ŽIDOVSTVO

 Simbol židovstva je šesterokraka Davidova zvijezda koja je sastavljena od dvaju trokuta

koji su gurnuti jedan u drugog što simbolizira prožetost zemaljskog svijeta Bogom
 Sve tri religije Zapada (kršćani, židovi i muslimani) štuju jednog te istog Boga koji vlada i
upravlja svijetom, bio on zvan Jahve kod židova, Bog kod kršćana ili Allah kod
muslimana.
 Monoteizam je niknuo iz politeizma. To možemo zahvaliti sklonosti ljudske duše za
pojednostavljenjem koje je urodilo izgradnjom jedoznačnog „ja“ koje se zrcali u osobnom
Bogu.
 Red, zakon i suvislot uklonili su prvobitni nered na nebu. Time će religija biti stroža,
moralnija i obvezatnija.
 Ljude koji vjeruju u jednog Boga smatra se odabranima. U monoteističkim religijama je
pravilo da ono u što pojedinac vjeruje da je to već strogo određeno. Nema mjesta za bilo
kakve otklone. Tome su najčešće posljedice bezbojnost, krutost i suhoća vjerničkih duša.
 Židovstvo pripada velikim religijama zbog svoje duhovne kvalitete i svog velikog
duhovnog značenja, a ne zbog velikog broja članova jer je broj članova relativno malen.
 Sve tri religije, kršćanstvo, židovstvo i islam potječu od Mojsija.
 Mojsije je utemeljitelj židovstva.
 Obredi nikada nisu sama vjerska istina, oni su uvijek samo znakovi uspostavljene vjerske
istine.
 Sve tri religije štuju jednog Boga. Kad je Mojsije pitao Boga za ime Bog mu je
odgovorio: „Ja jesam onaj koji jesam.“ što se na hebrejskom piše „Jahve“.
 Taj jedan Bog s religijsko-povijesnog aspekta ima jednog pragospodara ili bolje rečeno
praoca – onog poganskog boga kojem su stari semitski nomadi pridonosili žrtvu. Bilo je
to pustinjsko božanstvo, jednostrano, skučeno i sa sklonošću prema okrutnosti u svom
biću.
 Opora slika božanstva pristuna je kod židova: bog se pojavljuje kao srdito nebesko biće
koje se mora neprestano smekšavati pridošenjem žrtve. On nije onaj milostivi, ljubavi pun
Bog kakvim se javlja u kršćanstvu. Javhe je i ratnički Bog.
 Mnogi religiolozi zastupaju mišljenje da je Jahve izvorno bio bog oluje i vulkana koje je
Mojsije promaknuo u plemenskog boga židova. Ovaj stari i divlji Bog ne želi bilo kakve
žrtve, njemu vrijede samo krvne žrtve. Božja sklonost mesu jasno se vidi u bratskoj svađi
Kajina i Abela. Bog je zadovoljan samo Abelovom životinjskom žrtvom, dok je Kajinovu
žrtvu od plodova zemlje prezreo. Već se u ovoj priči Bog pokazuje u svojoj
proturječnosti: moli čovjeka da ne ubija životinje, ali isto tako očekuje životinjsku žrtvu
kao najviši oblik zavjeta.
 Iz starih poganskih bogova polako se uzdizao novi, jedinstveni Bog koji je u sebi nosio
osobine starih bogova pa tako i jedenje mesa.
 Abel je svojim janjetom simbolično žrtvovao samog sebe
 Božja žudnja za ljudskim žrtvama dolazi još više do izražaja u priči o Abrahamu i sinu
Izaku. Abraham je trebao dokazati bezuvjetnu poslušnost Bogu žrtvovanjem sina, ali u
trenutku kada je Abraham trebao ubiti sina Bog je spriječio ubojstvo i rekao da se umjesto
Izaka žrtvuje ovan.
 Jahve je snažno antropomorfan – kako mu se lako raspali gnjev tako se i ubrzo pokaje
zbog njega. Bog se pokazuje kao netko tko nema najbolju moć samosvladavanja. S druge
je strane milostiv, očinsko-pravedni Bog koji nagrađuje dobro, a kažnjava zlo.
 Židovstvo je poznato i pod nazivnom mojsijanizam
 Bog od Mojsija zahtjeva da mu približi svoj narod.
 Ideju jednoga Boga koji ne trpi druge bogove uz sebe Mojsije je u cijelosti preuzeo od
Egipćana.
 Abraham je začetnik monoteizma.
 Mojsije, Isus i Muhamed bili su u osnovi Abrahamovi učenici -> sve su 3 religije nikle iz
jednog korijena – Abrahama.
 Mojsija je Bog pozvao da svoj narod vrati Abrahamovu Bogu.
 Mojsije je prvi prorok Boga Jahve. Iz dvanaest je plemena oformio izraelski narod.
