1

DESETLJEĆA ZAMRAČENJA
1920 – 1939
Totalitarni režimi
Demokracija je bila u defanzivi za manje od desetljeća nakon Pariške mirovne
konferencije. Do 1929. autoritarni režimi eliminirali su liberalne i demokratske institucije u
Mađarskoj, Španjolskoj, Albaniji, Portugalu, Litvi, Poljskoj, Jugoslaviji i Italiji, a do 1936.
političke slobode ukinute su u Rumunjskoj, Austriji, Bugarskoj, Estoniji, Letoniji, Grčkoj i
naročito Njemačkoj. Kako su nove i većinom siromašne države napustile demokratske forme
vlasti, uplele su se u politički eksperiment započet u Italiji – fašizam, čija ideologija obećava
pokretanje cijelog društva i kombiniranje masovne politike i industrijalizacije sa stabilnošću i
redom. Fašističke grupe pojavile su se po cijeloj Europi, a najradikalnija takva skupina
preuzela je vlast u Njemačkoj. Fašistička ideologija hranila se svim tenzijama poslijeratnog
društva, a sebe je predstavljala kao jedinu alternativu komunizmu što je privlačilo poklonike
jer je strah od radikalne ljevice bio raširen cijelom Europom. Jedna od temeljnih
karakteristika svih totalitarnih režima je veličanje države i negiranje vrijednosti pojedinca, a
zbog toga je svaki takav režim vrlo destruktivan prema osnovnim ljudskim pravima. Traži se
od svakog pojedinca slijepu i bezrezervnu odanost državi i karizmatičnom lideru kao
utjelovljenju države. Fašistički režimi također naginju u smjeru agresivne vanjske politike, sa
željom za teritorijalnom ekspanzijom. Glorificira se ideja o „opstanku najjačih“, a s tim u
vezi, naravno da se veliča i sam rat, koji se doživljava kao plemenita borba za opstanak.

Karakteristike totalitarnih režima Bez obzira da li osvojili vlast ili ne, europski
fašistički pokreti imaju puno zajedničkog. Vole uniformiranost, prije svega jednobojne
košulje tamnih boja (crne, smeđe) koje su jeftine i pristupačne, jer na taj način grupa se osjeća
kao pokret. Stvaraju paramilitarne organizacije koje prikazuju prave drame na ulicama –
buku, marševe, živopisne demonstracije, pravo nasilje… Koriste nacionalizam, evociraju na
entuzijazam i patriotizam tijekom I. sv. rata, kritiziraju kapitalizam, stagnirajuću ekonomiju, a
najveći neprijatelji su: liberalni političari, marxistički revolucionari, Židovi i stranci. Fašisti se
obično koriste pravim strahovima koje onda koriste u obraćanju ciljanoj populaciji. Ruralno
društvo plaše s urbanizacijom; malim poslovnim ljudima prijete velikim korporacijama; sve
poslovne ljude plaše radničkim zahtjevima i državnom intervencijom; privilegirane plaše
socijalizmom i demokracijom; nezaposlene plaše daljnjim gospodarskim padom; vjerski
orijentirane plaše potpunom sekularizacijom; a za sve vrijedi kolektivan strah od
komunističke revolucije. Širenje fašističkog pokreta uspjelo je i zbog njegove velike
fleksibilnosti u prihvaćanju političkih i ideoloških ciljeva. Fašisti koriste socijalističku
kritiku liberalizma i kapitalizma; uzimaju konzervativne vrijednosti hijerarhije i poretka;
preuzimaju rasne doktrine razvijene u XIX.st. za potrebe imperijalizma…

Širenje autoritarnih i totalitarnih režima Europom Još 1919.g., admiral Miklos

Horthy, bivši zapovjednik Austrougarske mornarice, srušio je komunistički režim Béle Kuna
u Mađarskoj, pomagan od strane Antante, kojoj nije odgovarao izvoz komunizma iz Rusije, i
započeo svoj autoritarni režim. Ubrzo će ga slijediti slični režimi u Poljskoj (maršal Josef
Pilsudski), Jugoslaviji (kralj Aleksandar), Rumunjskoj (kralj Karol II), u Grčkoj (general
Joannes Metaxas), u Austriji (kancelar Engelbert Dolfuss), u Španjolskoj (general Miguel
Primo de Rivera, čiji će sin, Jose Antonio Primo de Rivera oformiti antirepublikanski i
antikomunistički pokret – falange), u Portugalu (Antonio de Oliveira Salazar)…. Sve će te
diktature biti nošene na leđima nacionalnih vojski i konzervativnih snaga – bogate elite,
visokih crkvenih dužnosnika, državne birokracije. Zašto je u svim tim zemljama došlo do
 2

razvoja autoritarnih režima? Jedan od važnijih razloga leži u ekonomskoj situaciji, jer su sve
te zemlje bile industrijski zaostale i neproduktivne da bi si omogućile brži razvitak.
Čehoslovačka je bila jedina zemlja čiji je parlamentarni sistem preživio ta krizna desetljeća,
te će biti jedna od najdemokratskijih zemalja u Europi, ponajviše zahvaljujući dvojici lidera –
Eduardu Benešu i Janu Masaryku, te uznapredovalom industrijskom gospodarstvu.

