3. 4.

Vazmeno bdjenje
Dobro vam jutro Velike subote. Ja sam svećenik Anđelko Katanec iz župe svetoga Blaža. Uvečer današnjega
dana započeti ćemo Uskrs liturgijom vazmenog bdijenja. Ono što je polnoćka za Božić, to je vazmeno
bdijenje za Uskrs i zato je prikladno da počne što kasnije, ali barem kada padne noć kako bi prisutan
kontrast između tame i svjetla jasnije došao do izražaja.
U prvim stoljećima, na uskrs nije niti bilo svete mise jer se vazmeno bdijenje protegnulo kroz cijelu noć sve
do uskrsne zore i tako bi se upaljena svjetla stopila sa mladim jutarnjim suncem. U Vazmenom bdijenju
slavi se sveta misa koja se sastoji od 4 dijela: službe svjetla, službe riječi, krsne službe i euharistijske službe.
Prvi je dio dakle: služba svjetla. Kod živog ognja koji se pripravlja pokraj crkve, pali se i blagoslivlja uskrsna
svijeća te se potom unosi u mračnu crkvu simbolizirajući Kristovo uskrsnuće. Svijeća hoda prema oltaru
zaustavljajući se na tri mjesta uz pjevani pripjev te postepeno paljenje svijeća drugim ljudima. Kada stigne
do oltara, mogu se upaliti sva svjetla u crkvi kao znak da je Krist uskrsnuo. U crkvi se potom otpjeva
hvalospjev svijeći Kristu. Sviđa mi se kako smo u župi Malešnica taj hvalospjev još uvijek otpjevali u
polumraku uz upaljene svijeće što je bilo vrlo dojmljivo.
Slijedi liturgija Božje riječi u kojoj je sadržano čak 10 čitanja, ali se iz praktičnih razloga, da se obred skrati,
moguće većinu čitanja preskočiti. Zapravo, ja još nisam bio na niti jednom bdijenju na kojemu su se
pročitala baš sva predviđena čitanja i sanjam dan kada će to biti moguće organizirati. Čitaju se neki od
najvažnijih odlomaka iz Biblije, kao što je stvaranje svijeta, izlazak Izraelskog naroda iz ropstva preko
Crvenoga mora, mesijanska proročanstva, a sva se čitanja nadovezuju na Isusovo uskrsnuće. Nakon svakog
čitanja prikladno je otpjevati i psalam sve do svečanog pjevanja molitve Slave kod koje se uz sva upaljena
svjetla, zvoni i svim zvonima u crkvi. Također i orgulje tada zabruje u svojoj raskoši kakve proizvodeći
zvukove kakvih nije bilo čitave korizme. Isto se po prvi puta nakon početka korizme pjeva radosni poklik
Aleluja. Dojmljivi su ti trenuci kada cijela crkva zabljesne sjajem svjetla i glasnom pjesmom vjernika koji
slave Kristovu pobjedu nad smrću.
Pošto se navijesti uskrsno evanđelje i zaključi služba riječi, počinje krsna služba u kojoj središnje mjesto ima
voda u kojoj krštenici umiru životu grijeha i rađaju se na božanski vječni život. Ovaj se dio može preskočiti
ako nema krštenika, odnosno katekumena, ali se i tada običava blagosloviti uskrsna voda kojom će se
ubuduće krstiti djeca, zatim se vjernici poškrope tom vodom u spomen na svoje vlastito krštenje i
obnavljaju krsna obećanja pjevajući litanije svih svetih stvarajući jedno molitveno zajedništvo zemaljske i
nebeske Crkve.
Završni dio vazmenog bdijenja je euharistija, koja slijedi poznati obred posvete darove i pričesti, samo što
su ovdje tekstovi jedinstveni, a za euharistijsku molitvu posvete kruha i vina običava se uzeti takozvani
rimski kanon. U toj molitvi Isusa uskrsloga naziva se pashalnim jaganjcem koji je svojom smrću uništio smrt
i svojim uskrsnućem obnovio život vjernika.
Uz zaključni blagoslov običaj je blagosloviti i hranu, ono jelo koje će se blagovati na Uskrs kao znak
završetka korizmenoga posta i kao molitva da Bog umnoži blagostanje i bude naš gost kod obiteljskog stola.
