PRIDJEVI

ODREĐENOST/NEODREĐENOST

Kajkavski govori u pravilu ne razlikuju službe određenog i neodređenog pridjeva, već uglavnom rabe samo
određeni oblik. Nastavci za određene i neodređene pridjeve sačuvali su se u deklinacijama samo djelomično i to
samo kod pridjeva u N jd. M.r. u kosim padežima, kao npr. u podravskim govorima: Jako je tȏp. Dobȩ̏r e bil navek.

U čakavskim govorima poneki od njih čuvaju razliku između određenih i neodređenih pridjeva oblički i akcenatski,
međutim ipak prevladava određeni oblik dok se neodređeni čuva najbolje u N jd. U predikativnoj funkciji.

Štokavski govori uglavnom čuvaju razliku određeni-neodređeni pridjev oblički i akcenatski: u kosim padežima
(slučaj kod istočnobosanskog), a neodređeni se oblik najbolje čuva u N jd. U predikativnoj funkciji (zapadni
dijalekt: Uvatija se ćorava posla. Kod zdrava mozga; to ti je kratka vika.). U ekavskih govora JZ od Vinkovaca postoji
morfološka i akcenatska razlika u N sg. M.r., ali u kosim padežima rabe se samo određeni oblici.

PRIDJEVSKO-ZAMJENIČKA SKLONIDBA

Većina štokavskih govora razlikuje palatalnu (vrućega) i nepalatalnu osnovu (maloga) kod pridjevskih deklinacija.
Dio čakavskih govora kao (npr. u Krasu, Orlcu, Žirju) razlikuje palatalne od nepalatalnih osnova (slatkoga- mlajega,
žutomu-vrućemu). Dio kajkavskih govora također razlikuje nepalatalne i palatalne osnove (maloga-vručega).

Izjednačenje prema palatalnim osnovama u pridjeva javlja se u dijelu kajkavskih govora ( malega-vručega), dijelu
čakavskih govora (slatkega, mlajega, žutemu - nor. U sj. I sr. Čakavskom dijalektu) te na neretvanskom području
štokavskog govora.

Izjednačenje prema nepalatalnim osnovama u pridjeva javlja se u dijelu čakavskih govora: žutoga, žutomu =
vrućoga, vrućomu, u G i A jd. m lošog(a) = starog(a), D i L jd. lošon/lošomu = staron//staromu. Također nalazimo
ju i u dijelu štokavskih i kajkavskih govora.

KOMPARATIV

U kajkavskim govorima nalazimo 5 nastavaka za tvorbu komparativa: -š- (jakši, lepši, mekši; uz alternaciju osnova:
bolši, gorši, menši), -jš- (uz alternaciju osnove: mlajši, slajši), -e(j)š- (mudrejši, spametnejši, bogatejši, stareši,
spametneši, noveši, bogateši), -ẹj- (bogatẹji), -ij- (noviji, stariji, slabiji – u ikavskim govorima). Uz taj sintetički
komparativ, u kajkavskih se govora čuti može i analitički komparativ, ali to rjeđe (bolj/ bolje ili viš + pozitiv): boļ
debel, viš suh, bole žejen, bol jeftin, bole crlenkast, bol jak, kao npr. u Osojniku ili Mraclinu.

U štokavskim govorima, razliku od današnjeg standarda nalazimo u slavonskom dijalektu (primjeri jačji, višji, težji,
širji), dijelu Podravine (mudreji) te u zapadnom štokavskom kod supletivnih oblika pridjeva ( dobar-bolji, loš-gori,
mali-manji, dug-dulji, no ima i primjera kao dug-dugl i,̒ lagan-lagn̒ i).

U Karaševu, u selu Lupak, komparativ se tvori uz prefiks po-: povelik, pomlad, pord'av, a rjeđe sintetički: mlad'eji,
stareji.

SUPERLATIV

U kajkavskim govorima superlativ se tvori s prefiksom naj koji se pridodaje komparativu (najlepši, najboļi), a rjeđe
se susreće superlativ u formuli najboļ // najviš + pozitiv pridjeva, kao što je to slučaj u Osojniku (najboļ lep, najviš
pameten

U Karaševu, u selu Lupak, superlativ ž.r. glasi: najlepa, najrd'ava, najtnka, najmala (prefiks naj- + pozitiv ž.r.).
PRIDJEVSKO-ZAMJENIČKA SKLONIDBA DL JD ŽR

DL jd. ž.r. u jčak. dijalektu oko Splita i na srednjodalm. otocima te štokavskim ikavskim i jekavskim govorima od
Dubrovnika do Šibenika te u Makarskom primorju, Donjoj Rami, Drežnici u Hercegovini glasi: daje jon, daje staron
ženi, govori o staron ženi. U Zažablju primjeri: mojon ženi, na desnon ruci, na Crnon rijeci, u sveton Uršuli. Zapadni
dijalekt u D ž.r. osobnih zamjenica koristi jon (Ko će jon stat na kraj), a u L pridjeva i zamjenica nastavak -on (Svi su
đavli u n̒on., Živi na milosti Božjon. Kod n̒i se živi na visokoj nozi.). Međutim, u zapadnome dijalektu nalazi se i
korištenja zamjenica njoj (Ma nisu n̒oj sve daske na broju.), joj (Kuća joj je ko apoteka) i njojzi (N̒ojzi uvik teško pri
duši.) u D, te nastavka -oj u L pridjeva i zamjenica: Ubija je u n̒oj svaku volu za životom., On je u punoj snazi., Žive
na visokoj nozi. Nije pri zdravoj pameti.).

N JD 1. LICE OSOBNIH ZAMJENICA

Osim najčešćeg korištenja danas standardiziranog oblika ja, osobna zamjenica u N jd. u dijelu sjev.čakavskih
govora i kajkavskih govora glasi i jaz/jas, te u goranskim govoru (pripada kajkavskom) ona glasi jest.

GA JD. 1. LICE OSOBNIH

Postoje dvije inačice osnove. Prva men- je neizmjenjena psl. Osnova G jd., a druga man- analogijom je preuzeta iz
osnova DL jd., npr. u sjev.čakavskom govoru mjesta Orbanići (mane̍). Nastavak -e se provodi u svim narječjima.

DL JD 1. LICE OSOBNIH ZAMJENICA

Postoje dvije inačice osnove. Prva men- došla je analogijom prema osnovi GA jd. u sva 3 narječja, a druga man-
vokalizacijom šva u slabom položaju kao što je slučaj u sjev.čakavskom mjestu Orbanići (mane̍), te na
kvarnesrskim otocima gdje osnova glasi men- ili mon-, što također ovisi o refleksu šva na tom području.

DL JD. OSOBNIH I POVRATNIH ZAMJ

Nastavci se razlikuju prema refleksu jata. E-//-ẹ nastavak dolazi na područjima ekavskog refleksa jata u
sjev.čakavskim, svim kajkavskim i zapadnoslavonskim štokavskim govorima (Posavina: mene, tebe). Nastavak -i
dolazi na područjima ikavskog refleksa jata u većini štok. i čak. govora, koji se analogijom ugledao na stara klitičke
oblike D jd.: mi, ti, si i nalazi se u većini štok. I čak. Govora.

I JD OSOBNIH

Kod I jd. osobnih zamjenica, 3 su vrste osnova. Mn- nastal ispadanjem šva u slabom položaju u štokavskim
govorima (mnom//mnome), man- nastala vokalizacijom šva u slabom položaju u sjevernočak. (Orbanići: mane̍; na
kvarnerskim otocima, ovisno orefleksu šva (men-, mon-) i men- nastalo analogijom prema osnovi GA jd. u
kajkavskim i dijelu štokavskih govora (Dobrinče: Moraš još pure jist da bi se s menon nosa., Nema s menom mile-
lale., Gala: Ti š se s menon rugat!, Lovreć: S menon su ti svršeni računi.)

I JD 2. LICE OSOBNIH I POVRATNA

Kod I jd. drugog lica osobnih i povratnih zamjenica dvije su inačice osnova. Jedna je tob-, sob- koja je kontinuanta
psl. osnove u sva 3 narječja (Dobrinče: Ja san s tobon u kantaru., Gospić: Budi Bog s tobon., Šibenik: Boli me briga
za tobon.), a druga je teb-, seb- nastala analogijom prema osnovi G jd. (Lovreć: Nika s tebon na zelenu granu.).
Nastavci s epodudaraju s I jd. imenica vrsta e.

SAV

Zamjenica sav u kajkavskome glasi ves, također i u SZ čakavskom. Na SZ čakavskom području osim ves, nalazi se i
vos. U štokavskome prevladava sav, ali ima i vas. Vas pak je učestala u čakavskim narječjima. Međutim, dio
štokavskoga (zapadni) i čakavskoga koristi i svah//svas//svaj kao varijante zamjenice sav.

UPITNO-ODNOSNA ZA nŽIVO NA

Upitno-odnosna zamjenica za neživo u N i A glasi: ča//čo//če//ca u čakavskome, što//šta u štokavskome i

kaj//kej//koj//kuj//ke u kajkavskome (Uz poneke iznimke).
UPITNO-ODNOSNA ZA ŽIVO U N

Upitno-odnosna zamjenica za živo u N u štokavskome glasi: tko, ko i u dijelu ki. U čakavskome glasi ki, na SZ
području gdo//do i na dijelu ko. U kajkavskom narječju zamjenica glasi gdo//do te u dijelu što.