Fašizam u Italiji
Pariška mirovna konferencija donijela je Italiji ogromnu
nagradu za njen relativno mali doprinos u pobjedi Saveznika, ali

Slika 1: Benito Mussolini u svojoj karakterističnoj teatralnoj pozi. Na početku

svoje političke i novinarske karijere bio je ljevičar, ali se nakon rata okrenuo u
desno i iskoristio povoljne okolnosti za preuzimanje vlasti. Ironično, majk a mu je
dala ime Benito prema Benitu Juarezu, velikom branitelju demokracije u
Meksiku.

iako je dobila Južni Tirol, otoke u jadranskom i Egejskom moru,

željela je više, posebno u pogledu istočne jadranske obale. Usprkos
takvim željama političkih krugova, raspoloženje javnosti nije bilo
ekstremističko, što se najbolje osjetilo na prvim poslijeratnim
izborima 1919.g., naime, tada najekstremnija talijanska politička
grupacija – Fašisti, pod vodstvom Benita Mussolinija – nije
osvojila niti jedno zastupničko mjesto.
Uspon Mussolinija i fašista Fašistička stranka je prema van
imala poprilično teatralan nastup koji se očitovao u uniformiranom
odijevanju članova stranke u crne košulje i crne hlače. Pozdravljali
su ispružene ruke kao Stari Rimljani. Slušali su svog vođu (Il
Duce) na zborovima pod vedrim nebom… Dijelom je takvu teatralnost Mussolini posudio od
pjesnika Gabriella D'Annunzia koji je predvodio svoje crnokošuljaše u Rijeci. Za svoj kasniji
dolazak na vlast, fašisti moraju prije
svega zahvaliti strahu od boljševizma,
kojemu je pogodovala i gospodarska
kriza koja je drmala Italijom nakon
rata, a to je pak, kataliziralo radničke
nemire i štrajkove širom Italije. Nemiri
su svoju kulminaciju dosegli u ljeto
1920.g., kada su radnici zauzeli mnoge
tvornice i veleposjede, te osnivali svoje
radničke sovjete po uzoru na Ruse.
Zbog spomenutih nemira, fašisti su
počeli dobivati financijsku i političku
podršku krupnih industrijalaca i
veleposjednika, koji su strahovali za
svoju imovinu i bogatstvo. Fašistički
borbeni sastavi, tj. "fasci di
Slika 2: Fašistički "Marš na Rim," 1922. combattimento", (gotovo istovjetni
njemačkim desničarskim freikorpsima)
bili su udarna snaga ulične borbe protiv komunista (premlaćivanja, zastrašivanja, ubojstva…),
a podršku su dobivali direktno od vlade, posebno od Ministarstva obrane, jer su mnoge od tih
borbenih sastava vodili umirovljeni oficiri. Tako snažna i konkretna podrška omogućila je
Fašističkoj stranci da na izborima 1921.g., prvi puta uđe u Parlament, a posebno to mogu
 3

zahvaliti Liberalnoj stranci!!!, povezanoj s krupnim kapitalom, koja je uvrstila fašiste na svoju
izbornu listu.
Mussolini preuzima vlast Za jesen 1922.g. najavljen je generalni štrajk radnika u
čitavoj Italiji, a Mussolini je želio
iskoristiti taj trenutak za preuzimanje
vlasti, te je naredio svojim borbenim
sastavima i svim fašistima, koji su se
nalazili na kongresu Fašističke stranke
u Napulju, da krenu u tzv. "marš na
Rim", s namjerom nasilnog
preuzimanja vlasti. Sam Mussolini nije
sudjelovao u tom maršu strahujući da
bi kralj Vittorio Emanuele III mogao
narediti vojsci da intervenira, pa je
razvoj događaja čekao u mirnom
Milanu. Prestrašeni kralj nije prihvatio
prijedlog vlade
Slika 3: Sinovi vuka pod vodstvom svojih teta iz vrtića. Djeca su se od malena odgajala da upotrijebi
u militantnom i discipliniranom fašističkom duhu. Ali, karakteristika je svih totalitarnih
režima da posebnu pažnju poklanjaju djeci ne bi li ih što efikasnije priklonili svojoj vojsku za
ideologiji. S tariji dječaci mladići bili su poznati pod nazivom „Balilla.“ Za žene je gušenje pokušaja
Mussolini imao također posebnu ulogu u fašističkom društvu, a to je naravno, bilo puča, nego je,
rađanje što više djece, a one žene koje bi rodile 14 djece, Duce bi osobno nagradio
medaljom. misleći da će to
omekšati
Mussolinija, ponudio Mussoliniju mjesto predsjednika vlade. Tako je Mussolini, ni kriv ni
dužan, krenuo iz Milana u Rim i preuzeo premijerski položaj.
Fašistička diktatura Daljnja uspostava fašističke diktature bila je samo stvar tehnike,
koju su između 1924. i 1926.g., fašisti uspostavljali korak po korak, koristeći se
izvanparlamentarnim sredstvima, najčešće nasilnima, a nije se prezalo niti od ubojstava.
Zabranjen je rad svih političkih stranaka, osim, naravno, Fašističke, pa se u slijedećih 20
godina vladalo dekretima. Tisak je stavljen pod potpunu cenzorsku kontrolu, a oni novinari
koji bi se usudili pisati kritičke osvrte na nedemokratsku vladavinu bili su na sve načine
spriječeni. Naravno da se tajna državna policija infiltrirala u sve moguće društvene
organizacije, pa bi svi protivnici režima bili vrlo brzo privedeni „pravdi“, a mnogi su natjerani
u egzil. Mussolini je imao velikog dara za propagandu, a njegov propagandni stroj napumpao
je samopouzdanje nacije, čak mu je i priskrbio mnoge poštovatelje izvan Italije. U SAD-u,
npr. Mussolini je predstavljen kao netko tko je uspješno suzbio komunističku opasnost i tko je
učinio da "čak i u Italiji vlakovi dolaze i odlaze na vrijeme." Talijani su konstantno bili
bombardirani Mussolinijevim plakatima, parolama o snazi Italije i važnosti vjere u državu i Il
Ducea, a najpoznatiji slogani i prava fašistička mantra koja je „vrištala“ sa fasada širom Italije
glasili su: „Vjeruj!; Slušaj!; Bori se!“ (Credere! Obbidere! Combattere!), a takva mantra
daje do znanja da pojedinac nema nikakav značaj osim kao dio zajednice.
U stvarnosti, Mussolini je bio više glumac i sposoban manipulator, nego efikasan
premijer koji može rješavati domaće i međunarodne probleme. Mnogi koji su bili imuni na
njegov šarm, doživljavali su ga kao pravog karnevalskog izvođača. U Mussolinijevoj viziji
povijesne sudbine Italije – stvaranje novog Rimskog Carstva i pretvaranje Mediterana u
talijansko "mare nostrum" – najbolje se očituje njegov nedostatak kontakta sa stvarnošću.
Čak i sa Il Duceom kao šefom, Italija nije bila prvorazredna sila, što je silno željela pokazati,
ali…(vidjet ćete kad počne rat)
 4

