HPP PITANJA

PRAGMATIČKA SANKCIJA

Dvadesetogodišnji Vašvarski mir po njegovu isteku nije produžen, a obnova neprijateljstava rezultirala
je velikim uspjesima austrijske vojske. Trupe Leopolda I. do 1687. su oslobodile Budim i time
oduševile plemstvo. Vladar je iskoristio to raspoloženje te predložio zakon o pravu nasljedstva ugarske
krune u dinastiji Hamburg, koji je prihvaćen 1687.g. Austrijske vlasti su se tijekom 16. i 17.st
obvezale da će birati vladare iz kuće Habsburg i po muškoj i ženskoj liniji, zbog čega je vladanje
Hasburgovaca dobilo oblike neograničene vlasti. Nakon smrti Leopolda I. 1705.godine nasljeđuje ga
sin Josip I. koji iznenada umire bez nasljednika. Nakon njega na vlast dolazi car Karlo VI.(Karlo III.)
koji je bio uključen u ratu za nasljeđe španjolskog prijestolja, te je bio jedini muški potomak u obitelji
Habsburg. Hrvarsko-slavonski sabor je prvi koji je donio 11.3.1712. Pragmatičku sankciju,
obrazloživši taj potez kao način da se izbjegne rat. Ključni dio sadržaja Pragmatičke sankcije je
priznanje nasljeđa po ženskoj lozi kuće Habsburg u slučaju nepostojanja muških nasljednika, i to uz
uvijet da buduća vladarica/vladar stoluje u Austriji. Donošenjem Pragmatičke sankcije, čiji je sadržaj
bio suprotan stavu ugarskih staleža, te navedenim obrazloženjem Sabor je faktično potvrdio hrvatsku
političku samostalnost. Vladar je hrvatskom staležu zajamčio „sva njihova prava, privilegije i
slobode“. Pragmatička sankcija nije stekla pravu snagu, već ima značaj važnog političkog akta kojim
je iskazana hrvatska samostalnost. Ugarsko-hrvatski sabor je odbio prihvatit Pragmatičnu sankciju i
donio zaključak o potvrdi prava ugarskih staleža na izbor novog vladara. 1713 Karlo donosi dvostruku
Pragmatičku sankciju kao kućni zakon o redu nasljedstva u kući Habsburg. Ta je pragmatična sankcija
utvrdila da u slučaju nepostojanja muških nasljednika vrijedi pravo ženskog nasljeđa te zabranila da
pojedini dijelovi Monarhije biraju svog vladara iz reda nasljednika te kuće. Ugarsko-hrvatski sabor
1722.g prihvaća Pragmatičku sankciju. Te je priznao i nerazrješivu vezu s austrijskim nasljednim
zemljama, a kralj ima pravo ugarskih i hrvatskih staleža na izbor novog vladara. Nakon smrti Karla
III. 1740.g na prijestolje dolazi Marija Terezija.

4. REFORME MARIJE TEREZIJE I JOSIPA II.: OPĆA OBILJEŽJA REFORMI

Marija Terezija je svoje pravo na preuzimanje vlasti stekla temeljem prava po ženskoj liniji. Uspješna
obrana prijestolja ojačala je njezin položaj na vanjskom i unutarnjem planu. Sedmogodišnji rad(1756.-
1763.) koji je urodio porazom od Pruske, potaknuo je Bečki dvor na traženje puta kojim će vratiti
premoć i ugled među državama Svetog Rimskog Carstva kao i pred drugim državama. Ozbiljne
reforme institucija u Ugarskoj neće biti provedene jer je tamo bečki dvor svoj utjecaj realizirao preko
Ugarskog namjesničkog vijeća osnovanog 1723. U Banskoj Hrvatskoj kralj je svoj utjecaj mogao
realizirati preko bana koji je bio kraljev službenik, ali je i bio izvršni dužnosnik Sabora. Izgradnja
snažne i učinkovite države preko jačanja njezine vojne i financijske osnove potaknula je cijeli niz
širokih komplementarnih upravnih i drštvenih reformi. Reforme Marije Terezije nisu dovele u pitanje
staleški poredak ali se kroz aktivnu ulogu države, širenje njezine nadležnosti pojavljuje
intervencionistička država. Povlačenje svih reformi 1790. kazat će da su te mjere više bile rezultat
voluntarizma nego što su korespondirale tendencijama svog vremena. Promjene koje su uveli Josip II.
i Marija Terezija označavaju se kao predmodernizacijske.

ŽUPANIJE

U trenutku dolaska Marije Terezije na prijestolje vlast bana i Sabora protezala se na 3 hrvatske
županije (Zagrebačku, Križevačku, i Varaždinsku). Marija Terezija uredila je 3 županije (Virovitička,

1
Požeška, i Srijemska) prema uharskom modelu i stavila pod vlast bana i Sabora. U pogledu
prikupljanja poreza 3 županije su stavljene pod nadležnost Ugarskog namjesničkog vijeća te je u njima
uveden mađarski porezni sustav. Marija Terezija je najprije slavonske županije organizirala na osnovi
„ugarskog modela“ koji će dekretom 1759. protegnuti i na 3 hrvatske županije. Tri hrvatske županije
su bile organizirane na tradicionalni način. To znači da su u Varaždinskoj županiji nasljedni veliki
župani iz obitelji Erdody zajedno sa županijskom skupštinom postavljali službenike. Prema novom
„ugarskom“ modelu, uprava te županije sastojala se od velikog župana te županijske skupštine.
Županijska skupština bila je središnji organ županijske samouprave sa širokom nadležnošću koja je
obuhvaćala poslove vojne, upravne i financijske prirode te pravosudna pitanja. Male županijske
skupštine rješavale su tekuće i hitne poslove uz naknadnu potvrdu velike skupštine. Kralj je sa
županijama komunicirao preko Ugarskog namjesničkog vijeća ili Hrvatskog kraljevskog vijeća, čime
je onemogućen utjecaj Hrvatsko- slavonskog sabora na županije. Županijsku je autonomiju snažno
ojačao institut kontrole zakonitosti kraljevih uredbi i s njim vezano pravo remonstracije(adrese)
županije. Ako uredba ne bi bila izmijenjena, županija bi zbog prigovora nezakonitosti odgodila
njezinu provedbu na neodređeno vrijeme, a ponekad bi ubirala porez u korist kralja (ius inertiae ili
pasivitet).
Po zakonu iz 1545. županijski suci nisu bili obavezni izvršavati nezakonite kraljeve naloge.

URBARI

Urbari su pravni akti kojima su utvrđene obveze kmetova prema vlastelinu. U pravilu su ih donosili
sami vlastelini za podrčje svog vlastelinstva. Promjenjeni gospodarski i društveni odnosi doveli su do
pojačanih potreba vlastelina za novcem, a time i za povećanom proizvodnjom proizvoda na
vlastelinstvu. To je dovelo do pojačane eksploatacije kmetova i njihove reakcije u vidu buna. Najveća
je bila u Zagorju i Podravini 1755., a krvavo je ugašena oružanom intervencijom. Kraljica je zbog
bune provela istraživanje te donijela Slavonski a nakon dugo vremena i Hrvatski urbar. Tim je
propisima kraljica na općenit način uredila urbanijalne odnose u Slavoniji i Hrvatskoj. Glavno je
obilježje obaju urbara bila njihova dispozitivna narav temeljem koje su oni utvrdili najveća
opterećenja seljaka. Kraljica je 1755. za Hrvatsku odmah na snagu uvela Privremeni urbar koji je
dostavila Hrvatsko-slovenskom saboru tražeći da se na temelju njega izradi konačni urbar. Otpor
staleža novom uređenju potaknuo je kraljicu da poduzme nove korake u preuređenju uprave u Banskoj
Hrvatskoj. Posebna vrijednost donošenja urbara je u tome što su državnim propisima uređeni odnosi
koji su bili prirodnopravne naravi.

UPRAVNO I PRAVNO OBRAZOVANJE

Uvođenje moderne uprave u Bansku Hrvatsku tražilo je i obrazovno upravno osoblje koje bi moglo
odgovoriti zahtjevima racionalne tehnike upravljanja. U tu svrhu Marija Terezija darovitim mladićima
iz Banske Hrvatske dodjeljuje pojedinačne stipendije za studij upravno-političkih znanosti. Dekretom
1769. je Marija Terezija osnovala Političko-kameralnu školu sa sjedištem u Varaždinu. Djelovanju
Političko-kameralne škole pridavalo je veliko značenje te je ban bio zadužen da osigura i prati njezin
rad, prisustvuje svakom ispitu i kraljici podnosi izvješća. Studenti su bili plemićkog i građanskog
porijekla. Stanje na planu upravnog i pravnog obrazovanja unaprijeđeno je 1776. osnivanjem
Kraljevske akademije znanosti s tri dvogodišnja fakulteta (Filozofskim, Pravnim i Teološkim). Ta je
institucija bila osnovana u sklopu šire reforme u kojoj je u cijeloj Kraljevini Ugarskoj osnovano jedno
sveučilište u Budimu i 5 akademija. Studij prava i teologije mogao se tek upisati nakon završetka
Filozofskog fakulteta. 1874.g. Pravoslavna akademija je bila jedina visokoškolska institucija u
Banskoj Hrvatskoj.

2
REFORME JOSIPA II.

Mariju Terziju na mjesto kralja nasljedio je sin Josip II. Njegovo je vladanje obilježeno reformama
koje je provodio posve u apsolutističkom duhu nasuprot protivljenju staleža. Reformska djelatnost
Josipa II. zasnivala se na prosvjetiteljskoj ideji o općoj dobrobiti kao svrsi države na čije je ostvarenje
pozvan vladar bez obzira na protivljenje staleža. Vladarevo nezadovoljstvo bilo je vezano uz staleški
ustroj i poseban položaj Katoličke crkve čija su posebna prava ometala njegove namjere. Zbog toga se
Josip II., iako i sam gorljiv katolik, posebno oštro oborio na Katoličku crkvu. Katolička crkva je
zadržala položaj privilegirane državne crkve, ali su i ostale vjere i njihovi pripadnici dobili pravo
slobodnog ispovijedanja vjere. Josip II. je uredbom iz 1784. Nametnuo njemački jezik kao službeni
jezik u cijeloj Monarhiji. Potom je 1785. podijelio Ugarsku i Hrvatsku na 10 okruga neovisno o
prijašnjim županijskim granicama između dviju zemalja. Patentom o ukidanju kmestva iz 1785. Josip
je kmetovima podario niz sloboda. 1789.g. Josip II. je zatražio nove poreze što je izazvalo
nezadovoljstvo. Josipa II. je nasljedio njegov brat Leopold II. koji je odmah sazvao sabor i objavio da
će poštovati ustavnost.

5. ODLUKE UGARSKO-HRVATSKOG SABORA 1791.

ČLANCI LVIII. I LIX. UGARSKO HRVATSKOG SABORA IZ 1791.

Zagrebačka skupština sastala se 1790. te prihvatila prijedlog da se zbog obrane od budućih pokušaja
hasburških uzurpacija prava hrvatskih staleža oni „nerazrješivom vezom“ sjedine s Ugarskom i u
skladu s time uputile su odgovarajući prijedlog Saboru. Sukladno tom prijedlogu donesen je zaključak
i dane su upute nuncijama da se Ugarsko-hrvatskom saboru predloži da se za Ugarsku, Hrvatsku i
Slavoniju osnuje zajednička vlada. Takav zaključak je značio prihvaćanje protuustavne odluke Marije
Terezije iz 1779. kojom je ona prenijela odlučivanje o pojedinim hrvatskim poslovima iz nadležnosti
hrvatskih institucija na Ugarsko namjesničko vijeće. Ugarsko-hrvatski sabor je prijedloge načelno
prihvatio i donio dva zakonska članka koja je kralj sankcionirao kao Zakonski članak LVIII:1719. o
prenošenju nadležnosti o odlučivanju o ratnom potezu na Uharsko-hrvatski sabor i Zakonski članak
LIX:1791. o prenošenju upravnih nadležnosti Hrvatsko-slavonskog savora na Ugarsko namjesničko
vijeće. Unatoč preostatku saborskih nadležnosti, hrvatski su staleži zakonskim člancima LVIII. i LIX.
iz 1791. donesenim na njihovu inicijativu izvršili dalekosnažnu promjenu položaja Banske Hrvatske.
Na Saboru 1790. tek nakon prosvjeda hrvatskih delegata otklonjen je zaključak o uvođenju mađarskog
jezika u Bansku Hrvatsku.

DRŽAVNOPRAVNE I POLITIČKE POSLJEDICE ODLUKA IZ 1791.

Ugarsko namjsničko vijeće je izdavalo neposredne naredbe hrvatskim županijama i praktički preuzelo
rukovođenje svim poslovima hrvatske uprave, dok je Ugarsko-hrvatski sabor preuzeo odlučivanje o
ratnom porezu, to jest o javnim financijama. Gubljenjem upravnih nadležnosti opalo je značenje
Hrvatsko-slavonskog sabora. Pojedini hrvatski pravni povjesničari naglašavali su da je prenošenje
hrvatskih nadležnosti bilo dobrovoljno, te da je zbog toga hrvatska državnost bila ograničena, ali ne i
ukinuta. U pokušaju pretvaranja Ugarske u mađarsku nacionalnu državu prijenos hrvatskih nadležnosti
na ugarska tijela u nastavku će rezultirati političkom marginalizacijom Banske Hrvatske i stalnim
visokomađarskim zahtjevima za umanjnjem preostalih hrvatskih autonomnih prava.

II. POGLAVLJE DRUŠTVENA STRUKTURA, TIPOVI I INSTITUCIJE SREDIŠNJE VLASTI:

FORME SREDNJOVJEKOVNE DRŽAVE
PARTIMONIJALNA DRŽAVA

3
Za prikupljanje poreza bili su zaduženi possesores, to jest pojedinci koji su predstavljali puk i prema
vladaru imali obvezu osobne vjernosti. Taj su sustav potom preuzeli i hrvatski vladari koje vrela od
Trpimira, jednako kao i franačkog vladara, nazivaju dominus, to jest gospodar. Vladar je pojedina
zemljišta ustupao kao vrhovni vlasnik sve zemlje u državi, i to pojedinim svoj dužnosnicima i
njihovim obiteljima kao nagradu za zasluge i za obavljanje vojnih i ostalih službi u budućnosti.
Zajedno sa zemljom vladar je ustupao i pravo vršenja određenih funkcija državne vlasti nad osobama
na tom zemljištu. Tako su nastala vlastelinstva. Sloj vladanih činile su dvije osnovne podskupine
siromaštva: Jedna je bila slobodno stanovništvo koje nije bilo podložno nekom drugom, ali nije bio ni
dionik vršenja državne vlasti(slobodni seljaci), drugu podskupinu čine osobe podložne vlasti
gospodara. To su bile sluge koje je vladar morao tjelesno kažnjavati.

LENSKA DRŽAVA

Iz patrimonijalne se države razvlašćivanjem kralja i istodobnim jačanjem vlastelinstva razvila lenska

država. Kralj je prenosio pojedine ovlasti na vlasteline kao što su: pravo na vršenje sudbenosti, pravo
izgradnje utvrda, te pravo ubiranja prihoda... Taj novi odnos snaga odrazio se na cijelu društvenu
strukturu u kojoj se iz prethodne dihotomne strukture partimodijalne države razvilo 5 glavnih
društvenih skupina u razdoblju od 13. do 15.st. U prvoj skupini bili su crkveni i svjetovni vlastelini
čija je moć izrazito osnažena na račun moći kralja koji je također spadao među njih kao prvi među
jednakima. Iz te će se skupine razviti velikaši. Drugu su skupinu činili servientes regis (kraljevi sluge),
zapravo vlastelini s manjim posjedom koje je kralj podvrgnuo svojoj vlasti. Treću skupinu čine
slobodnjaci, obrtici, trgovci, koji nisu bili pod vlašću vlastelina. U četvrtoj je bilo slobodno
stanovništvo, ta se skupina s vremenom raslojila te je dio ušao u plemstvo a dio su postali kmetovi. U
petoj skupini su bile neslobodne sluge. Jačao je položaj gradova na obali, a vladar stvara nove gradove
i potiče stvaranje nižeg plemstva kao novog privilegiranog sloja.

STALEŠKA DRŽAVA: Staleži i redovi Kraljestva

U Lenskoj državi razvilo se staleško društvo sa staležima čiji je položaj pravno određen, u najvećoj
mjeri bio povezan s pravnim sudjelovanjem u političkoj vlasti. Obilježja takvog staleškog tipa države
u Hrvatskoj i Sloveniji naručito su vidljiva u promjeni Slavonskog te Hrvatsko-slavonskog sabora.
Politički narod na čelu s plemstvom donosi odluke o javnim poslovima na propisima i običajima na
uređen način, a vladar ne može donijeti opće i druge najznačajnije odluke bez pristanka sabora. Onaj
dio stanovništva i korupcije koje su u Hrvatskoj i Slavoniji imale pravo sudjelovanja na staleškim
izborima nakon izbora nazvani su „staleži i redovi Kraljevstva“. Prelati su bili visoki dužnosnici i u
hijerarhiji Katoličke crkve, i to biskupi, opati, prepoziti na čelu kaptola. Drugi stalež su činili velikaši
u koje je spadalo državno plemstvo odnosno visoki državni dužnosnici, i to ban, veliki župani, grofovi
i baruni... Treći je stalež činilo plemstvo koje se razvilo iz prijašnjih servientes regis pojačanih nekim
drugim skupinama. To su bili sitni vlastelini s manjim posjedom i oslobođeni od davanja kralju.
Pravno gledano plemstvo je činilo jedinstvenu skupinu te su načelno svi pripadnici prvih triju staleža
uživali pravo na osobnu slobodu, izuzeće od oporezivanja.. Slobodnjaci su bili oni koji nisu spadali
među 4 staleža, a nisu bili ni podređeni vlastelinu.

4
INSTITUCIJE DRŽAVNE VLASTI:
VLADAR I NJEGOVE SLUŽBE

Obilježja funkcije vladara ranosrednjovjekovne hrvatske države i Hrvatskog kraljestva mjenjao se

zajedno s oblikom i prirodom navedenih državnih oblika. Hrvatski vladari od 9.st do 11.st bili su u
vazalnom odnosu prema franačkom ili bizantskom vladaru ili pak prema papi te su se obvezali na
plaćanje godišnjeg tributa... Vladar se prvo nazivao dux, ali se već od 9.st ponekad naziva i rex.
Krunidba se prakticira od polovine 10.st od kada se vladar redovito zove rex što znači kralj.
Zvonimirova krunidba ukazuje na to da je vladar prilikom ustoličenja polagao prisegu i izdavao
zavjernicu u koju su bila uključena i ograničenja njegove vlasti. U partimonijalnom, od prvih hrvatskih
vladara pa do posljednjeg partimonijalnog vladara Bele III. vladar je bio izvor vlasti a država njegova
baština. Najvažnije je odlukeu pravilu donosio vladar uz savjet dvorskog vijeća čiji je sasatv sam
određivao i sazivao po potrebi. Već u doba samostalnog Hrvatskog Kraljevstva vladari postavljaju
suvladare s titulom dux kao svoje potencijalne nasljednike. Kasnije se javlja tepčija (dvorski župan)
koji je obavljao sudsku funkciju umjesto kralja. U razdoblju lenske države od 13.st do 16.st
Arpadovići i njihovi nasljednici dijelili su vlast s vlastelinima. Institucije mlađeg kralja i hercega su
nestale jer su one proizlazile iz neograničenog partimonijalnog položaja vladara. Kraljev aparat u
lenskom razdoblju činili su palatin, ban, dvorski suda, personal, tavernik, rizničar i kancelar.
Najvažniji je bio palatin koji je od 1493. vršio sudbenu nadležnost samo za područje Ugarske..
Dvorski sudac i personal imali su sudbenu nadležnost. Tavernik je pak najprije bio nadzornik kraljeve
riznice i upravitelj kraljevskih prihoda i rashoda, te rješavao prizive protiv presuda gradskih sudova.
Samo zakonito okrunjeni kralj mogao je sankcionirati i ukidati zakone i podjeljivati privilegije.
Sadržaj zavjernice ovisio je o snazi staleža u to doba, ali je nakon Pragmatičke sankcije postao
standardiziran. Najvažnije točke zavjernica bile su obvezivanje kralja da će poštovati postojaće i
buduće zakone koje će donijeti zajedno sa Saborom i poštovati Zlatnu bulu..