POKAZNE ZAMJENICE

Pokazne zamjenice u kajkavskome glase ov, ta, on, a jednako tako i na SZ čakavskom području. Južniji čakavski
koriste ju u obliku (o)vaj, (o)taj, (o)naj ili ovi, oti oni, a još južniji čakavski (o)vi(n), (o)ti(n), (o)ni(n). Štokavska
područja rabe ju kao ovaj, taj onaj, na području zapadnog štokavskog ovi, oti, oni, a dubrovački dijalekt koristi ovi,
ti oni.

INFINITIV

Na tri temeljna tipa se mogu hrvatski govori podijeliti prema infinitivnim nastavcima: 1. govori s nastavcima koji
završavaju na -i, 2. govori s nastavcima koji ne završavaju na -i, odnosno koji na tom mjestu imaju -Ø i 3. govori
miješanog tipa u kojima supostoje -i i Ø.

ZAVRŠAVAJU NA -I

Takvi su govori najprošireniji na SZ hrv. Jezika: u velikom dijelu kajkavskih govora, većini govora JZ istarskog
dijalekta, na većem čakavskom području zadarskih i šibenskih otoka te u priobalju tih gradova i u štokavskim
podravskim govorima Valpova, Podravskih Podgajca i zap. Srijemu u gradu Vukovaru (primjeri: G. Jesenje: pajesti,
iti , peči, vleči; Sv. Đurđ: spati, stopiti, peči, brati; Rakalj: spati, ujti, peči; Sali: spati, vajti, peći; Podravski Podgajci:
spavati, uniti, peči).

APOKOPIRAN, KRNJI INFINITIV, NASTAVAK -T

Takav inifinitiv rabi se u govorima središnje, sjeverne i istočne Istre, govorima kvarnerskih otoka, središnjim
paškim govorima, u govoru Rijeke i njenog zaleđa, na području Hrvatskog primorja, Gorskog kotara, ogulinskog
kraja, najvećeg dijela Like pa na sjever sve do okolice Karlovca. Također, nalazimo ga i u svim otočkim i kopnenim
čak. I štok. Govorima južno od Šolte, južno od Šibenika, Perković, Sinja do Konavala (Primošten iznimka).

Na zapadnom kajkavskom području, nalazimo ga u goranskim i donjosutlanskim govorima, a ima ga i na istoku

kajk. Područja.

Na području Slavonije i zapadnog Srijema.

Primjeri: Čabar: pejt, vlejč, jyst; Siče: orat, radit, unit//unić; Kraljevica: spat, trest, peć; Susak: puoć, striest, peć;
Sinj: brat, ić, ist).

SUPOSTOJANJE DVOSTRUKIH, DUBLETNIH NASTAVAKA

U većini govora u kojima se to javlja, proizvoljno je (G. Pušća: podebrat//podebrati, crteti//crtet, skidat//skidati;
Lun: poći//poć, peći//peć). U manjem dijelu govora u kojima se to javlja, raspodjela nastavka ovisi o naglasku, npr.
čuva se samoo ono -i koje je u ranijim fazama razvoja bilo naglašeno (Cerna: brȁt, jȅst - vu̒či; Orahovica: brȁt,
pòjest, spa̒vat - u̒ ći, tre̒sti; Beli Manastir: spa̒vat, brȁt – ìći, vu̒ ći, tre̒sti). Takvi se govori uglavnom nalaze na
područjima dodira tipova infinitiva 1 i 2, a postoji mogućnost i da je na njih utjecao standardni jezik.

GUBLJENJE T U 2. TIPU

OSNOVA ZAVRŠAVA SAMOGLASNIKOM

Gubi se -t i -t ̒ u nekih govora kad osnova završava samoglasnikom. To su govori na južnočak. Otocima Braču,
Hvaru, Visu, Komiži, Blatu i u štakovskom govoru Babinog Polja na Mljetu. Primjeri: Ložišća: bra//brat, tra//trat,
kašja//kašjat : jist; Komiža: napravi, du, pu : jist, trest; Hvar: bra//brat, zdri//zdrit, olka//olkat, pošiva//pošivat :
ulist, jist).
OSNOVA SAVRŠAVA SUGLASNIKOM

Gubi se -t, -t ̒ u nekih govora kad osnova završava suglasnikom. To su čakavski ekavski i buzetski govori u Istri,
mjesta Brest, Sveti Martin, Kaldir, Lupoglav, Pazin, Brseč. Primjeri: pas, ras : spat, pet, tres, jis : prit, vuć. Toga se
nalazi u u štok. Dubrovniku: pojes““pojest, tres//trest, brat-

GUBI SE BEZ OBZIRA NA ZAVRŠNI FONEM

Gubi se -t, -t ̒ u nekih govora bez obzira na završni fonem. To su neki štokavski i čakavski govori na krajnjem jugu
hrv. Jezika: Račišće i Lumbarda na Korčuli, Kučišće, Potomje, Brijesta, Ston na Pelješcu, Vidonje i Dobranje.
Primjeri: doves, doni – napunit, snač, jis,tres, ples, bra//brat, pot)

UJEDNAČAVANJE – SVI INF ZAVRŠAVAJU NA -TI (NEMA -ĆI)

U nekih se govora događa da se na infinitive koji završavaju na -t (̒ i) dodatno umeće nastavak -ti. Na taj način iz tih
sustava nestaje infinitivni nastavak -t(̒ i). Ta se pojava javlja na područjima osnovnih tipova infinitivnog završetka 1.
i 2. (-i i bez njega). To su kajkavska područja na zapadu hrv. Jezika: Štrigova u Međimurju, Veliki Lovrečan, Jelovec
Voćanski kraj Donje Voće, Kumrovec u Hrvatskom zagorju, Ravna gora u Gorskom kotaru. Primjeri su: pomučti,
tučti, rečti (Kumrovec), vlečti, rečti, lečti (Veliki Lovrečan) i vlečt, pečt (Ravna Gora).

REDUPLIKACIJA T KAD OSNOVA ZAVRŠAVA NA -S

U nekih se govora događa, ukoliko glagolska osnova završava na -s da se -t u infinitivnom nastavku reduplicira. To
se događa na području osnovnoga tipa 2., bez završnog -i zato da bi se očuvala morfološka oznaka infinitiva.
Govori su to Babinog Polja na Mljetu, Luke na Šipanu, Grude u Konavlima i Cavtata, s primjerima: trestit, dovestit,
sjestit, rastit, pomustit : spat, peč. U istim su govorima moguća i supostajanja, npr. Luka na Šipanu: jes//jestit ili
Babino POlej na Mljetu: pas//pastit.

SUPIN

Supin dolazi uz glagole kretanja, a oblikom se razlikuje od infinitiva (primjeri: nemrem spati, nečem žeti – hodi
spat, ideju spat, pem žet). Uz razliku u obliku, razlika može biti i u naglasku: spa̍ti - spȃt, pra̍ti - prȃt, kopa̍ti - ko̍ pat.
Ponegdje se supin od infinitiva razlikuje samo naglaskom: bra̍t - brȃt, pi ̍t - pȋt.

Supin se u većem dijelu kajkavskih govora od infinitiva razlikuje morfološki (nastavkom): supin -t, -t' prema
infinitivu -ti, -t'i. Kod nekih glagola, morfološku tazliku prati i prozodijska (metatonijski cirkumfleks u supinskoj
osnovi prema kratkom naglasku u infinitivu, rjeđe i promjena naglasnog mjesta).

Na mjestima gdje je izgubljena morfološka razlika između supina i infinitiva (imaju isti nastavak, bez -i) oni se
razlikuju prozodijski, kao npr. u Šenkovcu (kraj Sutle): sup. spȃt – inf. spa̍t, Jarušje: sup. jȋst, inf. ji ̍st.

Tvorba supina? Pitanje jest, tvori li se on samo od nesvršenih glagola, kao što je slučaj u slovenskom ili
staročeškom ili i od svršenih? Jedva (1956.) za Bednju u popisu glagolskih tipova navodi supin i za poneke svršene
glagole, ali bez rečeničnih primjera, a Lončarić (1996.) tvrdi da supin od samo nesvršenih glagola je karakterističan
samo za neke kajkavske govore (npr. Podravina).

U Molvama se supin svršenih glagola izjednačio s infinitivom: idem si sesti, idem si pojesti., dok kod nesvršenih se
razlikuje: idem vadit, idem trest.

U Salima na Dugom otoku (infinitivni nastavci sa završnim -i) zabilježeni su primjeri supina kod nekih glagola: hote
spat, hodi spat, homo spat, ali i s razlikom u naglasku: spȃt//spuȃt.
Na područjima gdje se čuva infinitivni nastavak -i, tamo se čuva i razlika supin – infinitiv., dakle većina kajkavskih
narječja to razlikuje. Oni govori koji supin čuvaju samo naglaskom nalaze se uz sam rub supinskog područja,
odnosno na mjestu dodira područja inf. Nastavka -i i bez njega.

PREZENT

PRVO LICE JD

U većini govora nastavak je -m/-n. -u najčešći je kod glagola htjeti i moći u dijelu čakavskih i štokavskih govora dok
se u mnogim kajkavskima to ne čuva: hočem, morem. Nastavak -u je samo u glagolu htjeti, a glagol moći u dijelu
čak. i štok. govora glasi moren//morem. U Zažablju se nastavak -u može naći i u nekim drugim glagolima: velju,
viđu, zapoviđu, želju, uželju se.

