SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ ARHEOLOGIJE

GABRIJEL PRUSINA

POVIJEST BIZANTA
REFERAT

Mentor: doc. dr. sc. Tomislav Fabijanić

Mostar, listopad, 2017.

 SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET

STUDIJ ARHEOLOGIJE

POVIJEST BIZANTA
REFERAT

Bizant na istočnoj obali Jadrana

Mentor: doc. dr. sc. Tomislav Fabijanić Student: Gabrijel Prusina

Matični broj: 5514

Mostar, listopad, 2017.

2
 SADRŽAJ

Uvod ......................................................................................................... 4
1. Osnivanje Istočnog Rimskog Carstva .................................................... 5
2. Carevi do Bazilija II. ............................................................................. 6
2.1. Justinijan I (527.-565.) ............................................................ 6
2.2. Heraklije (610.-641.) ............................................................... 6
2.3. Konstantin V. (741.-775.) ....................................................... 7
2.4. Bazilije II. (976.-1025.) ............................................................ 8
3. Pad Konstantinopola 1204. i Latinsko Carstvo .................................... 9
4. Pad Bizanta ............................................................................................ 10
Zaključak .................................................................................................... 11
Literatura .................................................................................................... 12

3
 UVOD

U ovome radu govorit ću o povijesti Istočnog Rimskog Carstva – Bizanta.

Zadatak je dosta težak, jer je nemoguće sažeti tisućljetnu povijest Carstva na par
stranica, a bez preskakanja i izostavljanja određenih događaja. Zato sam odlučio rad
podijeliti tako da se sastoji samo od pojedinih, najmarkantnijih vladara bizantske
povijesti i najznačajnijih događaja, kao što su osnivanje Latinskog carstva te pad
Bizanta. U radu sam odlučio izostaviti crkvene sporove i raskole zbog ograničenog
broja stranica, te zbog same širine tih tema.

4
 1. ZAČETAK ISTOČNOG RIMSKOG CARSTVA

Sam začetak Istočnog Rimskog Carstva možemo pronaći u Dioklecijanaovoj

podjeli Cartva na četiri dijela 284. n. e. On je Carstvo podijelio radi lakše kontrole i
uspješnije obrane, tako da su od tog trenutka Carstvom vladala dva augusta i dva cezara,
a taj period u povijesti Rimskog carstva se naziva tetrarhija, a vladari tetrarsi. sustav je
zamišljen tako da nakon određenog vremena cezari zauzmu mjesto augusta, a sebi
izaberu po zasluzi novog cezara. U stvarnosti sustav nije tako funkcionirao, te su se
augusti i cezari sukobljavali između sebe. Kao konačni pobjednik iz tih sukoba je izišao
Konstantin koji je ukinuo tetrarhiju i koji je Milanskim ediktom 313. g. n. e. kršćanstvo
proglasio ravnopravnom religijom. Sebi je izgradio novu prijestolnicu, Konstantinopol,
331. g. n.e. kao pandan Rimu, jer mu je on bio prepun poganstva. Taj grad će postati
prijestolnica kasnijeg istočnog dijela Carstva.1
Za vrijeme cara Teodozija (379.-395.) kršćanstvo postaje glavna religija, a
saborom u Carigradu 380. je suzbijen arijanski nauk, skupa sa saborom u Niceji 325. g.
n. e. kojim je predsjedao sam Konstantin. Car Teodozije je pred sam kraj svog života
podijelio Carstvo na dva dijela, istočni je pripao njegovom sinu Arkadiju a zapadni
Honoriju. prvobitna podijela nije išla uz rijeku Drinu, nego je zapadnom dijelu pripala
Srbija, Makedonija, Crna Gora i zapadna Bugarska. Tek se 396. pomicanjem Vizigota
granica ustalila na rijeci Drini.2 Zapadni dio carstva je bio izložen seobi naroda, te ga
tako pale i pljačkaju Vizigoti 410. i Vandali 455. a sama carska vojska se sastojala od
barbara. Odoakar, iz plemena Ostrogota, koji su činili većinu rimske vojske 476.
zbacuje s vlasti Romula Augustula i time se u historiografiji označava kraj Zapadnog
Rimskog Carstva, a Odoakar cara istočnog dijela mudro priznaje kao vladara čitavog
carstva3

1
SAŠA MRDULJAŠ, "Teodozijeva podjela Carstva 395. godine i njezin utjecaj na formiranje
zapadnjačke dimenzije hrvatskog i istočnjačke dimenzije srpskog identiteta", u: Nova prisutnost, Zagreb,
3/2007., str. 417.
2
S. MRDULJAŠ, "Teodozijeva podjela Carstva 395. godine i njezin utjecaj na formiranje
zapadnjačke dimenzije hrvatskog i istočnjačke dimenzije srpskog identiteta", str. 418.
3
PETAR LISIČAR, Grci i Rimljani, Školska knjiga, Zagreb, 1971. str. 506-507.
5
 2. CAREVI DO BAZILIJA II.
2.1. Justinijan I. (527.-565.)

