II.

srpski ustanak
Car Napoleon je poetkom 19. stoljea spremao invaziju na Rusiju. Pred tom velikom opasnou
Rusi su iskoristili veliki uspjeh koji je Kutuzov postigao krajem 1811. kod ureva, pa su s
Turcima zakljuili Bukureki mir 28. svibnja 1812. bez suglasnosti Srba. Njime je Turcima dano
pravo da zaposjednu tvrave u Srbiji koje su drali prije ustanka, uz obvezu da e Srbima
prepustiti unutranju upravu i s njima se dogovoriti o plaanju poreza. Tim ugovorima Rusija je
preutno priznata kao protektor Srbije. Odlaskom ruske Dunavske armije na sjever, Srbi su
ostavljeni licem u lice sa svom osmanlijskom silom eljnom osvete. Turcima su poslani
predstavnici da urede meusobne odnose, ali je Porta odugovlaila sve dok nije pripremila novi
udar. Turci su sredinom srpnja 1813. napali i ovladali Beogradom 7. listopada, poslije ega se
srpska vojska razila kuama. Karaore i mnogi narodni prvaci pobjegli su u Austriju. Turci su
se krvavo osvetili Srbima pljakom i ubojstvima. Izloeni novom haranju, narod poeke, dijela
kragujevake i jagodinske nahije se krajem rujna 1814. die ponovno na oruje pod Hadi
Prodanom Gligorijeviem. Improvizirana u nevrijeme, Hadi-Prodanova buna je lako uguena,
uz sudjelovanje samih Srba pod Miloom Obrenoviem, oborknezom rudnike, kragujevake i
aanske nahije. Sulejman paa Skopljak, beogradski vezir i veliki neprijatelj Srba, pootrio je
teror do nepodnoljivih granica, a posebno se okomio na narodne prvake. To je dalo povoda
drugom srpskom ustanku pod vodstvom Miloa Obrenovia koji je izjavio da se narod nije digao
protiv sultana, ve protiv svirepe Sulejman paine uprave.1 Milo Obrenovi, bogati trgovac,
jedan je od rijetkih ustanikih voa koji je po slomu 1813. godine ostao u zemlji. Evo mene, eto
vas, rat Turcima bio je njegov moto na sastanku starjeina u Takovu. Ustanici su brzo ovladali
selima i putevima, osvojili gradove aak, Pale (Obrenovac) i Rudnik, stjerali Turke u gradove.
Bez podrke velikih sila, oni su imali malo nade za uspjeh. Nedostatak oruja i municije, glad,
zaraze i opa zaputenost zemlje uz opasnost od nove bojne ekspedicije Turaka iz Bosne i
Rumelije na Srbiju, oznaila je odlunu prekretnicu u nainu daljnjeg rjeavanja srpskog pitanja.
Ustaniki voa Milo Obrenovi ostao je bez aktivne strane podrke i zatite Rusije. Zato je
odluio direktno se nagoditi s Turcima oko budueg statusa Beogradskog paaluka. Strahovanja
od novog rata s Rusijom znatno su doprinijela odluci Porte da novi beogradski vezir Marali Ali

Vojna enciklopedija, str. 49

 paa sa ustanikim vodstvom utvrdi poseban sporazum.

S Marali Ali-paom je Milan

Obrenovi krajem kolovoza 1815. postigao usmeni dogovor. Po njemu e danak skupljati srpski
starjeine, pri suenju Srbima e uz predstavnike turske vlasti uvijek biti i srpski knez, u
Beogradu e se osnovati Narodna kancelarija od dvanaest knezova, a spahije e u sela ulaziti
samo radi ubiranja desetine. Pregovarajui s Portom i na razne naine proirujui vlast i utjecaj,
knez Milo je uskom i neformalnom okviru autonomije osigurao stabilnost.