PRVO L. MN PZ

U kajkavskim govorima nastavak je -mo/-mu/-me/-me̡/-ma. U Donjoj Stubici javlja se supostojanje bume/bumo,

hočeme/hočemo, sme/smo. Nastavak -mu dolazi u donjem Pokuplju: ranimu, vidimu, a mastavak -ma
karakterističan je za Bednju: hranima, vidima.

DRUGO L. MN PZ

U svim govorima najčešće -te (-te̡ u kajk.). Tek se u manjem broju Sz čak. Govora i u kajk čuva staro stanje s
nastavkom -ste//ste̡ kod određenih glagola: daste, greste, jiste, poviste (čak.), daste̡, jeste̡, poveste̡ (kajk.).

3. L. MN PZ

Nastavak -u imaju svi glagoli osim onih na -a-, oni imaju -ju. To pravilo vrijedi za najbrojnije čak. Govore: Lastovo
mlatu//sisaju, Lumbarda: didu//pitaju, Tkon: razumu//dobivaju, Ugljan: muču/pušćaju. Također kod nekih štok.:
dubr. dijalket: vidu, Baranja: peču, muslu, Povljana na Pagu: iđu, činu, Molise: govoru, hoču.

Do pojave poopćenja/ujednačavanja dolazi ulaskom tematskog samoglasnika iz ostalih lica prezenta u mnogim
kajk. govorima: berejo, letiju, imaju//bereju, letiju, imaju, beredu, letidu, imadu//beredo, letido, imado.

Neki pak sjčakavski govori pak imaju isti nastavak u svim glag. vrstama: -du (Otočac: dobivadu, Senj: gljedadu,
Sinac: držidu), -ju///-jo (Brest: bušiju, Nugla: pečeju, Račice: tkejo, jejo, Sv. Martin: primajo, sasejo).

Događa se to i u nekih štok. govora kao npr. u slavonskom dijalektu: pečeju, misliju (Podravina). U dijelu tog istog
dijalekta događa se prelazak -ju>-je: krpaje, spavaje (srednja i I Posavina).

Do pojave paralelnih ostvaraja (dubleta) dolazi u mnogim čak. govorima. Pa tako supostoje -ju//-du (Brač:
igraju//igrodu, Hvar: čuvaju//čuvoju//čuvodu, Vis: kopaju//kopodu), -du//-u (Korčula, Trogir: razumidu//razumu,
Vis: recedu//recu, Vodice: jišćedu//jišću) i -u//-ju (Dolac na Cresu: plaču//plačeju, teku//teceju, Sali na Dugom
otoku: trpu//trpiju, dignu//digneju, Lošinja: zamu//zameju, jišću//jišćeju). Nadalje supostojanje -e//-du (sr. Hvara:
cvile//cvilidu, Vodice: ume//umidu), -e//-u (Ćunski na Lošinju: mole/molu se) i -e//-ju (Nerezine na Lošinju:
nose//nosiju, Sv. Jakov: palne//palniju, Orlec na Cresu: gore//goriju, žive//živiju).

Dubleta ima i u kajkavskim govorima: bereju//beru, letiju//lete, pečeju//peču. U štokavskome dubleti su rijetko
potvrđeni, Subotica: vidu, učidu.

INF -IVAT > PREZ -IJEN

Ukoliko infinitiv završava na -ivat, prezent će imati nastavak -ijen u južnočakavskih govora (južnije i istočnije od
Drvenika): Brač: zadužijen se, zafaljijen, Grohote: provaliju, svučijen, Hvar: dobijen, podrugijen se, Lumbarda:
dobiven, razumijen, Vis: zadužijen, Kambelovac: provalijem zapišije..)

PERFEKT

PLUSKVAMPERFEKT

Koristi se za izricanje radnje, stanja ili zbivanja koji su prethodili drugoj radnji stanju ili zbivanju, živi u sva tri naša
narječja. U štokavskom i čakavskom se tvori od glagolskog pridjeva radnog i uglavnom od perfekta, rjeđe od
imperfekta glagola koji se spreže (npr. Susak: bujax čul, bujaxmo čuli). U kajkavskome je rijedak (eventualno Virje,
P. Sesvete). U dijelu čak. gradišćanskih govora i u Lici (Desmirice) pluskvamperfekt ima značenje ponavljanja
uobičajene radnje u prošlosti: su tili imat, su tili počet.

AORIST

U kajkavskome nije uopće očuvan, pojavljuje se eventualno samo petrificirani oblik aorista za 1.l.jd. re̡ko kao
poštapalica, ne vremenska kategorija.

Također, ni u Moliseu nije sačuvan.

U štok. govoru š iz 3.l.mn. proteže se na preostala lica množine, npr. u Imotskoj krajini i Bekiji: mogošmo,
dođošmo; mogošte, dođošte; mogoše, dođoše. Zažablje također im tu pojavu; upoznašmo, dođošmo, radište,
svratište a potvrda ima i u slavonskom, zapadnom te istbos.

U mnogim čak. govorima nije sačuvan, a u potpunosti da je sačuvan je još rjeđe. Može ga se čuti na kvarnerskim
otocima (najbolje), od Korčule preko šibenskog i zadarskog otočja do čakavske unutrašnjosti. A sva lica, oblici su
sačuvani jedino na V. Lošinju i Susku: kupih, kupi, kupi, kupiho, kupihote, kupihu. Ponegdje se čuvaju aoristni
množinski oblici: Korčula: dadoše i Senj: pojidošmo ga zbog toga; odošmo fondo.

IMPERFEKT

U kajkavskim ga govorima nema. U štokavskima očuvan slabije od aorista te ga u nekim govorima ni nema ili su
zabilježeni samo neki oblici. U imotskoj krajini množinski su oblici izjednačeni s aoristom (bija,, bijaše//biše;
bišmo, bište, biše). Ponešto ga je zabilježeno i u Zažablju.

S druge strane, moliški Hrvati ga jako dobro čuvaju, uz izjednačenost 1. l. jd. s 3. mn: Mundimitar: idah, idahu,
idaše, idahmo, idahte, idahu. Molise

U čakavskim govorima rijedak, nema ga uopće ili su zabilježeni samo neki njegovi oblici. Najbolje ga se čuva na
kvarnerskim otocima, a u većini čak. govora došlo je do izjednačenja imperfekta i aorista u množini, uz prevlast
imperfektnih nastavaka. Na Rabu postoji, ali nema zabilježenog oblika za 2. l jd. pa on glasi: činjah/činjahi, - ,
činjaše, činjahomo, činjahote, činjahu. U množini su se imperfekt i aorist izjednačili, npr. Susak: zvonah, zvonaše,
zvonaše, zvonahomo, znonahote, zvonahu. Kao što je spomenuto već, na Krku je dosta dobro očuvan s
nastavcima: -Ø//-a//-ja+hi, šeš, še ,homo, hote, hu.

U dijelu čak. govora jedini su ostaci imperfekta oblici glagola biti, npr. u Božavi i Vodicama čuva se samo oblik 3.
jd. biše, U Komiži je isti oblik zabilježen za 2. i 3. jd, u Lumbardi zabilježenisu svi oblici osim 1. jd i3 mn.: bišeš, biše,
bišemo, bišete. Neki pak čak. Govori imaju oblike za sva liva glagola biti, iako inače nemaju imperfekt, npr. Brač:
bišen, bišeš, biše, bišemo, bišete, bišedu i Žirje: biše, biše, bišemo, bišete, bišedu//bišu//biše.
IMPERATIV PROŠLI

Formula imperativa prošlog glasi: imperfekt glagola biti + infinitiv. On označava nešto što je subjekt po mišljenju
govornika trebao izvršiti u prošlosti. U nekim se čakavskim govorima mijenja po licima, npr. u Lumbardi: Bišeš to
reć, Murteru: Bišeš manje spat pa bi stiga. Bišeš mučat., Zlarin: Bišete i vo poisti. U nekim se govorima izriče
bezličnim oblikom glagola uz dativ kojim se izriče nosilac radnje, od čakavskih primjerice na Krku (Biše nan poć u
Merike, a nismo), Sutivanu (Ča se ti tuži da nišće nima – ne biše lumpovat pa bi jima.) i Žirju (Biše mi dojti.). Od
štokavskih to se susreće u Metkoviću (Bijaše mučat.), na Pelješcu (Ne bijaš tako govorit.) ili u Zažablju (Bijaše to
učini(t).). U kajkavskm govorima potvrđeni su primjeri kao Beše ti mučato. Beše ti je bile iti jest.

PREDBUDUĆE VRIJEME

Predbuduće se vrijeme tvori od futura glagola biti i pridjeva radnog glavnog glagola. Znači radnju koja će se u
budućnosti odigrati prije neke druge radnje. Prisutan u čakavskom, primjerice u Milni (Kad ona dojde, on će već
bit iži.) i na Murteru (Kad ja dojden, on će biti već iša ča.).

Vjerojatna radnja u prošlosti izriče se konstrukcijom „bit će da“ + perfekt. Prisutna u čakavskim govorima,
primjerice u Senju (Bićete sigurn bili u Otošcu.) i Žirju (Tamo ćete biti bili.). Konstrukcija je prisutna i u štokavskim
govorima, ali rjeđa, npr. u Zažablju (Bit će sigurno čuo za sprovod sutri dan.) ili u Slivnu Ravnom (Bi će van Mate
reko.).