Sporazum sa Svetom Stolicom Najveći Mussolinijev diplomatski uspjeh tiče se

Lateranskih sporazuma 1929.g. sa Svetom Stolicom, čime su konačno izglađeni odnosi
između Italije i Vatikana, koji traju još od vremena ujedinjenja Italije. Papinstvu je
zagarantirana nezavisnost Vatikana, a Sveta Stolica je prihvatila talijanski suverenitet nad
nekadašnjim dijelovima Papinske države. Katoličanstvo postaje službena religija fašističke
Italije.

STALJINIZAM U SOVJETSKOM SAVEZU

Sukob oko nasljeđivanja Lenjina
Lenjin nije poživio da bi vidio
rezultate NEP-a, jer mu se život
ugasio 1924.g. Najozbiljniji kandidati
za poziciju njegovog nasljednika bili
su Lav Trocki i Josif Visarionovič
Džugašvili – Staljin. Prema
mnogima, najviše izgleda, ali i
simpatija imao je Lav Trocki, blizak
Lenjinov suradnik i organizator
Crvene armije. Pripadao je lijevom
krilu Komunističke partije i
zagovarao ideju "svjetske
socijalističke revolucije" pod
vodstvom Sovjetskog Saveza, te Slika 4: Trocki (s naočalama u sredini desno) na slici sa
i jedan od poštovanijih ljudi u Rusiji i
čvrsto kontroliranu i masivnu Lenjinom,
najzaslužniji za uspjeh Oktobarske revolucije i pobjede u
industrijalizaciju. građanskom ratu.
Staljin nije u početku imao
neku posebnu viziju budućnosti SSSR-a, veće je više funkcionirao kao neka buba ispod
kamena, pa nikad ne znate kada će i s kakvim namjerama izaći na svjetlo dana (doduše, kad
izađe na svjetlo dana dogodit će se
totalno zamračenje). Staljin je bio
izvrstan politički manipulator, a
njegovi su ga protivnici prilično
podcijenili. Trocki je vjerojatno bio
previše siguran u svoju popularnost,
pa je mislio da na čelo Sovjetskog
Saveza može doći kada god to poželi,
jer je teško drugačije objasniti
njegovu neaktivnost u vrijeme kada je
Staljin prtio put prema vrhu. Staljin je
bio prilično nepismen i loš govornik,
ali je zato bio pun samopouzdanja i

odličnih organizatorskih sposobnosti,

Slika 4a: S taljin je uspješnim potezima potpuno politički što mu je (uz vrlo čvrste laktove, na
onesposobio svog glavnog konkurenta –Trockog. Njegov lik i
djelo izbacio je iz svih mogućih medija, a kako je to njegova kojima bi mu i Asanović pozavidio)
propagandna mašinerija radila pokazuje i ova slika, koja je ista omogućilo uspon u hijerarhiji
kao i prethodna (br. 7), ali na ovoj je retuširan lik Trockog, da Komunističke partije do pozicije
se pokaže i dokaže da on nikada nije bio blizak Lenjinov
suradnik. S taljin nije dao Trockom mira, dok ga njegovi ljudi Generalnog sekretara. S tom
nisu pronašli i ubili šiljkom za led u Meksiku 1940. pozicijom imao je u rukama sve
potrebne drivere za okretanje
 5

partijske mašinerije u željenom smjeru.

Pri kraju svog života Lenjin je upozoravao na moguće opasnosti ako Staljin preuzme
vodstvo Partije, napomenuvši da je on vrlo surova osoba. Nakon Lenjinove smrti, Staljin je
pametno odigrao na kartu ljubavi naroda prema Lenjinu, predstavljajući se kao njegov
nasljednik i nastavljač i pokrećući njegov kult. Iako Lenjin nije želio da se njegov lik i djelo
pretvori u nekakav kult obožavanja, Staljin je upravo to učinio: Lenjinove slike i kipovi
izloženi su širom Sovjetskog Saveza, a njegovo balzamirano tijelo smješteno je u crveni
mauzolej, gdje su ga svi zainteresirani mogli doći pogledati….itd. Staljin je u Partiju uveo
mnoga nova lica koja su na taj način postali njegovi dužnici, pomoću kojih je uspio izgurati
Trockog i sve ostale svoje političke protivnike. Do 1928.g. Staljin je postigao potpunu
dominaciju u Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza i diktatorsku ulogu u Sovjetskom
Savezu, pa je mogao pokrenuti akcije za transformacijom države.