 Židovi Abrahama nazivaju ocem, a Mojsiju učiteljem. Dok je Abraham otac mnogih
naroda, Mojsije je učitelj jednog, od Bog izabranog naroda.
 Ne znamo kako to da je Bog izabrao baš taj narod, a ne neki drugi.
 Tri plemenska oca (patrijarha) izraelskog naroda: Abraham, Izak i Jakov
 Jahve je univerzalno kozmičko božanstvo kao što je i nacionalni Bog s kojime je Izrael
sklopio „Savez“. Ovaj savez znači više od puke božanske nagodbe s izabranim narodom,
on je istodobno zakonski ugovor koji sadrži moralnu prouku u obliku Deset zapovijedi.
Taj je zakon u pravom smislu riječi strog, krut, opor i nemilosrdan. Jahve ga je utisnuo na
kamene ploče.
 Obećana zemlja u koju su plemena bježala iz Egipta: Kanaan
 Prava povijest izraelskog naroda počinje njihovim osvajanjem područja s obje strane
Jordana – Mojsije je pritom vodio Izraelce s iznimnom vojnom vještinom.
 Kada su naselili Kanaan morali su se stalno braniti od nomadskih pustinjskih plemena s
istoka i juga – najviše su napadali Filistejci – pomorski narod s istočnog Sredozemlja te su
zadobili velik dio izraelskog naroda pod svoju vlast te je Izraelcima zaprijetio nestanak.
No tada dolazi Samuel i pod njegovim vodstvom Izraelci se oslobađaju od Filistejaca.
 Kao prvog kralja Izraela Samuel je izabrao Šaula. Šaulova vladavina bila je vladavina sile
– što mu se više bližio kraj to je bivao samovoljniji.
 Šaul se ubio nakon neuspješnog ratnog podviga, a za kralja je postavljen David.
 David je na dvoru uposlio mnoštvo pisara te je vrijeme njegove vladavine dosta detaljno
opisano. David je uništio Filistejce s čim se završava era neprijateljstva s Filistejcima.
 David izabire Jeruzalem za sjedište kraljevstva.
 Simbol židovskg plemenskog jedinstva: Kovčeg zavjeta= nije bio ništa drugo do Božji
tron koji su lutalačka plemena nosila na svojim putovanjima kao glavnu svetinju. Kasnije
će u kovčeg biti pohranjene ploče s deset zapovijedi
 Pod Davidom je kraljevstvo procvjetalo
 Za Davidovu vladavinu veliko značenje ima savez između Boga Izraela i Davidova
kraljevske kuće. Ovaj savez odgovara onom koji je Mojsije sklopio na brdu Sinaj između
Jahve i Izraela. Tako je kralj postao najvišim svećenikom kojem je nadalje podčinjeno
ukupno svećenstvo.
 Kralj David imao je neprijatelje, najviše među sjevernim plemenima koja su trpila
prevlast južnih.
 Abšalomov ustanak: David koji je ostao sam morao je pobjeći, no David je ustanak uspio
ugušiti. Ipak, kraljevstvu je prijetio ponovni raspad, a tinjajući žar otpora nije se gasio sve
do Davidove smrti.
 Za života David je na tron podigao sina Salomona čime je uklonio opasnost od rasula
kraljevstva, no time je među sinove posijao klicu mržnje.
 Salomon je dao ubiti svoju braću čime je postao neograničeni kralj Izraela i Judeje.
 Salomona se u Izraelu smatralo ocem mudrosti.
 Tijekom Salomonove duge i mirne vladavine Izrael se rascvao u moćno kraljevstvo.
Salomon se oženio faraonovom kćeri.
 Salomon je u Jeruzalemu izgradio hram u koji je smješten Kovčeg zavjeta. Za posvećenje
hrama Salomon je žrtvovao 22 000 volova.
 Nakon Salomonove smrti dolazi do podijele kraljevstva na države Judeju i Izrael.
Razdijeljeno kravljevstvo se tako održalo 2 stoljeća. Premda su živjeli u rivalstvu njihov
religijski savez duhovno zajedništvo bili su jači od svih razdvajanja. Židovski se narod
doživljavao kao jedan koji samo prolazno živi u dvjema odvojenim državama.
 Babilonci s kraljem Nabukodonozorom potpuno su uništili Jeruzalem i izraelski narod
odveden je u ropstvo.
 Razorenjem Jeruzalema i odlaskom Židova u Babilon po prvi se puta horizont židovske
povijesti proširio izvan granica Palestine. To je početak rasipanja židovskog naroda po
cijelom svijetu koje traje i dan danas.
 Svugdje u tuđini židovima je pošlo za rukom građenje vitalne zajednice i čuvanje svoje
kulturalne vrijednosti i osobitosti.
 Kralj Perzije Kir opljačkao je Babilon te je dopustio židovima povratak u domovinu i
ponovnu izgradnju razrušenog hrana u Jeruzalemu. Velik broj židova nije se htio vratiti u
obećanu zemlju.