FUTUR

FUTUR TIPA GLEDAT ĆU/ĆU GLEDATI

U SZ čakavskim govorima kratki oblici prezenta glagola htjeti istiskuju druge oblike i mogu biti naglašeni: T'eš me
poslušat? T'u!. U štokavskom, u Karaševu, naselje Lupak, rijedak je nalaz izricanja futura pomoću prezenta glagola
htjeti i infinitiva (primjeri: t'em, proti sutra na tebe, t'eš dot'i, t'e it'i sutra u Ričicu?), a češći način izricanja futura
je konstrukcijom lati + da + prezent glagola, kao u primjerima lam da jem, lam da sidim, lam da četam…

FUTUR TIPA BUDEMO GLEDALI

Futur tipa budemo gledali opća je konstrukcija izricanja budućnosti u kajkavskome, koristi se za sve buduće
radnje. (bum//bọm//bọdem//budem videl, posẹkẹl). Puni su oblici rijetki koa bode došel, bomo došli, bomo
shitali u Virju ili budem/bum oral u Kalinovcu.

U štokavskom i čakavskom takva konstrukcija (tip budemo gledali) označava predbuduću radnju, u zavisnoj
rečenici za radnju koja prethodi budućoj radnji u glavnoj rečenici. Odnosno, to je futur drugi u standardnom
jeziku.

FUTUR TIPA BUDEMO GLEDATI

Futur tipa budemo gledati potvrđen je u nekih čakavskih govora, npr. u Božavi (budin hvalit), Vrgadi (bude plakati)
i Žirju (budemo moći).

U FUTURU PARALELNI OSTVARAJI TIPOVA BUDEMO GLEDALI//GLEDATI

Budemo gledali//gledati paralelni su ostvaraji futura koji se javljaju u nekim čakavskim govorima, kao dvije
mogućnosti: s pridjevom radnim i s infinitivom. Takvo je stanje npr. na Susku (Ma ako bude puhala bura,
ustaćemo doma. Ka buden jimit, ću joj dat.). Također te pojave ima i u nekim štokavskim govorima. U
istočnobosanskome dijalektu razlikuje se značenje: ukoliko se koristi budem+pridjev radni, o rezultatu možda
izvršene radnje doznat će se u budućnosti ili je u značenju futura drugog, a ako se koristi budem+infinitiv onda je u
značenju futura 2. U Zažablju se češće tvori sa svršenim prezentom glagola biti i s infinitivom (Kad ti buden
govorit, ako budeš ić), a rjeđe s pridjevom radnim. U Zažablju javlja se i posebna sintetička konstrukcija za
izricanje budućnosti: ako uzibuđeš = ako uzmogneš biti, ako mobuđeš= ako budeš mogao, ako šćebuđeš = ako
budeš htio.

FUTUR TIPA POGLEDAM

Futur tipa pogledam ima samo u kajkavskom govoru (primjeri dojdem i posečem). Takvim se tipom buduća radnja
izriče prezentom svršenih glagola.

KONDICIONAL PRVI

U čakavskom postoji poseban oblik glagola biti za tvorbu kondicionala s čuvanjem starog stanja i prezentskim
oznakama: bin bim, biš, bi, bimo, bite, bidu biju. Oblik se glagola biti za tvorbu kondicionala s aoristnim oznaka
susreće u štokavskim govorima, npr. Molise (bismo mogl, biste mogl), a u čakavskim rijetko (1.l. jd. bih, 1. l. mn
bismo, bihmo; 2. l. mn. Biste). U nekih je govora svakome licu pridružen poseban oblik, npr. na Braču (bin, biš, bi,
bimo, bite, bidu). Unutar paradigme često se izjednačuju oblici za neka lica, npr. 3 jd. i mn. na Korčuli (bin, biš, bi,
bimo, bište, bi), 2. i 3. jd. u Iloviku (byh, by, by, byhomo, byhte, byhu), 2. i 3. jd. i 3. mn. u V. Lošinju (bin, bi, bi,
bimo, bite, bi), 1. i 3. jd. i 3. mn u Komiži (bi, biš, bi, bimo, bite, bi), sva 3 lica jd. i 3. mn. u Banju (bi, bi, bi, bimo,
bite, bi), ili pak sva lica kao u Kambelovcu i Otočcu (bi).

Konstrukcija bi (za sva lica) + glagolski pridjev radni u kajkavskom je rasprostranjen svuda (ja bi ostala, ljudi bi
delali, bi bile, bi delali, bi išel). Primjer iz Osojnika: Došel bi da imam š čim. I Molva: To ne na zemli vrodilo kaj taj
ne bi poždrl. Konstrukcija se javlja i u mnogim štokavskim govorima, npr. u Imotskoj krajini (ja bi nosija, mi bi ili) te
u nekim čakavskim, npr. u Kambelovcu i Otočcu.

KONDICIONAL DRUGI

Kondicional se drugi u sva tri narječja rijetko koristi. U kajkavaca ima ga u Molvama (Se bi bilo dobro rodilo da ne
toča potokla.), Mraclinu (Bili bi sagradili, al ne bilo penes.) i Osojniku, uglavnom uz konstrukciju „Bogu rad(o)“ u
značenju htjeti, ali ne biti u mogućnosti (Ja bi bila vjutro Bogu rado spala,a morala sem pojt. On bi se bil Bogu rad
ženil, al ona ni tela.). U čakavaca ima ga u Vrgadi (ne bi bila došla), a u štokavaca potvrđen je primjer ne bi bila
došla.

IMPERATIV

Ukoliko prezentska osnova završava na samoglasnik, imperativni nastavci glase -j, -jmo, -jte (pr. Kopaj, kopajmo,
kopajte) i tako je u sva tri narječja. Primjeri iz kajkavskoga iz Molva ( dej/daj, zebiraj, zebirajte) i iz Drnja (spominaj,
spovedaj, spovedajte), iz štokavskoga Sinja (ispipaj, smućaj) i čakavskoga s Brača (gledoj, gledojte).

U štokavskim, čakavskim i nekim kajkavskim govorima u 1. i 2. l. mn. jat je zamijenjen s i prema 2. jd. i glagolima s
tematskim i: -i, -imo, -ite: pili, pilite

U nekih je kajkavskih govora preuzet model pluralnih nastavaka s kontinuantom jata (-ẹmo, -ẹte) prema berẹte
govori se i -i, -emo, -ete: pili, pilẹte, kol'ete, nesẹte.

U dijelu podravskih kajkavskih govora zastupljeni nastavci -i, -emo, -ete, kao npr. u Virju (digni, dignete, pomozte),
Bregi (zemi, zemete, stepi, stepete, odnesi, odnesete), Hampovnici (skeči, skečete) ili Miholjancu (vlovi, vlovete).

Sufiks -i se u nekim govorima zamjenjuje s nulom obavezno ili fakultativno. Obaveznna zamjena s nulom u
štokavskom u D. Pazarištu (naprav) i Sinju (vid ga) i čakavskom govoru na Hvaru (pec, govor, jub). Fakultativna
zamjena s nulom u čakavskim govorima, u Nerezinama (beš/veži) i Senju (baci/bac, bacimo/bacmo) i Milni
(muc/muci).

Ukoliko prezentska osnova završava na j i atematske glagole, imperativni nastavci glase: -Ø, Ømo, -Øte i tako je u
sva tri narječja.U kajkavskom (zlej, zlejte, popij, popijte), SZ čak. i kajk. dodaju se nastavci osnovi kojoj je na
dočetku j: povej, povij, jej, jij, poglej, pojej. U kajk. Nastavci se dodaju osnovi kojoj je na dočetku -č- nastao
obezvučenjem krajnjeg zvučnog Ȝˇ (poveč, povečme, povečte, gleč, glečme, glečte). U štokavskom nastavci se
dodaju osnovi kojoj je na dočetku -Ȝ'- (gleȜ', glećte, viȜ', vićte).
-j se u imperativnom dočetku može različito realizirati, može biti više ili manje čujan, osobito ako mu prethodi
samoglasnik i. U kajk. Primjeri su: stoj, stojte, zuj, zujte, ču, čuj, pi, pite. U štokavskom (zapadnom) primjer je:
smućkaj pa proli!, a u čakavskom: čuj, pi (Vodice), krij (Hvar).

U imperativima kod štokavaca čuvaju se rezultati sibilarizacije u Gospiću (vuci, rec) te kod dijela čakavaca i
kajkavaca (vuci(te)).

Desibilarizacija prisutna kod glagola 4. razreda I. vrste; preuzeta je palatalizirana osnova prezenta i to u dijelu čak.
Govora (Dugi vuči, Ugljan striži, Hvar striž) i dijelu kajk. Govora (podravski peči(te), reči(te)).

Uz imperativ u Lici zabilježena je čestica DE, u Donjem Pazarištu: Čuvaj de to ka oko u glavi. Naprav de to kako Bog
zapovida. Stisni de zube i muči.

Zabrana

U kajkavaca zabrana se izriče ne + imperativ, npr. u Rakitnici: ne toči, ali u nekim govorima, npr. u Đurđevcu koristi
se i konstrukcija naj(te) + infinitiv npr. Naj dojti, najte piti, naj pripovedati, naj toči. U štokavaca zabrana se
također izriče ne + imperativ, npr u Lovreću: ne uzimml'i, ne sidi, ali na nekim mjestima konstrukcija glasi i
nemoj(te) + infinitiv, npr. nemoj uzimat (Čisla), nemoj činit (Opuzen). U čakavaca zabrana se izriče samo
konstrukcijom ne + imperativ.

