Što je fašizam?

Jedna od kompleksnijih političkih ideologija, ujedno i vrlo podložna promjenama,

fašizam se definira kao autoritarna, ultranacionalistička politička ideologija i pokret. U većini
slučajeva ovakav oblik političkog uređenja obilježen je diktatorskim načinom vladanja, a
nerijetko i centraliziranom autokracijom u kojoj državni poglavar u svojim rukama ima
zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Militarizacija, snažna regulacija društva i
gospodarstva, podređivanje individualnih interesa za dobrobit nacije i rase još su neka od
obilježja koja su pridonijela opresivnoj atmosferi koja je vladala u narodima pod ovim
načinom vladavine.

Najpoznatiji primjeri država i vladara koji su vodili fašistički režim su Italija i Benito
Mussolini, predvodnik Nacionalne fašističke stranke ( PNF ), čistog desničarskog karaktera,
te nacistička Njemačka i njihov predvodnik Adolf Hitler. Osim njih, pobornici fašizma bili su i
Francisco Franco u Španjolskoj i Juan Perón u Argentini. Budući da je fašizam nezgrapno
definiran, postoje različita gledišta što se smatra fašističkim obilježjem. Po jednoj definiciji
fašizam odbacuje tvrdnju da je nasilje samo po sebi loše, a sredstva poput imperijalizma,
rata i političkog nasilja, bile to pobune, protesti ili državni udari, vidi kao načine kako postići
nacionalni preporod. Često zagovaraju za totalitarni, jednostranački sustav te za
gospodarstvo u kojemu vlada kontrolira veliki dio gospodarstva neke države. Glavni cilj
države vođene fašističkim režimom jest postizanje samostalnosti, odnosno da sve svoje
gospodarske potrebe može podmiriti vlastitom proizvodnjom, bez potrebe uvoza. Upravo se
nacionalnom autarkijom, gospodarskim osamostaljenjem, želi i odvojiti domaće tržište od
svjetskog, kao i izolirati nacionalno od svjetskog gospodarstva. Načini manifestacije i
pokazivanja ekstremne autoritarnosti i nacionalizma često su bili vidljivi kroz vjerovanje u
rasnu čistoću, a miješali su se i elementi rasizma kao i netrpeljivosti. Židovi koji su živjeli u
nacističkoj Njemačkoj vjeran su primjer. Zbog tih i sličnih ideja, Židovi, ali i ostali koji nisu po
fašističkom režimu bili „ čiste rase „, bili su prisiljeni trpjeti genocide, masakre, masovna
ubojstva, prisilne deportacije i mnoge druge strahote. Kulturni teoretičar i filozof Umberto
Eco u svojem eseju „ Ur-fašizam“ iz 1995. navodi, što on smatra, četrnaest općih svojstava
fašističke ideologije. Tvrdi da ta svojstva nije moguće organizirati na neki način u koherentan
sustav te da je „ dovoljno da je jedan od njih prisutan da bi se oko njega formirao fašizam“1.
Eco potvrđuje da su granice što spada u fašizam nejasne te ga definira kao „ nejasan
totalitarizam, kolaž različitih filozofskih i političkih ideja, pčelinjak proturječja“2. Upravo zbog

1
citat iz eseja „Ur-fašizam“, U. Eco
2
citat iz eseja „Ur.fašizam“, U.Eco
njegove nedosljednosti i širokih, a neprecizno definiranih granica, teško je postaviti samo
jednu točnu definiciju fašizma. Prva navedena tipična karakteristika fašizma prema Ecovu
eseju jest kult tradicije, što se može povezati i s drugom karakteristikom, odnosno
odbacivanje modernog i očuvanje tradicionalnog. Odbijanje modernog manifestira se kao
odbijanje kapitalističkog načina života. Eco spominje i strah od različitosti ( ili uljeza ). Ova
karakteristika često dolazi s rasističkim tendencijama i protivničkim stavom prema
pridošlicama. Osim toga elitizam, ili prezir prema slabijima, te kult junaštva i kult smrti još su
neka od čimbenika koja mogu usijati fašizam u ideologiju pojedinca ili cijele zajednice. U
svijetu umjetnosti, fašizam je jednako prisutan kao i u drugim sektorima. Primjer umjetnika,
koji je bio jednako zbunjujuć i kontradiktoran kao i sam fašizam, jest Salvador Dali. 1934. bio
je suđen za svoju fascinaciju, pa čak i opsjednutost s Hitlerovim fašizmom, a sudila mu je
nadrealistička skupina u kojoj su bili komunisti koji su se oštro i strogo protivili fašizmu i
Hitleru. U svojemu suđenju stao je na stranu akademskog slikarstva, a žalio se na modernu
umjetnost i slikarstvo što nije bilo dobro percipirano u društvu jer taj stav dijelio s Hitlerom,
odnosno on je htio iskorijeniti moderno slikarstvo. Iz pisma Andréa Bretona, na čijem je kraju
on zatražio Dali-ja da napiše pismo u kojemu se u potpunosti odreče fašističkih ideja, Dali
opravdava svoj stav prema modernoj umjetnosti govoreći da je mislio na svu modernu
umjetnost osim nadrealizma i kubizma. Njegovi pokušaji opravdavanja nisu bili uspješni te je
bio optužen za više protu-revolucionarnih dijela koja su slavila Hitlerov fašizam. Borba
fašističkih ideologija bila je prepoznatljiva za vrijeme Španjolskog građanskog rata, kada su
novim Ustavom uvedene nove, moderne ideje. Sloboda govora i okupljanja, odvajanje Crkve
i države, sekularizacija obrazovanja bile su samo neke od ideja koje su uvedene, a za Crkvu,
nacionaliste i fašiste one su bile radikalne. To dovodi do sukoba anarhista i komunista s
jedne strane, koji su bili za promjene, te nacionalista i fašista, predvođeni F. Francom koji je
dobivao pomoć Hitlera i Mussolinija zbog zajedničkih interesa. Picasso svojim djelima,
posebice svojim ratnim muralom „ Guernica “, naglašava da je fašizam opasan i neispravan
te se izravno njemu protivi, govoreći da se protiv njega mora boriti. U suprotnosti, Dali u
svojim umjetničkim djelima ne zauzima nikakav stav, što ga dodatno stavlja pod pritisak u
društvu. S krajem rata, fašistička je vlast nadjačala komuniste i anarhiste te se razvio
falangizam, španjolska fašistička ideologija.

Elementi fašizma se i danas mogu prepoznati u političkim sustavima. Danas se

nazivaju neofašistima ili postfašizam, a definiraju se kao ideologije koje su slične ili svoj
korijen pronalaze u fašizmu 20. stoljeća. Razvile su se i ideologije koje se protive idejama i
vjerovanjima fašizma te se bore protiv njih, a njih nazivamo antifašizam.