1.

KULTURA I DRUŠTVO

Budući da ljudi nemaju instikte koji bi upravljali njihovim aktivnostima, njihovo ponašanje se mora
zasnivati na uputama koje su naučene. Da bi društvo djelovalo učinkovito, te upute moraju biti
zajedničke svim članovima društva. Bez zajedničke kulture, članovi društva ne bi mogli komunicirati i
surađivati, a rezultat toga bi bila zbrka i nered. Kultura se uči, te je zajednička. Bez nje ne bi bilo
ljudskog društva. Članovi društva obično svoju kulturu smatraju neupitnom. Ona je u tolikoj mjeri
postala dio njih da često nisu svjesni njenog postojanja. Kultura definira prihvaćene načine ponašanja
za pripadnike posebnog društva. Takve definicije se razlikuju od društva do društva. To može dovesti
do nesporazuma među pripadnicima različitih društava. Svako društvo ima određene zajedničke
probleme s kojima se nosi, a rješenja ovakvih problema se razlikuju od društva do društva. Rješenja
jednog društva se mogu smatrati neprihvatljivim za pripadnike drugih društava. Socijalizacija je
proces u kojem pojedinci uče kulturu svog društva. Primarna socijalizacija je najvažniji aspekt procesa
socijalizacije te odvija tokom djetinjstva, obično unutar obitelji. Druge vrste socijalizacije su obrazovni
sustav, profesionalna skupina i krug prijatelja. Socijalizacija koja uključuje dugotrajnu interakciju sa
odraslima je bitna, ne samo za uklapanje novih članova u društvo, već i za proces stvarnog postajanja
čovjekom. Svaka kultura sadrži velik broj naputaka koji upravljaju ponašanjem u posebnim
situacijama. Takvi naputci su poznati kao norme. Norma je specifični vodič za djelovanje koji definira
prihvatljivo i primjereno ponašanje u posebnim situacijama. One se provode pozitivnim i negativnim
sankcijama, tj.nagradama i kaznama. Sankcije mogu biti neformalne, poput pogleda odobravanja ili
neodobravanja, ili formalne, poput nagrade ili kazne koju izdaje neko službeno tijelo. Neke norme se
formaliziraju prevođenjem u zakone. One ujedno predstavljaju i mehanizme socijalne kontrole koje
se tiču održavanja reda u društvu. Za razliku od normi, koje daju specifične upute za ponašanje,
vrijednosti daju općenitije naputke. Vrijednost je vjerovanje da je nešto dobro i poželjno. Vrijednost
definira što je važno, isplativo i vrijedno težnji. Poput normi, vrijednosti se razlikuju od društva do
društva. Mnoge norme se mogu shvatiti kao odraz vrijednosti. Niz normi se može shvatiti kao izraz
jedne vrijednosti. Zajedničke norme i vrijednosti su bitne za funkcioniranje ljudskog društva. Svi
članovi društva zauzimaju niz socijalnih pozicija poznatih kao statusi (profesionalni, obiteljski). Statusi
su kulturno definirani. Neki statusi su relativno fiksni (spol, aristokratske titule). Stečeni statusi su oni
koji nisu fiksirani nasljeđivanjem, biološkim karakteristikama ili drugim faktorima nad kojima
pojedinac nema kontrole. On se postiže kao rezultat (bračni i profesionalni). Svaki status u društvu
prati niz normi koje definiraju očekivanja o tome kako će djelovati pojedinac koji zauzima poseban
status - ta skupina normi je uloga (status advokata prati zloga advokata). Pojedinci stupaju u
međusobne odnose kroz uloge (doktor - pacijent). Društvene uloge upravljaju i organiziraju
ponašanje, te društvenom životu daju red i predvidivost. Uloge su važan dio smjernica i uputa nužnih
za uređeno društvo.

2. RAZVOJ LJUDSKIH DRUŠTAVA

a) Predmoderna društva: Anthony Giddens razlikuje tri glavna tipa:

- lovačka i sakupljačka društva: sakupljanje voća, povrća i sjemenki te lov i hvatanje životinja zbog
prehrane. Male plemenske skupine koje su često brojale manje od 50 ljudi. Posjedovali su malo stvari
i materijalnog bogatstva, a ono što su posjedovali je bilo zajedničko. Među njima je bilo relativno
malo nejednakosti, premda su stariji pripadnici plemana mogli imati viši status i više utjecaja od
mladih. Ona još postoje u dijelovima Afrike, Brazila itd.
- stočarska i agrarna društva: Ova društva su se pojavila prije otprilike 20000 g. stočarska društva love
i sakupljaju, ali i uzgajaju stada životinja koja im osiguravaju mlijeko, meso te kao prijevozno sredstvo.
Pojedinci akumuliraju bogatstvo u obliku njihovih životinja, te pokazuju sklonost stvaranju
nejednakosti. Ona su također više nomadska, te je vjerojatnije da će doći u kontakt s drugim
skupinama. Veća su od sakupljačkih i lovačkih skupina te su mogla brojati i 250000 ljudi. Još uvijek
postoje u nekim dijelovima Afrike, Azije itd. Agrarna društva se uvelike oslanjaju na uzgoj žitarica, te
mogu održavati mnogo veće populacije. Takva društva u principu nisu nomadska te je moguće da
pojedinci akumuliraju veliko osobno bogatstvo. U poljoprivrednim društvima može postojati znatna
nejednakost. Poljoprivreda ostaje glavni način života u mnogim dijelovima suvremenog svijeta, npr.
Nepal, Uganda itd.

- neindustrijske civilizacije: Ti tipovi društva su se razvili oko 6000.g.BC. Oni su se zasnivali na razvoju
gradova, iskazivali su vrlo izražene nejednakosti bogatstva i siromaštva te su bili povezani s
vladavinom kraljeva i careva. Bili su razvijeniji u područjima umjetnosti i znanosti, te su imali više
institucionalzirane sustave vlasti. One su izumile pismo. Neke od ovih civilizacija su se širile velikim
područjima i stvorile vlastita carstva. To su: Asteci, Maye, Inke, antička Grčka, Rimsko carstvo, Egipat.
Većina je imala velike oružane snage, a neke su poduzimale velika vojna osvajanja. Niti jedna od ovih
civilizacija nije preživjela.

b) Moderna industrijska društva: Lee i Newby identificiraju 4 glavne transformacije koje su se zbivale
tokom 18. i 19.st.:

- industrijalizam: industrijska revolucija koja je počela u kasnom 18.st.je preobrazila društva od

privrede većinom zasnovane na manufakturi. Nova tehnologija je dovela do golemog porasta
produktivnosti. Razvila se specijalizirana podjela rada. Društvenim životom više nisu upravljali ritmovi
godišnjih doba, nego su se ljudski životi počeli ravnati po satu. Umjesto da rade kada to traže zahtjevi
poljoprivrede, ljudi su počeli raditi u dugim smjenama fiksnih perioda u novim tvornicama.

- kapitalizam: kapitalizam uključuje rad za nadnicu i posao koji se vodi u svrhu stvaranja profita.
Kapitalistički poslovi su se razvijali s ciljem stvaranja profita godinu za godinom. Pojavile su se nove
klase - prvenstveno klasa poduzetnika koji su zarađivali osnivanjem i vođenjem kapitalističkih poslova
i radnička klasa nadničara koji su bili zaposleni u poduzetnikovim tvornicama.

- urbanizacija: razvoj industrije je pratio veliki pokret od ruralnih u urbana područja. Stanovništvo se
sve više koncentriralo u središtima kapitalističke industrije. Urbanizacija je donijela brojne društvene
probleme, poput zločina, pobune i zdravstvenih problema. Novi gradovi su također uništavali
tradicionalnu zajednicu povezanu s ruralnim naseljima.

- liberalna demokracija: pravo kraljeva i kraljica se rijetko dovodilo u pitanje, a monarh se prihvaćao
kao Božji poslanik na Zemlji i njegov autoritet stoga nije bilo moguće preispitivati. No, francuskom
revolucijom je svrgunta francuska monarhija, a u američkom ratu za neovisnost je odbačena
monarhijska vlast u Americi. U oba slučaja je došlo do novog naglaska na građanska prava pojedinca -
pojedinci su sada imali pravo reći nešto o tome kako se upravlja njihovim državama, umjesto da
prihvaćaju ono što im govore kraljevi. To je otvorilo put nastanku političkih stranaka i novih
perspektiva u društvu.
Modernost: vjerovanje u mogućnost ljudskog napretka, racionalno planiranje da bi se postigli ciljevi,
vjerovanje u superiornost racionalne misli u usporedbi s emocijama, vjeru u sposobnost tehnologije i
znanosti da rješavaju ljudske probleme; vjerovanje u sposobnost i prava ljudi da oblikuju vlastite
živote, oslanjanje na proizvođačku industriju da poboljšava životni standard.

c) Postmodernost: neki sociolozi vjeruju da je došlo do temeljnih promjena u zapadnim društvima

koje dovode do napuštanja stare koncepcije modernosti. One upućuju na to da ljudi počinju gubiti
vjeru u znanost i tehnologiju. Postaju svjesni štetnih djelovanja onečiščenja, opasnosti nuklearnog
rata i rizika genetskog inženjerstva. Ljudi su postali skeptičniji glede koristi racionalnog planiranja, te
sumnjaju da goleme, birokratske organizacije mogu zadovoljiti ljudske potrebe. Izgubili su vjeru u
politička uvjerenja i velike teorije koje tvrde da su u stanju poboljšati društvo. Neki se ljudi okreću
neracionalnim mišljenjima (New age filozofija) ili religijskim kultovima. Ove promjene su povezane s
promjenama u ekonomiji. Danas relativno malo ljudi u zapadnim društvima radi u proizvođačkim
industrijama, a sve više njih je zaposleno u uslužnim djelatnostima. Računalna tehnologija znači da je
sve manje i manje ljudi potrebno u proizvodnji a komunikacije su postale mnogo brže.

3. TEORIJE DRUŠTVA

Teorija je skup ideja koji tvrdi da objašnjava kako društvo ili aspekti društva funkcioniraju.

a) Funkcionalizam: pojavio se u 19. st u Europi. Najutjecajniji je bio francuski sociolog Emile

Durkheim. Teoriju su razvili američki sociolozi 20-og st. poput Talcotta Parsonsa. Funkcionalizam je
bio dominantna teorijska perspektiva sociologije tokom 40-ih i 50-ih, naročito u SAD-u.
Funkcionalizam uzima da se razni dijelovi društva shvaćaju kao međusobno povezani, te uzeti zajedno
oni oblikuju cjelovit sustav. Da bi se shvatio bilo koji dio društva, poput obitelji ili religije, on se mora
shvatitit u odnosu na društvo u cijelosti. Funkcionalist ispitiva dio društva (npr.obitelj) u smislu
njegova doprinosa održavanju društvenog sustava. Ova teorija započinje opažanjem da je ponašanje
u društvu struktuirirano, što znači da su odnosi između članova društva organizirani pomoću nekih
pravila. Društveni odnosi imaju obrasce te se ponavljaju. Vrijednosti daju opće naputke za ponašanje,
a specifičnije upute se prevode pomoću uloga i normi. Glavni dijelovi društva, njegove institucije -
poput obitelji, ekonomije, obrazovnog i političkog sustava - su glavni aspekti društvene strukture.
Zatim se ispituju odnosi između različitih dijelova strukture i njihova odnosa prema društvu kao
cjelini. Funkcija znači učinak. Npr. glavna funkcija obitelji je socijalizacija novih članova. Društva imaju
određene osnovne potrebe ili zahtjeve koji se moraju zadovoljiti da bi opstali. Ti zahtjevi su ponekad
poznati i kao funkcionalni preduvjeti - npr.proizvodnja hrane i zaklona te sustav socijalizacije novih
članova. Zatim se uočava koji dijelovi društva zadovoljavaju te preduvjete - ekonomski sustav i obitelj.
Budući da je društvo sustav, mora postojati izvjesni stupanj integracijenjegovih dijelova. Minimalni
stupanj integracije je stoga funkcionalni preduvjet društva. Napredak društva se najbolje postiže
održavanjem reda. Vrijednosni konsenzus je temelj suradnje budući da zajedničke vrijednosti
proizvode zajedničke ciljeve.

b) Konfliktne perspektive:

- Marksizam: Marksistička teorija je radikalna alternativa funkcionalizmu. Postala je utjecajna tokom

70ih. Dobio je ime po svom osnivaču, K. Marxu. Ključ za razumijevanje društva iz marksističke
perspektive uključuje analizu baze. U svim povijesnim društvima postoje osnovne kontradikcije
između proizvodnih sila i odnosa kao temeljni sukobi interesa među društvenim skupinama koje su
uključene u proizvodni proces. Poseban odnos između glavnih društvenih skupina jest odnos
eksploatacije i tlačenja. Nadgradnja većinom proizlazi iz baze i stoga reproducira društvene
proizvodne odnose. Stoga ona odražava interese skupine dominantne u proizvodnim odnosima.
Ideologija vladajuće klase iskrivljava pravu prirodu društva i služi opravdanju statusa quo. No, ipak će
proturječja u materijalnoj bazi na kraju dovesti do raspada sustava i stvarajnja novog društva u kome
neće biti izrabljivanja niti tlačenja. Premda je bio vrlo kritičan prema kapitalizmu, Marx ga je shvaćao
kao stupanj na putu do komunističkog društva. Kapitalizam će pomoći da se razvije tehnologija koja
će osloboditi ljude od materijalnih potreba; bit će više nego dovoljno robe da se nahrani i obuče
populacija. U ovim okolnostima bilo bi moguće uspostaviti uspješna komunistička društva u kojima su
zadovoljene sve potrebe svih njihovih članova. Marksizmu je s funkcionalizmom zajedničko moderno
vjeorovanje da se ljudska društva usavršavaju i da racionalno znanstveno mišljenje pomaže napretku.

-Feminizam: Feministice vide društvo podijeljeno u razne društvene skupine. Za razliku od marksista,
za njih je glavna podjela između muškaraca i žena, a ne između raznih klasa, znači izrabljivanje žena
od strane muškaraca, a ne izrabljivanje radničke klase od strane vladajuće. Poput marksista, one
smatraju da društo karakterizira eksploatacija. Mnoge feministice suvremena društva vide kao
patrijahalna, dakle ona u kojima dominiraju muškarci. Tvrdile su da muškarci imaju glavninu moći u
obitelji, da su zaposleni na bolje plaćenim poslovima i da zauzimaju većinu pozicija u političkoj sferi.
Konačni cilj feminizma jest okončanje muške domnacije te rješavanja društva koje izrabljuju žene.
One vjeruju da je napredak prema boljoj budućnosti moguć. Neke feministice, koje su nazivane
feministicama razlike, ne slažu se da su sve žene jednako potlačene i u jednako lošem položaju u
suvremenim društvima. One naglašavaju razlike između žena raznih dobi, klasnog podrijetla i etničkih
skupina. Tvrde da je sociologija zanemarivala žene, te kritiziraju ono što one nazivaju
"muškom"sociologijom.

c) Interakcionizam: Razlikuje se od drugih teorija jer se on fokusira na interakcije malog dometa a ne

na društvo kao cjelinu, te obično odbacuje pojam društvenog sustava. On se fokusira na proces
interakcije u posebnim kontekstima. Interakcionisti vjeruju da je moguće sustavno analizirati društvo
i da ga je moguće poboljšati. On se bavi interakcijom, što znači djelovanjem među pojedincima, te se
pomoću ove teorije pokušava shvatiti taj proces. Ona počinje od pretpostavke da djelovanje iliti
akcija ima značenje za one koji su u njega uključeni, te iz toga slijedi da razumijevanje djelovanja traži
interpretaciju značenja koje akteri daju svojim aktivnostima. Značenja nisu fiksna te ona ovise o
kontekstu interakcije. Značenja se stvaraju, razvijaju, modificiraju i mijenjaju u aktualnom procesu
interakcije. Interakcionisti naročito naglašavaju ideju jastva: da pojedinci razvijaju samopredožbu,
sliku o sebi koja ima važan utjecaj na njihova djelovanja. Samoshvaćanje se razvija u procesu
interakcije, budući da je ono odraz reakcija drugih na pojedinca (zrcalno jastvo). Djelatnici će djelovati
u skladu s vlastitim samoshvaćanjem. Interakcioniste zanima i kako dolazi do toga da se nekog
pojedinca definira na određeni način. To zahtjeva analizu načina na koji djelatnici interpretiraju jezik,
geste, pojavu i način ophođenja drugih te njihovu interpretaciju konteksta unutar kojeg dolazi do
interakcije. Interakcionisti prihvaćaju postojanje uloga ali ih smatraju neodređenima i nepreciznima
te stoga otvorenim za pregovore o njihovom značenju.

d) Postmodernizam: Od 80ih godina u sociologiji postaju sve utjecajnije postmodernističke

perspektive. Neki postmodernisiti još uvijek vjeruju da je moguće objasniti i ljudsko ponašanje i način
na koji se društva mijenjaju, dok drugi vjeruju da moderne sociološke pristupe treba napustiti.
Premda su prethodno opisani pristupi mogli objasniti kako je funkcionirao svijet u prethodnim
razdobljima, oni danas više nisu upotrebljivi. Postmoderna epoha treba nove teorije, a to mišljenje
predočavaju u dva glavna načina: prvo, neki postmodernisti tvrde da se društveno ponašanje više ne
oblikuje kao prije uz pomoć nečijeg podrijetla i socijalizacije, te da su ljudi postali mnogo slobodniji
odabrati svoj identitet i životni stil. Granice među društvenim skupinama se slamaju. Drugo, neki
postmodernisiti preispituju vjerovanje da postoji bilo kakav čvrst temelj na kojem se može graditi
znanje o društvu. Postmodernisti poput Jeana Baudrillarda tvrde da je sve teže razdvajati medijske
slike od bilo čega što bi barem približno bilo stvarnost, a Jean Francois Lyotard je kritičan spram bilo
kojeg pokušaja da se stvori općenita teorija funkcioniranja društva, npr. marksizam, te da su takve
teorije osuđene na propast. One ne mogu istinski objasniti nešto toliko kompleksno kao što je to
društveni svijet. Takvim teorijama se koriste skupine ljudi u pokušaju nametanja svojih ideja drugima,
npr. u komunističkim ili fašističkim društvima. Oni naglašavaju razlike mešu ljudima više negoli
sličnosti među pripadnicima društvenih skupina. Vjeruju da treba otkriti i opisati te razlike a ne
stvarati generalizacije. Sva stajališta su jednako valjana a niti jedno nije nadmoćnije drugima.
Sociolozi ne smiju pokušavati nametati svoje poglede drugima, već omogućiti da se čuju glasovi
različitih ljudi.

4. POGLEDI NA LJUDSKO PONAŠANJE

Oni se mogu grubo podijeliti na one koji naglašavaju izvanjske faktore i one koji naglašavaju
unutarnje faktore. Oni koji naglašavaju izvanjske vidi ponašanje kao nešto što je pod utjecajem
strukture društva, a oni koji naglašavaju unutarnje više naglašava subjektivna stanja pojevinca, tj.
njihove osjećaje, značenja koja pridaju događajima i motive zbog kojih se ponašaju na određen način.
U praksi se većina sociologa koriste sa oba pristupa.

a) Pozitivizam: je najutjecajniji pokušaj primjene metodologije prirodnih znanosti na sociologiju.

Njezinim osnivačem se smatra Auguste Comte. Vjerovao je da evolucija društva slijedi nepromjenjive
zakone. Ljudskim ponašanjem upravljaju načela uzroka i posljedica koje su nepromjenjive kao i
ponašanje materije koja je predmet prirodnih znanosti. Ponašanje ljudi se, poput ponašanja materije,
može objektivno mjeriti. Pozitivistički pristup posebno stavlja naglasak na ponašanje koje se može
izravno opažati. On tvrdi da se faktori koji se ne mogu izravno opažati - poput značenja, osjećaja i
svrha - nisu posebno važni te mogu zavaravati. Naglasak pozitivista na opazivim činjenicama uvelike
ovisi o vjerovanju da se ljudsko ponašanje može objasniti na isti način kao i ponašanje materije. Ljudi
reagiraju na izvanjske podražaje i njihovo se ponašanje može objasniti tom reakcijom. Ponašanje
članova društva se može shvatiti kao odgovor na funkcionalne preduvjete društvenog sustava.

b) Perspektive društvene akcije: zagovornici ovog pogleda tvrde da su predmeti društvenih i

prirodnih znanosti različiti. Za razliku od materije, ljudi imaju svijest , misli, osjećaje, značenja i svijest
o postojanju. Zato su ljudska djelovanja smislena: ljudi definiraju situacije i daju značenja svojim
akcijama kao i akcijama drugih. Zato oni ne reagiraju samo na izvanjske podražaje, ne može se reći da
oni samo "reagiraju" - oni djeluju. Max Weber je jedan od prvih sociologa koji je detaljno ocrtao ovu
perspektivu. On je tvrdio da treba započeti s promatranjem i intrepretiranjem subjektivnih "stanja
duha" ljudi. Interakcionizam prihvaća sličan pristup. Vjerovali su da je moguće dati kauzalna
objašnjenja ljudskog ponašavanja, sve dok razumijevanje značenja čini dio tih objašnjenja.
c) Fenomenologija: prema fenomenolozima, nije moguće objektivno mjeriti bilo koji aspekt ljudskog
ponašanja. Ljudi daju smisao svijetu kategorizirajući ga. Pomoću jezika oni razlikuju različite tipove
objekata, događaja, aktivnosti i ljudi. Proces kategorizacije je subjektivan, tj. on ovisi o mišljenjima
promatrača. Statistike su jednostavno proizvod mišljenja onih koji stvaraju te statistike.
Fenomenolozi vjeruju da nije moguće dati činjenične podatke. Fenomenolozi ne pokušavaju utvrditi
što uzrokuje zločin, oni pokušavaju otkriti kako dolazi do toga da se određeni događaji definiraju kao
zločini. Konačan proizvod fenomenološkog istraživanja je shvaćanje značenja koja pripadnici društva
rabe u svom svakodnevnom životu.

d) Sociologija i vrijednosti: Sve veći broj sociologa tvrdi da vrijednosno neutralna znanost o društvu
nije moguća. Oni smatraju da vrijednosti sociologa izravno utječu na svaki aspekt njihovog
istraživanja. Oni tvrde da se razne teorije društva zasnivaju na vrijednosnim sudovima i ideološkim
pozicijama. Upozoravaju da sociološke perspektive više oblikuju povijesne okolnosti nego objektivni
pogledi na stvarnost društvenog života. Tvrde da sociologija nikad ne može biti slobodna od
ideologije. Ideologija je skup ideja koje su samo djelomični pogled na stvarnost. No, ipak postoje
velike sumnje o tome je li moguće razdvojiti stvarnost i ideologiju. Manheim tvrdi da se ideologije
obično nalaze u potlačenim skupinama čiji članovi žele radikalnu promjenu, što možemo primijeniti
na marksizam i funkcionalizam. Marksizam kao utopijska ideologija a funkcionalizam kao ideologija
vladajuće klase. Tamo gdje marksizam zagovara radikalnu promjenu, funkcionalizam opravdava i
legitimira status quo.

5. FUNKCIONALIZAM

Pojavio se u 19. st u Europi. Najutjecajniji je bio francuski sociolog Emile Durkheim. Teoriju su razvili
američki sociolozi 20-og st. poput Talcotta Parsonsa. Funkcionalizam je bio dominantna teorijska
perspektiva sociologije tokom 40-ih i 50-ih, naročito u SAD-u. Funkcionalizam uzima da se razni
dijelovi društva shvaćaju kao međusobno povezani, te uzeti zajedno oni oblikuju cjelovit sustav. Da bi
se shvatio bilo koji dio društva, poput obitelji ili religije, on se mora shvatitit u odnosu na društvo u
cijelosti. Funkcionalist ispitiva dio društva (npr.obitelj) u smislu njegova doprinosa održavanju
društvenog sustava. Ova teorija započinje opažanjem da je ponašanje u društvu struktuirirano, što
znači da su odnosi između članova društva organizirani pomoću nekih pravila. Društveni odnosi imaju
obrasce te se ponavljaju. Vrijednosti daju opće naputke za ponašanje, a specifičnije upute se prevode
pomoću uloga i normi. Glavni dijelovi društva, njegove institucije - poput obitelji, ekonomije,
obrazovnog i političkog sustava - su glavni aspekti društvene strukture. Zatim se ispituju odnosi
između različitih dijelova strukture i njihova odnosa prema društvu kao cjelini. Funkcija znači učinak.
Npr. glavna funkcija obitelji je socijalizacija novih članova. Društva imaju određene osnovne potrebe
ili zahtjeve koji se moraju zadovoljiti da bi opstali. Ti zahtjevi su ponekad poznati i kao funkcionalni
preduvjeti - npr.proizvodnja hrane i zaklona te sustav socijalizacije novih članova. Zatim se uočava
koji dijelovi društva zadovoljavaju te preduvjete - ekonomski sustav i obitelj. Budući da je društvo
sustav, mora postojati izvjesni stupanj integracijenjegovih dijelova. Minimalni stupanj integracije je
stoga funkcionalni preduvjet društva. Napredak društva se najbolje postiže održavanjem reda.
Vrijednosni konsenzus je temelj suradnje budući da zajedničke vrijednosti proizvode zajedničke
ciljeve.
a) Emile Durkheim: kritizirali su ga zbog njegovog oslikavanja pojedinca kao nekog tko imalo malo ili
uopće nema kontrolu nad vlastitim djelovanjem. Tvrdio je da društvo ima svoju vlastitu realnost, koja
je iznad pojedinaca od kojih se ono sastoji. Vjeorovanja i moralni kodovi se prenose s prethodnog
naraštaja na sljedeći. Zajednička vjerovanja i osjećaji a ne svijest pojedinca oblikuju njegovu svijest.
On je smatrao društvo sustavom koji se pokorava vlastitim zakonima. Tvrdi da postoje dva načina
objašnjenja društvenih činjenica: traganje za njezinim podrijetlom te analiza njezinih funkcija u
društvu. On smatra da društvo ima određene funkcionalne preduvjete od kojih je najvažnija potreba
za društvenim redom. Njegov model čovjeka, iliti homo duplex označva da misli da ljudska priroda
ima dvije strane: jednu sebičnu ili egoističnu, a drugu kao sposobnost vjerovanja u moralne
vrijednosti. On odgovor nalazi u kolektivnoj svijesti koja se sastoji od zajedničkih vjerovanja i osjećaja.
Bio je svjestan da društva ne moraju glatko funkcionirati, a to se moglo preventirati pomoću
postojanja profesionalnih udruga, podučavanja moralnim vrijednostima u obrazovnom sustavu te
društva koje se prema svojim članovima odnosi pošteno.

b) Talcott Parsons: opazio je da društveni život karakteriziraju "međusobno davanje prednosti i

miroljubiva suradnja, a ne međusobno neprijateljstvo i destrukcija". Zaokupljen je objašnjenjem kako
se to može postići. Razmatrao je poglede engleskog filozofa Thomasa Hobbesa, koji je tvrdio da
čovječanstvom upravljaju strast i razum. Strast je primarna pokretačka sila a razum se koristi za
smišljanje načina i sredstava koji služe za njihovo zadovoljavanje. Ako se ljudskim strastima dopusti
potpuna sloboda, rezultat bi bio "rat svih protiv sviju". No, Parson je smatrao da to ne uspijeva dati
odgovarajuće objašnjenje društvenog reda, te da samo predanost zajedničkim vrijednostima može
biti temelj reda u društvu. Iz zajedničkih vrijednosti, potječu zajednički ciljevi. Uloge osiguravaju
sredstva kojima se vrijednosti i ciljevi prevode u djelovanje. Za njega je važna društvena ravnoteža
koja se postiže socijalizacijom i raznim mehanizmima društvenog nadzora koji obeshrabruju
devijantnost. Tvrdio je da svaki društveni sustav ima četiri važna osnovna funkcionalna preduvjeta:
adaptaciju, postizanje ciljeva, integraciju i održanje obrasca. On je društvenu promjenu smatrao
procesom društvene ecolucije, od jednostavnih do složenih oblika društva. Društvena evolucija
uključuje i proces društvene diferencijacije (npr. religija, ekonomija, obitelj). Vrijednosti postaju sve
općenitije, manje specifične i posebne, čime se postiže generalizacija vrijednosti.

c) Robert K. Merton: on je izdvojio tri povezane pretpostavke koje su koristili mnogi funkcionalisti i
doveo u pitanje njihovu korisnost:

- problem funkcionalnog jedinstva: ona tvrdi da je svaki dio društvenog sustava funkcionalan za
cjeloukupni sustav. Merton je tvrdio da je pogotovo u kompleksnim društvima to dvojbeno. Dao je
primjere religijskog pluralizma - u društvu s različitim vjerama, religija može više razdvajati negoli
ujedinjavati. Smatrao je da je funkcionalno jedinstvo stvar stupnja. Ideja funkcionalnog jedinstva
implicira da će promjena u jednom dijelu sustava automatski rezultirati promjenom u drugim
djelovima, a to ne mora biti u kompleksnim društvima gdje promjene u nekim institucijama može
imati malo ili nemati učinka na druge.

- funkcije, disfunkcije i nefunkcije: tvrdio je da pretpostavka da svaki aspekt društvenog sustava

obavlja pozitivnu funkciju nije samo ishitrena, nego možda i netočna. Smatrao je da funkcionalistička
analiza treba krenuti od pretpostavke da svaki dio društva može biti funkcionalan, disfunkcionalan ili
nefunkcionalan. Jedinice za koje je poseban dio funkcionalan, disfunkcionalan ili nefunkcionalan
moraju biti jasno određene, a te jedinice mogu biti pojedinci, grupe ili društvo kao cjelina.
- problem neophodnosti: ta pretpostavka tvrdi da su određene institucije neophodni za društvo.
Funkcionalisti su često vidjeli religiju kao takvu. On je doveo u pitanje pretpostavku o neophodnosti,
tvrdeći da se isti funkcionalni preduvjeti mogu zadovoljiti nizom alternativnih institucija. Npr.
komunizam može biti funkcionalna alternativa religiji.

d) Kritika funkcionalizma: kritike su bile usmjerene na logiku funkcionalističkog istraživanja, te se

osobito tvrdilo da je tip objašnjenja teleološki koje tvrdi da dijelovi sustava postoje zbog njihovog
blagotvornog djelovanja na sustav u cjelini. Kritiziralo se i njihovo smatranje da se učinak smatra
uzrokom koji objašnjavaju njegovo podrijelo. Kritike su bile i na račun Parsonsa, tvrdeći da nije
dokazano postajanje konsenzusa, te da se stabilnost društva možda više temelji na nepostojanju
negoli na postojanju vrijednosnog konsenzusa. Konsenzus ne mora nužno rezultirati društvenim
poretkom te može dati i suprotan rezultat. Kritiziralo se i njihovo mišljenje da je ljudsko društvo
determinirano sustravom. Umjesto da se smatraju stvaraocima društvenog svijeta u kojem žive, ljudi
se smatraju bićima koje je stvorio društveni sustav. Parsons je propustio uočiti sukobe interesa koji
stvaraju nestabilnost i nered. Konflikt je središnji i integralni dio samog sustava.

