Točka je oblik bez i jedne naglašene dimenzije: niti visine, niti širine, ni dužine.

Time je točka gotovo

apstraktan, nedefiniran oblik koji je osnova, polazište za sve druge vizualne oblike: kretanjem i
ostavljanjem traga stvara crtu, a proširenjem u određenom trenutku nastat će ploha, kao i
zgušnjavanjem mnoštva točaka.

Usprkos toj neuhvatljivosti, točka je vrlo jasna likovna i optička vrijednost kojom možemo graditi,
varirati i kombinirati. Točke možemo nizati ili njima teksturirati oblike pravilnim i nepravilnim
grupiranjem (više i teksturi pod "crta"). Možemo također oponašati i različite strukture, prijemjerice
pijeska ili brusnog papira.

Gušćim i rjeđim grupiranjem točaka možemo dobiti različite svjetlosne vrijednosti, tonove. Ako je
prijelaz od gušćeg nizanja (tamnijeg) prema rjeđem nizanju (svjetlijem) postepen, možemo dobiti
privid trodimenzionalnih oblika na plohi; pošto nema doslovno tona (nema sive; točka je u ovom
primjeru isključivo crna) govorimo o grafičkoj modelaciji.

Točkama u boji može nastati takozvani pointilistički izraz (od point - točka). Takav je izraz
karakterističan za Georgesa Seurata u vrijeme impresionizma, ali su ga koristili i drugi slikari (Paul
Klee, npr.). Preklapanjem rastera u boji dobiva se tzv. optičko miješanje, u kojem se dvije boje sitnim
točkanjem u oku prividno spajaju u jednu, što se koristi u štampi (u ofsetnom tisku) - od žute, crvene,
plave i crne boje miješanjem se dobivaju sve ostale boje.

I na monitoru (ili televizoru) slika je načinjena nizanjem točkica, tzv. pixela. Ovisno o broju pixela na
ekranu govorimo o oštrini rezolucije - danas je uobičajena rezolucija 800x600 ili 1024x768 pixela.
Svaki pixel ima svoje koordinate (gdje se nalazi po visini i širini ekrana), svoju boju, svjetlinu i
zasićenje. Grupiranjem pixela pojavljuje se slika, što zorno ilustrira tvrdnju s početka kako je točka
osnovni optički element, grafem likovnog izraza.