Impr 1.l.mn.

Imperativ prvog lica množine u kajkavskim govorima je rijedak pa se izriče: za nesvršene glagole 1. l. mn. prezenta
glagola kretanja i supinom, npr. Idemo jest! Idemo kopat!, Idemo stat! (Sesvete), za svršene glagole 1. l. mn.
prezenta glagola kretanja i infinitivom, npr. Idemo si nekej pojesti! Idemo si popiti! (Sesvete). Izriče se i
konstrukcijom dajte da + 1. l. mn. prezenta: Dajte da čujemo! (Sesvete), konstrukcijom ajde + 1. l. mn. futura: Ajde
bomo sad si čkomeli (Hampovica) i 1. l. mn. prezenta svršenih glagola: Popijemo si!, Pogledamo!, Primemo se
posla! (Sesvete).

Imperativ 3. l.

U kajkavskom tvori se konstrukcijom naj//nek//da + prezent: naj pada!, naj se speče!, naj se pomiriju! (Kalinovec).
U štokavskom se tvori konstrukcijom nek(a) + prezent: nek otpada (Gala), nek ide (Gospić), nek se slegne
(Opuzen), neka zagrije (Sinj). U čakavskom se tvori konstrukcijom neka + prezent: neka stoji (Metajna),neka ucini
(Milna), neka otvoru (Zlarin).

GLAGOLSKI PRILOG SADAŠNJI

Glagolski prilog sadašnji rijedak je a tvori se samo od nesvršenih glagola. U čakavskom primjeri su iz Rovinjskog
Sela (igrajući se, tiečeči) i Boljuna (tekut'). Iz štok. primjeri su iz Šaptinovaca (idući, trčeći) i Davora (iduć, leteć). U
kajkavskome glasi govoreči, deržeči u Sv. Križu Začretju te idoč, igrajoč, stoječ, ležeč, žmireč u Molvama. U
manjem se broju govora pojavljuju glagoli koji označuju položaj tijela s posebnim nastavcima (-čki, -čke): sedečki,
sedečke.

GLAGOLSKI PRILOG PROŠLI – izgubio se u većini govora svih narječja

GLAGOLSKI PRIDJEV TRPNI

Nastavci za glagolski pridjev trpni za prvu skupinu glagola glase -n, -na, -no, -ni, -ne, -na za sva tri narječja (Molve:
izdelan, izdelana, izdelano…, Pag: prekopan, Dobrinče: kuvan). Nastavci za drugu skupinu glagola glase: -t, -ta, -to,
-ti, -te, -ta za sva tri narječja (Osojnik: obute, obuta, obuto…, Pag: nadut, nasuta, Lovreć: navito). Nastavci za treću
skupinu glase: -en, -ena, -eno, -eni, -ena, eno za sva tri narječja (Osojnik: raspleten, raspletena, raspleteno…, Pag:
točen, Lovreć: varen). Nastavci za četvrtu skupinu glase: -jen, -jena, -jeno, -jeni, -jene, -jena ; -ven, -vena, -veno,
-veni, -vene, -vena za sva tri narječja (Osojnik: nošen, nošena nošeno…, Pag: dobiven, razbijena, Opuzen: navijen).

GLAGOL IĆI
U čakavskom on glasi ić(i), it(i), (h)odit(i) : gre(de)n, iden. U zapadnom štokavskom glasi: iđen, iđeš, iđe, iđemo,
iđete, iđu // iden… >U kajkavskom glasi: iti, idem, otidem/otijem, ziti, zidem / zijem, mimoiti/mimoidem,
razidem/razijem, zaobiti/zaobidem.

GLAGOL MOĆI

U zapadnom štokavskom konjugacija glagola moći glasi: (ne) mogu, (ne) moreš, (ne) može, (ne) mogu. Dolaze i u
oblicima ne moš, ne mereš, ne mere, ne merete. Tako je u Runovićima I Lovreću.

U čakavskome glagol moći glasi: mogu/moren.. moru/moredu, mogu/možeš..možu, mogu/mogen/mogeš…

mogedu.

U kajkavskome glagol moći glasi morem, moreš, more, moremo, morete, moro/moru. Kod dodanih prefikasa:
zmoči – zmorem, zapomoći (se) – zapomognem (se), pomoći – pomožem, pomožo.

LEKSIK

Talijanizmi: baškot, bumbak, čimavice, čakula, demejana, dešperan, falš, ferata, feta, kalat se, konat, kupe,
lancun, lašta, lišo, makina, manistra, matun, mot, munida, neto, oštija, parit, piturat, pjat, postola, priša, šest,
šjola, škerac, špag, šterika, štumak

GERMANIZMI: burget,, cvike, fenig, knap, knedla, špaher, tralje, furt

Turcizmi: bakra, belaj, bula, čifut, ćošak, kusur, manit, mukte, ovarisat, vajda, vakat, zeman

Hungarizmi: betek, čigler, falat, gingaf, gomp, gulaš, jesenec, jezerača, pajdoš, pielda

Prilozi za sadašnjist: vezda, vezdaj, ve ; v(r)eda, veda, vre ; sad(a), zdaj, baš, gli

Prilozi u deiktičkom odnosu s prilozima u zn, sada: teda (onuda), vuti, vutomtoga (utom, uto), onda(r)/unda,
unutrat (Onda)

Prilozi za vrlo blisku budućnost: zmesta, ma(h)om, odma(h), vre(da), val(je), cafol(j), taki, (na) skoro(m), vre,
začas, kmalu, navret, zdej

prilozi za vrlo blisku budućnost: vezda (sada maloprije), toč(ka)/točka(j), bašm nek, vete(m)/vete/vetu

prilozi specif. Vrem. Značenja: stopram (malo prije, nakon očekivana vremena, tek), tekar, tijam (blizak slijed
događaja u odnosu na vrijeme govorenja, koma(j) (=tepko, jedva, tek), vre(č)/več (=odnosi se na neodređeni
trenutak u budućnosti).

NAVEZAK

U štokavskom zapadnom čest: bo: jerbo, de: tude, te: tute, er: nader, nuder, erce: digoderce, k: sladak, undak, ka:
amoka, gorika, ovdeka, tamoka, vanka; kar: amokar, tamokar, vamokar, karce: amokarce, tmaokarce, vamokarec,
ker: amoker. Nadalje, len: kudalen, odalen, odolen, odoslen, undalen…, n: daklen, doklen, kadan, sadan, oklen,
undan…, no: kadno, sano, r: jednogar, kadar, nigdar, njegar, ovamur, tudar, re:nigdare, rce: nigdarce, zi: njojzi,
tizi.

Brojne konstrukcije. Za izricanje količine od 2 do 4 koristi se poseban 15. padež u štokavskom, Jčak i dio
srednjočak. (2,3,4, sina – Pag, čerira zida, četira brata – Kompolje) i u nekim kajk. Govorima za NAV : 1,2,3,4,
obodva, obodve + poseban oblik (tak so bili dva brata – Turopolje).

Brojna konstrukcija dva brata, 3, 4 brati u čak. (Orbanići, Orlec, Susak, Krk, Grobnik).

2,3,4,obodva,obodve + imenica m.r. u mn. u odgovarajućem padežu u većini kajk. Govora (došli so tri žandari,
obodva lakte je stokel – Turopolje).
A,L,I

A se širi na primjere u mjesnom značenju gdje bi trebao biti L ili I u štok. i čak.: zamjena L akuzativom: Čitao je u
novine. Bila je u Spljet (Zažablje), bi san u Split//gren u Split, Gledo curu na ponistru. (ne razlikovanje funkcije uz
glagole kretanja), zamjena I akuzativom: Spoli smo pol bor. Stoji pril kuću (SDO). Paralelna pojava i u priloga: Idi
vani // Bila si vani.

IZRICANJE PROŠLIH RADNJI

Habitual koristi se za izricanje uobičajene radnje u prošlosti, konstrukcijom bi + 1. l. imperativa u

istočnobosanskom (ja bi doji, mi bi doji) ili konstrukcijom pluskvamperfekt + infinitiv, kao u dijelu čak. Govora
gradišćanskih i Lici.

Historijski (narativni) infinitiv – Primjere nalazimo u Iherceg.: Uspe u lonac pa kuvati, kuvati. I Orbanićima, Sčak.
Govoru: To kafe, popili, doma ne moć puoć, nič ne imet u boške dat.

Historijski imperativ – Korištenje imperativa za prošle radnje, slučaj u zapadnom, Ibos. I Iherc. Takav imperativ,
kojim se izriču prošle radnje, nalazimo i u kajkavskome: u pripovijedanju se koristi 2. l. jd. imperativa glagola vudri
i vužgi: A ja – vyžgy po rakijy! (Turni), My sy sykp vydry po špeky (Delnice). Konstrukcijom vudri + infinitiv se,
primjerice, u Turopolju izražava početak neke radnje u prošlosti: I on ti vudri kopati, pak baba vudri kričati.

Historijski prezent – Potvrđen je na srednjočak. Području, npr. Pag (Kad ja tamo, letrika gori!) i u kajkavskome.