6. MARKSIZAM

Marksistička teorija je radikalna alternativa funkcionalizmu. Postala je utjecajna tokom 70ih. Dobio je
ime po svom osnivaču, K. Marxu. Ključ za razumijevanje društva iz marksističke perspektive uključuje
analizu baze. U svim povijesnim društvima postoje osnovne kontradikcije između proizvodnih sila i
odnosa kao temeljni sukobi interesa među društvenim skupinama koje su uključene u proizvodni
proces. Poseban odnos između glavnih društvenih skupina jest odnos eksploatacije i tlačenja.
Nadgradnja većinom proizlazi iz baze i stoga reproducira društvene proizvodne odnose. Stoga ona
odražava interese skupine dominantne u proizvodnim odnosima. Ideologija vladajuće klase iskrivljava
pravu prirodu društva i služi opravdanju statusa quo. No, ipak će proturječja u materijalnoj bazi na
kraju dovesti do raspada sustava i stvarajnja novog društva u kome neće biti izrabljivanja niti tlačenja.
Premda je bio vrlo kritičan prema kapitalizmu, Marx ga je shvaćao kao stupanj na putu do
komunističkog društva. Kapitalizam će pomoći da se razvije tehnologija koja će osloboditi ljude od
materijalnih potreba; bit će više nego dovoljno robe da se nahrani i obuče populacija. U ovim
okolnostima bilo bi moguće uspostaviti uspješna komunistička društva u kojima su zadovoljene sve
potrebe svih njihovih članova. Marksizmu je s funkcionalizmom zajedničko moderno vjeorovanje da
se ljudska društva usavršavaju i da racionalno znanstveno mišljenje pomaže napretku. Marx je
smatrao ljude i proizvođačima i proizvodom društva. Oni stvaraju društvo i same sebe vlastitim
djelovanjem. Ekonomski faktori imaju primarni utjecaj i uvelike oblikuju druge aspekte društva.
Društvena promjena nije glatko, uredno napredovaje koje se postupno razvija u harmoničnoj
evoluciji. Ona proizlazi iz proturječja ugrađenih u društvo, koje su izvor napetosti i naposljetku izvor
otvorenog sukoba i radikalne promjene. Njegovo shvaćanje povijesti se temelji na ideji dijalektike.
Dijalektičko kretanje je borba suprotnosti. Konflikt je izvor promjene. Borba među nespojivim silama
raste sve do konačnog sukoba a posljedica je iznenadni skok naprijed, koji stvara novi skup sila na
višoj razini razvoja. Zbog značaja koji je pridavao ekonomskim faktorima, njegov pogled se često
naziva i dijalektički materijalizam. Povijest počinje onda kad ljudi počnu proizvoditi svoja sredstva za
život. Proizvodnja je društveni pothvat budući da iziskuje suradnju. U primitivnom komunizmu,
sredstva proizvodnje i proizvodi rada su bili u zajedničkom posjedu. No, s pojavom privatnog
vlasništva i privatnog vlasništva sredstava za proizvodnju, storena je kontradikcija ljudskog društva.
Ljudsko otuđene svoj vrhunac dostiže u kapitalističkom društvu gdje radom dominiraju zahtjevi
kapitala od kojih je najvažniji zahtjev za stvaranjem profita. Otuđenje je situacija u kojoj se stvari koje
je čovječanstvo stvorilo ljudima čine kao njima strani predmeti. Religija je primjer ljudskog otuđenja.
Marx zahtijeva ukidanje privatnog vlasništva i njegovu zamjenu zajedničkim vlasništvom nad
sredstvima za proizvodnju. U komunističkom društvu sukobi interesa će nestati, a klase kapitalista i
radnika će postati stvar prošlosti. Prema njemu, društvo se ne sastoji od pojedinaca, već je zbroj
međusobnih odnosa. Odnos između klasa je odnos sukoba. Klasne podjele proistječu iz različitih
odnosa pripadnika društva prema sredstvima za proizvodnju. On vidi dvoklasni model koji se sastoji
od vladajuće i podčinjene klase. Vidi i rastuću srednju klasu administrativnih radnika u kapitalističkim
poduzećima. Pripadnici obiju klasa su uvelike nesvjesni istinske prirode svoje situacije. "Klasa po sebi"
se odnosi na pripadnike društva kojima je zajednički odnos prema sredstvima za proizvodnju. Klasa
postaje "klasom za sebe" tek kad su njezini članovi potpuno svjesni prave naravi svoje situacije. Tek
onda dolazi do radikalne promjene u strukturi društva. Industrijski kapitalizam se postpuno razvio
unutar okvira feudalnog društva. Smatrao je da su suprotnosti kapitalizma dostatne za trasformaciju
proletarijata u klasu za sebe i da dovedu do pada buržoazije. Dolazi do trajne polarizacije na dvije
glavne klase, pri čemu posredni slojevi sve više tonu u proletarijat. Kapital se sve više koncentrira u
mali broj ruku. Takvi procesi uvećavaju intezitet sukoba, što će dovesti proletarijat do pobune.
Komunističko društvo nove ere je besklasno, bez suprotnosti. Dijalektičko načelo prestaje djelovati.

Kritika: umjesto da se kreće prema polarizaciji klasa, kritičari tvrde da klasna struktura kapitalističkog
društva postaje sve kompleksnija, sve više raste srenja klasa koja se umetnula između buržoazije i
proletarijata. Primjećuje se da pad komunizma u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu upućuje na želju
zamjene komunizma demokracijama zapadnog tipa. Premda je Marx davao prvenstvo ekonomskim
faktorima, oni ipak oblikuju samo jedan aspekt dijalektike povijesti.

7. PERSPEKTIVE DRUŠTVENE AKCIJE I INTERPRETACIJE

Zagovornici ovog pogleda tvrde da su predmeti društvenih i prirodnih znanosti različiti. Za razliku od
materije, ljudi imaju svijest , misli, osjećaje, značenja i svijest o postojanju. Zato su ljudska djelovanja
smislena: ljudi definiraju situacije i daju značenja svojim akcijama kao i akcijama drugih. Zato oni ne
reagiraju samo na izvanjske podražaje, ne može se reći da oni samo "reagiraju" - oni djeluju. Max
Weber je jedan od prvih sociologa koji je detaljno ocrtao ovu perspektivu. On je tvrdio da treba
započeti s promatranjem i intrepretiranjem subjektivnih "stanja duha" ljudi. Interakcionizam prihvaća
sličan pristup. Vjerovali su da je moguće dati kauzalna objašnjenja ljudskog ponašavanja, sve dok
razumijevanje značenja čini dio tih objašnjenja.

- Max Weber: Prema njemu, sociologija je znanost koja se bavi interpretativnim razumijevanjem
društvene akcije, a time i objašnjenjem njezina tijeka i posljedica. Za njega je društvena akcija ona
akcija koju poduzima pojedinac i pridaje joj značenje. Tako akcija o kojoj osoba ne misli, ne može biti
društvena akcija. Ako akcija ne uzima u obzir postojanje i moguće reakcije drugih, ona nije društvena.
Razlikovao je dva tipa razumijevanja: aktuelles Verstehen, što znači izravno promatračko
razumijevanje (moguće je shvatiti da je netko ljutit promatranjem njegova izraza lica) te erklarender
Verstehen iliti objasnidbeno razumijevanje gdje se pokušava shvatiti značenje nekog djela pomoću
motiva koji su do njega doveli (zašto drvosječa sječe drva, radi nadnice, da naloži vatru...). No, za
potpuno kauzalno objašnjenje, nužno je odrediti otkud su proizašli motivi koji su doveli do akcije.
Pokušavao je otkriti veze među događajima i ustanoviti kauzalne odnose. Npr. pokušao je pokazati da
postoji odnos između asketskog protestatnizma i kapitalizma. Tvrdio je da je asketski protestantizam
prethodio kapitalizmu i da ga nalazimo isključivo u onim zemljama koje su postale kapitalističkima.
No to nije bilo dovoljno pa je pokušao razumjeti motive asketskih protestanata da prihvate
kapitalističko ponašanje. Birokracije se mogu shvatiti kao institucije koje čvrsto nadziru i njima
upravljaju ljudsko ponašanje ili društvene akcije. Smatrao je da se one sastoje od pojedinaca koji
obavljaju racionalna društvena djelovanja koja su smišljena da bi se postigli ciljevi birokracija. Weber
je mislio da su birokratske organizacije dominantne institucije industrijskog društva. On ju je shvaćao
kao određenu organizaciju s hijerarhijom plaćenih službenika, zaposlenih na puno radno vrijeme, koji
oblikuju zapovjedni lanac. Da bi procjenio prirodu modernog društva, on je tvrdio da je od ključnog
značenja razumijevanje procesa birokracije.

a) Identificirao je različite tipove djelovanja koji se razlikuju prema značenjima na kojima se zasnivaju:

- Afektivno ili emocionalno djelovanje: potječe iz pojedinčeva emocionalnog stanja u posebnom

trenutku (ljutnja).

- Tradicionalno djelovanje: temelji se na ustanovljenom običaju, pojedinci djeluju na određeni način

zbog navike.

- Racionalno djelovanje: uključuje jasnu svijest o cilju. Cilj je jasno definiran. Weber je ovaj tip
smatrao za dominantan način djelovanja u modernom industrijskom društvu.

b) Birokracija i nadzor: Birokracija je također sustav kontrole. On uključuje hijerarhijsku organizaciju u

kojoj nadređeni strogo nadziru i discipliniraju djelovanja podređenih. Kako bi taj nadzor bio učinkovit,
mora se smatrati legitimnim. Mora postojati minimum svojevoljnog podvrgavanja višem autoritetu.
Identificirao je tri tipa oblika legitimacije koji proizlaze iz tri tipa društvene akcije:

- Karizmatska vlast: Organizacijske strukture koje proistječu iz karizmatske vlasti su fluidne i loše
definirane. Oni koji zauzimaju položaj vlasti ili imaju sami svoju karizmu ili je dijele s vođom, te se ne
odabiru na temelju obiteljskih veza s vođom ili na temelju tehničkih kvalifikacija. Ne postoji fiksna
hijerahija službenika niti neka posebna pravna pravila. Njegovi pripadnici se obično oslanjaju na
milost ili pljačku. Ona je kratkog vijeka. Nakon vođine smrti, mora se rutinizirati.

- Tradicionalna vlast: Organizacijska struktura koja proistječe iz tradicionalne vlasti ima dva oblika:
prvi je kućanstvo koje uključuje rođake, odabrane prijatelje i sluge koji ovise o glavi kućanstva, a drugi
je sustav vazala kakvi su feudalni gospodari koji se zaklinju na vjernost kralju te na temelju toga
dobivaju zemlju. Dužnosti se definiraju običajima.

- Racionalno zakonska vlast: Ona stvara posebnu vrstu organizacijske strukture, tj. birokraciju. Weber
je konstruirao idealni tip birokratske organizacije koji sadrži sljedeće elemente: svaki administrativni
službenik ima jasno definirano područje odgovornosti, uspostavljen je lanac zapovijedanja i
odgovornosti, pravila koja jasno definiraju granice ovlasti pojedinačnih službenika u hijerarhiji,
aktivnostima birokrata upravljaju pravila a ne osobna razmatranja, službenici su zaposleni na temelju
tehničkog znanja i ekspertize te strogo odvajanje privatnog i službenog dohotka.

c) Idealni tip birokracije se nikad ne može potpuno ostvariti. Idealnom tipu se najviše približava
kapitalističko industrijsko društvo. Do razvoja birokracije je došlo do njezine tehničke superiornosti u
odnosu na druge organizacije. Weber je kao njezine mane vidio u strogom nadzoru službenika koje je
smatrao ograničenjem ljudske slobode, a uniformne procedure uvelike sprečavaju spontanost i
kreativnost. Birokratska organizacija stvara željezni kavez koji zatvara i ograničava ljude. Za njega je
proces racionalizacije zapravo iracionalan. On je besciljan jer razara tradicionalne vrijednosti koje su
davale smisao životu. No unatoč tome, smatrao je da je birokracija od ključne važnosti za
funkcioniranje velikih industrijskih društava. Vidio je dvije glavne opasnosti ako se kontrola moći
ostavi u rukama samih birokrata: u kriznim situacijama, birokratsko vodstvo je neučinkovito, te u
kapitalističkom društvu, vrhunski birokrati mogu biti pod utjecacjem pritiska kapitalističkih interesa.

d) Profesionalnim političarima nedostaje tehničko znanje te su oni uvelike ovisni o informacijama

koje im daju birokrati. Weber je mislio da samo snažna parlamentarna vlast može kontrolirati
državnu birokraciju. Sugerirao je da bi državni birokrati trebali izravno i redovito podnositi izvještaje
parlamentu o svojim djelatnostima.

e) Weber je nijekao da su ljudska mišljenja u potpunosti oblikovana materijalnim ili ekonomskim

silama. Nijekao je i da ljudskom poviješću upravljaju ideje i vjerovanja ljudi. Umjesto toga, držao je da
su važni i materijalni faktori i vjerovanja.

Kritika: Optuživali su ga za metodološki individualizam. Kritike je dobivao i na račun mišljenja da

birokracija oštro ograničava ljudsku slobodu.

8. SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM

Razlikuje se od drugih teorija jer se on fokusira na interakcije malog dometa a ne na društvo kao
cjelinu, te obično odbacuje pojam društvenog sustava. On se fokusira na proces interakcije u
posebnim kontekstima. Interakcionisti vjeruju da je moguće sustavno analizirati društvo i da ga je
moguće poboljšati. On se bavi interakcijom, što znači djelovanjem među pojedincima, te se pomoću
ove teorije pokušava shvatiti taj proces. Ona počinje od pretpostavke da djelovanje iliti akcija ima
značenje za one koji su u njega uključeni, te iz toga slijedi da razumijevanje djelovanja traži
interpretaciju značenja koje akteri daju svojim aktivnostima. Značenja nisu fiksna te ona ovise o
kontekstu interakcije. Značenja se stvaraju, razvijaju, modificiraju i mijenjaju u aktualnom procesu
interakcije. Interakcionisti naročito naglašavaju ideju jastva: da pojedinci razvijaju samopredožbu,
sliku o sebi koja ima važan utjecaj na njihova djelovanja. Samoshvaćanje se razvija u procesu
interakcije, budući da je ono odraz reakcija drugih na pojedinca (zrcalno jastvo). Djelatnici će djelovati
u skladu s vlastitim samoshvaćanjem. Interakcioniste zanima i kako dolazi do toga da se nekog
pojedinca definira na određeni način. To zahtjeva analizu načina na koji djelatnici interpretiraju jezik,
geste, pojavu i način ophođenja drugih te njihovu interpretaciju konteksta unutar kojeg dolazi do
interakcije. Interakcionisti prihvaćaju postojanje uloga ali ih smatraju neodređenima i nepreciznima
te stoga otvorenim za pregovore o njihovom značenju.

a) George Herbert Mead: Ljudska misao, iskustvo i ponašanje su bitno društveni. Ljudi su u
međusobnoj interakciji pomoću simbola, od kojih su najvažniji sadržani u jeziku. Simbol ne stoji
jednostavno za neki događaj ili predmet, on ih definira na poseban način i upućuje kako treba
reagirati na njih. Bez simbola ne bi bilo ljudske interakcije niti ljudskog društva. Simbolička interackija
je nužna budući da ljudi nemaju instinkata koji bi upravljali njihovim ponašanjem. Društveni život se
može odvijati samo ako pripadnici društva imaju većinom zajednička značenja i simbole. Interakcija
se ostvaruje pomoću preuzimanja uloga. Taj proces uključuje jednu osobu koja preuzima ulogu druge
imaginativno se smještajući u položaj osobe s kojoj je u interakciji. Ljudska interakcija se može vidjeti
kao neprekinuti proces intrepretacije, pri čemu svatko preuzima ulogu drugoga. Procesom
preuzimanja uloge, pojedinci razvijaju koncept "jastva". Smještajući sebe u položaj drugih, oni su u
stanju gledati i na sebe. Razlikovao je dva aspekta jastva: "objektivno ja" (me) je vaša definicija sebe u
specifičnoj društvenoj ulozi, te "ja" (self concept) koje je vaše mišljenje o sebi kao cjelini. Jastvo nije
urođeno, ono je naučeno u djetinjstvu. Dva su stadija: stadij igranja i stadij igre. Premda postojanje
kulture i društvenih uloga oblikuje ljudsko ponašanje u određenoj mjeri, ljudi još uvijek imaju na
raspolaganju mnogo izbora kako će se ponašati. Objašnjenja za to su: mnoga kulturna očekivanja nisu
specifična, pojedinci imaju mnogo izbora s obzirom na uloge koje će preuzeti, neke društvene uloge
potiču raznolikost ponašanja, društvo nema sveobuhvatnu kulturu, mnoga kulturna značenja upućuju
na mogućnosti a ne na zahtjeve i ponekad je nemoguće djelovati u skladu s društvenom ulogom.
Ljudi istovremeno aktivno stvaraju društveni okoliš, ali su njime i oblikovani.

b) Herbert Blumer: učenik Meada. Prema njemu, simbolički interakcionizam počiva na tri osnovne
premise:

- Ljudi djeluju na temelju značenja koja daju predmetima i događajima, a ne reagiraju jednostavno na
izvanjske podražaje.

- Značenja nastaju u procesu interakcije, te nisu jednostavno prisutna od početka niti od početka
oblikuju buduću akciju. Značenja nisu fiksna i gotova.

- Značenja su rezultat interpretativnih postupaka koje provode akteri unutar konteksta interakcije.

Blumer prihvaća da je akcija u određenom stupnju struktuiriranai rutinizirana. Tvrdi da u većini

situacija u kojima ljudi djeluju jedni nasuprot drugima imaju već unaprijed čvrsto shvaćanje o tome
kako djelovati i kako će drugi djelovati. Blumer priznaje i postojanje društvenih institucija i priznaje da
one ograničavaju ljudsko ponašanje, ali i da još uvijek postoji prostor za ljudsku inicijativu i
kreativnost.

Kritike: Interakcioniste su često optuživali da proučavaju ljudske interakcije u vakuumu. Usredotočili

su se na male interakcije "licem u lice", malo se brinući oko njihova povijesnog ili društvenog
konteksta. Kritizirali su ih i da ne uspijevaju advekatno objasniti kako dolazi do standardiziranog
normativnog ponašanja i zašto su pripadnici društva motivirani djelovati u skladu s društvenim
normama. Propuste vide i u tome što je simbolički interakcionizam izrazito američka grana
sociologije, te da je on u velikoj mjeri odraz kulutrnih ideala američkog društva. Zbog toga ona nalazi
manju podršku u Europi gdje postoji veća svijest o prinudama moći i klasne dominacije.

9. MODERNOST, POSTMODERNOST I POSTMODERNIZAM

a) Modernost: obilježja modernog mišljenja su vjerovanje u napredak i znanost. Podrijetlo modernog

načina razmišljanja treba potražiti u prosvjetiteljstvu 18.st. To je bio velik europski intelektualni
pokret koji je pokušao pomesti sve predrasude prošlih generacija izamijeniti ih racionalnijijm
temeljen društvenog života. Moderni klasični sociolozi 19.st. su bili Comte, Durkheim, Weber i Marx.
Postmodernistički teoretičari tvrde da je prosvjetiteljski "projekt" napušten u suvremenom društvu.
Ljudi više ne vjeruju u neizbježnost napretka, moć znanosti da riješi sve probleme, mogućnost
usavršavanja čovječanstva ili racionalnog upravljanja društvom. Ljudi su pesimističniji glede
budućnosti i puno manje spremni vjerovati da se istina može pronaći u velikim teorijama ili
ideologijama poput marksizma. Pojam postmodernizma je prvi put prihvaćen u arhitekturi. Kraj
modernizma u arhitekturi Jencks vidi u rušenju stambenog naselja Pruitt Igoe u St. Luoisu 1972.
Prema teoriji postmodernizma, izgubili smo vjeru u sve velike planove o budućnosti čovječanstva.
Ušli smo u razdoblje u kojemu sve prolazi, u kojemu su dopušteni svi stilovi i mode, sve dok se niti
jedan ne uzima previše ozbiljno.

b) Jean Fracois Lyotard - postmodernizam i spoznaja: Tvrdi da se postmoderna kultura i

postindustrijsko društvo počeli razvijati krajem 50ih godina 20.st., premda se razina razvoja razlikuje
između država i unutar njih. Smatrao je da je taj razvoj povezan s tehnologijom, znanošću ali
najvažnije su promjene u jeziku. On smatra da je društveni život organiziran oko tih jezičnih igara.
Jezične igre služe da bi opravdale ili legitimirale ponašanje ljudi u društvu. U jednostavnim ili
predindustrijskim društvima, pripovijedanje priča, mitova i legenda je glavna jezična igra.
Pripovijedač ustanovljava svoje pravo da govori i legitimnost onoga što govori prema onome tko je
on (u društvu). To je primjer samolegitimacije: ono što govori treba prihvatiti zbog toga tko je on. S
prosvjetiteljstvom, narativne jezične igre se općenito zamjenjuju znanstvenim "denotativnim"
igrama. U denotativnim jezičnim igrama, onaj tko govori je nevažan: tvrdnje se prosuđuju prema
tome jesu li istinite ili lažne. Lyotard smatra da se znanost nije u stanju osloboditi u potpunosti
naracijske spoznaje. Ipak, znanost počiva na "metapripovijestima" - pripovijestima koje daju značenje
drugim pripovijestima. One daju svrhovitost znanstvenom istraživanju. Metapripovijesti su imale
glavni utjecaj na zapadnu misao, od Francuske revolucije do dvadesetostoljetnog marksizma. Znanje
se opravdava kao nešto dobro samo po sebi, što omogućuje ljudima da ostvare svoje potencijale.
Prema Lyotardu, metanarativi su osporeni dolaskom postmodernizma. Ljudi više ne vjeruju da razum
može pobijediti praznovjerje ili da se ljudi mogu usavršiti. Postmoderna era ima dva glavna obilježja:
potraga za istinom je napuštena budući da su denotativne jezične igre došle na loš glas, te
denotativne jezične igre se zamjenjuju tehničkim jezičnim igrama gdje se iskazi ne prosuđuju prema
tome jesu li istiniti nego prema tome jesu li korisni i učinkoviti ili ne. Većina postmoderne znanosti je
zaokupljena komunikacijom, jezikom i skladištenjem informacija. Znanje koje se ne može prevesti u
računalni oblik se ili gubi ili se ne zamjećuje. Znanje više nije cilj po sebi, nego nešto što se može
kupiti i prodati. Spekulira da se ratovi u budućnosti neće voditi oko teritorija nego zbog kontrole nad
znanjem.

c) Jean Baudrillard: poput Lyotarda, on smatra da su društva ušla u novu, različitu fazu, a ta se
promjena može vidjeti na jeziku i znanju. No, on je pesimističan prema posljedicama te promjene te
smatra da je riječ o zamci iz koje je izlaz nemoguć. On tvrdi da se društvo odmaklo od faze koju su
oblikovale ekonomske sile uključene u razmjenu materijalnih dobara. Sredipnja važnost kupnje i
prodaje materijalnih dobara je zamijenila kupnja i prodaja znakova i slika koje nemaju gotovo nikakve
veze s materijalnom stvarnošću. Slike su sve, stvarnost je ništa. Tvrdi da su se znaci u ljudskoj kulturi
razvijali putem glavne četiri faze: u prvoj su fazi znaci (slike, riječi) odrazi temeljne stvarnosti, u drugoj
fazi znak prikriva jedan dio temeljne stvarnosti, u trećoj fazi znak maskira odsutnost jednog dijela
temeljne stvarnosti, a u četvrtoj znakovi više nemaju nikakve veze s bilo kakvom stvarnošću, one
postaju čisti simulacrum. Simulakrum je slika nečega što ne postoji i što nikada nije postojalo.
Moderno društvo je utemeljeno na proizvodnji i razmjeni slobodnolebdećih slika. Npr. Disneyland,
kao savršeni model sumulacruma, gdje je riječ o kopiji zamišljenih svjetova. Moć više nije nejednako
raspoređena, ona je jednostavno nestala. Nitko više nema moći da promijeni stvari. Posebnu važnost
pridaje masovnim medijima, pogotovo televiziji.
d) David Harvey: slaže se da se društvo bitno izmijenilo ali ne misli da su te promjene neprijeporno
bitne. Odbija tvrdnju da su metapripovijesti nadživjele svoju korisnost, jer koristi marksizam kao
temelj svoje analize. Prema njemu, najznačajniji je kapitalistički ekonomski sustav koji zadržava tri
bitna obilježja koja nisu nestala u postmodernizmu:

- Kapitalizam se temelji na ekonomskome rastu, a kada nema rasta, tvrdi se da je u krizi.

- Kapitalizam se temelji na tome da se radnike plaća manje nego što vrijedi roba što ju oni proizvode,
tako da se mogu stvarati profiti.

- Kapitalizam je dinamičan, uvijek proizvodi nove načine rada i tehnološke inovacije jer poslovni
subjekti uvijek moraju biti ispred konkurencije.

Razdoblja krize su neimnovna. Takve krize vode do promjena u ekonomiji koje mogu imati važne
posljedice za kulturu i društvo. Smatra da je postmodernost odgovor na jednu takvu krizu koja je
navodno započela 1973. Dotad je kapitalizam bio razmjerno stabilan a onda je došao niz ekonomskih
problema. Proizvođači nafte su povećali cijenu nafte, nezaposlenost je počela rasti a profiti su počeli
padati. Ti problemi su doveli do drugačijeg režima akumulacije, čime započinje doba postmodernosti.
Tvrdi da je fleksibilnost u poslu (obično zvana postfordizam) počela zamijenjivati fordizam. Otkako je
masovna proizvodnja postala manje profitabilna, fleksibilna akumulacija je dovela do toga da
kapitalizam počne eksplotirati manja tržišta sa specijaliziranijim ukusima, a time je potakla kulturnu
raznolikost. Osjećaj za vrijeme i prostor u postmodernosti je oslabio, te se vremena, mjesta i kulture
miješaju i približavaju. Pitanja oslobađanja žena, etničkih nejednakosti i bijede u Trećem svijetu
postaju sve važnija. Društvo je stvarno i sastoji se od više stvari negoli su to jezične igre ili
sumulacrum.

10. MODERNE TEORIJE DRUŠTVA I SOCIOLOGIJA MODERNOSTI

Brojni sociolozi vjeruju da temeljna načela modernih socioloških teorija i dalje vrijede. Vjeruju da je
moguće racionalno analizirati druptveni svijet i intervenirati kako bismo ga poboljšali.

Anthony Giddens: suprostavlja moderna društva tradicionalnim. Tvrdi da moderna društva

karakterizira brža promjena, a razmjer promjena je mnogo veći negoli u tradicionalnom društvu.
Promjene naglo obuhvaćaju gotovo cijelu zemlajsku kuglu i nisu ograničene na zemljopisno manja
područja.

a) Prema Giddensu, postoji niz ključnih obilježja modernosti koja dovode do naglog ubrzanja i veličine
razmjera promjena:

- Proces distanciranja prostora i vremena, gdje se u 20.st. svi dijelovi svijeta počeli koristiti
standardiziranim sustavom bilježenja vremena.

- Mehanizam iskorijevanja koji omogućuje ljudima da surađuju i da se odnose prema ljudima koji ne
žive na njihovom lokalnom području.

- Razvoj simboličkih znamena od kojih je najvažnija vrsta novac.

- Razvoj ekspertnih sustava kao npr inženjerstvo i medicina.

- Povjerenje, koje u modernosti ulažemo u ekspertne sustave koji podučavaju ljude, nadziru i
reguliraju njihovo ponašanje.

- Refleksivnost koja se odnosi na način na koji ljudi razmišljaju i reflektiraju o tome što rade kako bi
razmotrili hoće li u budućnosti postupiti drukčije.

- Globalnost koja omogućuje da se socijalne interakcije protegnu na čitav svijet.

b) Prema Giddensu, modernost se temelji na četiri ključne institucije:

- Kapitalizam

- Industrijalizacija

- Nadzor

- Vojna sila

c) Dvije sociološke teroije iskustva modernosti:

- Prema Wberu, modernost se uglavnom doživljava kao "čelični" kavez birokratske racionalnosti.
Giddens odbacuje to stajalište.

- Prema Marxu, modernost se doživljava kao "čudovište". Obilježava je eksploatacija. Giddens

odbacuje i to stajalište.

d) Giddens razvija alternativnu sliku modernosti. Modernost je slična "molohu, podivljalom stroju
goleme snage kojim kolektivno, kao ljudska bića, možemo upravljati do izvjesne mjere, ali koji prijeti
da će se oteti kontroli i otrgnuti se od svih spona." Modernu fazu obilježavaju izvjesni rizici:

- Rast totalitarne moći

- Kolaps mehanizma ekonomskog rasta

- Nuklearni sukob globalnog ratovanja

- Ekološki raspad ili katastrofa

Prema njemu, kasna modernost se može završiti katastrofom neke vrste. Moloh se može oteti
kontroli i završiti naglim udarom. No, uvijek se može intervenirati čime se mogu izbjeći ti rizici.

e) Giddens vjeruje da mi i dalje živimo u razdoblju modernosti ili kasne modernosti. Postmodernost
vidi kao vrstu društva koja će se možda pojaviti u budućnosti. Četiri promjene koje će se zbivati u
preobrazbi modernosti u postmodernost su:

- Kapitalizam će se transformirati u sustav postoskudice.

- Društva utemeljena na nadziranju stanovništva će zamijenit društva s višeslojnom demokratskom

participacijom.

- Dominaciju vojne sile će zamijeniti demilitarizacija.

- Industrijalizaciju će prevladati humanizacija tehnologije.

Njegova verzija postmodernog društva je prilično idealistična. Giddensova opća teorija je prilično
apstraktna. Dokazuje je ponekim primjerima a ne sustavnim dokazima. Upućuje na to da su tvrdnje o
tome da smo ušli u razdoblje postmodernosti preuranjene, te da sociološka analiza ostaje moguća i
poželjna.

11. DRUŠTVENA NEJEDNAKOST I DRUŠTVENA STRATIFIKACIJA

Ljudi su dugo sanjali o egalitarnom društvu, društvu u kome su svi članovi jednaki. No, to je san. Sva
ljudska društva, od najjednostavnijih do najsloženijih imaju neki oblik društvene nejednakosti.
Nejednaka raspodjela se odražava u ovim čimbenicima: moć, prestiž i bogatstvo. Društvena
nejednakost se odnosi na postojanje društveno stvorene nejednakosti. Društvena strafifikacija je
poseban oblik društvene nejednakosti. Ona se tiče postojanja uočljivih društvenih skupina koje su
rangirane jedna iznad druge u smislu faktora kakvi su prestiž i bogatstvo. Oni koji pripadaju posebnoj
skupini ili sloju će imati određenu svijest o zajedničkim interesima i identitetu. Imat će sličat životni
stil koji će ih razlikovati od članova drugih društvenih slojeva. Npr.indijski sustav kasta. Znači,
društvena stratifikacija znači hijerarhiju društvenih skupina. Društvena stratifikacija je ipak samo
jedan od oblika društvene nejednakosti. Moguće je da društvena nejednakost postoji bez društvenih
slojeva. Zapadno društvo više nije stratificirano u smislu klasnog sustava, već su društvene klase
zamijenjene kontinuiranom hijerarhijom nejednakih položaja (hijerarhijom pojedinca). Postoji
tendencija članova svakog sloja da razvijaju svoju vlastitu supkulturu, tj određene norme, stavove i
vrijednosti koje su im svojstvene kao društvenoj skupini. Supkultura se razvija kad neki članovi
društva imaju iskustvo sličnih životnih okolnosti i problema koji nisu zajednička svim članovima. One
su naročito izrazite kad postoji malo mogućnosti prelaska iz jednog sloja u drugi. To kretanje je
poznato kao društvena mobilnost. Ona može biti usmjerena prema gore ili prema dolje. Sustavi
stratifikacije mogu biti zatvoreni sa malo mogućnosti za društvenu mobilnost (kaste) i otvorena sa
relativno visokim stupnjem društvene mobilnosti (kapitalizam). Položaj neke osobe je važan, te on
može uvećati ili umanjiti životne šanse. Pitanje o odnosu između biološki utemeljene i društveno
stvorene nejednakosti je teško riješiti. Jean Jacques Rousseau je jedan od prvih koji su ispitivali ovaj
problem. On govori o biološki utemeljenoj nejednakosti kao o prirodnoj ili fizičkoj, jer ju uspostavlja
priroda, a sastoji se u razlikama u dobi, zdravlju, tjelesnoj kvaliteti i kvalitetama uma i duše. Za
usporedbu, društveno stvorena nejednakost se sastoji od različitih privilegija koje neki ljudi uživaju
zbog predrasuda drugih, poput toga da su bogatiji, časniji, moćniji. Rousseau je vjerovao da su
biološki utemeljene nejednakosti među ljudima male i relativno nevažbem, dok su društveno
stvorene nejednakosti glavni temelj sustava društvene stratifikacije. Biološke razlike postaju biološke
nejednakosti kad ih ljudi definiraju kao takve. Razlike stoga postaju nejednakosti samo zato što su
definirane kao takve. Uvjerenja prema kojima su sustavi društvene stratifikacije utemeljeni na
biološkim nejednakostima služe da se ona opravdaju i legitimiraju.