 Vitalne zajednica u drugim državama ostale su u vrlo uskom odnosu s narodom u
domovini, a hram je ponovno izgrađen u Jeruzalemu.
 Nakon toga Palestina je bila u carstvu Aleksandra Velikoga, a kasnije će pod vodstvom
Makabejaca opet povratiti vjersku slobodu, a uspostavom Rimskog Carstva Palestina gubi
svoju neovisnost te rimske trupe pljačkaju Jeruzalem.
 66. g. pr. Kr. Rimljani razorili drugi hram u Jeruzalemu. Tada mnogi židovi bježe u
različite dijelove svijeta. Budući da je hram uništen žrtvene radnje su prestale, hodočašća
su prestala, a isto tako i ostali religijski običaji.
 Propast hrama izazvala je dubok očaj u narodu.
 Nakon rimske uslijedila je kršćansko-bizantska vladavina.
 Židovstvo se počinje buditi u Babilonu, Maloj Aziji, Africi i kalifatima Arabije. Židovi su
s tim uskim kontaktom s islamskim svijetom mogli ne samo nastaviti njegovati svoju
vlastitu tradiciju nego svoju teologiju i filozofiju oploditi novim idejama. Arapski
muslimani su u Abrahamu, Mojsiju, Davidu i Salomonu vidjeli nositelje božanske
mudrosti. Oni su štovali Jeruzalem kao svoje treći sveti grad.
 Osobitost povijesti Izraelaca: rasijani na sve strane svijeta, ali im je identitet do danas
ostao netaknut
 Svaki je pojedinac slobodan izabrati između dobrog i lošeg.
 Židovi ne poznaju istočni grijeh niti sudbinsku određenost.
 Deset zapovijedi sadrži sljedeće: zabrana štovanja drugih bogova uz Jahvu, zabrana
pravljenja slika Jahve i molitve slikama, zabrana zlouporabe Jahvina imena, zapovijed
svetkovanja subote, zapovijed poštivanja roditelja, zabranja ubijanja, zabrana preljuba,
zabrana krađe, zabrana davanja lažnih svjedočanstava i zabrana želje za tuđim
vlasništvom.
 Mudrosti židovske etike: „Ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom
svojom i svom snagom svojom!“ „Ljubi bližnjeg svoga kao samoga sebe.“
 Temelj židovske religije je vjera u jednoga Boga Jahvu.
 Jahvin savez s Izraelom izraz je slobodne volje, što znači da je Jahve sebi za narod
izabrao Izrael, ali i da je Izrael sebi izabrao Jahvz za za Boga.
 Savez koji je Bog sklopio s Noom – simbol je duga na nebu
 Savez koji je Bog sklopio s Abrahamom – simbol je obrezanje dječaka
 Savez je izraz Božje potrebe za ljubavlju – Bog sam želi biti voljen.
 Izabranost židova očituje se u neuništivosti ovog naroda.
 Svijet pripada Bogu. Samo je Bog kralj svijeta.
 Š'ma Israel – Čuj, Izraele: na taj način u molitvi počinje priznavanje vjere
 Najveći autoritet među svetim spisima ima hebrejska Biblija, u kršćanstvu zvana Stari
zavjet.
 Pet Mojsijevih knjiga kojima počinje Biblija nazivaju se Tora, što znači Pouka ili Zakon.
 Autor Tore je Mojsije. Tora je njegov izvještaj o stvaranju svijeta (Postanak), Općem
potopu, o Savezu Boga i Abrahama, Izaka i Jakova, o Mojsijevu životu i bijegu iz Egipta
(Izlazak). U nastavku Tora sadrži Levitski zakonik, zatim Lutanja izabranog naroda
pustinjom (Brojevi) te Mojsijev govor i izvještaj o njegovoj smrti i granicama Obećane
zemlje Kanaana (Ponovljeni zakon)
 Sumnja se da je autor Tore Mojsije jer nije mogao opisati vlastitu smrt te se došlo do
zaključka da postoji više autora.
 Za židova je Tora riznica znanja nadbožanskog postanka, židovu nije važno njeno
podrijetlo i autor.
 Prema rabinskoj predodžbi iz Tore je izašao svijet, kad je Jahve odlučio stvoriti svijet
upitao je Toru.
 Svaka sinagoga ima svoj vlastiti svitak Tore napisan rukom na pergamentu koji se naziva
Sefer Tora i čuva se u kovčegu koji se pokriven teškim baršunom skriva od pogleda
vjernika. Tijekom molitve vjernici sjede, a kada se svečano otvori kovčeg i podigne svitak
 Zakona, svi ustaju. Zajednica tada simbolično stoji u podnožju gore Sinaj. Ima li Tora i
najmanju pogrješku, ma i jedno izblijedjelo slovo, nije više upotrebljiva. Tiskana Tora je
isto tako bez vrijednosti. Kada se Sefer Tora kao knjiga raspadne vjernici kažu da je otišlo
samo tijelo, a da je tekst besmrtan kao i čovjekova duša.