Bezlične konstrukcije pronalaze se u štokavskome: zapadni (Odvelo ga, uapsilo), kod Fojnice i Ibos. (nanišlo i
ubilo) i Iherc. (Došlo i odnjelo) te u čakavskome: Senj (Otpeljalo ih.).

Prilozi di i kuda umejsto kamo u salvonskome: Pojde na groblje di su dolazile srne. Kuda ćete sutra iti?

PRIJEDLOZIII

Mimo + G (u JZ Istri) // + A, na + G u vremenskome značenju (Tuzla Ibos. Na prvog maja, rjeđe u kajk., ima u G.
kotar)), od//o s A (Magića Mala: lupit o zemlju) i s glagolima govorenja + L (Iherc: O njemu svi pričaju, Korčula:
pripovida se od ton fačenci, vrgada: govorite od otomu), glagol govorenja + G (S čak: povedati od česa, Turopolje:
Od mene pripovedajo da sem dobra, Bednja: Geverite ed kego zle), prem + I (Iherc.: prem kućom), s + G (Vijaka
Ibos.: Šta će biti s njeg), s + A (Tuzla Ibos.: S otu stranu Bosne), za + G u značenju svrhe (Visoko Ibos: Trebam za
kuće) ili za + A u značenju „o kome se govori“ (Turopolje: Za jnu se tak govori.), u + G imenskih riječi za živo (J
čak.K Bi je u nas.).

IZOSTAVLJANJE PRIJEDLOGA

K uz D – u srednjočakavskom dijalektu (npr. Orlec): ja ren popu.

V(u) u kajkavskome se često izostavlja u značenju cilja kretanja (npr. Turopolje): Idem štalu, idem grat, pem selo.
Ali uz osobne zamjenice se ne izostavlja (također pr. Turopolje): v ne, vu jnem.

Kod instrumentala sredstva i društva, nalazimo u istočnoj Hercegovini socijativ bez prijedloga: putujem Markom, a
u slavonskom oruđe s prijedlogom: Kopam s motikom, Ore s plugom. U čakavaca prijedlog uz Instrumental je vrlo
čest i za društvo i oruđe: S nožon ga je (Vodice JZ Istra), Danas ćemo počet delat s kolci (Mrkoči).

Prijedložnu konstrukcije bez/prez + da nalazimo na području Istočne Hercegovine (bez da ga zoveš) i Turopolja (Ja
sem to znala bez da mi je rekel te Vodica u JZ Istri (prez da me je bilo bolilo).

PRILOZI ODMICANJA
Uz glagole kretanja za označavanje odmicanja od mjest česti su prilozi: ča u čakavakome (Ajde ča, pusti me!), proč
u kajk, (Ojdi proč!), kraj u kajk, (Idi kraj mene!), otale(n) u štok. (Idi otale!).

Pridjevi- razbijanje superlativa – U okolici Dervente razbija se suparlativna forma: naj mi je draži.

Neodređene zamjenice u I s prijedlogom kad se pojave, njihov s eoblik ne odvaja da bi se prijedlog stavio između,
već on dolazi ispred zamjenice: z nikim, z ničega, z nikakvim (D. Voća).

RED RIJEČI

Negacija u perfektu

U podravskome čestu su oblici kao nesem, nesi, nesmo, neso (Nesmo smeli iti). Uz negaciju nenaglašeni oblik
glagola biti može biti poaponiran nenaglašenom obliku zamjenice, npr slučaj u Molvama: Ni ščepca ne mi je dala.
Negacija može biti postponirana prezentu glagola biti kao u primjerima u Bednji (Zoke sta nie dešli?) ili Virju (Onda
tak, smo ne išli navek, nego negda). Premetanja se rijetko javljaju kod potvrdnog oblika: Mi smo je.

Klitike

Kratki se oblici prezenta glagola biti ihtjeti te kratki oblici zamjenica obično su postponirani (npr. Molve opazile
so, zestali smo se), mogu biti anteponirani glagolu: u kajk. (Virje, Kalinovac : su se napili, smo troja kola imeli), i SZ
čakavskom (Je bi vesef, San bila), u štoakvskome pak rijetko dolaze na poečtnome mjestu u rečenici.

Pod utjecajem mađaraskoga, klitika može izostati, no rijetko (npr. u Vizvaru).

Glagolese klitike su ispred zamjeničkih, primjerice u Orbaniću, S čak.: Je jo hiti i Buzetu: Se ga stavi.

Među zamjeničkim klitikama na prvom mjestu može biti povratna, primjerice u Bednji: Veseleima sa mu jaoke.

Nenaglašeno je uz se povratnih glagola se rijetko čuva, češće se izostavlja: u štokavskom (Čisla: Digla mi se kosa
nna glavi, D: Pazarište: Popeje mi se navr glave. Dobrinče: Razbilo im se o glavu.) i čakavskom (Primorski Dolac:
Obisija mu se brk. , Šibenik: Napila mu se krvi.).

Ako se nenaglašeno je uz se povratnih glagola čuva, običan je red se je. Rijetko susrećemo enklitičkog oblima 3. l.
da dolazi ispred se – je se. Primjerice u štok.: okolica Dervente (On se je čuvao), Magića Mala (Sad je se misec
svršil).

Reduplikacija – 3. l. prezenta glagola biti može se udvojiti, npr. u zapadno podravskom: Fan daleko jeje, klalo se
je.) i Donjoj Voći (Došlo jeje. Je ju je praf tresnau). Reduplicirati se može i zamjenica: Molise (Njega su ga ubili.),
Janjevo (On me mene videja.), Orbanići (To me mane mouti.).

Umetanje zamjenica

Zamjenice se umeću u rečenicama sa zamjenicama ili imenicama u genitivu (umeće se ga): npr. u podravskome
(Sega je ga. Je ga navek posla), u D. Voći (Ni me ga bilu, Ni te ga zutra, Nie vas ga bilu snoču.) i Klenovniku (pšenice
ga i herži ga jake male bile).

Glagoli nepotpuna značenja doalze redovito uz infinitiv (mora doć – zapadni, čak.), ali može i uz prezent (zadarsko
područje – neće uči, Drniška krajina – neće se žene, neće rade), a može i u konstrukciji inf. // da + prezent // +
samo prezent kao u I hercegovačkom.

Posvojnost. Izriče se na više načina; posvojnim pridjevima i zamjenicama (Marine kokuši, Anin vugrat), povratno-
posvojnom ili posvojnom zamjenicom (Izgubio si svoju šubaru) ili D osobne zamjenice (sestra mi, meni je mati
otišla u gra), prijedlog od + G (noga od darva, vesta od čere), a kad se posvojni G sastoji od 2 riječi, prijedlog od se
može izostaviti (to je nje marama, to je nje brat.) kajk – Posvojnim pridjevima i zamjenicama (Marine kokušti, Anin
vugrat), prijedlogom od + G (ud bake mama, ud pokojnoga Jože čer), a može biti i izostavljen kad se posvojni G
sastoji od 2 riječi (pukuojniga Jože čer). Primjeri su iz Donje Voće.

Povratnost glagola. U kajkavaca i neki glagoli stanja su povratni, te glagoli radnje ali oni rjeđe (glagoli radnje u
drugim sustavima uopće nisu povratni). Primjeri kad je povratna zamjenica u A (se): lači sa, sasti sa, plokati sa
(Bednja), zdiči se, stati se, vučiti se (Donja Voća). I primjeri kad je povratna zamjenica u D (si): sesri si, pučinati si,
prespati si, leći su, spiti si, mislit si (Donja Voća).

Etički dativ. Etički je dativ čest u kajkavskome, npr. u govoru Donje Voće: I ve ti se mi pelamu. Kak si mi kaj?. Kak
mi stujiš? Ja sam ti došju. Ja sam vam rudar.

Vi iz poštovanja – u sjevernih čakavaca koristii se uz jedninu (Vi ste šel, ste dobra), a u srednjih čakavaca i uz
jedninu i množinu. U kajkavaca Vi je bilo zamjenjeno s 3. l. mn. iz poštovanja prema osobi u 3. l. jd zamjenjuje se
3. l.mn: Ke so gospon gladni? Kej oni knigu pišu? U Turopolju. Ali to se sve više gubi i upotrebljava se vi + množina,
pt. Iz Bednje: Vei sta ma pesloli i rakli mi.

Bednja. Na dijelu kajk. Područja neke ženske osobe govore o sebi u muškome rodu: Jo sym mu povedol.

IMENICEEEEEEEEEEEEEEE

A vrsta muškog i srednjeg roda, DL jd

Čakavski. U čakavskome. Većim dijelom su D i L izjednačeni u nastavku -u (SDO: mišu, dlanu, jutru, Hvar: čelu,
Brač: D zubu L zubu, stolcu), a u manje dijelu oni se razlikuju nastavkom, pri čemu dativni nastavak ostaje -u, a
lokativni nastavci su -u/-i (Rab: o Zadru//Zadri. Božava: na sarcu//na sarci, Susak: listi/listu, Kras na Krku u L
obično ima -u, a nastavak -i je u oznaci vremena i mjesta: po vrti, po Krasi, o Mesopusti). Na Cresu se D i L
razlikuju, nastavci su -u/-e: na konju, O Crese.

Kajkavski. Nastavci za a vrstu muškog i srednjeg roda DL jd su -u (obično), -ẹ (rjeđe), -i (rijetko).