BAN

Ban je vio najviši dužnosnik, osim kralja, na području Hrvatskog Kraljestva, Slavonije pa i Dalmacije
sve do 20.st. Funkciju bana preuzeli su i Arpadovići koji su u pravilu jednog ili dva bana, a tek
iznimno tri bana. Banov je položaj bio sličan onome koji je imao palatin u Ugarskoj. Ban je bio
shvaćen kao poglavar „pridužene zemlje“ a ne kao dio ugarske redovite hijararhije. Šubići su vladali
Dalmacijom i Hrvatskom praktički kao samostalni vladari te su se i sukobljavali sa kraljem i počeli
pretvarati bansku čast u nasljednu. Ban je bio kraljev službenik koji je provodio kraljeve naloge i bio
odgovoran kralju. Bio je i izvršni organ Sabora te provodio saborske zaključke, a imao je i vlastiti
djelokrug. Uvođenje u funkciju bana sve do 1869. obavljalo se ceremonijom ustoličenja pred
Hrvatsko-slavonskim saborom postupkom u kojem je ban polagao prisegu kralju. Uz bana je postojao
i podban kojega je ban birao odmah po ustoličenju a njegova je funkcija trajala koliko i banova.
Redovite banove nadležnosti bile su izvršenje saborskih zaključaka u svojstvu izvršnog organa Sabora,
pravo da samostalno sudi. Nadležnost bana u području javnih financija obuhvaćala je ubiranje
kraljevskih poreza, od kojih je najvažniji marturina (zemljišni porez koji se od 16.st plaćao kralju kao
vlasniku zemlje), kraljevske daće... Opću mobilizaciju proglašavao je Sabor, ali je tim jedinicama
zapovijedao ban temeljem svojeg izvornog prava.
SLAVONSKI I HRVATSKO-SLAVONSKI STALEŠKI SABOR

U 13.st javljaju se sabori kao mjesta na kojima je plemstvo u suradnji s banom i vladarom rješavalo
zakonodavna, sudska i upravna pitanja od državnog značaja. Prvi sabor slavonskog plemstva i
jobagiona kraljevskih utvrda „cijele Slavonije“ zabilježen je 1273. u Zagrebu, a vrela navode da ga je

5
sazvao i da mu je predsjedao ban Matija koji je i potvrdio njegove zaključke. Plemići i jobagioni
popisali su i dali banu na potvrdu „prava Kraljevstva i banovine“ u 33 točke s molbom da ih se on i
suci pridržavaju u suđenjima. Kralj Žigmund Luksemburški bio je prisutan na „krvavom križevačkom
saboru“ 1397. na kojem su poubijani njegovi protivnici. Od polovine 15.st na saborima se okuplja niže
plemstvo, prelati, i velikaši te predstavnici kraljevskih gradova pa se ti sabori zapravo pretvaraju u
prredstavništvo zemlje čije zaključke sankcionira kralj. Hrvatsko-slavonski sabor bira četvoricu
nuncija, to jest izaslanika za Ugarsko-hrvatski sabor. Ban je Sabor sazivao banskim pozivnicima koje
je prelatima i velikašima slao osobno dok je niže plemstvo pozivano putem općeg poziva koji je
upućivan županijama.. Svaki je član Sabora imao načelno jednak pravni položaj u radu Sabora i pri
glasovanju ali su vrilisti imali veći prestiž. Sabor je cijelo vrijeme svojeg postojanja do 1918. bio
jednodomno tijelo, a tek su u dva navrata(1621. i 1709.) prelati i velikaši te plemstvo i gradovi
zasjedali odvojeno. Zaključci koje je donosio Sabor bili su opći propisi koji je morao sankcionirati
vladar te pojedinačne pravne norme. Svi su zaključci imali formalni status zakona i svi su inartikulirali
to jest uvrštavali u jedinstvenu ispravu i dobivali broj prema redu donošenja.

UGARSKO-HRVATSKI SABOR

Sabor je u polovini 13.st podijeljen na Gornj dom(Dom velikaša), i Donji dom (Dom zastupnika). I u
Domu zastupnika se biralo po četvoricu a od 18.st po dvojicu zastupnika. Od 1442. na Saboru
sudjeluju i nunciji(poslanici) Slavnoskog sabora. Sudjelovanje slavonskog plemstva odnosno slanje
nuncija na Ugarski sabor bilo je motivirano mogućnošću da plemstvo iznese svoje pritužbe i zatraži
njihovo rješavanje. Četvorica delegata nastupala su zajednički preko protonotora koji je u njihovo ime
iznosio pritužbe i traženja. Prijedlozi zakona kojima bi se nunciji suprostavili nebi stupili na snagu u
Hrvatskoj i Slavoniji. U hrvatskoj histografiji se Ugarsko-hrvatski sabor nazivao Zajednički sabor.
Zasjedanja Sabora trebala su se odžati svake godine, a najmanje jednom u 3g. U razdoblju od 30 dana
prije zasjedanja Sabora bila su zabranjena sudska ročišta, kako kralj nebi spriječio sudjelovanje
pojedinih osoba. Nakon što kralj iznese svoje prijedloge oni bi bili raspravljani u Domu zastupnika a
potom i u Domu velikaša. Ako bi prijedlog bio prihvaćen u oba doma bio bi pročitan još jednom na
sjednici a zatim otpremljen na vladarevu sankciju. Nakon odlučivanja o kraljevim prijedlozima Sabor
je raspravljao o pritužbama i zahtjevima staleža. Institut gravamina bio je snažno sredstvo pritiska
vladara kojim su se u 15.st i 17.st staleži koristili tako da su odbijali nastaviti zasjedanje u slučaju
izostanka vladareve reakcije. Nitko nije mogao donijeti zaključak koji se odnosio na Hrvatsku i
Slavoniju bet pristanka hrvatsko-slavenskog izaslanstva.

SREDNJOVJEKOVNA PRAVNA VRELA NA HRVATSKOM PODRUČJU

U središtu su interesa u istraživanju i izlaganju pravne povijesti pravna vrela koja donose neposredne
obavijesti o pravnim institutima. Zakon je propis koji u srednjem vijeku donosi najviša vlast u državi,
tj. vladar, samostalno ili u suradnji sa Saborom. Zakoni su se u srednjem vijeku relativno rijetko
donosili jer je bila riječ o društvu u kojem je državna vlast svoju nadležnost ograničavala na područja
od svog interesa. Uredbe su bili propisi koje donosi tijelo izvršne vlasti, u pravilu vladar ili službenici
vladara temeljem vladareve ovlasti, kojima se na opći i trajni način uređuje ustroj vlasti. Statuti su
zbirke propisa koje donosi neko tijelo autonomne vlasti u sklopu svog djelokruga i za teritorij svoje
nadležnosti odnosno za svoje pripadnike. U statute u smislu kako smo ih odredili ubrajamo statute
gradova, ali i odgovarajuće propise. Urbari su zbirke pravnih pravila kojima su bili određeni odnosi
između vlastelina i kmetova. Najpoznatiji akt je Modruški urbar koji je 1486. dao sastaviti knez
Bernardin Frankopan. Običajno pravo nastaje načelno dugotrajnim održavanjem određenog načina
ponašanja koje zbog širokog stupnja prihvaćenosti dobiva snagu obveznosti te postaje obvezno i za

6
buduća ponašanja.. Zbirke običajnog prava gotovo nikad nisu potpune i u njima su sakupljane norme
važne za svrhu i interese koji su potaknuli sastavljača takvih zbirki na sakupljanje. Isprave su vrlo
raznorodni pisani izvori o, u pravilu, pojedinačnim pravnim poslovima, koji govore o primjeni prava i
održavaju pravni život.

TRIPARTIT

Tripartiti je bio glavno pravno vrelo u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji koje je ponajprije uređivalo
odnose privatnopravne naravi, ali je i u maloj mjeri sadržavalo i neke odredbe javnopravne i
kaznenopravne prirode. Verboncyz je Tripartit na svoj trošak tiskao u Beču 1517. i poslao ga
županijama. On je Tripartit definirao kao „vjerni prikaz postojećeg prava“ a zbog njegove uvjerljivosti
počeli su ga primjenjivati i sudovi. Zbog široke upotrebe preveden je na mađarski a na hrvatski ga je
preveo Ivan Pergošić 1574. U Hrvatskoj i Slavoniji Tripartit je vrijedio sve do uvođenja austrijskog
Općeg građanskoh zakonika 1853. koji je tada uveden i u Ugarsku. Sadržaj Tripartita u osnovi čine
sistematizirani ugarski, ali dijelom i hrvatski običaju što je i razlog zbog kojeg senizlagao kao hrvatsko
privatno pravo. Sadržavao je zakone, kraljevske dekrete i druge propise te običajno pravo. Posvećen je
gotovo u cijelosti privatnom pravu te sadržava vrlo mal broj normi kaznenog i ustavnog prava, ali su
među njima ipak zastupljena neka važna ustavna načela. Trodijelna struktura Tripartita rađena je po
uzoru na Gajeve Institucije, iako nije dosljedno provedena. U prvom dijelu se govori o plemstvu i
njegovu postanku, o vladaru, staležima, crkvenim i kraljevskim donacijama, nasljeđivanju.... Drugo
poglavlje sadržava načela imovinskog prava, zakone, statute, običaje i privilegije te postupovno pravo.
Treće poglavlje govorio o posebnom običajnom pravu Slavonije i Erdelja i razlikama između
ugarskog, slavonskog i erdeljskog prava. Među značajnijim elementima treba izdvojiti da on nije
poznavao jedinstvenu definiciju vlasništva, već je koncepcija vlasništva počivala na otvorenom krugu
različitih stvarnih prava.

STATUTARNO PRAVO DALMATINSKIH I ISTARSKIH GRADOVA

Statuti srednjovjekovnih gradova bili su zbirke propisa koje su donosili i provodili gradski organi, a
vrijedili su na području njihove nadležnosti, odnosno za sve pripadnike gradske zajednice i
izvangradnskog područja. Još je u 14.st Bartolus de Saxoferato kao bitno obilježje grada istaknuo
slobodnoga građanina s političkim pravima.. Statuti kao zbirke pisanog prava tako se javljaju kao
završni stupanj u oblikovanju srednjovjekovnih gradskih prava. Prije pojave statuta život se upravljao
prema nepisanom i „općepoznatom“ običajnom pravu čija su pojedina pravila povremeno zapisivale
gradske vlasti. Kodificiranje prava bilo je prihvatljivo i pučanima jer se na taj način onemogućavalo
daljnje pogoršavanje njihovih položaja i ograničavao utjecaj plemstva na tumačenje njeasnih odredba
običajnog prava. Gradski statusti postaju neka vrsta gradskih ustava i općih pravnih zbornika koji
obuhvaćaju sve grane prava. Kazuistička osnova statutarnih zbirki razlog je da se iz današnjeg
motrišta njihov sadržaj doima kao fragmentiran, nejasan i opterećen mnogobrojnim pravnim
prazninama. Tako pravne praznine u statutima su situacija da neki konkretni odnos nije bio uređen
statutarnim propisima. Statutarno pravo jedan je od bisera hrvatske pravne kulture i njezina jasna
poveznica sa širim europskim okruženjem.

ZBORNICI HRVATSKOG OBIČAJNOG PRAVA

Dijelovi hrvatskog običajnog prava sačuvani su u seoskim srednjovjekovnim pravnim zbornicima od

kojih su najvažniji Vinodolski zakon iz 1288. Novigradski zakon i Vranski zakon iz polovine 15.st te
Poljički statut. Ti su zbornici nastali u srazu lokalne zajednice i njezinih običaja s pojedinim nosiocima

7
vlasti koji su nastojali nametnuti svoja pravila. Elementi starog hrvatskog običajnog prava već su i
prije prodirali i bili recipirani u druge zbirke, a osobito u statute pojedinih dalmatinskih graova. Iz
vrela se vidi da se hrvatsko običajno pravo primjenjivalo na Kninskom sudbenom stolu, gdje su ga
tumačili „starci“ kao stručnjaci za hrvatsko običajno pravo. Najstariji, najbolje sačuvan a i najpoznatiji
je Vindolski zakon. Nastao je u 1288.g, pisan je čakavskim idiomom hrvatskog jezika i glagoljicom te
je uz Rusku pravdu, najstariji dokument pisan na slavenskom jeziku. Vinodolski zakon nastao je zbog
nesporazuma između Leonarda Frankopana i seljaka koji su tražili poštovanje svojih prava. U
stvarnosti bila je riječ o nekoj vrsti kompromisa u kojem su bitno pretegnuli interesi gospodara.
Utvrđene su i kazne za djela protiv vlasti, zatim Crkve, za nanošenje tjelesnih ozljeda, podmetanje
požara.. Novigradski zakon nastao je 1452. dopunjen je 1454. a nakon toga su ga vjerojatno potvrdile
mletačke vlasti. Vranski je zakon nastao 1454. a vrijedio je za područje Vranskog vlastelinstva koje je
do 1409. imalo razmjerno izdvojeni razvoj zbog svoje podložnosti crkvenim redovima. Poljički statut
nastao je oko 1440. kao zbornik običajnog prava autonomne Poljičke općine. U tom se opsežnom
propisu prepleću elementi rodovskog i feudalnog uređenja. Poljički statut još uvijek dopušta krvnu
osvetu u slučaju krvnih delikta.

STATUSNO PRAVO

U srednjovjekovnom pravu punoljetnost se uvijek razlikuje prema spolu, a uglavnom ne postoji kao
jedinstvena kategorija, već se razlikuje opseg prava koja se stječu s pojedinom dobi. Punoljetnost je
postavljena na 12g za žene i 14g za muškarce. Mnogi dalmatinski statuti vezali su stjecanje poslovne
sposobnosti uz dobru granicu iz rimskog prava. Emancipacija je slično rimskom pravu načelno
predstavljala odricanje oca od očinske vlasti i izlazak djeteta iz obiteljske zajednice. Tek su činom
emancipacije punoljetna djeca postajali ravnopravni članovi komune s pravom samostalnog nastupanja
u pravnom prometu bez očinske suglasnosti. Osnovni način emancipacije bio je putem javne isprave
izdane na osnovi izjave očeve volje. Sam čin emancipacije kao formalni izlazak iz obiteljske vlasti nije
nužno značio i stvarni odlazak iz kućanstva.

OBITELJSKO PRAVO

Obiteljsko pravo je u srednjovjekovnoj uređivalo imovinske odnose roditelja i djece te skrbništvo.

Pravnovalentan je bio samo crkveno sklopljen brak koji je bio nerazriješiv, ali je crkveni sud mogao
rastaviti supružnike od stola i postelje. U pogledu bračnih imovinskopravnih odnosa na hrvatsko-
slavonskom se području kod bračnih zajednica građana i kmetova žena smatrala nasljednicom imovine
stečene u braku. U dalmatinskim su komunama obitelji bile inokosne (individualne) ali su vrlo česte
bile i obielji koje su se sastojale od više bračnih zajednica. Članovima obitelji, i na kontinentalnom i
na obalnom području, smatrane su sluge i sluškinje koji su bili pod vlašću kućedomaćina, a nisu imali
punu pravnu ni poslovnu sposobnost. Društveni nepoželjno je bilo da sin i kćer sklope brak bez očeve
suglasnosti, ali je i brak bez roditeljske suglasnosti bio valjan. Jedina očeva obveza, koja je nakon
njegove smrti prelazila na sinove bila je udaja i davanje miraza kćeri. Svrha miraza bila je osiguranje
materijalne osnove za život obitelji te osiguranje ženine egzistencije u slučaju prestanka braka. Većina
dalmatinskih statuta počivala je na tzv. Dotalnom načelu odvojenih dobara muža i žene, prema kojem
je žena imala samo pravo na miraz i na ugovorom utvrđena prava.

VLASNIŠTVO I PODJELJENO VLASNIŠTVO

Pojam vlasništva iz rimskog prava kao maksimalnog i isključivog skupa ovlasti na stvari koja pripada
jednom vlasniku ili suvlasnicima. Karakterističan je i daleko najznačajniji takav slučaj tip podjeljenog

8
vlasništva nad zemljom, raširen u cijeloj Europi kao i kod nas, koji održava različite političke,
društvene i gospodarske položaje nosilaca. Na vazala se prenose privatnopravne ovlasti raspolaganja i
korištenja zemljištem, ali najčešće i javnopravne ovlasti sudbenosti i upravljanja nad podložnim
stanovništvom na zemljištu te ubiranje poreza. Navedeni tip odnosa praktično su i teorijski uobličili
postglosatori, a zatim i pravni teoretičari u 17.st. Mogu se razlikovati 3 tipa vlasništva i 3 različita
nosioca vlasničkih ovlasti. Ta su se tri tipa razlikovala od jedinstvenog Justijanova pojma privatnog
vlasništva ponajprije po tome što nisu bila ni isključiva ni potpuna te što su bila spregnuta s
javnopravnim ovlastima. Vlastelin ima široko, iako uvjetovano, pravo raspolaganja kao i pravo
korištenja, ali i vršenja funkcija vlasti prema podloženom stanovništvu na zemlji. Pravni promet s
obzirom na zemlju odvijao se i među stanovnicima, pa tako sklopljeni ugovori na hrvatskom području
održavaju navedenu odsutnost općeg pojma vlasništva i pluralitet vrsta vlasništva.

OBITELJSKO VLASNIŠTVO

Obiteljsko vlasništvo (ius hereditarium) jedan je od tipova srednjovjekovnog vlasništva i najstariji

zabilježeni tip vlasništva na hrvatskim područjima. Obiteljsko vlasništvo načelno je obuhvaćalo
imovinu koja je u obitelji bila bar dvije generacije i koja je pripadala svim nepodjeljenim članovima
obitelji. Bona acquisita često se dijele na bona empticia tj. imovinu stečenu kupnjom i drugim
odgovarajućim pravnim poslom, i na bona acquisita u užem smislu, koja je stjecatelj dobio od kralja i
kojima je raspolaganje utvrđeno kraljevom darovnicom. Nagrizanje obiteljskog vlasništva odnosno
njegova sprega s individualnim vlasništvom osobito je vidljiva u dalmatinskom institutu preferiranja
jednog djeteta. Tako je niz dalmatinskih statuta utvrđivao da svakom djeteu načelno pripada jednak
dio obiteljske imovine. Darovanje nije bilo neopozivo, već opozivo, te je darovatelj predanu darovanu
stvar uvijek mogao tražiti natrag.

PRAVO PRVOKUPA

Pravo prvokupa je pravo ovlaštenika da mu prodavatelj prvome ponudi stvar na prodaju. Prvenstvena
svrha tog instituta bila je da štiti rodbinsku i teriroijalnu zajednicu od ulaska stranaca u njihov krug. U
dalmatinskim je gradovima pravo prvokupa obuhvaćalo najprije rođake, a potom susjede i ostale
posjednike u gradu. Isprava o kupoprodaji mogla se zaključiti tek nakon proteka određenog roka (npr.
40 dana) u kojem je vremenu ovlaštenik mogao izjaviti svoju namjeru prvokupa. Pravo prvokupa tako
je opterećivalo individualno vlasništvo te se ono nasto jalo izbjeći na različite načine. Već se u Bizantu
pravo prvokupa nije primjenjivalo ako je bila riječ o darovanju, davanju u miraz i zamjeni jer se
smatralo da svrha tih poslova nije zaobilaženje ovlaštenika na prvokup. „Protudar“ je zapravo bila
cijena „darovane“ nekretnine.

SKUPNO VLASNIŠTVO

Skupno vlasništvo na zemlji karakteristično je za ranija razdoblja razvoja prava kada se javlja kao
oblik uređenja zajedničkog iskorištavanja dobara koje uživa cijela zajednica a naročito za stočarstvo.
skupno se vlasništvo javlja i kod drugih gospodarskih oblika koji se temelje na zajedničkom
iskorištavanju dobara. Za skupno je vlasništvo karakteristično da u njemu sudjeluje više osoba kojima
svima zajedno pripadaju vlasnička prava, da ono može postojati samo na nepodijeljenoj stvari, s tim
da udio pojedinca u vlasništvu nije određen te da je za njegovo izdvajanje odnosno za diobu skupnog
vlasništva potrebna suglasnost cijele zajednice. Karakteristično je i da su člano vi zajednice koja ima
skupno vlasništvo povezani nekom osobnopravnom vezom.