12. DS - FUNKCIONALISTIČKA PERSPEKTIVA

a) Talcott Parsons: vjerovao je da se red, stabilnost i suradnja u društvu temelje na vrijednosnom
konsenzusu - na općem slaganju članova društva koje se tiče onoga što je dobro i vrijedno. Prema
njemu, stratifikacija je rangiranje jedinica u društvenom sustavu u skladu sa zajedničkim sustavom
vrijednosti. Oni koji su uspješni u smislu druptvenih vrijednosti, bit će rangirani više i vjerojatno će
dobiti niz nagrada i prestiž. Načini stjecanja visokog položaja variraju od društva do društva.
Stratifikacija je neizbježni dio svih ljudskih društava. Postoji općenito vjerovanje da su sustavi
stratifikacije pravedni i ispravni jer su izraz zajedničkih vrijednosti, no to ne znači da ne postoji sukob
između bogatih i siromašnih. Odnosi među društvenim skupinama se vidi kao odnos suradnje i
međuovisnosti. Budući da niti jedna skupina nije samodostatna, ona sama ne može zadovoljiti
potrebe svojih članova, te stoga mora razmijenjivati dobra i usluge s drugim skupinama čime se
stvara odnos recipročnosti (uzajamnog davanja i primanja). Ovaj odnos se proteže na slojeve u
sustavu stratifikacije. I nejednakosti u moći su utemeljene na zajedničkim vrijednostima kao i razlike
u prestižu. Moć je legitimna vlast u smislu da je općenito prihvaćena kao pravedna i primjerena od
strane članova društva u cjelini. Oni koji su na položaju vlati, koriste svoju moć da bi slijedili
kolektivne ciljeve koji proizlaze iz središnjih vrijednosti društva. Parsons je na socijalnu stratifikaciju
gledao kao na nešto što je neizbježno i funkcionalno za društvo. Bez društvene nejednakosti bi bilo
teško shvatiti kako bi članovi društva mogli učinkovito surađivati i zajednički raditi. Nejednakosti služe
svim članovima društva jer se služe daljnim kolektivnim ciljevima koji se temelje na zajedničkim
vrijednostima. ž

b) Kingsley Davis i Wilbert E. Moore: uočili su da stratifikacija postoji u svakom poznatom ljudskom
društvu. Tvrdili su da svi društveni sustavi imaju zajedničke određene funkcionalne preduvjete koji
moraju biti zadovoljeni ukoliko sustav želi opstati i učinkovito funkcionirati. Jedan od takvih
preduvjeta je i učinkovita dodjela uloga i izvedbe. To znači da sve uloge moraju biti popunjene,
popunjene onima koji su najsposobnijij izvesti ih, za to se mora proći nužno školovanje te se te uloge
moraju obavljati savjesno. Stratifikaciju vide kao sustav koji pridaje nejednake nagrade i privilegije
raznim položajima u društvu. Ljudi se razlikuju u smislu sposobnosti i talentata, a pozicije se razlikuju
u smislu njihove važnosti za društvo. Određeni položaji su funkcionalno važniji od drugih. Glavna
funkcija stratifikacije je spojiti najsposobnije ljude s funkcionalno najvažnijim položajima. Te položaje
prate bogate nagrade. U teoriji će pobijediti najtalentiraniji. Važnost položaja se može mjeriti na dva
načina: može se mjeriti u smislu da nema drugog položaja koji može zadovoljavajuće obavljati istu
funkciju te se može mjeriti stupnjem u kome su drugi položaji ovisni o onome što mjerimo.

c) Melvin M. Tumin - kritika Davisa i Moorea: Davis i Moore su pretpostaljali da su najbolje

nagrađeni položaji uistinu i najvažniji. Tumin je tvrdio da je i radna snaga nekvalificiranih
radnika isto tako važna i neophodna za tvornicu kao i radna snaga inžinjera. Ne postoji
objektivan način mjerenja funkcionalne važnosti položaja. Tumin je tvrdio da se Davis i
Moore nisu obazirali na utjecaj moći na nejednaku raspodjelu nagrada. Razlike u plaći mogu
proizlaziti iz njihove moći a ne funkcionalne važnosti. Davis i Moore su pretpostavili da samo
ograničeni broj pojedinaca ima talent za stjecanje vještina nužnih za funkcionalno najvažnije
položaje. Tumin je to smatrao upitnim iz tri razloga: ne postoji učinkovita metoda mjerenja
talenta i sposobnosti, ne postoji dokaz da su za one položaje koje su Davis i Moore smatrali
važnima potrebni posebni talenti i broj talenata u društvu može biti znatno veći nego što su
to Davis i Moore pretpostavljali. Tumin je također doveo u pitanje shvaćanje da se na
školovanje koje je potrebno za važne položaje treba gledati kao na žrtvovanje kojemu je
potrebna kompenzacija. Tumin je upozoravao na podizanje prepreka motivaciji i regrutiranju
talenata. Što je niži nečiji klasni položaj, to je vjerojatnije da će ta osoba napustiti školu i
manje je vjerojatno da će težiti bolje nagrađivanim položajima. Oni koji su rođeni u nižim
slojevima nikad ne mogu imati iste mogućnosti za realizaciju vlastitih talenata kao što je
imaju oni rođeni u višim slojevima. Stratifikacija može oslabiti integraciju dajući članovima
nižih slojeva osjećaj isključenosti iz sudioništva u društvu. Stratifikacija je prije snaga koja
dovodi do podjela a ne do integracije.

13. DS - PERSPEKTIVA NOVE DESNICE

Ideje nove desnice su postale utjecajne tijekom 1980ih. Ona svoje teorije temelji na
liberalizmu 19.st. Slobodno tržište je smatrano najboljim temeljem za organizaciju društva jer
tržišne sile potiču natjecanje, koje stimulira inovaciju i učinkovitost. Da bi opstali, proizvođači
moraju stvarati proizvode koji su jeftiniji ili bolji od proizvoda njihovih konkurenata.
Ekonomije slobodnog tržišta se temelje na izborima pojedinaca koje oni obavljaju dok troše
svoj novac, prodaju svoj rad ili kupuju rad drugih ljudi, čime oni promiču individualnu
slobodu. Smatra se da se mora izbjegavati pretjerani državni intervencionizam u ekonomiji, a
ako to učini, smanjit će se eknomska učinkovitost. Državna intervencija može uništiti
motivaticiju ljudi da se jako trude pri radu i može stvoriti nepravde jer uzima od onih koji su
zaslužili svoje nagrade i daje onima koji to nisu zaslužili. Nova desnica se snažno suprostavlja
marksizmu i socijalizmu.

a) Peter Saunders: Tvrdi da sustavi koji su nejednako nagrađivali razne položaje, imaju
blagotvorne učinke poput motiviranja ljudi da se više trude na poslu. Smatra da je moguće
zamisliti društvo u kojem su svi položaji jednako nagrađeni u smislu materijalnih resursa i
formalnog statusa, ali bi takvo društvo imalo ozbiljne probleme. Priznaje da kapitalistička
društva stvaraju više nejednakosti od socijalističkih, ali da bi onda socijalistička društva
morala u pomanjkanju odgovarajućih ekonomskih nagrada koristiti silu. Saunders razlikuje tri
tipa jednakosti:

- Fromalna ili pravna jednakost koja se tiče svih članova društva koji su podčinjeni istim
zakonima ili pravilima.

- Jednakost mogućnosti znači da svi ljudi imaju jednake izglede da postanu nejednaki.

- Jednakost ishoda koji potkopavaju jednakost mogućnosti i pravnu jednakost.

Društvena pravda je ostvarena kada se ljudima dopusti da zadrže one stvari koje su zaslužili.
Vjeruje da je nejednakost opravdana jer potiče ekonomski rast, te da konkurencija u
kapitalističkim društvima pridonosi blagostanju stanovništva.

Kritika: Saundersovo stajalište da su socijalistička društva neizbježno represivnija od

kapitalističkih društava slobodno tržišta se može smatrati neopravdanom, ishitrenom
generalizacijom, npr. rani kapitalizam je bio djelimice utemeljen na robovskom radu.
Slobodno tržište i sloboda ne moraju neizbježno ići zajedno.

b) Gordon Marshall i Adam Swift: preispituju Sundersove poglede na stratifikaciju. Kritiziraju

ga jer Sunders pokušava dati argumente u prilog jednakoj i u prilog formalnoj jednakosti.
Preispituju i stajalište da tržišne sile nužno nagrađuju zaslugu. Uspjeh u poslu može npr
osvisiti i o sreći kao i vrijednom radu ili osobnim značajkama poduzetnika. Nadalje, dokazuju
da kapitalistička društva nisu istinski meritokratska. Ljudi iz radničke klase imaju manje
mogućnosti od onih iz viših klasa da dođu na položaj u jednu od viših klasa čak i kad imaju
istu razinu obrazovnih kvalifikacija. To umanjuje Saundersovu tvrdnju da nejednakosti izđeu
klasa mogu biti rezultat gentskih razlika. Slobodno tržište ne jamči da se zaluga jednako
nagrađuje kod pripadnika svih društvenih skupina. Društvena pravda se stoga može
unaprijediti ukoliko država intervenira pokušavajući meritokratski raspodijeliti poslove.

14. DS - MARKSISTIČKA PERSPEKTIVA

Marksističke perspektive su radikalna alternativa funkcionalističkim pogledima na narav

društvene stratifikacije. Oni smatraju stratifikaciju strukturom koja razdvaja a ne integrira
društvo. Oni je vide kao mehanizam kojim jedni iskorištavaju druge, a ne kao sredstvo
unapređivanja kolektivnih ciljeva. Marksisti se usredotočuju na društvene slojeve a ne na
društvenu nejednakost općenito.

a) Klase: u svim stratificiranim društvima postoje dvije glavne društvene skupine - vladajuća
klasa i podčinjena klasa. Moć vladajuće klase proizlazi iz njenog vlasništva i kontrole nad
sredstvima za proizvodnju. Vladajuća klasa izrabljuje i tlači podčinjenu klasu. Kao rezultat
toga postoji temeljni sukob interesa između te dvije klase. Razne institucije društva su
instrumenti dominacije vladajuće klase i služe za promicanje njenih interesa. Tek kad
sredstva za proizvodnju budu u zajedničkom vlasništvu, klase će nestati i time će se okončati
izrabljivanje i tlačenje jednih od strane drugih. S marksističkog stajališta, klasa je društvena
skupina čiji članovi imaju isti odnos prema sredstvima za proizvodnju. Marx je vjerovao da se
zapadno društvo razvijalo kroz četiri glavne epohe: primitivni komunizam, antičko društvo,
feudalno društvo i kapitalističko društvo. Klase se pojavljuju kad proizvodna sposobnost
društva naraste iznad razine koja je potrebna za osnovno održanje života. Privatno vlasništvo
i akumulacija viška dobara su temelj razvoja klasnih društava. Odnos između glavnih
društvenih klasa jest odnos međusobne ovisnosti i sukoba.

b) Osnovne karakteristike kapitalističke ekonomije su:

- Kapital se definira kao novac koji se koristi za financiranje proizvodnje robe za privatni
dobitak.
- Dobra, radna snaga, sirovine i strojevi koji se koriste za prouzvodnju imaju novčanu
vrijednost.

- Kapitalisti investiraju svoj kapital u proizvodnju dobara.

- Kapital se akumulira prodajom tih dobara po vrijednosti koja je veća od troškova

proizvodnje.

c) Politička moć proizlazi iz ekonomske moći. Moć vladajuće klase tako potječe iz njenog
vlasništva i kontrole nad sredstvima za proizvodnju. Razna prava vlasništva kapitalističke
klase će biti osigurana i zaštićena zakonima. Članovi obiju klasa su skloni prihvatiti status quo
kao normalan i prirodan i većinom nisu svjesni prave naravi eksploatacije i tlačenja.

d) Marx je vjerovao da je klasna borba pokretačka snaga društvene promjene. Po njemu je

povijest svih društava sve do danas povijest klasnih borbi. Nova povijesna epoha je stvorena
razvojem nadmoćnih sredstava za proizvodnju koje je razvila nova društvena skupina. Taj
razvoj se događao unutar okvira prethodnog razdoblja. Kapitalizam se razvio iz borbe između
feudalne aristokracije i nove kapitalističke klase, a obje su skupine po brojnosti činile
manjinu stanovništva. Vjerovao je da će proletarijat zbaciti buržoaziju te da će prigrabiti
sredstva za proizvodnju, izvor moći. Vlasništvo će biti zajedničko, te će se pojaviti besklasno
društvo. Komunističko društvo neće imati nikakvih proturječja i sukoba te se stoga neće ni
mijenjati.

e) Klasna svijest: Marx je razlikovao "klasu po sebi" i "klasu za sebe". Klasa po sebi je
društvena skupina čiji članovi imaju isti odnos prema sredstvima za proizvodnju. Društvena
skupina postaje u potpunosti klasa tek kad postane klasa za sebe. Klasna svijest znači da je
lažna klasna svijest zamijenjena punom sviješću o stvarnoj situaciji, shvaćanjem naravi
eksploatacije. Članovi klase tada razvijaju zajednički identitet i ujedinjuju se stvarajući tako
klasnu solidarnost. Konačni stupanj razvoja klasne svijesti i solidarnosti je postignut kad
članovi uvide da samo kolektivnom akcijom mogu zbaciti vladajuću klasu. Marx je vjerovao
da će ovi aspekti kapitalističkog društva na kraju dovesti do toga da se proletarijat razvije u
klasu za sebe: kapitalističko društvo je po svojoj naravi nestabilno te kontradikcija između
društvene proizvodnje i individualnog vlasništva.

f) Klasna polarizacija: Marx je vjerovao da će određeni faktori u prirodnom razvoju

kapitalističke ekonomije ubrzati njenu propast - sve veća uporaba strojeva što rezultira
homogenom radničkom klasom, razlika u bogatstvu buržoazije i proletarija će se uvećavati
kako akumulacija kapitala bude rasla čime će proletarijat biti sve siromašniji (pauperizacija) i
treće, konkurencija će potisnuti srednje slojeve u redove proletarijata čime će se kapital
koncentrirati u sve manje ruku. Ta tri procesa će rezultirati polarizacijom dviju glavnih mlasa.

15. DS - WEBEROVSKA PERSPEKTIVA

Marx je vjerovao da društvena stratifikacija proizlazi iz borbe za oskudne resurse u društvu.
Premda je tu borbu shvaćao kao nešto što se vodi prvenstveno oko ekonomskih resursa, ona
također može uključivati borbu za prestiž i političku moć. Poput Marxa, i Weber je shvaćao
klasu na ekonomski način. Klasu je definirao kao skupinu pojedinaca koji imaju sličan položaj
u tržišnoj privredi te primaju slične ekonomske nagrade. Tako je, u Weberovoj terminologiji,
klasna situacija neke osobe u osnovi njena tržišna situacija. Oni koji imaju sličnu klasnu
situaciju također imaju i slične šanse u životu. Poput Marxa, Weber je tvrdio da je glavna
klasna podjela između onih koji posjeduju proizvodne snage i onih koji ih ne posjeduju. No,
on je vidio važne razlike u tržišnoj situaciji društvenih skupina bez vlasništva. Razne vještine i
usluge koje nude razna zanimanja imaju različitu tržišnu vrijednost. Weber je razlikovao ove
klasne skupine u kapitalističkom društvu: vlasnička gornja klasa, "bijeli ovratnici" bez
vlasništva i manualna radnička klasa.

U ovim točkama, Weber se razilazio s Marxom:

- Za formiranje klasa bitni su i drugi faktori osim vlasništva ili nevlasništva

- Nije podržao ideju polarizacije klasa. Tvrdio je da se srednja klasa "bijelih ovratnika" širi a ne
smanjuje s razvojem kapitala.

- Odbacio je shvaćanje o neizbježnosti proleterske revolucije.

- Odbacio je marksistički nazor da politička moć nužno proistječe iz ekonomske moći.

Skupine se mogu stvarati i jer njezini članovi imaju sličnu statusnu situaciju. Dok klasa upućuje na
nejednaku distribuciju ekonomskih nagrada, status upućuje na nejednaku distribuciju "društvene
časti". Statusna skupina se sastoji od pojedinaca koji su nagrađeni sličnom količinom društvene časti i
stoga im je zajednička statusna situacija. Za razliku od klasa, članovi statusnih skupina su gotovo
uvijek svjesni svoje zajedničke statusne situacije. Oni imaju sličan životni stil, identificijaru se i
osjećaju da pripadaju svojoj statusnoj skupini. One svij najrazvijeniji oblik dosižu u kastinskom
sustavu u Indiji. Kaste su također dobar primjer procesa koji je Weber opisao kao društveno
zatvaranje. Ono se tiče isključivanja nekih ljudi iz članstva statusne skupine. U kasti npr zabrane
članovima kaste da se vjenčaju izvan svoje kaste. U mnogim društvima klasna i statusna situacija su
blisko povezane. Ipak, oni koji su istoj klasnoj situaciji ne moraju nužno pripadati istoj statusnoj
skupini. Statusne skupine mogu stvarati podjele unutar klasa, te također mogu presijecati klasne
podjele. Weber je stranke definirao kao skupine koje su specifično zaokupljene utjecajem na politiku i
stvaranje odluka koje su u interesima njihovih pripadnika. Stranke su zaokupljene stjecanjem
društvene moći. Stranke često, ali ne i nužno, predstavljaju interese klasa ili statusnih skupina. U
većini slučajeva one su djelomice klasne, a djelomice statusne stranke, no ponekad nisu niti jedno od
toga.

16. GORNJA SREDNJA KLASA

a) John Westergaard i Henrietta Resler: Tvrde da Britanijom dominira vladajuća klasa, te da je

privatno vlasništvo kapitala ključ za razumijevanje klasnih podjela. Glavna podjela je još uvijek
između kapitala i rada. Upućuju na koncentraciju bogatstva u rukama male manjine, najbogatijih 5 %
stanovništva, a premda je doščo do nekih promjena u distribuciji bogatstva, to se uglavnom dogodilo
unutar najbogatijih 10 %. Vlade su favorizirale interese kapitala. Vladajuća klasa uključuje velike
vlasnike sredstava za proizvodnju, direktore kompanija, vrhunske menadžere, više stručnjake i više
državne službenike. Glavna briga vladajuće klase je maksimizacija profita. Podčinjene klase se sastoje
od većine stanovništva koja zarađuje nadnice i plaće.

b) Peter Saunders: Ne niječe da postoji mala skupina ljudi u britanskom društvu koja posjeduje veliko
bogatstvo i više moći od drugih pripadnika društva, no odbacuje marksističko shvaćanje da takvi ljudi
tvore kapitalističku vladajuću klasu. On ih vidi samo kao utjecajnu ekonomsku elitu. Kapitalistička
klasa se sastoji od obitelji koje i dalje posjeduju većinu dionica u velikim kompanijama, od
poduzetnika koji posjeduju velika poduzeća te velikih zemljoposjednika. No takvi ljudi ipak
kontroliraju samo mali djelić britanske ekonomije. Direktori i menadžeri posjeduju dohodak i moć koji
proizlaze iz njihovog radnog odnosa a ne iz vlasništva nad bogatstvom. Premda je malo ljudi vrlo
bogato, mnogi ljudi imaju izravan ulog u posjedovanju britanskih poduzeća. Udio dionica koje
posjeduju pojedinci je opao, te ih većinom posjedjuju banke, mirovinski fondovi, trustovi itd. Tvrdi da
se kapitalistička klasa fragmentirala u milijun sićušnih djelića.

c) John Scott: Analizom je pokazao da je došlo do važnih promjena u višim klasama ali ne vjeruje da je
gornja klasa nestala. Scott klase vidi kao nešto što se sastoji od skupina kućanstva koja su u sličnom
položaju s obzirom na distribuciju dohotka i bogatstva. Tvrdi da su tijekom 19.st. postojala tri
preklapajuća ali ne ujedinjena dijela gornje klase: zemljoposjednici, tvorničari i bankari. Skupina koja
se najviše razlikovala su ostali bankari, trgovci i novčari. U 20.st. poduzeća su postajala sve veća i veća
kako bi se bogatstvo koncentriralo u rukama malog broja tvrtki. Obiteljska vlasništva su počela
zamjenjivati dionička društva u kojima su se dionice mogle kupovati i prodavati na otvorenom tržištu.
Vlasništvo nad dionicama je postalo previše fragmentirano da bi pojedinci mogli kontrolirati tvrtke u
kojima imaju ulog te je došlo do menadžerske revolucije. Stvarna kontrola nad industrijom je prešla iz
ruku vlasnika u ruke menadžera. Tvrdi da vladajuća klasa postoji kad postoji i politička dominacija i
politička vlast kapitalističke klase. Blok moći čini skupina ljudi koji mogu monopolizirati političku moć
u zemlji na neko vrijeme, a elita moću su oni ljudi iz bloka moći koji zauzimaju ključne položaje u
državi.

d) Leslie Sklair: prema njemu, suvremeni svijet je globalni sustav u kojemu su nacionalne države samo
jedan skup aktera. Globalni sustav se sastoji od niza transnacionalnih djelatnosti poput putovanja,
turizma, financija i proizvoda koji se prodaju po cijelom svijetu. Nacionalne granice su sve manje
važnje, a moć se sve više iskazuje u transnacionalnim odnosima, odnosima koji presijecaju državne
granice. Mora se razmotriti mogućnost da jedna klasa ima moć u mnogim nacijama. On kapitalističku
ekonomiju vidi kao temelj globalnog sustava. Svjetskom proizvodnjom sve više dominiraju
nevjerojatno bogate korporacije. Pojedinačne države se prilagođavaju kako bi privukle investicije
takvih korporacija, dok su goleme količine ljudi po cijemoe svijetu, zahvaljujući reklami, uvjerene da
treba kupovati proizvode tih istih korporacija. Npr. McDonald's, Sony, Ford, Coca Cola mogu iskazati
isto toliko moći kao i mnoge nacionalne države. Najmoćnija klasa u globalnom sustavu se sastoji od
onih skupina koje imaju moć izvan nacionalnih država i unutar njih. Ona se suprostavlja
protekcionizmu pomoću kojeg države podižu tarifne barijere da bi otežale uvoznoj robi da konkurira
domaćoj industriji. Ona podržava slobodnu trgovinu jer nudi najbolje mogućnosti za ostvarivanje
globalnih profita.
17. GORNJA SREDNJA KLASA

a) Stručnjaci u klasnoj strukturi: stručnjaci čine jedan od najbrže rastućih sektora u strukturi
zanimanja tijekom 20.st. Sve veća složenost poslova iziskuje financijske i pravne stručnjake poput
knjigovođa i pravnika. Razvoj industrije iziskuje specijalizirano znanstveno i tehničko znanje što
rezultira razvojom znanstvene i inženjerske struke. Stvaranje socijalne države i razvoj lokalnih i
državnih vlasti su proizveli niz socijalnih profesija i doveli do porasta zaposlenih u medicini,
obrazovanju i državnoj birokraciji. Stručnjaci se mogu podijeliti na više stručnjake (suci, advokati,
arhitekti, liječnici) te niže stručnjake (medicinske sestre, knjižnjičari). Postoje značajne razlike u
zaradama između dvije skupine. Tržišna situacija nižih stručnjaka nije bitno bolje od one većine
nemanualnih radnika, no u usporedbi s manualnim radnicima, niži stručnjaci imaju niz tržišnih
prednosti poput veće sigurnosti posla, šire mogućnosti napredovanja, veće povlastice. Bernard
Barber tvrdi da stručnost podrazumijeva četiri bitna atributa: profesionalizam iziskuje niz sustavnih i
općenitih znanja koja se mogu primijeniti na niz problema, profesionalizam podrazumijeva brigu za
interese zajednice, a ne samo za sebe samog, ponašanje stručnjaka je pod striktnom kontrolom
etičkog kodeksa koji utvrđivaju profesionalne udruge i, naposljetku, visoke nagrade koje primaju
stučnjaci jesu simboli njihova postignuća. S weberovskog stajališta, stručnjaci se mogu shvatiti kao
profesionalne skupine koje su uspjele steći kontrolu nad tržištem rada i manipuliraju njime tako da
maksimiziraju vlastite nagrade. Iz te perspektive, profesionalizam uključuje: ograničenje ulaza u
zanimanje se osigurava kontroliranjem školovanja, profesionalne udruge uvelike sprečavaju javno
preispitivanje njihovih poslova te da su samo članovi profesije kvalificirani za davanje određenih
usluga.

b) Keith Macdonald: tvrdi da je projekt profesionalizacije kompleksan i dugotrajan proces, a njegov

cilj je uspostava monopola na tržištu nad uslugama koje se zasnivaju na njihovoj ekspertizi i nad
statusom unutar društvenog poretka. Stručnjaci svoj položaj uspostavljaju društvenim zatvaranjem,
vlastitom jurisdikcijom, proizvode proizvođače, monopoliziraju vlastitu stručnu ekspertizu te moraju
steći ugled.

Neki tvrde da viši stručnjaci prvenstveno služe interesima bogatih i moćnih. Npr. umjesto da budu
čuvari zakona u službi sviju, pravnici su sve više postajali službenici velikih korporacija. Drugi tvrde da
profesionalne skupine gube svoju moć i utjecaj, a ne da se pridružuju eliti moćnih. Braverman tvrdi
da je u mnogim poslovima koje obavljaju "bijeli ovratnici" došlo do dekvalifikacije, a neki su se i
proletarizirali zbgo smanjenja stručnog sadržaja posla.

c) Barbara i John Ehrenreich: tvrde da postoji ditinktivna klasa stučnjaka i menadžera koja se sastoji
od plaćenih mentalnih radnika koji ne posjeduju sredstva za proizvodnju i čija se glavna funkcija može
opisati kao reprodukcija kapitalističke kulture i klasnih odnosa. Procjenjuju da 20 - 25 % populacije
SAD - a pripada toj klasi. Pripadnici te klase su nastavnici, socijalni radnici, psiholozi, zabavljači itd.
Vjeruju da u kapitalističkom društvu postoje tri glavne klase a ne dvije. Klasa stručnjaka i menadžera
se počela razvijati pri kraju 19.st. Prva funkcija nove klase je bila organizirati proces proizvodnje.
Druga je provođenje društvene kontrole djece i radničke klase. Treća je propagirati ideologiju
vladajuće klase a konačna funkcija je razvoj tržišta potrošnih dobara. Klasa stručnjaka i menadžera
ima različite interese od radničke klase, premda se obje skupine sastoje od najamnih radnika. Oni se
plaćaju od viška koji proizvodi radnička klasa. Također imaju različite interese od interesa vladajuće
klase. Njihov interes je maksimiranje vlastite neovisnosti, dok vladajuća to pokušava ograničiti koliko
je god moguće. Razvili su se tokom 1960ih godina, gdje su dolazili u sukob sa vladajućom klasom. Njih
su snažno kritizirali i marksisti i nemarksisti. Optužili su ih da su propustili uzeti u obzir tendencije
proletarizacije unutar te klase, dok drugi ne prihvaćaju da postoji jedinstvena klasa stručnjaka i
menadžera. Što je veći stupanj mobilnosti, to će biti lakše tvrditi da su stručnjaci i menadžeri postali
jedna klasa.

18. NIŽA SREDNJA KLASA

Rutinski "bijeli ovratnici" uključuju skupine poput uredskih službenika, tajnica i prodavača. Neki
sociolozi tvrde da su se oni proletarizirali, drugi tvrde da rutinski "bijeli ovratnici" pripadaju srednjoj
klasi a treće stajalište upućuje na to da su oni posredna skupina između srednje i radničke klase.

a) Proletarizacija: Marksistički sociolozi smatraju da se rutinski nemanualni radnici malo razlikuju od

manualnih radnika, oni niti posjeduju sredstva za proizvodnju niti za kapitaliste obavljaju važne
funkcije društvenog nadzora. Braverman tvrdi da su mnogi rutinski nemanualni poslovi sve manje
stručni. U početku su kompanije imale mali broj službenika koji su se brinuli za sve poslove, a kako su
se kompanije uvećale, tako su se uredski službenici specijalizirali za posebne zadaće. Posljedica toga
je da su vještine postale minimalne. Osnovno računanje i pismenost su često sve što je potrebno.

b) Lockwood: je pokazao da postoje tri aspekta klasne situacije: tržišna (nadnica, sigurnost posla,
izgledi za napredovanje), radna situacija (društveni odnosi na poslu između direktora i mlađeg
osoblja) i tržišna situacija (stupanj prestiža koji imaju posebne skupine radnika u društvu). Zanijekao
je da je došlo do proletarizacije uredskih službenika. U usporedbi s manualnim radnicima, oni su još
uvijek radili u relativno malenim jedinicama, a ne u tvorničkim halama. Vjeruje da su uredski
službenici negdje između srednje i radničke klase. Goldthorpe smatra da posredna skupina nije imala
nikakav jaki klasni identitet zbog raznih zanimanja kojima se njeni pripadnici bave i zato što su mnogi
njeni pripadnici postali društveno mobilni i prešli u druge klase.

c) Stewart, Prandy, Blackburn: Tvrde da se individualni radnici u sustavu stratifikacije moraju

razlikovati od položaja koji zauzimaju. Uredski posao je samo kategorija zaposlenja kroz koju ljudi
prolaze. Službenici imaju različite odnose s tržištem rada: mladi ljudi koji rade uredski posao kao prvi
korak u karijeri menadžera mogu se smatrati pripadnicima srednje klase, a stariji koji prelaze s
manualnog na nemanualni uredski posao kasnije u karijeri se mogu smatrati proleterima, a budući da
su ovi posljednji uvijek bili proleteri, besmisleno je smatrati da su se proletarizirali.

d) Cromptom i Jones: snažno su napali rad Stewarta et al. Izložili su četiri glavna argumenta kako bi
osporili zaključke Stewarta et al.:

- Njihova studija se nije obazirala na žene "bijele ovratnike". Manje je vjerojatno da će službenice
doživjeti unapređene za razliku od službenika muškaraca. Postoji visoki postotci muške uzlazne
socijalne mobilnosti, ostvareni na račun velikog broja žena koje su zaobiđene.

- Visok stupanj uzlazne mobilnosti za muškarce ne ovisi o nepokretljivosti žena već i o 30 % muških
službenika koji napuštaju taj tip zaposlenja.
- Dovode u pitanje shvaćanje da unapređenje na menadžerske i administrativne poslove nužno
predstavlja uzlaznu mobilnost.

- Tvrde da se nisu obazirali na pitanje da li je posao uredskih službenika uistinu izgubio na stručnosti.

Zaključile su da je došlo do proletarizacije, a da uredske službenice imaju naročito malo izgleda za

unapređenje.

e) Marshall et al.: Odbacili su shvaćanje Cromptonove i Jonesa da je došlo do opadanja stučnosti

službeničkog posla, ali prihvaćaju da se uslužni radnici poput blagajnica itd malo razlikuju od radničke
klase. Zaključili su da se posao službenika nije proletarizirao. Tvrde da su službenici posredna klasa
između radničke i uslužne klase. Otkrili su da su uslužni radnici skloni davati različite odgovore na
pitanja o autonomiji posla, te da su oni bili ponešto zanemaren dio radne snage u istraživanjima
stratifikacije.