 Središnja zapovijed Tore: ljubav prema bližnjemu.
 Tri stupa židovske vjere: ljubav prema bližnjemu, Zakon i Savez s Jahvom
 Talmud je po religijskoj važnosti odmah nakon hebrejske Biblije.
 Talmud znači učenje. Na Talmud se može gledati kao na usmenu Toru koju čini pet
Mojsijevih knjiga. Talmud je nastajao stoljećima, a rezultat je prikupljanja učenja svih
rabinskih škola Palestine i Babilona. U Talmudu su zakoni i pouke iz Tore iscrpno
protumačeni. Talmud je obuhvaćen s dvanaest dbelih tomova te ga se zbog iznimne
vrijednosti često vrjednuje jednako kao i Bibliju. Postoje pravci u židovstu koji Talmud
odbijaju zbog njegovih neobičnih pravila za život.
 Tora i Talmud zajedno čine židovsko vjerovanje.
 Židovska vjera poznaje 613 zapovijedi i zabrana za svakodnevni život.
 Sabat: židovski odmor i svetkovina određena za prisjećanje na Božji odmor sedmog dana
kad je počinuo od sveukupnog stvaranja. Sabat počinje u petak odmah nakon sumraka i
završava u subotu nakon sumraka. U subotu se treba ostaviti svakoga rada.
 Elohim: anđeli koje je Bog stvorio i koji mu služe; elohim u prijevodu znači Božji sinovi.
Na vrhu su arkanđeli Mihael, Gabriel, Urijel i Rafael. Arkanđeli su Božji dvorjani koji
izvršavaju Božje naloge i na njegov zahtjev štite ljude.
 Gabriel: objavitelj Božjih otkrivenja
 Urijel: gospodar zvijezda i vremenskih prilika
 Rafael: zadužen za čudesa
 Mihael: zaštitnik Izraelaca
 Umre li čovjek smatra se da ga je mačem pokosio anđeo smrti. Stoga Talmud savjetuje da
u kući umirućeg pri ruci bude vrč vode kako bi anđeo smrti mogao očistiti svoj mač
 Postoje i zli anđeli za koje je odgovoran sotona.
 Israel Jacobson: 1810. godine održao prvo reformirano židovsko bogoslužje. Htio je
ujedniti religioznu židovsku tradiciju i prosvjećenost moderne 18. stoljeća. Reformirano
je židovstvo Toru i Talmud smatralo ljudskim izrazom jednog religioznog iskustva, a ne
izravnom Božjom objavom. Reformisti su napustili vjerovanje u uskrsnuće mrtvih i
ponovnu izgradnju Hrama u Jeruzalemu. Osim toga više ne očekuju Mesiju, već govore i
jednom mesijanskom vremenu, kad će cjelokupno čovječanstvo prihvatiti Božju volju. Iz
tih je razloga odnos liberalnih i tradicionalnih židova prilično napet.
 Masorti pokret: konzervativni pravac koji nastoji uspostaviti blisku vezu moderniteta i
tradicije. Danas opet počinje rasti. U tom pokretu su i žene mogle obavljati rabinsku
službu.
 Molitveni obrasci izgovaraju se ujutro, popopdne i navečer. Prilikom jutarnje molitve na
glavu se stavlja molitveni rubac (talit) od vune ili svile. Radnim danom se pri jutarnjoj
molitvi stavlja remenje (tefilin) oko lijeve ruke u visini srca i oko čela.
 Prilikom molitve židovi uvijek moraju prekriti kožu i mole se okrenuti prema Jeruzalemu.
 Osam dana nakon rođenja židovskog dječaka obrezuje liječnik ili rabin. Za židove je to
vanjski znak Saveza sklopljenog između Abrahama i Jahve.
 Bar micva: s napunjenih 13 godina dječak postaje Bar micva (Sin zakona) što znači da je
zreo izvršavati sve dužnosti židova i da je time postao potpunim članom zajednice.
 Košer jela: jela koja su dopuštena. Kada je u pitanju meso dopušteni su samo preživači s
razdvojenim papcima (govedo, koza i ovca). Dopuštene su i određene vrste ptica i riba.
Zabranjeno je meso svinje, deve i svisca. Voće i povrće dopušteno je jesti samo ako je
čisto, dakle nenapadnuto crvima i insektima. Jesti mlijeko i jaja dopušteno je samo od
„čistih“ životinja, koje nisu ni bolesne ni ozlijeđene. Zabranjeno je jesti meso koje nije
bilo ritualno ubijeno. Ritualno se ubijanje obavlja tako da se pusti sva krv iz tijela, jer je u
krvi duša, a ona pripada Bogu. Zabranjeno je posluživati u istom obroku meso i mliječne
proizvode. Čovjek je po Božjoj volji trebao biti vegetarijanac.