Imao je široke političke ciljeve i raznovrsnost svoga djelovanja. imao je

sposobnost okružiti se pametnim i sposobnim ljudima, kao što su njegovi vojskovođe
Belizar i Narzes, pravnik Tribonijan itd. Vodio je se idejom ponovne uspostave
univerzalnog rimskog carstva, te je sve podredio politici restauracije. Prva točka na
karti njegovih osvajanja bila je vandalska država u sjeverozapadnoj Africi, koju je
njegov vojskovođa Belizar srušio 533. Kasnije je krenuo u Italiju i Dalmaciju, na
ostrogotsko kraljevstvo te je prodro do Rima i kasnije do Ravenne, ali je naišao na
grčevit otpor ostrogota, te je tek uz pomoć drugog vještog generala i diplomata Narzesa,
Belizar u Justinijanovo ime vratio Italiju. Oštrica njihovih osvajanja nakon toga se
okrenula prema vizigotskoj državi u Španjolskoj, čiji su jugoistočni dio i zauzeli 554.
Sredozemno more je ponovo bilo pod kontrolom Bizanta. No zbog osvajanja na
zapadu, na istoku su Perzijanci pravili dar-mar. Justinijan je bio prisiljen sklopiti vječni
mir 532. Problem s kojim je se Justinijan te godine suočio izbio je u Carigradu, a radilo
se o pobuni Nika, stranci zelenih i plavih koji su ujedninjeni na hipodromu uzvikivali
Nika (pobjeda). Pobuna je na nagovor carice Teodore ugušena u krvi. Nakon toga grad
se doslovno digao iz pepela jer je na starom mjestu zablistala nova Haghia Sophia.
Trgovina je počela cvjetati jer su uspjeli prošvercati bubu dudova svilca, te sami počeli
proizvoditi svilu. Najvažnije djelo njegove epohe je Codex Justinianus, izdan 529. a
dopunjen 533. Justinijanovi ratovi i gradnje su financijski iscrpili Carstvo, te su se
prostori koje je osvojio ponovo odmetnuli nakon njegove smrti, a najteži udarac su
dobili u Italiji gdje su ih povijedili Langobardi.4

2.2. Heraklije (610.-641.)

U vrijeme njegova dolaska na vlast Carstvo je bilo u rasulu. Vojni sistem se

zasnivao na plaćenicima, za koje nije bilo novca. Veliku prijetnju su predstavljali Avari
i Slaveni na zapadu, a na istoku Perzijanci, koji su 614. zauzeli i Jeruzalem. U tako
teškoj situaciji, Carstvo se moralo reformirati iznutra, te se tomu pristupilo osnivanjem

4
GRIGORIJE OSTROGORSKI, Povijest Bizanta 324.-1453., Zagreb, 2002., str. 21-29.
6
tema. Teme su područja u Maloj Aziji koja su još u rukama cara, a na njih se
naseljavaju vojnici, koji u zamjenu za nasljednu vojnu službu dobivaju zemlju, a
vrhovnim poglavarom svake teme naziva se strateg, te je ovaj sistem kičma kasnije
stoljetnog bizantskog opstanka. Heraklije je bio prvi car koji je nakon Teodozija I.
osobno vodio vojsku. Očistio je Malu Aziju od neprijatelja i krenuo u protunapad. Tako
je 623. osvojio grad Ganzad, središte Sasanida, te spalio Zaratustrin hram kao osvetu za
Jeruzalem. Konstantinopol je se 626. godine našao opkolje s obje strane, s europskog
dijela su ga napali Avari i Slaveni, a sa maloazijske Perzijanci. Grad je spašen
zahvaljujući bizantskoj floti koja je spalila slavenske brodove, a nakon poraza Avara,
perzijanci su se povukli. U velikoj protuofenzivi Heraklije je povratio Siriju, Egipat,
Mezopotamiju. No, to razdoblje se poklapa s hidžraskim razdobljem kod Arapa, te oni
tada osvajaju sve ono što je Heraklije oteo od Perzijanaca, tako da mu se
njegovoživotno djelo raspalo pred očima.5

