OČE NAŠ KOJI JESI NA NEBESIMA

Prva propovijed koju je Isus Krist izrekao poznata je kao propovijed na gori, a detaljno ju donosi evanđelist Matej u
svome evanđelju. U njoj Isus govori o Bogu kao o nebeskome Ocu. Mogao je tako govoriti jer je on bio Sin Božji, ali
on tu objavljuje i jednu veliku novost učeći da je Bog i naš Otac, a mi njegovi sinovi i kćeri. Zar nije to najljepše ime
kojim možemo zvati Boga?

Ovdje je skrivena važna činjenica. Mi ne bismo mogli reći Bogu Oče bez Isusa Krista. Dok se Bogu obraćamo kao Ocu,
mi se zapravo poistovjećujemo s njegovim jedinorođenim Sinom. Bog je Otac Isusu Kristu koji potom svoje sinovstvo
dijeli s nama. Mi smo svi, kako to izražava tradicija Crkve, postali „sinovi u Sinu“ po krštenju koje nas preporađa na
novi život koji nije više samo ljudski već i božanski. To je velika čast i milost koje se prisjećamo svaki puta kada
pažljivo molimo Isusovu molitvu: Bog je moj otac, a ja sam njegovo dijete!

Svaka riječ ove molitve je važna. U prvoj riječi smo primili najljepše ime za Boga: Otac. Bog kao dobri Otac brine za
nas, odgaja nas, poučava, štiti i podupire u svakome dobru.

Odmah kod druge riječi molitve zapažamo da Bog nije samo moj otac, već naš zajednički otac: moj i Isusov, moj i
drugih kršćana, moj i svih ljudi. Dok počinjemo moliti Očenaš, moramo si posvijestiti da je Bog Otac koji nas povezuje
sa svojim Sinom, zatim nas povezuje u Crkvi kao u jednoj velikoj obitelji Božje djece, a na kraju nas poziva da svakog
čovjeka prihvatimo kao brata i sestru.

U molitvenom razmatranju nije uvijek potrebno izmoliti cijelu molitvu. Dovoljno je reći: Oče naš! U tome izrazu već je
sadržano sve ostalo što kasnije pojedinačno ističemo. Sve riječi Gospodnje molitve pa i sve istine kršćanske istine
temelje se na shvaćanju Boga kao našega Oca. Ponekad će stvarno biti dovoljno izgovoriti prve dvije riječi molitve i
ostati s njima u razmatranju. Također, te riječi mogu biti i dobar početak kada se želimo pomoliti vlastitim riječima.

Molitva se nastavlja karakteriziranjem Boga kao nebeskog Oca, kao onoga koji je na nebesima. Nebo se često opisuje
kao neko daleko mjesto, pa se onda i moliteljima na prvi pogled može činiti da je Bog udaljen od nas. Ipak, kad malo
razmislimo shvaćamo da nas nebo i u fizičkom smislu potpuno okružuje. Ono se prostire beskonačnim svemirskim
prostranstvima, ali ono i dalje dotiče zemlju. Slično je s Bogom. On je vječan i nedohvatljiv, ali nam je uvijek blizu.

Bog je nebeski otac. To znači i da je drugačiji od naših zemaljskih očeva te da nadilazi sve zemaljske stvari. Stoga,
umjesto da Boga mjerimo prema našim ljudskim iskustvima s očevima, koja nekad mogu biti i negativna, ispravnije bi
bilo truditi se oblikovati naše obiteljske odnose prema modelu Božje očinske brige za nas.

Bog je uvijek prisutan u svijetu, a ne samo na nebu. Ipak, Isus Krist želi da u njegovoj molitvi spominjemo Boga na
nebu i time nas zapravo potiče da pogled podignemo prema našoj nebeskoj domovini. Ako je Bog naš Otac koji je na
nebesima, onda je to i naš dom. Djeca trebaju živjeti s roditeljima. Kad molimo dio „koji jesi na nebesima“, smijemo
misliti i na to kako smo svi pozvani biti s Bogom u nebu, oslobođeni grijeha, smrti i svih zemaljskih briga.

Bog nas je stvorio na svoju sliku, po svome Sinu Isusu Kristu prihvatio nas je kao svoju ljubljenu djecu i predao nam
nebesku baštinu. S tom vjerom započinje Gospodnja molitva.

--

Svetci o Očenašu: Sveti Efrem Sirijski

Zemaljske očeve nazivamo svojim očevima, ali Bog je naš pravi Otac. Izrazi Otac i Sin koje koristimo za Boga Oca i
Isusa Krista posuđene su riječi koje nas po milosti Božjoj uče da postoji jedan pravi Otac i da On ima jednoga pravoga
Sina.