9
KUĆNA ZADRUGA

Kućna zadruga bila je jedan od najznačajnijih instituta na hrvatskim područjima. Zbog toga što je u
stvarnosti obuhvaćala vrlo velik dio stanovništva tako i zbog toga što su kućne zadruge faktično
postojale vrlo dugo. Zbog toga su relikti zadružnog uređenja i danas vidljivi na pojedinim područjima,
a doskora su bili prisutni i u pravnim shvaćanjima. Zadruga se u osnovi sastojala od više udruženih
indivi dualnih obitelji, ali je privatno vlasništvo pojedinih članova u zadruzi postojalo u pravilu samo
nad osobnim stvarima i pokretninama. U nesigurnoj je okolini zadruga svojim članovima pružala veću
sigurnost negoli inokosna obitelj a vlastelinima je osiguravala lakše ispunjenje kmetskih obveza i
olakšavala kontrolu nad kmetovima. Zadruga je u biti element ruralnog života, iako je postojala i u
gradovima. Prije 1848. ona nije bila staleški ograničena jer je postojao i manji broj plemićkih zadruga.
Prvo sustavno uređenje kućne zadruge sadržano je tek u Temeljnom krajiškom zakonu koji su donijele
austrijske vlasti u Vojnoj krajini 1807. zbog posebnog značenja koji je zadruga imala u krajiškom
vojno-lenskom ustroju kao svojevrsni spremnik vojnih obveznika. Težak udarac zadrugama zadat će
uvođenje Općeg građanskog zakonika 1853. – karakterizira ga strogo zatvoren sustav stvarnih prava u
kojemu je privatno vlasništvo temeljni oblik prava vlasništva.

OBAVEZNO PRAVO: PRAVNI ODNOSI U POLJOPRIVREDI

U srednjem je vijeku poljoprivreda bila najznačajnija proizvodna grana te, jednako kao i stočarstvo, s
običajnopravnim korijenima u davnim vremenima. Među značajnijim ugovorima u poljoprivredi bila
je sprega. Takvim su se sporazumom seljaci (sprežnici) obvezivali na međusobno pomaganje u
obavljanju poljoprivrednih radova kroz cijelu godinu ili kroz više godina. Svrha je sprege bila pomoć
siromašnijim seljacima koji nisu imali vlastitu stoku za oranje. Stoku je hranio sprežnik na čijem se
zemljištu radilo, a oralo se u pravilu svaki dan kod drugog sprežnika. I moba je bila ugovor o
međusobnoj pomoći seljaka pri obavljanju različitih poljoprivrednih i drugih poslova kod kojih je bilo
potrebno više ruku. Mobu su sazivale pojedine obitelji, bilo zadružne ili inokosne, a običajnim je
pravom bilo uređeno tko, kada i kako može sazvati mobu, tko ide na mobu, organizacija rada i
prehrane mobnika. Kolonat se u pravilu zasnivao radi obrade vinograda i maslinika. Spor između
vlasnika i težaka rješavao se u hitnom postupku pred sucem pojedincem.

PRAVNI ODNOSI U STOČARSTVU

Na dinarskom planinskom području u srednjem su se vijeku formirale ko munice koje su obuhvaćale

dio planine odnosno seline. Tako su najčešće bratstva, koja su obično zahvaćala cijelo selo, imala
nepodijeljenu šumu te proljetne katune (pastirske na stambe) i pašnjake. U skupnom vlasništvu
plemena bili su pak pašnjaci i šume te plemenski putovi i bunari i izvori za napajanje stoke. Kesim je
ugovorni odnos u kojem je vlasnik stoke davao drugome svoju sto ku na čuvanje, a svrha ugovora bila
je podjela prinosa od stoke. U pravilu vlasnik stoke imao je pravo na vunu i dio mliječnih proizvoda,
dok je pastir imao pravo na priplod i drugi dio mliječnih proizvoda. Kesim je uređen u Tripartitu, a
ugovorni odnos sličnih obilježja postojao je na gotovo cijelom hrvatskom području. Supona je ugovor
o međusobnoj pomoći stočara karakterističan za planinska područja sa surovijom klimom. Tim su se
ugovorom suponici sporazumijevali da pomiješaju svoju stoku i potom je podijele prema vrstama
(ovce, koze, volovi) pa s obzirom na različita mjesta ispaše svakoj vrsti postave pastire.

10
UGOVORI O POMORSTVU

Kolegancija (collegantia) je bila ugovor uobličen u mletačkom pravu kojim je uspostavljen rani oblik
društva čija je svrha bila trgovina u drugim lukama i po djela dobiti među ugovarateljima. Ugovorom
o koleganciji jedna je strana davala drugoj strani novac ili robu kako bi potonja strana mogla trgovati u
stranim lukama, a ugovor se sklapao obično na godinu dana. Stans je ostajao vlasnik uloženog kapitala
te mu je tractator odgovarao za poslovanje, a u svoje je ime odgovarao i trećim osobama. Entega je
bila ugovor definiran u bizantskom pravu kojim su se udruživali brodar odnosno vlasnik broda,
mornari te vlasnik entege, radi stjecanja dobiti trgovanjem, a obično se sklapao na više mjeseci. Dobit
je obuhvaćala sve prihode kao i vozarinu ostvarenu prijevozom druge robe. Rizik gubitka robe ili
novca padao je na vlasnika robe, osim ako je brod plovio putem koji nije bio planiran – u tom su
slučaju rizik snosili kapetan i mornari. Brod je bio podijeljen na 12 idealnih dijelova ili na 24 idealna
dijela, a jedan idealni dio broda nazivao se karat i nad njim se stjecalo vlasništvo. Vlasnici su mogli
raspolagati svojim karatima te ih otuđiti.

NASLJEDNO PRAVO: OPORUČNO NASLJEĐIVANJE

Na hrvatskom i slavonskom prostoru u kućnim zadrugama nasljedno pravo na zemlju i nekretnine nije
ni postojalo te su se u zadruzi nasljeđivale jedino osobne stvari. Oporuka je ipak bila raširenija u
hrvatskim i slavonskim gradovima u kojima je, kao odraz prisutnosti privatnog vlasništva, ostavitelj
bio slobodan u imenovanju nasljednika, pod uvjetom da ne zaobiđe descendente. I Tripartit je uredio
oporuku i predvidio pisani i usmeni oblik, s tim da su oba oblika morala biti ovjerena na vjerodostoj
nom mjestu. U dalmatinskim i istarskim komunama oporučno nasljeđivanje bilo je znatno
zastupljenije i vrela mu posvećuju veliku pozornost. Osim notarske oporuke postojala je i pisana
oporuka koju je ostavitelj morao potpisati i datirati i koja je vrijedila sama po sebi. Usmena je pak
oporuka u dalmatinskim statutima bila više namijenjena primjeni na izvangradskom području, koje je
bilo siromašnije. Prodor individualnog vlasništva u oporučno nasljeđivanje vidljiv je i u već
predstavljenom institutu preferiranja djeteta.

NUŽNO I NEOPORUČNO NASLJEĐIVANJE

Neoporučno nasljeđivanje nastupalo je ako umrli nije ostavio oporuku. Osnovno načelo neoporučnog
nasljeđivanja, preuzeto iz rimskog prava, bilo je da bliži nasljedni red isključuje nasljednike iz daljnjeg
nasljednog reda. Nasljedni redovi uglavnom su se ravnali po blizini srodstva, ali su davali prednost
braći, a tek su nakon braće i sestara na red dolazili preci. u kontinentalnim i obalnim gradovima, ali i
kod slavonskog plemstva u pogledu stečenih dobara, vrijedilo je načelo izjednačenosti muških i
ženskih potomaka ostavitelja. Ako pak kmet nije imao potomaka, njegova je nasljedna dobra
nasljeđivao vlastelin. U slučaju umrlog bez oporuke i bez potomaka u dalmatinskim i istarskim
gradovima općenito je vrijedilo načelo paterna paternis, materna maternis (oče vo očevima, majčino
majčinima).

GRAĐANSKI SUDSKI POSTUPAK: HRVATSKA I SLAVONIJA

S obzirom na slabo razlikovanje između javnog i privatnog prava, delikt se uglavnom shvaćao kao
povreda privatnopravne sfere pojedinca, pa nije postojala izraženija razlika između kaznenog djela i
civilnog delikta odnosno štete u građanskopravnom smislu. Osnovna pravila sudskog postupka u

11
Ugarskoj te Hrvatskoj i Slavoniji bila su uobličena običajnim pravom u razdoblju jakih anžuvinskih
vladara. Oni su početkom 14. stoljeća prilagodili i učvrstili stare oblike postupka prije negoli se osjetio
utjecaj rimsko-kanonskog tipa postupka. Tako je jedno od glavnih obilježja tog uređenja postojanje
mnogobrojnih postu povnih jamstava prava stranaka, koje su najčešće bili plemići. Vrhovno sudište u
Ugarskoj te Hrvatskoj i Slavoniji bio je ugarski Stol sedmorice s isključivo prizivnom nadležnošću.
Banski stol (tabula banalis) bio je najviši sud na hrvatsko-slavonskom po dručju, zasjedao je u
Zagrebu. Banski stol rješavao je u prizivu protiv presuda Zemaljskog sud benog stola u Zagrebu,
županijskih sudova i svih kaznenih sudova, dok je njegova prvostupanjska nadležnost obuhvaćala
veleizdaju, teže tjelesne ozljede, osporava nje privilegija. U praksi su najvažniji bili županijski sudovi
koji su imali široku prvostupanjsku nadležnost. Parnica je počivala na akuzacijskom načelu, ali je
stupanj postupovnih ovlasti stranaka ovisio o pripadnosti staležu te je bio znatnije umanjen kod
kmetova koji su bili podložni vlastelinu.

DALMACIJA I ISTRA(GRAĐANSKI SUNSKI POTUPAK)

Za razliku od stanja u Ugarskoj i Hrvatskoj i Slavoniji, na dalmatinskom i istarskom je području

prevladavao rimsko-kanonski tip postupka. U tom su se tipu postupka još u 12. stoljeću razlikovali
kazneni i građanski predmeti odnosno po stupanje u građanskim parnicama i postupanje protiv
počinitelja kaznenih djela. U kaznenim je pak predmetima za djela kod kojih je po stojao izraženi
javni interes (npr. izazivanje požara) knez u pravilu sudio sam. Pravila postupka ipak su počivala na
zajedničkim načelima pa se oštra razlika u nadležnosti kurije i kneza kao samostalnog suca nije
odrazila i na sam postupak. Osim kurije dio redovitog sudstva bili su i suci pojedinci koji su sudili u
pravilu u sporovima manje vrijednosti i tržnim sporovima. U građanskim je sporovima obično
postojao i obranički (izbrani) sud kao ad hoc sud koji su stranke ustanovljavale
sporazumom.Nezadovoljna stranka ipak je mogla nakon presude obraničkog suda potražiti pravnu
zaštitu pred redovnim sudom. Suđenja su se uobičajeno odvijala javno, pod „trijemom“ (gradskom lo
žom) ili u kneževom dvoru na utvrđene sudske dane. Sudski blagdani uključivali su nedjelju,
najvažnije crkvene blagdane i svetkovine svetaca te doba žetve ili berbe prevladavajuće poljoprivredne
kulture i obuhvaćali su i preko stotinu dana godišnje. U građanskim su postupcima kao pravni
pomoćnici stranaka sudjelovali i od vjetnici.

PRISTAV, JAVNI BILJEŽNIK I KAPTOLI(ORGANI JAVNE VJERE)

Pristav je po uobičajenom sadržaju svojeg djelovanja vezaniji uz usmene oblike pravnih poslova.
Osnovna zadaća pristava je bila da pamti i, na zahtjev, reproducira pravne radnje. Pri tome je njegova
riječ reproduci ranom sadržaju davala snagu javne vjere pa je tako pristav bio svojevrsni „usmeni
notar“. Osim te osnovne funkcije pristav je ponegdje i sam provodio neke pravne radnje, npr.
odlučivao je koje svjedoke treba ispitati u nekom postupku. U našoj su pravnoj povijesti poznati i
javni bilježnici, to jest notari koji su ovlašteni izdavati javne isprave. Notari su bili prisutni u gradskim
sredinama, a osobito su bili karakteristični za obalne gradove. Na hrvatskom je području značajan bio
Krbavsko-modruški kaptol, čije je sjedište u 15. stoljeću preseljeno u Novi Vinodolski, a izdavao je i
isprave na glagoljici. Kaptoli kao loca credibilia javili su se i u više dalmatinskih gradova. Javni
bilježnik je na zahtjev stranke sastavljao ugovore, oporuke i druge isprave, i to tako da je najprije
sastavljao koncept dokumenta, a na zahtjev stranke izrađivao ispravu sa svim potrebnim
formalnostima. Statuti su službi javnog bilježnika posvećivali zamjetnu pozornost i obično podrobno
propisivali elemente javne isprave.

12
KAZNENO I KAZNENO POSTUPOVNO PRAVO: KAZNENO PRAVO

U razvoju kaznenog i kaznenog postupovnog prava na našim područjima postoje određena zajednička
obilježja, ali je uređenje u znatnoj mjeri bilo vrlo raznorodno. Zacijelo najuočljivije opće obilježje
srednjovjekovnog kaznenog prava je načelo nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege, prema
kojem kazneno djelo i kazna za moraju prethodno biti utvrđeni u pravu kao nužna pretpostavka da sud
uopće može utvrditi je li neko izvršeno štetno djelo ujedno i kazneno djelo te može li se izreći kazna
počinitelju. I po Vinodolskom zakonu se kažnjava samo zlonamjerno („va zli volji“) zbacivanje
pokrivala sa ženske glave. Pojedini instituti koji pretpostavljaju subjektivni odnos prema djelu bili su
vrlo slabo zastupljeni. Sudioništvo se kažnjavalo jedinstvenom kaznom koja se protezala na sve
sudionike zajedno, dok kasniji propisi ipak uvode diferencirano kažnjavanje za poticatelje i
pomaganje. Kazne su bile okrutne i zastrašujuće, npr. smrtna kazna (vješanje, spalji vanje), odsijecanje
ruke, kopanje jednog ili oba oka, obilježavanje užarenim pe čatom, šibanje, stajanje na stupu srama (sa
sramotnom krunom), izgon, zatvor, novčana kazna kao i odsijecanje noge te trzaj na koloturu za
mornare. Iako je najčešća propisana kazna ona novčana, a suci težili primijeniti blažu sankciju okrutne
su se kazne često izricale.

KAZNENI POSTUPAK:HRVATSKA I SLAVONIJA

Temeljno je obilježje bila uređenost tog postupka običajnim pravom, akuzacijski karakter postupka
koji se odvijao kao spor između oštećenika i optuženika uz naizmjenično ispitivanje svjedoka. U
županijama su dožupani imali obvezu da kvartalno provedu istraživanje i nad plemićima i ne
plemićima te da ako je tko od njih počinio kakvo teško kazneno djelo, podnesu izvješće sudu. Institut
„očišćujuće“ prisege optuženika (iuramentum purgatorium) zajedno s određenim brojem „porotnika“
da je njegov iskaz istinit, odnosno da on nije kriv. Taj se institut mogao primijeniti ako optuženik nije
bio zatečen pri izvršenju djela. Optuženik je sam nalazio porotnike, obično među rodbinom, a ako bi
neki broj porotnika nedostajao, on bi sam prisezao onoliko puta koliko je porotnika nedostajalo. U
srednjovjekovnom kaznenom postupku među iracionalnim dokaznim sredstvima u slučaju težih djela
dominirao je božji sud. Postupno se ipak razvija mješoviti postupak s inkvizicijskim i akuzacijskim
elementima u kojem optužnicu podiže službeni tužitelj. Tek će se od Marije Terezije kazneni postupak
na našim prostorima početi kretati prema modernijim oblicima, a tada se akuzacijski elementi
postupka za mjenjuju sve izraženijim inkvizicijskim oblicima. Theresianu je zamijenio Opći red za
kaznene sudove Josipa II. iz 1788. (koji nije vrijedio u našim krajevima), a njega Kazneni zakonik iz
1803. koji je bio na snazi i u Istri i Dalmaciji.

KAZNENI POSTUPAK:DALMACIJA I ISTRA

Čini se da je postojao samo inkvizicijski tip postupka s aktivnom ulogom suca. U slučaju povrede
osobnog interesa taj je postupak započinjao privatnom tužbom. Građani, ali i komunalni službenici bili
su potaknuti na prijavljivanje kaznenih djela nagra dom koju je dobivao prijavitelj (obično polovina
dosuđene kazne), uz zadržavanje anonimnosti. U dalmatinskim i istarskim gradovima knezu je
ponekad pripadao monopol suđenja u kaznenim postupcima, a u njima je mogao primijeniti arbitrium
te propisanu kaznu ublažiti ili povisiti kao i osloboditi počinitelja. Osnovne postavke postupka bile su
zajedničke građanskom i kaznenom po stupku u kojem se kao dokazna sredstva pojavljuju iskazi
okrivljenika, tužitelja i svjedoka te „opće znanje“. Najčešće dokazno sredstvo su svjedoci, ali ako njih
nije bilo, kod lakših se djela optuženik putem „očišćujuće“ prisege mogao osloboditi odgovornosti.

13
Ocjena dokaza počivala je na kombinaciji načela vezanog dokazivanja i na čela slobodne prosudbe
dokaza. Kraljica dokaza bilo je priznanje optuženika.

HRVATSKA I SLAVONIJA OD 1791. DO 1918.

POLOŽAJ BANSKE HRVATSKE: HRVATSKI NARODNI PREPOROD I HRV.AUTONOMIJA

Od tridesetih godina kada će se pod vodstvom plemića Lajosa Kossutha uobličiti mađarski liberalni
pokret ugarskog nižeg plemstva i građanstva. Taj će pokret uz snažan naglasak na tradicijsku ustavnu
osnovu tražiti uvođenje modernih liberalnih reformi preko kojih bi se konstituirala moderna mađarska
politička nacija na području cijele ugarske države. Odstup hrvatskog plemstva pred tim nasrtajima već
je na Saboru 1790. urodio prihvaćanjem uvođenja mađarskog jezika kao neobveznog predmeta u
škole, a 1830. i kao obveznog predmeta. Takvom konzervativnom konceptu obrane hrvatskih interesa
u tridesetim godinama pridružit će se i malobrojna hrvatska intelektualna elita, uglavnom građanskog
porijekla, koja je pokrenula hrvatski nacionalni preporod. U tom se duhu početkom tridesetih godina
pojavljuju knjižice Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja. Gaj je na kulturno-političku
scenu konačno iznio modernu ideju o potrebi izgradnje narodnog jezika. Derkos je istaknuo modernu
ideju slobode u duhu prirodnog prava te naglasio potrebu „da se sva narječja u Hrvatskoj, Slavoniji i
Dalmaciji slože u jedan jezik“.

HRVATSKA MUNICIPALNA PRAVA

Hrvatska municipalna prava (iura municipalia) koja je popisao Kušević bila su ukupnost propisa i
običaja koji su uređivali ustroj vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i njihov odnos prema
Ugarskoj i habsburškim zemljama. Taj se naziv nadovezivao na pojam iura regni, to jest prava
Kraljevstva odnosno, rječnikom dokumenata iz 16. i 17. stoljeća, „prava, sloboštine i običaje
Kraljevine“ kao osnove hrvatske državnopravne posebnosti. Naziv iura municipalia uveden je u
uporabu nakon 1699. kao reakcija na pojačano ugarsko osporavanje hrvatske državnopravne
posebnosti koje je bilo zasnovano na shvaćanju izraženom u Tripartitu. Novi politički kontekst nastao
nakon odluka Ugarsko-hrvatskog sabora 1791. oslabio je značenje municipalnih prava, ali je svijest
hrvatskog plemstva o stvar noj osnovi tih prava bila poticaj za njihovo popisivanje. Spomenuti
Kuševićev spis revitalizirao je značenje iura municipalia u novom kontekstu borbe za autonomiju pa
će pozivanje na municipalna prava biti uporište za zaštitu hrvatskih državnopravnih i nacionalnih
interesa pred mađarskim presezanjima.

ODNOSI S UGARSKOM I POLITIČKA KRETANJA: OD KONZERVATIZMA PREMA

LIBERALIZMU.

Među političkim spisima značajno mjesto ima praktično-programski politički nacrt Disertatia iliti
razgovor Janka Draškovića iz 1832. sastavljen kao naputak hrvatskim nuncijima na Ugarsko
hrvatskom saboru. Taj se spis uobičajeno označuje kao prvi moderni politički program u hrvatskom
političkom životu. Drašković traži uvođenje posebne hrvatske zemaljske vlade, povratak nekadašnjih
nadležnosti bana, uvođenje hrvat skog jezika kao službenog, prosvjećivanje naroda te niz modernih
gospodarskih reformi. Na tim će se osnovama izgraditi hrvatski nacionalni pokret. Gospodarski slabo
razvijena Banska Hrvatska razvila je i razmjerno jaku i brojnu inteligenciju u kojoj su prevladavali
činovnici i svećenici, a potom učitelji i malobrojni odvjetnici. Slična polarizacija u Ugarskoj se
odvijala oko pitanja odnosa s Austrijom i gospodarskih i političkih reformi. Ta je polarizacija na
jednoj strani iznjedrila Konzervativnu stranku višeg plemstva koja je zastupala legitimističke zahtjeve.

