UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTETU SARAJEVU

ODSJEK ZA HISTORIJU

BAN MATEJ NINOSLAV KAO KNEZ SPLITA

SEMINARSKI RAD

STUDENT: Emina Pjanić MENTOR: doc.dr. Emir Filipović

Sarajevo, maj 2018.

Sadržaj:

UVOD ..................................................................................................................................................... 3

1. STANJE U BOSNI ZA VRIJEME BANA MATEJA NINOSLAVA ................................................ 4

2. SUKOB TROGIRA I SPLITA ............................................................................................................ 6

3. BAN MATEJ NINOSLAV KAO KNEZ SPLITA ............................................................................. 8

ZAKLJUČAK ....................................................................................................................................... 10

LITERATURA: ..................................................................................................................................... 11

2
 UVOD

Centralna ličnost seminarskog rada je ban Matej Ninoslav i njegovo djelovanje kao
knez Splita, kroz prizmu rata kojeg su vodili Splićani protiv Trogirana u periodu od 1242. do
1244. godine. Tematskom raspodjelom teksta, prvo će biti predstavljeno stanje u Bosni za
vrijeme banovanja Mateja Ninoslava, prateći hronološki najvažnije događaje koji su obilježili
njegovu vladavinu. Drugi tematski dio je fokusiran na uzroke i prve sukobe između Splita i
Trogira. Treći dio obrađuje dovođenje bana Mateja Ninoslava na mjesto kneza grada Splita,
njegovo djelovanje u ratu Splita i Trogira, te konačan rasplet sukoba.

Izvor korišten za proučavanje i obradu sukoba između Trogira i Splita jeste „Historia
Salonitana“ Tome Arhiđakona koji je svjedok samog događaja. Literatura koja je poslužila za
predstavljanje stanja u Bosni za vrijeme bana Mateja Ninoslava, sukob Trogira i Splita, te
dolazak bana Mateja Ninoslava na mjesto kneza Splita je: „Istorija srednjovjekovne bosanske
države“ autora Sime Ćirkovića koja je ponajviše poslužila za informacije o odnosu bana
Mateja Ninoslava i katoličke crkve, „Napretkova povijest hrvatskih zemalja BiH od
najstarijeg vremena do 1463. “ za segment odnosa bana Mateja Ninoslava i Ugarskog
Kraljevstva, „Povijest Splita“ autora Grge Novaka za obradu sukoba Trogira i Splita. Za
objašnjenje motiva dovođenja bana Mateja Ninoslava za kneza Splita poslužila je knjiga Nade
Klaić „ Srednjovjekovna Bosna – položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe 1377.“.
Ostala literatura koja je pomogla da period vladavine bana Mateja Ninoslava bude u cijelosti
prikazan jeste „Poviest Bosne do propasti kraljevstva“ autora Vjekoslava Klaića i „Bosansko
kraljevstvo“ autora Emira Filipovića.

Cilj rada jeste kroz iščitanu literaturu prikazati stanje u Bosni za vrijeme bana Mateja
Ninoslava, njegov odnos sa Ugarskom i sa duhovnim predstavnicima, sukob Trogira i Splita,
te ulogu bana Mateja Ninoslava kao „spasitelja“ u očima Splićana.

3
 1. STANJE U BOSNI ZA VRIJEME BANA MATEJA NINOSLAVA

Ban Matej Ninoslav se prvi put u izvorima javlja 1233. godine kada se obraća papi
Grguru IX protestnim pismom.1 On je u tom momentu bio istovremeno i ugarski vazal, ali i
katolik koji se odriče heretičkih zabluda.2 Događaji koji su doveli do upućivanja protestnog
pisma papi započeli su početkom juna 1232. godine, kada je papa Grgur IX naredio kaločkom
nadbiskupu Ugrinu i zagrebačkom nadbiskupu Stjepanu da provjere informacije o teškim
prijestupima bosanskog biskupa Vladimira. Nakon njihovog pasivnog držanja, papa
30.05.1233. godine je poslao prenestinskog biskupa Jakova Pekorarija da sredi stvari oko
bosanskog biskupa. Jakov na mjesto bosanskog biskupa imenovao je ugarskog dominikanca
Johannesa iz Wildeshausena.3