Uvjete koje je

1815. ugovorio s Marali Ali paom, knez Milo je osobno realizirao i odravao pregovarajui
s Portom i gradei neogranienu vlast u zemlji. Narodnu je kancelariju podinio sebi, starjeine
kneeva smjenjivao i postavljao svoje ljude, ukidajui tako ostatke samouprave iz turskih
vremena. Sazivao je skuptine kako bi objavio svoje naredbe, dobio suglasnost za poreze i dao se
izabrati za vrhovnog i nasljednog kneza (1817). Nemilosrdno se obraunavao s nepokornima,
nije prezao od likvidacije istaknutih prvaka koji bi mu se u neemu suprotstavili. rtve nisu bili
samo ustaniki prvaci, kao Petar Moler, Sima Markovi, Pavle Cuki, Melenrije Niki, nego i
Karaore, koji je ubijen 1817., im je doao u Srbiju.4 U dogovoru s ruskim patriotima iz Filiki
Heterije Karaore se iz Rusije kriom vratio u Srbiju. Njegov je cilj bio da moda i u
sporazumu s ruskim dvorom podigne novi ustanak. Prema Turcima Milo se, stalno u opasnosti
da padne u nemilost, pokazivao podjednako pokoran i dareljiv, spremniji da problem rjeava
novcem (potkupljivanjem) nego na vojnom polju. Kao zalog vjernosti knez Milo je odrubljenu
Karaorevu glavu poslao sultanu u Carigrad, gdje se jo sa strahopotovanjem pamtila vojnika
sposobnost Crnoga ora. Da bi pitanje autonomije drao stalno otvorenim Milo je drugu
deputaciju upuenu u Carigrad 1820. ovlastio da trai potpunu samoupravu u domaim
poslovima: da se godinji tribut plaa odsjekom, a da autonomna administracija obuhvati i est
nahija koje 1813. drao Karaore. Grki ustanak 1821. doveo je Miloevu delegaciju na sami
rub pogubljenja: strahujui od srpske podrke grkim ustanicima, sultan Mahmud II. je Miloeve
izaslanike stavio u pritvor. Ponovno otvaranje Istonog pitanja, potaknuto grkim ustankom,
pokrenuo je novi ruski car Nikola I.5 Oslabljena i vojno nespremna Osmanska imperija se po
konvenciji s Rusijom potpisanom 7. listopada 1826. u Akermanu, obvezila, u 5. lanku, s
pozivom na 8. toku Bukurekog mirovog ugovora iz 1812. da e za 18 mjeseci Srbima
2

Nova istorija srpskog naroda, 144

Sima M. irkovi, Srbi meu europskim narodima, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb 2008., str. 208.
209.
4
Isto, str. 215. 216.
5
Nova istorija srpskog naroda, str. 246.
3

garantirati i potvrditi hatierifom sljedee povlastice: slobodu vjere, samostalno organiziranje

uprave, nezavisnu administraciju i sudstvo, vraanje est nahija, slobodu nesmetanog kretanja i
trgovine, pravo na podizanje crkava, kola, bolnica i tiskara, da e muslimanska imanja biti
naputena, a prihvaeno jednokratno plaanje godinjeg tributa (2. 300. 000 groa) i na kraju da
e sporazum potvrditi hatierifom. U Akermansku konvenciju od srpskih zahtjeva nije ulo samo
Miloevo traenje priznanja za nasljednog kneza: u Bukurekom miru 1812. nije bilo spomenuto
pitanje vladara Srbije. U novom rusko turskom ratu 1827. 1829. Srbija je na zahtjev Rusije,
koja je, u skladu s naelima Svete Alijanse, strahovala od srpskih zahtjeva za nezavisnou,
ostala neutralna, uz garanciju da e pitanje njezine autonomije biti razmatrano. Na odredbama
Jedrenskog mirovnog ugovora od 14. studenog 1829. Turska se obvezala da s najveom
moguom tonou izvri obveze propisane Akermanskom konvencijom u roku od mjesec
dana. Rusiji je izriito priznato pravo sile zatitnice, a ruski general Dibi je dogovorio da ruske
trupe ostanu u Jedrenu sve dok se ne izvre najvaniji uslovi iz mirovnog sporazuma, ukljuujui
i uspostavljanje srpske autonomije. Jedrenski mirovni ugovor oznaio je ne samo meunarodno
priznanje srpske autonomije, nego je osigurao i kontinuitet sa zahtjevima ustanika iz 1804.
Prethodni akt o samoupravi izdat je ve 30. rujna, a sultan Mahmud II. je hatierif pripremio 11.
listopada 1829. ekajui rusku suglasnost. Hatierif o autonomiji stigao je u Kragujevac,
prijestolnicu kneza Miloa, u prosincu, da bi 6. veljae 1830., pred Narodnom skuptinom, bio
sveano objavljen. Neposredna posljedica proglaenja autonomije bio je masovan egzodus
razoaranih i uplaenih Turaka iz Srbije.6 Stara Srbija (Kosovo) ostala je pod turskom vlau.
Godine 1833. malo je muslimana koji su se iz Srbije vratili u Tursku. Ostali su na Kosovu, u
Sandaku (pokrajini izmeu Srbije, Crne Gore i Bosne), jer ti muslimani nisu bili pravi Turci,
nego su podrijetlom s Balkana (Hrvati ili Albanci).7