19. SREDNJA KLASA ILI SREDNJE KLASE

Nema slaganja među sociolozima o položaju srednje klase ili klasa u sustavu stratifikacije. Oni su
podijeljeni oko toga koje nemanualne radnike treba smejstiti u srednju klasu i ne slažu se oko toga je
li srednja klasa jedinstvena i homogena ili podijeljena i heterogena skupina.

a) Anthony Giddens: Tvrdi da postoji srednja klasa koja se temelji na posjedovanju priznatih vještina,
uključujući obrazovne kvalifikacije. Za razliku od pripadnika radničke klase koji mogu prodavati samo
svoju manualnu radnu snagu, pripadnici srednje klase mogu prodavati i mentalnu. Srednju klasu
razlikuje od gornje zato što srednja klasa nema vlasništva u smislu sredstava za proizvodnju i stoga
mora raditi za druge da bi zaradila za život.

b) John H. Goldthorpe: Ne razlikuje jasno gornju klasu niti tvrdi da postoji jedinstvena srednja klasa.
Najvišu klasu vidi kao uslužnu klasu (veliki posjednici, menadžeri, stručnjaci), a unutar te klase postoji
podjela na one na višim i nižim položajima. Klasu u sredini ne zove srednja nego posrednička klasa
(uredski službenici, mali vlasnici). Za njega ti radnici imaju slabiju tržišnu i radnu snagu od uslužne
klase. Kasnije tvdri da postoji primarna podjela između raznih dijelova srednje klase koja je zasnovana
na zaposleničkom statusu.

c) Roberts, Cook, Clark, Semeonoff: Tvrde da su srednje klase rascjepkane. Opazili su nekoliko
različitih predožbi klase: središnja masa (dio srednje klase koju čini većina stanovništva), stiješnjena
srednja klasa (pripadnici uskog sloja stiješnjenog između dvije sve snažnije klase), fino stupnjevana
ljestvica (sastoji se od četiri ili više slojeva) te proleterska predožba (sebe vide kao radničku klasu).

d) Abercombie i Urry: Za njih se klase sastoje i od pojedinaca, ili ljudi, i mjesta koja oni zauzimaju.
Smatraju da se skupine radnika mogu organizirati u pokušaju da zaštite svoj posao.

e) Savage, Barlow, Dickens, Fielding: Tvrde da srednja klasa nije jedinstvena skupina, te da podjele
unutar nje neće uvijek ostati iste. Razlikuju skupine unutar srednje klase prema tipovima resursa koje
imaju a ne u smislu mjesta unutar hijerarhije klasne strukture. Klasu vide kao društvene kolektivite
koje se zasnivaju na eksploatacijskim odnosima u kojima se neki ljude bogate na račun drugih. Tri tipa
resursa koji srednjoj klasi omogućavaju bolje životne šanse su: imovinski (buržoazija), organizacijski
(menadžeri) i kulturni (obrazovanje). Ta tri dijela srednje klase su u Britaniji imala različit stupanj
uspjeha u različitim vremena. Smatraju da se industrija pomakla u pravcu postfordizma. Otkrili su su
kulturne razlike između novih grupacija srednje klase: stručnjaci iz javnog sektora žive asketskim
životnim stilom, a bolje plaćeni stručnjaci žive postmodernističkim životnim stilom.

20. RADNIČKA KLASA

Postoje važne razlike između manualnih i nemanualnih radnika: nemanualni radnici u prosjeku imaju
više nadnice od manualnih radnika, nadnice manualnih radnika obično postpuno rasto tijekom
njihovim 20ih godina, dostižu vrhunac u ranim 30im, a potom polako padaju a zarade mnogih "bijelih
ovratnika" nastavljaju rasti tijekom glavnine njihova radnog života, prednost "bijelih ovratnika" je i
sigurnost zarade i zaposlenja dok manualni radnici rade pod većim rizikom da će postati suvišni i
nezaposleni i konačno tjedna bruto zarada "bijelih" i "plavih" ovratnika ne otkriva ekonomsku
vrijednost povlastica. Manualni radnici umiru mlađi, imat će lošije zdravlje, manje je vjerojatno da će
posjedovati vlastitu kuću, vjerojatnije je da će biti osuđeni zbog kriminalnog djela a za njihovu djecu
je manje vjerojatno da će ostati u školi nakon 16.godine. Da bi postala društvena klasa, skupina ljudi
sa sličnom životnom situacijom mora, do nekog stupnja, stvoriti društvenu grupu, a to uključuje
barem minimalnu svijest o grupnom identitetu i odanost zajedničkim interesima. Činjenica da se
većina manualnih radnika definira kao radnička klasa upućuje na postojanje barem minimalne svijesti
o klasnom identitetu. S obzirom da se norme, vrijednosti i stavovi radničke i srednje klase razlikuju u
izvjesnom stupnju, možemo govoriti da postoji supkultura radničke i supkultura srednje klase.
Lockwood je opisao supkulturu proleterskih tradicionalista. Proleterski tradicionalist živi u čvrsto
povezanim radničkim zajednicama i zaposlen je u odavno uspostavljenim industrijama poput
rudarstva, brodogradnje itd. Te zajednice su relativno izolirane od šireg druptva a posljedica toga je
da proizvode snažan osjećaj pripadnosti i solidarnosti. Prijateljstvo s kolegama s posla se proteže i u
slobodno vrijeme. Njihov stav prema životu je često fatalistički. Naglasak je na neposrednom
zadovoljenju potreba. Supkulturu srednje klase karakterizira proračunan pristup životu i odgođenju
zadovoljenja potreba. Proleterski tradicionalist predočava društveni poredak kao nešto što je oštro
podijeljeno na "nas" i "njih". Takav pogled na društvo se zove "model moći". Marx je predviđao da će
se radnička klasa sve više homogenizirati te da će sve veća unifikacija uvećati solidarnost radničke
klase, a kao posljedica toga će biti revolucionarna snaga koja će zbaciti kapitalizam i zamijeniti ga
komunizmom. Promjene u radničkoj klasi se očituju u smanjivanju broja pripadnika radničke klase
ukoliko se ona definira kao klasa koja se sastoji od manualnih radnika. Zapošljavanje je naročito opalo
u teškim industrijama, a novi industrijski poslovi se danas koncentriraju u elektroničkoj industriji.
Beynon tvrdi da nema naznake nestanka radničke klase a preuveličavanje smanjivanja industrijskog
rada se izvodi iz nekoliko razloga: mnogi proizvodni poslovi nisu nestali već su preseljeni u
inozemstvo zbog jeftine radne snage, mnogi poslovi koji se klasificiraju kao uslužne djelatnosi su
zapravo proizvodni sektor, te su neki poslovi redefinirani kao da pripadaju uslužnom sektoru zbog
promjena u tome tko zapošljava radnike a ne zbog promjena u naravi posla. Premda je broj
manualnih radnika opao, prosječni životni standard stalno zaposlenih manualnih radnika je porastao.
Stvorile su se nove skupine imućnijih pripadnika radničke klase koji su se počeli ponašati poput
pripadnika srednje klase, te počinju razvijati privatni životni stil koji se zasniva na kući i da ih više
zaokuplja kupnja potrošnih dobara nego iskazivanje solidarnosti s kolegama s posla.
21. BURŽUIZIRANJE RADNIČKE KLASE

Marx je predviđao da će posredni sloj propasti u redove proletarija ali je niz sociologa tvrdio
suprotno, da dolazi do procesa buržuiziranja. Oblik sustava stratifikacije je promijenio od trokutastog,
sa velikom siromašnom radničkom klasom u bazi i malom bogatom skupinom na vrhu, u dijamantni
oblik, sa sve većim brojem ljudi koji spadaju u srednji sloj. Teorija koja se koristila za objašnjenje ovog
razvoja je bila jedna verzija ekonomskog determinizma, gdje se proces buržuiziranja ubrzava zbog
zahtjeva moderne industrije za mobilnom radnom snagom.

a) Goldthorpe, Lockwood, Platt: Studija Lutona je ispitala hipotezu o buržuiziranju na četiri glavna
područja: odnos prema radu, obrasci interakcije u zajednici, aspiracije i društvene prespektive te
politički nazori. Imućni radnici su svoj rad definirali na instrumentalan način, kao sredstvo za neki cilj,
a ne kao cilj sam po sebi. Solidaristički kolektivizam tradicionalnog radnika je nadomješten
instrumentalnim kolektivizmom imućnog radnika. Društveni život: pronalaze svoje prijatelje među
pripadnicima radničke klase ali su i usredotočeni na dom. Imaju racionalno a ne fatalističko stajalište.
Vide društvo kroz model moći (o "nama i njima") te shvaćaju novac kao temelj klasnih podjela
(novčani model). Još uvijek glasaju za laburističku stranku. Vjerovali su da će privatizirani
instrumentalist postupno zamijeniti proleterskog tradicionalista.

b) Stephen Hill: Izvršio studiju londonskih lučkih radnika. Poput radnika iz Lutona, i lučki radnici
definiraju svoj rad primarno na instrumentalan način. Njihov glavni prioritet je poboljšati svoj životni
standard. Većina lučkih radnika živi privatiziranim životnim stilom. Poput radnika iz Lutona, i lučki
radnici smatraju kolektivnu akciju sindikata bitnom za ekonomsko napredovanje.

c) Fiona Devine: Izravno je testirala Lockwoodovu tvrdnju da će privatizirani instrumentalisti postati

tipični predstavnici radničke klase. Otkrila je visoku razinu geografske mobilnosti, pronalaženje veće
radne sigurnosti, podržavanje sindikata, prijateljstvo s drugim manualnim radnicima, novčani model,
opadanje podrške Laburističkoj stranci.

d) Tokom 20.st. broj kvalificiranih manualnih radnika se uvećao dok je broj nekvalificiranih manualnih
radnika opao. Manualna radnička klasa postaje sve heterogenija. Dahrendorf je tvrdio da je radnička
klasa danas podijeljena na nekvalificirane, polukvalificirane i kvalificirane manualne radnike. Crewe
vjeruje da postoji nova radnička klasa s ovim karakteristikama: žive na jugu, članovi su sindikata, rade
u privatnoj industriji te imaju vlastite kuće.

e) Klasna svijest: ona uključuje punu svijest pripadnika radničke klase o stvarnosti njihove
ekspolatacije, priznanje zajedničkih interesa i shvaćanje da se kapitalizam može zbaciti samo
kolektivnom klasnom akcijom. Sjeme klasne svijesti i dalje postoji u radničkoj klasi. Radnici su željeli
poboljšati svoj standard te shvaćaju društvo kao nepravedno te priželjkuju promjenu. Sidikati i
Laburistička stranka se još uvijek smatraju "kolektivnim sredstvom za ostvarivanje individualnih i
kolektivnih ciljeva". No, mnogi radnici nemaju jasne i konzistentne poglede na društvo. Naglašava se
kontinuirana važnost i relevantnost klase za brinasku populaciju.

22. NAJNIŽI SLOJ

Premda neki sociolozi radničku klasu smatraju najnižim slojem u kapitalističkim društvima, drugi
tvrde da postoji skupina ispod nje. Oni je opisuju kao potklasu koju karakterizira siromaštvo,
nezaposlenost i ovisnost o socijalnoj pomoći, a u nekim slučajevima, ona se definira kao skupina čije
je ponašanje suprotno normama i vrijednostima društva. Najniži sloj se shvaća kao socijalni problem
koji je prijetnja društvu. Marx ju je definirao kao lumpenproletarijat, ali premda o njima govori kao o
klasi, na drugim mjestima odbacuje tu ideju jer smatra kako imaju slab potencijal za poduzimanje
kolektivne akcije. Suvremeni sociolozi je vide kao rezervnu armiju rada. Ona se sastoji od onih koji se
zapošljavaju kao dodatni radnici i koji su potrebni samo u razdoblju ekspanzije. Marx je također
koristio i treći termin, relativni višak stanovništva koji je podijeljen na četiri dijela: plutajući višak
stanovništva, latentni višak stanovništa, stagnirajući višak stanovništva i siromasi.

a) Charles Murray: tvrdi da u SAD-u raste potklasa ljudi koja predstavlja ozbiljnu prijetnju američkom
društvu jer zbog njih raste stopa kriminala a pomoć koja im se isplaćuje je skupa poreznim
obveznicima. Vladina politika navodi sve veći broj ljudi da postaje ovisan o socijalnoj pomoći.
Potklasu se prema njemu ne odnosi na stupanj, već na tip siromaštva. Njegov rad se bolje shvaća kao
teorija siromaštva, nego kao teorija stratifikacije.

b) Ralf Dahrendorf: također vidi potklasu kao tip društvene bolesti. Tvrdi da je razvoj potklase
proizašao iz promjena u načinu rada, jer su tehnološke inovacije omogućile proizvodnju puno više
robe sa znatno manje radnika. Pravo građanstva uključuje postojanje nekih prava za sve a pripadnici
potklase nisu ravnopravni građani jer nemaju ekonomski udio u društvu pa time ni razlog da se
pokoravaju društvenim normama. Smatra da se taj problem može riješiti distribucijom rada.

c) Anthony Giddens: pripadnici potklase prodaju svoju manualnu radnu snagu ali u usporedbi s
radničkom klasom, oni su u lošijem položaju i time nalaze najnepoželjnije i najnesigurnije poslove.
Tvrdi da suvremena kapitalistička društva imaju dualno tržište rada. Poslovi na primarnom imaju
visoku isplativost, sigurnost zaposlenja i napredovanja, a na sekundarnom imaju puno manje plaće i
manju sigurnost posla. Naročito je vjerojatno da će unutar potklase biti žene i pripadnici etničkih
manjina.

d) Duncan Gallie: odbacuje ideju o dualnom tržištu rada. Pokazuje da navodna potklasa, pogotovo
nezaposleni, ne mogu stvoriti naročito kohezivnu skupinu. Dugotrajno nezaposleni su prilično
heterogeni. Pronašao je malo dokaza o političkom razilaženju između pripadnika radničke klase i
pripadnika potklase.

e) W. G. Runciman: stvorio je sedmeroklasni model britanske klasne strukture koji se temelji na

razlikama u kontroli, vlasništvu i sposobnosti za samoostvarivanje na tržištu. Potklasu definira kao
one pripadnike društva čije ih uloge smještaju više ili manje permanentno na ekonomsku razinu gdje
država daje socijalnu pomoć onima koji su nesposobni sudjelovati na tržištu rada.

23. DRUŠTVENA MOBILNOST

Društvena mobilnost je količina kretanja od jednog do drugog sloja. Ona je veća u otvorenim
industrijskim društvima. Status u predindustrijskim društvima je uvelike pripisan, dok je u
industrijskim društvima sve više stečen. Klasno podrijetlo, spol, rasa i srodstvo imaju sve manje
utjecaja na društveni status pojedinca, dok se on sve više stječe na temelju zasluga: talent,
sposobnost, ambicije i marljivi rad. Stupanj društvene mobilnosti može imati važne posljedice za
oblikovanje klasa. Studija društvene mobilnosti može biti indikator životnih mogućnosti pripadnika
društva. Važno je znati kako ljudi reagiraju na iskustvo društvene mobilnosti. Dva su glavna tipa
društvene mobilnosti: unutargeneracijska mobilnost koja se odnosi na DM unutar jedne generacije te
međugeneracijska mobilnost koja se odnosi na DM između generacija. Problemi mjerenja mobilnosti
su: zanimanje se rabi kao indikator društvene klase a istraživači se koriste različitim kriterijima za
rangiranje zanimanja, zatim, mnoge pripadnike buržoazije nije moguće identificirati na temelju
njihovih zanimanja, mnoge studije DM nisu uključile podatke o mobilnosti žena i, na kraju, nalazi
istraživanja se mogu izraziti na različite načine npr u postotcima ili pomoću vjerojatnosti.

a) Prvu glavnu studiju intergeneracijske mobilnosti u Engleskoj i Walesu su proveli David Glass i
suradnici. Upućuje na prilično visoku razinu intergeneracijske mobilnosti, no za većinu promjena u
statusu nije jako velika, te su većina kratkog dosega. U kategorijama višeg statusa postoji znatan
stupanj samoregrutacije.

b) Oxfordska studija je kategorizirala zanimanja većinom pomoću njihove tržišne vrijednosti. Te

kategorije se zasnivaju na izvornoj sedmeroklasnoj shemi Goldthorpea. Pokazali su da postoji viši
stupanj mobilnosti dalekog dosega, te da postoji visoka stopa apsolutne stabilnosti. Relativna
mobilnost se odnosi na usporedne šanse onih koji potječu iz raznih klasnih miljea da steknu određene
položaje u društvenoj strukturi. Ma kakve bile šanske dječaka iz radničke klase da će doseći uslužnu
klasu, za dječake iz posredne klase te šanse su bilo dvostruko veće, a za dječake iz uslužne klase one
su bilo četverostruko veće (1:2:4). Kritike su upućene na to da se nisu obazirali na postojanje malih
elita i na žene.

c) Studija Essex je otkrila također da postoji ekspanzija "bijelih ovratnika" i, kao posljedica toga,
visoka stopa uzlazne mobilnosti. Uzorci mobilnosti žena su velikim dijelom pod utjecajem
koncentracije žena u rutinskim nemanualnim poslovima. Klasno podrijetlo utječe i na mobilnost
muškaraca i na mobilnost žena. Spol ima naročito snažan utjecaj na prvo zaposlenje, ali slabiji utjecaj
na trenutnu pripadnost klasi. Klasno podrijetlo ima snažan utjecaj na trenutnu pripadnost klasi, a
prvo zaposlenje također utječe na klasu u kojoj ljudi na kraju završe.

24. NEOMARKSISTIČKA TEORIJA KLASE

Američki sociolog Erik Olin Wright razvija teorijski pristup klasama još od 1970ih. Jedan od najvećih
problema marksističke teorije klasa u 20.st.je rast srednje klase, a Wrighta je zanimalo razvijanje
okvira koji bi mogao objasniti položaj ove skupine, bez oslanjanja na weberovske koncepte koji su
naglašavaju odnose na tržištu a manje odnose u proizvodnji. On razlikuje tri klase: buržoacija koja ima
kontrolu nad sredstvima za proizvodnju, proletarijat koji nema niti jedan tip kontrole i sitna
buržoazija koja je uključena u jednostavnu proizvodnju robe koja se ne temelji na ekspoataciji
najamnog rada od strane poslodavca. Sitna buržoazija ima kontrolu nad sredstvima za proizvodnju ali
nema nad radnom snagom budući da njeni pripadnici ne zapošljavaju radnike. Ovako nastaju neki
radnici koji su na proturječnim položajima unutar klasnih odnosa, budući da imaju obilježja koja su
karakteristična za dvije klase i nisu čisti pripadnici jedne klase. To su menadžeri, nadzornici,
tehnokrati i predradnici. Između sitne buržoazije i buržoazije se nalaze mali poslodavci, koja se sastoji
od ljudi koji zapošljavaju druge radnike ali više od polovice profita njihova poslovanja potječe od
njihova vlastitog rada ili od rada drugih članova njegove obitelji. Poluautonomni najamni radnici su
smješteni između proletarijata i sitne buržoazije. Oni imaju određenu kontrolu nad time kako rade i
što proizvode i time imaju minimalnu kontrolu nad sredstvima proizvodnje. To su npr profesori na
elitnim sveučilištima i laboratorijski istraživači. Cijela njegova shema se temeljila na stupnjevima
kontrole ili dominacije jedne klase nad drugom. Zaključio je da eksploatacija a ne dominacija treba
biti središnja u bilo kojoj marksističkoj teoriji klase. Po njemu, eksploatacija uključuje prisvajanje
plodova rada jedne klase od strane druge klase. Razlikuje ekonomske sustave u kojima je bogatstvo
nejednako raspodijeljeno: u feudalizmu je nejednako raspodijeljena radna snaga, u kapitalizmu su to
sredstva proizvodnje, u etatizmu (bivši SSSR) su to organizacijski resursi, te eksploatacija zasnovana
na vještinama koja bi mogla biti karakteristična za buduća socijalistička društva. Društva rijetko
karakterizira jedan jedini način proizvodnje. Klasnu strukturu dijeli na vlasnike i nevlasnike sredstava
proizvodnje. Vlasnici se dijele na one koji mogu unajmiti radnike i ne moraju sami raditi, na one koji
unajmljuju radnike ali i sami moraju raditi te sitnu buržoaziju koja radi za sebe i ne upošljava druge
radnike. Najmni radnici se razlikuju po tome raspolažu li iznadprosječnim, prosječnim ili
ispodprosječnim kvalifikacijama.

25. NEOWEBEROVSKA TEORIJA KLASA

a) John Goldthorpe: Goldthorpeova klasna shema se zasniva na Lockwoodovoj distinkciji između

tržišne i radne situacije. Koristi dva tipa informacije: zvanje i informaciju o tome je li osoba
samozaposlena, je li poslodavac ili posloprimac. Svakom pojedincu se potom pridaje zaposlenički
status i on se smješta u profesionalnu skupinu prema tipu posla koji obavlja. Prva informacija je
mjerilo radne situacije, a druga mjerilo tržišne situacije. Potom se pojedinci smještaju u prethodno
određene klasne kategorije prema kombinaciji svoje radne i tržišne situacije. Ta procedura je dovela
do toga da on uoči sedam klasa, koje se ponekad kondenziraju u tri: uslužna klasa sadrži samo "bijele
ovratnike" te uključuje i poslodavce i posloprimce, posredna klasa se sastoji od mješavine bijeli
iplavih ovratnika a uključuje i sitne vlasnike i samozaposlene kao i posloprimce, a radnička klasa se
sastoji od zaposlenih "plavih ovratnika". On pojedince smješta u klasu prema položaju muške glave
kućanstva, jer tvrdi da klasni položaj potječe iz položaja obitelji a ne pojedinca, a u praksi položaj
obitelji je determiniran položajem muškog "skrbnika". Svoju klasnu shemu je podvrgnuo temeljitoj
reviziji: spojio je dvije najgornje klase jer ih je bilo teško razlikovati, kao i 5. i 6. klasu kako bi tvorile
jednu uvećanu radničku klasu, te je dodao odvojene klase farmera i poljoprivrednih radnika kako bi
se uzela u obzir važnost poljoprivrede u neki društvima.

b) W. G. Runciman: tvrdi da se klasna struktura sastoji od skupa uloga. Radne uloge su najvažnije, ali
nema svatko radnu snagu. Onima koji su bez posla također treba pripisati ulogu u skladu s
ekonomskom moći. Za one koji imaju posao, klase se moraju odrediti uz pomoć koncepta karijere.
Nužno je uzeti u obzir trenutnu situaciju kao i mogućnosti napredovanja. Ako netko ima dvije uloge,
uzima se više rangirana uloga kako bi se odredila njegova klasa. Ekonomska moć može proizlaziti iz tri
izvora: vlasništvo, kontrola i sposobnost samoostvarivanja na tržištu (marketabilnost). Klasa kojoj
neki pojedinac pripada se određuje ispitivanjem kombinacije ova tri tipa ekonomske moći. Identificira
sedam klasa koje se temelje na posjedovanju različitih količina vlasništva, kontrole i marketabilnosti:
gornja klasa, gornja srednja klasa, srednja srednja klasa, niža srednja klasa, kvalificirana radnička
klasa, nekvalificirana radnička klasa i potklasa.
26. POSTMODERNIZAM I SMRT KLASE

Već se dugo tvrdi da klasa postaje sve manje važna, da klasna analiza više nije od koristi za sociologe
ili čak da društvena klasa odumire.

a) Pakulski i Waters: prema njima, klase postoje samo ukoliko postoji minimalna razina okupljanja ili
grupiranja, a takvo što više nije očito. Ljudi više ne misle da pripadaju klasnoj skupini, a pripadnici
navodnih klasa uključuju široki niz vrlo različitih ljudi. Ne tvrde da društvena nejednakost nestaje, ali
tvrde da su nastali novi rascjepi koji se pojavljuju u potklasnom društvu koji zamjenjuju klasne razlike.
Klasa se može shvatiti kao samo jedna, ne naročito važna, podjela u društvu, uz rasu, etničku
pripadnost, spol, dob itd. Tvrde da su stratifikacijski sustavi kapitalističkih društava prošli kroz tri faze:
u društvu ekonomskih klasa u 19.st., društvo je bilo podijeljeno na vlasnike i radnike, zatim, društvo
organiziranih klasa je postojalo otprilike prvih 75 godina 20.st.gdje je država bila dominantna sila
kojom je upravljao jedan unificirani blok te su se naposljetku u posljednjoj četvrtini
20.st.kapitalistička društva razvila u statusno konvencijska društva gdje se stratifikacija počela
zasnivati na kulturnim a ne ekonomskim razlikama. Razlikuju četiri ključna obilježja promjene u
stratifikacijskom sustavu statusno konvencijskih društava: kulturalizam, fragmentacija,
autonomizacija i resignifikacija. Globalizacija svjetske ekonomije znači da klasne nejednakosti unutar
pojedinačnih država postaju manje važne.

b) John H. Westergaard: tvrdi da klasne razlike, ne da odumiru, već u kasnom 20.st.postaju sve jače.
Dokaze vidi u tome što su se plaće "bijelih ovratnika" povećale, a "plavi ovratnici" nisu doživjeli
gotovo nikakav porast, zatim, prihodi koji su odlazili u najsiromašnija kućanstva su se smanjili, a udio
najbogatijih je porastao, te na kraju, privatno vlasništvo se sve više koncentriralo u manje ruke. Po
njemu su glavni razlozi tih promjena ekonomski i politički. Vlast je prihvaćala, čak i ohrabrivala,
nejednakosti kao nužne u natjecateljskoj tržišnoj ekonomiji. On prihvaća tezu da postoje važne
društvene podjele u društvu osim klasnih, no ne prihvaća da su te podjele nadjačale klasu. Prihvaća
da su spolne podjele važan aspekt nejednakosti, no one, skupa sa klasnom i etničkom podjelom,
udružuju kako bi ojačale djelovanje klase a ne djeluju protiv klase. Odgovor na pitanje ako su
nejednakosti među klasam veće, zašto se onda čini da ima manje klasne svijesti vidi kao promjenu
Laburističke stranke koja je napustila mnoštvo svojih tradicionalnih političkih uvjerenja te tako nije
preostala niti jedna veća stranka koja bi predstavljala interese klasno svjesne radničke klase.

27. RASA

Biološke teorije "rase" nastoje uspostaviti vezu između fenotipa iliti tjelesnih obilježja i geonotipa iliti
genetskih razlika između različitih skupina ljudi.

a) Michael Banton: izdvojio je tri glavne vrste teorije: one koje "rasu" vide kao lozu, one koje ju
smatraju tipom i one koje ju vide kao podvrstu. Riječ "rasa" je prvi put u Engleskoj uporabio William
Dunbar u svojoj pjesmi iz 1508. Ideja "rase" kao podrijetlo ili loza je podrazumijevala da su svi ljudi u
osnovi jednaki, te su zagovornici i protivnici ropstva bili složni da "crnac nije ništa više podložan
porobljavanju od bilo kojega drugog čovjeka". Neki su dali naslutiti da su neke "rase" nadmoćne
drugima. Gledište da je "rasa" tip se temelji na uvjerenju da nemaju svi ljudi isto podrijetlo i da se
čovječanstvo dijeli na različite skupine. Posrijedi je poligenetska teorija, prema kojoj čovječanstvo ima
nekoliko podrijetla a ne jedno. Morton razlikuje pet "rasa": kavkasku (Europa, Indija i dijelovi
sjeverne Afrike i Srednjeg istoka), mongolska (kineska i eskimska), malajsku (Malezije i Polinezijsko
otočje), američku (urođeničko stanovništvo Sjeverne i Južne Amerike) i etiopsku (iz supaharske
Afrike). Pretpostavka "rase" lkao podvrste spaja elemente viđenja "rase" kao podrijetla i "rase" kao
tipa. Začeci tog razumijevanja se nalaze u Darwinovu djelu. On je smatrao da je vrsta kategorija koja
je različita zato što su njezini pripadnici naslijedli zajednička svojstva, ali su ih naslijedili u različitim
kombinacijama koje se neprestano mijenjaju.

b) Herbert Spencer: smatrao je da društva katkad mogu imati koristi od miješanja rasa. Međutim,
kada društva nastaju miješanjem rasa koje su manje povezane, ishod je znatno drugaliji jer su takva
društva ovično bila vrlo nestabilna (Meksiko). Takvim je društvima trebala jaka središnja vlast kako se
raznolike rasne skupine ne bi međusobno sukobile. Društva se mogu sastojati od jedne rase, no često
se sastoje od mješavine nekoliko rasa. Razvrstao je društva na jednostavna, složena i dvostruko
složena.

c) Steve Jones: svaki čovjek ima 50000 gena, a ti geni određuju razlike među ljudima. Smatra da na
temelju gena ne možemo opravdati razlikovanje "rasa" jer genetska ranolikost ima razmjerno malo
veze s "rasom", različiti narodi bi se moralo znatno razlikovati u velikom uzorku gena i ljudi su
općenito mnogo homogeniji nego druge vrste. "Rasa" se u različitim društvima različito definira.

d) Richardson i Lambert: kritiziraju biološke pristupe "rasi". Za pretpostavku čistih "rasa" kažu da je
krajnje obmanjajuća i poriču da se može povući oštra granica izmeđi biološki različitih "rasa". Budući
da ljudi "rasu" vide kao realnu, ona ima društvene posljedice. U doktrini rasne superiornosti vide tri
glavna problema: mešu ljudskim skupinama ne postoji jasna povezanost između bioloških razlika i
razlika ponašanja i kulture, objašnjenja kulturnih razlika i razlika u ponašanju između ljudskih skupina
su znatno uvjerljivija od bioloških te, na kraju, nije moguće naći nikakvo "objektivno" mjerilo kojim će
se odrediti "superiornost" ili "inferiornost" ljudskih skupina.

28. DEFINIRANJE ETNICITETA

Pristupi koji polaze od etniciteta ne misle da će se useljeničke skupine dugoročno asimilirati

usvajanjem kulture društva domaćina. Etnički pristup podrazumijeva da će migrantske skupine vrlo
često zadržati mnoge elemente izvorne kulture, premda se one mogu izmijeniti u novim okolnostima.
Etničke studije se ne ograničavaju na migrantske skupine. U nacijama državama mogu živjeti različite
etničke skupine iako nije bilo migracije. Thomas Eriksen ističe da riječ etnički potječe od grčke riječi
ethnos koja je i sama izvedenica druge grčke riječi ethnikos, koja znači poganin ili nevjernik. Etnička
skupina se obično smatra kulturno a ne fizički različitom. Yinger je etničke skupine podijelio u tri
vrste: prvo, na useljeničku populaciju sa zajedničkim bivšim državljanstvom (u Americi Korjeci,
Filipinci i Vijetnamci), drugo, etničku skupinu može činiti supsocijetalna skupina koja nedvojbeno ima
zajedničko podrijetlo i kulturnu pozadinu (Oneida Indijanci i Irokezi) te, treće, pankulturne skupine
osoba iz vrlo različite kulturne i socijetalne sredine, no za koje se može reći da su slične na temelju
jezika, rase ili vjere. John Richardson razlikuje tri glavna načina klasifikacije: "rasa", crnci/bijelci i
etnicitet. Tvrdi da kriterij etniciteta ima neke prednosti pred "rasom" i kriterijem crnci/bijelci. Smatra
da se među biološkim skupinama stanovništva ne može povući oštra granica te stoga odbacuje
uporabu pojma "rasa". Također upozorava na niz poteškoća vezanih za uporabu izraza "crnci" koji se
katkad primjenjuje samo za osobe afokaripskog podrijetla a katkad za sve deprivilegirane manjine.
Richardson, dakle, tvrdi da su etničke skupine prihvatljiviji izraz nego ostali ponuđeni no da sa samim
pojmom etničnosti ima ozbiljnih poteškoća. Vrlo teško je jasno razlučiti pojedine etničke skupine.
Mnoge su skupine u sebi podijeljene te se mogu preklapati s drugim skupinama. Pojam "rasa" ostaje
koristan izraz kada etničke skupine misle da se razlikuju fenotipom ili kada to o njima misle drugi.
Najčešći oblik istraživanja etniciteta su etnografske studije, tj istraživanja životnih stilova skupina
ljudi.

