Professional Documents
Culture Documents
Bradshaw - Oslobodite Se Stida
Bradshaw - Oslobodite Se Stida
STIDA KOJI
VAS
SPUTAVA
John Bradshaw
OSLOBODITE SE STIDA
KOJI VAS SPUTAVA
John Bradshaw
Budući da mu korijeni sežu u predverbalno razdoblje našeg života, stid
je teško definirati. To je zdrava ljudska snaga koja može postati istinska
bolest duše. Postoje dva oblika stida: zdravi stid i toksični stid, koji uništava
život.
Zdravi nas stid drži čvrsto na zemlji. To je žuto svjetlo koje nas upozorava
da smo bitno ograničeni. Zdravi je stid temeljna metafizička granica za
ljudska bića. To je emocionalna energija koja nas upozorava da nismo Bog
- da smo griješili i da ćemo opet griješiti, da trebamo pomoć. Zdravi nam
stid dopušta da budemo ljudska bića.
Zdravi je stid dio osobnih moći svakog ljudskog bića. Omogućuje nam da
znamo koje su nam granice i da tako djelotvornije upotrijebimo svoju energiju.
Idemo boljim smijerom kada znamo koje su nam granice. Ne rasipamo vrijeme
na ciljeve koje ne možemo postići ili na ono što ne možemo promijeniti.
Zdravi stid omogućuje integriranje umjesto rasipanja naše energije.
Toksični stid toliko razara djelovanje našeg autentičnog ja da se i kroz
oblike prikrivanja lažnog ja probijaju jasni sindromi stida. Svaki sindrom
ima svoju posebnu strukturu. Toksični stid postaje srž neuroza, poremećaja
ličnosti, političkog nasilja, ratova i kriminala. Više od svega što znam
približava se definiciji ljudskog ropstva.
Rad na pretvaranju toksičnog stida u zdravi stid vodi neposredno u
duhovnost. Zdravi nam stid govori da smo ograničeni; treba nam pomoć;
nismo Bog. Ima netko ili nešto veće od nas. Zdravi je stid izvor duhovnosti.
EQ@2009
INDEX
Uvod 6
I. DIO - PROBLEM 10
1. Mnogobrojna lica stida 11
2. Izvori toksičnog stida 41
3. Skrovišta toksičnog stida 112
II. DIO - RJEŠENJE 173
Uvod: Proces eksternalizacije 174
Parabola: Zatočenik u tamnoj spilji 177
4. Izađite iz skrivanja i izolacije 179
5. 12 koraka u pretvaranju toksičnog stida
u zdravi stid 187
6. Oslobodite svoje izgubljeno unutarnje dijete 199
7. Integracija poreknutih dijelova 214
8. O ljubavi prema sebi samome 236
9. Izliječite svoje uspomene i promijenite
sliku o sebi 250
10. Suprotstavite se unutarnjim glasovima
i promijenite ih 272
11. Kako prevladati toksični stid u vezama 303
12. Duhovno buđenje 324
EPILOG 350
DODATAK 352
BIBLIOGRAFIJA 356
Naslov originala
John Bradshaw HEALING THE SHAME THAT BINDS YOU
Copyright © 1988 by John Bradshaw
This translation is published under arrangement with Health
Communications, Inc., 3201 S.W. 15th St. Deerfield Beach,
FL 33442-8124 U.S.A.
ZAHVALA
PROBLEM
1. POGLAVLJE
INTERPERSONALNI MOST
DJETETOVE POTREBE
TOKSIČNI STID
Narcistička osoba
Prema Jamesu Mastersonu glavne kliničke oznake osobe
sa narcističkim poremećajem su:
Paranoična osoba
Paranoična je obrana poza kojom se nastoji prevladati
prekomjerni stid. Paranoična osoba postaje hiperoprezna,
predosjećajući i očekujući izdaju i poniženje za koje je sigurna
da će uslijediti. Ona osjeća da je osobno ugrožavaju čak i
nevini događaji i vječno je na oprezu.
Harry Stack Sullivan opisao je ja paranoične osobe kao
»osjećaj beznadne manjkavosti«. Izvore osjećaja manjkavosti
paranoična osoba traži drugdje. To je kao da se unutrašnje
oči stida, prezira i gnušanja projiciraju van. Krivi postupci,
pogreške i drugi oblici osobne promašenosti ne mogu biti
dio paranoične osobe. Ona ih prenosi sa svojeg unutrašnjeg
ja na druge.
Prijestupničko ponašanje
Kriminal općenito
Allice Miller uvjerljivo je pokazala kako je kriminalno
ponašanje zapravo uglavnom »iživljavanje nesvjesnoga«, tj.
ponavljanje doživljenoga u prošlosti. To znači da je prijestupnik
nekada i sam bio žrtva u situaciji veoma sličnoj onoj u kojoj
sada druge čini žrtvama. Djeca iz obitelji u kojima je bilo
nasilničkog ponašanja i zlostavljanja, djeca iz obitelji s visokim
stupnjem napuštenosti trpe strahovitu viktimizaciju. Oni,
općenito govoreći, ili preuzimaju ulogu žrtve koju će ponovno
i ponovno ponavljati, ili se pak poistovjećuju s prijestupnikom
i ponavljaju prijestup na bespomoćnim žrtvama (što su i sami
nekoć bili). To se ponavljanje zove »kompulzivno ponavljanje«
- nagon za ponavljanjem.
U knjizi »Za tvoje dobro« (For Your Own Good) Alice
Miller potanko opisuje ponavljanja mladića - narkomana i
ubojice djeteta. Premda nitko ne može dokazati da je svaki
prijestupnički čin iživljavanje stida zbog napuštenosti, niti je
to učinio, mislim da ima dovoljno podataka koji podupiru
pretpostavku da je tomu najčešće tako. Nitko nije ponudio
nijedno drugo rješenje za vječni problem zločina i kriminala.
Nedvojbeno, kriminalci se osjećaju kao društveno izopćeni
ljudi i podnose teret golema toksičnog stida.
Tjelesno zlostavljanje
Onaj tko tjelesno zlostavlja druge i sam je nekoć bio
žrtva - nemoćna i ponižavana. Roditelji koji tjelesno ponižavaju
i zlostavljaju djecu najčešće su i sami u mlađoj dobi bili
zlostavljani. Nikada nisu razriješili internalizirani stid u vlastitim
životima. Njihove su traume iz djetinjstva ugrađene u niz
međusobno isprepletenih sjećanja. Te izvorne prizore sad
ponavljaju njihova djeca; oni ih tjeraju na ponavljanje, poput
Pavlovljeva refleksa. Kaufman tumači:
»Roditelji koji se spremaju zlostavljati vlastitu djecu ponovno
proživljavaju situaciju u kojoj su sami bili udarani, ali
istodobno je proživljavaju i iz perspektive svojih roditelja.
Sada oni igraju ulogu svojih roditelja.«
Seksualno zlostavljanje
Oni koji seksualno zlostavljaju najčešće su ovisnici o seksu.
Katkada takve osobe ponavljaju situaciju u kojoj su same
bile seksualno ili tjelesno zlostavljane. Seksualno zlostavljanje
stvara intenzivan i onesposobljavajući stid koji veoma često
stvara podijeljenu ličnost. Počinitelji incesta i seksualnog
zlostavljanja poticani su internaliziranim stidom. Kaufman kaže:
»I počinitelj napada ili nasilja utemeljen je na stidu. Takva
su djela djela moći i osvete, rođena iz nemoći i potaknuta
stidom... taj je prizor nasilja ponavljanje, rekonstrukcija
prizora jednake nemoći i poniženja koju je iskusio sam
počinitelj od ruke drugog mučitelja... Žrtvu, metu osvete,
zbunjuje izvor počiniteljeva stida. Poražavajući i ponižavajući
žrtvu počinitelj se trenutačno oslobađa stida.«
Odrugojačenje i dehumanizacija
Uslijed toksičnog stida, koji je otuđivanje ja od sama sebe,
pojedinac se »odrugojačuje«.
Odrugojačenje jest pojam koji rabi španjolski filozof Ortega
Y. Gasset kako bi opisao dehumanizaciju. On kaže da je
čovjek jedino biće koje živi iznutra. Biti uistinu ljudsko biće
znači imati unutrašnje ja i život iznutra. Životinje žive u
stalnoj budnosti, uvijek na oprezu, tragajući izvan sebe za
hranom i obranom. Kada ljudska bića više nemaju unutrašnji
život, odrugojačuju se i dehumaniziraju.
Toksični je stid polarnost »više od ljudskog/manje od
ljudskog«. Potreba da lažno ja pokrije i sakrije autentično ja
iziskuje život u kojemu prevladavaju rad i dostignuća. Sve
ovisi o tome kako radimo te o uspjesima koje postižemo,
umjesto o bivanju. Bivanje ne traži mjerilo; ono je samo sebi
opravdanje. Bivanje je utemeljeno u unutrašnjem životu koji
raste u bogatstvu. Toksični stid traži sreću i potvrdu vani,
jer je unutrašnjost neispravna i manjkava. Toksični je stid
duhovni bankrot.
Funkcionalna autonomija
Kad se internalizira, toksični stid je funkcionalno autonoman,
što znači da može biti potaknut iznutra, bez ikakvih vanjskih
stimulansa. Čovjek može zamisliti neku situaciju i osjetiti dubok
stid. Može sam potaknuti spiralu stida kroz unutrašnji razgovor.
Što više doživljava stid, sve je postiđeniji i tako u krug.
Upravo je značajka slijepe ulice ono što stid čini tako
beznadnim. Mogućnost za popravak čini se isključenom ako
je čovjek u osnovi neispravan kao ljudsko biće. Pribrojite
tome samoobnavljajuću osobinu stida i uvidjet ćete uništavajuću,
duševno razarajuću snagu neurotskog stida.
Čitatelj sada već uviđa kako je dramatično za mene bilo
otkriće dinamičkog stida. Osvještavajući dinamiku stida,
imenujući ga, stječemo stanovitu moć nad njim.
2. POGLAVLJE
OBITELJSKI SUSTAV
Uvod
* Max je složen simbol - vrsta tipičnog predstavnika toksičnog stida. Prikupio sam
pojedinosti iz tragičnih života stvarnih, na stidu utemeljenih ljudi. Jedan od njih
sada je mrtav - postao je tragičnom žrtvom toksičnog stida.
njegovim pokušajima da se izbjegne suočiti s istinom, postao
bi izrazito osjetljiv, zauzeo bi obrambeni stav, a katkada bi se
i istinski razbjesnio. Iz svega mi je toga postao jasan njegov
očaj, njegova očajnička usamljenost i njegova, na stidu
utemeljena, bespomoćnost. Premda je intelektualno bio nadaren
i očito je bio dobar direktor prodaje, tijekom svojih bjegova
bavio se drugorazrednim poslovima. Bio je čistač, perač
posuđa, pomoćnik smetlara, drvosječa, scenski radnik, kuhar
u jeftinim gostionicama, a na svojem je posljednjem »izletu«,
kako je on nazivao svoje bjegove, skupljao i prodavao
aluminijske limenke.
Max, premda tjelesno privlačan ženama, na izletima je
uvijek ostajao sam i nije se upuštao u seksualne odnose. Bio
je visok 190,5 cm i zgodan. Kad me je sreo, već je bio
spolno nemoćan. To je, do neke mjere, prouzročila dugogo
dišnja izolacija i pušenje marihuane.
Max je bio ono što Pat Carnes u svojoj knjizi »Izlazak iz
sjene« (Out of The Shadows) zove seksualnim ovisnikom
prvog i drugog stupnja.
Seksualna ovisnost prvog stupnja uključuje sljedeće:
• Više ljubavnih veza ili seksualnih partnera.
• Kompulzivno samozadovoljavanje uz pomoć pornografije
ili bez nje.
• Kroničnu potragu za seksualnim zadovoljstvom, bilo
heteroseksualne ili homoseksualne prirode.
• Fetišističko ponašanje, bestijalnost ili prostitucija.
Drugi stupanj uključuje voajerizam, egzibicionizam, nepri
stojno ponašanje i opscene telefonske pozive.
Carnes govori i o trećem stupnju seksualne ovisnosti koji
uključuje incest, silovanje i zlostavljanje. Stupnjevi se odnose
na razine viktimizacije i pravnih posljedica koje prate seksualni
čin. Drugi i treći stupanj uvijek podrazumijevaju postojanje
žrtve i zakonom su kažnjivi.
Što se Maxa tiče, on je tijekom svoja tri braka imao više
ljubavnih veza. U početku drugog braka upuštao se u
voajerizam popraćen velikim osjećajem degradiranosti i stida.
Jedanput se sakrio u grane nekog stabla i čekao tri sata
samo da bi dvije minute gledao mladu ženu bez ičega na
sebi, osim grudnjaka i gaćica.
Max je, osim toga, lutao velikim robnim kućama, upuštajući
se u suptilne oblike nepristojnog ponašanja. Kad se došao
posavjetovati sa mnom, već je potpuno prekinuo sve veze
sa ženama. Bio je izoliran i nije imao nikakvu pravu vezu.
Pomirio se s neprivlačnim poslom knjigovođe u prodavaonici
računala.
Sva su Maxova djeca bili ovisnici. Njegova je najstarija
kćerka u 26. godini bila već u drugom braku. Bila je
ozbiljan skrbnik-ovisnik i miješala je ljubav sa sažaljenjem.
Pronalazila je muškarce koji su bili na samom dnu i vraćala
ih u normalan život. Njezin je drugi muž bio bivši preprodavač
droge u Europi, nekoliko je puta zatvaran zbog raspačavanja
narkotika u Francuskoj. Maxova dva sina i kćerka iz drugog
braka bili su teški narkomani i imali su velikih teškoća u
vezama i u seksu. Najmlađi - dječak iz njegova trećeg braka
- bio je s nepunih trinaest godina četiri puta uhićivan i
zatvaran zbog nasilna ponašanja izazvanog alkoholom i drogom.
Povremeno sam viđao Maxa gotovo sedam godina. Baš
kad bih pomislio da smo postigli neki napredak, Max bi
odustao (pobjegao bi od mene). Zbližio sam se s Maxom
više no što bi to ijedan psihološki savjetnik smio. Max me
podsjetio na moj vlastiti stid i ovisnost o drugima. Toliko
sam mu želio pomoći da sam postao pretjerano zainteresiran
za rezultat našeg rada. U rujnu 1974. Max je umro. Imao je
pedeset dvije godine. I njegov je otac umro upravo u toj
dobi.
U Maxovoj je ličnosti postojala značajka megalomanske
melodramatičnosti. No bio je i istinski velikodušan i plemenit.
Njegova je sućut za patnje drugih bila bezgranična. Umro je
od emfizema u odjelu za siromašne državne bolnice. Na
njegovu sam pogrebu plakao kao nikada u životu.
Max je predstavljao sve nas, na stidu utemeljene ljude.
Rekao sam da je umro od emfizema. Zapravo je umro od
toksičnoga stida. Njegov je internalizirani stid bio izvor
njegove ovisnosti o drugima, kemijske i seksualne ovisnosti.
Max je bio univerzalno utjelovljenje toksičnog stida. Njegov
je život, od početka do kraja, ilustrirao izvore i demonsku
snagu toksičnog stida.
S pomoću iskustava iz Maxova života istaknut ću ove
izvore toksičnog stida: njegovu disfunkcionalnu obitelj, njegove
na stidu utemeljene roditeljske uzore, višenaraštajnu postiđujuću
obiteljsku povijest, njegovu napuštenost, njegovo školovanje,
njegovo vjersko podrijetlo i postiđujuću kulturu koju svi mi
dijelimo s njim.
DlSFUNKCIONALNE OBITELJI
Toksični stid ima podrijetlo u međuljudskim odnosima,
osobito u značajnim vezama. Naše su najznačajnije veze one
izvorne. Pojavljuju se u našim izvornim obiteljima.
Judith Bardwick to veoma dobro opaža:
»Brak, a stoga i obitelj, okolina je u kojoj doživljavamo
naša najintimnija i najmoćnija ljudska iskustva. Obitelj je
jedinica kojoj pripadamo, u kojoj možemo očekivati zaštitu
od neukrotive sudbine, u kojoj stvaramo beskonačnost kroz
našu djecu i u kojoj pronalazimo raj. Građa od koje je
sastavljena obitelj mnogo je krvavija i mnogo strasnija nego
građa od koje je sastavljeno prijateljstvo; a i cijena je veća.«
U tranziciji
(In Transition)
Obitelj je okolina u kojoj stječemo prve spoznaje o sebi.
Unutrašnji identitet prvo pronalazimo u odražavajućim očima
naših primarnih skrbnika. Naša sudbina u velikoj mjeri ovisi
o zdravlju naših skrbnika.
U Maxovu je slučaju otac, Jerome, bio teški alkoholičar i
ženskar - ovisnik o seksu. Jerome je bio utemeljen na stidu.
Otac ga je napustio, a odgajala ga je emocionalno incestuozna
majka-alkoholičarka. Maxova je obiteljska povijest zastrašujuća.
Kad je Max imao osam godina, njegova se majka Felicia
razvela od njegova oca Jeromea. Od svoje je osme godine
Max bio emocionalno i financijski zanemaren. Njegov je
stariji brat, Ralph, preuzeo ulogu Maxova oca. I starija je
sestra, Maxine, preuzela roditeljsku ulogu. Oni su bili njegovi
mali roditelji.
Maxova su se majka i otac vjenčali sa 17, odnosno 18
godina. Vjenčali su se jer je majka bila trudna. Očekivali su
Maxovu stariju sestru - Maxine. Felicia je potjecala iz čvrste,
religiozne kršćanske obitelji. Obitelj je zahtijevala da je
Jerome oženi. Felicia je bila naoko iznimno čedna osoba i
emocionalno zatvorena. Nosila je potisnutu seksualnost svoje
majke. Njezinu je majku seksualno zlostavljao vlastiti otac
(također alkoholičar) i dvojica od njezine devetero braće.
Felicijina majka nikada nije govorila o tim incestuoznim
činovima i nosila ih je kao svoju sramnu tajnu. Felicia je,
iako prividno ispravna i čedna, »iživjela« seksualni stid svoje
majke zatrudnjevši u sedamnaestoj godini. Feliciju je također
seksualno zlostavljao djed, majčin otac.
Felicia je bila emocionalna supruga svojega oca. Postala
je njegova mala žena i pouzdanica pošto joj se majka
povukla u hipohondriju.
I Jerome je bio emocionalni skrbnik svoje majke. Bio je
njezin mali muškarac i postao joj je nadomjesni supružnik.
Oba su Maxova roditelja bili nadomjesni supružnici. To znači
da su oboje bili žrtve emocionalnog incesta. Oboje su bili
ozbiljno utemeljeni na stidu, bili su ovisnici o drugima i
ovisnici o alkoholu. Maxova je majka bila pokorna, ali
hladna i nesenzualna. Max je rođen pet godina nakon
Jeromeova i Felicijina vjenčanja. Nije bio planiran a zapravo
niti željen. Radilo se o slučajnoj trudnoći. Max je bio ono
što se zove izgubljenim djetetom u teoriji obiteljskih sustava
(Sharon Wegscheider-Cruse).