 Do razorenja drugog hrama u središtu bogoslužja jest žrtva koja se spaljuje. Razorenjem
hrama nestaje kult žrtvovanja i time se ukida velikosvećenička služba. Na mjesto žrtve
dolazi molitva.
 Rabin: duhovni poglavar sinagoge
 U sinagogi zajedničku molitvu vodi predricatelj molitava ili korovođa. Uz molitve, čitanja
iz Tore čine glavni dio bogoslužja.
 Židovska godina temelji se na mjesecu i sadrži 354 dana. Ima dvanaest mjeseci po 25 ili
30 dana.
 Roš Hašana: židovska Nova godina koja se slavi u rujnu ili listopadu. Sljedećih je deset
dana namijenjeo pokori, a posljednji dan zove se Dan pomirenja (Jom kipur).
 Pasha: u ožujku ili travnju, tada se židovi prisjećaju izlaska iz Egipta. Za Pashu se jede
beskvasan kruh (maces) i izgovara se predaja o žurbi prilikom izlaska iz Egipta koja nije
dopuštala čekanje da kruh uskvasa. Slavljenje Pashe oblikuje ceremonija Sedera. Ona
počinje u svakoj kući za obiteljskim stolom u noći prvog proljetnog punog Mjeseca.
Večer Sedera podijeljena je na 15 dijelova u strogo određenom nizu u čijem središtu stoji
Hagada – pripovijedanje. Na kraju se poželi Lešana habaa be-Jirušalajim! (sljedeće
godine u Jeruzalemu!).
 Sukot (Sjenica): židovska žetvena svečanost kojom se židovi prisjećaju doba kada su u
pustinji podizali kolibice i u njima stanovali.
 U monoteističkim religijama čovjek je svjestan nepremostive provalije koja se ispriječila
između njega kao ograničene i Boga kao neograničene osobe. Preko te provalije do nas
stiže samo Božji glas u otkrivenju kao vodič i zakonodavac, a ljudski glas pokušava
preskočiti tu provaliju molitvom.
 Mistik teži savršenom sjedinjenju s Bogom, barem na trenutak.
 U židovskoj se mistici ipak ide više od samo osobnoga gledanja Boga, ide se za dubljim
shvaćanjem beskrajne patnje koju je židovski narod morao iskusiti kroz tisućljeća. Mistik
se pita koji je smisao te patnje.
 Osobitost židovske mistike je što crpi iz svete riječi, što uzima Toru kao polazište.
Mojsije nije bio mistik, nije se mistično stapao s Bogom.
 Zohar: Knjiga blještavila, jedna vrsta mističnog komentara Tore koji uranja uvijek u veće
dubine duhovnog i pritom se uzdiže u ekstatičnu blizinu Božju.
 Za židovskog mistika Tora je živi organizam.
 Prvi kabalist: Izak Slijepi
 Temeljni je problem mistike, pa tako i židovske, kako pretočiti u riječi nešto što je u
svojoj biti neizrecivo. Tipično za židovsku mistiku jest da hebrejski jezik smatra svetim.
Bog je stvarao govoreći, govoreći je stvorio Adama, prvog čovjeka. Mudrost Kabale
smatra se izvornom Adamovom mudrošću.
 Samospoznaja je za kabalista najsigurniji put Bogu.
 Misitka u židovstvu počinje tamo gdje prestaje Tora jer tako stroga religija kao židovstvo
nije u stanju zadovoljiti najdublje duhovne potrebe većine ljudi.
 Hasidizam: nastaje u 18. stoljeću iz Kabale. Utemeljitelj je Israel ben Eliezer poznatiji kao
Baal Šem. Hasidsku će mistiku kasnije ostvariti rabin Dow Bar ili Veliki magid. U
hasidizmu mistika se njegovala kao omiljena vrsta pobožnosti u običnom narodu.
 Cadik: vođa hasidske zajednice
 Mesija=Božji pomazanik: predaja kaže da će se mesija pojaviti u onaj sat kad kriza bude
najteža. Ovo će se teško stanje objaviti kao predznak kraja svijeta. Kraj svijeta prate
uskrsnuće mrtvih, posljednji sud, pojava Božjeg kraljevstva na zemlji i početak novoga,
produhovljenog svijeta. Mesija će biti izdanak Davidove loze i vladat će u novom
Jeruzalemu kao sveti kralj. Vjerom u Mesiju židovi izražavaju nadu u savršeno spasenje
na kraju vremena. Uvijek kada židovskom narodu krene loše budi se nada u Mesiju.