Imenovanjem Johannesa za bosanskog biskupa došlo je do raskola u bosanskoj crkvi

koja u jednom momentu je imala dva biskupa, jednog „heretičkkog“ i jednog latinskog.4
Jedan od sinova banova rođaka Prijezde nalazio se kao talac u rukama ugarskih
dominikanaca, ali je oslobođen svjedočenjem bana Mateja koji ga je opisao kao odanog crkvi,
te da je to pokazao djelima, a ne riječima. Ban Matej Ninoslav se žalio papi 1233. godine na
bosansko plemstvo jer zadržavaju zemlje protiv banove volje i krše stare običaje. Papa mu je
izašao u susret te poslao hercega Kolomana da obezbjedi poštovanje običaja potvrđenih od
najstarijih vremena.5

Ugarski kralj Andrija II je umro 1235. godine, te je papa posebnim pismom hercega
Kolomana potvrdio u gospodstvu nad Bosnom koje mu je darovao otac. Za to vrijeme u
Bosni došlo je do pobune naroda jer su crkvu vodili stranci, a ban Matej Ninoslav ubrzo je
stao uz njihove želje i zahtjeve da u bosanskoj crkvi budu bosanski svećenici.6 Herceg
Koloman je krenuo u pohod na Bosnu, koja se prema tvrdnjama Vjekoslava Klaića jako dobro

1
Emir Filipović, „ Bosansko kraljevstvo“, Mladinska knjiga, Sarajevo, 2017., 70.
2
SimaĆirković, „Istorija srednjovjekovne bosanske države“, Srpska književna zadruga, Beograd, 1964., 46.
3
Filipović, „Bosansko kraljevstvo“, 70.
4
„Napretkova povijest hrvatskih zemalja BiH od najstarijeg vremena do 1463.“, Napredak, Sarajevo, 1998., 220.
5
Ćirković, „Istorija srednjovjekovne bosanske države“, 46.
6
Filipović, „Bosansko kraljevstvo“ 72.

4
branila.7 Jedini bosanski velikaš vjeran katoličkoj crkvi je bio usorski knez Sibislav sa
majkom Ankom. Njega papa 1236. godine opisuje kao „ljiljanom među trnjem“. Herceg
Koloman je 1237. prodro do Rame i provalio u Zahumlje, a na mjesto bosanskog biskupa je
postavljen izvjesni Pouša, te je bosanska biskupija potčinjena direktno Rimu. Pouša je 1239.
godine dovršio gradnju stolne crkve sv. Petra u mjestu Brdo u župi Vrhbosni pri kojoj je
osnovan i kapitol.8 Papa Inocent IV je 1248. godine uslišio molbe ugarskog kralja Bele IV i
biskupa Pouše da bosanska biskupija konačno bude potčinjena ugarskoj nadbiskupiji. Cijeli
smisao ovog čina je bio da se i cijela Bosna lakše politički potčini Ugarskoj.9

U martu 1249. godine ban Matej Ninoslav je Dubrovčanima izdao povelju u kojoj se
primjećuje da je drugi dio imena Matej Ninoslav prekrižen i zamijenjen imenom Stjepan, te je
to posljednji spomen bana Mateja Ninoslava.10 Vjekoslav Klaić poglavlje o banu Mateju
Ninoslavu završava sa „ ..njega ide slava, da je uz sve nezgode i nevolje umio sačuvati svoju
banovinu, kako ju bješe baštinio od svojih roditelja i praroditelja.“ i na najjedostavniji način
zaključio držanje bana u vremenu kada Bosna postepeno počinje da bude jedan od najvažnijih
faktora u planovima Ugarskog kraljevstva, braneći i održavajući djelomično samostalnost
Bosne.11

7
Vjekoslav Klaić, „Poviest Bosne do propasti kraljevstva“, Dionička tiskara, Zagreb, 1882., 78.
8
„Napretkova povijest hrvatskih zemalja BiH od najstarijeg vremena do 1463.“, 225.
9
Filipović, „Bosansko kraljevstvo“, 78.
10
Isto, 80.
11
Klaić, „Poviest Bosne do propasti kraljevstva“, 79.