Uskoro je u Carigrad upuena nova

delegacija da od ruskog poslanika zahtijeva novi hatierif koji e detaljno utanaiti srpsku
autonomiju, a ogroman novac upotrebljen je za potkupljivanje turskih poslanika da Milou
priznaju nasljednu kneevsku titulu. Poslije rusko turskog sporazuma da pitanje est spornih
nahija (kruevaka, gurgusovaka, aleksinaka, crnoreka, krajinska i podrinska) naknadno
rjeava srpsko turska komisija, Mahmud II. je 30. listopada 1830. potpisao novi hatierif: akt o
autonomiji sveano je proitan u Beogradu 12. prosinca 1830, na dan kada su Srbi 1806. godine

6
7

Nova istorija srpskog naroda, str. 146. 147.

Gregory Peroche, Povijest Hrvatske i junoslavenskih naroda od 395. do 1992., Detecta, Zagreb 2008., str.199

zauzeli beogradsku tvravu. Neposredno prije izdavanja hatierifa, na Porti je, na ruski zahtjev,
potpisan berat kojim je knezu Milou priznato nasljedno kneevsko dostojanstvo pod turskim
suverenitetom i ruskom zatitom. Moderna srpska drava, kao autonomna kneevina, obnovljena
je na istom prostoru na kojem se etiri stoljea ranije ugasila despotovina Lazarevia i
Brankovia.8 Slubeno priznanje autonomije pod stranim jamstvima moralo je utjecati na nain
vladanja zemljom. Potencirana je javna vlast, gospodarenje preko veza osobne ovisnosti valjalo
je zamijeniti vladanjem preko institucija, to je nuno vodilo ograniavanju osobne vlasti. Knez
Milo je upravo to uporno izbjegavao. Nije kao pretee iz Prvog ustanka urio reformirati
sredinju upravu po uzoru na europske drave. Kneevu je autokraciju sve tee podnosio i
starjeinski sloj koji se uzdignuo pod njegovom zatitom i koji mu je sve dugovao. Uporite za
osporavanje samovlaa nalazilo se u odredbi hatierifa iz 1830., kojom je knez bio obvezatan
upravljati u suglasnosti sa Savetom narodnih stareina. Umjesto da sastavi vijee koji bi ga
moglo ograniavati, knez Milo je uvodio upravna tijela: pet ministara (popeitelja, 1834.), uveo
je serdarstva, velike upravne jedinice nahije preimenovao u okruja te uveo vrstu garde s kojom
se kretao zemljom.9 Poetkom 1835. godine, oporba se pod vodstvom rasinskog serdara Milete
Radojkovia digla na oruje. Njega su podupirali i brojni nezadovoljnici, izmeu ostalih i
kneeva supruga i brat. Ustanici su uli u Kragujevac i tu su poeli pregovori te je sukob prekinut
bez prolijevanja krvi i nanoenja tete. Knez je pristao da se ve na skuptini koja se trebala
okupiti na blagdan Sretenje (15. veljae 1835.) donese ustav. Ustav je stari crkveni naziv za red,
pravilo, propis, a dravni se dokument nazivao kontitucija. Pisanje ustava povjereno je
Dimitriju Davidoviu, obrazovanom Srbinu iz Ugarske koji je u Beu izdavao Novine serbske.
Sretenjski ustav je bio liberalan za svoje vrijeme, vaniji po proklamiranim graanskim pravima
i naelu podjele vlasti nego po stupnju ograniavanja kneza. Propisivao je i dravne simbole (grb
i zastavu). No budui da su svi ustali protiv njega, na snazi je bio samo dva tjedna. Porta se
protivila zato to vazalna kneevina nije bila ovlatena donositi ustav, Rusija i Austrija zbog
liberalnih naela, a knez Milo zbog ograniavanja njegovih vlasti. Ipak, ostala je obveza da se
donese ustav. To je osobito traila Rusija, podupirui oporbu ustavobranitelja, kako su poeli
nazivati kneeve protivnike. Knez se nastojao osloboditi ruskog tutorstva, to je pokazivao
prisnou s engleskim konzulom Hodgesom (u Beogradu su 1836.-1838. otvoreni konzulati