TRAUMA NAPUŠTENOSTI
Emocionalna napuštenost
Djeca trebaju odraz i jeku. Njih dobivaju iz očiju svojih
primarnih skrbnika. Odražavanje znači da imaju nekoga i da
taj odražava ono što oni uistinu jesu u bilo kojem trenutku.
U prve tri godine svima nam je potrebno da nam se dive
i da nas ozbiljno shvaćaju. Trebalo nam je da b u d e m o
prihvaćeni zbog onoga što jesmo. Zadovoljavanje tih potreba
za odražavanjem ono je što Alice Miller zove našim temeljnim
narcističkim zalihama.
Te su zalihe posljedica odražavanja u očima roditelja s
dobrim granicama. Kada je tomu tako, događaju se sljedeći
dinamički procesi:
• Agresivni djetetovi poticaji mogu se neutralizirati, jer ne
ugrožavaju roditelja.
• Djetetova težnja za samostalnošću ne doživljava se kao
prijetnja roditelju.
• Djetetu se dopušta iskusiti i izraziti normalne nagone,
poput ljubomore, bijesa, seksualnosti i prkosa, jer se ni
sami roditelji nisu odrekli tih osjećaja.
• Dijete ne mora ugoditi roditeljima i može razviti vlastite
potrebe i vlastitu razvojnu brzinu.
• Dijete se može osloniti na roditelje i imati koristi od njih,
jer su oni odvojeni od njega.
• Neovisnost roditelja i dobre granice omogućavaju djetetu
da odvoji ja-reprezentaciju od objektne reprezentacije.
• Budući da je djetetu dopušteno izraziti ambivalentne osjećaje,
ono može naučiti smatrati sebe i skrbnika »i dobrima i
lošima«, umjesto da izdvaja određene dijelove kao dobre
te ih odvaja od loših.
• Moguć je početak istinske objektne ljubavi, jer roditelji vole
dijete kao odvojen objekt.
Drama nadarenog djeteta
(Drama of the Gifted Child)
Što se događa ako su roditelji utemeljeni na stidu i ako
imaju nezadovoljene potrebe? Tada oni nisu u stanju preuzeti
odražavajuću narcističku funkciju za dijete. Dapače, činjenica
da su roditelji utemeljeni na stidu jasan je znak da nikada
nisu stekli svoje narcističke zalihe. Takvi su roditelji odrasla
djeca koja još uvijek tragaju za roditeljem ili objektom koji
bi im bio p o p t u n o na raspolaganju. Za takve roditelje
najprikladniji objekti nardstičkog zadovoljenja njihova su vlastita
djeca. Alice Miller piše:
»Novorođenče je posve ovisno o roditeljima i budući da
mu je njihova skrb nužna za život, čini sve što može kako
ih ne bi izgubilo. Od prvog dana života ono će tako
usmjeriti sve svoje snage, poput male biljke koja se okreće
prema suncu kako bi preživjela.«
Drama nadarenog djeteta
(Drama of the Gifted Child)
Ono što na stidu utemeljena majka nije mogla pronaći u
vlastitoj majci, pronalazi u svojoj djeci. Dijete je netko tko joj
je uvijek na raspolaganju. Dijete ne može pobjeći kao što je
učinila njezina majka. Dijete može poslužiti kao jeka; potpuno
je usmjereno na nju; nikada je neće napustiti; može se u
potpunosti nadzirati i nudi potpuno divljenje i intenzivnu
pozornost.
Djeca imaju zadivljujuću sposobnost uočiti te potrebe
roditelja. Čini se da dijete to nesvjesno zna. Preuzimajući
ulogu pružanja narcističkog zadovoljenja svojima na stidu
utemeljenim roditeljima, dijete osigurava ljubav i osjećaj da
je potrebno i da nije napušteno. Taj je proces obrtanje
prirodnog poretka. Sada se dijete skrbi o roditeljskim potrebama,
umjesto da se roditelji skrbe o dječjim potrebama. Ta je uloga
skrbnika iznimno paradoksalna. Želeći osigurati roditeljsku
ljubav i izbjeći napuštenost, dijete je zapravo napušteno.
Budući da je ono tu zbog roditelja, nema nikoga tko bi
odražavao dječje osjećaje i nagone i skrbio se za dječje
potrebe. Svako dijete koje odrasta u takvoj okolini smrtno
ranjava ova narcistička prikraćenost. A to se može dogoditi
i u najboljim obiteljima.
Alice Miller piše:
»Mnogi ljudi pate od narcističkih poremećaja, a imaju nježne
i brižne roditelje koji su ih snažno podupirali; ipak, ti ljudi
pate od ozbiljnih depresija. Dolaze na terapiju s uvjere
njem, u kojem su odrastali, da su imali sretno i zaštićeno
djetinjstvo.«
Drama nadarenog djeteta
(Drama of the Gifted Child)
Najčešće su ti narcistički prikraćeni ljudi talentirani, nadareni,
iznimno uspješni ljudi koji su primali pohvale i uživali divljenje
zbog svojih talenata i uspjeha. Gledajući ih sa strane, svatko
bi rekao da su uspjeli. Snažni su, stabilni i veoma samouvjereni.
No zapravo je posve suprotno. Narcistički prikraćeni ljudi
dobri su u svemu čega se prihvate i cijene ih zbog njihove
nadarenosti i umijeća, ali uzalud.
»U pozadini svega ovoga«, kaže Alice Miller, »vreba
depresija, osjećaj praznine i otuđenosti te besmislenosti života.«
Čim im se oduzme narkotik vlastite veličine, čim više
nisu zvijezde i ljudi od uspjeha, takve osobe obuzme dubok
osjećaj stida i krivnje.
Radio sam s mnogima koji spadaju u ovu skupinu. I
sam joj pripadam. Uistinu će teško netko tko naš uspjeh
promatra sa strane znati do koje smo mjere zapravo utemeljeni
na stidu. Kao djecu, voljeli su nas zbog naših uspjeha i
postignuća, umjesto zbog nas samih. Naša su istinska i
autentična ja bila napuštena.
Što se mene tiče, trebale su proći godine da uspostavim
vezu s vlastitim osjećajima - s vlastitom ljutnjom, ljubomorom,
usamljenošću i tugom. Taj nedostatak veze s osjećajima
rezultat je napuštenosti. Nismo imali nikoga tko bi potvrdio
naše osjećaje kroz odražavanje. Dijete može doživjeti vlastite
osjećaje samo ako ima nekoga tko će ih u potpunosti
prihvatiti, imenovati i dati im potporu.
Još jedna posljedica ove emocionalne napuštenosti gubitak
je sebe. Kada se neka osoba iskorištava za narcističke potrebe
drugoga, razvija se tako da pruža samo ono što se od nje
očekuje i konačno se stapa s vlastitim djelom ili izvedbom.
Postaje »radno biće« bez osjećaja za svoje autentično ja.
Prema Winnicottiju, pravo ja te osobe ostaje u »stanju
nekomunikacije«. Već sam opisao ovo kao stanje kada više
nismo u sebi. Takva osoba osjeća prazninu, bezdomnost i
uzaludnost.
Možda je najteža posljedica emocionalne napuštenosti
ono što Robert Firestone zove fantazijska vezanost, a Alice
Miller trajnost saveza. Dijete kojemu je bilo uskraćeno iskustvo
uspostave veze s vlastitim emocijama najprije svjesno, a
potom nesvjesno (kroz unutrašnje poistovjećivanje s roditeljem)
ovisi o svojim roditeljima.
Alice Miller piše:
»Ne može se osloniti na vlastite emocije, ne iskušava ih
kroz pokušaje i pogreške, nema osjećaj za vlastite potrebe
i do najveće je mjere otuđeno od sama sebe.«
Drama nadarenog djeteta
(Drama of the Gifted Child)
Takva se osoba ne može odvojiti od svojih roditelja.
Fantazijski je vezana za njih. Ima iluziju veze, odnosno uistinu
misli da postoji ljubavna veza između nje i roditelja. Zapravo
je zbunjena i smetena. To je prije zamka negoli savez. Poslije
će se ova fantazijska vezanost prenijeti na druge veze.
Takva fantazijski vezana osoba poslije ovisi o potvrdi
svojega partnera, svoje djece, svojeg društva. Osobito je
ovisna o svojoj djeci. Fantazijski vezana osoba nikada nema
stvarnu vezu ili stvarni odnos ni sa kime. Nema stvarnog
autentičnog ja za uspostavu veze. Roditelji koji su prihva
ćali dijete samo kada bi im ugađalo, ostaju poput introjekti-
ranih glasova. Pravo se ja krije od ovih introjektiranih
glasova, baš kao što se krilo dijete. »Osama roditeljskog
doma« zamijenjena je »izolacijom unutar sebe«.
Čest rezultat toga jest megalomanija. Megalomana svuda
cijene i ne može živjeti bez divljenja drugih. Iznevjeri li ga
njegov dar, nastupa propast. Mora biti savršen, jer će inače
pasti u depresiju. Često su najnadareniji među nama upravo
takvi. Mnogi veoma nadareni ljudi pate od ozbiljne depresije.
Drugačije i ne može biti, jer je u biti depresije izgubljeno i
napušteno dijete unutar nas.
»Čovjek je pošteđen depresije«, piše Alice Miller u djelu
Drama nadarenog djeteta »kada je samopoštovanje utemeljeno
na autentičnosti vlastitih osjećaja, a ne na posjedovanju
određenih kvaliteta.«
Emocionalna napuštenost je višenaraštajni problem. Dijete
narcistički prikraćenih roditelja postaje odrasla osoba s narcis
tički prikraćenim djetetom i, baš kao što su njega iskoristili,
i on će iskoristiti svoju djecu da zadovolji svoje narcističke
potrebe. Dijete odrasta i tako se krug ponavlja.
Maxovi su roditelji bili narcistički prikraćeni. Jerome je za
svoje narcističke potrebe upotrijebio fantazijsku vezanost za
alkohol i seks. Felicia se koristila Ralphom kao glavnim sred
stvom narcističkog zadovoljenja. Postao je obiteljska zvijezda,
moralist, pravednik, iznimno uspješan čovjek i svećenik.
Maxine i Max bili su izgubljena djeca. Felicia, premda
požrtvovna, nikada nije odražavala i potvrđivala njihove
osjećaje. Max je ponovio jednak uzorak na svojoj djeci,
služeći se njima za svoje narcističke potrebe. Nakon bje-
gova, odmah bi požurio k njima po nježnost i utjehu.
Osobito su mu kćeri bile izvor nježnosti. Nikada nisam vidio
nijedno od njegove djece kako izražavaju bijes, povrijeđe
nost ili ljutnju na Maxa. Oni nikada nisu uspjeli uspostaviti
vezu s vlastitim osjećajima.
Max bi se razljutio kad sam govorio da ponavlja vlastitu
napuštenost na djeci. I njegova su djeca smatrala da su
imala dobro djetinjstvo. To je iluzionistička priroda narcističke
prikraćenosti.
Kada emocionalno napuštena djeca opisuju svoje djetinjstvo,
opisuju ga bez osjećaja.
Alice Miller kaže:
»Prisjećaju se najranijih sjećanja bez ikakvog suosjećanja za
dijete koje su nekada bili. Često iskazuju prezir i ironiju,
čak podrugljivost i cinizam. Općenito, postoji potpuna odsut
nost stvarnog emocionalnog razumijevanja ili ozbiljne procjene
uspona i padova vlastitog djetinjstva i shvaćanja vlastitih
potreba - osim potrebe za uspjehom. Internalizacija izvorne
drame toliko je potpuna da se može nastaviti iluzija dobra
djetinjstva.«
Drama nadarenog djeteta
(Drama of the Gifted Child)
Maxova su djeca idolizirala i idealizirala svojeg oca. Nastavili
su iluziju vlastitog sretnog djetinjstva. Sam Max nije pokazivao
stvarnu ljutnju na svoje roditelje. Njegov bijes na oca izišao
bi na vidjelo samo kad bi se napio. Nije bio otvoreno bijesan
na majku.
Seksualno zlostavljanje
Taj oblik zlostavljanja najviše postiđuje. Da bi se izazvao
stid, potrebno je manje seksualnog zlostavljanja od bilo kojeg
drugog oblika zlostavljanja. Seksualno je zlostavljanje veoma
rašireno. Procjenjuje se da trenutačno ima oko šezdeset mili
jima žrtava seksualnog zlostavljanja. U posljednjih trideset
godina znatno je porasla svijest o tom problemu.
U prošlosti je naše znanje o zlostavljanju bilo ograničeno
na žrtve incesta iz »priča strave i užasa«. Takve su priče
sadržale tjelesno seksualno zlostavljanje koje je uključivalo
dodirivanje. Danas smo znatno proširili naše razumijevanje
seksualnog zlostavljanja. U knjizi Bradshaw o obitelji pre
dočio sam materijale o seksualnom zlostavljanju koje sam
posudio iz djela Pie Mellody iz terapijskog centra Meadows
u Wickenbergu, u Arizoni.
Ovo su izvaci iz knjige Bradshaw o obitelji:
Seksualno zlostavljanje uključuje čitave obitelji. Može se
podijeliti ovako:
Tjelesno seksualno zlostavljanje - Uključuje dodirivanje
na seksualan način. Opseg postupaka s elementima sek
sualnog zlostavljanja uključuje seksualizirano grljenje ili
ljubljenje: bilo kakvu vrst seksualiziranog dodirivanja ili
milovanja; oralni i analni seks; ručno podražavanje spolnih
organa žrtve ili prisiljavanje žrtve da ručno podražuje
spolne organe prijestupnika; seksualni odnos.
Tjelesno zlostavljanje
Batina je izišla iz raja - fraza je koja se stoljećima ponavlja
kao »biblijsko« opravdanje ili izgovor za tjelesno kažnjavanje.
Tjelesno nasilje nad djecom (i ženama) dio je prastare i žilave
tradicije.
Tjelesno nasilje, s obzirom na toksični stid koji stvara,
dolazi odmah iza seksualnog nasilja. Dapače, tjelesno je
naisilje iznimno ovisničko. Već sam pokazao da je tu riječ o
sindromu stida koji se izražava u poremećaju ličnosti.
Prijestupnici su doslovno ovisnici o nasilju, a potiče ih
toksični stid koji osjećaju dok se nasilnički ponašaju. Nasilni
su prijestupnici na stidu utemeljeni ljudi.
Roditelji koji zlostavljaju djecu jesu izolirani; slabog
samopuzdanja; nedostatno osjetljivi za osjećaje drugih; obično
su i sami bili žrtve tjelesnog nasilja; uskraćena im je temeljna
majčinska skrb; nemaju zadovoljene potrebe za ljubavlju i
udobnošću; poriču teškoće i posljedice teškoća; osjećaju da
se nemaju kome obratiti za savjet; potpuno su nerealističkih
očekivanja od djece; očekuju od djece da zadovolje njihove
potrebe za nježnošću i toplinom; kad djeca ne zadovolje
njihove potrebe, tumače to kao odbacivanje i reagiraju srdžbom
i frustracijom; postupaju prema djeci kao da su mnogo
starija no što jesu.
Nema valjanih podataka o raširenosti tjelesnog zlostavljanja.
Podaci kojima raspolažemo odnose se samo na prijavljene
slučajeve. Nemamo uvid u slučajeve kada nije bilo liječnič
kog pregleda, slučajeve u kojima je obavljen liječnički preg
led, ali koji nisu identificirani kao zlostavljanje i slučajeve
koji su identificirani kao zlostavljanje, ali nisu prijavljeni.
Procjenjuje se da na svaki prijavljeni slučaj dolazi 200 ne
prijavljenih.
Vjerovanje da su djeca roditeljsko vlasništvo te da su
samovoljna i da im volju treba slomiti vodeća su načela ljudi
koji tuku djecu.
I žrtva tjelesnog nasilja vezana je za nasilje proizišlo iz
stida. U početku se žrtve vežu zbog pukog užasa. No kako
se nasilje nastavlja, gube samopoštovanje. Kako gube samo-
poštovanje, žrtve gube sposobnost odabira. Postaju poput
izgladnjele djece koja traže komadiće i mrvice ljubavi.
Kako je nasilje iracionalno i impulsivno, često je nasumično
i nepredvidivo. Značajka nasumičnosti nasilja uzrokuje ono
što Seligman zove »naučena bespomoćnost«. Naučena je bes
pomoćnost vrsta mentalne konfuzije. Ljudi više ne mogu
misliti ili planirati. Počinju pasivno prihvaćati zlostavljanje.
Ne mogu sebi predočiti gore, za dušu pogubno, razaranje
ljudskog života.
Nasilje je uobičajeno u obiteljskom životu, jer načela
otrovne pedagogije promiču i podržavaju tjelesno kažnjavanje.
Ono se još uvijek smatra prihvatljivim sredstvom poučavanja
djece životu. O prihvatljivosti tjelesnog nasilja svjedoče čak
i dječje pjesmice.
Tjelesno je nasilje pravilo u mnogim disfunkcionalnim
obiteljima. Obuhvaća sljedeće: kad vas lagano udaraju po
stražnjici ili prstima; kad vas tjeraju da sami odete po
sredstvo mučenja (pojasevi, šibe i sl.); kad vas udaraju
šakom, dlanom, pljuskaju vas, vuku, potežu, stežu oko vrata,
tresu, udaraju nogom, štipaju, muče škakljanjem; kad vam
prijete ostavljanjem; kad vam prijete da će vas staviti u
zatvor ili predati policiji; kad ste nazočni nasilju nad roditeljem,
braćom ili sestrama.
Emocionalno zlostavljanje
Emocionalno je zlostavljanje univerzalno. Vjerujem da je
svatko bio u nekoj prigodi postiđen emocionalnim zlostav
ljanjem. Otrovna je pedagogija prilično jasna u pogledu
činjenice da su emocije slabe. Moramo biti razumni i logični
i ne smijemo si dopustiti da nas ometu emocije. Sve emocije
moraju biti pod nadzorom, a osobito valja potisnuti srdžbu
i seksualne osjećaje. Nema mnogo ljudi u modernoj Americi
koji su odgajani u uvjerenju da je dobro izražavati seksualne
osjećaje i/ili osjećaje srdžbe.
SPUTAVANJE EMOCIJA STIDOM
POTPUNI STID
Međupovezanost slika
Treći se način internalizacije ostvaruje putem slika. Te
unutrašnje slike mogu biti slike postiđujuće osobe, mjesta ili
događaja. Također mogu biti slike riječi, tj. zvučni dojmovi.
Kada čujete nekoga kako izgovara određene riječi, to može
potaknuti stara iskustva stida. Pojedinačna se iskustva stida
stapaju posredstvom jezika i slika.
Kaufman kaže: »Prizori stida postaju međusobno povezani
i ojačani.« Kako se jezik, slike i prizori povezani sa stidom
stapaju, značenje stida se mijenja. »Stid me je« počinje
značiti »Ja sam sramotan, u nekom životno važnom vidu
manjkav kao ljudsko biće.« Stid više nije jedan od mnogih
osjećaja, nego počinje činiti nečiju bit. Internalizirani stid
stvara zamrznuto stanje stvari. Stid više nije emocionalni
znak koji dođe i prođe. To je duboko ukorijenjeni, sve-
prožimajući osjećaj manjkavosti kao osobe. Ta manjkavost u
samoj biti čini temelj oko kojega će se doživljavati drugi
osjećaji o sebi. Postupno, s vremenom, taj zamrznuti osjećaj
nestaje iz svijesti. Tako stid postaje temelj nečijem osjećaju
identiteta. Čovjek postaje osoba utemeljena na stidu.