14
1845. dolazi do kontakata između hrvatskih narodnjaka i ugarskih konzervativaca koji su imali
zajednički nazivnik u zalaganju za stalešku osnovu uređenja zemlje. Povezivanje s mađarskim
strankama još je više podvojilo dvije hrvatske po litičke skupine, a njihove razlike prenijelo i na odnos
prema uvođenju modernih reformi. Umjerena unutarnja polarizacija u Narodnoj stranci dovela je pak
do nešto izraženijeg skretanja prema modernijim koncep cijama. Daljnje aktivnosti dijela narodnjaka
1847. i 1848. pokazuju da su među njih prodrle liberalne ideje koje su nastojali spojiti sa staleškim
sustavom.

ZBIVANJA 1848. I ZAHTIJEVANJA NARODA

Ključna je pak bila vijest o donošenju i potvrdi zakona Ugarsko-hrvatskog sabora koji su gotovo
poništavali hrvatsku autonomiju, Slavoniju tretirali kao dio Ugarske te pripremili uvođenje mađarskog
kao službenog jezika u Bansku Hrvatsku. Pripremljena je peticija Zahtijevanja naroda. Ona je 25.
ožujka usvojena na „Velikoj narodnoj skupštini trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije“ u
„glavnom gradu Zagrebu“. Zahtijevanja naroda iznose opće ideje revolucionarnih pokreta toga vreme
na, ali njihovim prelamanjem kao i iznošenjem specifičnih zahtjeva odražavaju i trenutak nastanka.
Riječ je o višeslojnom dokumentu koji na relativno nesusta van način objedinjava načelno-programsku
i posve operativnu i konkretnu razinu kao i pojedinačne zahtjeve. Trideset točaka Zahtijevanja naroda
sadržavaju zahtjeve koji se odnose na nacionalno i teritorijalno jedinstvo hrvatskih zemalja, potvrdu
autonomnih prava Hrvatske i modernu ustavnu osnovu. Sažeti oblik Zahtijevanja naroda svečana je i
mnogobrojna hrvatsko-slavonska delegacija uručila kralju, ali je on otklonio prihvat tog dokumenta.

IZVRŠNA VLAST OD 1848. DO 1850. : BAN

U zbivanjima u Zagrebu 1848. jedan od glavnih zahtjeva, postavljen i u Zahtijevanjima naroda, bio je
imenovanje Josipa Jelačića za bana Trojedne Kraljevine. Jelačić je bio imenovan za bana kraljevim
dekretom već 23. ožujka, i prije donošenja Zahtijevanja naroda. Kralj je pak 7. travnja potvrdio
ugarsku nacionalnu vladu koju mu je predložio Ugarsko-hrvatski sabor, a 11. travnja sankcionirao je
zakone tog sabora. Jelačić de facto prekinuo odnose Trojedne Kraljevine i Ugarske, ali je takva tzv.
uredba iz nužde, kojom izvršna tijela uređuju pitanja iz zakonodavne nadležnosti parlamenta, imala
privremeni značaj jer ju je morao potvrditi Hrvatsko-slavonski sabor u čiju je nadležnost spadala.

BANSKO VIJEĆE
Na čelu Banskog vijeća bio je ban, a ono je bilo podijeljeno na pet odsjeka: odsjek za unutarnje
poslove, odsjek prosvjećivanja, bojni odsjek, odsjek javnih financija i odsjek za pravosuđe. Na čelu
odsjeka stajali su načelnici, a svaki je odsjek imao savjetnike i niže službenike. Po formalnom je
položaju Bansko vijeće bilo i ostalo pomoćni organ bana, iako je ustrojeno i stvarno djelovalo kao
privremena zemaljska vlada koja je de facto bila i donekle samostalna. Bansko je vijeće u tim
okolnostima samostalno donosilo na loge nižim upravnim jedinicama koje su one i izvršavale. Takav
položaj Banskog vijeća nije izmijenjen ni nakon početka rada Hrvatsko-slavonskog sabora 5. lipnja
1848. u kojem je izneseno i stajalište da je Bansko vijeće privremena zemaljska vlada koja treba biti
odgovorna Saboru, a ne banu. Bansko je vijeće raspušteno odlukom bečkog Ministarstva unutarnjih
poslova lipnja 1850., a 1. srpnja njegove je nadležnosti preuzela novoformirana Banska vlada.

SABOR 1848: IZBORNI ZAKON I USTROJ SABORA

Bansko je vijeće 18. svibnja 1848. donijelo Naredbu o pozivanju i zastupanju Sabora Kraljevine
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije koja je po svom sadržaju zapravo predstavljala privremeni izborni
zakon. Nacrt tog zakona u ime Banske konferencije, savjetodavnog tijela uglednika koje je sazvao
ban, izradio je Ivan Mažuranić. Izborni je zakon mogao donijeti jedino Sabor, a osim toga osnovna

15
načela novog zakona mijenjala su temeljna načela vrijedećeg hrvatskog javnopravnog poretka. Izborni
zakon iz 1848. imao je tek 16 članaka pa se već iz toga vidi da je bila riječ o rudimentarnom uređenju.
Osnova novog izbornog sustava bilo je na čelo pravne jednakosti svih građana. Zakon je vrijedio za
područje Banske Hrvatske, ali je uredio i izbor zastupnika u Vojnoj krajini. Sam je zakon propisao da
će vrijediti samo za izbore 1848., a razlog je bio upravo u tome što ga nije donijelo ustavno tijelo.
Sabor je ostao jednodomno tijelo s dvojnom strukturom koju su činili izabrani zastupnici i pozvani
virilisti. Naknadu su zastupnici primali iz jedinica koje su ih birale, a ne iz zemaljskog proračuna.
Zastupnici su se birali neposrednim i posrednim biranjem, i to javnim glasovanjem. Aktivno izborno
pravo bilo je posve rudimentarno uređeno, zacijelo stoga što je ono i do tada bilo određeno pravilima
unutar samih korporacija. aktivno izborno pravo je bilo neposredno, a uživali su ga svi koji su bili
vlasnici nekretnina na tom području, punopravni građani te osobe sa stalnim prebivalištem koje su
udovoljavale najširem intelektualnom cenzusu i cenzusu zvanja. Pasivno izborno pravo bilo je
uvjetovano pismenošću i vjeroispoviješću, to jest pripadnošću zakonom priznatim crkvama u koje je
sam zakon ubrojio jedino Katoličku i Grčko-nesjedinjenu crkvu. Izborni red iz 1848. zadobiti
povijesni značaj. Ujedno će taj zakon po nekim osnovnim obilježjima predstavljati model za gotovo
sve kasnije hrvatske izborne zakone.

PSEUDOUSTAVNOST I NEOAPSOLUTIZAM OD 1849. DO 1860.: OŽUJSKI USTAV IZ

1849.

Godina 1848. stajat će tako u ishodištu i kasnijih reformskih kretanja u Banskoj Hrvatskoj. Mladi i
energični car Franjo Josip I. 4. ožujka 1849. dekretom je proglasio centralistički Ustav za cijelu
Monarhiju. U stvarnosti taj će Ustav tada stupiti na snagu samo u austrijskim zemljama jer je mađarski
otpor slomljen tek koncem kolovoza, dok je u Hrvatskoj i Slavoniji Bansko vijeće odbijalo proglasiti
taj nametnuti propis. Stoga će Ustav za Hrvatsku i Slavoniju pod pritiskom dvora biti proglašen tek 6.
rujna 1849., nakon što je slomljena revolucija u Mađarskoj. Ožujski ustav s jedne strane teži očuvati
interese dotadašnje političke elite, a s druge strane su njime prihvaćene stečevine liberalnog pokreta
1848. Predviđeno je osnivanje Državnog sabora (Reichstag) s dva doma te osnivanje državne vlade u
kojoj bi ministri bili politički odgovorni vladaru, dok bi pravno bili odgovorni Saboru za teške povrede
službene dužnosti. Vladar je imao pravo na apsolutni veto i pravo donošenja uredbi iz nužde, što mu je
osiguravalo snažnu i nadzornu poziciju. Ustav je proglasio odvajanje sudstva i uprave i zajamčio
stalnost sudačkog zvanja te načela javnosti, usmenosti i akuzacijsko načelo u suđenju kao i porotno
suđenje za teške i tiskovne delikte. Proglašena je i sloboda obrta, pravo na slobodno kretanje i puna
zaštita privatnog vlasništva, čime su osigurane pretpostavke za razvoj kapitalističkog poretka i
tržišnog gospodarstva, uključujući i slobodu ugovaranja.

POLOŽAJ HRVATSKE I SLAVONIJE I USTROJ UPRAVE I SUDSTVA

Polovinom 1850. u sklopu preustroja pokrajinskih vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji ukinuto je Bansko
vijeće i osnovana Banska vlada te je posve napušten municipalni sustav, a uprava i pravosuđe
postavljeni su na nove temelje. Na čelu Banske vlade stajao je ban, ali je Vlada bila potpuno
podređena Ministarstvu unutarnjih poslova Vlade u Beču. Novim upravno-teritorijalnim ustrojem
ukinut je stoljetni municipalni karakter županija koji je bio glavni element staleškog ustava, a županije
pretvorene u izvršne organe viših vlasti prema modelu austrijskih okruga. Ukinuto je tradicionalno
izabrano činovništvo, što je bio jedan od glavnih instrumenata županijske samouprave, i umjesto njih
uvedeni profesionalni činovnici plaćeni iz državnih sredstava. Gradske su autonomije sužene (ali ne i
ukinute) podvrgavanjem gradova ne posredno Banskoj vladi. Tako je navedenim promjenama s jedne
strane proširena nadležnost države i njezinih središnjih tijela i posve ukinuta tradicionalna lokalna

16
samouprava. U sklopu reorganizacije sudstva u Monarhiji je potom osnovan jedan vrhovni sud u Beču
i predviđeno osnivanje po jednog višeg zemaljskog suda u svakoj krunovini te osnivanje zemaljskih i
kotarskih sudova. Sudstvo je u novom ustroju postavljeno na novu osnovu, koja se više neće mijenjati,
kao profesionalno, obrazovano i hijerarhijski organizirano državno sudstvo.

NEOAPSOLUTIZAM OD 1852. DO 1860: UPRAVA I SUDSTVO

Ustavni poredak uveden Ožujskim ustavom neće zadugo ostati na snazi pa zbog toga nije bio
proveden ni značajan dio njegovih organizacijskih odredbi. Silvestarski patent od 31. prosinca 1851.,
koji je stupio na snagu 1. siječnja 1852., ukinuo je ustavni poredak i uveo otvoreni apsolutizam.
Osnovni model upravne i sudbene vlasti postavljen u prethodnom razdoblju nije se izmijenio, iako je
došlo do određenih promjena u organizaciji uprave i sudstva. Bansku je vladu zamijenilo Carsko i
kraljevsko namjesništvo koje je u osnovi naslijedilo položaj kakav je imala i ukinuta vlada. Umjesto
prijašnjih šest županija sada je bilo osnovano pet a umjesto 20 kotara formirano ih je 54, što je
udvostručilo broj činovnika. kotarskim je uredima sada pripala prvostupanjska upravna i pravosudna
nadležnost u svim poslovima koji nisu bili u nadležnosti drugih upravnih i pravosudnih organa. Tada
su osnovani kotari za gradsko područje (gradski kotari) i za izvangradsko područje (vanjski kotari). U
gradovima su osnovani tzv. gradskodelegirani sudovi koji su obavljali samo sudbene poslove.
donošenje novog Zakona o tisku i Zakona o društvima 1852. koji su dodatno ojačali autoritarno
uređenje i gotovo posve onemogućili slobodnije političko djelovanje. Novi Zakon o tisku bio je još
stroži negoli kratkotrajni hrvatski Privremeni zakon o štampi iz 1849. jer je uveo još viši novčani
polog kao pretpostavku izdavanja novina. Međutim, unatoč namjeri poboljšanja funkcioniranja uprave
i sudstva, nave dene reforme nisu postigle puni učinak ni do konca apsolutizma.

REFORME U GRAĐANSKOM I KAZNENOM PRAVU

Uz uvođenje jedinstvenog modela upravne i sudbene organizacije u razdoblju apsolutizma dekretima
kralja iz Beča u sve zemlje Carstva protegnuti su neki po stojeći ili uvedeni novi zakoni. Ti su zakoni
trebali pružiti podlogu za modernu po duzetničku aktivnost i racionalnije pravosuđe te ujedno postaviti
osnovu za pravnu unifikaciju Carstva. Bila je to modernizacija izvana i odozgo koju je bečka vlada u
apsolutističkom okviru provodila putem uredbi i bez ikakvih institucionalnih zapre ka kakve je sličnim
pokušajima prethodno predstavljao (staleški) ustav.

OPĆI GRAĐANSKI ZAKONIK

Opći građanski zakonik uveden je u Hrvatsku i Slavoniju dekretom od 29. studenoga 1852., koji je
ujedno izvan snage stavio sve prethodne propise i običaje iz područja građanskog prava (a time i
Tripartit). Stupio je na snagu 1. svibnja 1853. Opći građanski zakonik opsežna je kodifikacija sa 1.502
članka, podijelje na u tri dijela po uzoru na Gajeve Institucije. Prvi dio sadržava odredbe o pravu
osoba, drugi dio uređuje prava na stvarima, nasljedno i obvezno pravo, dok treći dio sadržava odredbe
zajed ničke uređenju prava osoba i prava na stvari. Opći građanski zakonik donesen je 1811., u
razdoblju staleške države, ali se odnosio na sve stanovnike neovisno o staleškoj pripadnosti. Odredbe
OGZ-a počivaju na načelu pravne jednakosti te slobode i suglas nosti stranaka u sklapanju pravnih
poslova i slobodi oporučivanja. OGZ je među rjeđim zakonima koji sadržava i pravila tumačenja, što
je odraz prosvjetiteljskog nastojanja da propis bude dostupan i razumljiv svima. Novelama OGZ-a u
austrijskom zakonodavstvu iz 1914., 1915. i 1916. izvršen je niz prilagodbi OGZ-a izmijenjenom
okruženju. Učinak OGZ-a u Hrvatskoj i Slavoniji je bio dvojak. S jedne je strane potaknuo razvoj
kapitalističkog poduzetništva i individualizaciju. No, s druge je strane, na selu, na kojem je živjela
većina stanovništva, potaknuo i već uznapredovali proces raspadanja kućnih zadruga koje su bile
osnova egzistencije siromašnih obitelji.

17
GRAĐANSKI POSTUPAK

Privremeni građanski postupnik uveden je u Hrvatsku i Slavoniju uredbom ministarstva pravosuđa od

16. rujna 1852., a stupio je na snagu 1. siječnja 1853. Privremeni građanski postupnik je uređivao
redoviti građanski postupak pred sudom do donošenja presude te ovršni postupak, a uredio je tek
malobrojne posebne postupke. Uvođenjem Privremenog građanskog postupnika velik je dio
postupovne materije bio ujednačen, a sam postupak ustrojen znatno bolje. Taj se propis zapravo
zasnivao na postupovnom zakonu Josipa II. iz godine 1781. koji je kratko vrijedio i u Hrvatskoj i
Slavoniji od 1786. do 1790., kada je povučen kao apsolutistički propis. U postupku je prevladavalo
načelo pismenosti temeljem kojeg su stranke komunicirale izmjenom podnesaka. Mjesni sudovi
uvedeni su u hrvatski pravni sustav uredbom ministra unutar njih poslova bečke vlade u svibnju 1860.
kao općinski sudovi u parnicama male vrijednosti. Mjesni su sudovi osnovani u velikom broju općina
pa su tako znatno olakšavali dolazak do pravne zaštite siromašnim i nepismenim seljacima koji se nisu
snalazili u pravu niti su mogli platiti odvjetnike. Zbog toga su se zastupnici Hrvatsko-slavonskog
sabora 1875. žestoko suprotstavili prijedlogu Zakona o mjesnim sudovima Mažuranićeve vlade. Taj je
zakonski prijedlog bio oblikovan prema austrijskom uzoru iz 1873. te je Zemaljska vlada njime
položaj mjesnih sudova htjela uskladiti s prethodno uvedenim načelom odvajanja sudstva i uprave.

KAZNENI ZAKON I KAZNENI POSTUPAK

Patentom od 27. svibnja 1852. uveden je i u Hrvatsku i Slavoniju austrijski Kazneni zakon o
zločinima, prijestupima i prekršajima, a prestali su se primjenjivati različiti propisi i običajno pravo,
koji su stavljeni izvan snage. Kazneni zakon iz 1852. prihvatio je trodiobu kaznenih djela iz
francuskog zakonodavstva navedenu u nazivu, ali ta dioba u osnovi nije bila konceptualno jasno
određena niti dosljedno provedena. Zakon se dijelio u dva dijela, od kojih prvi uređuje zločine, a drugi
prijestupe i prekršaje. Zakon se temeljio na stajalištu slobodne volje čovjeka koja iz ocjene uzročnosti
počinjenog djela i odgovornosti počinitelja uklanja druge činioce. Vrste kazni i njihova primjena
također otkrivaju represivnu prirodu Zakona jer je smrtna kazna bila propisana za širok krug djela.
1875. godine je Sabor u kaznenopravni sustav ugradio nov institut, „irski sustav“ čija je prvenstvena
svrha bila preodgoj kažnjenika kroz izlaganje vrlo oštrom režimu izdržavanja kazne i potom
postupnom ublažavanju za kažnjenike koji su pokazali da su se popravili, sve do njihova uvjetnog
otpusta. Nakon Kaznenog zakonika u Hrvatsku i Slavoniju uveden je 1854. austrijski Kazneno-
postupovni red iz 1853. koji je bio vrlo sustavan i precizan propis. Taj je zakon u Hrvatskoj i Slavoniji
zamijenio represivno uređenje koje je sve dotad pretežno bilo zasnovano na običajnom pravu. Iznimno
je bila prisutna i negativna zakonska dokazna teorija: kad je utvrđen propisani dokazni minimum za
osudu, ali sudac nije imao takvo uvjerenje, tada je optuženik oslobađan.

POVRAT USTAVNOSTI I SABOR 1861. : LISTOPADSKA DIPLOMA I VELJIČKI PATENT

Vladar je početkom 1860. obećao promjenu sustava upravljanja i u ožujku 1860. sazvao istaknute
političare iz svih zemalja Carstva u Pojačano carevinsko vijeće sa zadaćom da predlože smjer
potrebnih promjena. Pojačano carevinsko vijeće je koncem rujna 1860. vladaru predložilo uvođenje
ustavnosti i uravnoteženu decentralizaciju Monarhije. Iako je vladar najprije odbio prihvatiti taj
prijedlog, uskoro je, prisiljen okolnostima, 20. listopada 1860. donio tzv. Listopadsku diplomu koja je
uvela provizorno ustavno uređenje i predstavljala početak reorganizacije Monarhije. Listopadska
diploma predvidjela je uvođenje središnjih i pokrajinskih tijela s uravnoteženom podjelom nadležnosti.
Listopadska diploma predvidjela je i uži sastav Carevinskog vijeća s delegatima iz austrijskih
krunovina koje bi raspravljalo o zajedničkim pitanjima tih zemalja. Vojni krugovi i austro-njemački

18
liberali žestoko su se usprotivi li davanju tako širokih nadležnosti pokrajinama pa je pod njihovim
pritiskom 26. veljače 1861. vladar Listopadsku diplomu „dopunio“ Veljačkim patentom. Listopadska
diploma i Veljački patent tako su od 1860. i 1861. predstavljali provizornu ustavnu osnovu Monarhije
koja nije bila prihvaćena u jednom njezi nu dijelu.

HRVATSKO SLAVONSKI SABOR 1861.(VELIKI SABOR)

I u Ugarskoj i u Banskoj Hrvatskoj 1861. političko raspoloženje bilo je snažno obilježeno sviješću o
potrebi uređenja pravno-političkog sustava na racionalnoj osnovi. Temeljni ugarski zahtjev 1861. bio
je vraćanje na snagu zakona Ugarsko-hrvatskog sabora iz 1848. za koje su Mađari smatrali da ih je
vladar protuustavno stavio izvan snage te da nisu nikada ni prestali vrijediti. Zbog toga se 1861. kao
temeljno pitanje u Banskoj Hrvatskoj postavljalo određivanje odnosa s Ugarskom i izgradnja
institucija autonomne vlasti. Hrvatsko-slavonski je sabor 1861. sazvao vladar sa zadaćom da izabere
delegate za Carevinsko vijeće. Novi je Izborni red počivao na modelu Izbornog reda iz 1848., kako
zbog njegova povijesnog značenja i usklađenosti s tradicijom tako i zato što je njime u izbore bila
uključena Vojna krajina. U novom Izbornom redu više nije bila prisutna diskriminacija po vjerskoj
osnovi. Banska konferencija prihvatila je i Naputak o uređenju županija i slobodnih kraljevskih
gradova koji je vladar također potvrdio. Sabor se sastao 15. travnja 1861., a djelovao je do 9. rujna
1861. kada je kraljevom odlukom raspušten s obrazloženjem da nije ispunio glavnu zadaću, to jest
izbor delegata za Carevinsko vijeće. Budući državnopravni savez Trojedne Kraljevine i Ugarske
trebao je biti: (a) temeljen na starodavnom ustavu i državnoj ravnopravnosti, a njime bi bili utvrđeni
zajednički poslovi, s time da bi minimum autonomije Trojedne Kraljevine obuhvaćao donošenje i
izvršenje zakona u području unutarnje uprave, prosvjete i bogoštovlja te pravosuđa na svim razinama.
Uz donošenje Zakonskog članka XLII:1861. Sabor je u svom kratkom radu razvio izvanredno
intenzivnu zakonodavnu djelatnost nastojeći da u kratkom vremenu uspostavi pravnu osnovu
autonomne vlasti i uvede druge moderne institucije kojima bi zamijenio zakone uvedene za
apsolutizma.