5
 2. SUKOB TROGIRA I SPLITA

Toma Arhiđakon svoje izlaganje o sukobu između Trogira i Splita počinje u XLIII
glavi svoje „ Historie Salonitane“. On navodi da su „ Trogirani zbog nekog privilegija koji im
je Bela IV izdao za neke kraljevske zemlje, prisvojili neke patrimonijalne zemlje Splićana,
koje su bile uključene u granice obuhvaćene privilegijom.“12 Naime, u proljeće 1241. godine
Tatari su napali Ugarsku , te je kralj Bela IV utočište prvo potražio u Splitu koji ga je odbio,
da bi na kraju spas našao u Trogiru. Iz zahvalnosti kralj je gradu Trogiru 18. marta 1242.
podjelio povlastice.13 Splitski potestat Bernard je opremio brodove, isplovio iz Splita i zarobio
50 Trogirana, koje je doveo u Split i zatvorio u tamnice.14 Posredovanjem oca Girarda, koji je
bio vrlo poznat i poštovan čovjek, 11. septembra 1242. godine je došlo do sporazuma između
Trogira i Splita. Trogir je priznao da splitskom nadbiskupu pripada selo Ostrog, a zauzvrat su
dobili nazad zarobljene trogirske građane.15

Odlaskom oca Girarda nestala je maska prijateljstva između ova dva grada. Trogirani
nisu željeli Ostrog prepustiti Splitu, pa je kralj Bela IV ugovor proglasio nevažećim. 16 Potestat
Bernard je nakon ovog čina počeo pripremati sprave i ljude za rat protiv Trogirana, te je
ignorisao zahtjeve Trogirana, koji su se brzo predomislili, da ostanu u miru. Splićani su
isplovili sa namjerom da zastraše Trogirane koji su imali jednu veliku trijeru koju im je
ostavio kralj Bela IV, dvije liburnije i jednu veliku zadarsku lađu.17

Kada su vidjeli mnogobrojnu splitsku mornaricu, Trogirani su zaplovili nazad ka

gradu, međutim trijera im je zapela i ostala nepomična. Kada je to vidio, Bernard nije
sačekao ostale lađe nego je sam krenuo u napad. Čitav dan je trajala borba i ishod je bio
neodlučan sve do momenta kada se jedan splitski brod zabio u trogirski. Trogirani su dobili
dobru poziciju, te su napadali Splićane sa uzvisine broda. Situacija se okrenula u korist
Trogirana koji su zarobili šezdeset splitskih boraca.

Ovakav rasplet bitke Toma Arhiđakon je pripisao Božijoj odredbi i navodi da je „

poslao sa neba poslanstvo i oslobodio me, osramotio je one koji su me gonili“, prisjećajući se
kako su ga Splićani smaknuli sa mjesta nadbiskupa i doveli jednog Trogirana, samo kako bi

12
Toma Arhiđakon, „Historia Salonitana“, Izdanja muzeja grada Splita, Split, 1960., 92.
13
Filipović, „Bosansko kraljevstvo“, 79.
14
Toma Arhiđakon, „Historia Salonitana“, 92.
15
Grga Novak, „ Povijest Splita“, Matica Hrvatska, Split, 1957., 119.
16
Isto
17
Isto, 120.

6
Arhiđakon bio isključen iz svakog prava izbora.18 Splićani svjesni da se ne mogu osloniti
samo na svoje snage, pouzdaše se u silu bosanskog bana Ninoslava.19

„Historia Salonitana“ je najvažniji izvor za epizodu u životu bana Mateja Ninoslava

kao kneza Splita, iz razloga što je sam Toma Arhiđakon svjedočio Ninoslavovom kneževanju
u Splitu i odlično je poznavao stanje u samom gradu Splitu kao i crkvene prilike. 20

18
Toma Arhiđakon, „ Historia Salonitana“, 96.
19
Isto, 97
20
Nada Klaić. „Srednjovjekovna Bosna-položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe 1377.“, Eminex,
Zagreb, 1994., 106.