Industrijalizacija i kolektivizacija poljoprivrede

Industrijalizacija i Petoljetke Do 1928.g. sovjetska je industrija, usprkos NEP-u,
napredovala vrlo sporo, a Staljin je želio brže, više i jače. Te je godine ukinuo NEP i
pokrenuo prvu Petoljetku – petogodišnji plan intenzivne industrijalizacije i elektrifikacije,
čiji su temeljni ciljevi bili vrlo ambiciozni.
"Ni'ko ne sme da nas bije! Staru Rusiju su
tukli zbog njene zaostalosti. Mi smo 50 do
100 godina iza razvijenog Zapada, a taj jaz
moramo premostiti u 10 godina ili će nas
slomiti!" – otprilike tako je govorio Staljin.
Cilj je bio više nego udvostručiti
industrijsku proizvodnju, upeterostručiti
elektrifikaciju, te podići najmanje 1500
tvornica u samo pet godina. Novi gradovi i
industrijska postrojenja građeni su u
ogromnom broju, posebno na području Urala
i u Sibiru, daleko od
Slika 5: S ovjetski propagandni poster s naslovom: Petogodišnji plan u četiri dometa bilo kojih ratnih
godine. Prikazuje S taljina kako predvodi sovjetski industrijski napredak aviona iz Europe.
usprkos prijetnjama nazadnih sila kapitalizma i religije. Gotovo 20 milijuna ljudi
preseljeno je iz sela u te
nove gradove da preuzmu nova radna mjesta. Industrijski rast bio je vrlo brz, tako da se u
nekim granama industrije došlo gotovo do razine proizvodnje SAD-a ili Njemačke (naravno,
mora se uzeti u obzir da je zapadne zemlje mlatnula toljaga Velike krize). Plansko
gospodarstvo često se pokazalo neefikasnim, jer se znalo događati da na nekim područjima
nastane nestašica potrebnih materijala, a na drugim bude viška. Inženjeri i voditelji poslova
nisu razmišljali o kvaliteti proizvoda, već samo o ispunjavanju zadanih normi što je vodilo
golemoj produkciji robe niske kvalitete.
Da bi se to postiglo, plaćena je ogromna cijena u ljudskim životima, zdravlju i slobodi,
jer izgraditi moderno industrijsko društvo preko noći primoralo je radnike na neprestani rad za
mizernu nadnicu, na život u lošim i hladnim stanovima, a mogli su zaboraviti na stvari
normalne za zapadnog radnika kao što su cipele, radio-aparati, pa čak i hrana (jedino je votke
bilo u izobilju), jer za proizvodnju robe široke potrošnje nikada nije bilo vremena niti
sredstava (uostalom, nemogućnost zadovoljavanja stanovništva robom široke potrošnje bila je
jedna od najvećih boljki socijalističkih društava). Morali su živjeti u skladu sa sistemom htjeli
oni to ili ne. Tko god je skrenuo s pravog puta bio je osuđen ili ga je "pojeo mrak." Staljinov
cilj bio je izgraditi novo društvo koje će biti ispunjeno sasvim drugačijim individuama,
 6

pravim socijalističkim muškarcima i ženama – Homo Sovieticus. Vlast je posebno

nagrađivala one radnike koji su
davali poseban doprinos
industrijalizaciji, te bi oni postajali
"Heroji rada", i bili bi tretirani
gotovo kao heroji Oktobarske
revolucije. Nekolicina takvih
entuzijastičnih i efikasnih radnika
tvorilo je tzv. "šok brigade" koje su
išle od tvornice do tvornice, te na
djelu pokazivali ostalima kako se radi
za majku domovinu.

Slika 6: S lika prikazuje Alekseja Grigorijevića Stakanova, poznatog

Kolektivizacija sovjetskog radnika-udarnika koji je služio kao model pravog heroja rada.
poljoprivrede Da bi se Navodno je on u ljeto 1935. iskopao rekordnih 102 tone ugljena u 5 sati i 45
minuta, što je za 14 puta veće od norme. Njegov udarnički rad predstavljao
omogućilo ostvarivanje je ideal za sve radnike u socijalističkom svijetu, pa je nastao i pokret poznat
Petoljetke, poljoprivrednu je kao Stakanovizam. Pandan takvog radnika-udarnika u bivšoj socijalističkoj
proizvodnju trebalo Jugoslaviji bio je poznati Alija Sirotanović. Navodno su on i njegova ekipa
iskopali 152 tone ugljena u jednoj smjeni. Priča kaže da ga je Tito želio
udvostručiti, a to se htjelo nagraditi i ostvariti mu bilo kakvu želju, a na to je Alija odgovorio: „Druže
postići potpunom i Tito pošalji veću lopatu!“
prisilnom kolektivizacijom
zemljišnih posjeda, i njihovim organiziranjem u kovhoze i sovhoze. Staljin je očekivao da će
velike, kolektivizirane i mehanizirane farme proizvoditi ogromne količine hrane, čijim bi se
izvozom financirali troškovi industrijalizacije i hranili sve brojniji industrijski radnici, a s
druge strane, kolektivizacija i mehanizacija oslobodila bi još više seljaka vezanosti uz zemlju
čime bi oni mogli postati industrijski radnici.
Ali, proces kolektivizacije pokazao se prilično neefikasnim, jer su se stotine tisuća
seljaka, posebno oni imućniji, poznati kao kulaci, odupirali kolektivizaciji. Zbog protesta čak
su uništavali usjeve i stoku, samo da ih ne bi morali predati državi. Gotovo 2/3 stočnog fonda
uništeno je u razdoblju između 1929. i 1933.g., a to se razdoblje često naziva i "mesne
orgije", jer su se mnogi siromašni seljaci tada prvi put zaista najeli mesa. Državni službenici,
pripadnici NKVD-a, odvodili su neposlušne i pretraživali imanja, te oduzimali gotovo svu
hranu koju su seljaci skrivali iz čisto egzistencijalnih razloga (zloglasne "ruske troike").
Stotine tisuća seljaka ubijeno je ili odvedeno u Sibir (vječno mjesto ruskog robinzonskog
turizma – vidjeti lanjske lekcije). Kulaci su prema Staljinovoj direktivi trebali biti istrijebljeni
kao klasa. Rezultati ovakve politike bili su stravični. Između 1930. i 1933.g. od gladi je umrlo
oko 6 milijuna ljudi, i to samo u Ukrajini. Ipak, Staljin je ostvario svoje, jer je u prvih godinu
dana kolektivizirano oko 50% zemlje, a u slijedećih 10 godina gotovo sva ruska zemlja.