8
9

Nova istorija srpskog naroda, str. 147.

S. irkovi, Srbi meu europskim narodima, str. 219.

Austrije, Engleske i Rusije). Izrada ustava u Srbiji nije napredovala zbog stalnih sukoba, pa je
rad premjeten u Carigrad, gdje je krajem 1838. sastavljen suradnjom srpskih predstavnika,
turskih dunosnika i ruskih diplomata. Taj je ustav dobio oblik sultanova akta hatierifa, koji je
poetkom 1839. proitan pred narodnom skuptinom na Kalemagdanu. Pogoen odredbama o
podjeli vlasti sa savjetnicima koje nije mogao smjenjivati, knez Milo ga je igosao kao turski
ustav. Ipak je imenovao popeitelje i 17 lanova sovjeta, koji su ve u travnju 1839. godine
preuzeli zakonodavne ovlasti, to je kneza navelo da abdicira i napusti zemlju (u lipnju 1839).
Naslijedio ga je bolesni sin Milan, koji je ve nakon mjesec dana umro. Vlast je u potpunosti
preuzelo ustavobraniteljsko namjesnitvo jer su protekli mjeseci prije nego to je drugi sin
Mihailo (1839 -1842) doao u Srbiju. Dio ustavobranitelja, na elu s Tomom Vuiem Periiem
i Avramom Petronijeviem, digao se protiv dinastije Obrenovia. Na Porti su postigli da Miloev
sin bude trajno tretiran kao izabrani knez, a ne oev naslijednik. Kratka prva vladavina tada
mladog Mihaila bila je ispunjena borbama ustavobranitelja i obrenovievaca koje je iz daljine
usmjeravao Milo. Najveu je korist izvukla Porta, stavljajui se u poloaj arbitra i
ograniavajui dostignuti stupanj autonomije. Ona je stajala iza pokuaja svrgavanja mladog
kneza.10 Otvorenom pobunom Tome Vuia Periia, knez je u rujnu 1842. bio prisiljen napustiti
Srbiju. Ve slijedei mjesec ustavobranitelji su za kneza izabrali Karaoreva sina Aleksandra.
Njegovu su petnaestogodinju vladavinu obiljeili ustavobranitelji, pa je to razdoblje i nazvano
prema njima. Oni su nastavili izgraivati institucije i dravne organizacije, osobito inovnikog
aparata. Njihova je velika zasluga bilo donoenja Zakonika graanskog (1844), koji je prema
austrijskom graanskom zakoniku sastavio pravnik i knjievnik Jovan Hadi. Razvijati
zakonodavstvo i dograivati institucije bilo je mogue zahvaljujui vrstim temeljima,
ostavljenim u doba kneza Miloa.11

10
11

S. irkovi, Srbi meu europskim narodima, str. 220.

Isto, str. 221.