7
 3. BAN MATEJ NINOSLAV KAO KNEZ SPLITA

Razočarani vlastitim snagama, Splićani su povjerenje položili u bosanskog bana

Ninoslava kojem su se obratili za pomoć.21 Troškove su mu isplatili iz gradske blagajne i
postavili su ga za gradskog kneza. Zajedno sa Splićanima, ban Matej Ninoslav je otišao u
trogirsko polje gdje je gotovo dvije sedmice boravio i sasjekli su loze, odrezali stabla,
pustošili usjeve i obrađenu zemlju.22 Banova vojska je opsjedala Klis i Trogir, ali je kliški
knez Butko Julijanov obranio Klis i pomagao Trogiru. Nakon ovog neuspjeha ban se vratio u
Bosnu, a namjesništvo je predao svom rođaku Rikardu iz Kalabrije. Pored bana Mateja
Ninoslava, Split je imao pomoć i od Stjepka Šubića, Nelipčića, Danijela Kristofora i
Krajnika.23 Pored rođaka, ban Matej je ostavio i jednog od svojih sinova sa vrlo dobrom
četom konjanika. 24

Trogirani su se žalili kralju koji se jako razljutio i pozvao svog vojvodu Dionizija
„čovjeka moćna, bana cijele Slavonije i Dalmacije“ da izvrši strogu osvetu nad Splićanima, a
drugu vojsku je poslao da se osveti za drska djela bana Mateja. 25 Dionizije se utaborio u
Solinu, a Splićani su pokušali umiljatim riječima da „smekšaju mu srce“. Dionizije je
zahtjevao taoce i veliku količinu novca, što su Splićani odbili izvršiti.26 Split je napadnut 12.
jula 1244. godine, te se zametnula velika borba u predgrađu grada. 27 Splićani su odbijali
napade sa sulicama i kamenjem sve do momenta kad je trogirski odred našao jedno uzvišenje,
razbio prvi odbrambeni pojas Splićana i došao sve do gradskih zidina. Zapalili su predgrađe i
nastradalo je mnogo splitskih zgrada.28

Do mira je došlo 19. jula 1244. godine te je dogovoreno da knez Splita više nikad ne
smije biti neki stranac, Ostrog je dodjeljen definitivno Trogiru, Split se odrekao svih privatnih
posjeda na trogirskom zemljištu i odrekli su se otoka sv. Stjepan.29 Pored ovih odredbi, Split

21
Filipović, „ Bosansko kraljevstvo“, 79.
22
Toma Arhiđakon, „Historia Salonitana“, 97.
23
Grga Novak, „Povijest Splita“, 120.
24
Toma Arhiđakon, „Historia Salonitana“, 97.
25
Isto
26
Isto, 98.
27
Grga Novak, „Povijest Splita“, 120.
28
Toma Arhiđakon, „Historia Salonitana“, 99.
29
Grga Novak, „Povijest Splita“, 121.

8
je morao ugarskom kralju isplatiti 600 maraka srebra i predati šest plemenitih sinova za
taoce.30

Na drugom frontu, ugarski kralj Bela IV je lično predvodio vojsku protiv bana Mateja
Ninoslava. Iz Glaža u Usori on je provaljivao i pustošio po Bosni, ali nakon predaje Splita
došlo je do mira između ugarskog kralja i bosanskog bana 20. jula 1244. godine. 31 Bela IV je
tri godine kasnije osnovao banovinu Mačvu, koja se prostirala na istok Usori i Solima, u
sjevernoj Srbiji između Drine, Save, Dunava i Morave i obuhvatala prorječje Kolubare.
Zamislio ju je kao teritori za obranu od Srbije i Bosne. Za prvog bana Mačvanske banovine
postavio je Rastislava Mihalovića.32