FUNKCIONALNA AUTONOMIJA
ŠKOLSKI SUSTAV
Perfekcionizam
Perfekcionizam je pravilo obiteljskog sustava i glavni je
krivac za stvaranje toksičnog stida. To vrijedi i za religijske
i kulturne sustave. Perfekcionizam poriče zdravi stid. Pretpostav
lja da možemo biti savršeni. Takva pretpostavka niječe našu
ljudsku konačnost jer poriče činjenicu da smo bitno ograničeni.
Perfekcionizam poriče da ćemo često griješiti i da je prirodno
griješiti.
Perfekcionizam je na djelu kad god apsolutiziramo neko
negativno načelo ili standard. Kad se apsolutizira, načelo
postaje mjerilo svega drugoga. Uspoređujemo i prosuđujemo
prema tom standardu.
U školi su nas mjerili prema savršenom postotku 100*.
Kad ga ne bismo uspjeli postići, ocjenjivali su nas slabijim
ocjenama, pri čemu je najniža bila »F«. Razmislite načas o
simbolizmu ocjene »F«. Mentalno se povezuje s riječima koje
počinju sa F. Kad dijete postane failure - promašaj - u školi,
neće mu trebati dugo da počne misliti kako je promašen i
kao osoba, kako je fuck up - gubitnik. Djeca vrlo brzo
stvaraju ovakve asocijacije u školi. Osim toga, povezat će
»lošu« ocjenu s pretpostavkom da su loše ili manjkave
osobe. A najčešće su djeca koja ne postignu uspjeh utemeljena
na stidu i prije no što dođu u školu. Njihova utemeljenost
na stidu često je, zapravo, uzrok njihovu školskom neuspjehu.
Kad ne uspiju u školi, njihov se internalizirani stid produbljuje.
Toksični stid rađa toksični stid.
Max je primjer drugog puta, koji u školi izabiru djeca
utemeljena na stidu. On je slijedio svojeg brata i sestru,
utemeljene na stidu. Postao je iznimno uspješan učenik. Bio
je pravi odlikaš. Iznimna uspješnost i perfekcionizam dva su
vodeća oblika prikrivanja toskičnog stida. Iako zvuči
paradoksalno, i odlikaša i onog koji pada razred može
poticati toksični stid.
Ja sam bio odlikaš. Bio sam i predsjednik razreda od
sedmog razreda nadalje. U četvrtom sam razredu srednje
škole bio urednik školskih novina i šesti po uspjehu u cijeloj
školi. Sve je to spadalo u moju ulogu junaka. Koliko bi se
srednjoškolskih upravitelja obratilo učeniku koji je predsjednik
razreda, urednik školskih novina i šesti po uspjehu u školi
Racionalizam
Naše škole pokazuju golemu pristranost u korist izobrazbe
uma umjesto cijele osobe. Najviše se ističe zaključivanje,
logika i matematika, gotovo se posve zanemaruju emocije,
intuicija i kreativnost. Naši učenici postaju memorirajući
imitatori i tupi konformisti, umjesto osjećajni stvaratelji.
Mnogo je učinjeno u posljednjih nekoliko desetljeća u
proučavanju desne moždane polutke. Ta je strana mozga
izvor »misli koja se osjeća.« Misao koja se osjeća bit je
glazbe i pjesništva. Desna je polutka holistička i intuitivna.
Služi se maštom prije negoli memorijom. Učenici koji imaju
prirodnu sklonost za tu stranu mozga bivaju kažnjeni.
Znam za izvrsne učenike koji su bili bolno stidljivi zbog
svojeg intuitivnog i osjećajnog načina spoznavanja. Naša
racionalistička pristranost uzrokuje odbacivanje mašte i emocija
kao nečega čega se valja stidjeti. Sjećam se kako sam
jednom rekao nastavniku svoj »osjećaj« o predočenom prob
lemu. Rekao mi je da nagađanje nije odlika izobražena uma.
Poslao me u čitaonicu kako bih pronašao točne podatke.
Ukratko, u našim se školama postiđuju neki najpoticajniji i
najkreativniji aspekti ljudske psihe.
Postiđivanje m e đ u vršnjacima
Sjećam se Arnolda. Bio je sjajan knjigovođa. Pakosno su
ga postiđivali u srednjoj školi. Njegova je teškoća bila u
tome što je kritizirao žene. Nijedna žena nikada nije bila
dovoljno dobra. Kada bi se njegova veza s kojom ženom
zahuktala, Arnold bi počeo tražiti grešku. Bio je velik stručnjak
i perfekcionist. Rezultat svega toga bio je da je s četrdeset
godina bio prilično imućan, ali bolno usamljen.
Arnold je imao neka postiđujuća iskustva u ranu djetinjstvu,
zbog autoritarnog i militantnog oca. No to je bilo ublaženo
ljubavlju njegove majke, zahvaljujući kojoj nije bio pretjerano
stidljiv tijekom ranog i srednjeg djetinjstva. Poslije se njegova
obitelj preselila u neki drugi gradić i Arnold je morao
započeti drugo polugodište drugog razreda srednje škole u
novoj školi. Gradom i školom vladale su klike i imućnici.
Arnold je bio iz poprilično siromašne obitelji. U školu je išao
autobusom, dok je 95 posto ostalih učenika imalo nove
automobile. Arnold je postao žrtveno janje od trenutka kada
je kročio u školu. Jedna mu se skupina djevojčica rugala i
ismijavala ga. Katkada bi ga gađali najlonskim vrećicama
napunjenima vodom ili konjskim izmetom dok je čekao
autobus. To se nastavilo do sredine četvrtog razreda. Dvije je
godine Arnold doživljavao gotovo kronično postiđivanje.
Bilo je to bolno iskustvo.
Srednja je škola doba puberteta. A pubertet je doba
osjećaja intenzivne izloženosti i ranjivosti. Sve ono što osoba
s toksičnim stidom nosi iz djetinjstva bit će stavljeno na ispit
u srednjoj školi. Često mladi traže žrtveno janje. Nekoga na
koga se svatko može istresti, i na koga mogu projicirati svoj
slid. Bila je to Arnoldova sudbina. Zlobno ga je postiđivala
skupina vršnjakinja. To objašnjava njegove probleme sa ženama.
Skupina vršnjaka postaje poput novih roditelja. Samo što
je taj roditelj mnogo krući, i ima nekoliko pari očiju kojima
pazi na vas. Tjelesni je izgled iznimno važan. Akne i slaba
spolna razvijenost mogu biti tegobni. Prilagoditi se pravilima
odijevanja vršnjaka nužno je želimo li da nam se ne rugaju.
Zapravo, može biti strašno ako netko nije tjelesno ili materijalno
obdaren.
I osnovna škola može biti izvor stida. Djeca mogu biti
užasno okrutna. Svako dijete s deformacijom posebno je
osjetljivo na ismijavanje. Djeca će se rugati drugoj djeci
onako kako su se rugali njima. A ako su dijete postiđivali u
kući, pokušat će se riješiti stida prebacujući ga na druge.
Djeca vole zadirkivati, a to je velik izvor stida. Zadirkuju
obično na stidu utemeljeni roditelji. Oni interpersonalno
prenose vlastiti stid zadirkujući svoju djecu. A starija braća
i sestre sposobna su za najokrutnije zadirkivanje. Bio sam
užasnut slušajući priče pacijenata o zadirkivanju starije braće
i sestara.
Škola je bila možda jedino mjesto u Maxovu životu gdje
nije bio postiđivan. Njegov ga je toksični stid potaknuo da
bude odlikaš. Uspio je završiti postdiplomski studij učeći
noću. Podnosio je goleme teškoće nastojeći dobiti diplomu.
Škola je bila ono mjesto u njegovu životu gdje je osjećao da
je nešto postigao. Nažalost, uspjesi ne smanjuju internalizirani
stid. Zapravo, što više čovjek postiže, mora postizati još više.
Bit toksičnog stida jest da postaje dio nas i nema veze s
onim što činimo.
RELIGIJSKI SUSTAV
PORICANJE EMOCIJA
RELIGIJSKA OVISNOST
Mit o uspjehu
Netko je jednom rekao: »Uspjehom se smatraju različite
stvari u različitim razvojnim fazama - od toga da se kao
malo dijete ne popiškite u hlače, do toga da budete omiljeni
u školskoj dobi, da seksualno općite u doba rane zrelosti, da
se obogatite i steknete ugled u doba kasnije zrelosti, da
seksualno općite u srednjim godinama, da budete omiljeni u
starosti, da se ne popiškite u hlače kad posenilite.« U ovoj
definiciji naglasak valja staviti na zarađivanje, stjecanje ugleda
i potrebu da nas vole.
Mislim da u najveće tragedije američke m o d e r n e
književnosti valja ubrojiti djelo Arthura Millera Smrt prodavača.
Miller je uspio iz obična čovjeka stvoriti aristotelovskog
tragičnog junaka. Willy Loman je simbol američkog mita o
uspjehu. Živi život utemeljen na uvjerenju da se uspjeh
sastoji u zarađivanju novca i u tome da vas vole. Willy
umire usamljen i bijedan, oduzimajući si život da bi dobio
novac od osiguranja i time dokazao kako je bio uspješan.
Aristotel u Poetici kaže da snagu velikog tragičnog junaka
čini kombinacija njegove uzvišenosti popraćena nekom
tragičnom greškom. Willy je uzvišen. Spreman je umrijeti za
svoju sudbinu. No upravo je njegova sudbina tragična greška.
On uistinu vjeruje da će čovjek, ako zarađuje novac i ako
ga vole, biti uspješan. To znači uspjeti.
Mit o uspjehu, osim toga, propovijeda i vrstu divlje
individualnosti. Čovjek mora uspjeti sam. Mora biti svojih
ruku djelo i svoj čovjek. U tom mitu novac i njegovi simboli
postaju mjera uspješnosti. Pedesetogodišnjak sa slabim
prihodima mora osjetiti postiđujući žalac takvog sustava
vjerovanja. I ma koliko se bunili protiv toga vjerovanja,
novac i slava koji uza nj idu, još uvijek igraju golemu ulogu
u našim životima.
POTISKIVANJE
DISOCIJACIJA
TRANSFER
DEPERSONALIZACIJA
IDENTIFIKACIJA
KONVERZIJA
Osjećajni reketi
Već sam objasnio kako se u procesu internaliziranja stida
odvajaju vitalni dijelovi ljudske realnosti. Odcijepljeni dijelovi
našeg unutrašnjeg iskustva (naši osjećaji, potrebe i nagoni)
traže izražavanje. Oni su poput gladnih pasa zaključanih u
podrumu. Moramo ih nekako stišati. Jedan od načina jest
putem konverzije. U konverziji osjećaja pretvaramo zabranjeni
ili sraman osjećaj u neki drugi, prihvatljiviji ili podnošljiviji.
Ovo smo već vidjeli kod seksualnih osjećaja. Naši se
stidom sputani osjećaji mogu zamijeniti drugim osjećajima.
Često se srdžba blokira u svijesti i konvertira u nešto
prihvatljivije ili u osjećaje koji su dopušteni u obitelji, p o p u t
povrijeđenosti ili krivnje. Osoba koja osjeća srdžbu više je
ne osjeća; osjeća nešto prihvatljivije.
Trogodišnji je Herkamer bijesan jer mu je majka obećala
da će ga povesti na sladoled, a sada se predomislila. Herkamer
bjesni i topće nogama govoreći mami (kao što to trogodiš-
njaci običavaju) da je mrzi. Mama je osoba utemeljena na
stidu i ovisnica je o drugima. Užasava se srdžbe, vlastite ili
bilo koga drugoga. Herkamerova srdžba izaziva u njoj bijes
prema vlastitim roditeljima. Kako je ta srdžba sputana osjeća
jem krivnje i stida, zaustavlja vlastite osjećaje stida izaziva
jući u Herkameru stid i krivicu.
Kaže mu kako je boli kad se ljuti na nju. Počinje plakati
jer je kao djevojčica naučila konvertirati srdžbu u tugu.
Plakati kad su srdite često je sredstvo ucjenjivanja u žena
(reket).
Prizor iz majčina djetinjstva izgledao je ovako: njezin je
otac bio bijesan jer se nije htjela prestati igrati u svojoj sobi
i poći na spavanje. Kada je izrazio srdžbu, počela je jecati.
Ocu je bilo žao, pa ju je uzeo u naručje i počeo maziti. Dao
joj je čašu hladna soka i ljuljao je u naručju dok nije
zaspala. Kao mala djevojčica Herkamerova je majka naučila
da je tuga prihvatljiva i da joj daje moć. Srdžba nije
prolazila u njezinoj obitelji. Kada joj Herkamer kaže da je
mrzi, ona se rasplače i govori da je možda jednoga dana
neće zateći u kući kada mu bude trebala. Možda će mu čak
reći da će otići i umrijeti!
Jadni je Herkamer očajan. Izazvani su njegovi osjećaji
napuštenosti, straha i tjeskobe zbog mogućeg razdvajanja.
Hita mami, osjećajući strašno grizodušje. Iz njegove je svijesti
p o t p u n o izbrisana ljutnja. Njegova je srdžba konvertirana u
osjećaj krivnje.
Katkad roditelji reagiraju i srdžbom ako njihova djeca
izražavaju srdžbu, strah ili tugu. Tada su djetetovi osjećaji ili
sputani stidom ili se pak pretvaraju u strah ili užas.
Mojim je osjećajem srdžbe većim dijelom života domini
rao strah. Kad god bih osjetio srdžbu, ona bi konvertirala u
strah, sve do užasa. Čak i kad sam bio u stanju izraziti
srdžbu, usne bi mi počele drhtati; glas bi mi pukao; tijelo se
treslo. Eric Berne, utemeljitelj transakcijske analize (TA) nazvao
je taj osjećaj »procesom konverzije«.
Somatska konverzija
Treći je oblik konverzija potreba i osjećaja u neki oblik
tjelesnog ili somatskog izražavanja. Potrebe i osjećaji mogu
se promijeniti u tjelesnu bolest.
Kada je netko bolestan, obično se za njega skrbe. Kada
je bolestan, pojedinac se smije osjećati onako loše kako se
uistinu osjeća. Ova konverzijska dinamika osobito je jaka u
obiteljskim sustavima u kojima se bolesti pridaje pozornost i
u kojima se ona nagrađuje.
Ja sam kao dijete imao astmu. Često sam, kada bih želio
izostati iz škole, izazivao napadaj. Rano sam naučio da
bolest izaziva veliko sažaljenje u mojem obiteljskom sustavu.
Pridobiti pažnju na taj način veoma je uobičajena pojava.
Kada ljudi žele izostati s posla, ispričaju se bolešću. Bolest
pali!
Konverzija osjećaja u bolest temelj je psihosomatskih
bolesti. U Maxovoj je obitelji bilo nekoliko naraštaja
hipohondara. Njegova je prabaka s majčine strane godinama
povremeno bolovala. Baka s majčine strane bila je doslovno
prikovana za postelju 45 godina, dok je njegova majka,
Felicia, stalno vodila bitku s čirem na želucu, kolitisom i
artritisom. Max je i sam bio uvelike opsjednut bolešću.
Vjerujem da obitelji ne konvertiraju osjećaje i potrebe u
stvarne tjelesne bolesti ako za to ne postoje predodređujući,
genetički utemeljeni čimbenici, primjerice obiteljska povijest
određenih poremećaja kakvi su astma, artritis i stanovita
organska slabost. Kada se genetskoj predodređenosti doda
roditeljski uzor i nagrađivanje somatskih bolesti, konverzija
osjećaja i potreba u tjelesno ili somatsko izražavanje gotovo
je zajamčena.
PROJEKCIJA
1. Inhibicija
Jedan bi se moj pacijent, usamljenik, potpuno ukočio
kad god bi u disko-klubu pokušao plesati. Tijekom našega
rada sjetio se nezgode u vezi s plesom koja se zbila kad mu
je bilo 12 godina. Njegova je majka bila povremena
alkoholičarka.
Jedne je noći došla kući djelomice pijana. Veselo je
pustila neku glazbu i pozvala sina da pleše s njom, na što
je on pristao. Bio je nespretan i ona ga je postiđivala. U
jednom trenutku moj je pacijent osjetio erekciju. Opazivši
to, njegova ga je majka počela zadirkivati. Bio je postiđen
do srži. Poslije toga njegova nesposobnost da pleše bila je
primjer obrambenog mehanizma ega - inhibicije. Inhibirajući
mišiće koji su mu bili potrebni za ples, čuvao se od
mogućeg sramnog iskustva.
2. Reaktivna formacija
Reaktivna se formacija rabi kako bi se potisnuti, uzne
mirujući osjećaj koji bi mogao izazvati stid, zadržao izvan
svijesti. Upotrebljava se onda kada potiskivanje gubi snagu.
Tako se, primjerice, često razvije osobina milostivosti kako bi
se neutralizirao poriv za okrutnošću. Okrutnost bi potaknula
stid. Suprotna okrutnosti je milostivost. Ona jamči da pojedinac
neće biti okrutan i da će izbjeći osjećaj stida. Reaktivna
formacija uvijek ima neke od značajki samog impulsa čije
izražavanje treba spriječiti.
Govoreći o ovome, White i Gilliland pišu:
»Osobina milostivosti... bit će kruta i neumjesna. Nametat će
se drugima u svim okolnostima, s pravom ili ne... imat će
prisilan i blago sadistički karakter. Osoba koja izražava
takvu reaktivnu milostivost osoba je koja ubija milostivošću.«
Elementi psihopatologije
(Elements of Psychopathology)
3. Izbjegavanje
Izbjegavanje je ponašanje usmjereno eliminaciji osjećaja,
misli ili ponašanja za koje se pojedinac boji da će prouzročiti
stid ili su ga već prouzročili.
Jedan moj pacijent, student, posvećivao je jako mnogo
vremena opsežnim ritualima učenja. Bio je inteligentan, ali
je zbog tih rituala postizao loše rezultate na fakultetu.
Satima prije početka učenja slagao bi u nizu olovke, knjige,
kemijske olovke, notes itd. sve dok ne bi postigao neki
složen uzorak. Svaki je predmet trebao biti postavljen tako
da ne dodiruje nijedan drugi. Osobito mu je bilo važno tako
složiti svoju poveliku zbirku knjiga.
Tijekom savjetodavne terapije opazio sam da izbjegava
dodire. Bio je jako postiđen kao dječak zbog toga što je
jednom prilikom, kada im je u kuću navratio svećenik, dirao
i pokazao svoj penis. Potom ga je majka jednom uhvatila
kako masturbira i istukla. Osim toga, rekli su mu da će
oslijepiti bude li masturbirao (i meni su to rekli, ali sam u
pubertetu bio spreman riskirati). Opsežni rituali nedodirivanja
kojima se služio moj pacijent bili su čarobno sredstvo
izbjegavanja želje da dira penis i masturbira.
4. Izolacija afekta
Izolacija afekta način je pretvaranja osjećaja ili impulsa
koji izazivaju stid u misao. Na taj se način osoba može
odreći bilo kakve odgovornosti za osjećaj ili impuls.