Štokavski. –ii- -u

A vrsta m.r.A jd. Događa se tendencija izjednačavanja A s G i za neživo (Kupi mi stolca!), što je ujedno i inovacija i
vraćanje na prijašnje stanje. Naime u psl. nije postojala opreka živo/neživo (A=N). Ta se tendencija javlja u
besprijedložnoj uporabi. Javlja se u mnogim kajk. Govorima, a smatra se i slavonizmom: pojava karakteristična za
štok. govore slavonskog dijalekta (šaptinovački: kopat bostana, prebit vrata, Vukosavljevica kraj Virovitice: donesi
noža, digo je nosa, uvek tura nosa tamo đe ne treba., bos. Posavina: primijo štapa. u reliktima pronađeno i u
istočnobosanskom: prostrla je ćilima. U kajk. Govora, Ajd jednak je Gjd. Za neživo u besprijedložnoj uporabi,
primjeri Miholjanec (složili so ringišpila), Bregi (ima jezika, so imeli lanca), Drnje (sadimo češneka, krompera..),
Sveta Ana (otišel je tlaka meriti), Virje (onda sem toga kauča malo prisložila), podravski Gola (obleznolje kolača).
Međutim, u prijedložnoj uporabi nije to slučaj: Miholjanec (ovi so v žep nametali), Bregi (tak so znali pod stol
donesti), Drnje (to je f stoln'ak zamotala), Molve (dene na stol), Virje (dok so išli v nedelo na obed). Bez prijedloga
A jednak je G za neživo, a ukoliko dolaze uz prijedloge, onda je uglavnom A=G (!Zrušil sem stolca, Sedni si na
stolec.)

VOKATIV

U kajkavaca nema posebnog oblika za vokativ pa susrećemo primjere: dojdi, prijatelj! Dojdite, mamica! I Zakaj to
delate, gospon? Junković smatra da se vokativ kao posebna gramatička kategorija izgubio u 16. st. Iz pragmatičkih
razloga, svaka vijest upućena je sugovorniku i nema potrebe isticati to posebnim nastavkom. Sama vokativna
sintagma je nezavisna od drugih imeničkih. U kajkavaca, V je jednak N većinom (Bok, Bog//Bože, Isuse). Mijo
Lončarić smatra da V postoji kao kategorija u nekim govorima, iako poseban oblik ima samo jedna kategorija
imenica, a to su ženski hipokoristici na -a (npr. Bara, Baro Bilogora, Turopolje). Marina Valentić u Osojniku V nalazi
u nekim imenicama: -e (Bože, Isuse, sine, kume), -u (u pogrdnom obraćanju: kon'u, majmunu), -o (samo u imenici
ženskog roda: dušo). Može se zaključiti da vokativ u kajk. čuva u imenica koje znače rodbinske odnose, dvosložna
ženska i rjeđe muška imena (Jano, Zoro, Kato, Štefo) te kad je vokativ vezan uz emotivan govor, u kojem se obraća
nekome s povjerenjem, molbom, ljubavlju (kume, brate, sine, strino).

A vrsta muškor i srednjeg roda Ijd

U nekim čakavskim govorima pojavljuje se razlika -on//-en u nastavcima za I jd., ovisno o tome završava li imenica
na palatal ili ne, npr. u Vrgadi (otokon, braton//krajen). U kajkavaca se pojavljuje razlika u nastavcima -om//-em
ovisno o tome završava li imenica na palatal ili ne. Npr. bratom, zubom, za bregom, jokom, dečkom//konjem,
ocem, mišem, licem, pužem. U štokavaca razlika u nastavcima om// em ili on// en, ., ovisno o tome završava li
imenica na palatal ili ne.

U nekih govora, u svima trima narječima, izjednačile su se palatalne i nepalatalne osnove u korist nastavka za
nepalatalnu: Susak (otokon, krajon, selon, poljon, mišon, obručon), Molve (z zubom, z ocom, z mišom, s pepelom,
s kotačom, Otok (lojon, svecon, križon, s kocon), Zažablje (leešon, konjon, mužon), Bački Monoštor (nožom,
drvećom).

U nekih govora, u kajkavskome i štokavskome, izjednačile su se palatalne i nepalatalne osnove u korist nastavka
za palatalnu: Zlatar (z mužem, z ocem; za bregem, z laktem, stolcem, čuvekem), Posavina ( vragem, zlatem), s tim
da u štokavskom ima i nastavnka -im (kruvim, šećerim, s medim).

A VRSTA MUŠKOG RODA N MN.

-I KRATKA MN. Kratka se množina susreće u svima trima narječjima: čakavskom (brodi, brigi, drobi, ključi),
kajkavskom (gradi, zidi, muži, miši, dari, sini, stoli) i štokavskom (đepi, topi – zapadni, mlini – dubrovački) U
mnogim se čak. Govorima čuva rezultat 2. palatalizacije u kratkoj množini: vrazi dusi, dok su primjeri kao vrazi u
kajk. rijetki no u ponekim štok. govorima (zapadni dijalekt) ima primjera kao vrazi i rozi. U kajkavskim govorima u
kratkoj množini dolazi do desibilarizacije, odnosno ukida se rezultat 2. palatalizacije: vuki, rogi, biki, oblogi, izlogi.
To se događa u ponekim čak. Govorima (primjeri duhi i vuki) i ponekim štok. (posavski – jastuki, opanki).

DUGA MNOŽINA – U mnogim štokavskim govorima koristi se s nastavcima -ovi//-evi (borovi, ježevi). Rijetko u
imeničkoj deklinaciji se dogodi da prevlada nepalatalna osnova kao što je to slučaj npr. u Zažablju (mišovi),
dubrovačkom (zecovi), i Tuzli (jarcovi, mjesecovi, mišovi/miši, dlanovi/dlani). U nekih se slavonskih govora javlja
nova distribucija nastavaka -ovi//-evi s obzirom na palatalnost prethodnog suglasnika, u primjerima kao križovi,
brošovi, klinevi, rastevi.

PARALELNO KRATKA I DUGA MNOŽINA – štokavsko narječje umeće -ov//-ev u mn. većine jednosložnih imenica
m.r. uz iznimke Ibosanskog dijalekta, ijekavskog neretvanskog i zapadnog.

A VRSTA M.R. G MN -Ø

Nulti se morfem kao sufiks u G mn. imenica m.r. a vrste susreće u nekim čakavskim govorima (Vrgada, SDO . brod,
polj, prijatelj, zub), rijetko u nekim štokavskim govorima (u istbos. Uglavnom uz brojeve, vrlo rijetko u
dubrovačkom, u slavonskome: teret, ded, sel, i zapadnome: pe dan), i u nekim kajkavskim govorima, slučajevi: kad
je imenica uz broj ili prilog količine (puno penes), negdje samo neke imenice koje znače malo ili mlado (račić,
purič, telič, praščič), imenice nofci, penezi, zubi (-Đurđevac: nema novac, Drnje: nema penes, P. Sesvete: zub) i u
pluralnim oblicima ojkonima i toponima (Miolanec, z Brvec, iza Sredinec).

A VRSTA M.R. G -OV//-EV

Raspodjela nastavaka ovisi o završnom suglasniku osnove: čakavski (Vrgada: rakov, kroaljev), kajkavski nastavke
realizira kao -of//-ef (podatkof, kolačev, kotačev, konev – Molve, Virje: štakorov, kotlov, vilanov, zdencom, bratov,
mišev, roditeljev), a štokavski, točnije slavonski iznimno (volov, zidarov).
G mn -ov U nekim čakavskim govorima prevladao nepalatalni nastavak -ov: Silba (žmulov, krajov), Rab (kotlov,
mišov), Susak (mišof, obručof), Senj( gospodinov,, starcom), SDO (grihov, pragov). Isto tako, U nekim kajkavskim
govorima prevladao nepalatalni nastavak -ov, negdje realiziran kao -of: Smišljak u Gorskom kotaru (traktorof,
bikof, mišof, ježof), Drnje (picokof, škvorcof, konof, kostanov), Molve (podatkov, kolačov, ftičov, kotačov, nožov),
Virje (danov, kolačov).

G mn. -i U nekim čakavskim govorima nastavak -i u G mn imenica a-vrste m.r.: u Senju (sini, golubi, ključi), Vrgadi
(kili, ljudi), Susak (obruči, miši). Isto tako, U nekim kajkavskim govorima nastavak -i u G mn imenica a vrste m.r.,
posebno kod imenica koje znače mjeru: Lukovdol (pet metri drf), Hampovica (centimetri, meseci), Gola (metri),
Botovo (deset komadi, po dvajt metri) i čest nastavak u imenica kao crvi, gosti, ludi, kral'i, vuki. I u štokavskim
govorima prisutan nastavak -i u G mn imenica a vrste m.r.: slavonski (šest rali), zapadni ( đavli, nokti), dolina
Neretve (kili, šes mjeseci), istočnobosanski (mravi, mjeseci).

G mn. -ih U nekim čakavskim govorima nastavak -ih u G mn imenica a vrste m.r.: SDO (podih, kolcih, ocih), isto u
nekih kajkavskih dobrih možih.

G mn. -a U štokavskim govorima nastavak -a u G mn imenica a vrste m.r, uz poneke iznimke pojedinih govora:
dubrovački (u roditelja, mnogo ljeta), zapadni (đepa//đepova), slavonski, ist.bos (gradova, sela).