Nada Klaić smatra da savez Splita i bana Mateja Ninoslava je odgovarao objema
stranama, jer je Splitu trebala jaka ličnost da povede odbranu grada, a ban Matej Ninoslav je
bio politički protivnik kralja Bele IV, te mu je ovo došlo kao šansa da porazi svog političkog
neprijatelja. Ona zaključuje da je kralj Bela IV odlučio kazniti bosanskog bana, jer se ban
usudio „ u njegovoj Dalmaciji primiti kneževsku čast“.33 Po njoj, Toma Arhiđakon smatra da
je ban Matej Ninoslav pravi katolik jer u suprotnom bi jedva dočekao da ukori svoje građane.
Zbog nezavidnog položaja Splita u zadnjim mjesecima rata, Toma ne želi da u svom djelu
kaže ništa o tome kako je završila Belina vojna akcija protiv bana Mateja Ninoslava.34

30
Toma Arhiđakon, „Historia Salonitana“, 99.
31
Vjekoslav Klaić, „Poviest Bosne“, 79.
32
„Napretkova povijest hrvatskih zemalja BiH od najstarijeg vremena do 1463.“, 227.
33
Nada Klaić, „Srednjovjekovna Bosna“, 108.
34
Isto, 110.

9
 ZAKLJUČAK

Ban Matej Ninoslav je vladao Bosnom u periodu od 1232. godine do 1250. godine.
Prvi spomen njega nalazimo u 1233. godini. Njegovu vladavinu je obilježio Ugarski pritisak o
pitanju crkvene reformacije u Bosni i zahtjevanje da se ista prilagodi uređenju koje vlada u
Ugarskoj i susjedstvu. Jedan od najvažnijih trenutaka u bosanskoj historiji jeste izuzimanje
bosanske biskubije iz Dubrovačke nadbiskupije i potčinjavanje Kaločkoj nadbiskupiji. Ban
Matej Ninoslav je čitavo vrijeme vladavine uspio pobiti optužbe da je heretik i stvoriti sliku o
sebi kao dobrom katoliku.

Banov neprijateljski stav prema Ugarskoj je posebno izražen u ratu između Trogira i
Splita, kada se ban Matej 1242. godine odlučuje pomoći i svrstati na stranu Splita, koji ga
stavlja na poziciju svog kneza. Nakon neuspješnog opsjedanja Klisa i Trogira, ban Matej se
vraća u Bosnu, dok je u Splitu kao namjesnika ostavio svog rođaka Rikarda. Kada je grad
Split 19. 07.1244. potpisao mir sa Belom IV, banu Mateju nije prostalo ništa drugo nego da
on postupi isto i poštedi svoju zemlju nekih većih napada pored prethodnih upada kralja Bele
IV iz Usore.

Ban Matej Ninoslav uspješno se nosio sa optužbama za herezu, hrabro branio interese
naroda Bosne i da je diplomatskim putem smjelo riješavao svaki problem najbolje što je
mogao. Neuspješna epizoda kao knez Splita nije mnogo naštetila Bosni, jer je ban
pravovremeno potpisao mir sa kraljem Belom IV čiji plan o vatrenoj osveti banu
MatejuNinoslavu je minimalno ostvaren ponekim upadom u Bosnu.

U nepoznatim okolnostima ban Matej nestaje sa političke scene srednjovjekovne

Bosne 1250. godine, međutim njegova čitava vladavina i učestvovanje u građenju temelja za
napredak Bosne učinila ga je jednim od poznatijih i važnijih ličnosti i kotačića u historiji
srednjovjekovne Bosne.

10
 IZVORI I LITERATURA:
IZVOR:

1. Arhiđakon, Toma: Historia Salonitana, Muzej grada Splita, Split, 1960.

LITERATURA:

2. Ćirković, Sima: Istorija srednjovjekovne bosanske države, Srpska književna

zadruga, Beograd, 1964.

3. Filipović, Emir: Bosansko kraljevstvo, Mladinska knjiga, Sarajevo, 2017.

4. Klaić, Nada: Srednjovjekovna Bosna-položaj bosanskih vladara do Tvrtkove

krunidbe 1377., Eminex, Zagreb, 1994.

5. Klaić, Vjekoslav: Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Dionička tiskara, Zagreb,

1882.

6. Napretkova povijest hrvatskih zemalja BiH od najstarijeg vremena do 1463.,

Napredak, Sarajevo, 1998.

7. Novak, Grga: Povijest Splita, Matica Hrvatska, Split, 1957.

11
12
13