2.3. Konstantin V. (741.-775.)

Nakon što je silom potvrdio svoje pravo na prijestolje, i nakon što je kaznio svoje
religijske protivnike odsijecanjem šaka i stopala, Konstantin je mogao početi ratovati.
Zauzeo je sjever Sirije i odatle je monofizitske zarobljenike preselio u daleku Trakiju.
Preseljenjem zarobljenika u Trakiju na granicu s Bugarskom dalo se do znanja da car
gleda Bugare kao nove najveće neprijatelje, pošto je otklonio opasnost na istoku. Prvi
put je porazio Bugare na obali Dunava sa svojom konjicom. Na bugarsko prijestolje
dolazi sposobni Telegrig s kim car ratuje sve do svoje smrti. No zbog borbi s Bugarima
i Arapima izgubio je 751. ravenski egzarhat kojeg su osvojili Langobardi, a Rim je se
sve više okretao novoj sili, mladom franačkom kraljevstvu, te se u dogovoru pape
Stjepana II. i Pipina Malog osniva Crkvena država 754.6

5
G. OSTROGORSKI, Povijest Bizanta 324.-1453., str. 29-37.
6
G. OSTROGORSKI, Povijest Bizanta 324.-1453., str. 58-60.
7
 2.4. Bazilije II. (976.-1025.)

Bazilije II. je ispočetka bio dosta neiskusan, te je skupa s njim vladao i njegov
prastric, eunuh Bazilije. Nakon što je sazrio i osamostalio se, Bazilije II. je smaknuo
svog strica za vrijeme dok je ovaj kovao urotu protiv njega. Najveći vanjski neprijatelj
cara je bio bugarski car Samuilo, koji je stvorio veliko kraljevstvo sa središtem u
Ohridu. Početni neuspjesi Bazilija II. u borbi sa Samuilom bili su popraćeni građanskim
ratom, i ustankom u Konstantinopolu. Car je bio u bezizlaznoj situaciji, te je u pomoć
pozvao kijevskog kneza koji je sa svojom vojskom teško porazio ustanike, a zauzvrat je
dobio carevu sestru za ženu, iako je morao primiti kršćanstvo, te je time proširio sferu
utjecaja na najperspektivniju mladu slavensku državu u nastanku. Konačni udaarc
Bugarima car je zadao 1014. kod rijeke Strume, odakle se Samuilo uspio izvući, ali je
car oslijepio 14.000 vojnika od kojih je svakom stotom ostavljeno jedno oko da može
vratiti ljude kućama. Od tog trenutka Bazilije II. nosi i naziv Bugaroubojica. Nakon
Bazilijeve smrti carstvo se protezalo od Armenije do Jadrana, te od Eufrata do Dunava.
Nakon njegove smrti carstvo je krenulo silaznom putanjom.7

7
G. OSTROGORSKI, Povijest Bizanta 324.-1453., str. 112-120.
8
 3. PAD KONSTANTINOPOLA 1204. I LATINSKO CARSTVO

Cara Izaka II. Angela je s vlasti zbacio i dao oslijepiti brat Aleksije III. Za
njegove se vlasti Srbija i Bugarska okreću papi za priznanje svoje vlasti. Venecija,
trgovačka država, sa ogromnom flotom je htjela istisnuti takmace Pisu i Genovu, i
zagospodariti istočnim Sredozemljem, a to je mogla samo skidajem Bizanta. Ostarjeli
dužd Henrik Dandolo je za tu svrhu namjeravao upotrijebiti križare, koje je Venecija na
svojim brodovima prevozila do Svete zemlje. Prvo je kao dio naplate tražio da osvoje
Zadar 1202. što su i uradili, bez obzira na proteste pape i ekskomunikaciju dužda.
Duždu je za rušenje Bizanta dobrodošao i sin Izaka II. odbjegli Aleksije Angel,
koji je želio zbaciti strica s vlasti i za to tražio pomoć križara i Venecije, a zauzvrat im
je nudio crkvenu uniju i pomoć u daljnjem vođenju križarskog rata. Konstantinopol je
zauzet, Aleksije je došao na vlast, i nije mogao izvršiti dato obećanje, a stanovništvo
carigrada je njega i slijepog oca zbacilo s vlasti i likvidiralo ih. 13.4. 1204. osvojen je
Konstantinopol, spaljen, opljačkan, rarušen, i na njemu je niklo Latinsko carstvo.8
Bitno je naglasiti da je podjela teritorija išla planski, tako je grof Baldun
Flandrijski u Hagiji Sofiji imenovan carem Latinskog carstva, patrijarh je postao
venecijanac Tomo Morosini. Car je na upravu dobio četvrtinu carstva, Venecija dvije
četvrtine a preostala četvrtina je raspodijeljena među vitezovima, kao carski lenski
posjed.9 Na maloazijskom prostoru je u Niceji osnovano Nicejsko carstvo, svojevrsni
nastavak Bizanta, u kojem je uprava bila organizirana na bizantski način, i gdje je bila
smještena i carigradska patrijaršija. Ubrzo Nicejsko carstvo osvaja Solunsko
kraljevstvo, najvažnijeg vazala Latinskog carstva, te mu otima skoro čitav posjed u
Maloj Aziji. Bizantsko carstvo je uspio obnoviti 1282. sposobni car i vrsni diplomat
Mihajlo VIII. Paleolog, zbacivanjem Anžuvinaca sa Sicilije (Sicilijansko večernje) i
dolaskom aragonskog kralja.10