Jednom sam čitao o žrtvi incesta koju je opsjedala
sintagma »prokleti Isus«. Ona je bila veoma pristojna kršćanka.
Bila je također prilično inteligentna i shvaćala je apsurdnost
te misli.
Četiri je godine bila žrtvom incesta. Počinitelj je bio ujak
- jedini roditeljski lik koji je imala u životu. Ušao je u
njezin život kada joj je bilo šest godina. Njezina je majka
radila i ostavljala je sa sobaricom koja je bila jako religiozna
i stroga. Ta je sobarica emocionalno zlostavljala dijete. Jednom
je prigodom djevojčica ljutito posumnjala u njezina religiozna
tumačenja, a sobarica ju je duboko postidjela. Osjećala je,
osim toga, i bijes prema svojem ujaku. Ipak, jako ga je
voljela. On joj je jedini pokazivao ljubav i davao joj darove.
Nijedan od tih sukoba nije bio razriješen - njezin bijes,
osjećaj krivnje i stid, njezina ljubav za ujaka koji joj je
pružao roditeljsku skrb. Svi ti nerazriješeni problemi skupili
su se u misao »prokleti Isus«. Misao bi joj jednostavno
sinula bez ikakva osjećaja. Ta joj je misao odvlačila pozornost
od njezinih bolnih i zbunjujućih osjećaja.
To je prilično dramatičan primjer zbrkanih osjećaja koji
se konvertiraju u misaonu shemu. Svaka mentalna zaokupljenost
može odvući pozornost od osjećaja.
LAŽNO JA
KULTURNO LAŽNO JA
Kako se stid
internalizira kroz
poistovjećivanje s
uzorima
utemeljenima na
stidu, traumu
napuštenosti i
međusobno
povezane slike
stida, privatni,
autentični ja postaje
Proces sve manji i manji.
internalizacije U osoba
stida utemeljenih na
stidu on potpuno
nestaje.
neponovljiv, nije nas moguće uspoređivati ili mjeriti. U tom
su smislu naše krute spolne uloge postiđujuće.
Važno je uočiti dinamiku zaživljavanja spolnih uloga.
Sociolozi taj proces opisuju frazom: »društvena konstrukcija
stvarnosti.« Razumijevajući proces društvene konstrukcije lakše
shvaćamo kako se možemo spremno poistovjetiti s ulogama
i učiniti ih našim lažnim ja.
ŽIVOTNI SCENARIJI
Nalozi
Nalozi potječu od djeteta u roditelju utemeljenom na stidu.
Nalozi su obično neverbalni. Preuzimaju oblik poruka nemoj
biti; nemoj biti djevojčica; nemoj biti dječak; nemoj biti važan
ili uspješan. Svi toksični scenariji sadrže nalog »ne budi ono
što jesi«. Nalog postiđuje autentično ja i uzrokuje njegovo
raspuknuće.
Atribucije
Atribucije su osvještenije i obično proizlaze iz verbalnog
emocionalnog zlostavljanja. Poruke poput: »Kako možeš biti
toliko blesav ili glup?« ili »Za što ti mozak služi?« pripremaju
pojedinca za scenarij bez pameti. Poruke poput onih: »Ti
zbilja voliš svoga brata, zar ne?« ili: »Nije moguće je da je
moj mali dječak tako zločest« pripremaju pojedinca da nikada
ne zna kakve osjećaje ima ili koga voli. Poruke tipa: »Ma,
nisi ti zapravo ljut«, ili: »Nemaš zbog čega plakati« umanjuju
osjećaje i stvaraju zbrku. Atribucije mogu doći neposredno,
kao kada mama kaže za vašeg brata: »To je moje dijete koje
se zna ponašati«, a za vas: »On je mali zloćko.« Druge vrste
roditeljskih atribucijskih poruka jesu: »Uvijek ćeš imati problema
s učenjem, težinom, srdžbom itd.«, »Nikada ništa od tebe«,
»Uvijek si bio sebičan. Jadan onaj tko se oženi tobom.« Ili
»Svaki je muškarac u ovoj obitelji bio odvjetnik.« Ili »U ovoj
se obitelji nijedna žena nikada nije razvela.« Scenarijske nam
poruke govore kakvi smo ili koje bismo uloge trebali igrati
u životu. Postiđuju nas onakve kakvi autentično jesmo i stvaraju
napuknuće u našem ja.
Uzori
Već sam obradio temu roditeljskih uzora kao dijela pokretnih
sila internalizacije stida. Scenarijski se uzori ne ograničavaju
samo na roditelje. Mogu doći iz bajki, filmova, s televizije ili
od drugih aktualnih kulturalnih ili obiteljskih modela. Žene
koje su imale nepristupačne, nasilne očeve mogu se poistovjetiti
s likom iz Ljepotice i zvijeri te ponovno i ponovno interpretirati
tu bajku udajući se za bestijalna muškarca.
Ženama se često nameće magijsko vjerovanje da će,
čekaju li dovoljno dugo, sresti princa. Magija ima značenje
u životima mnogih ljudi utemeljenih na stidu. Skrivajući se
iza maštarija »jednoga dana...«, »barem da...« i »kada...«
osoba može proživjeti život čekajući dobru vilu. Fantazijska
vezanost priprema ljude za magijske transfere u druge
fantazijske veze.
Životna iskustva
Iskustva neke osobe pomažu oblikovati scenarij. Pritom
su glavni čimbenik zbivanja unutar obitelji. Ako je majka
alkoholičarka, dijete može preuzeti ulogu pomoćnika ili
spasitelja. Budući da je dijete za tu ulogu nagrađeno pažnjom
i pohvalama, ona postaje važna za pečaćenje scenarija spasitelja.
Drugo dijete može privlačiti pozornost bolešću, štp može
potaknuti scenarij doživotnog bolovanja. Djeca koja odrastaju
u disfunkcionalnim obiteljima utemeljenima na stidu mogu
naučiti osjećati tjeskobu ili uznemirenost kao životni stil. Poslije
se mogu osjećati neugodno ako im predobro ide u životu.
PERFEKCIONIZAM
BIJES
AROGANCIJA
MORALIZIRANJE
PREZIR
POKROVITELJSTVO
ZAVIST
KOMPULZIVNO/OVISNIČKA PONAŠANJA
ORALNE OVISNOSTI
Kompulzivnost Ovisnost
Dijeta-gladovanje Alkohol (druge droge)
Rad Hrana
Čišćenje Seks
Pranje Novac
Mentalna sitničavost Toksični stid prethodi i ciklusu Uzbuđenje
Izbjegavanje kontrole i prepuštanja Emocije
Štednja Tjelesno zlostavljanje
Obzir Seksualno zlostavljanje
Čistunstvo Verbalno zlostavljanje
Agorafobija Ekstatičan osjećaj moralne
Psihosomatske bolesti ispravnosti
Oduševljenje
Samopovređivanje
Poremećaj debeo/mršav
Mnogi poremećaji u prehrambenim navikama nisu vidljivi.
U poremećaju debeo/mršav čovjek je stalno opsjednut hranom.
Mentalna opsjednutost modifikacija je raspoloženja. Odvlači
pozornost. Ako vam je to stalno na u m u i ako neprestano
razmišljate o jedenju ili nejedenju, možete se odvojiti od
svojih osjećaja.
Ja osobno patim od tog poremećaja godinama. Prolazim
kroz razdoblja kada vježbam, jedem dobru, zdravu hranu
bez šećera, a potom (obično nakon višemjesečne samokontrole)
pojedem krafnu ili komad kolača od mrkve. Obično to
radim na putu. Tada su najizraženiji moja usamljenost i
osjetljivost. Obično se tako nagradim za sav naporan rad.
Čim pojedem slatkiš, počinje faza prepuštanja. Počinjem
opsesivno razmišljati o učinjenom. Zeznuo sam. Pa kada je
tako, mogao bih pojesti još nešto. Još samo danas ću si
ugađati, a sutra ću se početi kontrolirati! Da, samo što to
sutra nikako ne dolazi. Šećer traži šećer. Mentalna opsjednutost
tjera me razmišljati o slatkišima i već sam duboko u ciklusu
prepuštanja. Taj ciklus traje obično sve dok mi ne počnu
rasti grudi! Tada znam da je vrijeme za dijetu, vježbanje i
život bez šećera. I ovdje kao i kod svih kompulzivnih/
ovisničkih oblika ponašanja, nema ravnoteže. Sve ili ništa.
Anoreksija nervosa
U našem kulturnom okružju sve je više žena koje poste,
izgladnjuju se. Anoreksija je svakako jedan od najparadoksalnijih
i za život najpogubnijih poremećaja u prehrambenim navikama.
Najčešći je u bogatim obiteljima, a obolijevaju kćeri u dobi
od 13 do 25 godina. Poprima gotovo razmjere epidemije u
nekim skupim privatnim školama.
Anoreksici najčešće dolaze iz bogatih obitelji u kojima
vlada perfekcionizam. Bogate obitelji često su usredotočene
na stvaranje dobre slike o sebi. Viši slojevi imaju određen
izgled i image koji trebaju održavati. Prevladavaju sljedeće
sheme: perfekcionizam; prikrivanje osjećaja (pravilo »ni riječi«;
otac sklon kontroli, često tiranin i strog; opsesivna majka
koja je potpuno izgubila vezu sa svojom tugom i srdžbom;
pseudointiman brak s velikom željom da se ostavi dobar
dojam; uplitanje i međunaraštajni savezi. Ti se čimbenici
javljaju u raznim kombinacijama.
Anoreksična osoba preuzima kontrolu u obitelji izglad-
njujući se i gubeći težinu. Ona je metafora onoga što ne
valja u obitelji. Ona se kruto kontrolira, poriče sve osjećaje,
iznimno je uspješna i ograđena zidom pretvaranja. Postaje
žrtveno janje u obitelji. Majka i otac zbližuju se kako se
povećava briga za kćerkin život.
Ovisnost obično počinje s ciklusima jedenje/prošićenje i s
jakom željom za slatkišima. Često je prati intenzivno vježbanje
i depresija. Kako bolest napreduje, uz gladovanje se najčešće
javlja upotreba laksativa i namjerno povraćanje. Faze gladovanja
prate jake promjene raspoloženja i pomaknuta stanja svijesti.
Anoreksija potresno ističe odbijanje da se bude čovjekom,
što leži u srži toksičnoga stida. To uključuje preziranje i
odbacivanje tijela. Takav se prezir širi do opovrgavanja
instinktivnog i emocionalnog života. Anoreksične žene
opovrgavaju svoju seksualnost doslovno odbijajući razviti
znakove genitalne ženstvenosti (menstruacija i rast grudi).
Opovrgavaju svoje emocije odbijajući jesti. Za anoreksike se
hrana izjednačava s osjećajima. Kako su svi njihovi osjećaji
sputani stidom, odbijanje jela način je odbijanja osjećaja
toksičnog stida.
Tu je i uplitanje i granična konfuzija u odnosu kćeri i
majke. Kći često nosi majčinu potisnutu srdžbu i tugu zbog
oca. Ovi se osjećaji doživljavaju kao nesavladivi, jer su
duboko potisnuti (sjetite se gladnih pasa). Stoga je glad i
izbjegavanje jela obrana od ovih preplavljujućih emocija.
Anoreksija je složena i mislim da dići ruke od nje nije
klinički opravdano. Volio bih da shvatite kako su ovi ovisnički
poremećaji ukorijenjeni u promjeni raspoloženja obiteljskog
sustava. Uvjerenje da se može živjeti odbijajući hranu krajnje
je opovrgavanje nečije ljudskosti. To je pokušaj da se bude
više od čovjeka.
Bulilimija
Anorektici često rješavaju problem gladovanja kroz bulimički
ciklus prežderavanje/pročišćenje. Bulimija se, međutim, može
razviti i ako joj uopće ne prethodi anorektično stanje. Nije
ograničena samo na žene, jer i mnogi muškarci postanu
bulimični zbog ovisnosti o kondicijskim vježbama. Kako bi
zadržali mladalačka tijela, mnogi muškarci »ovisnici o
kondicijskim vježbama« počinju povraćati.
Kaufman smatra bulimiju i bulimareksiju, kao i anoreksiju
sindromima utemeljenosti na stidu. Smatra da toksični stid
postoji i u fazi prežderavanja i tijekom pročišćavanja. Kao i
Tomkins prije njega, i on smatra pretjerivanje u hrani
nadomjestkom za interpersonalne potrebe sputane stidom.
»Kada se čovjek osjeća praznim iznutra, gladnim da se
osjeti dijelom nekoga, očajnim za čvrstim zagrljajem, žel
jnim da bude željen i cijenjen - a sve je to postalo tabuom
zbog postiđivanja - on se umjesto toga okreće hrani.«
OVISNICI O OSJEĆAJIMA
Ovisnost o stidu
Ljudi utemeljeni na stidu uvijek ovise o svojem toksičnom
stidu. To je izvor svih njihovih misli i ponašanja. Sve je
organizirano kako bi se izbjeglo razotkrivanje. Ne možete
skinuti masku i obrambene mehanizme kojima se branite od
stida. Toksični stid je mnogo gori od gladnih pasa u podrumu.
To je poput stampeda nosoroga, jata gladnih morskih pasa.
Ne možete ni na trenutak skinuti krinku.
OVISNOST O RAZMIŠLJANJU
Detaljiziranje
Detaljiziranje je još jedan misaoni proces koji služi promjeni
raspoloženja. Mnogi opsesivno/kompulzivni tipovi rabe tu vrstu
mentalne aktivnosti.
Pada mi na pamet primjer iz moje kartoteke. Imao sam
pacijenticu čije su izlaganje problema ljudi smatrali dosadnim.
Zamolio sam je da mi ispriča o tome. Slijedi prilagođena
verzija njezina izvještaja. Rekla je:
»Dakle, kada sam krenula ovamo, željela sam obući svoju
svilenu plavu bluzu. Ali zaboravila sam da sam je odnijela na
čišćenje, jako sam razočarana današnjim čistionicama. Nekada
su čistionice bile tako dobre i pristupačnih cijena. Znate, nedavno
su uništili dvije dobre jakne mog sina Bobbyja. A Bobbyja je
teško natjerati da se brine o svojoj odjeći. Isti je kao otac. Vole
udobnost i šlampavi su. Ali, nije me briga sve dok pospremaju
za sobom u kuhinji. To je jedna od mojih fobija - čista kuhinja.
Toliko vremena provodim u njoj. Jutros je moj muž ostavio
otvorenu kutiju sa zobenim pahuljicama. Voli krupne kukuruzne
pahuljice, a Bobby voli onu stariju vrstu... znate one što ste ih
mogli... «
Ako već niste prestali slijediti njezinu priču, uskoro ćete
to učiniti nastavimo li ovako. Nakon petnaest minuta meni
se počelo spavati. Bilo mi je dosadno!!!
Prekinuo sam je i počeo blago upozoravati na njezinu
opsesiju pojedinostima. Bila je ovisnik o pojedinostima.
S vremenom sam doznao da joj je otac bio potpuno lud.
Držao ju je na puščanom nišanu kod kuće do njezine
trideset druge godine. Odrasla je u zapadnom Texasu, u
gradiću u kojemu je otac bio šerif. Dopuštao si je nevjero
jatne stvari. Bio je nasilan i verbalno ju je zlostavljao.
Njegova je uobičajena rečenica bila: »Žene trebaju držati
usta zatvorena, a noge raširene.«
Moja je pacijentica bila žrtva tjelesnog, emocionalnog i
seksualnog nasilja. Kada je otišla od oca, nije prestala pričati.
Ali njezina pričljivost i sklonost pojedinostima bila je način
da izbjegne uništavajući stid i usamljenost.
Mentalna je opsjednutost česta u ovisničkim vezama.
Opsjednutost ženom alkoholičarkom ili ljubavnikom ili dje
com ili roditeljima način je da se izbjegnu osjećaji. Veza
može biti strahovito ovisnička.
Ljudi idu iz jedne loše veze u drugu ili ostaju u istoj
koja je razorna i za život štetna. Osjećaj i iskustvo ljubavi
moćno je sredstvo modifikacije raspoloženja i može prerasti
u ovisnost.
OVISNOST O RADU
PONAVLJANJA
Ponavljanje viktimizacije
Žrtve incesta često, iz veze u vezu, nastavljaju iživljavati
svoju nekadašnju izvrgnutost seksualnom nasilju. Takva je osoba,
kao žrtva nasilja, najprije bila iskorištena, a potom ostavljena.
Zlostavljanje se često prevodi u poruku kako je seks jedini
način da budemo poželjni ili vrijedni. Moram biti seksi, inače
sam nitko i ništa.
Leander je imala trideset godina. Već se potvrdila kao
poslovna žena. Vodila je vlastitu agenciju. Njezin je muž
želio da napusti posao kako bi imali djecu. Verbalno ju je
postiđivao i prijetio joj je da će joj uništiti karijeru. Mrzila
je svojega muža; zahtijevao je od nje oralni seks četiri puta
na tjedan. Leander je imala ljubavnu vezu. Kada sam
razgovarao s njezinim mužem, nije mi trebalo dugo da
zaključim kako je nasilnik. Govorio je o njoj kao da je
objekt. Rekao mi je da ga nije briga što radi sve dok
zadovoljava njegove seksualne potrebe i ako mu rodi dijete.
Leander je imala ljubavnika ženskara. Tijekom terapije
rodila je dijete, odustala od karijere i imala još nekoliko
ljubavnih pustolovina. Konačno se razvela, a potom je i
dalje išla iz jedne ljubavne pustolovine u drugu. Svaki bi
put odabrala dobrostojećeg, bogatog muškarca, ženskara (razina
prve seksualne ovisnosti). Svaki je put bila obasuta darovima,
seksualno iskorištena i napuštena. I svaki je put ponavljala
seksualnu zlostavljanost koju je iskusila od svojeg oca
alkoholičara.
Od svoje pete do desete godine često je izvodila felacijo
na svojem ocu. Bila je njegova miljenica; obasipao ju je
darovima. Bio je jedini koji joj je u djetinjstvu pružio ljubav.
Leander je bila izrazito zavodljiva. Nosila je odjeću koja je
tjerala muškarce da je otprve doživljavaju seksualno. Zahva
ljujući terapiji shvatila je da je zavođenjem iživljavala stid.
Bio je to način da ovlada situacijom u kojoj je prije bila
nemoćna; pokušaj da se riješi svoje nerazriješene boli. Svaki
put kad bi je muškarac ostavio, mogla je osjećati ono što joj
je bilo zabranjeno u izvornoj situaciji. Bojala bi se napuštanja;
plakala bi; bila bi ljuta i bijesna na njega. Svako je ponavljanje
bilo pokušaj da izrazi svoje osjećaje od kojih se odvojila. U
njezinu normalnom, dislociranom stanju nije imala dodira s
tim osjećajima. Često joj se činilo da je luda.
Ovo kompulzivno ponavljanje, ovaj poriv za ponavljanjem
Alice Miller zove »logika apsurdnog«. To se, u manje okrutnim
oblicima, događa mnogim ljudima.