2. Srbija u vrijeme Miloeve vladavine

Miloev se reim nije previe razlikovao od turskog, osobito zbog dacija i kuluka, to je
izazivalo otpor u narodu. Knez je nemilosrdno uguio nekoliko buna (1817., 1821., 1825. i 1826.
godine) i zastraio narod i nezadovoljnike. Djelovao je istovremeno kao zakonodavac i kao
sudac. Neogranienu vlast koristio je za osobno bogaenje: zakupljivao je turske carine i
pristojbe te sultanove prihode, za sebe i svoje pristalice osiguravao monopol u trgovini i
gospodario zemljom kao da je njegov spahiluk. Istovremeno je istiskivao Turke iz nahijskih
sjedita i palanki, ograniio njihovu prisutnost na utvrene gradove, a kretanje na glavne ceste.
Knez Milo nije doputao da se posumnja u njegovu odanost sultanu pa je spreavao djelovanje
tajnih organizacija, odbijao pomogati grki ustanak 1821. i manje pobune protiv turske vlasti.
Ipak, nije proputao iskoristiti tekoe Osmanskog Carstva da ostvari svoje ciljeve: uvesti
plaanje haraa osjekom

(tj.

u paualnom godinjem iznosu), osigurati nasljednost

kneevskog dostojanstva i vratiti est nahija osloboenih u Prvome ustanku.12

Postupno,

izbjegavajui nove oruane sukobe s Turcima Milo je strpljivou, upornou i lukavstvom

uspio iriti i produbljivati autonomna prava Srbije. Najvee tekoe njenom razvoju stvara
zaostala privredna i drutvena struktura. To je isto seljaka zemlja bez kola, pismenosti i
inteligencije. Zato se dovode kolovani ljudi iz drugih zemalja, preteno Srbi iz Austrije.
Usporedno jaa i otpor protiv Miloeve samovolje, naroito u mlaim generacijama koji su o
turskom haraenju samo uli, dok su Miloev despotizam vidjeli na djelu. Prvih deset godina
svoje vladavine Milo je raspolagao samo pandurima za policijsku slubu. Oruanu silu nove
srpske drave jo uvijek je inio naoruan narod, narodna vojska. Kada je ona u toku bune
Miloja aka 1825. dijelom prela na stranu pobunjenika protiv Miloa, on je odmah zatim
formirao zaetak stajae vojske od 1147 vojnika, koje je, da ne bi izazvao panju Turske, nazvao
upisnim pandurima. Bili su podijeljeni na 12 eta po nahijama. Poslije hatierifa od 1830. godine
kojim je Milou dano pravo da dri potreban broj vojnika, on nastavlja izgraivati stajau vojsku.
U pomanjkanju propisa, formacija, sastav i jaina vojske esto su se mijenjali po njegovom
nahoenju. Milo je upravljao vojskom preko svoje Kneevske kancelarije. Vojne poslove
izdvojio je 1836. godine u novoustrojenu Vojnopolicajnu kancelariju, iz koje 1838. nastaju

12

S. irkovi, Srbi meu europskim narodima, str. 216.

Glavni vojni tab i Glavni vojni komesarijat kao kneevi izvrni vojni organi.13 Treim turskim
hatierifom iz 1833. godine predvieno je obeano vraanje est nahija i plaanje osjekom
naknade za sva prava i posjede cara i pojedinaca. Pripajanje nahija bilo je ubrzano pobunama
1832., a u istonoj Srbiji 1833., u trenutku velikih tekoa Carstva zbog pobuna u provincijama.
Knez Milo je poslao vojsku u pobunjena podruja i sultanu je samo preostalo priznati injeino
stanje te est nahija ukljuiti u godinji iznos haraa od 2 300 000 turskih groa. Jo prije nego
to je iznos otkupa konano utvren, Milo je 1831. godine zabranio kuluk, ime je prekinuo
svaku vezu izmeu srpskog seljaka i turskog spahije. Ipak, pretvarajui danak sultanu u dravni
porez, knez je u njemu zadrao dio na ime spahijske desetine, to je bio ostatak feudalne obveze.
To je ukinuto tek 1835. godine. Istiskivanjem Turaka stvoreni su uvjeti da seljak postane
gospodar zemlje koju obrauje. Do toga je dolo postupno. Vlasnitvo je priznavano onima koji
su imali tapije na temelju kojih su spahiji obraivali zemlju. Dio seljaka nije imao tapija pa je
odlueno da se obradiva zemlja popie i unese u katastar, ali to nije bilo mogue realizirati. Iza
Turaka su ostali i veliki kompleksi nekadanjih pustih sela i zemljita izmeu sela, tzv. alija. Ti
su tereni postali dravno vlasnitvo i davani su u zakup, dijeljeni susjednim selima te esto
koriteni za smjetaj doseljenika u Kneevinu.14 U to se vrijeme moralo rijeiti pitanje hoe li u
Srbiji biti plemstva (blagorodstva) i spahiluka srpskih gospodara, to su prieljkivali pripadnici
starjeinskog sloja, mnogi inovnicu, pa i kneevi roaci. Na to su navodili Rusi i Srbi iz
Ugarske, ukazujui na primjer Vlake i Moldavije. Knez je bio protiv toga, ali se dugo nije
odluno izjanjavao, tako da je obnavljanje feudalnih odnosa izriito sprijeeno tek Ustavom iz
1838. godine. Stjecanjem autonomije aktualizirali su se crkveni problem. Poslije propasti
srednjovjekovne drave, Crkva se odrala, a pod kranskim je vladarima u 18. stoljeu doivjela
procvat, vrlo uspjeno obavljajui vjersku i kulturnu misiju bez oslonca na dravnu vlast. S druge
strane, borba za obnavljanje dravnog ivota od 1804. godine vodila se bez Crkve. Grki su
vladike bili u raskoraku s vodstvom Prvog ustanka, a pokuaj posveenja srpskog mitropolita u
Rusiji nije se ostvario iz kanonskih razloga. U osloboenoj Kneevini bili su mitropolit
beogradski i episkop uiko valjevski, oba pod Carigradskom patrijarijom u Carigradu. Poput
Prvovjenanog kralja prije est stoljea, knez Milo je od carigradskog patrijarha morao
ishoditi autokefalnost za svoju Crkvu. To mu je uspjelo 1831. godine, kada je u Carigradu za