Danas sam, evo, nastojao sažeto opisati i objasniti vazmeno bdijenje kao jednu posebnu svečanost koja
simbolički izražava naš prelazak s Kristom iz smrti u život, iz tame u svjetlo, iz osamljenosti u zajedništvo, iz
muke i suzdržanosti u radost i slavlje.
10. 4. Novi izlazak
Dobro vam jutro i sretan vam Uskrs. Ja sam svećenik Anđelko Katanec iz župe svetoga Blaža koja još uvijek
čeka svoj Uskrs u vidu izlaska iz izolacije. Naime, većini časnih sestara i svećenika u župi, zbog kontakta s
korona pozitivnim osobama propisana je mjera izolacije i to točno preko ovih uskrsnih blagdana kojima
slavimo Isusov izlazak iz groba.
Isusova smrt je povijesna činjenica, a njegovo uskrsnuće vjerska istina koja donosi poruku božanske nade za
naš život.
Njegovo uskrsnuće može biti jedna paradigma i za naše životne okolnosti u kojima tražimo izlaz iz jedne ili
druge mučne situacije. Npr. iz karantene natrag u normalan život. Bolesnik želi izaći iz svoje bolesti. Grešnik
želi izaći iz okova grijeha. Sluga želi izaći iz ropstva. Siromah iz svoje oskudice. Samac iz svoje usamljenosti.
Preplašeni iz osjećaja straha. Čini mi se da svaki čovjek uvijek kao da traži neki izlaz iz svojih briga i
ograničenja koja ga sputavaju.
Čovjek je rođen slobodan, a posvuda je u okovima, reći će francuski filozof Jean Jacques Rousseau. On je
mnogo promišljao o slobodi, nastojeći dokučiti sustav življenja u kojemu bi čovjek mogao na najbolji način
živjeti slobodu, svjestan opet da nije apsolutno slobodan i da ne možemo činiti sve što želimo. Trebamo biti
svjesni da neke granice zapravo odgajaju našu slobodu.
Filozofija modernog doba odgaja nove generacije da rade što žele, uvjerava ih da mogu biti što god hoće,
ali u toj obmani samo još više ograničava ljude koji postaju robovi svojih strasti ili pak depresivni idealisti.
Nitko ne može ostvariti sve svoje želje na zemlji jer nismo bogovi, nismo svemogući, nemamo apsolutnu
slobodu.
Možemo li onda biti slobodni kada smo stalno nečim uvjetovani? I tu se vraćamo na temu uskrsa. Uskrs
svjedoči da je moguće naći izlaz iz svakoga zemaljskoga ropstva. Štoviše, ako bismo išli teološki analizirati,
Isusov uskrs se podudara i datumom i značenjem sa židovskom pashom, odnosno izlaskom iz egipatskoga
ropstva u slobodu obećane zemlje. Ta poveznica mi je i bila nadahnuće za današnje misli jer uskrs zaista je
nova pasha, novi izlazak iz granica ovoga svijeta u prostore božanskoga.
Uskrsnuće je objava nove slobode života, izlazak iz materijalnog, smrtnog, propadljivog i ulazak u duhovno,
vječno, nebesko.
Slika s kojom bih to usporedio je rođenje djeteta. Dijete u majčinoj utrobi ima sve potrebno za život, tamo
se može razvijati i rasti, ali samo do određene dobi i nakon otprilike 9 mjeseci tu mu postaje preusko, to
mjesto koje ga je štitilo sada ga ograničava. Kakva je to čudesna promjena kada dijete iz toga malenoga
majčinoga svijeta izlazi u svijet i postaje dio ovoga svemira kojemu sami ne znamo granice.
No onda, kako čovjek odrasta i uživa u tome ogromnome prostoru neslućene slobode ipak nailazi i na neka
nova ograničenja, pa nakon, ajde recimo otprilike 90 godina, premda se tu manje radi o broju godina, i ovaj
svijet i ono što mu svijet nudi, postaje premalo, previše ograničavajuće, on mora ići dalje. I kao što je za
čovjeka ogroman skok iz majčine utrobe u svijet, toliko će još veći biti skok iz ove zemlje u svijet uskrsnuća
gdje više nema ograničenja ni prostora ni vremena, gdje će nas Bog pročistiti od svega grešnoga, smrtnoga i
mučnoga. Naša godišnja proslava Uskrsa priprema nas i obnavlja za taj vječni život.