Poznavao sam čovjeka koji je odrastao s emocionalno
nepristupačnom majkom. Ženio se četiri puta, uvijek emo
cionalno nepristupačnim ženama. Veoma popularna knjiga
»Žene koje previše vole« (Women Who Love Too Much)
Robina Norwooda, opisuje mnogobrojne varijacije ovog
ponavljanja.
Kriminalno ponašanje
U djelu o kriminalitetu Alice Miller predstavlja slučaj Jurgena
Bartscha, djecoubojice. Ubio je četiri dječaka između 1962. i
1966. Uz neka manja odstupanja, njegov je modus operandi
bio isti. Pošto bi namamio dječaka u napušteno atomsko
sklonište nedaleko od kuće, pretukao bi ga, zavezao mesarskim
konopcem, podražavao mu genitalije istodobno sam mastur
birajući, ubio bi dječaka davljenjem ili udarcima, razrezao
mu tijelo, ispraznio utrobu i zakopao ostatke. Bartsch je
svjedočio da je doživljavao seksualni vrhunac dok bi komadao
trupla.
Čitati pojedinosti o tom slučaju uistinu je mučno. Čovjek
osjeća bijes i užas. Takva perverzna osoba zasigurno ima
gene zločinca ili kakav patološki seksualni nagon. Ipak,
čitajući kako Alice Miller objašnjava pojedinosti Jurgenova
djetinjstva, ne možemo tek tako odbaciti njezinu tezu o
neposrednoj vezi između Jurgenova kriminaliteta i njegova
ranog djetinjstva. Ona kaže:
»Svaki zločin sadrži prikrivenu priču koja se može rekon
struirati iz načina na koji je zločin počinjen i iz njegovih
specifičnih pojedinosti.«
Specifične pojedinosti premašuju moj cilj ovdje. Bartsch
je bio siroče; usvojen je tek poslije dugotrajne potrage
njegovih usvojitelja za pravim djetetom. Jurgen je provodio
sate ritualno tražeći pravog dječaka kojega će ubiti. Jurgena
su tukli kao malo dijete. Često je bio plav od modrica. Tukli
su ga u istoj sobi u kojoj je njegov otac, mesar, sjekao meso.
Tukli su ga i poslije i zaključavali u stari podrum. To je
trajalo šest godina. Nisu mu dali da se igra s drugom
djecom. Majka ga je seksualno zlostavljala. Kupala ga je sve
do njegove dvanaeste godine, podražujući mu genitalije.
Kada mu je bilo osam godina, zaveo ga je njegov trinaesto
godišnji rođak, a poslije, u dvanaestoj godini, učitelj. Njegovi
su zločini nosili dojmove svake pojedinosti njegova života.
»Iživljavao« je svoju prikrivenu mržnju na dječacima koji su,
svi redom, nosili kožne hlače (baš kao i Jurgen dok je bio
dijete). Komadao ih je mesarskim nožem baš kao što je činio
njegov otac s mesom dok ga je majka šibala i tukla, često
mu je davala vlažne poljupce pošto bi ga istukla. I Jurgen
je ljubio svoje žrtve. Jurgen je bio žrtva koja je postala
krvnik. On budi naš bijes i užas. »Ali«, kao što kaže Alice
Miller, »trebalo bi nas užasnuti prvo ubojstvo koje je bilo
počinjeno u tajnosti i prošlo nekažnjeno.«
Kada se nad djetetom učini nasilje, njegova je normalna
reakcija da plače u srdžbi i boli. Srdžba je zabranjena jer će
izazvati još veću kaznu. I izražavati bol je zabranjeno. Dijete
potiskuje ove osjećaje, poistovjećuje se s nasilnikom i potiskuje
sjećanje na traumu. Poslije, odijeljen od izvornog uzroka i
izvornih osjećaja srdžbe, bespomoćnosti, zbunjenosti i boli,
izražava ove snažne osjećaje protiv drugih kroz kriminalno
ponašanje ili djelujući protiv sebe - kroz ovisnost o drogama,
kroz prostituciju, psihičke poremećaje i suicid.
Ponovno Alice Miller piše: »Netko kome se ne dopušta
da bude svjestan onoga što se događa ne može to izreći
drugačije osim kroz ponavljanje.«
U manjoj mjeri, svi roditelji koji nisu razriješili vlastite
traume iz djetinjstva ponovit će ih na svojoj djeci.
Napadi panike
Kompulzivna potreba za ponavljanjem jasno nam pokazuje
da ljudsko ponašanje ima smisla, bez obzira na to koliko je
dehumanizirajuće i bizarno. Svaka pojedinost bolne situacije
koja nije preboljena i završena bit će iživljena. To se jasno
može vidjeti u napadima panike.
Jane Middelton-Moz zove napade panike prozorom
prestrašena djeteta. Daje nam dva primjera napada panike i
ponavljanja trauma iz djetinjstva.
U jednom slučaju žena bi se »uspaničila« kad bi joj se,
za vrijeme rekreativnog trčanja, broj otkucaja srca popeo do
određene točke. Pokušala je na razne načine ovladati tim
paničnim stanjima. Jane Middelton-Moz uspjela joj je pomoći
da pronađe nerazriješenu traumu iz djetinjstva koja je ležala
u temelju napada panike.
Kao djeca koja su odrastala u siromašnom kraju, ona i
brat su se mnogo igrali na ulici. Bilo je to opasno jer su
njihovom četvrti harale bande. Jednom tragičnom zgodom
brata i nju je gonila neka banda. Sjeća se kako je trčala brzo
i pobjegla svojim napadačima, ali brat nije uspio i poginuo
je.
Užas iz prošlosti i nerazriješena bol bivala je potaknuta
i reprizira se svaki put kada bi dosegnula istu brzinu trčanja
kao dok je bježala pred bandom.
Middelton-Moz nam govori o drugoj ženi, koja se razvela
od trojice muževa zbog svoje nerazumne ljubomore. Obično
nije bila ljubomorna. Njezini bi napadi počeli u doba oko
razvoda. Ako se neki od njezinih muževa morao vratiti na
posao kako bi radio noću ili ako je morao poći na poslovni
put, dobila bi napad panike, znojila bi se, tresla i užasno se
bojala. Kada bi se muž vratio kući, započela bi histeričnu
tiradu. Sljedećeg bi dana osjećala duboku grižnju savjesti,
shvaćajući koliko je njezino ponašanje bilo pretjerano. Kada
joj je Middelton-Moz pomogla da poveže osjećaj panike s
događajem iz prošlosti, otkrila je koji to rani prizor ponavlja
njezina panika.
Živjela je u gradu na srednjem zapadu. Njezin je otac
radio s druge strane rijeke koja je dijelila njihov grad od
drugoga grada. Jednoga dana, kada je otišao na posao,
počela je oluja. Rijeka je nabujala i otac se nije mogao vratiti
kući čitav tjedan. Majka joj je bila alkoholičarka, a otac joj
je donosio piće! Kada joj je bilo šest godina, a njezinu bratu
četiri, tjedan dana su prolazili kroz delirijum tremens sa
svojom majkom! Svaki put kada bi je jedan od muževa
počeo napuštati, aktivirala bi se ova nerazriješena trauma.
Iz ovog ste odjeljka mogli shvatiti opseg i životno pogubnu
snagu internaliziranog stida. Njegova moć leži u njegovoj
lami i tajnovitosti. Razotkrivajući ovog demona možemo
početi uspostavljati obrazovne programe i terapijske pristupe
kojima se sprečava internalizacija stida u obiteljima.
Možemo pronaći kreativne načine s pomoću kojih će se
naše društvo, škole i religije suprotstaviti dinamici oblikovanja
identiteta utemeljenog na stidu. Ta je zadaća od presudne
važnosti. Pokreće nas prema stvarnom pronalaženju puta za
sprečavanje ovisnosti.
II. DIO
RJEŠENJE
UVOD: PROCES EKSTERNALIZACIJE
Keith Miller
Blaženstvo
Neprianjanje
Nepostiđeno
privatno i
javno ja
Pojavljivanje
autentičnog ja
NAPUŠTANJE DOMA
Što znači napustiti dom? Kako to učiniti?
Napuštanje doma druga je faza u putovanju prema
cjelovitosti. Nazivam je fazom otkrivanja. Ona obuhvaća
ostvarivanje dodira s povrijeđenim i usamljenim unutarnjim
djetetom, napuštenim prije mnogo godina.
To dijete je onaj dio nas u kojem je smještena naša
blokirana emocionalna energija. Ta je energija posebno blokirana
ako smo bili izloženi ozbiljnim povredama. Da bismo ponovno
uspostavili vezu s tim ranjenim i povrijeđenim djetetom,
moramo se vratiti unatrag i ponovno iskusiti osjećaje koji su
bili zapriječeni.
Stvaranje blokova emocionalne energije ozbiljno šteti našoj
sposobnosti razmišljanja i zaključivanja. Našem su umu suženi
horizonti. Kontaminirani smo u prosuđivanju, opažanju i
sposobnosti zaključivanja o konkretnim osobnim događajima
u našem životu. (Čini se da takva emocionalna blokada ne
oštečuje apstraktne ili spekulativne oblike mišljenja.)
Kada je naša praktična prosudba onesposobljena, tada i
volja, koja je izvršitelj naše ličnosti, gubi sposobnost da
prepozna alternative te više nije utemeljena u stvarnosti.
Emocionalno zatvorena osoba doslovno je ispunjena voljom;
ona zapravo postaje samovoljna. A značajke samovolje jesu
megalomanija i neukrotiva želja za vladanjem, pa je ona
stoga krajnja propast uzrokovana toksičnim stidom. Samovolja
je igranje Boga; razularena samovolja je ona o kojoj je riječ
u Programu u 12 koraka.
Jedini način da mozak oslobodimo iz zatvora i izliječimo
svoju kompulzivnost jest vratiti se unatrag i ponovno iskusiti
emocije. Blokirane emocije moraju se ponovno doživjeti
onakve kakve su bile kada su se prvi put pojavile.
Nezadovoljena i neriješena potreba za ovisnošću mora se
ponovno odgojiti putem novih pouka i korektivnih iskustava.
Nad našim izgubljenim djetinjstvom valja očajavati. Naša
je kompulzivnost posljedica onih starih zapriječenih osjećaja
(naša neodžalovana bol), koji se uvijek iznova javljaju. Izlazimo
na kraj s tim osjećajima tako da ih ponovno proživljavamo
ili pak iživljavamo kroz kompulzivne radnje. Možemo ih
iživjeti također u obliku depresije ili samoubojstva ili ih pak
projicirati na druge osobe, kao što je slučaj u interpersonalnim
strategijama za prijenos stida.
Moramo napustiti dom i postati svoja vlastita osoba da
bismo izliječili kompulzivnost. Čak i kada sam bio u fazi
ozdravljenja, ja nisam napustio dom. Nisam otkrio uzroke i
okolnosti svojeg bolesnog stida. Nisam radio na svojoj izvornoj
boli. Nisam se uhvatio u koštac sa svojom obitelji.
RAD NA IZVORNOJ BOLI
Priznavanje
Da bismo se oslobodili boli, potrebno je nekoliko čimbenika.
Prvi je priznavanje. Naša trauma napuštenosti iz djetinjstva
mora biti priznata kao stvarna ili je nećemo moći razriješiti.
Vjerojatno je najsretnija posljedica utemeljenosti na stidu ta
da ne znamo koliko depresivni i ljutiti uistinu jesmo. Mi
zapravo ne osjećamo svoj neriješeni očaj. Naše lažno ja i
obrambeni mehanizmi ega sprečavaju nas da ga doživimo.
Paradoksalno je to da su upravo oni mehanizmi obrane koji
su nam omogućili da preživimo svoju traumu iz djetinjstva
sada postali prepreke našem razvoju. Fritz Perls jednom je
rekao: »Ništa se ne mijenja dok ne postane ono što jest.«
Moramo otkriti svoju zamrznutu bol.
Sjećam se svoje bake s očeve strane koja me ismijala što
sam bio histeričan kada je moj otac izišao van kako bi se
napio. Upravo se posvadio s mojom majkom i napustio
kuću bijesan, zaklinjući se da će se napiti. Počeo sam plakati
i ubrzo izgubio kontrolu nad sobom. Baka me ismijala i
postidjela. Rekla mi je da sam mlakonja i da se sredim.
Nikada nisam zaboravio to iskustvo. Mnogo godina nosio
sam u sebi svoju nerazriješenu bol.
Potpora
Najveća tragedija jest što znamo da se očaj može izliječiti
prirodnim putem kada imamo potporu. Jane Middleton-Moz
je rekla: »Ono što znamo o oslobođenju od boli jest da se
čitav svijet može izliječiti ako ima potporu.«
Ljudi produžavaju svoj očaj zato što nema nikoga tko bi
ga priznao i pružio im potporu. Ne možete žalovati sami.
Milijuni nas, odrasle djece, to su pokušali. Otišli smo na
spavanje plačući u jastuk ili smo se zaključali u kupaonicu.
Produžena bol srž je onoga što nazivamo sindromom
posttraumatskog stresa. Kada se vojnici vrate iz rata, pate od
općih simptoma nesnalaženja u stvarnosti: panike, fizičke
otupljenosti, lakog prepadanja, depersonalizacije, želje za
kontrolom, noćnih mora i poremećaja sna. Isti ti simptomi
uobičajeni su kod djece iz nesređenih obitelji. Oni su simptomi
nerazriješene boli.
Rad na žalovanju
Nakon što je osoba dobila priznanje i potporu, mora
doživjeti osjećaje koji nisu dopušteni. To se mora ostvariti u
sigurnoj, nepostiđujućoj okolini. Pri žalovanju se javljaju:
ljutnja, grižnja savjesti, povrijeđenost, depresija, tuga i
usamljenost. Oslobađanje od boli vrsta je psihičkog posla
koji se mora obaviti. Ono varira u trajanju ovisno o intenzitetu
traume. Potrebno je dovoljno vremena da bi se taj posao
završio. U nesređenim obiteljima nikada nema dovoljno
vremena.
U našem Centru za obiteljski oporavak u Houstonu
održavamo tečaj žalovanja zbog izvorne boli u trajanju od
četiri i pol dana. Služimo se ulogama iz obiteljskog sustava
kako bismo omogućili ljudima da shvate na koji su način
izgubili svoje autentično ja i zaglavili u lažnome ja. Kada
osoba doživi ubojstvo vlastite duše, počinje očajavati. Često
joj terapeut, koji je tu kako bi olakšao rad, mora pomoći da
prihvati te osjećaje jer su oni sputani stidom. Kada se osoba
poveže sa svojim istinitim i autentičnim osjećajima, stid se
smanjuje. Ovaj rad nastavlja se i nakon tečaja. Može se
nastaviti i nekoliko godina.
Postoje različite metode za razriješavanje izvorne boli. To
se mora provesti želimo li se riješiti očaja i prekinuti život
iživljavanja i kompulzivnih radnji.
KOREKTIVNO ISKUSTVO
* Oni koje zanima ova metoda mogu stupiti u kontakt s doktorima Stone i
Winkelman, PO. Box 604, Albion, California 95410-0604. Knjiga Prihvaćanje naših
Ja može se naručiti na istoj adresi.
• Svaka od tih karakternih crta predstavlja jedan od
vaših neprihvaćenih dijelova - jedan obrazac energije koji
ne želite integrirati u svoj život ni po koju cijenu. Upravo
ste izdvojili osobinu ličnosti koju ne prihvaćate.
• Svaki neprihvaćen dio ima suprotnu energiju s kojom
se poistovjećuje vaš Zaštitnik/Nadglednik. Potrebno je mnogo
energije da bi se taj dio stalno odbijao. To objašnjava snažnu
energiju za koju osjećamo da je posjeduju naši neprijatelji.
Hal Stone ovu energiju uspoređuje s branom koja je izgrađena
da bi se zaustavio protok te energije. Iza te brane je
akumulirana prljava voda i sve moguće vrste smeća. Važno
je da tu energiju integrirate i da je iskoristite na kreativniji
način.
Postavite si isto pitanje o svakoj osobi s vašeg popisa. Kako
me ova osoba može nečemu naučiti? što mogu naučiti
slušajući tu osobu? Ta osoba, koja vam je odbojna, može
vam pomoći da proučite dijelove sebe s kojima ste se
previše poistovjetili.
Na mojem popisu, Joe mi pomaže shvatiti kako sam se
previše poistovjetio sa svojom poniznošću. Za mene je to
stvarno više prividna poniznost. Gwenella mi pomaže razumjeti
da sam se previše poistovjetio s podilaženjem ljudima.
Maximillian mi pomaže shvatiti kako sam se previše poistovjetio
s time da bez ostatka pomažem ljudima, ne tražeći ništa
zauzvrat. Takvo pomaganje nije ljudsko. Ono je proizvod
toksičnog stida koji pokušava biti nadčovječan. Farquahr mi
pomaže uvidjeti kako sam se previše poistovjetio s nastojanjem
da budem savršen kršćanin (što me ponekad sprečava da
uopće budem kršćanin), a Rothghar mi pokazuje kako sam
se previše poistovjetio s onime što me tjera da budem
snažan. Biti snažan je način na koji pokušavam biti više od
čovjeka - odbijam prihvatiti normalnu ljudsku slabost. To je
način na koji odbijam svoj zdravi stid.
• Dok pregledavate popis, razgovarajte izravno sa svojim
neprihvaćenim dijelovima. Zapitajte svaki od njih što misli i
kako bi promijenio vaš život kada biste ga prihvatili. Pustite
taj dio da vam odgovori. Poslušajte što vam ima reći.
Pogledajte svijet iz njegove perspektive. Osjetite novu energiju
koju vam donosi. On će zacijelo biti izvor novih zamisli.
Možda vam može ponuditi nova rješenja za stare probleme.
»Uostalom«, piše Sidra Winkelman »Njegova stajališta vam
još nikada nisu bila na raspolaganju.«
Možda će vas iznenaditi nova energija koju primate od
ove vježbe. Dio sebe samih izvlačite iz skrovišta i tajnovitosti.
Svoju sjenu pretvarate u svjetlost. Ne morate se pretvoriti u
poreknuto ja. To bi bilo isto ono što ste radili prije -
poistovjećivanje s jednim dijelom po cijenu isključivanja
drugoga. U ovoj vježbi vi učite govoriti postiđenom i
poreknutom dijelu sebe i slušati ga. Čineći to, oslobađate
energiju koja je bila sputana stidom.
ZABAVA DIJELOVA
DJELO VIRGINIJE SATIR
Vježba
Snimite sljedeće upute na kasetu:
Zatvorite oči...Pustite da se vaš um usmjeri na disanje.
Provedite dvije do tri minute postajući svjesni svojega disanja.
Dok udišete i izdišete, ugledajte brojku sedam kako se
pojavljuje na platnu. To može biti crna sedmica na bijelom
platnu ili bijela sedmica na crnom platnu. Usredotočite se na
sedmicu. Ako je ne možete jasno vidjeti, zamislite da je
slikate prstom ili da neki glas izgovara sedam u vaše
unutarnje uho, ili pak zamislite sve troje ako možete. Zatim
ugledajte, naslikajte prstom, začujte brojku šest; zatim pet;
zatim četiri itd., sve do brojke jedan. Dok se usredotočujete
na jedinicu, pustite je da se polako pretvori u vrata na
pozornici i gledajte kako se ona polako otvaraju. Prođite
kroz vrata i ugledajte prekrasno malo kazalište. Pogledajte
zidove i pozornicu...(stanka). Pogledajte spušteni zastor (stanka).