13
14

Vojna enciklopedija, sv. 9., Izdanje redakcije vojne enciklopedije, Beograd 1975., str. 50.
S. irkovi, Srbi meu europskim narodima,str. 216.

mitropolita beogradskog i cijele Srbije posveen Milentije Pavolovi, kojemu se nadalje bili
podinjeni srbijanski episkopi. Valjevska i uika eparhija su razdvojene. Prva je dobila sjedite
u apcu, druga u Uicu. Ubrzo je ustanovljen i etvrti episkop, timoki, sa sjeditem u Zajearu
(za istoni dio pripojenih est nahija).15 I drugi mitropolit, Petar Jovanovi, nekadanji inovnik
karlovakog mitropolita a zatim kneza Miloa, posveen je u Carigradu nakon to se prethodno
zamonaio. Poslije su mitrpoliti birani i posveivani u Srbiji. Mitropolit Petar bio je vrlo
poduzetan i mnogo je uinio za sreivanje crkvenih prilika. Bio je suoen s problemima
discipline i neobrazovanosti sveenstva, neurednim branim odnosima u pastvi i jakim
mijeanjem svjetovnjaka u crkvene poslove. Godine 1836. osnovao je bogosloviju, donio propise
o ustrojstvu Crkve, ustanovio Sinod i konzistorije po eparhijama te uveo matine knjige po
parohijama. Jaka vlast kneza, gospodara i domaina, imala je i drugu stranu: njegovo trajno
nastojanje da podanicima olaka ivot, iskorijeni loe obiaje i uvede novine kojima se
poboljava nain privreivanja i ivljenja. Knez je bio nepismen, ali obavijeten o zbivanjima u
svijetu. U svojoj je okolini uvijek imao pokojeg obrazovanog Srbina iz Ugarske. Djelovao je
primjerom, uvodei inovacije na svojim dobrima, zatim savjetima i uputama, a u drugom
razdoblju vladavine i propisima te skuptinskim odlukama. Kako bi sprijeio glad, naredio je da
se u selima postave koevi s rezervom hrane, iz kojih se u doba nerodice pozajmljivalo, a poslije
vraalo. Zahtijevao je da se uzgaja krumpir, koji se udomaio upravo u njegovo vrijeme (1818 1821). Kako bi se smanjile tete i izbjegli sukobi, uvedeni su uvari polja, ali se nisu odrali
ekonomi, postavljeni radi prosvjeivanja zemljoradnika, podizanja razine obrade zemlje i
poboljanja stonog fonda. Davane su porezne olakice za uzgoj konja. Knez je poticao
obnavljanje vinograda, uvoenje novih kultura (duhana, duda, eerne repe). U Srbiju je doveo
rudarskog strunjaka, baruna Herdera, koji je 1835. godine obiao mjesta rudarskih radova,
procjenjivao rudno bogatstvo i na analizu dao sastav mineralnih voda. Ugljen se poeo vaditi
1837., ali nije imao trine proe. Za Miloeve vladavine otvaraju se i prvi proizvodni pogoni,
zameci industrije (pivovare, ciglane, strugare, prerada koe).16 Narodni se ivot najvie uzdrmao
kneevom akcijom uoravanja, zapravo regulacijom naselja kojom se od rasprenih,
meusobno udaljenih kua trebalo prijei na zbijena naselja grupirana u ulicama. Zapoeta
1830. u zapadnoj Srbiji, a 1837. proirena na cijelu zemlju, regulacija je trebala ustaliti naselja na

