Fašizam 

je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma[1][2] koji je nastao u ranom 20. stoljeću u

Europi. Pod utjecajem nacionalnog sindikalizma, prvi fašistički pokreti su se pojavili u Italiji
oko Prvog svjetskog rata, spajajući tipična desna stajališta s elementima lijeve politike u opoziciji
prema komunizmu, socijalizmu, liberalnoj demokraciji i, u nekim slučajevima,
tradicionalnom konzervativizmu.
Talijanski fašizam se često promatra kao arhetip autoritarne dikature, totalitarizma i netolerantnih
političkih ideologija. Svjetski renomirani talijanski književnik i filozof Umberto Eco (r. 1932 - Milano,
u. 2016.), kao umjetnik u čijem je životu neizbrisiv trag ostavio susret s fašizmom u djetinjstvu, ali i
svjedočenje dramatičnom kraju fašizma u Milanu 1943. godine, na primjeru fašizma razvio je
koncept o ur-fašizmu, skupu netolerantnih tendencija oko kojih se u pogodnim uvjetima mogu
"koagulirati" netolerantne autoritarne politike; pri tome nalazeći u boljševičkom komunizmu
("staljinizmu", kako ga naziva Eco) ostvarenu puninu totalitarističke vladavine, ravnu s nacizmom.[3]
Fašizam nije bio samo politički, nego također i kulturalni projekt, gdje su - u velikoj mjeri slijedeći
estetske vizije koje je formirao veliki talijanski pjesnik Gabriele d'Annunzio - proturječni utjecaji
suvremene (u razdoblju između dva svjetska rata) tehnologije, militarizma, borbe za prava radnika i
općenito siromašnih i zapostavljenih slojeva stanovništva povezani s talijanskim nacionalnim
projektom na jedan način koji je pretendirao da totalitarno (odatle termin "totalitarizam") obuhvati
čitavo nacionalnu zajednicu, u kojoj će "država", "vlast" i "društvo" postati neodvojivi, na način koji bi
posve uklonio društvena proturječja - u praksi će se to izvoditi na način da je zabranjeno izražavati
bilo kakvo mišljenje ili htijenje koje proturječni željama vlasti.
Izrazi neofašizam i postfašizam danas se često koriste da se opišu stranke ekstremne desnice s
ideološkim sličnostima i korijenima u fašističkim pokretima 20. stoljeća.
Iako se fašizam uobičajeno stavlja na ekstremnu desnicu tradicionalnog političkog spektra, sami
fašisti i neki komentatori su tvrdili da je takva klasifikacija neadekvatna.[4] [5] Valja opaziti da su
fašističke stranke u pravilu - radničke stranke, da se brinu za prava i interese radništva i promoviraju
socijalne programe za široke slojeve stanovništva.[6]
Fašisti su u svojoj namjeri da ujedine svoju naciju putem totalitarne države koja će provesti masovnu
mobilizaciju nacionalne zajednice,[7][8] redovno koristili jednu avangardnu stranku koja pres osi
revolucionarne promjene i uspostavlja jednostranački sustav s ciljem da preuredi naciju prema
principima fašističke ideologije.[9] Neprijateljski prema liberalnoj demokraciji i prema komunizmu,
fašistički su pokreti djelili zajednička obilježja, uključujući izrazito štovanje države, posveti jednom
snažnom vođi i naglasku na ultranacionalizmu i militarizmu. Fašizam gleda na političko nasilje, rat i
imperijalizam kao sredstva za postizanje nacionalne obnove.
Fašistička ideologija konzistentno zaziva glavnost države. Vođe kao Benito Mussolini u Italiji i Adolf
Hitler u Njemačkoj utjelovljavali su državu i nepobitnu moć. Fašizam je posuđivao teorije i
terminologije iz socijalizma, ali ih je primjenjivao na što je on vidio kao značajniji sukob od klasnog
sukoba - onaj između naroda i rasa. Stoga se fašizam usredotočuje se na okončanje - tj. razrješenje
sukoba između klasa unutar nacije.[10] Zagovara mješovito gospodarstvo, u kojem će se državno i
privatno vlasnistvo nadopunjavati s glavnim ciljem postizanja autarkije, koja bi trebala osigurati
nacionalnu samodostatnost i neovisnost kroz protekcionističku i intervencionističku ekonomsku
politiku. Fašizam podržava što se ponekad naziva Trećim položajem između liberalne demokracije i
komunizma.