Sjednite u prvi red i osjetite tkaninu sjedala...Neka to bude
vaša omiljena tkanina. Osjetite je dok sjedate. Udobno se
smjestite... (stanka)... Ponovno pogledajte uokolo i neka to
kazalište bude baš onakvo kakvo vi želite. Zatim ugledajte
kako se zastor počinje dizati... Dopustite sebi da osjetite
uzbuđenje koje ide uz takvo podizanje zastora. Kada se
zastor digne, vidjet ćete velik natpis na zidu pozornice. On
glasi: Revija dijelova tog i tog (stavite svoje ime). Prisjetite se
nekog dijela sebe koji vam se uistinu sviđa i ugledajte neku
slavnu ličnost ili nekoga koga dobro poznajete, a koji tumači
taj dio, kako izlazi na pozornicu. Ja volim svoj smisao za
humor i vidim Johnnyja Carsona kako izlazi na pozornicu..
Začujte glasni pljesak. Zatim zamislite neki drugi dio sebe
koji vam se sviđa i ponovite postupak. Meni se sviđaju moje
karizmatično govorništvo i moja iskrenost i vidim kako John
F. Kennedy izlazi na pozornicu. Ponovite postupak dok ne
skupite pet osoba na desnoj strani pozornice. Zatim se
prisjetite nekog dijela sebe koji ne volite i ugledajte taj dio
kako izlazi na pozornicu u liku neke slavne ličnosti ili
nekoga koga poznajete. Ja ne volim svoju površnost i
pomanjkanje organizacije i vidim jednog mog vrlo zapuštenog
prijatelja kako izlazi na pozornicu. Začujte zaglušujuće izraze
neodobravanje koji dolaze iz publike. Zatim se prisjetite
nekog drugog svojeg dijela koji ne volite. Ja ne volim onaj
dio sebe koji je kukavica i plašljivac i vidim osobu za koju
zamišljam da je Juda kako izlazi na pozornicu. Naposljetku,
nakon što je pet dijelova koje mrzite ili ne volite ili odbijate
prihvatiti stalo na lijevu stranu pozornice, zamislite neku
mudru i lijepu osobu kako stupa u središte pozornice. Ta
osoba može izgledati kao starac s bradom ili pak blistavi
mladić kao Isus ili pak topla, ohrabrujuća majka ili bilo tko
drugi...Jednostavno pustite da se vaša mudra osoba pojavi
na pozornici... Zatim je gledajte kako silazi s pozornice i
dolazi po vas... Dok vam prilazi, opazite ono najuočljivije
kod nje... Začujte je kako vas poziva da se popnete na
pozornicu i ogledate vaše mnogobrojne dijelove. Obiđite
svaku osobu koja tumači neki vaš dio; pogledajte joj u lice.
Kako vam svaki od tih dijelova pomaže? Kako vas svaki od
tih dijelova ometa ili ograničava, naročito vaši neželjeni
dijelovi? Što možete naučiti od svojih neželjenih dijelova?
Čemu vas oni mogu podučiti? Sada zamislite da oni
komuniciraju međusobno. Zamislite da sjede za stolom i
raspravljaju o nekom problemu. Sjetite se nekog problema
koji vas trenutno muči. što o njemu kaže vaš smisao za
humor? Kako vam to pomaže? Kako vas to ometa? Kako
vam vaše pomanjkanje organizacije pomaže? Što bi se dogodilo
da jednostavno nemate tog dijela? Što biste izgubili? Kako
biste voljeli promijeniti dio koji ne želite prihvatiti? Promijenite
taj dio na način da bude korisniji.. .Što osjećate dok mijenjate
taj dio?...Sada krenite ukrug i ponovite postupak sa svakim
pojedinim dijelom. Mijenjajte ga dok vam ne bude odgovarao.
Zatim odšećite do svakog dijela i zamislite da se on stapa s
vama. Činite to dok ne ostanete sami sa svojom mudrom
osobom na pozornici. Začujte kako vam ona govori da je to
kazalište vaš život. To je mjesto kamo možete povremeno
doći i ogledati svoje mnogobrojne dijelove. Slušajte kako
vam vaša mudra osoba govori da svi ti dijelovi pripadaju
vama te da svaki od njih ima svoju suprotnost u vašoj
psihičkoj ravnoteži. Odlučite da ćete prihvatiti svoje dijelove;
da ćete ih voljeti i prihvaćati te od njih učiti... Gledajte kako
vaša mudra osoba odlazi. Zahvalite joj za pouku. Znajte da
je možete ponovno dozvati.. .Siđite s pozornice. Budite svjesni
tla sjedite u kazalištu i gledate pozornicu gdje se odigrava
vaš život. Pustite duh da vidi svaki od vaših svježe izmijenjenih
dijelova kako lebdi pokraj vas i osjetite sami sebe kao
cjelovit organizam s mnogim aspektima i m e đ u s o b n o
dinamičnim dijelovima. Progovorite, začujte sebe kako kažete:
»Volim i prihvaćam cijeloga sebe«. Ponovite to. Prigušite glas
dok ustajete da biste izišli iz svojeg kazališta. Iziđite kroz
vrata kazališta. Osvrnite se i ugledajte brojku jedan...crnu
jedinicu na bijelom zastoru ili bijelu jedinicu na crnom
zastoru. Naslikajte je prstom i začujte je ako možete. Ili
zamislite jednu od te dvije mogućnosti. Zatim ugledajte
brojku dva i učinite to isto. Zatim brojku tri, počnite osjećati
život u prstima na rukama i nogama. Neka se popne kroz
vaše noge. Ugledajte brojku četiri i osjetite kako vam čitavo
tijelo oživljava. Zatim ugledajte brojku pet i znajte da se
vraćate u svoje normalno, budno stanje svijesti. Ugledajte
brojku šest i recite: »Postajem potpuno svjestan«. Osjetite
mjesto na kojem se nalazite i kada ugledate brojku sedam,
vratite se potpuno u svoje sadašnje budno stanje svijesti.
RAD NA SNOVIMA
Drugi način da radite na svojim postiđenim poreknutim
dijelovima jest da naučite integrirati i interpretirati svoje
snove. Temeljito izlagati o radu na snovima bilo bi preopširno
za ovo poglavlje ili ovu knjigu. Ali želim vam reći dovoljno
o tome da postanete svjesni kako je rad na snovima moćno
sredstvo u integraciji vašeg ja.
Svake noći sanjate. Suvremena proučavanja procjenjuju
da svatko od nas sanja od jednog ili jednog i pol sata do
četiri sata svake noći. Sanjamo da bismo bili u toku sa
svojim životima. Svake noći naši su snovi kao činovnici u
banci koji svode sve račune. Dijelovi našeg života koje smo
odbacili glasno nas dozivaju u našim snovima da bismo ih
primijetili. Naši snovi nam govore o tim dijelovima. Pokušavaju
privući našu pozornost da bismo ih integrirali. Naši nam
snovi također govore o dijelu nas samih koji treba aktualizirati.
Ponekad nam govore i o smrti i umiranju, o nečemu ili o
nekoj djelatnosti od koje smo odustali. Takvi snovi mogu
naznačiti nov početak te novu i stvaralačku fazu u našem
životu.
Svatko može zapamtiti svoje snove. Većini nas nitko nije
rekao da to možemo. Uzmite komadić papira i napišite:
»Noćas ću zapamtiti svoj san.« Stavite ga u džep ili novčanik.
Pogledajte papir tri ili četiri puta u danu; i neposredno prije
negoli zaspite.
Neka vam pokraj postelje bude dnevnik, blok za bilješke
ili kasetofon. Kada se probudite i san je još svjež, brzo ga
zapišite ili snimite. Snimite svaku pojedinost sna, jer pojedinosti
su ključni dijelovi sna. Jezik snova je jezik slika, a ne jezik
logičnih misli. San nam uvijek pokušava poručiti nešto što
naša svijest ne zna.
U Talmudu je zapisano: »San je neotvoreno pismo samome
sebi.«
Rad na vlastitim snovima je uistinu rad. Velika je greška
vjerovati da se može obaviti na brzinu. Slike snova imaju
svoje asocijacije. Te su asocijacije dio nas. Njih treba integrirati
i usvojiti.
Metoda sna često griješi u tome što previše interpretira.
Primjerice, pogrešno je vjerovati da svaki put kada sanjate
pušku, ona označava muški spolni organ. Postoje čitave
knjige o simbolici snova. One mogu biti korisne, ali ne bi se
smjele uzimati doslovno. Može se pogriješiti i pri integraciji
snova. U tom se slučaju pretpostavlja da ne postoje simbolične
asocijacije i da je svaki dio sna poreknut ili neostvaren dio
vlastite ličnosti. Dobar rad na snovima uključuje i interpretaciju
i integraciju.
Slika 7.1.
Bilješke o snu
Radu na snovima moramo se ozbiljno posvetiti, a trebamo
i vodiča. Moj najdraži vodič je jungovac Robert A. Johnson.
Njegova korisna knjiga zove se » U n u t r a š n j i rad« (Inner
Work, izdali Harper and Row). Njezin je podnaslov »Kako
koristiti snove i aktivnu maštu za osobni razvoj«.
Slika 7.3.
sliku u središte kruga kao na slici 7.2. Kada sam iscrpio
asocijacije, prelazim na sljedeću sliku. Činim isto na slici 7.3.,
gdje se koristim slikom prekriženih uzletišta. Za mene je to
što nisam mogao uzletjeti imalo samo nekoliko asocijacija,
jednostavno se nisam mogao odvojiti od zemlje. Nisam
mogao činiti ono što sam želio. Također sam imao osjećaj da
sam upao u kolotečinu, zaglavio sam.
Da biste izabrali jednu od tih asocijacija, pregledavajte ih
i čekajte da neka od njih škljocne. Metoda škljocanja radi na
načelu čekanja da se jedna od asocijacija napuni naponom
ili energijom.
Robert Johnson kaže: »Jedini način na koji možemo
pronaći bit sna jest otići tamo gdje je energija - asocijacijama,
koje su bujica energije.«
Zapamtite da su vaši odcijepljeni dijelovi puni energije.
Kao i simboli podsvijesti, oni su puni energije. Ponekad nije
posve jasno koja asocijacija ima najviše energije. U tom
slučaju, ostavite ih na miru neko vrijeme. Često će energija
biti tamo kada im se vratite.
U mojem snu asocijacije s najviše energije bile su
transcedencija, sjemenište, Toronto, mandala i zaglavljenost.
A sada ćemo prijeći na drugi korak.
SAMOPOTVRĐIVANJE
NAVIKA SVJESNOSTI
McKay i Fanning opisuju jednostavan postupak koji
nazivaju navika svjesnosti. Oni predlažu određena pitanja
koja postavljate sami sebi kada promišljate vjerojatne posljedice,
kratkoročne i dugoročne, bilo koje značajne odluke koju
trebate donijeti. Evo tih pitanja:
• Jesam li već doživio ovaku situaciju?
• Kakve negativne posljedice sam imao ili bi se one
mogle očekivati od odluke koju namjeravam donijeti?
• Jesu li posljedice toga vrijedne, kada uzmem u
obzir što očekujem da ću dobiti?
• Znam li za neku alternativu s manje negativnim
posljedicama?
Glavna značajka navike svjesnosti jest posvetiti se sebi
samome. Posvetite se preispitivanju vjerojatnih posljedica
svakog svojeg značajnog čina. To je odluka da volite sami
sebe. To je odluka da odvojite vrijeme kako biste odvagnuli
i procijenili posljedice svojih izbora. Uostalom, vaši izbori
građa su od koje je sastavljen vaš život!
9. POGLAVLJE
NARAV SIDARA
UVODNO UGRIJAVANJE
SUPROTSTAVITE SE UNUTARNJIM
GLASOVIMA I PROMIJENITE IH
Personalizacija
Ljudi utemeljeni na stidu su egocentrični. Uspoređujem
to s kroničnom zuboboljom. Ako vas stalno boli zub, mislite
jedino na to. Postanete zubocentrični. Slično, ako je vaš ja
napuknut i ako ga bolno doživljavate, postajete egocentrični.
Ljudi utemeljeni na stidu sve dovode u vezu sa sobom.
Nedavno udana žena misli da je svaki put kada priča o
umoru, njezin muž zapravo umoran od nje. Muškarac čija
se žena žali na sve skuplju hranu, tumači to kao napad na
svoju sposobnost da priskrbi za kuću.
Personalizacija uključuje naviku stalnog uspoređivanja sebe
s drugim ljudima. To je posljedica perfekcionističkog sustava
koji pothranjuje stid. Perfekcionistički sustav traži uspoređivanje.
»On je mnogo bolji organizator od mene.« »Ona mnogo
bolje od mene poznaje samu sebe.« »On sve tako duboko
osjeća. Ja sam stvarno površan.« Usporedbe nikad ne prestaju.
U podlozi toga je pretpostavka da je vaša vrijednost upitna.
Pretjerano poopćavanje
Ovo iskrivljenje mišljenja posljedica je megalomanske
značajke toksičnoga stida. Jedan krivi šav znači: »Nikada
neću naučiti šivati.« Kada netko ne želi izići s vama znači:
»Nitko nikada neće htjeti izići sa mnom.« U ovom iskrivljenju
mišljenja pravite širok, uopćen zaključak utemeljen na jednom
jedinom događaju ili dokazu.
Pretjerano uopćavanje vodi do univerzalnih negativnih
tvrdnji, npr.: »Nitko me ne voli... Nikad neću dobiti bolji
posao... Uvijek ću se morati boriti... Zašto nikada ne mogu
napraviti nešto kako treba... Nitko me ne bi volio kada bi
znao kakav sam uistinu.« Druge su karakteristične riječi sve,
svaki i svi.
Drugi je oblik pretjerana uopćavanja ono što zovemo
nominalizacijom gdje se proces pretvara u pojedinačno. »Moj
je brak bolestan« primjer je nominalizacije. Brak je dinamičan
proces. Samo je jedan njegov aspekt u nevolji, ne cijeli brak.
Nedavno sam čuo klasičan primjer. Muškarac je rekao: »Ova
zemlja ide k vragu«. Ova zemlja podrazumijeva bezbrojne
dinamike, procese i ljude. Taj čovjek nije zadovoljan nekim
aspektom svih tih dinamika. Ali cijela zemlja nije samo
jedan entitet.
Pretjerano uopćavanje vodi prema životu sa sve više
ograničenja. Ono predstavlja megalomansko apsolutiziranje
koje pretpostavlja da nepromjenjiv zakon upravlja vašim
mogućnostima za sreću. Taj oblik deformirana mišljenja pojačava
stid.
Razmišljanje ili/ili
Još jedna posljedica megalomanije utemeljene na stidu
polarizirano je mišljenje ili razmišljanje ili/ili. Glavna oznaka
ovog iskrivljenog razmišljanja ustrajanje je na dihotomnim
izborima: sve percipiramo u krajnostima. Nema srednjega.
Ljudi i stvari su ili dobri ili loši, divni ili užasni. Najrazorniji
aspekt ovog iskrivljenog razmišljanja njegov je utjecaj na
prosudbu samoga sebe. Ako niste savršeni i bezgrešni, sigurno
ste promašeni. Nema mjesta greškama. Jedna samohrana
majka, moja pacijentica, bila je odlučna u namjeri da bude
savršen roditelj svoje dvoje djece. U trenutku kada je osjetila
umor od kućanskih obveza, počela je koriti samu sebe preda
mnom. Bila je ogorčena na sebe kao roditelja.
Imati pravo
Kao osoba utemeljena na stidu, morate stalno dokazivati
da su vaša stajališta i postupci ispravni. Zauzimate obrambeni
stav. Budući da ne možete pogriješiti, ne zanima vas istinitost
drugih mišljenja, nego samo obrana vlastitog. Ta vas deformacija
mišljenja uistinu drži u vjeveričjem kavezu, jer rijetko saznate
bilo kakvu novu informaciju. Ne dobivate nove podatke koji
bi vam pomogli da promijenite svoj sustav vjerovanja u vezi
sa sobom.
Razmišljanje »moram«
Karen Horney je pisala o »tiraniji moranja«. Razmišljanje
»moram« neposredan je rezultat perfekcionizma. U ovoj vrsti
deformiranog mišljenja polazite od popisa krutih pravila o
tome kako biste se vi i drugi ljudi trebali ponašati. Pravila
su ispravna i neupitna. Jedna mi je pacijentica rekla da bi
je njezin muž morao željeti izvesti na nedjeljne vožnje.
»Svaki muškarac koji voli svoju ženu morao bi je izvesti na
vožnju u prirodu, a potom na objed u lijep restoran.«
Činjenica da njezin muž nije htio to raditi značila je da je
sebičan i »misli samo o sebi«. Najčešće karakteristične riječi
za ovu deformaciju mišljenja jesu mora i treba. Osoba
utemeljena na stidu svojim iskrivljenim mišljenjem uzrokuje
da se i drugi i ona sama osjećaju jadno.
Privid kontrole
Privid kontrole važan je oblik prikrivanja toksičnog stida.
Proizvod je megalomanije i dvojako iskrivljuje mišljenje.
Vidite sebe kao bespomoćnoga, vanjski upravljanog ili pak
kao svemoćnoga i odgovornoga za sve oko sebe. Ne vjerujete
da imate ikakvu stvarnu vlast nad zbivanjima u svojem
životu. To vas drži zarobljenim unutar vašeg ciklusa stida.
Suprotan privid jest privid svemoćne kontrole. Osjećate
se odgovornim za sve i svakoga. Nosite svijet na svojim
plećima i osjećate se krivima kada nešto ne ide kako treba.
Katastrofičnost
Najlogičnija protuteža katastrofičkom razmišljanju razumna
jest procjena stvarnih mogućnosti za neki događaj, odnosno
procjena njegove vjerojatnosti u postocima.
Kakva je vjerojatnost? Jedan od tisuću (0,1%), jedan od
deset tisuća (0,01%), ili jedan od 100.000 (0,001%)?
Čitanje misli
Čitanje misli oblik je zamišljanja i fantaziranja. Dugoročno
gledajući, najbolje ćete proći ako ne donosite zaključke o
ljudima. Gledajte na sva svoja tumačenja o drugim ljudima
kao na halucinacije. Upotrijebite tu riječ kada dajete svoje
tumačenje. Recite: »Moja je fantastična halucinacija...« Najbolje
je da provjerite dokaze za svoje zaključke.
Personalizacija
Natjerajte se da dobijete dokaze za svoju pretpostavku o
tome što je značilo šefovo namršteno lice. Provjeravajte.
Odviknite se od uspoređivanja. Nemojte stvarati zaključke
ako nemate valjane dokaze.
Pretjerano poopćavanje
Za pretjerano poopćavanje upotrijebite tehniku tablice u
tri stupca:
Imati pravo
Imajte svoj vlastiti zdravi stid. Ako uvijek mislite da
imate pravo, prestajete slušati i učiti. Stajalište »imam pravo«
može se prevladati tako da postanete djelatan slušatelj. Carl
Rogers učinio je pionirski rad u razvoju ove vještine. Kao
dobar slušatelj obraćate pozornost i na sadržaj i na sam
proces. Učite slušati ušima jednako kao i očima. Učite
reagirati i provjeravati.