15
16

S. irkovi, Srbi meu europskim narodima, str. 217.

Isto, str. 218.

povoljnijim mjestima, poveati ih spajanjem dvaju ili vie sela (prosjek je 1834. godine bio 43
kue), zbliiti i povezati stanovnitvo. Pothvat je nailazio na otpor. Ponegdje se bjealo jo dalje
u brda, ali u cjelini uzevi, promijenjena je slika naseljenosti, a varoi, varoice i vea naselja
dobili su prve planove, izraene pod vodstvom ininjera. Ukupnom politikom naseljavanja i
dodjeljivanja zemlje te privremenog oslobaanja od daa, knez je poveao stanovnitvo i
koliinu obradive zemlje, ime je poticao duboku i temeljitu promjenu prelazak sa stoarstva
na zemljoradnju kao temelj privreivanja.17 Nasljenost za 1815. godinu procjenjuje se na oko
473 000 ljudi, a ve 1834. godine, za koju je popis vrlo neprecizan, broj se popeo na 578 192
osobe, to je gustoa naseljenosti od 17,9 stanovnika po etvornom kilometru. Prema popisu iz
1841. godine, ve je bilo 828 845 stanovnika, odnosno 21, 9 po etvornom kilometru. Do sredine
stoljea broj stanovnika se pribliio milijunu (956 893, odnosno 25, 3 na kilometer etvorni).
Porast nije rezultat samo velikog prirodnog prirasta, nego i priljeva s teritorija koji su ostali pod
Turcima. Demografski rast koji nije mogla pratiti proizvodnja hrane, osudio je dio stanovnitva
na ivot u siromatvu, ali je s druge strane omoguio urbanizaciju, prelazak gradova pod srpski
nadzor. Za vrijeme kneza Miloa dvadeset je naselja imalo status varoi, a osamnaest status
varoica (turska tipologija i terminologija nestale su s orijentalnim obiljejima naselja). Zapravo
sve tadanje varoi imaju srednjovjekovni korijen i, poslije, nastavak u modernom urbanom
naselju, dok je kod varoica i starija prolost slabije poznata i budunost neizvjesnija; dio njih
pao je na status sela. Teko je procijeniti koliko je demografskom porastu pogodovala briga o
narodnom zdravlju. Ve od 1820. godine knez je u svojoj okolini imao obrazovane europske
lijenike. Njihov se broj poveavao, tako da ih je dva desetljea poslije bilo 18, a radili su u
veini varoi. Prva je bolnica otvorena 1826. u apcu, gradu preko kojeg su dolazili zapadni
utjecaji. Slijedile su bolnice u Poarevcu i Beogradu (1833., odnosno 1836.), a zatim u jo
nekoliko varoi. Ljekarne su se nalazile uz bolnice, a u Beogradu je zasebno otvorena 1830.
Kako je Srbija bila zahvaena epidemijama kolere i kuge, knez Milo je organizirao sanitarni
kordon od karantena i mjesta za sastanke u vrijeme kada je granica bila zatvorena. U samoj
zemlji je (obvezatnim lijeenjem tada raspoloivim sredstvima) sustavno suzbijan sifilis.18

17
18

S. irkovi, Srbi meu europskim narodima, str. 218.

Isto, str. 218. 219.