Bojim se

Bojim se za tvoju mehku kožu

i tvoju lobanju satkanu od
dobrih namjera

dah koji nastavlja

napuštati tvoje tijelo
dok su ti oči zatvorene
i ne vidiš nebo
što vazda ostaje izvan našeg dometa
i vjetar što
struji
kroz nas
kao čovjek u
iznajmljenoj kući:
plava soba sa
otvorenim vratima do
crnog mora
snova.

Bojim se za osobu
što leluja rukama
na sceni
poput okeana
i ti si tako blizu
do izgubiš svijest.

Bojim se načina
na koji smo se zaljubili
i povijesti što se nikad
ne ponavlja

Bojim se
za riječ
što tuče
u svim ustima
sa pepeljastim okusom
spaljenog neba
i sutrašnje siročadi.

Bojim se za zemlju
što govori u nama
i onu zemlju
što se bori u mojoj glavi
i braću
koji će ubiti jedan drugog
da biste kreirali svoju infantilnu TV epopeju.

Bojim se načina na koji

tvoja kičma
završava u tvojoj glavi
i tvoja glava završava
kao sve predanja
u tišini
i mirnoći

Bojim se kako
golubovi padaju sa tvojih usana

Bojim se kako
kiša trese
pod tvoje sobe
kada nisi tamo
i uspomene
u svakoj polici.

Bojim se za masu
koja pjeva slavopojke
na tvrdoj ulici
smrti
dok sunce
grije izložena tijela
neutralno
poput nečije
kamere
ili golog oka
usmjerenog ka budućem svijetu

Bojim se za usnulo dijete

u tebi
kad mjesec obuzima
tvoj um dok si gladan
neuspješan i ogorčen

Bojim se za sunce
što gleda
iza zemlje
dok sanjaš
u noći krcatih šuma.

Bojim se za čovjeka
koji svojim očima zuri
u sunce

plašim se
za oblake
koji me podsjećaju
na prljavu kožu
tvoje glave
što se ljušti
ostavljajući krvi trag.

Postoje ožiljci koje ću nositi zauvijek u

svojoj gladi.

Bojim se masovne histerije

Što pokupi životinju
i istjeruje njenu patnju
u vrućoj pustinji
a ništa se ne mijenja
čak ni nada ni lančani snovi.

Postoje ožiljci koje ću nositi zauvijek

u svojoj gladi.

Neko mora platiti

za ovu glad
Neko mora platiti
za vaš benzin i vaše snove.

Neko mora platiti

za zločin
Neko mora platiti
za neispričane priče
Neko mora platiti

Bojim se za dijete
što se podavalo između stolica
dok su ga svi doticali
i davali imena
glasno
jezikom
koji je zaboravio
nebo
i nepovratni
put
prema domu
i snove žive krvi
što gore kao nebo
na tvom čelu
svako jutro
ti se budiš
i
još si živ

Bojim se za gradove
sa tihim rijekama
kilometrima tamnog katrana
što reflektuje toplinu
bez glasa
ili vjere

Bojim se mjesta
gdje tvoja stopala
gube putovanje
i tvoje tijelo
gubi duh
i tvoj duh
izgubi ime

Bojim se za kuće
Sa zakopanim glasovima
Bojim se za tihe vrtove
i skrivene grobove
poput zatvorenih usta
pod našim tlom
i nemirnog mora
sa zakopanim svjetlom
Bojim se
kipuće zvijezde
što pulsira unutrar
tvojih hramova

Bojim se za
ljude
izgubljene u šumama
i iznenadne eksplozije
Bojim se za ljude
duboko u našim mislima
koji nam samo postavljaju pitanja
Bojim se za istinu
što se uvijek udaljava od nas
poput dima
baš kad joj se približimo
i ponoćnih snova
gdje padamo
sa neba
Bojim se za naše kosti
i pjesme koje se ponavljaju.