8
IVO GOLDSTEIN – BOŠKO GRGIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Zagreb, 2005. str.
312-313.
9
G. OSTROGORSKI, Povijest Bizanta 324.-1453., str. 158.
10
I. GOLDSTEIN – B. GRGIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 318.
9
 4. PAD BIZANTA

Bizant je iako uspostavljen, ostao tek sjena nekadašnjeg carstva. Bugarska je bila
slaba, Srbija je dobivala sve veću moć, pomorsku prevlast u trgovini su uspostavili
Talijani, koji su imali i razne povlastice, a na istoku se polako, ali sigurno uzdizala mala
pogranična gazija, pod vodstvom Osmana, utemeljitelja osmanske dinastije, koja će u
nepunih 100 godina zavladati čitavom Malom Azijom, a kasnije će se proširiti od
Budima do Jemena, te od Eufrata do Alžira. Snažan udarac Carstvu zadao je i proces
feudalizacije, ali je ostala vojna obveza, a ne novčana, a ta vojna nije bila dovoljna, pa
se carstvo moralo osloniti na plaćenike koji su puno koštali. Carstvo je konstanto
tonulo, s europske strane ga je nagrizao srpski car dušan, a s istoka Orhan. Kasniji su
carevi tražili pomoć od katoličkog zapada, pošto je srpsko carstvo kao jedino
pravoslavno propalo, ali svi zapadnjaci su tražili crkvenu uniju što su carigradski
patrijarsi odbijali. Na osmansko prijestolje se popeo Mehmed II. koji je trebao neko
veliko djelo da se dokaže, a najbolja prilika za to je bila osvajanje Konstantinopola, što
je i učinio 1453. nakon 50-ak dana borbe. Poaljednji car, Konstantin XI. Dragaš je
poinuo na bojnom polju, te je ovime prestalo postojati Bizantsko Carstvo. 11

11
I. GOLDSTEIN – B. GRGIN, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 458-460.
10
 ZAKLJUČAK

Bizantsko Carstvo je taj naziv dobilo u kasnijoj historiografiji. Njegov car je se

nazivao rimskim carem i njegov narod nazivao se romejima. Romul Augustul je nakon
silaska s vlasti svoje carske znakove spremio u Konstantinopol, kao znak da je sada
dovoljan jedan car. Od početka postojanja se suočavalo s ratom na dvije strane i dva
kontinenta, te između dva sjedišta kršćanstva, Rima i Konstantinopola. Utjecaj Bizanta
na Zapad je bio važan u tome što su mu izravno i neizravno prenijeli rimsko pravo,
grčki jezik i pjesništvo, filozofiju što su tekovine koje su imale nemjerljiv značaj na
kasnije razvijanje država na zapadu.

11
 LITERATURA

GOLDSTEIN, IVO – GRGIN, BOŠKO, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Zagreb,

2005
MRDULJAŠ, SAŠA, "Teodozijeva podjela Carstva 395. godine i njezin utjecaj na
formiranje zapadnjačke dimenzije hrvatskog i istočnjačke dimenzije srpskog
identiteta", u: Nova prisutnost, Zagreb, 3/2007., str. 417-433.
OSTROGORSKI, GRIGORIJE, Povijest Bizanta 324.-1453., Zagreb, 2002.

12