 Šabatai Cevi: najfasinantniji „Mesija“ iz Male Azije. Vrlo rano nastupio je uz druge
rabine te je kidao tabue zbog čega je prisilno napustio Smirnu. Putovao je Turskom,
Egiptom i Palestinom te je susreo kabalistu Abrahama Jakhinija koji je postao njegov
najvatreniji pristaša. On je tvrdio da se mogu kršiti svi ćudoredni zakoni jer je nastupilo
vrijeme „Mesije“. Pošto se pojavio Mesija to znači da nema grijeha, zabrani i zapovijedi.
Šabatai se proglasio Spasiteljem. Kada se vratio u Smirnu dočekan je kao Mesija.
Dopustio je ženama čitanje iz Tore. No, došlo je do preokreta i Šabatai je prekršio sve
granice te je zbog prijetnje sultana priješao na islam.
 Posljednji Mesija koji se javio: Jakob Frank – bio je radikalni protivnik Talmuda i
utemeljio je sektu koja je slavila ekstatične svetkovine i kršila ćudoredne zakone
 Mesijanizam je europsko židovsko društvo doveo na rub samouništenja.

KRŠĆANSTVO

 Osnovni simbol kršćanstva jest križ. Uz taj simbol je i poznat Kristov monogram kojeg
čine grčka slova Х (hi) i Р (ro).
 Kršćanstva nema bez židovstva
 Utemeljitelj kršćanstva je Isus koji je bio Židov, točnije židovski rabin, lutajući
propovjednik i čudotvorac.
 Židovi Isusa smatraju jednim od njih, bratom Isusom.
 Prvi kršćani u Jeruzalemu nazivaju se judeokršćanima
 Slika uskrslog Isusa nastala je u ranim grčkim kršćanskim zajednicama koje su utemeljili
židovi.
 Ime Isus grčki je oblik židovskog imena Jošua što znači „Bog je spasenje“.
 Isus se rodio u Nazaretu (prema božićnom izvještaju iz Novog zavjeta u Betlehemu) kao
sin Josipa i Marije. Imao je četiri brata Jakova, Josipa, Judu i Šimuna. Jakov je imao
veliku ugled među kršćanima u Jeruzalemu te se smatra prvim biskupom Jeruzalema. Isus
je imao i sestre čija imena nisu zabilježena.
 Prema evanđelistu Luki Isusova obitelj navedena je na popisu u Nazaretu, ali su u
Betlehemu. Prema Mateju obitelj je prije Isusova rođenja živjela u Betlehemu, a u Nazaret
se doselila poslije bijega u Egipat. Religiolozi smatraju da je Betlehem došao u igru kako
bi se Isusa moglo opravdati kao Mesiju. Židovi su vjerovali da se Mesija mora roditi ,kao
i svatko iz Davidove loze, u Betlehemu. Isusov otac, Josip, potječe od Davida, no budući
da je Isus začet bezgrješnim začećem izostaje Isusov nastavak na Davidovu liniju.
 U kršćanskom se svijetu slavi izmišljen rođendan Isusa jer pravi datum Isusova rođenja
nije poznat. 25. prosinca se u pradavnim vremenima slavio rođendan istočnjačkog boga
Sunca, a uz to se slavila i svetkovina rimskih bogova Sunca te je kršćanima ponuđeno da
preuzmu taj datum za Kristov rođendan.
 Krist je prikazivan kao Apolon, s dugom kosom, što je tipična oznaka boga Sunca. I
Apolon je sin najvišega grčkog boga Zeusa. Obojica objavljuju riječ i volju svoga oca.
 O prvih trideset godina Isusova života zna se jako malo. S trideteset godina krstio ga je
prorok Ivan.
 Dvanaestogodišnji Isus odvaja se od roditelja, odlazi u hram i s rabinima raspravlja o Tori
i Talmudu. Isus nikako nije bio neki neobrazovani čovjek iz puka.
 Proroka Ivana može se smatrati Isusovim prethodnikom. Za Isusa je Ivan Božji prorok
koji mu pripravlja put. Kralj Herod Antipa dao je Ivana uhititi i ubiti. S krštenjem Isus
započinje svoju propovijedničku misiju. Na svom je krštenju susreo dva bratska para,
Andriju i Petra te Jakova i Ivana koji su bili njegovi prvi učenici.
 Prorok Ivan nije htio stvoriti sektu, dok je Isus okupio malu zajednicu koju bi se danas
smatralo sektom.
 Židov Isus djelovao je među Židovima i želio je djelovati samo među njima. Isus je više
sebe smatrao reformatorom židovstva i sigurno nije htio utemeljiti novu religiju.
 Isus je neke zapovijedi i pravila produbio i zaoštrio, a nekima je pak dao novo značenje.
 Isus nije stvorio novi religijski sustav, već je predanim vjerskim istinama židovstva dao
novi, životni izraz u čudesnim prispodobama i izrekama.
 Isus je išao za čistoćom srca i ni za čim drugim.