17. 4. Šapat dobrote
Dobro vam jutro. Ja sam svećenik Anđelko Katanec. Dosta mučnih stvari mi je na mislima u proteklom
tjednu. Jedna od njih su dragi ljudi koji su se zarazili koronavirusom, ali još više vijesti o različitim neredima
diljem svijeta. Znam da u svijetu ima i loših ljudi, ali me uvijek iznenadi, ili bolje rečeno, razočara kada vidim
da se ljudi odaju nasilju koje najviše šteti njima samima. Jedan nesretan i nenamjeran slučaj ubojstva
afroamerikanca ponovno je razbuktao nasilne prosvjede u Americi protiv policije. U Mijanmaru se
svakodnevno nadodaju nove žrtve sukoba demonstranata i vojske, u Sjevernoj Irskoj veliki nemiri koji
podsjećaju na nesretno neprijateljstvo između katolika i protestanata, vidjeli smo u našem susjedstvu i
neprimjereno udaranje mladića od strane policije, još uvijek nam je svijesti tragičan završetak djevojčice
Nikol koja je podlegla ozljedama od vlastite majke, a na Facebooku sam vidio i video prkosnih mladića koji
su uznemiravali beskućnika u Zagrebu, očito i jedni i drugi pod utjecajem alkohola. I onda ispod toga još
stotine komentara koji rješenje vide u još gorem odnosno okrutnijem kažnjavanju tih, nazvat ćemo ih,
huligana.
U svemu ovome nabrojanome promatram tendenciju da se nepravda ispravi osvetom i dodatnim nasiljem.
Nije li nepravda u prvoj Jugoslaviji iznjedrila ustaše, a oni pak kasnije komuniste? I tako se jedno zlo mijenja
drugim, još okrutnijim. Povijest pišu pobjednici, pa obično oni koji pobijede u sukobu sebe predstave kao
donositelje mira i osloboditelje, ali takva rješenja nikad ne vode do pravoga i trajnoga mira.
I u ovakvom raspoloženju potresenosti zbog širenja klime protesta i nasilja, spasila me je jedna knjiga
dječjih priča pod nazivom: „Šapat koji grije srca“ u kojoj se pokazuje kako se izazovi života ne rješavaju
vikom i grubošću, već dobrotom i nježnošću.
Kad je čovjek ljut, obično viče, a kad voli, tada komunicira tišinom. I kada čovjek viče, ne čuje niti svoje
misli, pa govori i ono što ne bi htio, a dok šapće, može izreći svoje iskrene osjećaje i naći prikladnu riječ koja
donosi mir, blagoslov. Zapravo, vjera nas uči da su tiha djela dobrote i ljubavi snažnija od mržnje i zla. Tome
svjedoči i ova zbirka priča koju sam spomenuo. Svaka priča u toj knjizi iznenađuje pokazujući različite
plodove dobrote i na taj način razvija maštu i odgaja za ljudske i vjerničke vrline.
Glavni likovi tih priča su maleni, neznatni pojedinci poput psića, mrava, visibabe i, dakako, djece. Ipak se
radi o dječjim pričama, ali nekad i nama odraslima dobro dođu dječje priče koje će nas podsjetiti da se
dobro uvijek na kraju isplati. Kada vidimo loše stvari u našoj sredini, u našemu društvu, prva stvar koju je
dobro učiniti je ukloniti se i tako spasiti da se ne uvučemo u svađu i daljnje sukobe koji mogu, kao što
vidimo, dovesti i do krvoprolića.
Tako piše mudri Sirah u Bibliji: Nagla svađa raspaljuje vatru, nagla prepirka vodi u krvoproliće. U drugoj
knjizi Izreka pak stoji: Čovjeku služi na čast kad se drži daleko od svađe.