FORMIRANJE GLAVNIH POLITIČKIH STRANAKA I IDEOLOGIJA

U saborskim raspravama o sadržaju Zakonskog članka XLII:1861. profilirane su tri ideologije i tri tada
još labavo organizirane glavne političke stranke - Narodna stranka, Narodna ustavna stranka
(Unionistička stranka) te Stranka prava. S obzirom na dugotrajne državnopravne veze s Ugarskom i
oportunost zajedničke obrane ustavnosti, narodnjaci su smatrali da treba obnoviti savez s Ugarskom,
ali polazeći od ugarskog priznanja hrvatske samostalne pozicije i te ritorijalne cjelokupnosti. U
promišljanju ukupne strategije djelovanja pojedini narodnjaci oslanjali su se na suradnju i izgradnju u
budućnosti nikada jasno definiranog zajedničkog južnoslavenskog državnopravnog okvira. Od
Narodne će se stranke odvojiti dio članstva koji je 1863. osnovao Samostalnu narodnu stranku s
programom sporazuma s dvorom. Narodna stranka ipak je 1873. sklopila sporazum s ugarskom
vladom te kooptirala dio članova Unionističke stranke, dok je njezin član Ivan Mažuranić postavljen
za bana. Nakon Mažuranićevog pada dio je narodnjaka pak kritizirao oportunističku politiku vodstva
stranke i 1880. osnovao Neovisnu narodnu stranku. Narodna se stranka tako pretvorila u pobornicu tog
akta zbog čega su njezini članovi koncem osamdesetih godina nazivani „unionisti“. Zbog takve je
politike Narodna stranka na izborima 1906. doživjela poraz i prestala postojati. Unionistička stranka
uživala je podršku vlade iz Pešte te je uz njezinu pomoć 1867. osvojila izbore za Sabor. Malobrojni
pravaši na Saboru 1861. (Ante Starčević i Eugen Kvaternik) smatrali su da hrvatski narod na osnovi
hrvatskog državnog prava i prirodnog prava naroda ima pravo na samostalnu državu.

POLITIČKA ZBIVANJA OD RASPUŠTANJA SABORA 1861. DO 1867.

19
Nakon raspuštanja Sabora 1861. Narodna i Unionistička stranka zadržale su svoje protivljenje ideji
sporazuma s dvorom. Mažuranić je sa skupinom istomišljenika u Banskoj Hrvatskoj koncem 1863.
osnovao Samostalnu narodnu stranku. Program te stranke obuhvaćao je prihvat Veljačkog patenta,
ulazak u Carevinsko vijeće i dogovor s vladarom o postizanju teritorijalne cjelokupnosti Hrvatske....
Unatoč Mažuranićevim pritiscima na hrvatske županije i hrvatski tisak, na izborima su većinu glasova
dobile Narodna i Unionistička stranka koje su potvrdile svoje opredjeljenje iz 1861. To je bio i razlog
za Mažuranićev odstup s mjesta kancelara.

USTROJ VLASTI OD 1861. DO 1869.

Nakon donošenja Listopadske diplome 1860. vladar je reorganizirao središnju vladu u Beču. Osnovao
je posebne Ugarsku dvorsku kancelariju i Erdeljsku dvorsku kancelariju s nadležnošću za unutarnju
upravu, bogoštovlje i nastavu te pravosuđe i Državno ministarstvo za sva ostala područja. Kancelari
odnosno ministri činili su ministarsko vijeće koje je donosilo odluke. Hrvatsko-slavonska dvorska
kancelarija zapravo je bila vlada za Hrvatsku i Slavoniju u Beču. Mažuranić će imati prostor za
djelovanje pa je tako u njegovu mandatu 8. studenoga 1861. kralj odobrio osnivanje Stola sedmorice u
Zagrebu kao vrhovnog suda za Hrvatsku i Slavoniju. ban je zapravo bio u položaju službenika
središnjih vlasti, a ne u tradicionalnom položaju političkog dužnosnika. Navedena provizorna
organizacija vlasti u Banskoj Hrvatskoj prestala je postojati s Hrvatsko-ugarskom nagodbom odnosno
zakonima koji su na temelju nje doneseni. Od njih je najznačajnije bilo osnivanje Zemaljske vlade
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1869. koja je preuzela nadležnosti utvrđene Nagodbom.

AUSTRO-UGARSKA NAGODBA: DONOŠENJE

Rat Austrije s Pruskom 1866. odražavao se i na unutarnje napetosti u Monarhiji koje je bečka vlada
težila neutralizirati konačnim uređenjem odnosa u Monarhiji kako se mogući poraz od Pruske ne bi
odrazio na produbljivanje tih napetosti u složenom Carstvu. Kompromis postignut u tim pregovorima
prihvatio je koncem ožujka Ugarski sabor koji je 29. svibnja dvotrećinskom većinom usvojio Austro-
ugarsku nagodbu kao Zakonski članak 1867:XII. Kralj je taj zakon potvrdio 28. srpnja 1867. čime je
uspostavljena Austro-Ugarska. Austro-ugarska nagodba tako je bila sporazum između Ugarskog
sabora i vladara, a ne i Carevinskog vijeća. Zakon Prosinačkog ustava urodio je prihvatom Austro-
ugarske nagodbe 21. prosinca 1867. kao temeljnog državnog zakona za austrijsku polovinu odnosno
jednog od zakona Prosinačkog ustava. Tako je Austro-ugarska nagodba na koncu dobila oblik dvaju
ustavnih zakona na njemačkom odnosno na mađarskom od kojih je svaki vrijedio za onu polovinu
Monarhije čije ga je predstavničko tijelo prihvatilo. Austrijski tekst Nagodbu tumači kao dopunu
Veljačkog patenta i stavlja naglasak na Monarhiju kao cjelinu dok ugarska inačica naglašava
samostalni položaj dviju cjelina. Službeni naziv ugarske polovine u Nagodbi bio je pak tradicionalni
naziv „zemlje ugarske krune“. Austro-Ugarska je 1908. anektirala Bosnu i Hercegovinu kao svojevrsni
kondominij – sugospodstvo dviju zemalja koje je još od okupacije 1878. bilo pod upravom
zajedničkog ministra financija.

GLAVNA OBILJEŽJA AUSTRO-UGARSKE NAGODBE

Nagodbom su Austrija i Ugarska uspostavljene kao potpuno odvojeni sustavi vlasti sa zasebnim
sustavom institucija. Time je uspostavljena realna unija dviju država koje je povezivao utvrđeni
zajednički krug poslova nužan za održavanje te složene cjeline. Sukladno tome, kao zajednički su
organi uspostavljeni ministar vanjskih poslova, ministar vojske i ministar zajedničkih financija.

20
Postojao je i Krunski savjet koji su činili navedena tri ministra, predsjednici austrijske i ugarske vlade,
šef zajedničkog vojnog stožera i neki od nadvojvoda iz kuće Habsburg. Krunski savjet donosio je
najvažnije političke i vojne odluke, ali je imao tek savjetodavnu funkciju prema vladaru. Financijski
dio Nagodbe imao je ograničeno vrijeme važenja jer je osnova utvrđenih obveza bila promjenljive
naravi s obzirom na to da je ovisila o gospodarskoj snazi država. Protekom roka „financijska nagodba“
prestala je važiti pa su svakih deset godina dvije države preko svojih delegacija dogovarale sporazum
o novoj financijskoj nagodbi. Zbog žestokog mađarskog protivljenja nije bilo ustanovljeno tijelo koje
bi imalo predstavnički karakter i zakonodavnu nadležnost za krug zajedničkih poslova. Delegacije su
raspravljale o zajedničkim poslovima te zajedničkim troškovima i zajedničkom proračunu, a svake ih
je godine naizmjenično sazivao vladar u Beči Budimpeštu.

HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA

Nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867. održani su izbori za Hrvatsko-slavonski sabor prema
Izbornom redu koji je organizaciju i nadzor iz bora posve stavljao u ruke Zemaljske vlade. Na tim je
izborima potpunu pre moć ostvarila Unionistička stranka. Dvanaesteročlana delegacija
jednostranačkog unionističkog Hrvatsko-slavonskog sabora stupila je u pregovore s jednako brojnom
delegacijom Ugarskog sabora s kojom je postigla sporazum o sadržaju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Taj
je sporazum na hrvatskom jeziku bio prihvaćen 24. rujna u Hrvatsko-slavonskom saboru, dok je u
Ugarskom saboru prihvaćen 14. studenog 1868. Nagodbom je kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji bila
zajamčena puna zakonodavna i izvršna autonomija u poslovima unutarnje uprave, bogoštovlja i
nastave te pravosuđa, ali ne i financijska autonomija. Nagodba sve do 1918. će ostati temeljni ustavni
akt koji je određivao položaj Hrvatske i Slavonije u državnopravnoj zajednici s Ugarskom te njezin
politički i gospodarski razvoj.

ZAJEDNIČKI SABOR I SREDIŠNJA VLADA

Zajednički sabor predviđen Hrvatsko-ugarskom nagodbom činili su ugarski i hrvatski zastupnici u

Domu zastupnika te ugarski i hrvatski članovi Doma velikaša. U tom je sastavu
Zajednički sabor odlučivao o pitanjima iz zajedničke nad ležnosti i donosio zaključke koji su nakon
potvrde kralja i objavljivanja vrijedili za cjelokupno državno područje. Hrvatski su zastupnici kao
manjinska skupina u Zajedničkom saboru u pravilu glasovali zajedno s većinskom mađarskom
strankom. Hrvatski su predstavnici imali osobno pravo glasa (a ne kolektivno kao do 1848.) pa s
obzirom na svoj mali udio nisu imali ozbiljniju političku težinu u Zajedničkom saboru. Središnju
vladu činili su oni resori Ugarske vlade u čije su područje spadali poslovi iz zajedničke nadležnosti –
to su bili ministar predsjednik, ministarstvo dvora, ministarstvo trgovine, ministarstvo poljoprivrede,
ministarstvo zemaljske obrane, ministarstvo javnih financija te posebni „hrvatsko-slavonsko-
dalmatinski ministar. Hrvatsko-slavonski ministar trebao je zastupati interese Kraljevine Dalmacije,
Hrvatske i Slavonije kod Središnje vlade te biti poveznica između vladara i hrvatske Zemaljske vlade.
Vlada nije imala izvorno pravo zakonodavne inicijative, već ga je vršila u kraljevo ime zbog čega je
bila potrebna i njegova prethodna suglasnost. Hrvatsko-slavonski ministar imao je i pravo supotpisa na
kraljeve odluke iz svoje nadležnosti te je bio pravno odgovoran Zajedničkom saboru.

HRVATSKO-SLAVONSKI SABOR I ZEMALJSKA VLADA

Prema Nagodbi Hrvatsko-slavonski je sabor donosio zakone iz područja autonomne nadležnosti i birao
hrvatske članove Zastupničkog doma te dvojicu članova Doma velikaša Zajedničkog sabora. Zakone
potvrđene od vladara svojim su protupotpisima potom trebali ovjeriti hrvatsko-slavonski ministar i

21
hrvatski ban, nakon čega su bili objavljeni u hrvatskom zborniku zakona. Sabor je zadržao
tradicionalni jednodomni ustroj s dvojnom strukturom te su ga činili virilisti, koji su bili pozivani
osobnom banskom pozivnicom, i zastupnici. Broj zastupnika bio je 1888. konačno utvrđen na 90, a
broj virilista ograničen na najviše polovinu broja zastupnika, to jest do 45. Sabor je radio u plenarnim
sjednicama i odborima, a zakonodavni postupak od vijao se kroz tri tzv. čitanja. Sabor je sazivao i
raspuštao kralj preko bana, a trajanje saziva je 1888. od tradicionalne tri produljeno na pet godina.
Najviši organ izvršne vlasti bila je Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada osnovana Zakonom o
ustrojstvu Zemaljske vlade iz 1869. Predsjednik Zemaljske vlade po položaju je bio ban Dalmacije,
Hrvatske i Slavonije. Bana je imenovao kralj na prijedlog i uz supotpis ugarskog ministra
predsjednika. Ban je bio na čelu vlade i na čelu svakog od njezinih odjela te je u konačnici donosio
odluke iz nadležnosti svakog od tih resora. Ban je mogao biti optužen zbog namjernih i teških povreda
najvažnijih propisa sa sankcijom udaljenja iz službe, a sudio mu je posebni Kraljevinski sud.

PRAVNA PRIRODA HRVATSKO- UGARSKE NAGODBE

O pravnoj prirodi Hrvatsko-ugarske nagodbe između hrvatske i ugarske strane postojalo je temeljno
nesuglasje. To se nesuglasje nastavljalo na različite postavke o ustavnom položaju Hrvatske u sklopu
ugarske ustavnosti, a dijelom je bilo omogućeno i pragmatičkom koncepcijom Nagodbe. Hrvatska
strana uporište za svoj stav osobito je nalazila u dvije odredbe Nagodbe. Tekstovi inačica Nagodbe
usvojenih u Ugarskom i Hrvatsko-slavonskom saboru sadržavaju više razlika koje nisu od presudnog
značenja. Najugledniji tumač Nagodbe s hrvatske strane profesor ustavnog prava s konca 19. stoljeća
Josip Pliverić Nagodbu je tumačio kao sporazum kojim je uspostavljena ,,nejednaka realna unija“ u
kojoj je hrvatska strana dobrovoljno i opozivo prenijela neka svoja prava na zajednička tijela.
Hrvatsko-ugarska nagodba se, s obzirom na političke okolnosti u kojima je donesena, do neke mjere
može označiti kao iznuđeni akt.

OD HRVATSKO- UGARSKE NAGODBE DO NJEZINE REVIZIJE 1873.

RAZDOBLJE UPRAVE BANA LEVINA RAUCHA OD 1868 DO 1871.

Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe dotadašnji banski namjesnik Levin Rauch imenovan je za
bana, a Sabor s unionističkim sastavom nastavio je rad do okončanja svog trogodišnjeg mandata u
siječnju 1871. Politička zadaća Rauchove vlade i unionista bila je provođenje ograničenih reformi u
skladu s Nagodbom, čime je trebalo poboljšati teško stanje hrvatskih institucija. Najznačajniji rezultat
rada tog sabora bio je već spomenuti Zakon o ustrojstvu Zemaljske vlade iz 1869. kojim je osnovana
vlada na čelu s banom pravno odgovornim Saboru i tri odjela na čelu s predstojnicima. Zakon o
ustrojstvu županija zadržao je tradicionalnu strukturu vlasti u župa nijama, ali je jakim nadzornim
ovlastima Zemaljske vlade gotovo onemogućio proglašenu samoupravu.

REVIZIJA HRVATSKO- UGARSKE NAGODBE 1873. I IMENOVANJE IVANA

MAŽURANIĆA ZA BANA

Na izborima koji su u svibnju 1871. raspisani za novi saziv Sabora premoćno je pobijedila Narodna
stranka, dok su unionisti doživjeli težak poraz. Kralj saziva sabor u siječnju 1872. i gotovo odmah
raspustio s obrazloženjem da njegov sastav ne jamči kvalitetno ispunjenje njegove zadaće te su ubrzo
raspisani novi izbori. Vlada je pristala na ograničenu izmjenu Nagodbe i imenovanje narodnjaka u
najviša tijela vlasti. Narodnjaci su pak prihvatili Nagodbu i odustali od njezina osporavanja kao
protuustavnog akta te pristali da na neke najvažnije funkcije u stranci i vlasti imenuju pojedine

22
umjerene unioniste. Tako je u lipnju 1872. sazvan novi sastav Sabora koji je već u kolovozu prekinuo
rad zbog pregovora sa Zajedničkim saborom oko revizije Nagodbe. Nakon godine dana pregovora
došlo je do sporazuma te je Sabor u kolovozu 1873. nastavio s radom. Sabor je 5. rujna 1873. većinom
glasova prihvatio navedenu reviziju, a 29. rujna u čast bana formalno je uveden Ivan Mažuranić. Time
je otpočelo reformsko šestipolgodišnje Mažuranićevo razdoblje okončano njegovim odstupom u
veljači 1880.

OPĆA OBILJEŽJA UPRAVLJANJA BANA IVANA MAŽURANIĆA

BANOVANJE IVANA MAŽURANIĆA

Mažuranić je gotovo odmah po dolasku na vlast pristupio ubrzanim reformama te je u razdoblju

njegova banovanja 1873. – 1880. Sabor donio šezdesetak zakona koji su pokrivali cjelokupno
područje hrvatske autonomne nadležnosti. Osnovna zamisao reformi po čivala je na općem odnosu
prema državi, ustavnosti i pravima pojedinca. Bitno obilježje reformi ustavne i političko-upravne
prirode bila je njihova organizacijska i instrumentalna priroda. Zakonodavna djelatnost za
Mažuranićeva banovanja odvijala se kroz tri saziva Sabora. Najvažniji su zakoni doneseni u prvom
razdoblju, to jest od Mažuranićeva preuzimanja mjesta bana u rujnu 1873. do konca saborskog sazi va,
15. lipnja 1875. Među prihvaćenim su zakonima prevladavali organizacijski i postupovni zakoni iz
područja uprave i pravosuđa, zakoni kojima se reguliraju slobode i prava građana te zakoni iz područja
prosvjete. Od 1878. do Mažuranićeve ostavke u veljači 1880. bila su usvojena tek dva zakona, među
kojima je bio i Zakon o ustroju gradskih općina kojim je uspostavljena ravnoteža između gradske
samouprave i ovlasti vlade. Do promjene je došlo 1875. s dolaskom na čelo Liberalne stranke i vlade
izrazito velikomađarski orijentiranog Kâlmâna Tisze koji će na tom položaju ostati 20 godina. Zastoj u
provedbi reforme i ujedinjenju Vojne krajine doveli su do kritika Mažuranića iz redova Narodne
stranke na koje je on reagirao upućivanjem kralju ultimatuma u kojem je zatražio hitno okončanje
pregovora o priključenju Vojne krajine. Nakon toga je Mažuranić 30. veljače 1880. razriješen dužnosti
i umirovljen.

ODGOVORNOST BANA (POLOŽAJ)

Pravna odgovornost ministara parlamentima predstavljala je formalni postupak u kojem je ministar

optužen zbog povrede zakona počinjenog u obavljanju službene dužnosti sa sankcijom udaljenja s
položaja. U Hrvatskoj i Slavoniji je načelo ministarske odgovornosti bilo uređeno Zakonom o
odgovornosti bana i odjelnih predstojnika Zemaljske vlade iz 1874. Taj je zakon pravni temelj imao u
Hrvatsko-ugarskoj nagodbi koja je utvrdila da je ban odgovoran Saboru. Banu je trebao suditi
Kraljevinski sud čiju je jednu polovinu od 12 članova birao Sabor između pravnika koji nisu bili
članovi Sabora, dok su drugu polovi nu činili suci najviših redovitih sudova u Hrvatskoj i Slavoniji.
Institut pravne odgovornosti ministra općenito nije ni bio predviđen kao redoviti postupak s olakom
primjenom jer je potencijalna posljedica takvog postupka mogla biti ustavna kriza u zemlji. Dodajmo
da je simbolički značaj zakona bio i u tome što je položaj bana dovodio na jednaku razinu s položajem
ministra, iako je to Središnja vlada negirala tvrdeći da je riječ o pokrajinskom dužnosniku.