29. SIKHI U PUNJABU I U LEEDSU

Između 1971. i 1974. Roger i Catherine Ballard su proveli istraživanje načina života Sikha u Leedsu i u
području Jullandur Doaba u Punjabu. Premda su istraživanjem obuhvatili jedino Sikhe, dokazuju da su
četiri razvojne faze zajedničke većini južnoazijskih zajednica u Britaniji:

- Prva pionirska faza naseljavanja prije 2.svj.rata je uključivala manji broj prvih migranata koji su
osnovali prve južnoazijske zajednice u Britaniji.

- Drugu fazu je obilježila masovna migracija uglavnom muških doseljenika u poslijeratnom razdoblju.

- Treća faza je počela oko 1960ih. Tijekom te faze je u Britaniju dolazilo sve više žena, zajednice su
postale čvršće. Tu fazu nazivaju fazom spajanja obitelji.

- Četvrtu fazu obilježava daljna konsolidacija, poboljšani uvjeti stanovanja za neke i razvoj brojnog
drugog naraštaja djece rođene u Britaniji.

Među prvim doseljenim Sikhima mnogi su bili pokućarci i ulični trgovci iz kaste Bhatra, koji su u
Britaniju stigli početkom 1920ih godina. Do 1930ih u većini većih britanskih gradova su već postojale
male zajednice stanovnika podrijetlom iz Punjaba. Masovna migracija je počela tijekom 1950ih. Prvi
naseljenici su utrli put novim migrantima, a dok su tražili posao, često su im nudili gostoprimstvo i
smještaj. Obično nisu potjecali ni iz najsiromašnijih ni iz najimućnijih dijelova punjapskog društva.
Životni standard u Punjabu je razmjerno dobar, ali kako obitelji rastu, zemlja se dijeli i neki
naposljetku ostaju s posjedima koji su premali da bi se od njih uzdržavala obitelj. Prvi poslijeratni
migranti su bili gotovo isključivo muškarci, te da bi što više novca mogli slati kući, oni su nastojali
živjeti uz što manje troškove i time su nastala isključivo muška kućanstva s jednim gazdom koji je
imao patrijahalnu vlast nad članovima. Migranti se isprva nisu namjeravali naseliti u Britaniji i bojali
su se utjecaja britanske kulture, koju su smatrali moralno iskvarenom, na njihove obitelji ako bi im se
pridružile. Mnogi od prvih muških migranata se nisu mnogo trudili očuvati tradicionalnu sikhsku
kulturu jer su svoj boravak smatrali privremenim. Budući da su im se djeca rađala u Britaniji, mnogi su
se odselili iz sirotinjskih gradskih četvrti u vlastite kuće u predgrađu. Roditelji su sve više polagali na
naobrazbu djece. Sve se više žena počelo zapošljavati. Drugi naraštaj djece rođene i školovane u
Britaniji je izložen socijalizaciji u dvjema vrlo različitim kulturama, onoj kod kuće i onoj u školi. To
rađa velike napetosti između roditelja i djece. Drugi naraštaj je izmijenio roditeljske vrijednosti kako
bi se bolje uklopile u britansku sredinu ali ih nije odbacio.
30. SIKHI I MIRPURI MUSLIMANI

Ažurirao je svoj raniji rad i opisao promjene u azijskim zajednicama potkraj 1970ih i tijekom 1980ih. U
istraživanju koje je proveo s Catherine Ballard su ustanovi da se britansko stanovništvo podrijetlom iz
južne Azije međusobno približava, no u novijem članku naglašava da među južnoazijskim skupinama
u Britaniji postoje oštre podjele. Primjećuje da postoje podjele prema klasi, kasti, području podrijetla,
religiji i različitim migracijskim iskustvima. Kako bi objasnio te podjele, opisuje Sikhe koji su došli iz
Jullundur Doaba u Indiji i muslimane iz okruga Mirputa u Kašmiru, Pakistan. I Sikhi iz Jullundura i
muslimani iz Mirpura su migrirali u Britaniju mahom iz seoskih područja, a glavni cilj prvih doseljenika
iz obiju skupina je bio zarađivati novac i slati novac u Aziju. No nakon dolaska u Britaniju krenuli su
drukčijim putevima. Sikhi su se sa svojim obiteljima spojili prije muslimana te su ekonomski bili
uspješniji. Mnogi Sikhi su pokrenuli vlastit posao a mnogi su uspijevali dobiti poslove i status srednje
klase, a do 1990.većina se odselila iz sirotinjskih četvri a njihova djeca se školuju kao i bjelačka djeca
srednje klase. Većina mirpurskih muslimana je tijekom prvih doseljeničkih godina stalno putovala u
domovinu. Neki su pokrenuli vlastite tvrtke, no u usporedbi s onima Sikha, bile su malobrojnije i
manje uspješne. Većina je obavljala nekvalificirane ili polukvalificirane poslove u tekstilnoj industriji,
građevinarstvu i slično. Plaće su im bile razmjerno male, te su češće ostajali bez zaposlenja. I nakon
dolaska članova obitelji većina nije mogla kupiti stan ili kuću izvan siromašnih četvrti a njihova djeca
su bila manje školovana nego djeca Sikha. Važan razlog većeg uspjeha Sikha je bila veća razvijenost
područja iz kojeg su došli. Kao posljedica tih razlika, migranti iz Jullundur Doaba su obično bolji
trgovci, imaju više poslovnog iskustva i bolju naobrazbu nego Mirputi. Usto, među njima je više
pismenih. Uočava tri važne kulturne razlike: muslimani smiju sklopiti brak s bliskim rođakom što često
i čine, a Sikhima i Hindusima to nije dopušteno pa samim time su muslimanski rodbinski tješnje
povezani, tradicija purdaha je jača u islamu nego u sikhizmu te ženama na javnim mjestima nameće
veća ograničenja, i na kraju, Sikhi i Hindusi svoje mrtve spaljuju a muslimani ih pokapaju pa su
muslimani više vezani za područje gdje počivaju njihovi preci. Muslimanske obitelji su zemljopisno
manje pokretne, unutar sebe povezanije i čak povučenije a kao rezultat toga, mirpurski su doseljenici
bili oprezniji kad je posrijedi dovođenje žena i djece u Britaniju negoli Sikhi. Budući da su stalno
putovali u domovinu i natrag, mnogo više su novca trošili na putovanja, a veći dio dohotka su slali u
Aziju kako bi ga ondje trošili ili ulagali, a kad su zaključili da se njihove obitelji tebaju naseliti u
Britaniji, administrativne zapreke su postale veće i još su vipe usporile spajanje obitelji. Zato su
muslimanske obitelji imale manje vremena se etabilirati u Britaniji i poboljšati životni standrad nego
neke druge skupine Azijaca. Žene muslimana u Britaniji su se rješe zapošljavale i tako nisu pridonosile
obiteljskom dohotku.

31. ZAPADNOINDIJCI U BRISTOLU

Između 1969. i 1974. Ken Pryce je proveo istraživanje zapadnoindijskog stanovništva u Bristolu.
Podatke je prikupio promatranje uz sudjelovanje te drugim metodama, npr. metodom intervjua.
Istaživao je uglavnom u St. Paulu, siromašnoj bristolskoj četvrti s velikom zapadnoindijskom
zajednicom. Većina ispitvane populacije su bili, kao i sam Pryce, podrijetlom s Jamajke. On je, kao i
Ballard, usporedio ponašanje te etničke manjive u Britaniji s načinom života u zemlji podrijetla.
Ustanovio je da etnička skupina koju istražuje nije homogena, te da se Zapadnoindijci ne dijele prema
nacionalnoj pripadnosti, religiji, jeziku ili području iz kojeg dolaze, nego prema supkulturama što su ih
usvojili u Britaniji. Teško su se prilagođavali životu u gradu a te su poteškoće pokušali riješiti
stvaranjem različitih supkultura. Većina prvih useljenika su bili siromašni Jamajkanci iz radničkih
slojeva. Današnja Jamajka je nastala kao plantažno društvo kojim je vladala Britanija, a afrički robovi
su radili u službi britanskih gospodarskih inteersa. Afrički robovi su izgubili svoju religiju i obiteljski
život, većina se obratila na kršćansto. Usvojili su i britanski jezik svojih gospodara, te su time povukli
europske vrijednosti. Obiteljski život u nižim klasama u današnjoj Jamajci obilježavaj nestabilnost i
razmjerno rijetki službeni brakovi, za razliku od pripadnika viših klasa. Smatra da nestabilnost braka
na Jamajci proistječe izravno iz institucije ropstva. Jamajka je pretežito protentstantska a raširen je
pentekostalizam. Rastafarijanstvo se oslanja uglavnom na Stari zavjet. Kada se tijekom 1950ih znatan
broj Jamajkanaca iselio i naselio u Bristolu, sa sobom su donijeli vjerska uvjerenja i obrasce
obiteljskog života koji će snažno utjecati na njihov život u Britaniji. Ustanovio je dva prevladavajuća
odnosa prema društvu u zapadnoindijskoj zajednici: ekspresivno nečastan odnos i čvrst odnos
poštivanja zakona. Glavna je razlika među njima bilo što prvi nisu bili voljni zarađivati za život
redovnim radom, dok su drugi tražili redovito zaposlenje. Teško su nalazili dobro plaćen, siguran
posao i udoban smještaj. Doživljavali su diskriminaciju i odbacivanje bjelačkog društva. U sklopu
ekspresivno nečasnog odnosa razlikuje dvije supkulture: maheri i problematični tinejdžeri. One koji
su se odlučili za poštivanje zakona dijeli u četiri supkulture: oni između, srednja struja, ugledni
proleteri i sveci. Maheri žele postići materijalni uspjeh, no mnogi su doživjeli rasnu diskriminaciju što
ih je obeshrabrilo. Problematični tinejdžeri često dolaze iz nesređenih obitelji. Oni između su stabilni i
poštuju zakon, to su osobe između 18 i 35 godina te teže materijalnom uspjehu, imaju redovit posao i
obično su školovani i stručni. Srednja struja su poput onih između no ona veoma drže do zakona,
politički je konzervativna i zagovara integraciju s bijelcima. Ugledni proleteri i sveci pripadaju
radničkoj klasi, marljivi su, politički pasivni i poštuju zakon. Sveci su pentekostalci, ne pridaju vaćnost
životu na ovome svijetu i brinu se za spas na onome svijetu te tako diskriminaciju i muku čine
podnošljivijima.

32. JAMES MCKAY

James Mckay i drugi su ustanovili dvije glavne vrste objašnjenja nastanka entičkih skupina:
primordijalno i mobilizacijsko. McKay kaže da je primordijalni pristup prvi predložio američki sociolog
Shils 1957.g. Shils je tvrdio da su ljudi često primordijalno vezani za područje u kojem žive ili iz kojeg
potječu, za svoju vjeru i rodbinu. Ta vezanost uključuje jake osjećaje odanosti. Neki autori smatraju
da je primordijalna vezanost temeljno obilježje društvenog života te prirodna i neminovna pojava
među ljudima. S tog stajališta, ljudi svijet uvijek dijele na skupine unutra i one vani, na "nas" i "njih",
te su emocionalno i spoznajno povezani s onima koji pripadaju njihovoj skupini. Ona može trajati
stoljećima ili tisućljećima i tijekom dugih razdoblja može biti osnovom jakih sukoba među etničkim
skupinama. McKay dobru stranu vidi u tome što može objasniti emocionalnu snagu entičkih veza ali
ga i kritizira smatrajući ga determinističnim i statičnim. Mobilizacijski pristup smatra da u etničkome
nema ničeg neminovnog ili prirodnog. Etničke identitete stvaraju, održavaju i učvršćuju pojedinci i
skupine kako bi stekli društvenim, političkim i materijalnim resursima. Ljudi se služe simbolima
etničkog identiteta kako bi postigli vlastite ciljeve, a etničke se skupine stvaraju onda kad ljudi misle
da će njihovim stvaranjem nešto postići. Premda je skloniji tom pristupu, ipak tvrdi da ne mora značiti
da sve etničke skupine imaju istovjetne ciljeve. On tvrdi da su oba pristupa međusobno povezana i da
su obje očitovanja etniciteta. Skupine etničkih tradicionalista se održavaju prvenstveno
emocionalnim vezama. U militantnim entičkim skupinama su jaki i primordijalni i politički i ekonomski
interesi. Simboličke etničke skupine obilježava prilično slaba etnička vezanost u pogledu kako
primordijalnih tako i političkih i ekonomskih čimbenika. Oni se sa svojom etničkom skupinom
poistovjećuju samo simbolički. Etnički manipulatori nastoje promicati vlastite političke i ekonomske
interese ali nemaju istu grupnu solidarnosti i jake emocionalne veze kao etnički tradicionalisti i etnički
militanti. Pseudoetnici imaju potencijal postati jake etničke skupine ali se taj potencijal nije ostvarilo.
Premda se vođe bore za stvaranje osjećaja etničkog identiteta, članovi skupine su odaniji državi nego
svojoj etničkoj ili potencijalno etničkoj skupini.

33. UZROCI ETNIČKOG SUKOBA

Michael E. Brown pokušava na temelju radova drugih autora objasniti etničke sukobe u suvremenom
svijetu. U mnogim dijelovima svijeta početkom 1990ih je vladao veliki optimizam glede budućnosti
etničkih odnosa, pogotovo nakon pada komunizma u Sovjetskom Savezu i istočnoj Europi su se gajile
nade da će različite države zajedničkim naporima moći spriječiti ili zaustaviti sukob. Međutim,
umjesto ulaska u novo i mirnije doba, nakon hladnog rata je uslijedilo razdoblje širokih i jakih etničkih
sukoba. Da bi neka skupina ljudi bila etnička skupina, mora ispuniti šest kriterija: moraju imati ime
koje ih identificira kao skupinu, njezini pripadnici moraju vjerovati u zajedničko podrijetlo, moraju
dijeliti ista uvjerenja glede zajedničke prošlosti, moraju imati neki stupanj zajedničke kulture, skupina
mora imati osjećaj privrženosti određenom području i, naposljetku, moraju vjerovati da tvore etničku
skupinu. Sukob među takvim skupinama može izbiti u vrlo različitim oblicima, putem političkih
procesa bez nasilja ili sukob može biti vrlo nasilan kao građanski rat u Bosni. Brown razlikuje tri
glavna tipa objašnjenja etničkih sukoba: sistematski koji nastaje kad skupine žive blizu, ali sukob neće
izbiti kad su autoriteti dovoljno jaki da ga spriječe obuzdavanjem skupina koje bi se mogle sukobiti,
zatim domaći sukob koji se može javiti kada se javljaju čimbenici kakvi su nacionalizam i
demokratizacija, i treći, perceptualni koji se odnosi na način na koji se etničke skupine međusobno
doživljavaju, npr kad se javljaju mitovi i krivotvorene povijesti koje izobličavaju i demoniziraju
pripadnike druge skupine (Srbi i Hrvati). Brown zaključuje da je vjerojatnost etničkog sukoba najveća
ondje gdje etničke skupine žive blizu u području u kojem ne postoji jaka središnja vlast, osobito ako
se te skupine mešusobno doživljavaju kao neprijateljske na temelju uvjerenja da se prema njima u
prošlosti loše postupalo. No sukob može voditi i prema etničkom pomirenju (u Španjolskoj - Baski,
Katalonci i Galićani) ili mirnom razlazu (podjela Čehoslovačke na Češku i Slovačku). Etnički ratovi
mogu imati i lančane posljedice. Kad nastanu nove države, moguće su nove poteškoće jer neka druga
etnička skupina u novoj državi postaje manjinska (Gruzija - Rusija). Etnički pristup podržava kulturnu
raznolikost i multikulturalizam - uvjerenje da je miran suživot etničkih ili kulturnih skupina moguć ako
međusobno poštuju svoje kulture. Etničkom pristupu se zamjera da previše naglašava kulturu
etničkih manjina te time zanemarivanje šire sile koje ograničavaju pripadnike etničkih manjinskih
skupina, te se zamjera i neuvjerljivost objašnjenja zašto ljudi uopće stvaraju etničke skupine. Etnički
pristup je teorijski povezan sa simboličkim interakcionizmom. Oba koriste istraživačku metodu
promatranja uz sudjelovanje i oba naglašavaju važnost pogleda na društveni svijet sa stajališta aktera.

34. RASIZAM - DEFINICIJE

Izrazi predrasuda i diskriminacija se mogu primijeniti i na mnoga druga područja, a ne samo na ona
vezana za "rasu" i etničnost (žene, niski ljudi). Predrasude se odnose na ono što ljudi misli i ne moraju
prijeći u djelovanje. Diskriminacija se tiče djelovanja. Obje često počivaju na stereotipima o pojedinim
skupinama ljudi. Stereotipi su previše pojednostavnjena ili neistinita uopćavanja o nekim društvenim
skupinama. Kad stereotipi podrazumijevaju negativne ili pozitivne evaluacije društvenih skupina,
postaju oblik predsrasude, a kad se provode u djelo, postaju diskriminacija. Rasističke teorije su
pridavale ljudskim skupinama značajke koje su određivali čimbenici na koje nisu mogle utjecati i koji
se nisu mogli izmijeniti. Takve teorije se odnose na razlike među skupinama i poželjnosti i
nepoželjnosti tih razlika. Za čovjeka se može reći da je rasist kad diskriminira pripadnike drugih "rasa"
ili o njima iznosi podcjenjivačka ili stereotipna mišljena bez obzira na to na kojoj se teoriji temelje
njihova uvjerenja i postupci, ako takva teorija uopće postoji. Kulturni rasizam se definira kao skup
kulturnih ideja, uvjerenja i argumenata koji prenose pogrešne predožbe o svojstvima i sposobnostima
"rasnih skupina". Neki sociolozi prave razlike između rasizma i rasijalizma. Rasijalizam se opisuje kao
nejednak odnos prema različitim rasnim skupinama, za razliku od rasizma koji uključuje uvjerenja o
rasnim skupinama. Znači, rasijalizam uključuje postupke, a rasizam ne; tiče se samo onoga što ljudi
misle. Rasizam je mogao poprimiti oblik institucionalnog rasizma koji je često prikriven, a ideja
potječe iz American Black Power iz 1960ih. Neki su ga definirali kao dominaciju bijelaca nad crncima i
nisu je primijenili ni na koju rasnu skupinu. David Mason nabraja pet načina na koji se izraz
institucionalni rasizam upotrebljava u Britaniji: verzija urote koja nastaja kad oni koji su na položajima
moći u javnim institucijama hotimično diskriminiraju rasne skupine, zatim da rasizam nastaje kao
posljedica državne politike neovisno o namjerama koje stoje iza nje, institucije mogu voditi do
nejednakosti kao posljedice provedbe politike koje nisu bile zamišljene kao rasističke, zatim u
kolonijalnoj verziji se smatra da institucionalni rasizam može biti posljedica uloge u kojoj neka rasna
ili etnička manjinska skupina stupa u društvo, te na kraju stoji politički opurtunizam gdje
institucionalni rasizam ne nastaje toliko iz predrasuda, koliko iz tijeka demokratskog procesa. Kritike
su bile na račun pristupa prema kojima je institucionalni rasizam jednostavno "ono što bijeli ljudi
čine", te da je i.rasizam čine "prakse isključivanja" te se više ne opravdavaju kao rasistička uvjerenja.

35. RASIZAM I PRAVO

U 1960im i 1970im godinama, britanska vlada je donijela zakone kojima su neki oblici rasne
diskriminacije postali nezakoniti. Zakon o rasnim odnosima iz 1965. je zabranio diskrimiaciju na
temelju "rase, boje kože i etničkog ili nacionalnog podrijetla" na "javnim mjestima" poput javnog
prijevoza. Također je kažnjivim postalo usmeno ili pismeno poticati rasnu mržnju. Zakon iz 1968. je
proširio obuhvat prethodnoga uvrstivši zaposlenje, stanovanje i pružanje komercijalnih i drugih
usluga. Odbor za rasne odnose je morao čekati da mu se upute pritužbe i nije mogao istraživati
diskriminaciju ako žrtve nisu svjesne da ih se nepošteno tretira, no to nije uključivalo pritužbe na
policiju jer je njih i dalje razmatrala sama policija. Najnoviji zakon jest Zakon o rasnim odnosima iz
1976. Njime je uveden pojam neizravne diskriminacije, npr postavljanje neopravdanih zahtjeva ili
uvjeta koji za posljedicu imaju diskriminaciju. Zakonom je također osnovano Povjerenstvo za
jednakost rasa. Rose et al. iz Instituta za rasne odnose su 1966./7. proveli istraživanje putem upitnika.
Upitnik je sadržavao četiri glavna pitanja: kad biste mogli birati, biste li osobito izbjegavali imati
susjede iz nekih od ovih područja (Karibi, Indija, Pakistan), mislite li da vam je većina obojenih ljudi u
Britaniji superiorna, jednaka ili inferiorna, mislite li da bi vlasti trebale iznajmiti ili odbiti iznajmiti
općinsku kuću ili stan obitelij s Kariba, iz Indije ili Pakistana, te mislite li da bi privatni najmodavci
trebali iznajmiti ili odbiti iznajmiti općinsku kuću ili stan obitelij s Kariba, iz Indije ili Pakistana.
Ispitanici su zatim podijeljeni u četiri kategorije: oni koji nisu dali neprijateljske odgovore na ta četiri
pitanja su definirani kao tolerantni, oni koji su dali jedan neprijateljski odgovor su definirani kao
skloni toleranciji, oni koji su dali dva neprijateljska odgovora su definirani kao skloni predrasudama, a
oni koji su dali tri ili četiri neprijateljska odgovora su definirani kao osobe s predrasudama. Ustvrdili
su da su žene neznatno tolerantnije nego muškarci, osoba s predrasudama je najviše bilo u dobnoj
skupini od 45 - 54 g, a najmanje među mlađima od 35 i starijima od 65, među kvalificiranim
manualnim radnicima te u nižoj srednjoj klasi je bilo više osoba s predrasudama nego u drugim
klasama, osobe s većim obrazovanjem su imale manje predrasuda od drugih, oni koji glasuju za
Konzervativnu stranku su imali više predrasuda od onih koji glasuju za laburiste a ovi su pak imali više
predrasuda od pristaša Liberalne stranke te na kraju, podstanari kod privatnih stanovadaca su imali
više predrasuda nego stanari u vlastitim ili općinskim stanovima. Novija istraživanja pokazuju manji
stupanj rasizma. Jedan od načina ispitivanje stvarne prisutnosti rasizma je istraživanje rasnog
uznemiravanja koja uključuju oštećenje imovine, rasno zlostavljanje, uvrede koji većinom dolaze od
njima nepoznatih ljudi. Rasno uznemiravanje za te ljude ima velik utjecaj na kvalitetu života koji
mogu voditi.

36. RASIZAM I TISAK

Masovni mediji igraju važnu ulogu u oblikovanju stavova prema "rasi" u društvu kao cjelini te u
stvaranju i održavanju kulturnog rasizma. Hartman i Husband su istraživali rasizam na uzorku brojeva
The Timesa, Guardiana, Daily Expressa i Daily Mirrora objavljenih između 1963. i 1970. Ustanovi li su
da su mnogi naslovi tekstova sadržavali riječi koje upućuju na nasilje ili sukob. Riječi su bile: umoriti,
ubiti, ustrijeliti, spaliti, mržnja, kriza, svađa, sukob, prijetnja te restriktivne riječi kao zaustaviti,
skrenuti, presjeći, zabraniti. Premda su mnoge novine izražavale protivljenje rasizmu, članci su
ostavljali negativnu sliku etničkih manjina, a pozitivnih priča o "rasnim" odnosima je bilo malo. Mnogi
članci su povezivali etničke manjine sa sukobom ili nasiljem ili su njihovu prisutnost u Britaniji
prikazivali kao problem. Nekoliko godina nakon njih, Teun van Dijk je proveo slično istraživanje
1985./6. Mnogi tekstovi su govorili o izgredima u sirotinjskim četvrtima u kojima su sudjelovali
pripadnici etničkih manjina. Riječi koje su se najčešće rabile su policija, pobuna, crnci i rasa. U
naslovima su se često pojavljivale riječi poput umorstvo, napad, smrt i strah. Poput Hartmana i
Husbanda, van Dijk je ustanovio da se u novinskim reportažama etničke manjine često povezuju s
nasiljem ili sukobom. Pripadnici etničkih manjina su se općenito povezivali s negativnim akcijama i
rijetko su se prikazivali kao žrtve, npr u rasno motiviranim napadima. Bijelce su često prikazivali kao
žrtve i rjeđe su ih povezivali s negativnim akcijama. U kasnijim tekstovima se nasilje rjeđe spominjalo,
no moguće da je to povezano s drugim vrstama reportaža koje su u to vrijeme bile veća vijest. No, i
dalje je bilo mnogo tekstova u kojima se etničke manjine prikazivalo kao prijetnju. U nekim člancima
se isticala navodna kulturna prijetnja koja dolazi od etničkih manjina. Dok su prije glavnu prijetnju
predstavljali mladi pobunjeni crnci, sada prijatnja britanskom društvu dolazi od muslimanskih
fundumentalista. Premda se upućuje da su se razmjeri tiska donekle smanjili, van Dijkova studija
pokazuje da se etničke manjine i dalje prikazuju uglavnom negativno.
37. RASIZAM I POPULARNA KULTURA

John Solomos i Les Back su 1996. istraživali predožbe "rase" i u drugim medijima, a ne samo u
novinama. Ispitali su načine na koje se "rasu", etničku pripadnost i nacionalnost prikazuje u različitim
razdobljima i kontekstima. Njihovo istraživanje pokriva britansku i njemačku popularnu kulturu te
slike koje se u novije vrijeme prikazuju diljem svijeta. U prvom dijelu istraživanja se bave britanskom
imperijalnom propagandom. Propagandu definiraju kao prijenos ideja od vladajućih skupina koje
kontroliraju komunikacijska sredstva radi utjecaja na primateljeve stavove te jačanja i održanja svoga
položaja i interesa. Tvrde da su potkraj 19.st.popularne predožbe vezane za Britance, Carstvo i
kolonije utjecale na stvaranje prodožbi o tome što znači biti Britanac i kako su kolonijalni narodi
drukčiji. Neki aspekti tih predožbi su ostali do danas, premda u izmijenjenom obliku, i utječu na
suvremeni rasizam. Britannia, simbol britanske nacije, potječe iz sredine 18.st., bila je tijesno
povezana s mržnjom prema Francuzima s kojima su ratovali, te se povezivala s vrlinama kao što su
domoljublje, poštenje i jednostavnost. Njezino prikazivanje je govorilo da biti Englez znači biti bijel, te
se time jačao osjećaj da nebijelci i neenglezi ne mogu tvrditi da su pravi Britanci. Lik John Bulla je
također postao važnim amblemom nacionalnog značenja. Početkom 20.st.se u javnim medijima
govorilo da je nazočnost crnaca u Britaniji problem, te da bi oni mogli ugroziti britansku kulturu.
Tijekom 1950ih, mediji su se puno bavili tezom da u nekim dijelovima Britanije crnci postaju brojniji
od bijelaca (Birmingham). Tisak je obično kritizirao grubi rasizam i zabranu pristupa crncima nekim
mjestima. Tijekom 1960ih, crnačko stanovništvo se često prikazivalo kao "kradljivce socijalne države".
Tijekom 1970ih, u medijima se najviše govorilo o vezi crnačkog stanovništva i kriminala, te su se
osobito puno bavili uličnim prepadima. Tijekom 1980ih, naglašavala se veza između crnaca i pobuna
u sirotinjskim četvrtima. Zločin čiji su počinitelji crnci se počeo smatrati zločinom protiv samog
društva. Prevladavajuća slika britanskih crnaca u medijima se s vremenom promijenila, no Solomos i
Back smatraju da su se dva ključna elementa zadržala: nazočnost crnaca se i dalje smatra prijetnjom
britanskoj kulturi, te se kulturna ili rasna obilježja crnaca smatraju nespojivima s britanskim načinom
života. Smatraju da se od kraja 1980ih način prikazivanja crnačkog stanovništva u medijima znatno
promijenio, npr povećan je broj filmova crnih redatelja i producenata (Cosby show koji prikazuje
crnce u boljem svjetlu). Osobito je važna promjena sve veća uporaba multikulturalnih slika, no i one
mogu imati rasističke konotacije (Benneton koji izaziva kontroverze). Smatraju da rasizam i "rasno
ulizivanje" mogu biti tijesno povezani. Misle da neke slike u medijima mogu djelovati uznemirujuće i
poticati rasizam i rasne stereotipe.

38. PSIHOLOŠKE TEORIJE RASIZMA

Prema nekim utjecajnim teorijama rasizma, rasizam je značajka abnormalne manjine stanovništva, a
ta abnormalnost, koja uzrokuje rasizam, jest prihološke prirode. Jedna takva prihološka teorija je
razvijena u Frankfurtskoj školi. Uspon rasizma u Njemačkoj u 1930ima s njegovim jakim
antisemitizmom je potaknuo Frankfurtsku školu na istraživanje podrijetla predrasuda i diskriminacije.
Često se primjenjivao interdisciplinirani pristup, a velik je bio i utjecaj Marxove sociologije i
psihoanalitičkog stajališta Sigmunda Freud. Prema njima, autoritarna ličnost uključuje razmišljanje u
stereotipima, prikriveni sadizam, divljenje moći i slijepo priznavanje svega snažnog. Osobe s
autoritarnom ličnosti se podređuju onima na vlasti i neprijateljski gledaju na one koji to ne čine.
Također su i neprijateljski raspoložene prema svim skupinama koje su od njih drukčije. One su se
smatrale tipičnim za one koji su podržavali Hitlera. Korijeni takve ličnosti se nalaze u djetinjstvu, jer
su zbog strogog odgoja i nedostatka ljubavi hladni prema onima koji su drugačiji te nisu tolerantni
prema etničkim manjinama. John Dollard je također ključ za objašnjenje nastanka rasnih predrasuda
nalazio u ranom djetinjstvu, te je tvrdio da frustrirani postaju agresivni i da toj agresiji moraju dati
oduška. Budući da se djeca ne mogu iskaliti na roditeljima, kasnije u životu frustracije usmjeravaju na
neku drugu, ranjiviju metu. Mnoga istraživanja su ustanovila da je određeni stupanj rasizma široko
prisutan u mnogim društvima i da se ne ograničava na neku netipičnu manjinu. 1987. Ellis Cashmore
je proveo istraživanje o rasizmu u Engleskoj, a njegov glavni uzorak je potjecao iz četiri područja:
Newtown, Chelmsley Wood, Edgbaston i Solihull. Dobne skupine je podijelio na one srednjih godina
(21 - 50), mlađi (mlađi od 21) te stariji (stariji od 50). U Newtownu je većina bijelaca onih srednjih
godina izrazila znatnu sumnjičavost prema etničkim manjinama. U Chelmsley Woodu je rasizam bio
manji ali ipak prisutan. Bjelačka srednja klasa u Edgbastonu i Solihullu je vrednovala ljude uglavnom
prema individualnim sposobnostima, premda su postojali stereotipi te su se slagali s time da rasizam
postoji ali su mislili da se etničke manjine trebaju pokušati asimilirati kako bi se prevladao rasizam.
Vjerojatno najmanje rasistička bjelačka skupina su bili mladi iz newtownske radničke klase. U
Chelmsley Woodu su mnoge mladi etničke manjine okrivili za nezaposlenost i o njima su razmišljali o
stereotipima. Iako su pogledi mladih iz srednje klase bili tolerantniji, većina je zastupala roditeljsku
verziju rasizma utemeljenu na uvjerenju u osobnu nesposobnost većine pripadnika etničkih manjina.
Stariji od 50 g. iz Newtowna su mislili da je životni standard u njihovu kraju pao a krivnju su rado
pripisivali etničkim manjinama. Smatrali su da su pripadnici etničkih manjina pretjerano bučni te da
bijelcima oduzimaju stanove i kuće, te su ih također optužili da organiziraju prostituciju, da se bave
različitim ucjenama i da pridonose općem propadanju. Stariji iz Chelmsley Wooda su se manje bojali
da etničke manjine preuzimaju njhovo područje. Njihovi pogledi su bili slični onima iz Newtowna, ali
su zraženi manje oštro. Bijelci stariji od 50 g. u Edgbastonu i Solihullu su za svoje probleme okrivljivali
etničke manjine.