Eto to je moja misao i poruka danas. Problemi i zlo se ne rješava vikanjem, svađom i nasiljem. Čak i ako
bismo tako nekoga svladali, ostali bismo neprijatelji. Naravno da ćemo se ponekad naljutiti, ali je mudro
prvo se sabrati i odgovoriti porukom mira i primjerima dobrote. Tako ćemo biti slični Bogu koji je milosrdan
i blag, spor na srdžbu i bogat dobrotom (Psalam 86:15). Sjetimo se konačno, da smo djeca Božja i braća
međusobno.
24. 4. Tvrda besjeda
Dobro vam jutro. Ja sam svećenik Anđelko Katanec. Danas se u misnom evanđelju susrećemo s jednim
odrješitim Isusovim pitanjem, a potom i sa dojmljivim odgovorom apostola Petra. Naime, mnoge stvari koje
je Isus govorio bile su ljudima nerazumljive, a neki su ih shvaćali čak i sablažnjivo i bogohulno, jer Isus je
govorio o sebi kao o Sinu Božjemu, kao o kruhu života vječnoga. Od mnoštva koje ga je pratilo zbog čuda
koja je činio, većina ih je otišlo kad su čuli njegove pouke, a evanđelje svjedoči da su odstupili i neki od
njegovih izabranih učenika. Njihovi su komentari bili da Isus ima tvrde besjede, odnosno da nije prilagodljiv.
Na kraju je, čini se, Isus ostao sam s dvanaestoricom svojih najbližih prijatelja. On i njih pita: »Da možda i vi
ne kanite otići?«
Isusove riječi različito djeluju na svakoga od nas, premda je on uvijek bio direktan, jasan, odlučan i
beskompromisan. Nije lako slušati takvoga čovjeka koji ne podilazi i ne popušta u svojim zahtjevima. Nije
lako vjerovati, štoviše, bez Božjeg dara i Božje milosti, nemoguće je prihvatiti vjeru u Isusa Krista. Ne treba
se čuditi što i u današnje vrijeme mnogi napuštaju vjeru, odlaze iz crkve i Isusa ostavljaju po strani: mnogo
je atraktivnijih mjesta koja se nude ljudima da bi ispunili svoje želje i potrebe. Isto tako, kao što su Isusovi
slušatelji njegove riječi doživjeli nerazumljivo, neprimjereno, pa čak i uvredljivo, kao tvrd govor, tako i
današnje društvo doživljava Božju objavu i njegove zapovijedi, a posebno crkvene odredbe, ne samo
nezanimljivima, ne samo zastarjelima, već i sablažnjivima.
Recimo samo jedan primjer – Gotovo 100% naših mladih reći će – Ja, da ne smijem spavati sa svojom
djevojkom/dečkom prije braka, kakve su to gluposti? A to je zahtjev evanđelja.
Kad je Isus vidio kako mnogi njegovi učenici odstupiše, obratio se dvanaestorici: "Da možda i vi ne kanite
otići?" Bilo je to pitanje na koje je spremno, ispred svojih prijatelja, odgovorio apostol Šimun Petar.
"Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji."
Svaka riječ je ovdje značajna. Kamo da odemo, kuda, kome? Imamo slobodu odabira, ali promislimo. Kuda
god otišli, svaki drugi put osim Krista, vodi u smrt.
Vjerojatno niti Petar ne razumije u potpunosti Isusa, ali pun povjerenja, priznaje mu: ti imaš riječi života
vječnoga, ti nam donosiš nadu života koji ne prestaje, već se kod Boga u punini ostvaruje. Ti nam pokazuješ
kako nahraniti ne samo tijelo, nego i dušu, ti nam otkrivaš cilj za koji se isplati uložiti svoj život, ti nam
omogućuješ ispunjen život.
I na kraju Petar daje svoju ispovijest u ime svih dvanaest apostola, s vjerujem i nas kršćana: mi vjerujemo i
znamo da si ti Svetac Božji! Petar je u Isusu i njegovim riječima prepoznao prisutnost Božju.
Svatko ima puno pravo i slobodu ići svojim putem, živjeti kako hoće. Isus se nije posebno trudio da zadrži
one koji su otišli, još manje je bio spreman učiniti kompromis i malo ublažiti svoje riječi. Njegovi su se
učenici odazvali na njegov poziv, ali nisu bili vezani uz njega po dužnosti; i oni su, vidimo, mogli otići. Taj
izbor imamo i mi. Što ćete odabrati?