Kontrola društva
Svaki segment sovjetskog društva bio je mobiliziran u svrhu industrijalizacije
Sovjetskog Saveza – škole, mediji, sve moguće institucije, a posebno udruženja mladih.
Svaka škola trebala je učeniku usaditi svijest o veličini ljudi kao što su Lenjin, Staljin i ostali,
koji su organizirali radnike u borbi za novi i sretniji život. Unutar obitelji tj. u "školama
socijalizma", majke su obučavane da odgajaju djecu u komunističkom duhu, zato je brak
postao jedini poticani oblik veze muškarca i žene. Svaka pomisao na pobačaj postala je
ilegalna, a homoseksualnost je bila pravi zločin, koji se tako i kažnjavao.
Staljinizam je pokrenuo i sovjetsku kulturnu revoluciju, čime su ruska umjetnost i
književnost postale snažno oruđe Staljinove propagande. Suzbijano je bilo kakvo umjetničko
 7

izražavanje manjinskih skupina; izdavane su nove povijesne knjige koje "dokazuju" da su

Rusi otkrili sve prije Zapada, te da je Oktobarska revolucija najvažniji događaj u povijesti
čovječanstva ("Tko kontrolira
prošlost, kontrolira i budućnost;
tko kontrolira sadašnjost,
kontrolira prošlost", rekao je još
George Orwell). Predstave i filmovi
koje Staljin nije volio zabranjivani su
zbog "ideološke nepoćudnosti", a
umjesto takvih djela glorificirali su se
povijesni ruski junaci kao što su
Aleksandar Nevski, Ivan Grozni ili
Petar Veliki, koji su označeni kao
nekakvi Staljinovi prethodnici, a svi
su oni naglašavali važnost
podčinjavanja državi kao jedinog

Slika 8: Miniranje crkve Krista S pasitelja u Moskvi 1931. S taljin i

načina odupiranja stranoj
Komunistička partija trudili su se oduzeti i vjeru ljudima, razarajući crkve i invaziji, a time se glorificira
progoneći svećenike. Ateizam je bilo jedino dopušteno razmišljanje, kako je to i ruski nacionalizam.
Marx naglašavao. Osim ruske Pravoslavne crkve, slično će proći i Židovi i Filmovi su ujedno morali
Muslimani. Tek u vrijeme Drugog svjetskog rata će S taljin olabavit politiku
prema vjeri i Crkvi, da bi postigao veću motiviranost naroda za obranu od promovirati revolucionarni
Š vaba. entuzijazam i veličati
komunističku ideju i
komunističku državu. Intelektualnoj eliti 30-ih godina naređeno je da postanu "kulturni
radnici", ili kako je to i sam Staljin
napomenuo u kući Maksima Gorkog -
"inženjeri ljudskih duša".
Socijalistički realizam ili soc-realizam
postao je jedini pravovjerni pravac u
umjetnosti, kojim se na vrlo realističan
način prikazuju osobe koje ostvaruju
san o novom komunističkom društvu.
Tako se vrlo idealizirano (dakle nimalo
realistično) u soc-realističnim
romanima kao glavni junaci prikazuju
npr. inženjeri, koji usprkos svim
poteškoćama, na kraju ipak ostvaruju
cilj i postižu nevjerojatne
uspjehe. Junaci su i seljaci i Slika 7: Tko će bolje, ljepše i u većem formatu prikazati voljenog druga
radnici, koji svi sa pjesmom S taljina? S vaka manifestacija je iskorištavana za pokazivanje nikada
na usnama proizvode sve dovoljno iskazive ljubavi prema voljenom vođi. Ali, uostalom, to je bio
više i više. Žene potpuno običaj u svim totalitarnim režimima. Primjer iz „Pravde“(režimskih
novina), za S taljinov 60-i rođendan: „Nema takvog imena na cijeloj planeti
ravnopravno kopaju ugljen kao što je ime druga Staljina. Ono svijetli kao plamena buktinja slobode. Ono
brže i jače od mnogih lebdi kao simbol truda milijuna radnika širom Svijeta. Staljin je naš današnji
muškaraca, itd. Sam Staljin Lenjin! Staljin je mozak, srce i duša Komunističke partije! Staljin je zastava
pod čijim se okriljem milijuni ljudi bori za bolji život. “
se rijetko pojavljivao u
javnosti, ali njegov lik bio je
prisutan svuda uokolo: portreti, kipovi, biste, knjige, filmovi i izjave okruživali su Homo
Sovieticusa.
 8