39. KLASA, KASTA, RASA

Oliver C. Cox je razvio jednu od prvih teorija rasizma utemeljenih na marksističkim postavkama.
1948.g. je objavio knjigu "Klasa, kasta, rasa", u kojoj je odbacio stajališta prema kojima rasizam
postoji oduvijek i prozvod je prirodnih ljudskih osjećaja. Za njega je sama ideja "rase" čovjekov
proizvod. Etničke skupine su sve društveno različite skupine koje žive u suparničkom odnosu, u
odnosu nadređenosti ili podređenosti s obzirom na druge ljude ili narode unutar neke države, zemlje
ili ekonomskog područja. Etničke skupine se mogu podijeliti na one koje odlikuje zasebna kultura i
one koje se razlikuju "rasom". "Rase" su ustanovljene prema tjelesnim značajkama, no te značajke ne
moraju odražavati bilo kakve stvarne biološke razlike među skupinama. Cox je smatrao da se pod
rasom može razumjeti jednostavno svaka skupina ljudi za koju se općenito smatra i koju se prihvaća
kao rasu u bilo kojem danom području etničkog nadmetanja. Bilo je važno uvjerenje da razlika
postoji, a ne moguće stvarne razlike. Za njega je rasizam razmjerno nova pojava, te zbog toga ne
može potjecati iz osjećaja svojstvenih ljudskom rodu, zbog kojih etničke skupine automatski postaju
neprijatelji. Prema Coxu, drevne civilizacije nisu poznavale rasizam: u staroj Grčkoj, ljudi su se dijelili
na Grke i barbare te ta razlika nije bila rasna već se temeljila na tome jesu li ljudima bliski grčki jezik i
kultura, u starom Rimu glavna razlika se odnosila na građanski status a Rimska Katolička crkva je
dijelila ljude na temelju religijskog uvjerenja na kršćane i nevjernike te bezvjernike a ljudi iz bilo koje
rasne skupine su se mogli obratiti na tu religiju i biti prihvaćeni kao jednaki. No, rasizam se počeo
rađati krajem 15.st. kad je papa Aleksandar VI. objavio papinsku bulu kojoj se "svi poganski narodi i
njihova dobra - a to znali osobito obojeni narodi svijeta - stavljaju na raspolaganje Španjolskoj i
Portugalu. U tom trenutku, smatra Cox, da se rodio rasizam. Za njega rasizam nije apstraktan,
prirodan, iskonski osjećaj uzajamne odbojnosti skupina već praktičan odnos izrabljivanja. Rasizam je
sklop uvjerenja koja služe tome da opravdaju i održe izrabljivanje jedne skupine od strane druge.
Njegovi su izvori u razvoju kapitalizma s njegovom potrebom da sustavno izrabljuje radnu snagu. Rani
je kapitalizam išao ruku pod ruku s kolonijalizmom. Europske nacije su osvajale druge dijelove svijeta,
pa su mogle izrabljivati radnu snagu u kolonijama, a svoje djelovanje opravdati pomoću rasizma. Za
Coxa je rasizam uvijek nešto što eksploatatori razvijaju prema eksploatiranima. Ne samo što su bijelci
sposobni za rasizam, nego su slučajno upravo bijelci izgradili kapitalizam te su ga stoga oni prvi razvili.
Da se kapitalizam nije razvio, svijet možda nikada ne bi doživio rasne predrasude. Cox je smatrao da
rasizam određuje ekonomski sustav te da je postajao zato jer je kapitalizmu trebao. Država je
djelovala rasistički jer je država bila oruđe vladajuće klase. Kritizirali su ga jer su mnogi poricali da
rasizam može postojati samo u kapitalizmu te da su kolonijalizam i kapitalizam jedini uzroci rasizma.
Ne slažu se i da jedino bijelci mogu biti rasisti, te da bilo tko može biti rasist.

40. IMPERIJ UZVRAĆA UDARAC

U zborniku tekstova pod naslovom "Imperij uzvraća udarac", objavljenog 1982.g., skupina sociologa iz
birminghamskog Centra za suvremena kulturna istraživanja je razvila svoje neomarksističko
tumačenje rasizma. Složili su se s Coxom da je rasizam nastao pod utjecajem kolonijalizma, no oni
smatraju da rasizam prethodi kolonijalizmu i da je nastao djelovanjem mnogih drugih čimbenika.
Priroda rasizma se u Britaniji s vremenom mijenjala. Po njima, "rasa" je nastala iz čitava niza
događaja: borbi, lomova i prekida. Rasizam nije nešto što je svemoćna vladajuća skupina nametnula
ekspoatiranim skupinama u društvu jer su ga neke obacivale a neke prihvatile. Na "rasu" su djelovali
ekonomski tijekovi, razni povijesni i politički čimbenici. Prema Solomosu et al. u razdoblju 1970ih i
1980ih je nastao novi rasizam koji je isticao kulturne razlike među etničkim skupinama a ne biološku
superiornost i inferiornost određenih "rasa". Prema Errolu Lawrenceu, rasističke ideje imaju dugu
povijest. Još prije kolonijalizma se "bijelce" povezivalo s dobrotom i čistoćom, a "crnce" sa zlom. Otud
je npr razlika između crne i bijele magije. U kršćanskoj religiji se nekršćane oduvijek smatralo
poganima. U prvim kontaktima Europljana i drugih naroda, neeuropljane se obično prikazivalo kao
necivilizirane. Kolonijalizam je donio daljnji razvoj rasističkih ideja. Ideologije koje su se razvile
tijekom kolonijalnih vremena su isticale osobitost britanske kulture i vojnu tradiciju. Crnačke kulture
su se i dalje uglavnom smatrale "primitivnima" naspram britanske civilizacije. Tokom 1970ih, više se
nije isticala inferiornost useljenika, već njihova različitost. Novi rasizam se okomio na obiteljski život
afrokaripskih i azijskih skupina. Za prve su smatrali da nisu kadri održati stabilnu obitelj, a za Azijsce
da imaju neprirodno velike obitelji što vodi prema prenapučenosti. Da bi čovjek bio pravi Britanac,
nije dovoljno imati britansku putovnicu, čak ni roditi se u Britaniji. Morao bi misliti o sebi kao Britancu
i usvojiti britansku kulturu i vrijednosti, te se smatralo da te dvije skupine to ne ispunjavaju. Paul
Gilroy je 1987. g. objavio knjigu "U Britaniji nema crnaca". Odbacuje ideju da etničke skupine imaju
vrlo čvrste i osobite kulture koje se teško mijenjaju. Nastanak "rase" podrazumijeva stalan proces u
kojemu se skupine definiraju i organiziraju oko pojmova "rase". Otpor rasizmu i politička organizacija
"rasa" igraju važnu ulogu u procesu nastajanja "rase". Slaže se s Lawranceom da je u Britaniji na djelu
novi oblik rasizma koji se temelji na kulturnim a ne na biološkim razlikama. Smatra da je veza između
zločina i crne boje kože postala sastavnim dijelom novog rasizma. Gilroy smatra da je crnačka kultura
djelomice nastala kao odgovor na rasizam i izrabljivanje, no ona je puno toga od odgovora na
rasizam. Crnačka je kultura međunarodna kultura koju je oblikovala dijaspora ili raspršenost afričkih
naroda diljem svijeta. Crnačka kultura i glazba utječe diljem svijeta pa i na bjelačku mladež. Gilroy
napada etničke apsolutiste i upućuje na to kako su bijelci usvojili neke elemente crnačke glazbe, te
unatoč općenitim razlikama između crnaca i bijelaca, njhove kulutre nisu posve odjeljene i utječu
jedna na drugu.

41. NACIONALIZAM I IDENTITET

U procesu globalizacije, nacionalne granice u društvenom životu su postale majne važne: nadilaze ih
komunikacijski sustavi (npr. satelitska tv). Tehnologija povezuje svjetska financijska tržišta, a važnost
nacija je smanjena i zbog djelovanja međunarodnih institucija kao npr UN i EU, a zahvaljujući
putovanjima, pojedinci imaju širi pogled na svijet. Međutim, mnogi smatraju da je u posljednjim
desetljećima nacionalizam naglo oživio. Pojedinci se više identificiraju sa svojom nacijom negoli s bilo
kojom drugom skupinom. Moglo bi se reći da je nacionalizam prisutan i u "novom rasizmu".
Nacionalizam je odigrao važnu ulogu u slomu SSSR-a i Jugoslavije. Benedict Anderson smatra da je
nacija izmišljena politička zajednica jer se većina pripadnika čak i male nacije nikad ne vide ili ne čuju
a ipak misle da pripadaju istoj zajednici, zatim je ograničena jer nijedna nacija ne tvrdi da uključuje
cijelo čovječanstvo, i, na kraju, suverena je zato što nacionalizam teži ili veliča neovisnost i
samoupravljanje za neku skupinu ljudi. Anderson tvrdi da su rasizam i nacionalizam posve različiti
pojmovi jer se rasizam temelji na tome da pojedine skupine ljudi imaju nepromjenjiva, biološka
obilježja a nacionalizam ne smatra da pojedinci moraju pripadati određenoj skupini. No većina
sociologa ne prihvaća njegovo mišljenje da su rasizam i nacionalizam posve različiti jer tvrde da oboje
imaju zajedničko povijesno podrijetlo. Rasizam je isprva služio kao opravdanje izrabljivanja
neeuropljana u raznim dijelovima svijeta, a po svršetku kolonijalizma, onu vrstu rasizma koja je
čovječanstvo dijelila na različite biološke skupine ljudi je zamijenio nacionalizam u kojemu pojedinci
smatraju da je njihova nacija nadmoćna drugim nacijama. Immanuel Wallerstein smatra da u
današnjem svijetu ljudi imaju dvojbene identitete. On razlikuje tri načina opisivanja onoga što naziva
"peoplehood": "rasa", nacija i etnička skupina. Drži da su ti pojmovi ideološki jer se upotrebljavaju da
bi se reklo nešto o prošlosti skupine ljudi i sugeriralo kako bi se sada trebali ponašati. Tvrdi da ta tri
pojma odgovaraju pojedinim odlikama kapitalističkog svjetskog gospodarstva: smatra da je "rasa"
povezana s osovinskom podjelom rada u svjetskoj ekonomiji, pokazuje da je "nacija" povezana s
političkom nadgradnjom svjetskog sustava i, treće, etnicitet je povezan sa složenom hijerahijom
unutar segmenta rada.

42. DAVID McCRONE: SOCIOLOGIJA NACIONALIZMA

David McCrone je objavio djelo "Sociologija nacionalizma". On smatra da nema teorije koja može
objasniti raznolike oblike nacionalizma, no mogu pridonijeti njegovom razumijevanju. Razlikuje
građanski i etnički nacionalizam. U građanskom su nacionalistički osjećaji vezani uz pripadnost
određenoj državi, a u etničkom se nacionalizam više usredotočuje na etnicitet negoli na građanski
status. Razlikuje naciju i državu. Država je politička i upravna jedinica, ali ljudi mogu imati osjećaj
nacionalnog identiteta koji se ne poklapa s političkim granicama. Nacije bez države ne moraju uvijek
imati čvrst etnički identitet. Smatra da ne može postojati samo jedna teorija nacionalizma. McCrane
razlikuje četiri tipa nacionalizma:

a) Nacionalizam i razvoj moderne nacije - države: ovaj tip je povezan s razvojem nacije - države u
zapadnjačkom društvu (UK, SAD, Francuska). Ovaj tip se smatra proizvodom modernog doba. Nacija -
država se počela rađati sa slabljenjem vladajućeg religijskog mišljenja i većim prihvaćanjem svjetovne
vlasti te se zato često povezuje s prosvjetiteljstvom. Nastanak je bio vezan i uz raspad carstava,
osobito austrijskog, otomanskog i ruskog. Kako su najvažnije političke jedinice počele označavati
teritorijalne granice, tako su nacionalni osjećaji dobivali na važnosti.

b) Kolonijalizam i nacionalizam: ovaj tip se razvio u kolonijama i postkolonijalnim društvima.

Protivnici kolonijalne vlasti su se pozivali na nacionalni identitet, a antikolonijalni pokreti su često
zagovarali i uspijevali stvoriti svjetovne države. Nacionalizam je u nekim postkolonijalnim društvima
postao tješnje vezan uz religiju i etnicitet zbog ekonomskog neuspjeha. Primjeri su Indija i Alžir.

c) Neonacionalizam: ovaj izraz McCrone upotrebljava za nacionalističke pokrete za nezavisnost u

zapadnjačkim društvima bez vlastite države kao što su Baskija, Škotska i Quebec. On se obično razvija
u područjima koji imaju snažno gospodarstvo. Njega obično zagovaraju razmjerno nove političke
stranke. McCrone smatra da je nacionalizam u biti više civilne nego etničke prirode.

d) Postkomunistički nacionalizam: u uvjetima velika nezadovoljstva komunističkim režimima,

nacionalizam je postao središtem oporbe komunizmu (Sovjetski savez, Istočna Europa). Razvija
teoriju dubokog zamrzavanja prema kojoj je totalitarni komunistički režim držao pod nadzorom
duboko ukorijenjene, povijesne etničke podjele. Kad se komunizam otopio i kad je oporba postala
moguća, ponovo se pojavilo tradicionalno suparništvo među etničkim skupinama. Brubaker razlikuje
tri tipa postkomunističkog nacionalizma: država koja nacionalizira jest oblik nacionalizma u kojem
država, često nova, pokušava svoje građane uvjeriti u zajednički identitet, zatim, nacionalne manjine
su skupine koje su privržene primarno drugoj, često susjednoj, državi, te na kraju, nacionalne
domovine su teritoriji s kojima se identificiraju ljudi koji smatraju da pripadaju određenim
nacionalnim etnicitetima. McCrone smatra da ideologija nacionalizma nikad nije bila jača. Druge
ideologije, kakav je socijalizam, su izgubile na popularnosti, a nacionalizam je postao popularniji.

43. ETNIČKE MANJINE NA TRŽIŠTU RADA

Etničke manjine na britanskom tržištu rada su u nepovoljnom položaju, te su oni češće nezaposleni,
lošije plaćeni i da su zaposleni na statusno nižim poslovima. U lošijem su položaju čak i kad se uzmu u
obzir čimbenici poput dobrog poznavanje engleskog jezika i obrazovne kvalifikacije. Objašnjenje lošeg
položaja jest da je on posljedica rasizma i predrasuda poslodavaca. Sociolozi smatraju da etničke
manjine tvore potklasu. U svojoj knjizi "Losing Ground", Charles Murray je ustvrdio da se u SAD-u
razvila crnačka potklasa gdje se sve više mladih crnaca nije htjelo raditi te je bilo sve više samohranih
roditelja crnaca koji nikad nisu sklopili brak. Murray je pravi razlog tih promjena ponašanja vidio u
socijalnoj pomoći. U svojoj knjizi "Istinski deprivilegirani", William Wilson tvrdi da su crnci i Hispanci iz
siromašnih četvrti postali klasa zbog sila na koje nisu mogli utjecati (rasizam, nedostatak kvalifikacija).
U Britaniji je potklasa sastavljena uglavnom ili isključivo od etničkih manjina, koje se uz nedostatne
vještine i kvalifikacije, suočavaju i s predrasudama i diskriminacijom. Rex i Tomlinson su pokazali da
su useljenici u Britaniju uglavnom dolazili da popune manjak u manje kvalificiranim i manje
privlačnim poslovima u proizvodnji i uslužnom sektoru. Rex i Tomlinson se priklanjaju teoriji dualnog
tržišta rada, gdje se primarno tržište rada sastoji od poslova s visokim plaćama, dobrim uvjetima
rada, sigurnosti posla i napredovanja, a sekundarno se sastoji od poslova s niskim plaćama, lošim
uvjetima rada, malom sigurnošću posla i napredovanja. Priznaju da ne rade svi pripadnici etničkim
manjina na sekundarnom tržištu rada, no pokazuju da su nesrazmjerno zastupljeni. Marksistički
sociolozi se slažu da su etničke manjine u kapitalističkim društvima u lošijem položaju ali se ne slažu
da u Britaniji tvore potklasu. Loš odnos prema useljenicima potječe u konačnici iz potrebe
kapitalističkih društava za rezervnom armijom rada: da bi se troškovi za plaće snizili, nužno je imati
višak radne snage; što je veća ponuda radne snage, lošiji je pregovarački položaj radnika. Phizaklea i
Miles smatraju da se radnička klasa ne dijeli na dva dijela, nego je podijeljena na mnoge dijelove na
temelju roda, kvalifikacije i etničke pripadnosti. Nije useljavanje podijelilo neku jedinstvenu radničku
klasu već je ono samo dodalo jednu dimenziju postojećim klasama.

44. DEFINICIJE I MJERENJE SIROMAŠTVA

Od 19.st. kad je započelo ozbiljno bavljenje siromaštvo, znanstvenici nastoje uspostaviti neko čvrsto
mjerilo kojim će mjeriti siromaštvo. Tri su glavna područja prijepora kako se mjerilo siromaštva može
temeljiti: apsolutno i relativno siromaštvo u kojem mjerenje apsolutnog počiva na pojmu sredstava
nužnih za život a relativno se temelji na mjerilu određenog društva u određenom vremenu, zatim
materijalna i višestruka depriviranost društveno isključenje i, na kraju, nejednakost i siromaštvo gdje
sociolozi smatraju da rješenje tog problema nije ukinuće svake nejednakosti već da je moguće
ustanoviti minimalan standard iliti granicu siromaštva, koja bi mogla biti ispod prosječnog prihoda.
Apsolutno siromaštvo uključuje procjenu temeljnih ljudskih potreba i mjeri se u okviru sredstava
potrebnih za održanje zdravlja i tjelesnih sposobnosti. Ono se često naziva i siromaštvom na rubu
opstanka. Kao temeljne fizičke potrebe se navode prehrana, stan i zdravlje. Kritika apsolutnog
siromaštva je što on počiva na pretpostavci da postoje minimalne temeljne potrebe za sve ljude, u
svim društvima. Uobičajeni pristup mjerenju siromaštva jest primjenom tzv. budžetskih standarda. To
je izračunavanje cijene onih potrepština koje se smtraju prijeko potrebnima da si se pojedinac ili
obitelj izvukli iz bijede. Bradshaw et al. smatraju da je metoda budžetskih standarda korisna jer joj je
u središtu količina novca isplaćena korisnicima socijalne pomoće, te ona sociolozima omogućuje
procjenjivati mogu li razine socijalne pomoći zadovoljiti potrebe ljudi. Tijekom 1950ih se činilo da
siromaštvo više nije važan problem, te se vjerovalo da će sve veća socijalna skrb uskoro prestalo
siromaštvo ukinuti, no kasnije su znanstvenici sve više sumnjali u tu "pobjedu nad siromaštvom". Kad
su u 1960im istraživači razvili i primijenili pojam relativnog siromaštva, ono je "ponovno otkriveno". S
obzirom na probleme povezane s apsolutnim mjerilima, mnogi su ih znanstvenici odbacili te, umjesto
toga, siromaštvo definiraju i mjere u skladu sa standardima specifičnim za određeno mjesto u
određeno vrijeme, tj. teorijom relativnog siromaštva. U svijetu koji se brzo mijenja, definicije
siromaštva koje se temelje na relativnim mjerilima će se stalno mijenjati.

45. PETER TOWNSEND: SIROMAŠTVO KAO RELATIVNA DEPRIVIRANOST

Naglašava da bi siromaštvo trebalo definirati s obzirom na standarde određenog društva u određeno
vrijeme. Smatra da siromaštvo ne uključuje samo nedostatak materijalnih sredstava. Izlaže tri načina
definiranja siromaštava:

a) Državno mjerilo: na njemu se obično temelji službena statistika. Te brojke Townsend izračunava na
baznoj stopi socijalne pomoći uz dodatak troškova stanovanja za raličite tipove kućanstava. Sve one
koji su ispod te razine smatra siromašnima.

b) Mjerilo siromaštva prema relativnom prihodu: temelji se na ustanovljavanju onih kućanstava čiji je
prihod manji od prosjeka za kućanstva istog sastava. Budući da se prosjećan prihod mijenja, tako će
se mijenjati i granica siromaštva. On tvrdi kako je točka na kojo se povlači granica siromaštva
proizvoljna, ne smatra da su nejednakost i siromaštvo isto, te pojam siromaštva želi proširiti izvan
lošeg materijalnog stanja.

c) Relativna depriviranost: tvrdi da se siromaštvo može objektivno definirati i dosljedno primjenjivati

jedino u okviru pojma relativne depriviranosti. Tu tvrdnju opravdava time da društvo određuje
potrebe ljudi te utječe i na količinu energije koju različiti dijelovi društva troše na poslu, u zajednici i
obitelji. Tvrdi da bi o pojmu relativne depriviranosti trebalo razmišljati u okviru sredstava kojima
raspolažu pojedinci i kućanstva te načinu življenja koji određuju način trošenja tih sredstava.

Townsend je uveo indeks depriviranosti koji je pokrivao ukupno šezdeset specifičnih tipova
depriviranosti vezanih uz kućanstvo, prehranu, odjeću itd. Iz tog je popisa izdvojio dvanaest stavki za
koje je smatrao da su relevantne za cjelinu stanovništva i izračunao postotak stanovništva koji ih
nema. Svako kućanstvo je dobilo rezultat na indeksu depriviranosti. Zatim je izračunao prosječan
rezultat s različitim razinama prihoda izražen kao postotak osnovne razine socijalne pomoći. Tvrdio je
da je ustanovio prag za razine prihoda ispod kojeg količina depriviranosti naglo raste, a taj prag je bio
približno 150 % osnovne socijalne pomoći. Stoga je odlučio sva kućanstva koja nemaju tu razinu
sredstava svrstati u kućanstva koja "trpe siromaštvo". Townsenda su kritizirali smatrajući da je indeks
na kojem se temelji njegova statistika neprimjeren, da indeks odražava Townsendova osobna
mišljenja, te da je točka na kojoj se može povući granica siromaštva, a za koju je Townsend tvrdio da
je otkrio, proizvoljna. U novijim istraživanjima, Townsend je primijenio novi pristup, te je razlikovao
materijalnu i društvenu depriviranost. Materijalna je uključivala oskudicu hrane, odjeće, stanovanja,
okoliša, posao. Društvena je obuhvatila odsutnost prava na zaposlenje, nedostatnu integriranost u
zajednicu, obrazovanje, raznonoda, obiteljske aktivnosti. Obje su metode određivanja praga
siromaštva pokazale da su razine socijalne pomoći neodgovarajuće.

46. SOCIJALNO ISKLJUČENJE

Neki sociolozi posljednjih godina rabe izraz socijalno isključenje, a ne siromaštvo kad govore o
najlošije stojećim skupinama u društvu. Za Carol i Alan Waler, socijalno isključenje se odnosi na
dinamički proces bivanja izbačenim, potpuno ili djelomice, iz bilo kojeg socijalnog, ekonomskog
(nezaposleni), političkog (koji se ne upisuju u u birački popis) i kulturnog (ili društvenog, npr.
osamljeni strariji ljudi) sustava koji određuje socijalnu integraciju neke osobe u društvo. Ideja
socijalnog isključenja razmatra uloge onih koji isključuju (većina koja živi ugodno) i onih koji su
isključeni. Veća socijalna pomoć ne bi jamčila da će isključeni dobiti šansu za sudjelovanje u svim
područjima života. Lawson smatra da socijalno isključenje raste zbog opasnosti raspada obitelji,
povećane nejednakosti spolova, neprijateljskih odnosa u lokalnim zajednicama, rasnih podjela itd. U
Britaniji je izraz socijalno isključenje dobio na važnosti osobito otkad je laburistička vlada u prosincu
1997. lansirala Jedinicu za socijalno isključenje kao način borbe protiv društvenih problema kakvi su
besposličarenje i nezaposlenost. Njezini ciljevi su poticanje socijalne uključenosti, tj. poticati ljude da
sudjeluju u onim područjima društvenog života iz koji su isključeni, npr. poticanje besposlene na
pohađanje škole, a nezaposlene, osobito samohrane roditelje i mlade ljude, da nađu zaposlenje.
Koncept socijalnog isključenja igra vrijednu ulogu u širenju rasprave o tome što čini kvalitetan život i
uključuje ne samo čisto materijalne stavke. Socijalno isključenje je zbog svog opsega i
višedimenzionalnosti teško točno definirati i pouzdano mjeriti. Teško je uspoređivati različita društva
koja imaju različite norme i obrasce društvene interakcije. Rješavanje nekih aspekata socijalnog
isključenja možda nije u moći vlada, kao npr. slabljenje osjećaja zajedništva. Moguća je i opasnost da
se taj koncept uporabi kao opravdanje za smanjivanje socijalne pomoći pod izlikom da će to ohrabriti
isključene da zarađuju za život, što će pak voditi njihovu većem uključenju u društvo.

47. INDIVIDUALISTIČKE I KULTURNE TEORIJE SIROMAŠTVA

Prve teorije o siromaštvu su možda bile i najjednostavije, jer su krivnju za siromaštvo prebacivale na
same siromašne. Oni koji imaju vrlo male prihode, smatralo se da nisu sposobni ili se ne žele sami
brinuti za svoju dobrobit. S tog stajališta, nisu bili odgovorni ni društvo ni društvene skupine kojima
pojedinci pripadaju, te stoga društvo ne treba odgovarati za zbrinjavanje potreba siromašnih. Te su
individualističke teorije posebno bile raširene u 19.st. Herbert Spencer je bio oštar kritičar siromaha,
te da je neprirodno pomagati onima koji vode "razuzdan život". Onima koji su odveć lijeni za rad ne bi
trebalo dati jesti. Čvrsto je vjerovao u evolucijske ideje te je skovao izraz "opstanak najsposobnijih".
Većina novina koje izvještavaju o podnostiteljima molbi za socijalnu pomoć u 1970ima ih prikazuju
kao "žicare". Dean i Gooby su ustanovili ključne značajke koncepta kulture ovisnosti, da socijalna
država vodi kulturi ovisnosti: ljudi uvijek djeluju na načine koji su motivirani o tome koliki napor treba
uložiti za osiguranje nagrade, drugo, na ljude snažno djeluju drugi ljudi ih njihove okoline, i, treće,
moralna dimenzija koja veliča oslanjanja na vlastite snage i osuđuje lijenost. Dean i Gooby su pokušali
razbiti "mit" o kulturi ovisnosti. Oni dokazuju da se on temelji na društveno stvorenim definicijama
neuspjeha i da zapravo ne ustanovljava razliku između ovisnih i neovisnih. Smatraju da nistko nije
istinski neovisan. Dokazuju da sustav socijalne pomoći obeshrabruje neke ljude za rad na slabo
plaćenim poslovima. Marsland tvrdi da je sve viši životni standard koji donosi kapitalizam uglavnom
iskorijenio siromaštvo te da je za većinu ljudi nizak prihod rezultat darežljivosti socijalne države a ne
osobne nesposobnosti kao takve. Marsland smatra da su pogodnosti opće socijalne skribi kao
obrazovanje, zdravstvena skrb i skrb o djeci stvorile kulturu ovisnosti. Mnogi znanstvenici su
ustanovili da su okolnosti siromaštva u mnogočemu slične u različitim društvima, te slične okolnosti i
problemi obično izazivaju slične reakcije, a te reakcije se mogu razviti u kulturu iliti kulturu
siromaštva. Kultura, iliti supkultura, siromaštva se opisuje kao osebujna kultura siromašnih koji imaju
vlastite norme i vrijednosti. Lewis tvrdi da je kultura siromaštva nacrt za život koji se prenosi s
naraštaja na naraštaj. Kao nacrt za život koji usmjerava ponašanje, kultura siromaštva ima sljedeće
elemente: na razini pojedinca (osjećaj marginalnosti, bespomoćnosti, ovisnosti), na obiteljskoj razini
(napuštanje majki i djece, slobodne veze ili divlji brakovi) te na razini zajednice (odsutnost integracije
i participacije u glavnim institucijama šireg društva). Kultura siromaštva dobiva snagu kulture zato što
su njezina svojstva vodič za djelovanje koji su siromašni usvojili i dalje ga prenose s naraštaja na
naraptaj i kao takva, kultura siromaštva ima tendenciju trajno obnavljati siromaštvo. Ta kultura
siromaštva se kritizirala jer se postavljalo pitanje postoji li uopće nekakva kultura siromaštva, te na
račun pojma kulture jer uporaba izraza "kultura" implicira da je ponašanje siromašnih usvojeno
putem procesa socijalizacije, te da je, jednom usvojeno, otporno na promjene.

48. POTKLASA I SIROMAŠTVO

a) Charles Murray: je američki sociolog koji je prvi iznio ideje o potklasi u svojoj domovini. Ustvrdio je
da se i u Britaniji razvija jedna potklasa. On smatra da pripadnici potklase nisu jednostavno
najsiromašniji članovi društva - to su oni čiji životni stilovi uključuju neki "tip siromaštva", a koji se
tiču određenih oblika "jadnih ponašanja" kao npr. nespremnost da prihvati poslove koji joj se nude,
kriminalno ponašanje i nezakonita djeca. Ne tvrdi da se svi siromašni ljudi tako ponašaju; na taj način
se ponaša samo manjina, no njihovo ponašanje že naposljetku utjecati na druge. Rješenje vidi u
predlaganju da se lokalnim zajednicama da velika doza samouprave, koje bi trebale preuzeti
odgovornost za obrazovanje, stanovanje i pravdu u slučaju kriminala. Kada se ponovno vratio u
Britaniju ocijeniti koliko se stanje promijenilo od njegova prvog posjeta, dokazivao je se kriza
produbljuje: stopa kriminala je skočila, povećao se broj radno aktivnih muškaraca a stopa
nezaposlenosti je ostala gotovo neizmjenjena, te je ustanovio veće dokaze nestabilnosti obitelji gdje
se povećala stopa izvanbračne djece a stopa razvoda je bila gotovo jednaka stopi sklopljenih brakova.
Kritizirali su ga da je iznosio neprimjerene dokaze, te su ukazivali na to je samohrano roditeljstvo
često kratkotrajno, da je razvod postao vrlo čest u svim slojevima društva i ne ograničava se na niže
klase, da Murrayeva argumentacija počiva na tronošcu koji se sastoji od izvanbračne djece, kriminala
i nezaposlenosti a barem dvije od tih nogu su vrlo klimave.

b) Frank Field: kao i Murray. on tvrdi da je mešu siromašnima u zemlji sve brojnija jedna potklasa.
Rast potklase povezuje sa smanjenjem građanski prava. Prema Fieldsu, potklasa se sastoji od tri
glavne skupine: prvu skupinu čine oni koji su dugo nezaposleni, drugu čine obitelji samohranih
roditelja, a treću stari umirovljenici koji o socijalnoj pomoći ovise zato što primaju starosnu mirovinu.
Svim pripadnicima Fieldove potklase je zajedničko to što ovise o državnoj pomoći, koja je previše
mala da bi imali pristojan životni standard, a izgledi da prestanu ovisiti o socijalnoj pomoći su vrlo
slabi. Nastanak potklase pripisuje četiri glavnim uzrocima: sve veća nezaposlenost, društvene
promjene i vladina politika koji šire jaz između viših i nižih klasa, porast životnog standarda te
mijenjanje stavova javnosti prema onima koji nisu ekonosmki uspješni. On smatra da su promjene u
vladinoj politici glavni način rješavanja problema, te da se mora restruktuirati sustav socijalne pomoći
kako bi se destimulirali lijenost i nepoštenje.

c) Steve Crane: razlikuje tri tipa prijelaza mladih ljudi koji su prekinuli školovanje: tradicionalan
prijelaz (posao nakon školovanja, brak), produljen prijelaz (malo su radili, malo su nezaposleni i
primali su socijalnu pomoć dok nisu našli trajnije zaposlenje), te cikličan prijelaz iliti "crni začarani
vrtuljak" (krug nezaposlenosti, vladinih programa za nezaposlene i posebnih programa, poslovi za
mladež).

d) Shane Blackman: potpuno odbacuje ideju potklase. Istaživao je beskućnike. Otkrio je da su težnje
mladih beskućnika vrlo slične onima drugih članova društva. Razlozi beskućništva su zlostavljanje,
silovanje, izrabljivanje, gubitak bliske osobe itd. Kad su se našli bez doma, suočili su se s nizom
zapreka poboljšanju svoga stanja: diskriminacija jer su beskućnici, poteškoće privremenih ili
nesigurnih poslova, nedostatak samopouzdanja i strah od neuspjeha. Često ih je život navodio na
opijanje. Neki su se stidjeli pijanstva i sličnog ponašanja, ali to im je trošenje dobivenog novca davalo
osjećaj samostalnosti i kontrole koji je jačao oslabljeno samopoštovanje. Ustanovio je da je njihovo
ponašanje uglavnom reakcija na njihovo stanje, a ne način života koji su odabrali. Oni nisu odbacivali
vrijednosti društva, a ono što ih je činilo drukčijim je bilo to što nisu imali svoj udio u društvu i svima
im je bio zajednički biljeg beskućništva.