PRAVO NA JAVNO OKUPLJANJE

Hrvatska upravnopravna teorija u 19. je stoljeću pravo okupljanja („pravo sastajanja“) definirala kao
„pravo podanika sastajati se na sastancima i raspravljati ondje poslove javnoga interesa, te svoj
zaključak u tome (adresu ili peticiju) dostaviti javnomu organu“. Pravo na javno okupljanje bilo je, uz
komplementarno pravo peticije i slobodu tiska, jedini vid artikuliranja javnog političkog mišljenja i

23
jedini vid političke komunikacije šire javnosti i vlasti. Do Mažuranićevog razdoblja pravo na javno
okupljanje u Hrvatskoj i Slavoniji nije bilo uređeno zakonom, već uredbama Zemaljske vlade. Nakon
pritiska zastupnika vlada je predložila Zakon o pravu sakupljati se koji je Sabor donio 1875. Taj je
zakon načelno proklamirao pravo sastajanja kao „dopuštenje“ sakupljati se pod uvjetima utvrđenim
zakonom. Zakon o pravu sakupljati se praktički je bio prijevod odgovarajućeg austrijskog zakona s
minimalnim izmjenama. U Zakonu o pravu sakupljati se bilo uključeno i pravo građana da javnim
tijelima (to će ponajprije biti Sabor) podnose peticije prihvaćene na javnim skupovima.

KAZNENI POSTUPAK I POROTNO SUĐENJE

U doba nastupa Mažuranića na dužnost u Hrvatskoj i Slavoniji na snazi je i dalje bio represivni
Kazneno-postupovni red iz 1853. koji je u Austriji 1873. zamijenjen novim i modernim Kazneno-
postupovnim redom. Neka od rješenja tog austrijskog zakona vlada je 1875. predložila Saboru u
obliku novele Kazneno postupovnog reda iz 1853. uz koji je predložila i Zakon o porotnom suđenju za
tiskovne delikte. Zakon o kaznenom postupku iz kojeg su uklonjeni neki dijelovi, a uz njega su
usvojeni i zakoni vezani uz porotno suđenje za tiskovne delikte. Usvojeni Zakon o kaznenom
postupku iz 1875. pojednostavio je, suprotno od prvog vladinog prijedloga, dotadašnji vrlo složeni
postupak tako da je kao središnji dio postupka postavio usmenu i javnu glavnu raspravu. Zakon o
kaznenom postupku iz austrijskog zakona preuzeo institut fakultativnog istražnog zatvora, nasuprot
vladinom prijedlogu koji je ostajao na obveznosti istražnog zatvora iz Kazneno postupovnog reda iz
1853. Razmjerno posebni dio reforme kaznenog postupka bilo je uvođenje porotnog suđenja za
tiskovne delikte. Porotno suđenje izvorno je institut engleskog prava gdje postoji i u kaznenom i u
građanskom postupku. Glavno je obilježje porotnog suđenja da se odvija pred (najčešće) dvanaeste
ročlanom porotom, koja donosi presudu o činjenicama i olakotnim i otegotnim okolnostima, te pred
sudskim vijećem, koje upravlja postupkom i izriče kaznu. U Austriji je Kazneno-postupovni red iz
1873. porotno suđenje utvrdio kao opći dio kaznenog postupka te propisao osnivanje mreže porotnih
sudova. Vlada je bila zabrinuta da nedovoljno prosvijećeno hrvatsko društvo nije pripremljeno za šire
uključivanje laika u suđenje kao i za odlučivanje o širem rasponu kaznenih djela. Postupak
sastavljanja porote počinjao je utvrđenjem godišnje opće liste kandidata koji su udovoljavali uvjetima
za porotničku službu.

SLOBODA TISKA

Važnost slobode tiska u 19. stoljeću proizlazila je odatle što je tisak u to doba bio ključni, pa i jedini
medij sa širokim dosegom koji je omogućivao utjecaj i na nacionalnoj razini. Tisak je bio usmjeren na
razmjerno uzak krug pismene elite koja je, međutim, zbog karakterističnih izbornih cenzusa činila
ključni dio biračkog tijela u Hrvatskoj i Slavoniji. U Hrvatskoj i Slavoniji položaj tiska oslobođenog
cenzure prvi je put bio uređen represivnim i nepotpunim Privremenim zakonom o štampi koji je 1849.
Taj je zakon uređivao i porotno suđenje za tiskovne delikte, a Jelačić ga je ukinuo već nakon prvog
sudskog po stupka koji je prekinut nakon javnog protesta jednog porotnika protiv tog zakona. Potom je
položaj tiska bio uređen izrazito represivnim apsolutističkim Tiskovnim redom iz 1852. Taj je zakon
tijekom šezdesetih godina bio stavljen izvan snage u svim zemljama Monarhije, osim u Banskoj
Hrvatskoj gdje su se njime vlasti ekstenzivno koristile za ograničavanje slobode izražavanja putem
tiska. Položaj tiska u Hrvatskoj i Slavoniji bit će uređen na moderan način tek Zakonom o porabi tiska
iz 1875. koji je donesen po uzoru na austrijski zakon. Zakon o porabi tiska proglasio je kao temeljno
načelo slobodu svakoga da u zakonskim okvirima izražava i širi vlastite misli putem tiska.

UPRAVA BANA KAROLYA KHUENA HADERVARYA OD 1883. DO 1903.

24
1.siječnja 1882. proglašeno sjedinjenje Vojne krajine s Banskom Hrvatskom, a ban Pejačević
imenovan za kraljevskog povjerenika koji je trebao tehnički provesti ujedinjenje. Nakon ujedinjenja
Vojne krajine s Hrvatskom i Slavonijom u hrvatski politički korpus ušao je i znatan broj srpskog
stanovništva te je ubrzo osnovana Srpska sa mostalna stranka koja će zastupati interese Srba.
Pejačević je bio uvjereni unionist koji je prihvaćao Hrvatsko-ugarsku nagodbu kao povoljan okvir za
ispunjenje hrvatskih interesa. Zbog toga će se već 1883. povući s mjesta bana kada se suočio s
radikalnom velikomađarskom politikom Središnje vlade i neutralnošću Beča. 1883. za bana je
imenovan Karoly (Dragutin) Khuen-Hédervary, mađarski plemić s obiteljskim imanjem u Slavoniji,
član ugarske Liberalne stranke te osoba punog kraljevog povjerenja, a istovremeno kulturno uklopljen
u hrvatsku sredinu. Razdoblje uprave Khuena-Hédervâryja obilježio je autoritarni stil vladanja u
ustavnim formama usmjeren na onemogućivanje zamisli o posebnom hrvatskom ustavnom identitetu.
Khuen-Hédervâry je naime osiguravao privilegije i zaštitu političkoj eliti srpskog stanovništva, dok je
od njih zauzvrat dobivao podršku. Na prijedlog Zemaljske vlade Sabor već 1884. suspendirao jamstvo
stalnosti sudačkog položaja iz Zakona o vlasti sudačkoj, a iste je godine izmjenama Zakona o
stegovnoj odgovornosti sudaca ban ovlašten raspoređivati suce po sudovima.

OD ODLASKA KAROLYA KHUENA HEDERVARYA DO PRVOG SVJETSKOG RATA

Odlaskom Khuena-Hédervâryja hrvatska politička scena postala je slobodnijom, a na to je utjecala i

napetost bečkog dvora i mađarskih stranaka koje su tražile više prava za Ugarsku. Riječka rezolucija,
koju su 3. listopada 1905. u Rijeci na poziv dalmatinskih političara donijeli oporbeni zastupnici
Hrvatsko-slavonskog i Dalmatinskog sa bora, značila je politički zaokret prema suradnji tih stranaka s
mađarskim strankama u borbi protiv centralističkih tendencija Beča. Zadarska rezolucija bila je
zaključak sastanka srpskih zastupnika u Carevinskom vijeću i Dalmatinskom saboru. Ti su zaključci,
slično Riječkoj rezoluciji, bili podrška mađarskoj oporbi uz uvjet podrške mađarskih stranaka
proširenju hrvatske autonomije. Koaliciju je predvodio Frano Supilo, ali se on 1909. povukao s tog
položaja nakon što ga je bečki povjesničar Heinrich Friedjung optužio kao plaćenog agenta srpske
propagande. Program Hrvatsko-srpske koalicije obuhvaćao je političke, društvene i gos podarske
reforme, ravnopravnost i suradnju Hrvata i Srba te priznavanje Hrvatsko ugarske nagodbe i suradnju s
mađarskim strankama. Najvažnije postignuće u ovom razdoblju bilo je donošenje novog Izbornog
zakona 1910.

SVIBANJSKA I KRFSKA DEKLERACIJA

U procesima koji su se odvijali oko buduće sudbine južnoslavenskih područja oblikovale su se dvije
tendencije. Drugoj tendenciji u ishodištu je stajala djelatnost Jugoslavenskog odbora i Kraljevine
Srbije usmjere prema stvaranju nove, zajedničke južnoslavenske države. Treća tendencija, to jest
stvaranje Velike Srbije, zbog spleta ponajprije vanjskopolitičkih razloga i djelovanja Jugoslavenskog
odbora brzo je izgubila na značenju. Simbolički i stvarni pokazatelj tendencije prema trijalističkom
preuređenju Monarhije bila je Svibanjska deklaracija iz 1917. Tu su deklaraciju donijeli hrvatski i
slovenski zastupnici u Carevinskom vijeću. Njome je traženo uvođenje treće južnoslavenske jedinice u
Monarhiji koja bi bila ustrojena kao personalna unija pod habdburško-lotrinškom dinastijom.
Simbolički i stvarni pokazatelj druge tendencije, to jest stvaranja nove države na širem
južnoslavenskom prostoru, bila je Krfska deklaracija koju su 20. srpnja 1917. na grčkom otoku Krfu.
Ta je deklaracija u posebnim vanjskopolitičkim okolnostima dijelom donesena i kao odgovor na
izazov Svibanjske deklaracije. Sadržaj Krfske deklaracije ima elemente kompromisa. Njome je

25
postignut sporazum o osnivanju nove države te je Pašić odstupio od svoje ideje o formiranju Velike
Srbije.

VOJNA KRAJINA

Vojna je krajina nastajala od druge polovice 16. stoljeća do 1630. kroz proces izuzimanja pograničnih
dijelova hrvatsko-slavonskog područja ispod vlasti Sabora i bana, a prestala je postojati vraćanjem
posljednjeg dijela tog područja pod vlast hrvatskih institucija 1883. Uobličavanje Vojne krajine kao
jedinstvene organizacije počinje sa saborom austrijskih staleža u Brücku na Muri 1578. kada je kralj
Rudolf II. poslove rukovođenja vojnim operacijama na tim područjima podložio jedinstvenom
zapovjedništvu Ratnog vijeća u Grazu. Sporove oko ispunjenja tih obveza konačno je 1630. riješio
Ferdinand II. donošenjem Vlaških prava (Statuta Valachorum), povelje kojom je doseljenom
stanovništvu u Koprivničkoj, Križevačkoj i Ivanićkoj kapetaniji dao određene privilegije. Privilegiji iz
Vlaških prava protegnuti su i na Karlovački generalat te na druge krajiške vojno-upravne jedinice.
Lokalna autonomija koju su dobili sastojala se u pravu sela da na godinu dana biraju seoske knezove,
koji su pak birali velikog suca kapetanije i osam prisjednika koje je potvrđivao kapetan. Pukovnije su
se dijelile na bataljune (načelno po četiri u pukovniji), a oni na kompanije odnosno satnije (također po
četiri u bataljunu). Terezijanske reforme završene su donošenjem Krajiških prava 1754. koja će
vrijediti do donošenja Temeljnog krajiškog zakona 1807. Prekretnica u razvoju Vojne krajine bila je
donošenje Temeljnog krajiškog zakona 1807. Taj je zakon proglasio da sva zemlja pripada caru, a na
njoj su krajišnici imali koristovno vlasništvo. 1848., novi je Temeljni krajiški zakon naglasio da je
Vojna krajina ne djeljivi dio Austrijske Carevine te ju je uredio kao neku vrstu pokrajine s općinama
čije stanovništvo uživa jednaka prava kao i stanovništvo austrijskih krunovina. Konačno razvojačenje
Vojne krajine i pripreme za njezino uključivanje u građanski poredak počeli su 1869. carskom
odlukom koja je provedena 8. lipnja 1871. Tada su s Banskom Hrvatskom sjedinjene dvije
varaždinske pukovnije. Carskom odlukom iz 1871. ustrojena je i prijelazna civilna uprava Vojne
krajine koja je imala zadaću provesti razvojačenje Vojne krajine i njezino uključenje u civilni poredak.
Sudske i upravne reforme koje je dvor 1873. uveo u Vojnoj krajini su stvorile krivo uvjerenje da Beč
priprema ubrzano ujedinjenje Vojne krajine s Banskom Hrvatskom za koje se on snažno zalagao.

ISTARSKI SABOR I POLITIČKE STRANKE

Istarski sabor (Dieta Provinciale, Pokrajinski sabor) koji je bio osnovan temeljem Veljačkog patenta
imao je sjedište u Poreču, a nakon 1898. zasjedao je u Puli i Kopru. Izbori za Sabor bili su uređeni po
općem obrascu za pokrajinske sabore. Hrvati i Slovenci u početku nisu ni imali svoju stranku te je s
hrvatsko-slovenske liste u Sabor birana tek nekolicina zastupnika. Nacionalno i političko osvješćivanje
hrvatskog i slovenskog stanovništva i sprječavanje njihova talijaniziranja odvijalo se isprva putem
kulturnog djelovanja i prosvjetnog rada u školama, a osobito je značajna bila uloga istarskog
svećenstva. To je urodilo i osnivanjem Hrvatsko-slovenske narodne stranke koncem sedamdesetih
godina i hrvatsko-slovenskog kluba zastupnika 1884. Posljednja sjednica Istarskog sabora održana je
1910. kada je prekinuta zbog nereda u samome Saboru, koji više nije sazvan iako su 1914. održani
izbori.

ISTRA OD 1918. DO PRIKLJUČENJA HRVATSKOJ I JUGOSLAVIJI

Istra je Londonskim ugovorom bila obećana Italiji, a talijanska ju je vojska okupirala temeljem
sporazuma sa zapovjedništvom bivše austrougarske vojske 3. studenoga 1918. U travnju 1919. Italija

26
je postavila civilne vlasti i počela uvoditi svoje civilne institucije i prije formalne aneksije. Talijanski
propisi uvođeni su postupno dok sudstvo nije bilo bitnije reorganizirano. Od 1925. je na svim
sudovima na novim područjima talijanski postao isključivi službeni jezik. Talijanska je vlast u Istri
okončana proglašenjem kapitulacije Italije 8. rujna 1943., nakon koje je, prosljeđujući i spontane
akcije stanovništva, Istru sazvao tzv. Pazinski sabor na kojem su bili zastupljeni različiti društveni
slojevi i političke struje. Taj je sabor 13. rujna 1943. objavio proglas o ujedinjenju Istre s Hrvatskom i
zajamčio kulturnu autonomiju Talijana. Odluke o pripajanju Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji odbile su
prihvatiti sve talijanske političke snage, uključujući i Komunističku partiju Italije kao i talijanske
komuniste u Istri. Istru i Rijeku su pred sam konac rata 1945. oslobodile jedinice jugoslavenske vojske
koje su ušle i u Trst te je već 5. svibnja jugoslavenska strana, iz propagand nih razloga, najavljivala
priključenje Trsta Jugoslaviji kao njezine „sedme republike“.

DRŽAVNOPRAVNI POLOŽAJ RIJEKE

Na pregovorima o sklapanju Hrvatsko – ugarske nagodbe oko Rijeke nije postignut nikakav sporazum
jer je ugarska delegacija tražila da se Rijeka stavi pod ugarsku upravu, dok je čak i posve unionistička
hrvatska delegacija čvrsto inzistirala na pripadnosti Rijeke Banskoj Hrvatskoj. Vladar je sankcionirao
hrvatsku inačicu Nagodbe prihvaćenu u Hrvatsko – slavonskom saboru s formulacijom da o Rijeci nije
postignut sporazum. Međutim, na ugarsko inzistiranje u Zagrebu je na pristigloj i potvrđenoj Nagodbi
preko takve formulacije nevješto nalijepljena cedulja (Riječka krpica) s navedenom formulacijom iz
ugarske inačice da grad, luka i kotar riječki sačinjavaju posebno s ugarskom spojeno tijelo. Radilo se o
nepojmljivo gruboj povredi zakonodavstva koji je upućivao na važnost Rijeke za mađarske interese,
ali i na stvarne dosege hrvatske autonomije. Rijeka je imala autonomiju i bile neposredno podložena
Središnjoj vladi. No, Hrvatsko – slavonski sabor i dalje je držao mjesta za riječkog guvernera i dva
zastupnika kao simbolički pokazatelj da Rijeku smatra dijelom hrvatskog pravno – političkog sustava.
Središnja vlada je 1872. donijela Statut grada Rijeke prema kojemu je Rijeka imala široku autonomiju
koju su ostvarivali gradsko vijeće i magistrat, dok je guverner na čelu Gubernije bio predstavnik vlade.
Imao je vrlo jake ovlasti pa se brzo nametnuo kao nadređeni organ gradskom vijeću. Rijeka je tako de
facto bila pod vlašću ugarskih institucija, ali je u formalnom smislu ipak bila posebno područje sui
generis koje nije bilo dio ugarskog upravnog sustava.

IZGRADNJA DALMATINSKIH KOMUNA

Proces izgradnje unutarnjeg ustroja vlasti dalmatinskih komuna dijelom je prolazio kroz tri razvojne
faze koje su bile karakterističnije za razvoj na talijanskom području. U prvoj je fazi tog razvojnog
procesa vlast još uvijek počivala na općoj skupštini građana (arengum) koja se na manje ili više
demokratskoj osnovi formirala nakon raspada rimskog sustava vlasti u kojem su slabije naseljeni i
značajnije ugroženi gradovi bili prepuštani sami sebi. Vijeće u svoje ruke od opće skupštine postupno
preuzima donošenje svih bitnih odluka. Na čelu komune je podestat biran među profesionalnim
upravljačima na kraći rok, ali sa sve značajnijim izvršnim i sudskim ovlastima. Opća skupština
prihvaća propise, bira funkcionare, dok gradom upravljaju obično dvojica konzula (consules) izabrana
na određeni rok.

UPRAVA I SUDSTVO U PRVOM RAZOBLJU AUSTRIJSKE VLASTI OD 1797. DO 1805.

Austrijski car je smatrao da je dobio Istru i Dalmaciju kao osobnu stečevinu tj. naknadu za

27
odstupljene dijelove u sjevernoj Italiji te da se one moraju ustrojiti kao i druge nasljedne zemlje
Habsburgovaca. Smatrao je i da mu Dalmacija pripada kao caru SRC i time slijedniku rimskih careva.
U Banskoj Hrvatskoj se pak smatralo da bi temeljem povijesnog prava kao nekadašnji dio
srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva Dalmaciju trebalo sjediniti s Hrvatskom i Slavonijom. Prvo
razdoblje austrijske vlasti nije donijelo ozbiljnije promjene u unutarnjem ustroju jer za to nije bilo
dovoljno vremena. Tek postupna zamjena mletačkih institucija, a zadržao se i talijanski kao službeni
jezik. Najznačajnija je promjena bila osnivanje Gubernija i Prizivnog suda u Zadru. U gradovima su
na snazi ostali njihovi statuti. Upravu su preuzeli vojni zapovjednici, serdari i harambaše. Tako je
sudska i upravna organizacija počivala na trostupanjskom modelu kotar – Gubernija – Dvorska
kancelarija u Beču (upravni poslovi) odnosno Vrhovni sud u Beču (sudski predmeti) čime je osiguran
učinkovit nadzor središnje vlasti iz Beča.

UPRAVA I SUDSTVO U DRUGOM RAZOBLJU AUSTRIJSKE VLASTI OD 1813. DO 1918.

S vraćanjem austrijske vlasti 1813. započelo je razdoblje druge austrijske vlasti koje će trajati sve do
raspada Monarhije 1918. Preuzimanjem svih francuskih posjeda Austrija je sada uz područje prijašnje
Mletačke Dalmacije dobila i Dubrovnik i Mletačku Albaniju (Boka kotorska, Budva). To je područje
organizirala kao svoju pokrajinu s jedinstvenom upravom koju je nazvala Kraljevina Dalmacija i koja
je bila neposredno podređena Beču. U drugom je razdoblju Austrija brzo zamijenila francuske propise
dok je znatno postupnija bila u promjeni sudstva. Djelomično preuzimanje francuskog modela uprave
ukinuta je srednjovjekovna komunalna struktura prisutna u prvom razdoblju austrijske uprave.
Namjesnik (guverner) bio je izaslanik središnje vlasti i ujedno poglavar zemaljske vlade u Zadru što se
od 1852. naziva Namjesništvo. U pogledu upravno – teritorijalno ustroja Dalmacija je podijeljena na 4
okruga (Zd, St, Du, Kotor). Sudbena vlast djelomično je izmijenjena tek 1820. Prizivno sudište imalo
je vrhovnu sudsku nadležnost za Dalmaciju, dok su 4 okruga ustrojeni kao sudovi. S odlaskom
Francuza nestala su i njihova prosvjetiteljska nastojanja na organizaciji visokog školstva, ali je u
Zadru još neko vrijeme djelovao zavod za obrazovanje sa studentima iz cijele Dalmacije i drugih
krajeva Austrije.