Krv i teror: Velike čistke

Staljin je od početka svoje vladavine nemilice brisao političke protivnike, a prvi će
njegovu žestinu na svojoj koži osjetiti kulaci. Kako je Staljin izgrađivao kult ličnosti, tako mu
je sve više smetao svaki pokušaj neslaganja s njegovim idejama, pa će 30-ih godina
teroriziranje biti usmjereno i protiv partijskih članova. Gotovo svi su u nekom trenutku mogli
biti sumnjivi (osim Staljina, naravno). Neki su bili sumnjivi jer su malo skrenuli s partijskog
puta, a drugi jer se Staljinu u tom trenutku tako htjelo. Staljin je samo tražio pogodan trenutak
za provođenje generalnog čišćenja, a tako nešto dogodilo se 1934.g. kada je ubijen Sergej
Kirov, šef Lenjingradskih komunista. Staljin je njegovo ubojstvo iskoristio za odstranjivanje
gotovo svih svojih protivnika, u velikim čistkama koje će trajati do 1939.g. Kada bi čovjek
išao pozorno pratiti istragu o ubojstvu Kirova, ispalo bi da je bilo najmanje pola milijuna
njegovih ubojica. Velike čistke su uključivale namještena suđenja, mučenja, beskrajna
ispitivanja. Često su i sami suci ili šefovi NKVD-a, koji su obavljali veliki dio "prljavog
posla", tj. namještanja suđenja, svjedoka
ili dokaza, završavali na sudu zbog
namještanja suđenja, svjedoka ili
dokaza! Jedan od najodanijih Staljinovih
ljudi u velikim čistkama bio je
Laurentij Berija, strah i trepet
Sovjetskog Saveza, čovjek koji je srcem
i dušom bio uz Staljina. Inkvizicija i
Jakobinska diktatura tijekom Francuske
revolucije bili su mačji kašalj naspram
zločina koje je Staljin počinio. Evo
samo djelomične liste tko je sve stradao: Slika 9: Scena iz Gulaga. Gulag je bio jedno od najstrašnijih
mjesta staljinističkog represivnog aparata, u koji su se slali
 Većina članova Sovjetskog politički protivnici, ali tamo se moglo završiti i na temelju
diplomatskog zbora podrijetla ili zanimanja, a čak su članovi obitelji zatvorenika i
 Većina članova Centralnog sami završavali u logorima, na tzv. preodgoju. S am naziv gulag
dolazi od ruskog naziva za Glavnu upravu za popravno-radne
komiteta Komunističke partije logore i kolonije. Logori iz sistema gulaga nalazili su se širom
 Gotovo svi suci vojnog suda S ovjetskog S aveza, a logoraše su koristili kao radnu snagu koja
u neljudskim uvjetima radila na izgradnji mnogih ključnih
 Gotovo svi oficiri Crvene armije je objekata ruske industrijalizacije. Prave strahote gulaga izvan
uključujući i maršala S S S R-a prikazao je Aleksandar Solženjicin u svojoj knjizi
Tuhačevskog Arhipelag gulag. I naš zemljak Karlo Štajner objavio je svoje
logoraške memoare pod naslovom 7000 dana u Sibiru.
 Dvojica šefova NKVD-a
 Premijeri i glavni ministri svih neruskih Sovjetskih republika
 Čovjek koji je prvi upao u Zimski dvorac u Oktobarskoj revoluciji
 70 godišnji starac koji je posjedovao knjigu koja je sadržavala sliku Trockog
 85 godišnja starica koja se prekrižila nakon sprovoda
 čovjek koji je skinuo Staljinovu sliku sa zida, jer je farbao zid …itd
Svaki prekršaj se mogao iskoristiti za hapšenja: predugo plesanje s japanskim diplomatom;
nedovoljno dugo ili premalo energično pljeskanje nakon Staljinovih govora (nitko se nije
usudio prvi prestati pljeskat); kupovanje namirnica od bivšeg kulaka i sl. Ljudi bi odlazili na
posao i jednostavno se ne bi vratili doma - ili su ubijeni ili ih je pojeo mrak ili su poslani u
gulag. NKVD je zapošljavao milijune ljudi koji su se tajno infiltrirali na sva mjesta gdje
postoji makar jedan čovjek. Gotovo svi intelektualci mogli su očekivati hapšenja i zatvor u
nekom trenutku.
Staljin je jednostavno želio spriječiti bilo kakvu mogućnost budućih konspiracija
protiv njega i time ojačao svoju vlast. Ali činio je to velikim djelom i zbog čisto osobne
paranoje. Kako god bilo, sovjetsko društvo nije prestalo funkcionirati u tim godinama čistki
 9

(makar su čistke bile pravilo sve do 1991.g.), jer umjesto "očišćenih" stizali su novi birokrati,
i tako ispočetka.
Konačan broj stradalih ostala je nepoznanica, ali ono što je javnosti ponudila vlada
Mikhaila Gorbačova govori o najmanje 15 milijuna ljudi (to se ne odnosi samo na ubijene u
čistkama, nego općenito zbog Staljinove politike), dakle ta se
brojka slobodno može množiti s nekim brojem, jer u Sovjetskom
Savezu gotovo da nije postojala osoba kome netko blizak nije
stradao tijekom staljinističkog terora.