49. KONFLIKTNE TEORIJE SIROMAŠTVA

Sociologija siromaštva se sve više proučava iz konfliktne perspektive. Objašnjenje stalne prisutnosti
siromaštva jest neuspjeh društva da pravično raspodjijeli svoje resurse. Oni ne smatraju da siromašni
nisu krivi za svoje siromaštvo, te su umjesto toga oni "žrtve". Nekoliko je razloga zašto druptvo nije
uspjelo iskorijeniti siromaštvo: neki drže da je siromaštvo prvenstveno posljedica neuspjeha socijalne
države, drugi naglašavaju nedotatak moći siromašnih, postojanje strafikacijskog sustava, te marksisti
misle da je siromaštvo posljedica kapitalizma. Najveću skupinu siromašnih čine oni čiji prihodi potječu
iz socijalne pomoći. Socijalna država daje velik prinos smanjenju siromaštva ili barem poboljšanje
položaja onih koji su siromašni. Neizravni porezi uzimaju veći dio prihoda siromašnijih dijelova
zajednice nego bogatijih. Nejednakosti se očituju i u obrazovanju, zdravstvenoj skrbi i stambenoj
potpori. Znatan dio siromašnih je zaposlen, no primaju plaće koje su tako niske da njima ne mogu
zadovoljiti svoje potrebe. Dualno tržišta rada se dijeli na primarno, gdje se nude sigurnost radnog
mjesta, izgledi za napredovanje i visoke plaće, a sekundarno nudi niske plaće, malu sigurnost radnog
mjesta te male mogućnosti napredovanja, a na njemu su većinom zastupljene žene i pripadnici
etničkih manjina. Rast siromaštva je povezan s promjenama u svjetskom gospodarskom sustavu gdje
se s fordističke prešlo na postfordističku proizvodnju. Globalizacija povećava međunarodnu
konkurenciju, pogotovo u područjima s niskom cijenom rada. Miliband je tvrdio da ne postoji nijedna
organizacija koja bi zastupala interese nezaposlenih, starijih, kronično bolesnih te samohranih
roditelja, a s obzirom na manjkave prihode, siromašni nemaju sredstva za osnivanje moćnih skupina i
odupiranje pritisku. Pripadnici radničke klase često smatraju da su neke siromašne skupine, poput
nezaposlenih, "žicari" i "lijenčine". Nastojanja siromašnih da promiču svoje interese i osiguraju
potporu javnosti oslabljuje "sramota siromaštva", biljeg koji ostaje vrlo živ. Misli da su oni
jednostavno dio radničke klase koji je u najlošijem položaju. On zaključuje da je ključ za slab
pregovarački položaj siromašnih jednostavno njihovo siromaštvo. Neki tvrde da je siromaštvo
ukorijenjeno u samu strukturu društva. Siromaštvo postoji zato što služi interesima onih koji
posjeduju sredstva za proizvodnju, te im ono omugućuje maksimiranje profita. Pripadnici podređene
klase imaju samo vlastiti rad koji moraju prodavati u zamjenu za nadnicu na otvorenom tržištu.
Motivacija radne snage se održava nejednakom nagradom za rad. Kad bi se sektor niskih plaća
zamijenio povećanjem stvarne vrijednosti plaća, kapitalistička klasa bi pretrpjela strašne posljedice.

50. DEFINIRANJE DEVIJANTNOSTI, DELIKVENCIJE I ZLOČINA

Devijantnost znači skretanje s prihvaćena puta, ona se sastoji od onih činova koji ne slijede norme i
očekivanja neke određene društvene skupine. Devijantnost se može pozitivno (nagrađivati -
Nobelova nagrada fizičaru koji krši pravila svoje discipline i razvija novu teoriju), negativno
sankcionirati (kažnjavati - ubojica) ili jednostavno prihvaćati bez nagrade ili kazne (ekscentričnost
čovjeka koji u kući drži brojne mačke). Područje istraživanja sociologije devijantnosti obično je
ograničeno na devijantnost koja rezultira negativnim sancijama. Clinard predlaže da se izraz
devijantnosti rezervira za ono ponašanje koje je toliko nedopustivo da ga zajednica ne može
tolerirati. Prema Clinardovoj definiciji, zločin i delinkvencija su najočitiji oblici devijantnosti. Zločin
obuhavća one aktivnosti koje krše zakone neke zemlje i službeno se kažnjavaju, a delikvencija se
odnosi na zločinačku aktivnost mladih ljudi. Društveni znanstvenici koji se bave istraživanjima zločina
se često nazivaju kriminolozima. Međutim, mnogi devijantni činovi koji se ne odobravaju se ne
definiraju kao zločinački, npr. alkoholizam i pokušaj samoubojstva. Devijantnost je relativna: ne
postoji apsolutan način da se definira devijantan čin. Devijantnost se može definirati jedino u odnosu
na neki standard, a nema standarda koji bi bili fiksni ili apsolutni. Shvaćanje devijantnosti se mijenja
od vremena do vremena i od mjesta do mjesta. Devijantnost je kulturno determinirana, a kulture se s
vremenom mijenjaju i razlikuju od društva do društva. a) Nesociološka objašnjenja devijantnosi su:

- Devijantno ponašanje se razlikuje od normalnoga, a devijantne osobe se stoga razlikuju od

normalnih ljudi.

- Devijantno ponašanje je društveni problem jer šteti pojedincima i može djelovati razorno na
društveni život, te su stoga devijanti društveni problem.

- Budući da su abnormalni i njihovo ponašanje nepoželjno, zacijelo je posrijedi nešto patološko, neka
vrsta bolesti.

- Odgovor na pitanje "Zašto devijantnost?" se, prema tome, nalazi u dijagnozi te bolesti od koje
devijant navodno pati.

Velik dio toga razmišljanja ima moralizatorski prizvuk jer se pretpostavljalo da nijedna normalna
osoba ne može željeti skrenuti s ravnoga i uskoga puta ispravnosti. Dvije su glavne nesociološke
dijagnoze devijantne ličnosti - "fiziološka" i "psihološka". Fiziološke teorije tvrde kako su devijantne
osobe ili rođene s nekim nedostatkom ili se on razvija tijekom života (npr. može biti izazvan lošom
prehranom). Psihološke teorije smatraju da je u pitanju duševna, a ne tjelesna bolest: neki
emocionalni poremećaj u prošlosti je izazvao psihološku neravnotežu koja utječe na njegovu
devijantnost.

51. BIOLOŠKE I PSIHOLOŠKE TEORIJE DEVIJANTNOSTI

a) Biološke teorije: većina bioloških objašnjenja devijantnosti dokazuje kako su neki pojedinci zbog
svoje genetske strukture skloniji devijantnosti od drugih. "Znanstvena" objašnjenja ljudskog
ponašanja su postala osobito popularna u 19.st. Lombroso je dokazivao kako su kriminalci ostatak
nekoga ranijeg i primitivnijeg oblika čovjeka. Tvrdio je da je otkrio genetska svojstva koja se često
uočavaju kod kriminalaca: izražena čeljust, velike uši, neosjetljivost na bol itd. Sheldon i Eleanor
Glueck su tvrdili da su zdepasti, punašni ljudi (mezomorfan tip) obično aktivniji i agresivniji od osoba
drugačije tjelesne građe te su stoga skloniji zločinačkom ponašanju. Tijekom 1960ih, britanski
kriminolozi su tvrdili da su ustanovili točan genetski uzrok zločinačkog ponašanja, kromosomsku
abnormalnost. Neki kriminolozi u posljednje vrijeme zagovaraju biokemijske teorije zločina,
smatrajući da zločin može uzrokovati kemijska neravnoteža u tijelu, npr. hiperglikemija. Moir i Jessel
tvrde da impluzivna osoba s niskim IQ-om neće moći predvidjeti posljedice svojih postupaka i stoga
će vjerojatno počinjati zločine. Smatraju da zločin i delikvenciju mogu uzrokovati niske razine
serotonina. Tvrde i da su muškarci skloniji zločinačkom ponašanju od žena, a dio zločinačkog
ponašanja žena pripisuju PMS-u. Moderni zagovornici bioloških teorija su općenito suzdržaniji od
svojih prethodnika, te ne misle da su pojedinci potpuni zatočenici svojih gena. Umjesto toga, tvrde da
biološki čimbenici predisponiraju pojedinca za devijantno ponašanje. Većina sociologa odbacuje ove
teorije, dokazujući kako se svaka veza između fizičkih svojstava i devijantnog ponašanja može
objasniti na drugi način. Nijedna biološka teorija ne daje posve uvjerljivo objašnjenje zločina. Veza
između biologije i kriminaliteta je neizravna i posredovana društvenim čimbenicima.

b) Psihološke teorije: one imaju određene sličnosti s biološkim teorijama: devijantnu osobu smatraju
drugačijom od stanovništva općenito, ona je abnormalna u normalnom društvu te ju abnormalnost
čini predisponiranom za devijantnost. No, psihološke teorije se razlikuju u tome jer tvrde da bolest i
abnormalnost devijatnosti podječu iz mentalnih procesa, a ne iz tjelesnih razlika. Eysenck glavni
naglasak stavlja na duševnom sklopu. Smatra da pojedinci nasljeđuju različita svojstva ličnosti koja ih
predisponiraju za zločinačko ponašanje. Bowlby nije smatrao da se devijantnost nasljeđuje, već je
njezine uzroke vidio u ranoj socijalizaciji djece. Ako je djetetu uskraćena majčina ljubav, moguće je da
će se razviti psihopatska ličnost. Psihopati su skloni impulzivnom djelovanju, rijetko imaju osjećaj
krivnje i gotovo ne reagiraju na kaznu ili liječenje. Tvrdio je da delikventi koji su kronični recidivisti
(stalno krše zakon nimalo se ne osvrćući na posljedice) u ranom djetinjstvu nisu imali majčinu ljubav.
Neki psiholozi su se za objašnjenje zločina okrenuli psihoanalitičkim teorijama Sigmunda Freuda.
Freud je smatrao da se ličnost sastoji od tri dijela: Ono, Ja i nad-Ja. Ono sadrži osnovne biološke
potrebe (hrana, voda, toplina), ja je svjestan dio uma koji donosi odluke, a nad-Ja se sastoji od svijesti
koja se razvija kao rezultat socijalizacije. Freud je smatrao da razvoj dobro prilagođene ličnosti
uključuje razrješenje Edipova kompleksa kod muškaraca, a Elektrina kompleksa među ženama. Kritike
psiholoških teorija su u tome da takve teorije zanemaruju društvene i kulturne čimbenike, da je
metodologija sumnjiva, odbacuju naglašen pogled na rano djetinjstvo, te ih se često kritiziralo kao
neznanstvene. No, psihološki procesi očito igraju ulogu u kriminalitetu, te s njima valja postupati
pažljivo.

52. DEVIJANTNOST - FUNKCIONALISTIČKA PERSPEKTIVA

Ona polazi od društva kao cjeline, a ne od pojedinca. Devijantnost je prijetnja društvenom poretku pa
tako i društvu. Svi se funkcionalisti slažu da su mehanizmi društvene kontrole, poput policije i sudova,
nužni za obuzdavanje devijantnosti i zaštitu društvenog poretka. Emile Durkheim smatra da je zločin
neizbježan i normalan aspekt društvenog života. Zločin nalazimo u svim tipovima društva, a stopa
kriminala je viša u naprednijim, industrijaliziranim društvima. Zločin je neizbježan jer ne može svaki
pripadnik društva biti jednako odan kolektivnim čuvstvima. Zločin može biti i funkcionalan. Durkheim
tvrdi da postaje disfunkcionalan samo kad mu je stopa neobično visoka ili niska. Svaka promjena u
društvu nastaje s nekim oblikom devijantnosti. Kolektivna čuvstva moraju imati "umjerenu energiju"
kako ne bi uništila svaku originalnost. Neke zločine je smatrao anticipacijom morala budućnosti
poput terorista ili boraca za slobodu. Prema njemu, funkcija kazne nije uklanjanje zločina iz društva,
nego održavanje kolektivnih čuvstava na nužnoj razini snage. Cohen je tvrdio da devijantnost može
djelovati kao sigurnosni ventil osiguravajući razmjerno bezazleno izražavanje nezadovoljstva te da su
neki devijantni postupci korisno upozorenje koje govori da jedan dio društva loše funkcionira. Robert
K. Merton dokazuje kako devijantnost ne potječe iz "pataloške ličnosti", već iz kulture i strukture
samoga društva. On polazi of standardnoga funkcionalističkog stajališta vrijednosnog konsenzusa, tj.
mišljenja da svi pripadnici društva imaju iste vrijednosti. Međutim, budući da se pojedinci u društvu
nalaze na različitim položajima u društvenoj strukturi, nemaju istu mogućnost ostvariti zajedničke
vrijednosti. Ta situacija može uroditi devijantnošću. Merton izlaže pet načina kako pripadnici
američkoga društva mogu reagirati na ciljeve uspjeha: konformizam (pokoravanje ciljevima uspjeha),
inovacija (okreće se zločinu, najčešće niži društveni slojevi), ritaulizam (devijantnost, najčešće niža
srednja klasa), povlačenje (psihotici, autisti, skitnice, narkomani, alkoholičari, ne povezuje ih s
klasnim položajem u društvu) te pobuna (ogorčene i buntovne revolucionarne skupine, tipično
pripadnici neke klase u usponu). Mertona su kritizirali zato jer nije dokraja proveo analizu: nije
razmotrio tko donosi zakone i tko od tih zakona ima koristi. Kritizirali su ga i zato pto polazi od
pretpostavke da u američkom društvu postoji vrijednosni konsenzus i da ljudi skreću s puta samo
zbog strukruralnog pritiska. Unatoč kritikama, Mertonova teorija ostaje jednim od najvjerodostojnijih
pokušaja da se stope zločina objasne u čitavim društvima, no njegovim radom se ne može objasniti
svaki zločin.

53. STRUKTURALNE I SUPKULTURNE TEORIJE DEVIJANTNOSTI

Strukturalne teorije devijantnosti su slične Mertonovoj teoriji. One podrijetlo devijantnosti

objašnjavaju položajem pojedinaca ili skupina u društvenoj strukturi. Supkulturalne teorije
objašnjavaju devijantnost supkulturom neke društvene skupine, jer je devijantnost rezultat
prilagođavanja pojedinaca vrijednostima i normama društvene skupine kojoj pripadaju. Njihova
supkultura se razlikuje od kulture društva te ih navodi na činove koji se općenito smatraju
devijantnima. Te teorije se često kombiniraju.

a) Albert K. Cohen: je modificirao i razvio Mertonove poglede. Izveo je dvije bitne primjedbe
Mertonovu mišljenju o devijantnosti radničke klase: tvrdio je da je delikvencija kolektivna a ne
individualna reakcija koju je zagovarao Merton, te je tvrdio da Merton nije objasnio neutilitarni zločin
poput vandalizma i "posuđivanja" automobila koji ne donosi novčanu dobit. Odustnost obrazovnog
uspjeha pripadnika niže radničke klase se može pripisati kulturalnoj deprivaciji. Dječaci iz niže
radničke klase pate od statusne frustracije, a rezultat može biti delikventna supkultura. Može se reći
da je ona kolektivno rješenje zajedničkih problema maloljetnika iz niže radničke klase. Njihove
aktivnosti su krađe, vandalizam, bježanje iz škole itd. Oni koji uspješno funkcioniraju u kategorijama
vrijednosti supkulture postižu u očima svojih vršnjaka priznanje i ugled.

b) Cloward i Ohlin: tvrde da je Merton obradio samo polovinu slike: devijantnost je objasnio
strukturu legitimne mogućnosti, ali nije razmotrio strukturu nelegitimne mogućnosti. Pritisak prema
devijantnosti je jači za pripadnike radničke klase zato jer oni imaju manje šansi za uspjeh legitimnim
sredstvima, te razlikuju tri moguće reakcije na tu situaciju: kriminalna supkultura se obično pojavljuje
u područjima gdje postoji uhodan obrazac organiziranog zločina starijih te su one obično okrenute
utilitarnom zločinu - zločinu koji donosi materijalnu korist, zatim konfliktne skupine koje se obično
razvijaju u područjima u kojima maloljetnici imaju malo prilike za pristup strukturama nelegitimne
šanse te, na kraju, supkultura povlačenja koja je obično vezana za protuzakonito uživanje droge.

c) Walter Miller: smatra da je zločin proiuvod kulture niže klase. Smatrao je da pripadnici američke
niže klase već dugo imaju kulturne tradicije koje se znatno razlikuju od tradicije pripadnika viših
slojeva. Taj poseban kulturni sastav uključuje niz žarišnih interesa: čvrstina, lukavost i uzbuđenje.

d) Neki smatraju da je potklasa odgovorna za visoku stopu zločina. Jones tvrdi da postoji sve brojnija
potklasa koja živi u siromašnim, trošnim područjima koja se može naći u većini američkih gradova, a ti
uvjeti potiču nastanak kriminalnih aktivnosti koje se poprilično razlikuju od onih među nižom klasom
u Americi 1950ih. Neki dovode u pitanje da postoji neka posebna kultura potklase, a neki da klasa
uopće postoji. Moguće je da je zločin tješnje povezan s povećajem nejednakosti.

54. DAVID MATZA - DELIKVENCIJE I LUTANJE

Matza sugerira da su mnoge sociološke torije delikvencije pogrešne na dva načina: iz njih se stječe
dojam da su devijantne osobe posebnije nego što doista jesu te one izlažu previše determinističko
stajalište o nastanku devijantnosti. Za razliku od teorija koje polaze od supkulture, Matza dokazuje da
muški delikventi nisu okrenuti protiv normi i vrijednosti društva. Zaključuje da većina delikvenata ne
odobrava zločine poput uličnih napada, oružane pljačke itd. Delikventi nipošto nisu posvećeni
zločinu, oni samo povremeno krše zakon. Matza tvrdi da su delikventi u nekim okolnostima sposobni
"neutralizirati" moralnu stegu društva: u stanju su uvjeriti sebe da se u konkretnom slučaju zakon na
njih ne odnosi. Devijantnost postaje moguća kada primjenjuju tehnike neutralizacije koje ih
privremeno oslobađaju vlasti što je društvo ima nad njima. Tehnike neutralizacije uključuju: poricanje
odgovornosti za devijantan čin, poricanje da je učinjena šteta, poricanje da je počinjeno zlodjelo,
osuda onih koji nameću pravila i pozivanje na višu lojalnost. Tehnike neutralizacije su dokaz osjećaja
krivnje i stida, te se one često služe jednim skupom matičnih normi kako bi opravdale kršenje drugog.
Jednom kad se potencijalni delikventi oslobode normalnih oblika prisile društva, delikvencija postaje
mogućnost. Delikventi se nalaze u stanju lutanja i mogu, ali i ne moraju, kršiti zakon. Sklonost
devijantnosti objašnjava pomoću prikrivenih vrijednosti koji potiče zabavu, uživanje, agresivnost,
potragu za uzbuđenjem, samoizražavanjem. Te vrijednosti postoje u čitavom društvu, usporedno sa
službenim vrijednostima koje potiču marljiv rad i planiranje budućnosti. "Respektabilni" član društva
djelovat će u skladu s prikrivenim vrijednostima samo u dokolici. Vrijednosti delikvenata se ne
razlikuju od vrijednosti drugih pripadnika društva: oni samo izražavaju prikrivene vrijednosti na
pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme. Prije upuštanja u delikvenciju, možda su nužne neke
"pripreme", tj. možda moraju od starijih delikvenata naučiti neke vještine koje će im trebati (npr.
kako provaliti u automobil), te ih također netko mora gurnuti preko crte koja delikvenciju dijeli od
konformističnosti. Dok lutaju, možda će biti gurnuti prema devijaciji ili od nje, ovisi o okolnostima.
Konačna odluka o prelasku crte dolazi kada maloljetnici iskuse raspoloženje fatalizma. Osjećaju se
nemoćnima: drugih ih usmjeravaju, govore im što da čine. Da bi se taj osjećaj nadvladao, moraju
nešto poduzeti kako bi se stvari pokrenule i "povratile raspoloženje humanizma". Žele se prestati
osjećati žrtvama okolnosti i dokazati da su i oni ljudska bića koja mogu utjecati na događaje oko sebe.
Kada počine delinkventno djelo, imaju barem nekakvu reakciju, pa makar bila negativna. Matza
naglašava da delinkventnost nikada ne prerasta povremenu aktivnost. Matza se služi izrazom
supkultura delikvencije radije nego delinkventna supkultura. Premda je tek obrnuo red riječi, pojam
koji rabi je posve drukčiji od uobičajenog razumijevanja supkulture: norme i vrijednosti supkulture
delikvencije dopuštaju delinkventne čine, ali ih ne zahtjevaju od pripadnika društva, konvencionalne
vrijednosti društva znatno utječu na ponašanje delinkventa i supkultura delinkvencije je skupina
labavo povezanih maloljetnika.

55. DEVIJANTNOST - INTERAKCIONISTIČKA PERSPEKTIVA

Ona se usredotočuje na interakciju između devijantne osobe i onih koji ju kao takvu definiraju. Ona
ispituje kako su i zašto određeni pojedinci definirani kao devijantni te učinak takvih definicija na
njihovo daljnje djelovanje. Ona naglašava važnost značenja što ih različiti akteri unose i razvijaju
unutar interakcionističke situacije. Međutim, značenja nisu fiksirana i posve jadno određena; ona se
modificiraju i razvijaju tijekom interakcije. Tako je devijantnost ishod dogovora aktera o definiciji
devijantnosti.

a) Howard Becker: tvrdi da u određenom smislu, devijantan čin kao takav ne postoji. Čin postaje
devijantan tek kada ga drugi tako doživljavaju i definiraju. Npr. kad bi se desila tučnjava među
mladima, te kad bi ih akteri društvene kontrole definirali te mladiće kao delinkvente i ako su osuđeni
zbog kršenja zakona, tada ti mladići postaju devijanti. Etiketirali su ih kao takve oni koji imaju moć
lijepiti etikete. Etiketa definira pojedinca kao posebnu vrstu osobe, ona nije neutralna te sadrži
ocjenu osobe na koju se primjenjuje. To je glavni status u tom smislu jer utječe na svaki drugi status
što ga pojedinac posjeduje. Etiketa devijanta može voditi daljnoj devijantnosti. Budući da pojedinci
predožbe o sebi stvaraju uglavnom na temelju reakcija okoline, često će o sebi razmišljati u skladu s
tom etiketom. Time se može proizvesti samoispunjavajuće proročanstvo. Devijantna karijera je
potpuna kada se pojedinci priključe nekoj organiziranoj devijantnoj skupini. Unutar te skupine se
razvija devijantna supkultura. Naglašava važnost subjektivnog značenja koje se pridaje iskustvima.

b) Edwin Lemert: poput Beckera, i Lemert je istaknuo važnost reakcije društva. Primarna devijacija se
sastoji od devijantnih čina prije no što su javno etiketirani. Sekundarna devijacija je reakcija pojedinca
ili skupine na reakciju društva. Društvena reakcija, potaknuta zabrinutošću zbog određenih oblika
devijantnosti, može zapravo stvarati te oblike devijantnosti (npr. mucanje kao govorna mana).

c) Erving Goffman: istraživao je ustanove za liječenje devijantnosti (zatvore, duševne bolnice i

popravne domove). Sastavio je niz događaja koji se dešavaju osobama unutar tih ustanova: prvi je
proces uništavanja, beskonačan niz uništavajućih doživljaja, kad izađu, mala manjina postane
institucionalizirana, postoji jedno razdoblje privremene diskulturacija gdje pojedinac mora ponovno
naučiti kako funkcionirati u vanjskom svijetu.

d) Kritike: većina se devijantnosti može definirati kao postupci onih koji krše društvena pravila a ne
kao reakcija neke društvene javnosti, interakcionizam ne objašnjava zašto ljudi uopće počinjaju
devijantna djela te da je ova perspektiva previše deterministička jer pretpostavlja da će, nakon što je
osoba jednom etiketirana, njezina devijacija neminovno postati lošijom.

56. DEVIJANTNOST - FENOMENOLOŠKA PERSPEKTIVA

a) Aaron Cicourel: fenomenološki pristup ima neke sličnosti s interakcionističkom perspektivom. Obje
naglašavaju važnost načina na koji se zakon provodi, bave se procesom etiketiranja pojedinaca kao
devijantnih te se usredotočuju na subjektivna stanja pojedinca a ne na strukturu društva kao cjeline.
Međutim, interakcionisti i fenomenolozi drugačije prilaze istraživanju devijantnosti. Fenomenolozi ne
tvrde da pružaju uzročna objašnjenja, oni žele razumjeti što je neka pojava. Tako fenomenolozi
nastoje otkriti što je devijantnost ispitujući način na koji se neke činove i pojedince počinje definirati
ili etiketirati kao devijantne. Za razliku od interakcionista, oni gotovo tvrde da etiketiranje navodi
ljude na više devijantnih djela. Etnometodologija je američka sociološka perspektiva koja načela
fenomenologije nastoji primijeniti na proučavanje društva. Proces definiranja mlade osobe kao
delinkventa nije jednostavan, jasno razgraničen i neosporan. To je složen proces koji uključuje
mnoštvo interakcija, utemeljenih na značenjima koja pojedinci usvajaju. Ta se značenja tijekom
interakcije mogu modificirati te je čitav proces podložan dogovoru. Cicourel je ustanovio blisku vezu
između društvene klase i delinkvencije. Očevi većine mladih koji su bili osuđeni za neki prekršaj su bili
manualni radnici. Prevagu delinkvenata iz radničke klase, Cicourel pripisuje značenjima koja su
usvojili policajci i socijalni radnici te interakcijama između njih i maloljetnika. Kada je bio uhićen
maloljetnik iz srednje klase, manja je bila vjerojatnost da će biti osuđen za neki prekršaj. Njegovo se
podrijetlo nije uklapalo u standardnu predožbu delinkventa. Roditelji iz srednje klase se mogu
predstaviti kao pristojni ljudi iz dobre četvrti te obećavaju da će surađivati sa scoijalnim radnikom,
uvjeravajući ga da se njihovo dijete kaje kako priliči. Rezultat je često da maloljetnik iz srednje klase
nije definiran kao zločinac nego kao bolesnik, koji je slučajno skrenuo s pravoga puta i nije okorjeli
prijestupnik, kao pripravan za suradnju te kao osoba koja ima stvarne izglede da se promijeni. Tipično
je da ga se "savjetuje, opomene i pusti". Tako je, kako kaže Cicourel, "ono što na kraju zovemo
pravdom, stvar dogovora". Cicourel tvrdi da su delinkventi proizvod čimbenika društvene kontrole.
Proizvodnja delinkvenata također ovisi o načinima organizacije službi za maloljetnike i policije.
Kritizirali su ga jer su smatrali da nije objasnio kako nastaju značenja koja zastupaju različite službe
koje vode do toga da se neke pojedince definira kao delinkvente.

57. TRADICIONALNE MARKSISTIČKE PERSPEKTIVE O DEVIJANTNOSTI

Vlast je uglavnom u rukama onih koji posjeduju i kontroliraju sredstva za proizvodnju. Nadgradnja
izražava odnos između moćnih i onih razmerno nemoćnih, između vladajuće i podređene klase.
Država donosi zakone koji podupiru interese vladajuće klase, odražavaju njezinu moć te prisiljavaju i
kontroliraju podređenu klasu. Zakoni nisu izraz zajedničkih vrijednosti, već odraz ideologije vladajuće
klase. Poštovanje zakona među pripadnicima društva u cjelini je aspekt lažne klasne svijesti, jer
zakoni u praksi koriste jedino vladajućoj manjini. Velik broj zakona se odnosi na vlasništvo u
kapitalističkom društvu. Nedonošenje odluka je jednako važno kao donošenje odluka. Sociolozi koji
su pod snažnim utjecajem marksizma obično tvrde da je zločin raširen u svim društvenim slojevima.
Kazne i šanse za gonjenje onih kojih su uključeni u korporacijski kriminal su obično male. Uglavnom se
progone male tvrtke a ne velike korporacije koje čine najveću štetu. Chambliss je proveo poznatu
studiju zločina u Seattleu. Chambliss dokazuje da organizirani zločin nije tek sluga vladajuće klase,
nego prije njezin sastavni dio. Glavne razlike između slojeva se odnose na tip počinjenih zločina i
narav zakonskog postupka. Moć u obliku novca i utjecaja je ključni čimbenik koji određuje koga će se
uhititi, a koga ne. Policija se više bavila siromašnim četvrtima, nego četvrtima u kojima žive viši
slojevi. Sudovi i zatvori su bili prepuni sirotinje i nemoćnih. Tvrdi da je najveći zločinački sindikat u
Seattleu bio sastavljen od vodećih poslovnih ljudi, političkih vođa i policijskih i sudskih službenika.
Chambliss je donio sljedeće zaključke: oni koji vode organizirani zločin ne pripdaju nekoj "zločinačkoj
klasi" nego ekonomskoj i političkoj eliti, profitira klasa kao cjelina, bitna je korupcija da bi organizirani
zločin cvjetao te zločinačka djela koja koriste interesima vladajuće klase neće biti kažnjena. Mnogi
marksisti vide u zločinu prirodan "izdanak" kapitalističkog društva zbog toga što ekonomska baza ima
velik utjecaj na društvene odnose, uvjerenja i vrijednosti, ponašanje motivira vlastiti ekonomski
interes, kapitalizam potiče osobna dobit a ne kolektivna te je kapitalizam konkurentski sustav.
Selektivna primjena zakona ima niz važnih posljedica: odabirući pripadnike podređene klase te ih
kažnjavajući, kapitalistički sustav štiti sustav, zatvaranje odabranih pripadnika podređene klase
"legitimno" neutralizira protivljenje sustavu te definiranje zločinaca kao "neprijatelja države" pruža
opravdanje za to da ih se zarobi u zatvoru. Selektivna primjena zakona služi održanju moći vladajuće
klase zbog toga što to ostavlja dojam da su zločinci smješteni uglavnom u radničkoj klasi te se time
odvraća pozornost od zločina vladajuće klase, time se također odvraća pozornost pripadnika
podređene klase od njihova izrabljivanja i tlačenja, njome se dio frustracije i neprijateljstva usmjerava
na kriminalce unutar vlastite klase, time nastaje sigurnosti ventil kojim se oslobađa agresija koja bi
inače mogla biti usmjerena protiv vladajuće klase te ona također služi tome da podijeli podređenu
klasu. Ovu perspektivu su kritizirali feministički sciolozi zbog ignoriranja uloge patrijarhata, kritiziralo
ih se i zato što pretpostavljaju da bi komunistički sustav mogao iskorijeniti zločin, da kapitalizam ne
proizvodi uvijek visoke stope zločina (npr. Švicarska), da neopravdano naglašavaju korporacijski zločin
na štetu drugih tipova zločina.