Evo jednog primjera. Neki mi je muškarac počeo pričati
kako je imao sjajno djetinjstvo i kako je njegov otac bio
najbolji čovjek kojeg je ikada sreo. Opisao je kako mu je
otac radio od jutra do večeri. Taj je pacijent smatrao da je,
budući da je njegov otac tako p u n o radio, opravdano što
nije imao vremena za njega. Čak nije mogao doći ni na
njegovu utakmicu za školsko državno prvenstvo. Dok je to
govorio, počeo je drugačije disati; stisnuo je šake i odvratio
pogled od mene. Blago sam ga upozorio na ono što mi je
upravo ispričao. Rekao sam mu što sam opazio u njegovu
držanju kada mi je govorio o utakmici i upitao ga što misli
o tome. Odgovorio je: »O, to nije važno.« Kada je to rekao,
njegov mi je glas zvučao ljutito. Zato sam se pozabavio
time. Mogao bih vam još dugo pričati o ovom slučaju;
slušajući i provjeravajući, učimo vidjeti stvari onakvima kakvima
ih drugi vide. Proces provjeravanja pomaže nam shvatiti
stajalište drugoga. Važno je zapamtiti da drugi vjeruju u
ono što govore jednako snažno kao što mi vjerujemo našim
vlastitim uvjerenjima. Volim se upitati: »Što mogu naučiti iz
stajališta druge osobe?«
Razmišljanje »moram«
Izbjegavajte riječi moram i trebam. Neka vam budu ono
što su biku crvene krpe. Prilagodljivi ljudi ne upotrebljavaju
te riječi, jer uvijek ima iznimaka i posebnih oklonosti.
Krutost je oznaka mentalne bolesti; prilagodljivost je oznaka
mentalnog zdravlja. Bez prilagodljivosti nema slobode.
Prisjetite se barem tri iznimke od vašeg pravila, a potom
zamislite sve moguće iznimke.
Privid kontrole
Osim u onome što je Bog odredio, sami ste odgovorni
za sve što se događa u vašem svijetu. Već sam rekao da su
neuroze i poremećaji ličnosti poremećaji osjećaja za odgovornost.
Naučiti se odgovornosti i dopustiti drugima tu privilegiju
znači živjeti u realnosti.
Zapitajte se: »Koje su to moje odluke prouzročile ovakvu
situaciju? Kakvu odluku mogu donijeti sada da to promijenim?«
Osim toga, ne zaboravite da poštovati druge znači dopusititi
im da žive vlastite živote, pate vlastite patnje i rješavaju
vlastite probleme.
Kontrola
Kontrola je velik neprijatelj intimnosti. Po definiciji, intimnost
isključuje mogućnost da jedna osoba kontrolira drugu. Kontrola
je proizvod vaše onesposobljene volje. To je pokušaj htijenja
onoga što se ne može htjeti. Ne možete promijeniti drugu
osobu. Ne možete popraviti svoje roditelje, bračnog partnera,
ljubavnika ili djecu. Ne možete kontrolirati njihove živote ili
njihovu bol.
Uplitanje
Kada nemate autentično ja, tražite vezu s jedinim ja koji
osjećate da imate - sa svojim lažnim ja. Ako ste žrtva,
jedina veza o kojoj išta znate veza je s mučiteljem. Suprotno
vrijedi ako ste mučitelj. Ja sam bio majčin zamjenski suprug
i obiteljski skrbnik. Kao majčin zamjenski suprug, uvijek sam
tragao za ženama o kojima bih se mogao skrbiti. To se
pretvorilo u ponavljanje fantazijske veze o kojoj sam govorio.
Fantazijska veza jest uplitanje u zamku ovisnosti o drugome.
Temelji se na neraskidivosti veze uspostavljene traumom
napuštenosti. Kada smo jednom fantazijski vezani, imamo
samo jednu vezu i neprestano je ponavljamo.
Izlaz iz svega ovoga leži u radu na razrješavanju izvorne
boli, radu na unutarnjem djetetu, radu na temeljnoj boli.
Naša fiksacija na vezanost posljedica je činjenice da su naša
autentična ja bila fiksirana i zamrznuta uslijed nerazriješene
traume napuštenosti. Svaki put kada našom novom na mašti
utemeljenoj vezi ponavljamo staru situaciju, pokušavamo se
riješiti boli. Odabiremo sličnu osobe kako bismo dobili novu
priliku za razrješenje. Svaki novi partner predstavlja aspekte
jednoga ili oboje naših roditelja. Pokušavamo pretvoriti partnere
u roditelje, kako bismo mogli razriješiti sukob i poći dalje.
Budući da više nismo djeca, to nam nikada neće uspjeti.
Jedini je izlaz u tome da prođemo kroz legitimnu patnju
koju zahtijeva rad na boli. Da bismo to učinili, moramo se
odreći našeg lažnog ja i otići od kuće. Jedino tako možemo
postići svoje istinsko ja.
Kolaži privlačnosti/odvratnosti
Svećenik Mike Falls predlaže zanimljivu vježbu. Mike je
episkopalni svećenik koji sada radi kao kapelan Koledža
»Stephen F. Austin« u Nacogdochesu u Texasu. Mike je
dvadesetak godina radio kao psihološki savjetnik. Iznimno je
nadaren i intuitivan savjetnik. Kada mu se obrate pacijenti
s teškoćama u vezi, Mike im često savjetuje sljedeće:
Kaže im da prelistaju niz časopisa i odaberu sve slike
ljudi prema kojima osjećaju privlačnost. Zatim trebaju na
velikom posteru sastaviti kolaž tih slika. Potom trebaju pre
listati časopis i odabrati slike ljudi koji ih odbijaju ili su im
odvratni i opet sastaviti kolaž odabranih slika. Kolaž slika
koje vas privlače najvjerojatnije su oni vaši dijelovi s kojima
se pretjerano poistovjećujete. Slike koje vas odbijaju vjerojatno
predstavljaju one vaše dijelove koje poričete. Kada postanete
svjesni dijelova koji vas odbijaju, možete uspostaviti dijalog
sa svojim poreknutim dijelovima, onako kako je opisano u 4.
poglavlju. Ja sam se često koristio ovom metodom, sa sjajnim
rezultatima.
Dobro je napraviti poster sa slikama ljudi istog i suprotnog
spola koji vas privlače i odbijaju. Često se muškarci stide
svoje ženstvenosti, a žene svoje muževnosti.
Carl Jung je smatrao da dio psihičnosti svake osobe čini
njegova spolna suprotnost. Svaki su muškarac i žena jedinstvo
muških i ženskih hormona. Muškarci imaju u većini muške,
a u manjini ženske hormone. Ženstvenu stranu psihe muškarca
Jung zove njegovom animom. Mušku stranu psihe žene on
zove njezinim animusom. Integracija anime i animusa od
presudne je važnosti za potpunu ljudsku integraciju.
Već sam upozorio na to kako kroz naše krute kulturne
spolne uloge razvijamo lažna ja, tj. pretjerano se poisto
vjećujemo s jednim našim dijelom. Muškarce postiđuju u
njihovu ženstvenom dijelu tako što ih zovu »tetkicama« ili
još gore. Žene postiđuju u muževnom dijelu.
Spomenuo sam Vrijeme nježnosti kao film koji dramatično
portretira polarnost muško/žensko. Još jedan film, Afrička
kraljica, u kojemu glume Humphrey Bogart i Katharine
Hepburn sjajno ocrtava tu polarnost. Lik koji glumi Bogart
pretjerano je poistovjećen s muškom energijom, a onaj koji
glumi Hepburn sa ženskom. Ta dva lika dramatiziraju dina
miku fascinacije/odvratnosti prema poreknutom ja i oba
doživljavaju promjenu potaknutu energijama utjelovljenima
u onom drugom. Oba su filma osvojila Oskare. Bilo bi
zanimljivo vidjeti koliko filmova nagrađena Oskarima prikazuju
ovu univerzalnu borbu za integraciju i cjelovitost.
Razgovor s roditeljima
Budući da su roditelji partneri iz naše izvorne veze, oni
su stalna opasnost od pokretanja starih spirala stida. Ako
ste u prošlosti bili ozbiljno postiđivani, pazite čak i kada je
riječ o najobičnijem razgovoru s roditeljima. Ako ozbiljno
radite na smanjenju stida, bit ćete dobro pripremljeni da
izbjegnete zamku. Ako niste prošli kroz takav rad, u opasnosti
ste. I sam telefonski razgovor može pokrenuti stare auditivne
dojmove.
Autoritativni likovi
Jedna od čestih značajki djece alkoholičara strah je od
autoritativnih likova. To je gotovo uvijek povezano s
postiđujućim zlostavljanjem u izvornoj vezi te osobe. Može
biti povezano i s postiđujućim izgredima u školi. Znam
profesora psihologije koji osjeti stid kada vidi policajca na
ulici. Njegova ga je majka plašila govoreći mu da će pozvati
policajce koji će ga odvesti u zatvor. Takva praksa nije
neuobičajena. Mnogi ljudi utemeljeni na stidu doživljavaju
pretjerane reakcije stida zbog puke nazočnosti šefa ili
autoritativnog lika.
N o v e veze
U novim se vezama često javlja stid. Najčešće se očituje
kroz kritički razgovor sa samim sobom koji obično počinje
odmah čim druga osoba ode. Postiđujući glasovi će sugerirati:
»Baš si uprskao!« ili »Sjajno, nespretnjakoviću!« ili »Ti i tvoja
dosadna priča.« Nove su veze riskantne jer nas razotkrivaju
pred nekim pred kim nikada dotad nismo bili razotkriveni.
Uspjesi
U knjizi »Čovjek protiv sebe« (Man Against Himself), Karl
Menninger opisuje ljude koji su doživjeli pravi živčani slom
nakon nekog uspjeha. Neki su se čak i ubili. Ljudi utemeljeni
na stidu ne vjeruju da imaju pravo biti sretni. Duboko
unutra njihov im toksični stid kaže da nemaju pravo na
novac ili zabavu kraj toliko drugih ljudi koji su siromašni ili
pate. Uspjeh se ne ograničava samo na materijalnu dobit.
Možete osjetiti toksični stid i kada vam iskažu bilo kakvu
počast. Često je uzrok tomu u obiteljskom sustavu. Ako su
ostali članovi obitelji još uvijek u svojim starim, zamrznutim
ulogama i ako jedan član iziđe iz okvira i stvori vlastiti,
jedinstven život, ta osoba može osjećati stid što je toliko
drugačija i uspješna. Zapamtite, u disfunkcionalnim obiteljima
nitko ne bi smio napustiti svoju ulogu u obitelji.
KRITICIZAM
Budite neodređeni
Ovo je prilagodba tehnike preuzete iz samoafirmativne
vježbe. U toj tehnici priznajete istinu, mogućnost istine ili
vjerojatnost istine. Ne branite se. Jednostavno dopuštate da
tvrdnja kritičara kroz vas prođe kao oblak. Primjerice, pričate
s majkom na telefon. Ona kaže: »Tvoja su djeca neposlušna.
Imat će problema u školi.« Vi odgovarate: »Imaš pravo.
Mogli bi imati problema u školi.« Priznajete mogućnost da
ima istine u tvrdnji vaše majke. Potom bi ona mogla reći:
»Pa, kada ćeš ih naučiti redu?« Vi kažete: »Naučit ću ih redu
kada im to bude trebalo.« To je dovoljno neodređeno a
priznaje istinitost tvrdnje.
Tražite objašnjenja
Traženje objašnjenja način je da pritisnete kritičara uza
zid i razotkrijete njegovu namjeru da kritikom prenese stid.
Zamislimo da vaša supruga kaže: »Nećeš valjda odjenuti te
smeđe hlače.« Vi odgovarate: »Što ti se ne sviđa na tim
smeđim hlačama?« što god vam kritičar rekao, tražite
objašnjenje. Ako kritičar kaže: »Izgledaju jeftino«, vi kažite:
»Što ti se to ne sviđa na jeftinim hlačama?« ili »Zašto ti
smetaju jeftine hlače?« Ta pitanja odvode kritičara u odrasli
dio njegove ličnosti. Odrastao čovjek nije kontaminiran
potisnutim osjećajima. Odrastao je čovjek orijentiran prema
logičnosti i objektivnosti. Uobičajeni rezultat ove tehnike jest
rasipanje kritičareve energije. Jedno pitanje za drugim razbistrit
će stvaran problem koji se krije iza kriticizma.
Stvarni je problem ili potpuno subjektivan ili je to kri-
tičarev pokušaj da skrije vlastiti stid i prenese ga na vas.
Ova tehnika ne djeluje uvijek. Ipak, što više tehnika imate,
raspolažete s više zaštitnih izbora u samoafirmaciji.
Suprotstavite se
Suprotstavljanje znači to što riječ govori. Suprotstavljate
se svojem kritičaru. To je oblik samoafirmacije, pri kojem,
vam savjetujem da slijedite ove upute:
1. Izrazite ono što osjećate. Recite ono što zamjećujete
(vidite ili čujete), kako to tumačite, što osjećate i što
želite.
2. Koristite poruke »ja«. Preuzmite odgovornost za ono
što primjećujete, tumačite, osjećate i želite.
3. Upotrijebite osjetimo percipiranu pojedinost na kritičaru,
radije nego riječi procjene.
4. Gledajte osobu ravno u oči. To valja uvježbati. Savjetujem
jako stidljivim ljudima da gledaju u neku točku između
očiju osobe s kojom razgovaraju.
Opisat ću jedan nedavni primjer suprotstavljanja. Baš
sam kupio novi BMW To je najskuplji automobil koji sam
ikada imao. Kod mene u nekoj mjeri postoji kulturalni stid
zbog siromašnog djetinjstva. Kada se nađem u blizini koga
bogatog, moj stid iziđe na vidjelo. Počnem se osjećati inferiorno,
kao da mi tu nije mjesto. Taj isti stid javlja se i kada ja
imam nešto (kao novi BMW) skupo. Još je gore ako sam s
nekim jako siromašnim. Iako sam puno radio na ovome, još
uvijek mi se događa s vremena na vrijeme.
Kada sam pokazao automobil jednom rođaku, izrekao je
kritički komentar. Rekao je: »Pa, stvarno je lijep. Kladim se
da bi jedna čitava obitelj mogla živjeti godinu dana od
novca koji si dao za ovaj auto.« Kada sam to čuo, potpuno
sam se izgubio. Osjetio sam stid. Neki mi je glas govorio:
»Mogao si kupiti upola jeftiniji auto i dati nešto novca
siromašnima.« Puno sam radio na svojim glasovima. Ovom
sam se glasu suprotstavio sljedećim riječima: »Volim se zbog
toga što slavim svoj život dobrim, novim automobilom.«
Pogledao sam rođaka i rekao mu: »Ovo što si rekao tumačim
time da ti nije drago što mi dobro ide u životu. Na neki je
način moj uspjeh potaknuo stid u tebi. Žao mi je zbog
tvojega stida i poslat ću ti primjerak moje nove knjige o
nadilaženju stida.« U tom je trenutku rođak počeo dugu,
obrambenu tiradu o mojoj osjetljivosti. Rekao je kako nije
mislio ništa loše i da sam ga krivo shvatio. Rekao je da mu
je jako drago zbog mene; da sam zaslužio to što imam.
Složio sam se s njim i odvezao se dalje.
Suprotstavljanje može potaknuti bijes vašeg kritičara. U
tom slučaju ja jednostavno kažem: »Bit će mi drago
porazgovarati s tobom kada prestaneš bjesnjeti« i odem. U
susretu s nasrtljivom ili vrijeđajućom kritikom povlačenje je
primjer samoafirmativnog ponašanja.
Zavarajte protivnika
Tehnika zavaravanja protivnika preuzeta je iz stare tele
vizijske serije Detektiv Kolumbo. Detektiva ima raznih veličina,
oblika i stilova. Kolumbo je nespretan i zapuštena izgleda.
Neprestano postavlja pitanja. Izgleda kao da se boji ljudi
koje ispituje. Čovjek bi rekao da mu potpuno nedostaje
smisao za praktično. Ipak, ima duboke inteligencije u njegovoj
navodnoj glupavosti. Nikada ne propušta ni najbeznačajniju
pojedinost. Sve provjerava. On je majstor konkretne, specifične
pojedinosti.
Kada zavaravate svojega kritičara, pravite se glupi i
postavljate mnogo pitanja. Kažete: »Hm, da vidim jesam li
shvatio... ti misliš da bih trebao promijeniti frizuru... što ti se
to ne sviđa na mojoj frizuri?« Kada vam odgovore na takvo
pitanje, postavite novo na isti način. Namjera je doći do dna
i razotkriti njihovu subjektivnost. Uzrok kriticizmu obično je
u toksičnom stidu, a ne u vašoj frizuri. Zavaravanjem se
izbjegavate braniti i tjerate drugu osobu iz njegova kritičkog,
roditeljskog oblika prikrivanja.
Priznajte
Ova je reakcija korisna kada ste nesumnjivo i neopozivo
učinili ono za što vas kritiziraju. Ako ste prolili mlijeko
recite: »Da, prolio sam mlijeko.« Jednostavno to priznajte.
NEMOJTE ništa dodavati, nemojte primjerice reći: »Baš glupo
od mene!«
Deseti korak u Programu u 12 koraka kaže: »Kada
pogriješimo, odmah to priznajemo.« To je korak održavanja.
Njegova je namjera da nas drži usmjerenima na naš zdravi
stid. Mi možemo i hoćemo griješiti. Ne moramo se ispriča
vati za to. Greške su dio naše ljudskosti.
Samopotvrđujte se
Ovu tehniku možete upotrijebiti kada razgovarate s rodi
teljima ili bilo s kojom kritičnom osobom. Ja se volim njome
služiti u telefonskom razgovoru. Ako, dok pričate, druga
osoba postane kritična, stavite ruku preko telefonske sluša
lice i recite glasno: »Što god mi rekao i učinio, ja sam ipak
vrijedna osoba.« Stalno ponavljajte tu rečenicu.
Možete, osim toga, i usidriti ovu pozitivnu tvrdnju. Kada
je glasno izreknete, zamislite sebe kako stojite visoki,
samouvjereni i gledate drugu osobu u oči. Kada osjetite moć
i snagu ovoga, spojite palac i bilo koji prst lijeve ruke.
Držite ih spojene dok ne osjetite moć samopotvrđivanja.
Poslije, dok budete sjedili u šefovu uredu, ili negdje drugdje
gdje vas autoritativna osoba kritizira, možete aktivirati sidro
spajajući palac i prst lijeve ruke. Možete čuti vlastiti
samopotvrđujući glas dok gledate u autoritativni lik.
Smirite kritičara
Služim se ovom metodom kada sam siguran da sam
nenamjerno prešao granice druge osobe. Cilj smirivanja jest
dopustiti drugoj osobi da izrazi svoje osjećaje, a da pritom
ne okrivljujemo i ne branimo sami sebe.