NACIZAM U NJEMAČKOJ
Hitler preuzima vlast
Popuštanje zemalja Antante po pitanju ratnih reparacija
omogućilo je donekle gospodarsko i financijsko oporavljanje
Njemačke. Međutim Velika gospodarska kriza (1928-1932) opet
je prepolovila proizvodnju, a 6 milijuna ljudi ostalo je bez posla,
pa Njemačka postaje plodno tlo za uspon radikalnih desničarskih
stranaka, prije svih nacističke. Hitlera i naciste posebno
podržavaju krupni kapitalisti, koji u njima vide oruđe za
sređivanje političke ljevice i boljševizma, a financijsku podršku
Hitleru u velikoj mjeri pruža i anglo–američki bankarski kapital,
posebno Engleska banka. Ovakva podrška najbolje se osjetila na
izborima 1932.g., kada
nacisti (od donedavno Slika 10: Adolf Hitler. Rođen u Austriji i stigao u Beč sa devetnaest godina.
beznačajne stranke) Tu je par godina proživio kao uboga skitnica, spavao u ubožnicama, obavljao
dobivaju 30% glasova. kojekakve poslove i naslikao stotine prosječnih akvarela, a to je bilo sve od
Kako nacisti nisu njegovih pokušaja da postane umjetnik. Prvi svjetski rat bio mu je najdraži
doživljaj i ponovno se osjetio koristan, a za njemački poraz okrivit će Židove i
imali natpolovičnu Marksiste, koji su Njemačkoj zabili nož u leđa. Vrlo brzo će većinu Nijemaca
većinu ušli su u koaliciju uvjeriti u te svoje misli. "Ukoliko je laž veća i češće se ponavlja utoliko se više u
sa desničarskim nju vjeruje i radije se sluša! Moral je samo glupost ili deklaracija!" To su bile
njegove riječi.
nacionalistima, a time su
dobili i podršku oficirskih krugova. Predsjedniku maršalu Hindenburgu nije preostalo ništa
drugo nego da 1933.g. postavi Hitlera za kancelara (makar je samo četiri dana prije izjavio
da nikada tog kaplarčića neće postaviti na mjesto predsjednika vlade). Političari, industrijalci i
generali koji su omogućili dolazak Hitlera na vlast učinili su to u uvjerenju da će ga moći
koristiti za svoje ciljeve. Prvi Hitlerov kancelarski potez bio je raspuštanje Reichstaga
(Parlament) i raspisivanje novih izbora jer se nadao da će pritiscima i zastrašivanjima dobiti
apsolutnu većinu. U predizbornim pritiscima trebala mu je pomoći policija koja je bila pod
kontrolom nacista, jer je ministar unutrašnjih poslova u Hitlerovoj vladi bio nacist, pa su u
policiju ubačeni SA odredi (Sturmabteilungen – udarni odredi) koje je formirao Ernst
Röhm kao stranačku vojsku za borbu protiv komunista, a sada su trebali uvjeriti glasače u
korisnost glasanja za naciste.
Usprkos dobroj kampanji zastrašivanja nacisti su osvojili samo 45% glasova, ali Hitler
je našao načina kako da ostvari natpolovičnu većinu, naime komunisti su dobili veliki broj
glasova pa ih je Hitler optužio za paljevinu zgrade Reichstaga u Berlinu (iako su to napravili
SA odredi) i zabranio njihovo djelovanje, a bez komunista u Reichstagu nacisti su se ipak
domogli većine. Hitler je na silu progurao i novi "Zakon o ovlaštenju", koji vladi daje pravo
na četverogodišnje izdavanje zakona svake vrste bez sudjelovanja Reichstaga. Za kontrolu
političkih protivnika, a to se prije svega odnosi na komuniste osnovana je nova tajna policija –
Gestapo (Geheime Staatspolizei), a pod njenom kontrolom uskoro su počeli nicati
 10

koncentracioni logori za političke protivnike, koji su tijekom II. sv. rata dosegli zastrašujuće
razmjere.
Tijekom 1933.g. sve političke stranke i organizacije zabranjene su osim nacista, pa su
nacisti mirno mogli organizirati nove, izvanredne izbore na kojima su osvojili 90% glasova,
tako je Hitler u samo nekoliko mjeseci postigao rezultate koje Mussolini nije uspio nekoliko
godina. Kako su SA odredi
po svojoj brojnosti i
naoružanosti postali
praktički nova vojska, a
Hitler se nije želio zamjerati
vojnim generalima službene
Njemačke vojske, jer još
nije postao zapovjednik
vojske, naime tu dužnost
ima predsjednik Republike.
Zato je Hitler morao naći
načina da se otrese Ernsta
Röhma i vodstva SA
odreda, ne bi li na taj način
udobrovoljio generale.
Protiv SA odreda
upotrijebio je svoju Slika 11: Parada nacističke discipliniranosti i militariziranosti na danu
pretorijansku gardu, tj. SS Naci partije u Nurnbergu. S va ta snaga, uređenost i masovnost davali su
odrede (Schutzstaffel – čovjeku osjećaj pripadnosti.
elitni nacistički zaštitni odredi) koje je formirao Hitlerov odani prijatelj Heinrich Himmler.
SS-ovci su 1934.g. likvidirali Röhma i vodstvo SA odreda, a taj je događaj poznat pod
nazivom "noć dugih noževa". U ljeto 1934.g. nakon smrti predsjednika Hindenburga, Hitler
je postao i predsjednik, a time i vrhovni zapovjednik vojske, pa je od tada njegova kontrola
vlasti bila potpuna, te i službeno uzima naziv "Führer".