DALMATINSKI SABOR I POLITIČKE STRANKE

Dalmacija je, s uvođenjem ustavnosti 1860. i temeljem Zemaljskog reda i izbornog reda za zemaljski
sabor Kraljevine Dalmacije iz 1861. dobila svoj pokrajinski sabor sa sjedištem u Zadru. Glavna pitanja
iz djelokruga Dalmatinskog sabora bila su poljoprivreda, javna izgradnja, nadzor nad općinama i
školama, donošenje po krajinskog proračuna i raspisivanje pokrajinskih prireza te izbor pet zastupnika
u Dom zastupnika Carevinskog vijeća. Dalmatinski su sabor činila dva virilna člana (zadarski
nadbiskup i pravoslavni episkop) i 41 zastupnik izabran prema tzv. kurijalnom sustavu na razdoblje od
šest godina. U prve su tri kurije izbori bili tajni i neposredni, dok se u kuriji seoskih općina biralo
javno i posredno na skupovima birača u kotarskim središtima i potom na skupovima izbornika.
Dalmatinski sabor, kao ni ostali austrijski pokrajinski sabori, nije bio autonoman jer je njegova
predsjednika postavljao car, koji je također potvrđivao i poslovnik Sabora. Iz tog je društvenog i
političkog kruga stvorena Autonomaška stranka u Dalmatinskom saboru koja se oštro protivila
sjedinjenju. Nasuprot Autonomaške stranke stajala je Narodna stranka osnovana 1861. i povezana s
istoimenom strankom u Banskoj Hrvatskoj. U Saboru je djelovala i Srpska stranka u Dalmaciji koja je
osnovana 1879. nakon razdora hrvatskih i srpskih zastupnika oko austrougarske okupacije Bosne i
Hercegovine. Ta je stranka djelovala u suglasju s autonomašima te se zalagala za sjedinjenje
Dalmacije s Bosnom i Hercegovinom.

28
DUBROVAČKA KOMUNA I DUBROVAČKA REPUBLIKA

Društvena osnova poretka vlasti u Dubrovniku bila je podjela na malobrojnu vlastelu koja je jedina
imala puna politička prava i obnašala javne službe. Vlastela je držala pretežiti dio obradivog zemljišta,
iako je njezino glavno vrelo prihoda ipak bila trgovina. Najbrojniji je sloj bilo seljaštvo čiji su
pripadnici imali pravnu i poslovnu sposobnost. Po prestanku mletačke vlasti 1358. uspostavljena je
republikanska struktura u kojoj je snažno plemstvo kontroliralo sva izvršna tijela vlasti. Veliko vijeće
činili su svi muški punoljetni pripadnici patricijskih obitelji koji su trebali znati čitati i pisati. Proces
zatvaranja Velikog vijeća okončan je 1322. kada je članstvo i formalno postalo nasljedno. Veliko
vijeće utjelovljivalo je samostal nost Dubrovnika. Vijeće umoljenih (Senat) činio je određeni broj
senatora koji su u pravilu bili iskusni patriciji izabrani u Velikom vijeću na godinu dana. Veliko vijeće
nije moglo učinkovito obavljati zbog svoje glomaznosti. Malo vijeće zapravo je bila dubrovačka vlada
koja je obavljala tekuće poslove. Knez je bio predstavnik Dubrovačke Republike. Njega je od 1358. na
mjesec dana biralo Veliko vijeće među osobama zrelije dobi.

DUBROVAČKO PRAVO

Kao i u slučaju Mletačke Republike, dubrovačko pravo obuhvaća u prvom redu pisana vrela, dok se
običajno pravo primjenjivalo supsidijarno. Središnje vrelo dubrovačkog prava bio je Dubrovački statut
(Liber Statutorum) donesen 1272. U konačnom se obliku Statut sastoji od osam knjiga. Potreba da se
urede novi odnosi koji su se pojavili s razvojem gospodarstva i društva dovela je i do donošenja novih
pravila. Sadržaj Dubrovačkog statuta osebujna je mješavina ius commune, mletačkog prava,
slavenskih pravnih običaja te bizantskog i langobardskog prava.

DRŽAVNOPRAVNE PRILIKE ZA VRIJEME FRANCUSKE VLASTI

FRANCUSKA UPRAVA I SUDSVO OD 1805. DO 1809.

Francuske su jedinice ušle u Istru već 1805., a Dalmaciju su zaposjele do polovine 1806. Odmah po
preuzimanju vlasti Francuzi su ukinuli dotadašnje gradske i komunal ne statute i dobivene privilegije.
Dotadašnji komunalni poredak s komunama razmjerno labavo povezanih nadzornim ovlastima
mletačkog generalnog providura, Francuzi su zamijenili centralističkim departmanskim sustavom u
kojem je na čelu svakog departmana bio prefekt kojemu je bila podređena uprava tog područja.
Službeni jezik u upravi bio je talijanski te su se na tom jeziku objavljivali propisi i proglasi, ali su
najvažniji proglasi bili objavljeni i na hrvatskom. Dandolo je nastojao osigurati kvalitetniju personalnu
osnovu uprave i sudstva u Dalmaciji, a kako u njoj nije bilo dovoljno stručnog osoblja, dovodio je
službenike iz talijanskih pokrajina. Sukladno francuskom modelu vlasti, sudovi su bili odvojeni od
uprave, a sudstvo je bilo organizirano kao trostupanjsko.

FRANCUSKO PRAVO

Osnovno su pravno vrelo kojim se uvodilo novo pravo bili dekreti koje su donosili Napoleon ili
potkralj Italije. Čelnik departmana donosio je i prekršajne propise za svoje područje. Najvažnije
odredbe uvedene su odmah po zaposjedanju novih krajeva. Tako su Napoleonovim dekretima od 4.
rujna 1806. u Dalmaciji provedene značajne promjene. Treći je dekret proširio na Dalmaciju važenje
Konkordata sa Svetom Stolicom iz 1801. koji je sadržao i odredbe o građanskom braku, a četvrtim je u
Dalmaciju uveden Građanski zakonik (Code civil) donesen svega dvije godine pri je toga.
Najznačajnije je bilo uvođenje Građanskog zakonika. Izgradnji pravnog poretka i primjeni francuskog

29
prava trebalo je pridonijeti sustavno pravno obrazovanje usredotočeno na francuske propise, a napose
Code civil. Licej je 1810. prerastao u Središnje škole (Les Ecoles centrales), to jest područno
sveučilište s pravom podjele akademskih naslova. Francuske se reforme do neke mjere mogu
usporediti s obilježjima reformi uvedenih za Josipa II. jer ih karakterizira centralizacija upravnog
aparata, podlaganje crkve državi, sklonost kodifikacijama.

GLAVNE ETAPE U PRAVNOJ POVIJESTI BiH

ANEKSIJA BOSNE I HERCEGOVINE 1908. I USTAV BIH 1910.

Povod za aneksiju Bosne i Hercegovine, koja je zapravo bila planirana od samog početka okupacije,
bila je mladoturska revolucija 1908. pod čijim je pri tiskom sultan vratio na snagu ukinuti Ustav iz
1876. i sazvao Parlament. U novom je državnopravnom sklopu Bosna i Hercegovina imala poseban
položaj jer se nije uklapala u dualistički sustav vlasti predviđen Austro-ugarskom nagodbom.
Zemaljski ustav (štatut) za Bosnu i Hercegovinu oktroirao je vladar, a sveča no je proglašen u
Sarajevu 20. veljače 1910. Navedenim propisima nije izmijenjeno uređenje uvedeno zakonom iz 1880.
te je Bosna i Hercegovina i dalje ostala pod upravom zajedničkog ministra financija koju je on vršio
preko Zemaljske vlade. Sabor nije imao nikakve ovlasti prema Zemaljskoj vladi, osim postavljanja
zastupničkih pitanja, na koje odgovori, međutim, nisu mogli biti predmet rasprave. Sastav Sabora
počivao je na vrlo složenom kurijalnom sustavu spregnutom s vjerskim opredjeljenjem. Birači su bili
podijeljeni u tri kurije. Ustav je jamčio i građanska prava koja je prenio iz austrijskog Prosinačkog
ustava pa je tako bila zajamčena pravna jednakost, sloboda vjere i savjesti, kojoj je općenito
poklonjena velika pažnja.

DRŽAVA SLOVENACA, HRVATA I SRBA(SHS)

Neuspjesi Austro-Ugarske na vojnom planu te politička i socijalna previranja u samoj Monarhiji

odrazili su se na slabljenje državne vlasti. U tim je okolnosti ma u ljeto 1918. došlo do osnivanja
narodnih vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za Dalmaciju u Splitu dok je u listopadu osnovano i
Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. Sabor je prihvatio kao obvezan navedeni proglas
Narodnog vijeća od 19. listopada i priznao Narodnom vijeću vrhovnu vlast. Iako ne postoji izričiti akt
o osnivanju Države SHS, može se uzeti da je spomenutim saborskim proglašenjem odvajanja
Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od Ugarske i Austrije te istodobnim priznanjem vrhovne vlasti
Narodnog vijeća SHS formalno dovršeno uspostavljanje zajedničke države Slovenaca, Hrvata i Srba
na području Austro-Ugarske. Time je nastala Država Slovenaca, Hrvata i Srba čiji su organi od tada
djelovali, u granicama mogućnosti, na cijelom navedenom područ ju i ujedno pokušavali ishoditi
međunarodno priznanje.

ŽENEVSKA DEKLARACIJA

Pod pritiskom svih sudionika sastanka Pašić je pristao na zaključenje Ženevske deklaracije i zaključke
konferencije koji su utvrdili načela uređe nja buduće zajedničke države. Deklaracija je zaključena
između Države SHS i Kraljevine Srbije, a njome je proglašeno ujedinjenje u državu Srba, Hrvata i
Slovenaca uz poziv na priključenje i Crnoj Gori. Nova je država trebala imati za jedničke organe
vlasti, a samom je Deklaracijom osnovana zajednička vlada, čije je sjedište trebalo biti u Parizu i koju

30
je privremeno trebalo činiti 12 ministara. Ženevska deklaracija je tako sadržavala federalne, pa i
konfederalne elemente na kojima je trebala počivati privremena organizacija nove države. Ženevskom
deklaracijom tako je trebala biti osnovana složena država s provizornim uređenjem do donošenja
ustava. Ženevska deklaracija bila je kompromis bliži takvoj zamisli ujedinjenja pa je odustanak srpske
strane razumljiv, a ostaje pitanje bi li bila prihvaćena iu Narodnom vijeću s „centralističkom“
većinom.

NAPUTAK NARODNOG VIJEĆA SHS

Središnji je odbor 24. studenoga 1918. donio zaključak o ujedinjenju u novu državu te izabrao odbor
od 28 članova koji su bili ovlašteni da u dogovoru s predstavnicima vlade i političkih stranaka Srbije i
Crne Gore. Najznačajnija obilježja Naputka bila su da je polazio od složene državne organizacije i
predviđao podjelu zakonodavnih i izvršnih poslova na državne (zajedničke) i autonomne (zemaljske),
da je u prijelaznom razdoblju do punog ustrojenja državnih tijela nastojao očuvati zatečenu
organizaciju vlasti i zasebne teritorije.

PRVOPROSINAČKI AKT

Delegacija Narodnog vijeća pregovarala je sa srpskom vladom iako bi po načelima državnog

predstavljanja bilo prirodno da pregovara s delegacijom Narodne skupštine, ali to nije bilo moguće jer
je velik broj članova skupštine bio u inozemstvu ili daleko od Beograda. Srbijanska strana nije bila
voljna prihvatiti niz uvjeta iz Naputka. U adresi je istaknuta želja Narodnog vijeća o ujedinjenju
Države SHS s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, naglašena je i želja da državni vladar bude kralj
Petar odnosno kralj Srbije. Regent Aleksandar je svojom Izjavom prihvatio adresu te proglasio
ujedinjenje Kraljevine Srbije sa zemljama nezavisne Države SHS u jedinstveno Kraljevstvo Srba,
Hrvata i Slovenaca. O Prvoprosinačkom je aktu 29. prosinca obaviještena, bez rasprave i glasovanja,
srpska Narodna skupština, dok do saziva Narodnog vijeća i Hrvatskog sabora nije došlo. U
proceduralnom je smislu nova država nastala na način koji zasigurno nije u potpunosti legitimirao
njezino osnivanje, ali je takav slijed zbivanja bio uvje tovan i turbulentnim okolnostima vremena.

NASTANAK I DJELOVANJE USTAVOTVORNE SKUPŠTINE

Ustavotvorna skupština izabrana je prema Zakonu o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu

skupštinu koji je sadržavao odredbe kojima je zahvaćao i u nadležnost ustavotvorne skupštine i na taj
način ograničavao rad tog tijela koje je trebalo biti potpuno suvereno. Biračko pravo prema zakonu
bilo je opće, neposredno i trajno, ali su ta načela bila znatno ograničena. Aktivno biračko pravo imali
su muškarci stariji od 21 godine koji su bili državljani Kraljevine SHS. Zakon je izričito uskratio
biračko pravo optantima, koji u temeljem mirovnih ugovora imali pravo opcije za druge države, a
glasovati nisu mogle aktivne i umirovljene vojne osobe. U protivljenju dodjeli prava glasa ženama
prednjačila je srbijanska Narodna radikalna stranka. No, osim Slovenske ljudske stranke i Narodnog
kluba (Starčevićeva stranka prava i Napredna demokratska stranka) ostale političke skupine nisu
pružale otpor tom stajalištu. Uključenje mrtvih u ukupni broj glasača opravdavalo se moralnim
pravom Srbije da zbog žrtava koje je pretrpjela na taj način sudjeluje u određivanju budućeg uređenja
zemlje. Oporba je pak glasovanje u ime mrtvih nazvala ''haračem na oslobođenje''.

31
VIDOVDANSKI USTAV

Izbori za Ustavotvornu skupštinu održani su 28. studenoga 1920. Polaganje prisege i ulazak u
skupštinu odbit će Hrvatska pučka seljačka stranka koja će zbog takvog postupanja promijeniti naziv u
Hrvatska republikanska seljačka stranka. Ustavni je odbor na raspravu uputio vladin prijedlog. Burne
rasprave bile su povremeno na rubu fizičkih obračuna, a pred kraj zasjedanja više je stranaka odbilo
daljnje sudjelovanje u radu skupštine u kojoj se nazirala kupovina glasova. Vidovdanski ustav bio je
izrađen po uzoru na Ustav Kraljevine Srbije iz 1903. koji se temeljio na srpskom Ustavu iz 1888.
Vidovdanski ustav je proglasio da je država Srba, Hrvata i Slovenaca ustavna, parlamentarna i
nasljedna monarhija pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, sa službenim srpsko-hrvatsko-
slovenskim jezikom. Ustav je jamčio diobu vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Ustav je utvrdio
da kralj zajedno s Narodnom skupštinom vrši zakonodavnu vlast, a da mu pripada i upravna vlast koju
vrši preko odgovornih ministara. Kralj je imenovao predsjednika vlade i ministre koji su imali pravo
protupotpisa i bili politički i pravno odgovorni kralju i Narodnoj skupštini. Narodna skupština
bila je jednodomno tijelo birano na razdoblje od četiri godine. Sudovi su prema Ustavu bili neovisni,
izbor u sudačka zvanja bio je doživotan, a sucima zajamčena stalnost sudskog položaja. Ustav je
predviđao osnivanje jedinstvenog kasacijskog suda u Zagrebu koji bi ispitivao povrede prava, ali do
osnivanja tog suda nije nikada došlo.

KRALJEVINA SHS U MEĐUNARODNOM PRAVU

Granice i međunarodni položaj nove države utvrđeni su na Mirovnoj konferenciji u Parizu na kojoj s
potpisani ugovori o miru između sila pobjednica (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Italija i
Japan) i njihovih saveznica s pobijeđenim zemljama. Zapravo su Kraljevstvo SHS u veljači 1919.
priznale Norveška i SAD, a zatim Grčka i Švicarska te Čehoslovačka (Češko-Slovačka). Kraljevstvo
SHS navedeno je među nizom država potpisnica, čime je nova država implicite priznata. Granica
prema Italiji pak bit će riješena ugovorom u Rapallu 1920. i Rimskim paktom 1924. Sporazumom u
Saint-Germainu Austrija je priznala Kraljevstvo SHS kao neovisnu državu te se u njezinu korist
odrekla dijela Koruške i južne Štajerske, Kranjske, Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Neriješena
granica prema Italiji riješena je, uz pritiske saveznika na Kraljevstvo SHS, ugovorom u Rapallu 12.
studenoga 1920. Rimskim paktom sklopljenim 27. siječnja 1924. Kraljevina SHS priznala je Italiji
suverenitet nad gradom i lukom Rijekom, dok je Kraljevstvo SHS dobilo po dručje Delte i pristanište
Baroš. Kraljevstvo SHS kao sukcesor Austro-Ugarske preuzelo je pojedine ugovore koje je ta država
sklopila s drugim državama, a isto je tako bilo i s ugovorima prijašnje Kraljevine Srbije.

ŠESTOSIJEČANJSKA DIKTATURA

Kralj je u svom proglasu u Službenim novinama 6. siječnja 1929. objavio da je „nastupio čas, kad
između naroda i kralja ne može i ne smije biti više posrednika“. Kralj je 6. siječnja objavio Zakon o
kraljevskoj vlasti i vrhovnoj državnoj upravi po kojem je kralj nosilac sve vlasti u zemlji te donosi i
proglašava sve zakone, imenuje vladu koja je odgovorna samo njemu, postavlja državne službenike i
suce. Istog je dana kralj objavio i Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi koji je proširio i
pooštrio inkriminacije iz istoimenog zakona iz 1921. Jedan od najznačajnijih zakona bio je Zakon o
nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja donesen 3. listopada. Tim je zakonom država dobila
novi naziv: Kraljevina Jugoslavija, što je označilo i službeni prijelaz na unitarističku politiku.
Banovinski organi bili su ban, banovinska uprava i banovinsko vijeće. Banovinsko vijeće trebalo je
biti samoupravno tijelo banovine, ali je funkcioniralo tek na tehničko-savjetodavnoj razini pa je
banovina bila isključivo upravno-teritorijalna jedinica u sustavu državne uprave.

32
USTAV KRALJEVINE JUGOSLAVIJE – OKTROIRANI USTAV

Strani mediji su izvještavali o represiji i slučajevima sumnji u državna ubojstva političkih protivnika.
Sve to bio je razlog da kralj 3. rujna 1931. proglasi Ustav Kraljevine Jugoslavije koji je donio
samostalno, to jest bez sudjelovanja drugog ustavotvornog tijela, i koji je bitne stečevine diktature
trebao očuvati u ustavnom obliku. Ustav iz 1931. je, kao i Vidovdanski ustav, predviđao Kraljevsko
namjesništvo koje je trebalo vršiti vlast u slučaju kraljeve maloljetnosti, trajne nesposobnosti ili
odsutnosti iz zemlje dulje od šest mjeseci. Namjesništvo je bilo sastavljeno od triju osoba koje je kralj
imenovao oporukom ili posebnim aktom. Ustavna načela i sadržaj Ustava iz 1931. razlikovali su se od
Vidovdanskog ustava. Prema Ustavu iz 1931. Kraljevina Jugoslavija bila je „nasljedna i ustavna
monarhija“. Kao i u Vidovdanskom ustavu, kralj je imao pravo raspisivanja izbora, sazi anja, otvaranja
i raspuštanja Narodne skupštine. Zakonodavno je tijelo, nazvano Narodno predstavništvo, ovaj put
bilo dvodomno te su Narodno predstavništvo činili Narodna skupština i Senat. Senat je bio tijelo
sastavljeno od biranih i imenovanih senatora s mandatom od šest godina.