Smirivanje je ponašanje posve jednako kao i aktivno
slušanje. Recimo, primjerice da sam ostavio svoj automobil
pred garažom i tako zapriječio izlaz ženinu autu. Odlazim
trčati. Kada se vratim, žena je uznemirena i bijesna. Kaže:
»Moram kod zubara i kasnim. Trebao si me pitati prije
negoli si otišao hoće li mi trebati auto.« Ja kažem: »O,
osjećam u tvojem glasu uznemirenost i ljutnju. Odmah ću
maknuti svoj auto«, ili »Čujem frustraciju u tvojem glasu«,
ili »Znam kako je to uznemiravajuće.«
Smirivanje je oblik odgovornosti. Omogućuje nam da
priznamo pravo drugome da bude ljut zbog naše pogreške
i da provedemo razumna poboljšanja. Time izbjegavamo
pokretanje spirale stida. Nenamjerno povrijediti nekoga - to
je dio ljudskosti.
ODBACIVANJE
LJUBAV JE TRUD
Putovanje u paru
Neprestano ponavljam svoje uvjerenje da je ljubav trud.
To znači da moram donositi odluke da bi mi se trud
isplatio. Prije deset godina gotovo sam razvrgnuo brak. Bila
bi to tragična greška. Sjetite se da ljudi utemeljeni na stidu
pate od megalomanijskog stajališta sve-ili-ništa. Ako ne ide
po mojem, otići ću. Sve ili ništa!
Moj je vlastiti brak živi dokaz zaključaka do kojih je
došla Susan Campbell u svojoj knjizi »Putovanje u paru«
(The Couples Journey). Susan je napisala tu knjigu na teme
lju opsežnog proučavanja mnogih parova koji su živjeli
zajedno duže od dvadeset godina. Otkrila je da su svi ti
parovi prošli kroz slične faze i borbe na putu do intimnosti.
Romantična faza
Svaki je par nekada bio zaljubljen. To je bila romantična
faza, za koju je karakterističan nestanak svih ograda. Ljudi
se osjećaju zaneseno i moćno. Par osjeća da može osvojiti
svijet! Ubrzo poslije vjenčanja počinje nova faza.
Borba za moć
U toj se fazi vraćaju stare ograde. Više nema stapanja
različitosti. U igru ulazi obitelj svake osobe. To je faza kada
upoznajete stvarne međusobne razlike: pravila o novcu,
seksu, bolestima, djeci, društvenom životu i roditeljstvu. Ta
faza kod većine parova traje deset godina. Slijedi razdoblje
smirivanja. Neko vrijeme sve teče mirno i rutinski. Ali
starenje, odlazak djece i proces individualiziranja dovodi do
treće faze.
Plato intimnosti
Kako su sada oba partnera u sebi potpuna, mogu prići
jedno drugome iz želje, a ne iz potrebe. Više nema »krpanja«
manjkavosti onog drugoga. Nova je veza utemeljena na
izboru i odluci, umjesto na fantazijskoj vezanosti proizišloj iz
potrebitosti.
Oboje mogu velikodušnije voljeti. Oboje daju jer to
uistinu žele. Pojavio se novi plato intimnosti. Vratile su se
neke značajke faze zaljubljenosti. Oboje su očarani jedinstve-
nošću i različitošću onog drugog. Oboje postaju dragi prijatelj
onog drugog. Oboje su vezani jer duboko poštuju i cijene
onog drugog.
Putovanje prema intimnosti obilježava je sljedeće: zdrav
sukob; učenje pregovaranja i poštene borbe; strpljenje, trud
i hrabrost da se usudi biti individuom. Povrh svega, ovo je
putovanje obilježeno spremnošću da se prigrli disciplinirana
ljubav.
Najvažnije je zapamtiti da je prihvaćanje ljubavi i intimnosti
u vezi dinamičan proces. Takav proces ima svoje plime i
oseke. Obilježen je sukobom i individualizacijom. Na kraju,
ipak se isplati. Kao i St. Exupery, i ja vjerujem da: »Nema
sreće, osim u ljudskim odnosima.«
12. POGLAVLJE
DUHOVNO BUĐENJE
DUHOVNO BUĐENJE
DUHOVNO PONAVLJANJE
Slika 12.2
Hijerarhija ljudskih potreba
Što se mene tiče, otkriti kako određeni stil duhovnosti nije
istinska duhovnost, najsigurnije se može primjenom sljedećeg
kriterija: koliko u njoj ima kritičnosti ili moralizatorstva?
Bez obzira na to koliko molili i radili, ako postoje
nezadovoljene potrebe ega, stalno ćemo padati natrag na
razinu nezadovoljene potrebe, sve dok ona ne bude zado
voljena.
Tako sam primjerice ja, premda deset godina nisam pio
i premda sam poučavao teologiju i istraživao prastare duhovne
mudrosti, ipak bio kompulzivan. Bio sam kompulzivan u
vezi s mojom duhovnosti. Dijete u meni još uvijek je bilo
ozlijeđeno i neizliječeno. Još sam bio u »nezasitnoj potrazi«
za ispunjenjem praznine u mojoj psihi. Takva se potraga
znatno razlikuje od zdrave čežnje za Bogom o kojoj je pisao
sv. Augustin.
Pitanje kompulzivnosti pitanje je nezadovoljenih razvojnih
potreba. Premda se sveci mogu doimati kompulzivno, bit
njihove čežnje za Bogom nije u prisili. Ona proistječe iz više
ljudske potrebe. To je potreba za bitkom a nastaje kada su
naše potrebe za osloncem odgovarajuće zadovoljene. Slika
12.2. pokazuje vam moju verziju onoga što je Abraham
Maslow zvao hijerarhijom ljudskih potreba.
Donja polovica piramide prikazuje vaše ljudske potrebe
za osloncem. Maslow ih je zvao potrebama deficijencije.
Zadovoljenje tih potreba ovisi o drugima. Kada se potrebe
ne zadovolje, energija koja bi trebala nastati iz njihova
zadovoljenja biva zamrznuta. Ta se energija stalno izražava u
primjerima kompulzivne projekcije ili ponavljanja.
Prema Maslowu, te su osnovne ljudske potrebe hijerarhične.
Neće vas brinuti pitanja strukture i stimulacije ako vam je
hladno, ako nemate hranu ili krov nad glavom. Isto vrijedi
za potrebe bića. Nećete tražiti istinu, ljepotu ili Boga ako još
niste završili posao na svojem egu.
Duhovnost je osnovna ljudska potreba. Zbog nje razvijamo
naš ego. Viša stvarnost uvijek objašnjava nižu. Ego služi kao
temelj od kojeg treba poći dalje. Ego utemeljen na stidu boji
se gubitka kontrole. Na oprezu je; ne smije biti uhvaćen na
prepad. Snažna struktura ega dopušta vam da ostavite staro
i pođete dalje. Moramo ostaviti staro da bismo se razvili. Kao
što ćete uskoro vidjeti, meditacija, put prema proširenju
svijesti, zahtijeva snažan ego. Da biste dobro meditirali,
morate biti spremni odustati od potrebe za kontrolom. Snažan,
integriran ego je poput potisne rakete koja vam omogućuje
da odete u svemir više svijesti.
MEDITACIJA
TEHNIKE
Sinteza suprotnosti
U stanju blaženstva stvari više ne vidite u suprotnostima.
Nema nas i njih. Doživljavate jedinstvo. Granice ega na
čijem ste stvaranju tako teško radili postale su sama struktura
koja vam je omogućila da transcendirate sve granice. Naivni
misticizam vašeg magičnog djeteta proširio se u refleksivni
misticizam odrasloga. Osjećate jednost sa svim stvorenim.
Svjesni ste da je razdvojenost iluzija.
Viša sila
Mističari i fizičari kažu nam da nam je u stanju blaženstva
dostupna Viša sila.
Povezanost s ukupnom sviješću daje nam sredstvo spoznaje
i znanja moćnija od svega što smo ikada zamišljali. Jedini
preduvjet potreban za takvo znanje jest oslobađanje od
svake kontrole ega.
UM IZNAD MATERIJE
MOLITVA
INTENCIONALNOST SVIJESTI
Neprianjanje
Duhovni su majstori uvijek prakticirali neprianjanje. Kažu
nam da naša patnja proizlazi iz našeg prianjanja. Ono u što
emocionalno investiramo izaziva bol. Buduči da svemu u
ljudskom životu dođe kraj, emocionalna je bol nezaobilazna
sve dok emocionalno investiramo.
U filmu Grk Zorba glavni lik pokazuje to neprianjanje
kada je upoznao veliku nesreću. Potpuno se posvetio projektu
izgradnje kanala za prijenos trupaca niz planinu. Radio je s
golemom upornošću i trudom.
Nakon mnogo mjeseci teškoga rada projekt je bio spreman
za ispitivanje. Dok su trupci plutali niz planinu, kretanje je
izazvalo prejaku silu i kanal je propao. Zorba je bio zapanjen.
Užasnuo se. A potom se počeo smijati. Smijao se i smijao.
A zatim je počeo plesati. Plesao je i plesao!
Smijanje i plesanje bili su vrsta kozmičkog smijanja i
kozmičkog plesa. Iz perspektive ujedinjujuće svijesti nijedan
događaj nema važnosti. Važna je samo cjelina.
Cjelina je bit mudrosti. »Planina je planinaru jasnija iz
zrakoplova«, kaže pjesnik. Dijelove možemo razumjeti tek
kada vidimo cjelinu. Kao što kaže Asri Aurobindo: »Moraš
znati ono najviše da bi mogao uistinu razumjeti najniže.«
Ujedinjujuća vizija i neprianjanje plodovi su blaženstva.
Ima i drugih plodova koji proistječu iz duhovnog blaženstva.
Neki od njih su spokoj, samoća i služenje.
Spokoj
Spokoj obilježava ono što je Robert Frost nazvao jahati
laganim kasom. U spokoju, vaš će život postati manje
problematičan i spontaniji. Djelovat ćete bez neprestanog
analiziranja i mozganja. Prestat ćete stalno tražiti smisao.
Prestat ćete pretjerano reagirati; nećete više biti stalno na
oprezu. Uživat ćete u svakom trenutku. Prihvaćat ćete bogatstvo
života, iz trena u tren. Vidjet ćete, čuti, znati što trebate i
želite; znat ćete da vaše potrebe mogu biti zadovoljene.
Spokoj mijenja život u djetinju viziju, gdje je sve novo. Oni
koji su spokojni vole Zemlju i sve stvari. Sam život je divno
opravdanje za sebe.
Samoća
Svatko je od nas sam. To je jaka i čvrsta granica našeg
materijalnog stanja. Samoća je životna činjenica. Kako
prihvaćamo svoju samoću određuje hoće li ona biti toksična
ili blagotvorna. Toksičnu samoću potiče toksični stid Posljedica
je vlastite rastrganosti. Blagotvorna samoća je plod blažene
duhovnosti. Proizlazi iz jedinstva s Bogom, dajući nam
trenutačno znanje o sebi. Iz takvoga znanja proizlazi ljubav
za sebe, samoprihvaćanje i shvaćanje vlastite vrijednosti.
Budući da se volite i cijenite, želite biti sa sobom nasamo.
To je samoća. Kada znate radosti samoće, želite je sve više;
također je želite za svoje voljene. Umjesto svoje stare, na
stidu utemeljene posesivnosti, postat ćete zaštitnik svoje i
samoće svojih voljenih. Goethe je to dobro rekao:
Kada čak i dvoje najintimnijih ljudskih bića shvate da među
njima ostaje beskonačna distanca, mogu stvoriti divan život
jedno uz drugo, uspiju li voljeti tu međusobnu udaljenost koja
omogućuje obojima da vide drugoga u CJELINI. Dobar je brak
onaj u kojemu svaki imenuje drugoga čuvarem svoje samoće.
Samoća je moguća jer ste završili rad na svojem egu,
posebno rad na svojoj izvornoj boli. Završivši taj rad, prihvatili
ste svoju odvojenost. Strah od odvojenosti ono je zbog čega
ste uopće i ostali fantazijski vezani. Fantazijska je vezanost
iluzija; iluzija da će vas vaši roditelji uvijek štititi.
Kada jedanput prihvatite svoju odvojenost i samoću,
shvaćate da je vaš ego dovoljno jak da se pobrine za vas.
Vaš je ego dovoljno jak da sami preživite. To je, također
preduvjet za meditaciju. Kada iskusite blaženo jedinstvo s
Bogom kroz meditaciju, upoznajete svoje istinsko ja. Također
shvaćate da ima mjesto na kojemu nikada niste sami. S
takvom svijesti, samoća je najpoželjnija.
Služenje
Duhovno blaženstvo sintetizira životne polarnosti. što
više samoće upoznajete i u njoj uživate, više ćete željeti
služiti drugima na način koji uvećava vašu duhovnost. Kao
što kaže Ken Wilber:
Intuitivno osjetiti i znati svoje istinsko ja privrženost je
odluci da aktualizirate to ja u svim bićima, u skladu s
iskonskim zavjetom. Ma koliko nebrojeno bilo bića, ja se
zavetujem da ih oslobodim.
PORUKA PSIHOTERAPEUTIMA
Sve je veća svijest o nedostatku proučavanja stida u
modernoj psihologiji. Joseph Campos, psiholog na sveučilištu
u Illinoisu kaže: »Znamo premalo o stidu. Ta je emocija bila
zanemarena u psihologiji.« A to je jako utjecalo na uspjeh
psihoterapije u liječenju ljudi utemeljenih na stidu. Dr.
Donald Nathanson, psihijatar na Sveučilištu Hahnemann u
Philadelphiji, kaže: »Stid je skriveni problem u psihoterapiji,
ali njegovu su važnost mnogi psihoterapeuti podcijenili.« Dr.
Nathanson nedavno je održao tečaj o temi: Stid u psihoterapiji
na godišnjem sastanku Američke udruge psihijatara.
Helen Block Lewis, psihologinja na Sveučilištu Yale, bila
je među prvima koji su proučavali toksični stid u psihoterapiji.
Proučavajući zapise više od sto osamdeset psihoterapijskih
seansi, dr. Lewis je otkrila sljedeće: »Kada psihoterapeut nije
uspio prepoznati pacijentov osjećaj stida, pacijentovi su se
problemi produžili i pogoršali. Kada je terapeut prepoznao
stid i pomogao pacijentu suočiti se s njime, liječenje je bilo
kraće.«
Rad dr. Lewis potvrđuje moja iskustva i kao pacijenta i
kao terapeuta. U jednom trenutku svojega života, kada sam
bio očajan i zbunjen, pošao sam na tromjesečnu terapiju i
pokorno slušao psihijatra te marljivo uzimao tablete za
smirenje i spavanje koje mi je on prepisao. Šest mjeseci
nakon završetka tretmana, prevezli su me u bolnicu.
Ozbiljno sumnjam u djelotvornost tradicionalnog liječenja
mentalnih bolesti kada je riječ o raznim sindromima toksičnog
stida. Možda preciznije razumijevanje toksičnog stida može
omogućiti neke nove i inovativne pristupe.
Sljedeća tablica moj je prilog raspravi koja se rasplamsava.
Na njoj se uspoređuju toksični stid i toksični osjećaj krivnje.
Problem je složeniji nego što ga ja predstavljam. Ipak, moja
predstavka jasno predlaže drugačiji model liječenja stida i
krivnje.
Moja tablica nudi opće smjernice za liječenje toksičnog
stida. Obnova interpersonalnog mosta uvjet je bez kojega
nije moguće liječiti ljude utemeljene na stidu. U tome može
biti rješenje problema.
Martin Bubber je davno rekao da u svakom psiho
terapijskom modelu liječi zapravo veza Ja i Ti. Kada se
uspostavi interpersonalni most, pacijent će prihvatiti terapeutovo
neoptužujuće prihvaćanje. Savjetujem da se toksično postiđivani
ljudi upute u skupni rad što je prije moguće. Skupina je od
presudne važnosti, bez obzira na to o kakvom se specifičnom
sindromu stida radi. Čini se da skupina pruža osjećaj da
smo važni i značajni, onako kako to terapija jedan-na-
jednoga ne može.
Cermak je istaknuo prednosti skupne psihoterapije. On
vjeruje kako ta terapija osigurava »okružje u kojemu se
pitanja ovisnosti o drugima spontano javljaju«. Ljudi će se u
skupini ponašati slično kao u stvarnom životu. Bit će
nepovjerljivi, kontrolirat će se, trudit će se udovoljiti drugima,
kritizirat će itd. Kada spoznaju da takva ponavljanja odražavaju
nesvjesne uzorke obrane od toksičnog stida, skupina može
postati laboratorij za alternativno ponašanje. (Dijagnosticiranje
i liječenje ovisnosti o drugima.)
Programi u 12 koraka najbolji su saveznici terapeutu.
Nadam se da će moje poglavlje o snazi 12 koraka da
reduciraju toksični stid malo rasvijetliti to pitanje. Vjerujem
da bi bilo korisno razviti programe u 12 koraka za sve
sindrome toksičnog stida.
Već kruže šale o tome. Primjerice: Pokušali su pokrenuti
anonimnu skupnu terapiju za paranoičare, ali nitko nije htio
reći mjesto održavanja! Šalu na stranu, skupine u 12 koraka
teško će liječiti stidljivce s poremećajima ličnosti. No nisu li
svi pristupi za liječenje poremećaja ličnosti teški? Jamčim
vam da mnogi alkoholičari boluju od poremećaja ličnosti i
uspijevaju se oporaviti na sastancima klubova liječenih
alkoholičara.
Vjerujem da ljudi utemeljeni na stidu moraju raditi kako
bi promijenili i kolaže vizualnih postiđujućih sjećanja i
auditivnih dojmova koji uskladištavaju unutarnje glasove
koji aktiviraju spirale stida.
Na posljetku, rekao bih nešto onim kliničkim psiholozima
koji se mršte na riječ duhovno. Programi u 12 koraka
postigli su nezapamćen uspjeh u liječenju ovisnosti. Dvanaesti
korak čini kristalno jasnim da čovjek nije izliječio svoju
ovisnost dok ne doživi duhovno buđenje. Milijuni ovisnika
na putu prema oporavku koji se koriste tim korakom podatak
su dovoljan da natjera svakog znanstvenika koji zaslužuje
svoju plaću da istraži tu duhovnost. Toksični je stid duhovni
bankrot u smislu koji sam definirao. Izlječenje tog stida
zahtijeva duhovno buđenje u smisli koji sam definirao.
Dodatak I
Biti u dobrim odnosima Ovo je uistinu bitno. »Interpersonalnimost« mora Bliski odnosi su korisni ali ne i nužni.
s terapeutom biti ponovno uspostavljen.
Duhovnost Ključno za povjerenje. Svrha nadilaženja duhovnog Krutom Bogu koji kažnjava, kao i moralizatorstvu često se treba
bankrota jest »duhovno buđenje«. suprotstaviti i uputiti im izazov.
Skupna terapija Skupina je ključna za stalno napredovanje. Ona Može biti korisno, ali nije presudno
omogućuje da se razotkriju tragovi ovisnosti o drugima,
koji se nužno javljaju u skupnom radu.
Osjećaj toksičnog stida i toksične krivnje mogu biti prilično slični. Osoba može doživjeti toksični stid i krivnju istodobno. Toksični stid i krivnja mogu nastati iz istog ponašanja.
BIBLIOGRAFIJA
~OO~