Tabinja

Pero Ugarković

Tabinja je riba koja bi u Hrvatskoj trebala biti puno

cjenjenija nego što po cijeni je. Ne samo da joj je
cijena dosta niska nego joj je i ugled dosta niži od
prosječnih riba našeg mora. U Italiji je recimo
tabinja jedna od skupljih riba na njihovim
tržnicama. Koji je razlog te podcijenjenosti ove ribe
kod nas? Moguće je da njezin izgled ne mami
previše, možda ima dosta mekano meso pa naši
ljudi po tradiciji ne žele takvo ili se pak radi o slabijem poznavanju ribljih vrsta. Bez
obzira na sve kod nas postoji veliki broj skrivenih ljubitelja mesa ove ribe. Mnogi će ljudi
radije posegnuti za njezinim mesom nego recimo mesom cijenjene škarpine. Možda u
budućnosti nakon što se malo više dozna o ukusu ove ribe sve više i više ljudi zamijeni
božićni bakalar sa sušenom tabinjom, ili sve češće naprave jedan dobar brudet, ali
sigurno da tada cijena više neće biti ovako niska kao danas. Tabinja je riba prekrasnog
izgleda ali taj izgled se malo uništi dugotrajnim boravkom u jacerama ili frižideru.
Naravno nije sve u izgledu, ali kao mjeru prevencije poželjno je uhvaćenu tabinju što
prije očistiti ako želimo sačuvati njezinu boju ali isto tako zaštiti je od bakterija koje će
prvo napasti njezinu utrobu.

Tabinja je smeđe boje, tamnije smeđe sa leđne strane. Jako sitne ljuskice joj pokrivaju
cijelo tijelo. Izduženog zdepastog je oblika sa jako mekanim perajama koje su crno
obrubljene. Trbušna peraja joj se razvila u dugu nit koja joj služi za opipkivanje tamnih
zidova rupa. Ispod usne također ima jedan osjetilni pipak. U Jadranu obitavaju dvije
vrste iako gotovo svi love i susreću samo jednu, tabinju mrkulju (Phycis phyicis).
Tabinja mrkulja živi na području cijelog Jadrana ali puno češće se susreće na
područjima gdje je dubina veća i gdje je manji utjecaj rijeka poput unutrašnjih kanala i
ušća. Prava staništa su joj duboke i strme litice sa puno pećina, rupa u kojima obitava.
Pripada obitelji Phycidae zajedno sa tabinjom bjelicom koja kod nas živi uglavnom u
dubinama južnog Jadrana i masovno se lovi koćama. Razlika u prepoznavanju ove dvije
vrste je najizražajnija u tome što tabinja bijelica ima izduženu prvu nit leđne peraje dok
mrkulja to nema, a također i po boji, bjelice su blago roze boje.

Tabinja može narasti do 4 kg, vjerojatno i više, a velike tabinje nisu rijetkost jer je zbog
svog načina života prilično zaštićena od ljudskog utjecaja na brojnost. Na istim
mjestima love se i velike i male, za razliku od bjelice koja svoje veće primjerke skriva u
velikim dubinama do 1000 metara. Veliki dio težine tijela sadrži i jetra koja je također
specijalitet pogotovo na otocima gdje se malo toga od ribe baca.
Lov tabinje podvodnom puškom

Za mnoge iskusne podvodne ribolovce lov tabinje

više je usputna pojava kod pretraživanja rupa.
Čak se zna dogoditi da se ova riba preskoči ukoliko
dijeli rupu sa škarpinom ili kavalom, no naravno ima
i lovaca koji će radije pogoditi ovu ribu jer im je
puno ukusnija. Tabinje se isključivo love po rupama
iz razloga što se radi o vrsti koja sve svoje
aktivnosti vrši u noćnim satima, pogotovo noćima
bez mjeseca, stoga i udičari, parangali imaju više uspjeha upravo u to vrijeme. Po danu
tabinje žive u rupama svih oblika i izgleda, jedino je važno da to budu rupe koje imaju
duge ulaze i dio koji je nešto skriveniji i mračniji. Većina riba može se uhvatiti na čeku al
tabinja pregledom rupe dolazi na čeku ako joj stanemo na ulaz i samo provirimo.
Zainteresirana tabinja nerijetko iznenadi podvodnog ribolovca koji pregledava naizgled
praznu rupu. Tabinja dođe iz nekog dijela rupe i prođe točno tamo gdje je možemo
dobro vidjeti. Svaka pojedinačna riba ima svoju osobnost, neke će doći ravno na otvor i
stajati koliko je potrebno, neke će kružiti i vračati se na ulaz od rupe, a neke će samo
proviriti i vratiti se u nedokučivi dio rupe. Stoga je najbolje bit miran i pogoditi tabinju
čim nam se pruži prilika, osim naravno ako znamo da u rupi možemo očekivati neku
lovinu koja nas više zanima, no tada postoji velika vjerojatnost da ni tabinju nećemo
uloviti.

U nekim situacijama tabinju možemo

vidjeti ispred rupe, ali ne predaleko
ispred. Taman toliko da jednim svojim
dijelom dira ulaz od rupe. Takve tabinje
je nešto lakše uhvatiti jer će im trebati
duže vrijeme da uđu u rupu i otiđu do
tog nedostupnog dijela. Pravilo kod lova
na tabinje je da riba neće napustiti svoju
rupu tijekom dana, što znači da ako
smo je preplašili neće bježati iz rupe. U

mnogim situacijama ista riba će ostati u

istoj rupi i nekoliko dana, pogotovo ako
su noći punog mjeseca. Rupa u kojoj
smo vidjeli tabinju držat će tabinje
uvijek, pa čak i ako smo je ulovili u njoj
ne mora značiti da već sutra u tu rupu
neće ući neka druga tabinja. Rijetka je
situacija u kojoj u jednoj rupi ima više
tabinja, takva rupa mora biti jako
prostrana gdje ribe neće biti u kontaktu
jedna sa drugom.
Tabinje se najviše love u proljetno i jesensko vrijeme jer se tada mogu naći i u plićim
rupama uz samu obalu. U ljetno vrijeme tabinju je bolje tražiti u rupama koje se nalaze
ispod granice termokline. Rijetko se ide ciljano na lov tabinje pa je skoro svaka puška
pogodna za njezin lov. Obično lovci na čeku koji su ugledali tabinju na ulazu rupe bez
problema nategnu pušku na sporiji zub strijele, ili drže laštike sa drugom rukom da im
smanje snagu, i tako pucaju na tabinju koja se u pravilu ne nalazi u previše zahtjevnoj
rupi. Velike tabinje bolje je loviti sa klasičnom strijelom i probiti je točno kroz centar a
manje tabinje lakše se love ostima koje obavezno nategnite nešto jače nego kada lovite
šarge ili škarpine. Pošto su to ribe prilično mekanog mesa, nemojte se čuditi ako vam
se skine riba za koju ste sigurni da ste je dobro pogodili. Osim toga ova riba ima jako
veliku trbušnu šupljinu. Tabinja neće naglo reagirati kada je posvijetlimo u rupi. Jasno je
da ukoliko svijetlimo moramo biti spremni ispaliti hitac jer upravo svijetlo potiče mnoge
vrste riba da se sakriju dublje u rupu.