Život u nacističkoj Njemačkoj

Konsolidiranjem na vlasti, Hitler je pretvorio Njemačku u policijsku državu. Ukinute
su sve građanske slobode, kao što su
sloboda govora, tiska ili okupljanja. Svi
oblici udruga pretvoreni su u nacističke
organizacije, npr. udruge liječnika,
arhitekata, inženjera, profesora,
odvjetnika…, čak su stanovnici bili
prisiljeni učlanjivati se u nacistička
udruženja za rekreaciju i slobodno
vrijeme. Nacisti su se pobrinuli i za
kontrolu obiteljskog, i općenito privatnog
života. Uspostavljeni su
podobni oblici ponašanja
Slika 12: Gorljivi mlađi nacisti rado su učestvovali u propagandnim
kampanjama po njemačkim gradovima protiv svih potencijalnih subverzivnih žena, pogotovo majki,
skupina, koje nisu prijateljski nastrojene prema nacizmu i Hitleru. kojima je primarni zadatak
bio kvalitetno ispunjavati
kućanske obveze prema mužu i djeci i producirati što veći broj djece. Posebno su nagrađivane
rasno čiste njemačke obitelji, a veći broj djece donosio je posebne materijalne pogodnosti i
ugled u javnosti. Nacističko vijeće za umjetnost čak je zabranilo slikanje obitelji sa samo
 11

dvoje djece, a poseban program iz 1938.g. ohrabrivao je članove SS-a da oplođuju "rasno
podobne" žene i izvan bračne zajednice.
Nacističke omladinske organizacije, kao što su Hitlerjügend ili Liga njemačkih
djevojaka u svojim su redovima do kraja 30-ih imale veliku većinu njemačkih tinejdžera.
Dečki su se odgajali na vojnim vrijednostima, a svoju odanost nacizmu pokazivali su
špijuniranjem svojih roditelja i profesora. Djevojke su obučavane da postanu vrijedne
kućanice i majke, kao savršen oslonac lojalnom i neustrašivom njemačkom vojniku. Imajući
djecu pod kontrolom, Hitler se mogao narugati svojim malobrojnim protivnicima: "… kada
mi protivnik kaže da nam ne želi pristupiti, ja mirno odgovorim, pa vaše dijete već nam
pripada … ".
Hitler je pridobivao i manipulirao ljudima preko
svojih energičnih i zapaljivih govora, mitinga, parada i
simbola. Organiziran mitinzi puni nacističke simbolike
i vojne koreografije, izazivali su uzbuđenje i osjećaj
pripadnosti kod većine Nijemaca. Njegov sposobni
ministar propagande, Joseph Goebbels osigurao je
širenje nacističke ideologije preko tiska, radija, filma,
knjiga, pamfleta i postera. Promovirajući entuzijazam
prema njihovom vođi i ideologiji, Goebbels i nacisti
napadali su dekadentnu modernu umjetnost i popularnu
kulturu "ludih dvadesetih". Samo oni radovi koji su u
skladu s nacističkom ideologijom mogli su doprijeti do
javnosti. Organizirano je spaljivanje nepoćudnih knjiga,
čak i od nekih najslavnijih autora njemačke povijesti
kao što su Goethe ili Schiller. Ministar kulture otvoreno
je rekao sveučilišnim profesorima: "Od sada vaš posao
nije da odredite što je ispravno, nego je li ili nije u
duhu Nacizma".
Da bi učvrstili
vlast i proveli svoje rasne Slika 13: Pripadnici nacističke organizacije i S S -ovci s arijevskom
djevojkom koja nosi ploču oko vrata kao primjer rasnog obeščašćenja. Na
teorije, nacisti su se ploči je tekst koji kaže: Najveća sam svinja, a upuštam se samo sa Židovima.
okomili na mnoge
skupine stanovnika. Slali su komuniste, socijaliste, prerevne Katolike, Jehovine svjedoke i
Cigane u koncentracijske logore. Djeca iz rasno miješanih brakova, kriminalci, prostitutke,
alkoholičari, duševni bolesnici – bili su kandidati za sterilizaciju, a od 1939.g. za eutanaziju.
Homoseksualci su bili izloženi opasnosti kastracije. Ali, niti jedna skupina nije tako sustavno
trpila represiju kao Židovi. Prema Josephu Goebbelsu, Židovi su "iskvarili našu rasu, ranili
naš moral, uništili naše običaje, slomili našu snagu i bili uzrok naše dosadašnje patnje." Od
dolaska Hitlera i nacista na vlast, 1933.g., Židovima je zabranjeno pohađati ustanove višeg
obrazovanja ili se zapošljavati u javnim službama. Nürnberškim zakonima 1935.g., Židovi
gube sva građanska prava, zabranjena im je bračna ili seksualna veza s ne-Židovima, a uskoro
su bili prisiljeni nositi žutu Davidovu zvijezdu na odjeći, tako da budu lakše prepoznati u
javnosti. Razulareni nacistički antisemitizam svoj prijeratni vrhunac imao je u studenom
1938.g., kada je Goebbels optužio Židove za ubojstvo njemačkog diplomata u Parizu. U noći
9/10. studenog 1938.g. nacisti su demolirali židovske dućane i sinagoge, mnogi Židovi su
ubijeni, a mnogi odvedeni u konc-logore. Ta noć terora nad Židovima ostat će poznata kao
Kristallnacht ili "Kristalna noć" ("Noć razbijenog stakla"). Mnogi Židovi su nakon toga
emigrirali iz Njemačke (naravno, oni koji su si to mogli priuštiti), ali će ih ubrzo snaći još
gora sudbina u zemljama koje su Nijemci osvojili tijekom Drugog svjetskog rata.