58. DEVIJANTNOST - NEOMARKSISTIČKE I RADIKALNE PERSPEKTIVE

Neomarksistički sociolozi zločina i devijantnosti prihvaćaju da u društvu postoje konkurentske

skupine sa sukobljenim interesima, međutim, nitko od njih ne prihvaća da su infrastuktura društva i
devijantnost u jednostavnu i izravnu odnosu.

a) Taylor, Walton, Young: objavili su knjigu Nova kriminologija. Njihov rad se većinom bavi kritikom
postojećih teorija zločina. Za samoga Marxa smatraju da je dao neodgovarajuća objašnjenja zločina,
te tvrde da kada je pokušao objasniti zločin, da je smatrao da zločinca na zločin tjera siromaštvo u
koje je kapitalizam gurnuo neke dijelove stanovništva. Oni inzistiraju na tome da zločinci svjesno
odlučuju kršiti zakon, te odbacuju sve teorije prema kojima čovjekovo ponašanje određuju izvanjske
sile. Kada se neki pojedinac okreće zločinu, smatraju da je to smislen pokušaj aktera da konstruira i
razvije sliku o sebi. Nova kriminologija niječe da su uzrok zločinu biologija, anomija, pripadnost nekoj
supkulturi, etiketiranje ili siromaštvo. Naglašava se da su zločini često promišljena djela s političkim
motivima. Mnogi zločini protiv imovine uključuju preraspodjelu bogatstva. Devijanti nisu tek pasivne
žrtve kapitalizma: oni se aktivno bore kako bi promijenili kapitalizam. Taylor, Walton i Young, poput
konvencionalnih marksista, priželjkuju rušenje kapitalizma i njegovo zamjenjivanje drukčijim topom
društva, no za razliiku od konvencionalnih marksista, taj tip društva ne nazivaju "socijalističkim" nego
"komunističkim". Pokušavaju izložiti ono što bi prema njihovu sudu bila jedna potpuno društvena
teorija devijantnosti. Smatraju da bi trebalo istražiti sljedećih sedam aspekata zločina i devijantnosti:
kriminolog mora najprije razumjeti način na koji su bogatstvo i moć raspodijeljeni u društvu, mora
razmotriti posebne okolnosti u kojima pojedinac odlučuje počiniti neko devijantno djelo, nužno je
razmotriti sam devijantni čin kako bi se otkrilo njegovo značenje za dotičnu osobu, tu reakciju treba
potom objasniti s obzirom na društvenu strukturu, zatim se okreću teoriji etiketiranja te, napokon,
kažu kako bi trebalo istraživati odnost između tih različitih aspekata devijantnosti kako bi oni zajedno
tvorili cjelovitu teoriju.

b) Hall et al.: Rješavanje krize: se približava onome što su Taylor, Walton i Young nazvali "potpuno
društvenom teorijom devijantnosti". Hall et al. se od njih razlikuju u dvijema točkama: oni ne dijele
njihovo uvjerenje da su većina zločina politički čini te su oni možda pod većim utjecajem talijanskog
marksista Antonija Gramscija nego pod izravnim utjecajem samog Marxa. U Britaniji se pojavio
poseban zločin nazvan "mugging" (tzv. ulični napadi na usamljene žrtve, često s ranjavanjem). Hall et
al. tvrde da je zločin izazvao moralnu paniku. Moralna panika je pretjeran izraz javne zabrinutosti za
moral i ponašanje neke grupe u društvu. Primjećuju da u zakonu ne postoji nikakav zločin koji se
naziva "mugging". Nisu mogli prihvatiti da navodna novina ili stopa rasta zločina objašnjava moralnu
paniku koju je izazvao. U kapitalističkim se društvima radna snaga eksploatira zato što buržoazija dio
bogatstva što ga stvara radna snaga zadržava u obliku profita ili viška vrijednosti. Kriza britanskog
društva je nadilazila ekonomske probleme. Bila je to također kriza "hegemonije". Hegemonija je
političko vodstvo i ideološka dominacija društvom. Od 1945. - 1968. je vladalo ono što Hall et al.
nazivaju međuklasnim primirjem: između vladajuće i podređene klase gotovo uopće nije bilo sukoba,
no s rastom nezaposlenosti i brzim padom životnog standarda, potkopan je temelj toga međuklasnog
primirja. Vlada je mogla pribjeći primjeni zakona i izravnoj sili kako bi potisnula skupine koje je
dovode u pitanje. Sila se mogla opravdati općom prijetnjom nasiljem. Jedan od rezultata sve
represivnije politike i veće primjene zakona je bilo etiketiranje crnih "muggera" i preuveličavanje
zločina. Mediji su utjecali na to da se zabrinutost javnosti zbog nasilja usmjeri na crne "imigrante" i
pritom su prikrivali prave razloge krize (ekonomska kriza i kriza hegemonije). Porast kriminala među
crncima je uglavnom bio rezultat policijskog etiketiranja. Hall et al. ne tvrde da su reakcije na zločin,
"mugging" i druge oblike "nasilja" bile rezultat urote vladajuće klase.

59. MARKETIZACIJA, GLOBALIZACIJA, NEJEDNAKOST I ZLOČIN

a) Ian Taylor: njega zanima kako su promjene u globalnoj ekonomiji i načini na koje su političari
odgovorili na te promjene utjecali na zločin. Prepoznaje niz važnih promjena u svjetskom
gospodarstvu, u odgovorima vlada i u kulturi: multinacionalne korporacije su svoje aktivnosti
premještale iz zemlje u zemlju u potrazi za profitabilnošću, te se slaže s teorijom postfordizma, zatim,
zbog deregulacije burzi i otvaranja svjetskih tržišta sve većoj konkurenciji, vladama je teže održati
nadzor nad gpospodarstvima zemalja kojima vladaju, neka su se područja sve više otvarala tržišnim
snagama i konkurenciji a socijalna skrb se smanjila, europska zajednica je sve više postajala isključivo
ekonomskom zajednicom i te su promjene donijele promjenu kultura društva u smjeru marketizacije.
Razvoj kapitalizma je donio nove prilike za kriminalno djelovanje. Deregualcija je ohrabrila i razvoj
"poreznih rajeva" poput Kajmanskog otočja. Marketizacija je također povećala mogućnosti za
različite tipove zločina. Neki drugi zločini su povezani s promjenjivom naravi zaposlenosti i
nezaposlenosti. Ukupan rast kriminala potiču rastući materijalizam i sve šira nejednakost.
Globalizacija i marketizacija su možda najviše utjecale i na trgovinu drogom. Odsutnost prilika i
dezindustrijalizacija su utjecale na mlade muškarce iz radničke klase, a kultura poduzetništva je
ohrabrila mnoge mlade crnce, koji su se suočavali i s rasizmom, da se upuste u nezakonite poslove
vezane za droge. Rješavanje problema zločina vidi u uključenju veće odgovornosti policije
isudjelovanje više službi.

b) Eliot Currie: Busheve i Reaganove politike u 1980im i 1990im su dovele do stvaranja tržišnog
društva. Ljudi počinju ovisiti o tržištu za zadovoljenje svojih duševnih, kulturnih i ekonomskih
potreba. Currie smatra da postoji pet međusobno povezanih razloga zbog kojih tržišno društvo vodi
visokim stopama zločina: povećava nejednakosti i koncentriranog ekonomskog rasta, smanjuje
sposobnosti lokalnih zajednica da pružaju "neformalnu" potporu, uzajamnu pomoć i djelotvoran
odgoj i nadzor nad mladima, zatim, nametanjem pritisaka i fragmentiranjem obitelji, ukidajući javno
pružanje osnovnih usluga onima kojima je već oduzelo sredstva za život, ekonomsku sigurnost i
"neformalnu" potporu zajednice, te, na kraju, poticanjem jedne kulture darwinovskoga nadmetanja
za status i sredstva i nametanjem razine potrošnjekoju ne može svima omogućiti zakonitim putevima.

c) Hobbs i Dunningham: dokazuju kako organizirani zločin sve više povezuje pojedince u labave mreže
u kojima se njihove zločinačke karijere tretiraju slično kao poslovne karijere. U stalnoj su potrazi za
novim poslovnim mogućnostima i često miješaju zakonite i nezakonite pothvate. Velike zločinačke
organizacije iz 1960ih su uglavnom nestale. Smatraju da su zločinačke aktivnosti čvrsto ukorijenjene u
lokalne kontekste. Pooduzetnici kriminalci razvijaju svoje karijere, barem u početku, u lokalnim
područjima. Oslanjanju se na mreže kontakata. Naposljetku, neki ulaze u šire mreže, a mogu čak i
iseliti, ali općenito zadržavaju čvrste lokalne veze. Ne misle da organiziranim zločinom sve više
vladaju velike multinacionalne ili čak globalne zločinačke organizacije (poput Mafije). Umjesto toga,
on djeluje kao glokalan sustav. To znači da neke globalne povezanosti postoje, no one su i dalje
lokalno utemeljene.

60. "ZNANSTVENA" KVANTITATIVNA METODOLOGIJA

a) Pozitivizam, Derkheim i sociologija: Stadiji pozitivističke metodologije: 1. Durkheim se slagao s

Comteom da se sociolozi trebaju ograničiti na proučavanje društvenih činjenica, ali nije mislio da se
one sastoje samo od stvari koje je moguće izravno opažati ili mjeriti. Za njega, one uključuju i sustavi
vjerovanja, običaji i društvene institucije. I Comte i Durkheim su bili pozitivisti. 2. Pozitivisti su mislili
da je moguće objektivno klasificirati društveni svijet pomoću korištenja statističkih podataka. 3. Treći
stadij se odnosi na traženje korelacija između različitih društvenih činjenica. 4. Četvrti stadij uključuje
potragu za kauzalnim vezama. Kako bi svladao problem sumnjive korelacije, Durkheim je izmislio
tehniku poznatu pod imenom multivarijatne analize. To uključuje pokušaj da se izolira učinak
posebne neovisne varijable na ovisne varijable. Ovisna varijabla je stvar koja je prouzročena (npr.
zločin), a neovisna/e varijabla/e su faktor/i koji uzrokuje/u ovisnu varijablu (nor. rod). Time se otkrića
ove analize provjere u nizu konteksta, te onda istraživači mogu biti sigurni da su postigli konačni cilj
pozitivizma: otkriće zakonitosti ljudskog ponašanja.

b) Karl Popper - falsifikacija i deukcija: premda je logika deduktivnog pristupa umnogome slična
pozitivizmu, ipak postoje razlike. Deduktivni pristup izokreće proces indukcije. On počinje s teorijom i
provjerava je pomoću dokaza, a ne razvija teoriju kao rezultat ispitivanja podataka. Popper tvrdi da
znanstvenici trebaju početi s "hipotezom" ili tvrdnjom koju treba provjeriti. Tvrdnja mora biti vrlo
precizna i treba ustvrditi točno što će se dogoditi u određenim okolnostima. Na temelju hipoteze bi
trebalo biti moguće deducirati predviđanja o budućnosti. Malo je važno kakvog je podrijetla
znanstvena teorija, ono što je važno jest njihova sposobnost da budu provjerene time što će dati
precizna predviđanja. Popper se od pozitivista razlikuje po tome što niječe da je uopće moguće
formulirati zakone koje će nužno biti istinski za sva vremena. Upućuje na to da znanstvenici imaju
dužnost biti objektivni i testirati svoje teorije najrigoroznije.

c) Laboratorijski eksperiment i sociologija: glavni razlog zbog kojeg znanstvenici koriste laboratorijski
eksperiment jest taj što im on omogućuje provjeravanje preciznih predviđanja upravo na onaj način
koji je zagovarao Popper. Laboratorij je kontrolirani okoliš u kojem istraživač može manipulirati
raznim neovisnim varijablama prema svojoj želji, može ukloniti mogućnost da bilo koji drugi faktori
utječu na zavisnu varijablu koju proučava. To se postiže kontrolom s kojom se uspoređuje
eksperiment. Labaratorijski eksperiment omogućuje ponavljanje. No, premda se oni često koriste
npr. u psihologiji, sociolozi ih gotovo nikad ne koriste jer su laboratoriji neprirodne situacije te zato
jer je nepraktično eksperimentirati u laboratorijima na mnoge teme koje zanimaju sociologe. Kad
sociolozi eksperimentiraju, oni su obično izvan laboratorija, a takvi eksperimenti su poznati pod
nazivom terenski eksperimenti. Oni uključuju interveniranje u društveni svijet na način da je moguće
provjeriti hipoteze izoliranjem posebnih varijabli.

d) Komparativna metoda: se sastoji u korištenju komparacije, usporedbe. To može biti usporedba

različitih društava ili skupina unutar jednog ili više društava, te usporedba u ista ili različita vremena.
Ona se zasniva na analizi onoga što se dogodilo ili se događa u društvu, a ne na situacijama koje su
umjetno stvorili istraživači. Ona je nadmoćna eksperimentu po tome što dopušta sociologu
proučavanje uzroka velikih društvenih promjena tijekom dugih razdoblja.

61. INTERPRETATIVNA I KVALITATIVNA METODOLOGIJA

Interpretativni i kvalitativni pristupi tvrde ili da su "znanstveni" pristupi neodgovarajući ili da su

totalno neprimjereni za predmet koji se bavi ljudskim ponašanjem. Tako neki sociolozi koji zagovaraju
ove pristupe smatraju da bi se njih trebalo koristiti kao dupunu "znanstvenoj" kvantitativnoj
metodologiji, a drugi tvrde da bi oni trebali zamijeniti "znanstvene" pristupe. Kvalitativni podaci su
podaci u numeričkom obliku, a kvalitativni podaci se obično daju riječima. U usporedbi s
kvantitativnim podacima, kvalitativni podaci se obično smatraju bogatijim i životnijim, te se misli da
je vjerojatnije da će dati istinitu sliku načina žiovta, ljudskih iskustava, mišljenja i stavota. Sociolozi
koji se odlučuju za interpretativni pristup su obično najveći zagovornici kvalitativnih podataka. Samo
se temeljem kvalitatvnih podataka, sociolog može nadati da će interpretirati značenja koja stoje iza
društvenog djelovanja.

a) Max Weber: je definirao sociologiju kao studij društvene akcije. Akcija je društvena kad uzima u
obzir druge članove društva. Prema Weberu, razumijevanje motiva se može postići kroz
razumijevanje (verstehen) - zamišljanje samog sebe u položaju osobe čije ponašanje pokušavate
objasniti.

b) Simbolički interakcionisti - ne odbacuju pokušaj uspostave kauzalnih odnosa u sociologiji, zapravo,

oni to smatraju važnim dijelom sociološkog posla. Ipak, misle da statistički podaci ne omogućuju neki
veliki uvik u ljudsko ponašanje. Oni smatraju da je ljudsko ponašanje uvelike pod vlašću unutarnjih
procesa pomoću kojih ljudi interpretiraju svijet oko sebe i daju značenje vlastitim životima.
Interakcionisti su pokušali pokazati da etiketiranje ljudi kao devijantnih ili uspješnih može proizvesti
proročanstva koja sama sebe ispunjavaju. Blumer tvrdi da mnogi sociolozi provode svoja istraživanja
slabo poznajući područje života koji istražuju. Konačni rezultat je nametanje definicija društvenom
svijetu, bez obzira na njihovu relevantnost za taj svijet. Umjesto da gledaju na društvenu stvarnost iz
akterove perspektive, mnogi su je sociolozi pokušali ugurati u prethodno definirane kategorije.

c) Fenomenologija: je najradikalije udaljavanje od "znanstvene" kvantitativne metodologije.

Fenomenolozi ne misle da je moguće objektivno mjeriti i klasificirati svijet. Za njih, ljudi osmišljavaju
svijet tako što mu pridaju značenja i klasifikacije koji stvaraju društvenu stvarnost. Ne postoji nikakva
objektivna stvarnost iznad subjektivnih značenja. Misle da je problem klasifikacije univerzalan, a ne
jedinstven za posebne tipove podataka. Sve statistike su društveni proizvodi koji odražavaju značenja
onih koji su ih stvarali. Značenja su stvarnost koju sociolozi moraju ispitivati. Ne postoji način odabira
između različitih sustava klasifikacije niti način da se jedan proglasi nadmoćnim drugome. Sociolozi se
trebaju ograničiti na shvaćanje značenja i klasifikacija koje ljudi koriste kako bi u svijet unijeli red i
smisao. Posao sociologa je jednostavno shvatiti značenja pomoću kojih se konstruira društvena
stvarnost.

62. SOCIOLOGIJA SAMOUBOJSTVA

a) Durkheim: objavio knjigu Samoubojstvo: sociološka studija. Samoubojstvo se smatralo, i još se

uvijek smatra, krajnje individualnim činom. Ono se često objašnjava pomoću depresije pojedinca.
Pokušao je pokazati da psiholozi ne mogu potpuno objasniti samoubojstvo, dok to sociologija može.
Osobni razlozi ne mogu objasniti stopu samoubojstva. Pokušao je pokazati da nema povezanosti
između učestalosti psihičke bolesti i stope samoubojstva. Držao je da može tvrditi da je stopa
samoubojstva činjenični poredak, unificiran i definitivan. Otkrio je da su stope samoubojstva više u
pretežito protestantskim zemljama negoli u katoličkim. Otkrio je i da je niska stopa povezana s
političkim potresima. Uočio je mogućnost da bi nacionalna kultura, a ne glavna vjera posebnih
zemalja, kao i visoke razine obrazovanja, pridonosila njihovoj stopi samoubojstava, no da je religija
važnija od obrazovne razine. Razlikovao je četiri tipa samoubojstva: egoističko (nedovoljna
integriranost pojedinca u društvene skupine), altruističko (pojedinac je toliko dobro integriran u
društvo da žrtvuje vlastiti život zbog osjećaja dužnosti prema drugima), anomijsko (kad društvo
nedostatno regulira pojedinca) i fatalističko (društvo pretjerano sputava pojedinca).

b) Interpretativne teorije: J.D.Douglas upozorava da odluku o tome da li je neka iznenadna smrt

samoubojstvo donosi mrtvozornik i da je ona pod utjecajem drugih ljuid, poput članova obitelji.
Sustavna pristranost može utjecati na proces donošenja odluke. Stupanj integracije utječe na
vjerojatnost da će se iznenadna smrt zabilježiti kao samoubojstvo. Smatrao je da je Durkheim u krivo
što je smatrao sva samoubojstva istom vrstom čina, a da nije istražio značenja koja samoubojice
pripisuju tom činu. Tvrdi da su najčešća društvena značenja samoubojstva u zapadnom industrijskom
duštvu preobrazba duše, transformacija jastva, samoubojstvo kao sredstvo stjecanja naklonosti i
samoubojstvo kao način osvete time što će se drugi osjećati krivima.

c) Jean Baechler: samoubilačko ponašanje vidi kao način reakcije na probleme i njihova rješavanja.
Ono se prihvaća kada se čini da nema alternative. Samoubojstva dijeli u četiri glavna tipa:
eskapistička, agresivnapožrtvovna i ludička.
d) Maxwell Atkinson: njegovo istraživanje se usredotočuje na metode kojima se služe mrtvozornici i
njihovi službenici da bi kategorizirali smrt. Tvrdi da oni imaju "zdravo-razumsku" teoriju
samoubojstva. Za donošenje zaključka relevantnima drže četiri tipa dokaza: postoji li ili ne
"oproštajno pismo" i je li prije smrti dotični prijetio samoubojstvom, određeni načini umiranja
upućuju na samoubojstvo (vješanje, utapanje, gušenjem plinom), relevantnim se drže mjesto i
okolnosti smrti te, na kraju, razmatraju biogradiju preminulog, a naročito mentalno stanje
preminulog i njegovu socijalnu situaciju.

e) Steve Taylor: je proveo istraživanje o ljudima koji su umrli pod vlakovima londonske podzemne
željeznice. Bilo je vjerojatnije da će samoubojstvom biti proglašena smrt ljudi koji su bolovali od
duševnih bolesti ili su doživjeli neku vrstu neuspjeha ili sramote. Kad osoba koja je umrla nije imala
pravi razlog da bude na peronu, također se uzrok smrti smatralo samoubojstvo. Razlikuje četiri tipa
samoubojstva povezanih dijametralno suprotnim situacijama; to su situacije s kojima se suočavaju
posebni pojedinci a nisu tako blisko povezane sa širim funkcioniranjem društva: prva dva tipa su
ektopična ili prema-sebi-usmjerena - samoubojstvo je podložno (subimisivno) kad je osoba sigurna u
pogledu sebe i svog života; misli da je njen život zapravo okončan i smatra sebe već mrtvom, a
tanatacija je tip ili pokušaj samoubojstva kad osoba nije sigurna u sebe. Druga dva tipa su simfizička,
odnosno samoubojstva usmjerena na druge - žrtvena samoubojstva se događaju kad je osoba sigurna
da su joj drugi učinili život nepodnošljivim te zapomagačka samoubojstva ili pokušaji proizlaze iz toga
što se samoubilačka osoba osjeća nesigurnom u stajališta koja drugi imaju o njoj.

63. ISTRAŽIVAČKI PROCES

Prije no što počnu s istraživanjem, sociolozi moraju odlučiti što će proučavati. Ovaj izbor može biti
pod utjecajem niza faktora. Vrijednosti i mišljenja istraživača će igrati neku ulogu u tome, te nije
vjerojatno da će posvetiti znatno vrijeme i energiju temama za koje misle da su nevažne ili trivijalne.
Ono što istraživač misli da je važno može biti pod utjecajem razvoja unutar discipline sociologije ili
razvoja šireg društva. Sociologija je profesija baš kao što je i disciplina i mnogi sociolozi žele
unaprijediti svoju karijeru kritizirajući ili razvijajući radove kolega sociologa ili pokušavajući riješiti
neko ključno sociološko pitanje (samoubojstvo, rutinski službenici, religija/sekularizacija). Kad dođe
do velikih promjena u društvu, vjerojatno je da će ih sociolozi proučavati. Sociologija je rođena u
19.st., većinom iz zabrinutosti zbog promjena koje je izazvala industrijska revolucija. U novije doba,
sociolozi su proučavali očite društvene promjene pomoću teorija i koncepcija poput
postmodernizma. Također su više vremena posvetili proučavanju nezaposlenosti. Specifične vladine
politike također mogu stimulirati istraživanje. Vrlo važan faktor koji utječe na izbor istraživačke teme
jest dostupnost sredstava za financiranje. Istraživački fondovi mogu potjecati iz humanitarnih
fondacija i od vlasti (npr. EU). Veliki istraživački projekti mogu biti vrlo skupi, a vrsta istraživanja koja
se realizira može biti pod vrlo snažnim utjecajem onij koji kontroliraju blagajnu. Industrija koja daje
novac za istraživanja često želi neke praktične koristi, tako da je najvjerojatnije da će novac iz ovog
izvora dobiti istraživanja o organizacijama i industrijskoj sociologiji. Druge praktične poteškoće osim
novca mogu utjecati na tebe koji sociolozi odabiru za svoja sredstva, kao npr. dostupnost postojećih
podataka o temi i praktičnost sakupljanja podataka. Durkheim je odabrao istraživati samoubojstvo
dijelom što su o njemu postojale statistike iz mnogih europskih zemalja. Neke značajne skupine u
populaciji, npr. stariji političari i direktori najvećih kompanija, su rijetko temelj detaljnih studija. To je
dijelom posljedica njihove nespremnosti da otkriju svoje aktivnosti sociološkom ispitivanju. Druge
skupine, s relatino malo moći, poput delinkventskih bandi, su predmet detaljnih i čestih istraživanja.
Primarni izvori informacija se satoje od podataka koje sakupljaju sami istraživači tijekom svog rada.
Sekundarni izvori se sastoje od podataka koji već postoje. Primarni će uključiti podatke koje
sakupljaju istraživači koristeći se upitnicima, intervjuima ili promatranjem sudionika. Sekundarni
uključuju službene statistike, prouzvode masovnih medija, dnevnike, pisma, državne izvještaje,
radove drugih sociologa. Najvažniji faktori koji utječu na odabir istraživačke metode su tema koja će
se proučavati i praktični razlozi. Smatra se da su kvantitativne metode pouzdanije od kvalitativnih, a
usto su i praktičnije. Podaci su "valjani" ako daju istinitu sliku onoga što se proučava. Kad je odabrao
temu istraživanja i metodu kojojm će provoditi istraživanje, donosi odluku o "uzorku", tj. o stvarnim
pojedincima koje će proučavati. Uzorak je dio veće populacije, a stvara se utvrđivanjem relevantne
populacije koja uključuje sve relevantne jedinice uzorka a jedinica uzorka je pojedina osoba ili
društvena skupina u toj populaciji. Zatim istraživač pokušava doći do okvira uzorka ili ga načiniti, npr.
u studiji glasovanja već postoji gotov okvir uzorka - popis birača. Tipovi uzorkovanja su: slučajno i
sistematsko, stratificirano slučajno, kvotno uzorkovanje, višestupanjsko, metoda grude snijega, te
nereprezentativno.

64. PRIMARNI IZVORI

Primarni izvori informacija se satoje od podataka koje sakupljaju sami istraživači tijekom svog rada.
Sekundarni izvori se sastoje od podataka koji već postoje. Primarni će uključiti podatke koje
sakupljaju istraživači koristeći se upitnicima, intervjuima ili promatranjem sudionika. Sekundarni
uključuju službene statistike, prouzvode masovnih medija, dnevnike, pisma, državne izvještaje,
radove drugih sociologa. Najvažniji faktori koji utječu na odabir istraživačke metode su tema koja će
se proučavati i praktični razlozi. Smatra se da su kvantitativne metode pouzdanije od kvalitativnih, a
usto su i praktičnije. Podaci su "valjani" ako daju istinitu sliku onoga što se proučava. Kad je odabrao
temu istraživanja i metodu kojojm će provoditi istraživanje, donosi odluku o "uzorku", tj. o stvarnim
pojedincima koje će proučavati. Uzorak je dio veće populacije, a stvara se utvrđivanjem relevantne
populacije koja uključuje sve relevantne jedinice uzorka a jedinica uzorka je pojedina osoba ili
društvena skupina u toj populaciji. Zatim istraživač pokušava doći do okvira uzorka ili ga načiniti, npr.
u studiji glasovanja već postoji gotov okvir uzorka - popis birača. Tipovi uzorkovanja su: slučajno i
sistematsko, stratificirano slučajno, kvotno uzorkovanje, višestupanjsko, metoda grude snijega, te
nereprezentativno. Studije slučajeva uključuju detaljno ispitivanje jednog primjera nečega te ne tvrde
da su reprezentativne. Životne povijesti su poseban tip studije slučaja - cijela studija se tiče života
jednog pojedinca. Nakon što su odabrali istraživačku metodu i metodu odabiranja uzorka, neki
sociolozi provode pilot - istraživanje prije nego krenu s glavnim istraživačkim projektom. Pilot -
istraživanje je mala preliminarna studija koja se provodi prije glavnog istraživanja kako bi se
probjerilo je li glavni projekt izvediv ili da bi se poboljšao nacrt istraživanja. Ankete se mogu definirati
kao istraživački projekti koji sakupljaju standardizirane podatke o velikom broju ljudi. Ackroyd i
Hughes razlikuju tri glavna tipa istraživanja: činjenične ankete, ankete o stavovima i eksplanatorna
anketa. Upitnik se sastoji jednostavno od popisa prethodno utvrđenih pitanja. Upitnici se mogu
dostaviti na nekoliko načina: ispitivači ih daju pojedincima te u tom slučaju preuzimaju oblik
strukturiranog intervjua, poštanski upitnik, podjela upitnika grupi i telefonsko ispitivanje. Intervjui
mogu biti strukturirani (unaprijed postavljana pitanja), nestrukturiran (razgovor bez pripremljenih
pitanja). Postoje i individualni i grupni intervjui. Korištenje promatranja nije ograničeno na istraživače
koji zagovaraju neki posebni metodološki pristup. Postoji znatan broj društvenih situacija u kojima je
zabranjena nazočnost promatrača ili nije vjerojatno da će biti dopuštena (npr. donošenje odluka u
britanskoj vladi). Etnogradija je studij načina života. Promatranje sa sudjelovanjem je ćesto najvažnija
pojedinačna metoda koja se primjenjuje u etnografskih studijima. Istraživači mogu odlučiti hoće li biti
otvoreni sudjelujući promatrači ili će biti prikriveni koji neće otkriti činjenicu da se bave istraživanjem.

65. SEKUNDARNI IZVORI

Sekundarni izvori se sastoje od podataka koji već postoje, a stvorili su ih ljudi koji nisu sociolozi.
Sociolozi često koriste sekundarne podatke koje prikuplja država. Korisni izvodi podataka su
organizacije poput sindikata, kompanija i dobrotvornih organizacija te dokumenti poput pisama,
dnevika i autobiografija koje stvaraju pojedinci. Sekundarni izvori mogu biti suvremeni ili povijesni, a
podaci koje pružaju mogu biti primarno kvalitativni ili kvantitativni. Često ih rabe iz praktičnih
razloga, jer mogu uštedjeti vrijeme i novac, te omogućiti pristup povijesnim podacima do kojih
primarna istraživanja ne bi mogla doći. Sekundarni izvori su neprocjenjivi za sociologe, ali se moraju
koristiti s velikim oprezom. Njhova pouzdanost i valjanost su upitni te često ne pružaju sociologu
pravu informaciju.

a) Službene statistike: država stvara veliki broj različitih statistika, npr. popis stanovništva, službene
statistike o kriminalu i samoubojstvima, ekonomske statistike. Neke statistike, poput brojki o
nezaposlenosti, obavljaju se mjesečno, a druge, poput statistika o zločinu, godišnje. Službene
statistike su lako dostupne i sociologe ništa ne stoje. Viktimizacija ili studije na temelju samopriznanja
se služe upitnicima koji se dostavljaju članovima populacije kako bi se determinirala količina
prijavljenih i neprijavljenih zločina. Etnometodolozi i fenomenolozi odbacuju korištenje statistike za
mjerenje ili determiniranje uzroka društvenih činjenica za koje tvrde da ih opisuju. Niz sociologa koji
zastupaju teoriju konflikta tvrde da službene statistike nisu niti čvrste činjenice, niti subjektivna
značenja.

b) Povijesni dokumenti: su od vitalne važnosti za sociologe koji žele proučavati društvenu promjenu
koja se odvija tijekom dužeg vremenskog razdoblja (npr. obiteljski život).

c) Životni dokumenti: njih stvaraju pojedinci i oni bilježe detalje o iskustvima te osobe i njezinim
društvenim aktivnostima. Oni su pretežito kvalitativni i mogu dati uvide u subjektivna stanja ljudi.
Mogu biti povijesni ili suvremeni.

d) Masovni mediji: poznato je da su mnogi dijelovi masovnih medija netočni. Izvještaji masovnih
medija se mogu koristiti za analizu ideologija onih koji ih stvaraju. Ray Pawson identificira četiri
glavna pristupa analizi sadržaja: formalna, tematska, tekstualna i analiza publike.

e) John Scott: dao je korisne upute za evaluiranje sekundarnih izvora. Kriteriji se mogu primijeniti na
sve sekundarne izvore. Identificira četiri kriterija: autentičnost, vjerodostojnost, reprezentativnost i
značenje. Pokazuje da sve sekundarne izvore treba evaluirati i rabiti vrlo pažljivo.

Antonija Jolić