NASTANAK, POLOŽAJ I USTROJSTVO BANOVINE HRVATSKE

Stalne političke napetosti i raspad vlade u vrijeme u kojem se nazirao početak skorašnjeg ratnog
sukoba, čije bi vjerojatne posljedice bile unutarnji raspad Jugoslavije, potaknule su Kraljevsko
namjesništvo da 5. veljače 1939. vladu povjeri umjerenom političaru Dragiši Cvetkoviću. Tako je
Dragiša Cvetković u travnju 1939. počeo pregovore s Vladkom Mačekom, vođom Hrvatske seljačke
stranke i Seljačko-demokratske koalicije, predloživši formiranje posebne hrvatske jedinice spajanjem
Savske i Primorske banovine i kotara Dubrovnik. Na koncu je postignut kompromisni prijedlog o
spajanju Savske i Primorske banovine i kotara Dubrovnik te o održavanju plebiscita u dijelu Bosne i
Hercegovine, Dalmacije, Srijema i Vojvodine. No, taj je sporazum odbilo prihvatiti Namjesništvo,
posebno zbog odredbe o plebiscitu u Boki Kotorskoj i Vojvodini. Sporazum Cvetković – Maček
potpisan je 26. kolovoza 1939. Sam sporazum bio je politički dokument, a ne pravno obvezujući akt,
ali će na temelju njegova sadržaja ubrzo biti donesena Uredba o Banovini Hrvatskoj kojom je
osnovana i uređena Banovina Hrvatska. Osnivanje Banovine Hrvatske značilo je promjenu unitarnog
ustavnog uređenja i Ustavom utvrđene banovinske strukture. Namjesništvo je odlučilo iskoristiti
nejasno formuliran članak 116. Ustava koji je kralja ovlastio na donošenje uredbi u slučaju nužde.
Članak 116. Ustava Namjesništvo je iskoristilo da ukazom raspusti Narodnu skupštinu, pri čemu nije
raspisalo nove izbore, dok je drugim ukazom utvrdilo prestanak mandata svih dotadašnjih senatora
(izabranih i imenovanih). Nakon tog uklanjanja mogućeg otpora Namjesništvo je, također s pozivom
na članak 116. Ustava, 26. kolovoza 1939. donijelo Uredbu o Banovini Hrvatskoj kojom je osnovana
Banovina Hrvatska. Osnivanje Banovine Hrvatske smatralo se početkom decentralizacije zemlje, čiji
oblik još nije bio jasan, i ujedno početkom temeljitog preuređenja države.

SUDSKI I PRAVNI PARTIKULARIZAM(HRVATSKA PODRUČJA)

Različiti ustroji sudbene organizacije preuzeti iz prijašnjih sustava vlasti i onaj dio preuzetog prava
koji nije bio ujednačen tvorili su šest različitih „pravnih područja“ koja su postojala na prostorima
teritorijalne nadležnosti najviših (kasacijskih) sudova. Sukobi nadležnosti između sudova različitih
područja rješavali su se na općoj sjednici predsjednika kasacijskih sudova pravnih područja i
predsjednika Velikog vojnog suda. Kolizije prava rješavane su primjenom kolizijskih pravila
međunarodnog privatnog prava na pojedine slučajeve. Slovensko-dalmatinsko pravno područje
obuhvaćalo je teritorij različitih austrijskih pokrajina i na njemu je nastavilo vrijediti odgovarajuće

33
austrijsko pravo u kojem je središnju ulogu imao revidirani Opći građanski zakonik. . Na hrvatsko-
slavonskom području su tako uz OGZ na snazi ostali propisi koje su do 1918. donijeli Hrvatsko-
ugarski sabor i Hrvatsko-slavonski sabor te zakoni koji su bili preuzeti iz austrijskog zakonodavstva
uvedenog za Bachova apsolutizma. Srbijansko pravno područje obuhvaćalo je teritorij prijašnje
Kraljevine Srbije u granicama do 1914. te se na njemu primjenjivalo pravo bivše Kraljevine Srbije.
Sudstvo Banovine Hrvatske objedinjeno je kao jedinstven sudbeni sustav s vrhovnom (kasacijskom)
nadležnošću Stola sedmorice u Zagrebu nad cijelim područjem Banovine.

SLOM KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

Pod pritiskom Njemačke, koja je htjela osigurati bok u predstojećem napadu na SSSR, vlada
Cvetković – Maček 25. ožujka 1941. potpisala je pristup Trojnom paktu (Njemačka, Italija, Japan). U
novu je vladu ušao i Vladko Maček nakon što je otklonio njemački poziv da u budućnosti preuzme
vođenje Hrvatske te nakon što je od novog predsjednika vlade generala Dušana Simovića dobio
jamstva da se neće mijenjati položaj Banovine Hrvatske. Vladko Maček u vladu je imenovao svoga
zamjenika, dok se sam povukao u okolicu Zagreba, a s vladom je u inozemstvo otišao i ban Banovine
Hrvatske Ivan Šubašić. Četničke odrede pukovnika jugoslavenske vojske Draže Mihailovića vlada je
proglasila „Jugoslovenskom vojskom u otadžbini“. Po kapitulaciji jugoslavenske vojske Njemačka i
Italija sklopile su sporazum o uspostavi dvaju interesnih područja odvojenih demarkacijskom linijom.
Drugog svjetskog rata na području NDH-a uspostavljeno dvovlašće, pa i trovlašće vlasti Nezavisne
Države Hrvatske zajedno s talijanskim i njemačkim vojnim vlastima te vlasti partizanskog pokreta kao
i vlasti jugoslavenske vlade u izbjeglištvu koja se oslanjala na svoj legalitet...

RIMSKI UGOVORI

Glavno je pitanje bilo granica s Italijom koja je bila utanačena nakon dvotjednih pregovora u prvoj
polovini svibnja 1941., ali je predaja hrvatske obale Italiji bila izgledna već i prije uspostave NDH-a.
Prvi od tih ugovora utvrđuje granicu između NDH-a i Italije. Njime je Italija dobila najrazvijeniji dio
hrvatske obale s lukama i sve vanjske otoke kojima je po sve okružila i nadzirala prostor koji je dobio
NDH. Drugim ugovorom NDH se obvezao da na svom obalnom pojasu i u zaleđu neće podizati vojne
objekte ni držati ratnu mornaricu, osim policijske i financijske službe. Taj je pojas nazvan Druga zona.
Trećim se ugovorom uređuju politički odnosi dviju zemalja tako da je Italija preuzela 25-godišnje
jamstvo za političku neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Kraljevine Hrvatske, kako se Hrvatska naziva
u ugovoru, dok je NDH preuzeo obvezu da ne sklapa međunarodne sporazume u protivnosti s tom
obvezom. Rimske ugovore hrvatsko je stanovništvo vrlo ogorčeno prihvatilo te su oni za režim bili
teško breme. Hitler je tada osnovao Područje operativne zone Jadransko primorje u koje je uvrstio
Istru, Rijeku, Sušak, Bakar i otok Krk te držao Zadar i Lastovo, dok je ostalo prepušteno NDH-u.
Istočna granica proglašena je odlukom poglavnika i uz prethodni dogovor s Hitlerom. Ta je granica
slijedila granicu Trojedne Kraljevine nakon priključenja Vojne krajine 1883.

OBLIK VLADAVINE I SREDIŠNJE INSTITUCIJE VLASTI

NDH nije imala ustav ili neki jedinstveni akt o svom ustroju, već skup temeljnih propisa ustaškog
pokreta te zakona ili drugih akata koje je sve donosio poglavnik. Nezavisna Država Hrvatska počivala
je na totalitarnom sustavu kakav je postojao i u drugim zemljama Osovine. Totalitarna priroda države
bila je vidljiva i u tome što je jedina dopuštena politička organizacija bila ustaška organizacija, dok su
ostale političke stranke bile zabranjene. Vlada NDH-a, s Pavelićem na čelu i ustaškim prvacima kao
ministrima, osnovana je Zakonskom odredbom o državnoj vladi 24. lipnja 1941. prema kojoj

34
poglavnik imenuje i smjenjuje predsjednika vlade i sve ministre. NDH nije imao izabrana i
predstavnička tijela. Sabor je rad svečano počeo 23. veljače 1942. i nastavio do 28. veljače. Tada je
prihvaćen zaključak o ništavosti svih dr žavnopravnih akata donesenih od 1. prosinca 1918. do 10.
travnja 1941. koji su se ticali hrvatskog naroda i njegove samobitnosti, a priznati su svi ,,državni čini“
od uspostave NDH-a. NDH se raspao nakon vojnih uspjeha saveznika i nadiranja partizanskih je
dinica. S trupama NDH-a povlačio se i velik broj civila prestrašenih dolaskom partizana.

ORGANIZACIJA, SUDSTVO I PRAVO NDH

Ustaška je vlast preuzela zatečeni banovinski ustroj pa je uprava djelovala u kontinuitetu. No,
preuzimanje kontrole u upravnim tijelima općenito se odvijalo nejednakom brzinom u različitim
dijelovima zemlje. Talijanska je vojska postupno zauzela cjelokupnu zonu demilitariziranu temeljem
Rimskih ugovora, potisnula hrvatske upravne organe i praktički preuzela stvarnu vlast te naoružavala i
četnike. Početkom lipnja osnovane su velike župe kao jedinice državne uprave na čelu s velikim
županima koje je imenovao poglavnik. Temeljem Naredbe o utvrđivanju rasne pripadnosti državnih i
samoupravnih službenika i vršitelja akademskih zvanja sve su osobe u navedenim položaji ma bile
obvezne dati izjavu o svojem rasnom porijeklu i rasnom porijeklu bračnog druga. Nezavisna Država
Hrvatska preuzela je zatečene jugoslavenske propise i vrijedeće propise iz prijašnjih razdoblja uz
pojmovne i stilističke izmjene bez većeg značenja te uz izmjene uvjetovane političkim razlozima.
Glavne izmjene jugoslavenskog Kaznenog zakonika iz 1929. sastojale su se u pooštrenju kazni
(naročito za djela protiv države) i promijenjenom jeziku. Tako su temeljem Zakonske odredbe o
državljanstvu građani NDH-a mogli biti „državni pripadnici“ na koje se tek pružala „zaštita“ NDH-a te
„državljani“ koji su imali politička prava. Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture
hrvatskog naroda, zabranila je Židovima sudjelovanje u sportskom, kulturnom i društvenom životu.
Značajna je promjena trebala biti ukidanje Stola sedmorice u Zagrebu i Vrhovnog suda u Sarajevu
1942. umjesto kojih je trebao biti osnovan Vrhovni sud u Banjoj Luci. Za pripadnike Ustaške bojne pri
poglavniku, Ustaške vojnice i Ustaške nadzorne službe stegovnu i kaznenu nadležnost imao je Ustaški
stegovni i kazneni sud u Zagrebu.

DRUGI SVJETSKI RAT I POČETAK IZGRADNJE FEDERALNE JUGOSLAVIJE

Kratko vrijeme nakon travanjskog sloma Komunistička partija Jugoslavije započela je pripreme za
borbu protiv okupacijskih snaga i rekonstrukciju jugoslavenske države kao komunističke federacije.
Program razbijanja Jugoslavije potom je zamijenjen programom izgradnje komunističke federacije na
osnovi pra va naroda na samoodređenje pa su u tom duhu u okviru KPJ-a 1937. Potaknut vojno-
političkim uspjesima, vidljivima u širenju zaposjednutog područja i širenju mreže sve bolje
organiziranih narodnooslobodilačkih odbora KPJ je odlučio osnovati zajedničko političko
predstavničko tijelo jugoslavenskih zemalja nakon kojeg su potom osnovana i predstavnička tijela tih
zemalja. Daljnji vojni i politički uspjesi u zemlji, kojima se partizanski pokret, za razliku od četničkih
postrojbi Draže Mihailovića, nametnuo kao važan činilac i u politici saveznika. Vojne i političke
potrebe savezničkih sila i stvarni značaj partizanskog pokreta u borbi protiv okupatorskih snaga
potaknule su Saveznike da na kompromisan i privremen način premoste svojevrsno dvojstvo vlasti
jugoslavenske izbjegličke vlade i AVNOJ-a. Donošenjem Ustava Federativne Narodne Republike
Jugoslavije 1946. posve je okončan proces uspostavljanja nove vlasti započet u Drugom svjetskom
ratu.

NARODNOOSLOBODILAČKI ODBORIŽ

35
Narodnooslobodilački odbori pojavili su se tijekom 1941. iz pragmatičkih razloga kao podrška
partizanskim jedinicama, ali i kao politički organi vlasti koji su funkcionirali i kao zamjena za
raspadnuta lokalna tijela vlasti. Organizacija i nadležnost NOO-a bila je zasnovana na načelu jedinstva
vlasti te su oni donosili opće normativne akte, a imali su i izvršnu i sudsku funkciju.
Narodnooslobodilački odbori bili su uspostavljeni u vertikalnom i hijerarhijskom nizu kao seoski,
općinski i kotarski. Njima je rukovodio Vrhovni štab (to jest stožer) narod nooslobodilačke vojske i
partizanskih odreda Jugoslavije koji je u veljači 1942. donio tzv. Fočanske propise AVNOJ i
zemaljska vijeća preuzeli su rukovođenje NOO-ima i donošenje propisa pa se tijekom 1944. u NOO-
ima osnivaju izvršni odbori s pročelnicima na čelu pojedinih specijaliziranih odjela.

ANTIFAŠISTIČKO VIJEĆE NARODNOG OSLOBOĐENJA JUGOSLAVIJE – AVNOJ

Prvo zasjedanje AVNOJ-a donijelo je tri akta. Rezolucijom o osnivanju AVNOJ-a utvrđeno je da je
njegov osnovni cilj oslobođenje zemlje i puna slo boda i ravnopravnost naroda u jedinstvenoj
zajednici. Rezolucijom o organizaciji AVNOJ-a utvrđeno je da se on sastoji od Plenuma i Izvršnog
odbora s pred sjednikom i tri potpredsjednika. Izvršni je odbor potom osnovao specijalizirane odsjeke
s razvije nom aktivnošću, čime se počeo pretvarati u vladu de facto. Drugo zasjedanje AVNOJ-a
sazvano za 29. stu denoga 1943. u Jajcu odvijalo se u povoljnijim okolnostima za partizanski pokret,
koje su obilježavali ojačana organizacija, vojni uspjesi te potreba za međunarod nom afirmacijom.
Prvom je odlukom AVNOJ proglašen vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom kao
privremeni organ „vrhovne narodne vlasti“ u Jugoslaviji za vrijeme rata. Drugom su odlukom vladi u
izbjeglištvu oduzeta sva prava zakonite vlade te je zabranjen povratak u zemlju kralju Petru II. dok
jugoslavenski narodi nakon rata ne riješe pitanje oblika vladavine. Trećom odlukom postavljeni su
temelji federalnog ustroja jugoslavenske države. Odluka utvrđuje da je AVNOJ vrhovno zakonodavno
i izvršno predstavničko tijelo naroda Jugoslavije i predstavnik suvereniteta naroda Jugoslavije kao
cjeline. Struktura federalne vlasti uspostavljena na Drugom zasjedanju upućuje na podijeljeni
suverenitet s težištem na saveznoj vlasti koja ima „krovnu“, ali i prevla davajuću nadležnost koja nije
bila jasno određena.

ZEMALJSKO ANTIFAŠISTIČKO VIJEĆE NARODNOG OSLOBOĐENJA HRVATSKE –

ZAVNOH

Inicijativni odbor za osnivanje ZAVNOH-a osnovan 1.3.1943. u Ponorima kraj Korenice. ZAVNOH
kao vrhovno političko predstavništvo Hrvatske osnovano na prvom zasjedanju u Otočcu 13. i 14.
lipnja 1943. (Poslovnik o radu NOO-a i Plitvička rezolucija koja govori o povijesti hrvatskog naroda i
želji za slobodom). Između prvog i drugog zasjedanja donesena je Odluka o priključenju Hrvatskoj
Istre, Rijeke, Zadra i ostalih po Italiji anketiranih krajeva. Proglašeni su ništavim svi akti koji su
predratne jugoslavenske vlade i Pavelić sklopili s Italijom dok je talijanskoj manjini zajamčena
kulturna autonomija. To je značilo prvi put spajanje Istre u Hrvatski politički korpus i trajno
uključivanje hrvatskog obalnog područja. Na drugom zasjedanju 12. – 15. listopada 1943. kooptirano
66 novih članova (HSS i Samostalna demokratska stranka). Konstituirala federalna Hrvatska u sklopu
DFJ. ZAVNOH postaje ''pravni državni sabor Hrvatske''. Deklaracija o osnovnim pravima naroda i
građana demokratske Hrvatske. Na trećem zasjedanju ZAVNOH se konstituirao kao nosilac
suvereniteta naroda i države Hrvatske kao ravnopravne federalne jedinice Demokratske Federativne
Jugoslavije. Na četvrtom zasjedanju 1945. ZAVNOH se preimenovao u Narodni sabor Hrvatske –
time se želio naglasiti njegov povijesni kontinuitet.

SPORAZUM TITO – ŠUBAŠIĆ

36
U isto vrijeme kada i Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Teheranu je 1943. održan sastanak vođa SAD-a,
SSSR-a i Velike Britanije na kojem je zaključeno da je po trebno dati punu vojnu podršku partizanima
u Jugoslaviji. Tito i Šubašić zaključili su dva sporazuma, a drugim od njih bila je osnovana jedinstvena
vlada Tito – Šubašić. Prvi sporazum između mandatara nove kraljevske vlade Šubašića i Tita kao
predsjednika NKOJ-a zaključen je na Visu 16. lipnja 1944. Tim se sporazumom Šubašić obvezao da u
novoj vladi neće biti osoba koje su se kompromitirale u borbi protiv partizanskog pokreta te da će
nova vlada pružiti diplomatsku i drugu pomoć partizanskom pokretu i drugim snagama u borbi protiv
okupatora kao i pomoć u prehrani stanovništva u Jugoslaviji. Drugi sporazum Tita i Šubašića potpisan
je 1. studenoga 1944. u Beogradu u vrlo povoljnim okolnostima za Tita s obzirom na uspjehe
partizanskog pokreta koji je tada kontrolirao glavni grad i Srbiju na čije su monarhističko raspoloženje
prethodno računali Englezi. Taj je sporazum postavio neka načela o položaju dr žave i ustrojavanju
jedinstvene vlade. Beogradskim je sporazumom utvrđeno da će Jugoslavija zadržati međuna
rodnopravni kontinuitet, a da će se u međunarodnim odnosima predstavljati u svom „starom obliku“.
Nova je vlada trebala imati 28 resora, među kojima je bio i po jedan ministar bez portfelja za svaku od
šest federalnih jedinica.

PRIVREMENA ORGANIZACIJA VLASTI

Drugim sporazumom Tito – Šubašić ustrojena je privremena jedinstvena organizacija vlasti koju su do
odluke Ustavotvorne skupštine trebali činiti AVNOJ i njegovo Predsjedništvo, Kraljevsko
namjesništvo i buduća privremena vlada. Kraljevsko namjesništvo je formirano nakon pritiska
saveznika 2. ožujka 1945. Na prijedlog Predsjedništva AVNOJ-a povjerilo je mandat za sastavljanje
vlade Titu pod službenim nazivom PRIVREMENA VLADA DEMOKRATSKE FEDERATIVNE
JUGOSLAVIJE, od tada se Jugoslavija naziva tim imenom. Namjesništvo je imalo vrlo usku
nadležnost, AVNOJ je bio težište vlasti. Privremena vlada formirana je 7. ožujka 1945. u njoj je od 28
ministara samo 5 bilo iz emigracije. U toj je vladi Tito preuzeo i ministarstvo narodne obrane, dok je
Šubašić bio ministar vanjskih poslova, ali se ubrzo povukao iz vlade zbog neslaganja s Titom. Nova je
vlada dala poticaj za formiranje vlada federalnih jedinica, koje su bile formirane temeljem upute
AVNOJ-a. Formiranje jedinstvene Privremene vlade nove su jugoslavenske vlasti dobile
međunarodno priznanje i znatno šire mogućnosti za stranu pomoć.

SUDSTVO I PRAVO

Prva suđenja bila su najčešće u vidu „narodnih suđenja“, koja su često bila skupna, a provodila su se
na masovnom zboru pod rukovodstvom vojnog ili po litičkog komandanta i na osnovi „narodnog
shvaćanja prava“. Sudska funkcija se razvija kao dio djelovanja NOO-a koji na svojim sjednicama
rješavaju „klasične“ delikte i građanskopravne sporove između građana. Od polovine 1943. do druge
polovine 1944. formiraju se stalna sudska vijeća NOO-a u koja ulaze i pravnici te se razvija regulativa
po budućim federalnim jedinicama pa tada i ZAVNOH donosi upute o organiziranju sudova NOO-a i
postupku pred njima. Branitelji nisu mogli biti osobe za koje je odlu kom vlasti utvrđeno da su se
„ogriješili o interese Narodno-oslobodilačke borbe“. Polovinom 1944. sudovi su konstituirani kao
samostalna tijela odvojena od NOO-a te su tada ustrojeni mjesni, kotarski, okružni i vrhovni sud
ZAVNOH-a kao Zemaljski sud Hrvatske. Ti su sudovi preuzeli poslove odgovarajućih redov nih
sudova NDH-a, uključujući Stol sedmorice. Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a iz 1944. ukinuto je
javno bilježništvo kao „nesuvremena i štetna“ institucija, a nadležnost javnih bilježnika preuzeli su
narodni sudovi. Vojni sudovi djelovali su do 24. listopada 1945. kada su ih zamijenili redovni sudovi,
a nejasnu Uredbu iz 1944. zamijenio je Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države.

37