AKUZATIV MN

-E -U čakavskim govorima prevladao palatalni nastavak -e: SDO (čepe, mlince, spužve), također u kajkavskim:
Osojnik (sine, može), Lukovdol (medvede), Molve (okove, pokojnike) i u štokavskih istočno posavskim govora se
javlja uz analošku palatalizaciju: opance, naloze, orase.

-I – Ponegdje u čakavskim govorima prevladao nepalatalni nastavak -i, na SZ: Pag (judi, vitri), Vrgada (za riboari je
vrime, sisne zubi), također iu kajkavskim govorima, samo rjeđe: gledam sini, gradi (sutlanski govori, samo nekoliko
imenica).

D MN OM/EM

U mnogim čak. Govorima, ugl. SZ razlika nepalatalna/palatalna osnova: gradon, selon, prijeteljen, poljen, juden. U
štok. govorima isto razlikovanje osnova, rijetko u slavonskome Jesti dajemo krmkom, konjem primjeri.

U mnogim kajkavskim govorima razlikovanje palatalnih i nepalatalnih nastavaka, npr. Lukovdol volom, kon'em,
Virje svečenikom: pijancem, Đurđevac teličem. Pojava nastavka -um za nepalatalnu osnovu, nor na I Gorskog
kotara, u Severinu na Kupi i Osojniku: dečkum, prascum, lukum, l'udem. U Molvama (podravski) neam razlikovanja
osnova po nastavku, već se koristi samo onaj za nepalatalne -om: bregom, noftom, zajcom, nožom, kolcom,
kolačom.

L MN STARO STANJE

U mnogim čak. Govorima, ugl. SZ, čuva se staro lokativno stanje u množini: Orlec gradeh(gradih, seleh/selih,
prijateljih poljih, blagdaneh, Krk po krovih, po gradih, poljih, Orbanići: jajah/jajeh. U kajkavskom govoru čuva se u
Molvama, podravskom govoru, u jednini s nastavkom -ẹ(h): po orehe)h), na brege, nože, na kolce, na nofte i s
nastavkom -i(h): po orehi(h), na bregi(h). U štokavskim govorima: slavonski dijalekt uz sinkretizam rijetko: jašemo
na konji, po gradovi, po seli, po brdi na leđi, na vrati, na rameni, po pleći (Zažablje).

I MN

-I – Nastavak -i za I mn. u štokavskih govora rijetko dolazi uz sinkretizam: u slavonskom dijalektu (s konji , sa
sinovi), u dubrovačkom, Mokošica (s prijatelji), u ijekavskom neretvanskom, Zažablje (s vuci, s prijatelji).
-mi - Nastavak -i za I mn. u kajkavskih govora nalazimo u Hampovici (l'udmi), Drnju (l'udmi) i Goli (zobmi). U
lukovdolu se -mi kod nekih imenica zadržao kao relikt ili pak kao ravnopravna dubleta nastavka -i (zobmi/zobi).

U štokavskih govora nastavak -i za mn. I susrećemo u salvonskom dijalektu (sa zubmi) i istočnobosanskom (s
konjima, zubima, pilićima).

DLI MN SINKRETIZAM

U nekim čakavskim govorima dolazi do djelomičnog (npr. D mišon, mišan , L mišah , I obručami , L i I miši , DLI
mišima Susak) ili potpunog izjednačavanja: -ima čepima, jutrima (SDO), -iman nohtiman , bolesniciman (Pag),
majstorin//majstoriman, mišin//mišiman (Senj), zubima(n), brodima(n) (SDO), -imin rozimin//rozin (Vrgada), -in
starcin, sinin Senj, u zubin (Vrgada).

U nekim kajkavskim govorima dolazi do sinkretizma DLI mn. u nastavcima -ẹ, -i, npr. u P. Sesvetama. U nekih
govora dolazi do sinkretizma dvaju padeža (L i I): Molve na kolači, s koni – s kolači s koni, Drnje: f kolači, f Petranci,
pri koni, te primjeri pri roditelẹ – z orejẹ.

U štokavskim govorima, sinkretizam DLI mn. u nastavku -ima (uz rijetke iznimke). Dakle u istočnobosanskom,
dubrovačkome, zapadnome i slavonskome sinkretizam, u ovom zadnjem, rijetko se događa da je L mn. izjednačen
s G mn.: na volova, na opanaka, u Vinkovaca. U zapadnom štokavskom tri su mogućnosti, dio govora im// in (o
komoštram, grebe se noktin), dio govora ima(n) (dlanovima, na leđiman, s koliman), dio govora uz alternacije
ima// in (za zubima//zubin).

A VRSTA SREDNJEG RODA

Imenice tipa tele imaju proširenu osnovu s et- ili -en- u deklinaciji: deteta, vremena, svinčeta, piščeta, janeta,
teleta, semena. Imenice srednjega roda koje znače mlado u množini u nekim govorima imaju supletivni oblik
muškoga roda: tele – telići, ždrebe – ždrebići (podravski).

U kajkavskim govorima, NA mn imaju nastavak -a i u većini govora u ostalim padežima isti nastavci kao i imenice
m. r . U nekim govorima G mn: -Ø kao i u imenica vrste ȩ : let, drv, sel (podravski). Ponegdje dolazi do
izjednačavanja s imenicama vrste ȩ i u drugim padežima množine:

•izjednačenje u G (sȩl) i D (sȩlam)

•izjednačenje u G (sȩl), D (sȩlam) i L (o sȩlaj// sȩlah// sȩlam)

•izjednačenje u množini općenito +NA (sȩlȩ), I (sȩlami)

D mn – U kajkavskih se govora D mn. poklapa s imenicama ž.r. i prevladava -am: selam, jajcem (podravski). Ima i
izjednačavanja s imenicama m.r. u Osojniku: st'adum, kr'ilum. Izjednačavanje se događaju zbog sinkretizma.

L MN – U kajkavskim se govorima L mn. izjednačava s imenicama m.r.: P. Sesvete pri lete, f korite, sele, s
imenicama ž.r. Gotalovo selaj, na vuhaj, na gnezdaj, ili se izjednačava zbog sinkretizma: Gotalovo na jajcami

I MN. U kajkavskim se govorima I mn.: izjednačava s imenicama m.r.: Šem, Ham, Đur z jajci, izjednačava s
imenicama ž.r.: Gotalovo z jajcami, selami, vuhami, gnezdami ili se izjednačava zbog sinkretizma: Kalinovec: N
kola, D kole, L kole, I kole.

MOLISE U Moliseu imenice srednjega roda prešle su u muški rod, Kruč: čriv, sukan, jizer

Kod vrste a, u deklinaciji imenica muškog roda dolazi do mnogih izjednačavanja, PUN K 49 slajd

KARAŠEVO LUPAK Vrsta s imenica muškog i srednjeg roda: I jd, D mn -am, G mn. = L mn. (50 slajd)
IMENICE E VRSTE

N JD

-a - u govorima u kojima a>o : hižo, lipo, žobo, krovo, prosco (Bednja), staro a pod određenim uvjetima mijenja se
u o, pa i prvotno nastavačno -a > -o.

G JD

U čakavskim govrorima: vodi // vode, duši // duše - u jednom je slučaju prevladala stara nepalatalna deklinacija, a
u drugom palatalna. U hrvatskom standardnom i u većini govora palatalna.

G jd = NAD mn = oblik imenice + 234 - Većina čakavskih govora ima -e: Tot ni ni jelne žene.,Žene su onod., Vidiš
one žene?, Ej, žene, pomozite!, Dvi (tri, četiri) žene su arivale, žene, noge, duše, ručice. -i na čakavskom SZ
(Kastavština, okolica Boljuna, Bakar...): ženi, nogi, duši, dovici. Nema razlike između palatalne i nepalatalne
osnove.

Na čakavskom SZ ima govora koji su sačuvali dva tipa deklinacije, -e/-i: Dobrinj vodi, kravi // japnenice, nožice,
maše, kuće, rakije; Kras na Krku doski, ruki, sozi // ovce, duše, kože, kuće, postije; Cres e iza c , inače i : ženi //
bogatice, ofce; Bakarska i crikvenička čakavština -e iza -c (i ponekad u imenica s tvorbenim morfemom -ina), inače
i: kravi, ženi // šumice, gušćerice, škuljice, planine, letine, tepline...

G jd. U ostalim hrvatskim sustavima prevladala nepalatalna osnova -e: ostalim čakavskim govorima: vode, kuće; u
štokavskim is kašike (Brnaze), prije kiše (Gala), do kože (Lovreć), u kajkavskim govorima uglavnom -ȩ: žȩnȩ, uz -i,
-y (u goranskim govorima nastali fonološkim razvojem od ę , a ne od y iz nepalatalne osnove (prema Liscu).

D i L jd – čakavski: rosi, prvdi Susak; vodi, u šaki, u ruki Vrgada; sestri, guji SDO. Štokavski: dubrovački dijalekt:
ženi; zapadni dijalekt: kozi, bačvi, po glavi, u koži. Kajkavski -i (< *i mekih osnova, ali može biti od * ě kod ikavaca):
Podravina (sestri), dio Bilogore, Samobor, donjosutlansk i prigorski govori (na ruki). Za govore u kojima je u
nenaglašenom položaju došlo do neutralizacije i i ẹ ne može se sa sigurnošću reći od čega je nastalo.