 Propisa o suboti nije se držao, a ni post mu nije bio osobito drag.
 Njegovo strastveno propovijedničko napadanije nije usmjereno na židovski vjeru kakva
jest, nego na ukočenu zakonsku praksu.
 Pri ulasku u Jeruzalem Isus je znao da će ga zadesiti ista sudbina kao i Ivana Krstitelja.
 Isus nije želio umrijeti i svoji smrt nije razumio kao žrtvu s kojećm će nestati svi grijesi
svijeta.
 Isusovom smrću u pravom smislu riječi počinje kršćanstvo
 Iako se nova religija temeljila na židovstvu, stajala je u oštroj supornosti spram njega.
Pritom se ideja o uskrsnuću ne kosi sa židovskim vjerovanjem i nije mu strana. Razdor
između kršćanstva i židovstva bio je najviše u samoj Isusovoj slobodi u odnosu na
židovsku tradiciju. Isus je u svemu što je učio i činio bio Židov, ali je židovsku vjersku
predaju toliko promijenio, da se više nije mogla smatrati židovskom mišlju. Isus sebe nije
shvaćao kao još jednog proroka u lancu starozavjetnih proroka, nego kao posljednju
kariku tog lanca kojom se kraljevstvo Božje na zemlji za Židove ostvarilo i time zauvijek
okončalo svu patnju židovskog naroda. To stoji u oštroj suprotnosti sa židovskim
shvaćanjem po kojem nijedan čovjek ne može sebi pripisati tu ulogu.
 Isus je židovstvo želio urediti po mjeri čovjeka, maknuti ga od krute poslušnosti Zakonu.
Isus je mijenjao različita određenja Mojsijeva zakona naprosto jer ih nije smatrao
mudrima. Na mjesto Mojsijevih zakona stavio je novi poredak Božje vladavine. Isus je taj
poredak sažeo u zapovijed radikalne ljubavi prema bližnjemu. Razlika je u tome što
Isusovo naglašavanje ljubavi prema bližnjemu ima osobitu snagu. Ta se snaga izraza o
ljubavi ulijeva u sve ljude koji ga nasljeđuju.
 Kršćanstvo se javlja kao zasebna religija tamo gdje su Isusovu riječi takozvanim
poganima objavili židovski kršćani. Kršćani su gorjeli upoznati pogane sa svojim Bogom.
To misionarsko nagnuće prisutno od početka Crkve ostalo je židovima posve strano i
šokantno, što svakako stoji u proturječju s njihovim statusom izabranog naroda. Bez
misionarskog djelovanja kršćanstvo bi vjerojatno ostalo samo jedna židovska sekta u
mnoštvu drugih te bi se tijekom vremena ugasila.
 Zametak kršćanstva bila je zajednica u Jeruzalemu s apostolima i drugim ljudima koji su
osobno poznavali Isusa. Kršćani su bili prognani i od Židova i od Rimljana, ali je ipak
nevolja progonstva donijela pozitivan efekt – nova se religija širila brzinom vjetra, najviše
u židovskoj dijaspori na Sredozemnom moru.
 Pavao se smatra utemeljiteljem nove religije. On je novu religiju učinio sjvetskom i
samostalnom od židovstva. Po značenju je ravan Muhamedu. Kršćanstvo, koje se
izgrađivalo s Pavlom, moglo se pozivati samo na Isusa kao utemeljitelja, jer je on učinio
otklon od židovstva i jer se Židovi kao naord okrivljuju za njegovo ubojstvo.
 Pavao je ponajviše utemeljitelj kršćanstva zbog ideje o uskrsnuću. Ova je ideja potporni
stup kršćanstva. Pavao kao strastveni branitelj tajne uskrsnuća nikada nije susreo
Spasitelja. Pavao je u početku bio Židov koji je proganjao kršćane. Nakon iznenadne
vizije Uskrslog koja ga pogađa na putu za Damask mijenja mišljenje i postaje strastveni
borac za kršćanstvo.
 Pavlov nauk o uskrsnuću uzrokovao je zanimljiv fenomen koji se javlja kao tipičan u
svim religijama: djelo je neke osobe – ovdje Isusa – najsnažnije onda kada više nije među
živima.
 Bez obzira je li to bio stvaran događaj ili legenda, s Isusovim uskrsnućem njegovi
sljedbenici postali su spremni na svaku žrtvu, pa čak i gubitak vlastitog života.
 Pojavu uskrslog Isusa nisu opisivali kao bestjelesni duh ili neko nadzemaljsko biće, nego
kao utjelovljenog Raspetog, na čijem su se tijelu mogle vidjeti rane nastale mučenjem. To
je tijelo bilo i opipljivo. Evanđelistima je bilo važno naglasiti činjenicu da je grob ostao
prazan.
