zemlji.

Zajedničkim javnim pojavljivanjem i propagandom se neprestano naglašavala bliskost Mussolinija i

Hitlera, te talijanskog fašizma i njemačkog nacizma. Iako su obje ideologije bile slične, talijanski
fašizam je postao više vezan uz nacizam zbog toga što je Njemačka trebala Italiji kao saveznik u
širenju Talijanskog Carstva. Također su oba ova režima na Francusku gledali kao na prirodnog
neprijatelja i dok su Nijemci željeli pripojiti Elzas i Lotaringiju, Talijani su željeli Savoju i Korziku.

Drugi svjetski rat i kraj fašističkog režima

Napadom Njemačke na Poljsku u rujnu 1939. počinje Drugi svjetski rat u kojem se Italija nije
odmah pridružila Njemačkoj, nego je čekala neutralizaciju Francuske i tijekom bitke za
Francusku 10. lipnja 1940. proglašava rat Francuskoj i Velikoj Britaniji. Budući da rat nije
očekivan tako brzo, Italija nije stigla organizirati i naoružati vojsku ni pripremiti industriju za
rat, tako da je od početka bila većinom podčinjeni partner Njemačkoj u ratu.

Najveća prednost talijanske vojske bila je kraljevska ratna mornarica (Regia Marina) koja je
po veličini bila četvrta u svijetu. Tijekom vremena je saveznička mornarica nanijela ozbiljne
štete talijanskoj mornarici čime je uništena najveća prednost Italije.

Podčinjenost Italije Njemačkoj prvi put se jasno vidjela u Grčko-talijanskom ratu koji je bio
katastrofalan za loše naoružanu talijansku vojsku. Kako bi dobili uporište na Balkanu,
Njemačka zajedno s Italijom započinje ratni pohod na tom području kojim je uništena
Kraljevina Jugoslavija i na čijem je području osnovana Nezavisna Država Hrvatska koja je
bila talijanska i njemačka marionetska država. Kako bi zadržala talijansku potporu, ustaška je
vlast ustupila Italiji veliki dio Dalmacije i brojne hrvatske otoke. Iako je službeno ova
tvorevina bila kraljevstvo i talijanski protektorat kojim je vladao Tomislav II. iz Savojske
dinastije, on osobno nikad nije došao u Hrvatsku, a vladom je upravljao poglavnik Ante
Pavelić. Nakon uspostavljanja vojne kontrole nad hrvatskim Jadranom i zbog vojne kontrole
nad Albanijom i Crnom Gorom, Italija je u potpunosti kontrolirala Jadransko more.

Godine 1940., Italija napada Egipat, ali brzo biva izgurnuta natrag u Libiju. Njemačka je
vojska poslala odred talijanskoj vojsci u Libiji kako bi spasili koloniju od Britanaca.
Njemački afrički korpus pod vodstvom generala Erwina Rommela bio je najzaslužniji u
izguravanju Britanaca iz Libije u središnji Egipat, dok su talijanske snage imale sporednu
ulogu. Službeno je 1942. Italija neko vrijeme držala velike dijelove teritorija diljem
Sredozemlja. Padom Višijske Francuske, Italija je dobila kontrolu nad Korzikom, Nicom i
drugim dijelovima jugozapadne Francuske. Unatoč službenom osvajanju teritorija, tzv.
Talijansko Carstvo počelo se urušavati zbog gospodarskog raspada, savezničkih
bombardiranja i činjenice da od 1940. Italija nije samostalno dobila ni jednu bitku, nego je
uvijek trebala pomoć Njemačke.

Godine 1943., počela je saveznička invazija Sicilije čiji je cilj bio izbacivanje Italije iz rata.
Savezničke trupe iskrcale su se na Siciliji uz manji otpor talijanskih snaga. Napredovanje su
zaustavile njemačke snage koje su neko vrijeme pružale otpor prije nego što su cijelu Siciliju
zauzeli Saveznici. Ovom invazijom je Mussolini postao ovisan o njemačkim snagama kako bi
zaštitio svoj režim.

Zbog katastrofalnog rata je Mussolini do 1943. izgubio potporu stanovništva Italije. U svijetu
je Mussolini također viđen kao neuspjeh zbog toga što je ugurao zemlju u rat sa slabo
opskrbljenom i neuzvježbanom vojskom. Zbog ove sramote Italije su kralj Viktor Emanuel
III. i čak članovi Fašističke stranke željeli smijeniti Mussolinija. Prvi korak njegovom
zbacivanju bilo je njegovo smjenjivanje s mjesta predsjednika Fašističke stranke. Nekoliko
dana kasnije je kralj službeno smijenio Mussolinija s mjesta premijera i na njegovo mjesto
postavio maršala Pietra Badoglija. Odmah nakon smjenjivanja Mussolini je uhićen.
Badoglijeva vlada ukinula je sva obilježja fašističkog režima zabranjivanjem Fašističke
stranke. Italija je tada potpisala primirje sa savezničkim vojnim snagama, a Kraljevina Italija
se pridružila Saveznicima u borbi protiv Trećeg Reicha.

Ipak, Mussolinijeva vladavina u Italiji nije završila, budući da su ga njemački padobranci

spasili iz planinskog hotela gdje je bio zarobljen. Hitler je od Mussolinija zatražio osnivanje
Talijanske Socijalne Republike u dijelu sjeverne Italije kojeg su kontrolirali Nijemci. Ova
tvorevina bila je marionetska država Njemačke čije su se oružane snage sastojale od fašista
odanih Mussoliniju i njemačke vojske. Mussolinija su na kraju zarobili talijanski partizani dok
je pokušavao pobjeći iz zemlje. Dana 28. travnja 1945. Benito Mussolini biva pogubljen, a
njegovo tijelo i tijela drugih ubijenih fašista prebačeni su u Milano gdje ih je svjetina ljutih
Talijana unakazila. Tijela su na kraju obješena i javno pokazana kao reakcija na patnje
talijanskog naroda pod fašističkim režimom.