 Uskrsnuće je originalni „izum“ kršćanske religije. Da je Isus Krist i Bog i čovjek u istoj
osobi činjenica je koja razlikuje kršćanstvo od svih ostalih religija. Kršćanstvo svoga
začetnika neizmjerno više stavlja u središte vjerovanja – u njega vjeruje kao u Boga –
nego što to čine ostale religije.
 Isus je naš brat koji se ipak nikad nije odrekao svoje božanske biti. Kao Bog on je živio
pravi ljudski život, u svemu sličan nama, osim u grijehu.
 Bog je svoga jedinog Sina pustio da umre na križu – odgovor ovome leži u grčkoj
duhovnosti. Za smrt Božjeg Sina postoji obrazac u grčkoj mitologiji: bog vina Dioniz.
Dioniz je ubijeni bog, koji je iz smrti došao i od nje će dotaknut biti.
 Misijskim je putovanjima i pismima kršćanskim zajednicama Pavao raširio učenje o
uskrsnuću i božanskoj prirodi Uskrslog. Tajna uskrsnuća i vjera da je Bog postao
čovjekom Isusom duboko je promijenila ljudsku povijest. Ta je nova vjera obećavala
uskrsnuće svim vjernicima.
 Žrtvena smrt Sina Božjeg na koju Otac pristaje traži objašnjenje. Pavao u objašnjenju
nudi starozavjetnu zgodu o Adamovu padu u grijeh: pošto je Adam, praotac čovječanstva,
bio neposlušan Bogu, svi ljudi nakon njega također su bili grešni. Adam je prenio grijeh
na svoje potomstvo. Negativnost pretpostavke ljudskog stanja zvanog istočni grijeh kod
Pavle će nestati pod svjetlom pozitivne teorije otkupljenja i spasenja: svojom se snagom
čovjek nije u stanu osloboditi krivnje koju nosi istočni grijeh, a njegova je posljedica
smrt. Smrt je cijena prvog Adamova grijeha koju plaća svaki čovjek. Oslobođenje od
istočnog grijeha možemo dobiti samo Božjom milošću. Ta milost otkriva Boga koji je u
svom Sinu bio čovjek i koji je umro za cijelo čovječanstvo. Bog je otklonio čovjekovu
krivnju smrću svoga sina koji jest Bog, ali je umro kao čovjek. Spasenje nije više samo za
izabrani izraelski narod, nego za cjelokupno čovječanstvo. Time su s kršćanskog stajališta
sve ostale religije zauvijek prevladane.
 Isusovom je otkupnom smrću na križu izbrisan istočni grijeh.
 Spasenje Isusovom smrću ostvaruje se tek kad čovjek svjesnim činom vjere u Krista primi
Božju milost, dakle ispovijedanjem vjere u Isusa Krista i radikalnom životnom
promjenom – odricanjem od svih grijeha.
 Za Pavla Isus nije samo Božji Sin, nego sam Bog, savršena slika Boga nevidljivoga,
prvorođenac svakoga stvorenja.
 Trojedinstvo, poznato kao i Trojstvo: tri naravi koje međusobno nisu pomiješane, ali nisu
ni odijeljene jedna od druge.
 U kršćanstvu je granica između ljudskog i božanskog izbrisana u Isusu Kristu. Time se
čovjek u kršćanstvu vraća u središnje mjestu u svemiru, on je postao najvažniji. U Isusu je
Bog postao čovjekom.
 Isusova je zadaća čovjek i ništa više, cjelina svemira kršćanstvo ne zanima previše.
Životinje u kršćanstvu ne igraju nikakvu ulog.
 Kršćanstvo zadovoljava čovjekovu čežnju za pobožanstvenjem. Ovo se jedinstvo s
Bogom događa u Gospodnjoj večeri, najvišoj točki katoličkog bogoslužja gdje vjernik
prima samoga Boga utjelovljeng u hostiji koju posvećuje i daje svećenik.
 Euharistija: ponavljanje Kristove žrtveničke smrti; to je pretvorba kruha i vina u meso i
krv Kristovu u obredu koji vrši svećenik. Bog se žrtvuje ljudima, a ne ljudi Bogu, Bog ne
želi više žrtve. Ljudi konačno mogu prestati sa žrtvovanjima.
 U stavu prema euharistiji kršćanstvo nije jedinstveno od Lutherova doba. Luther je
pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv sasvim otklonio. On je Gospodnju večeru razumio kao
simboličan čin koji jača povezanost zajednice.
 Svoj uspjeh u početcima kršćanstvo je najviše doživjelo među poganima. Već se u 2.
stoljeću u udaljenim provincijama Rimskog Carstva pojavljuju kršćanske zajednice.
Kršćanstvo će postati grčko-rimska i poslije europska religija.
 Sam Isus propovijedao je umornima i opterećenima te je stoga i kršćanstvo se prvotno
širilo među nižim slojevima naroda. Za svu zemaljsku bijedu Isus obećava sreću nebeskog
kraljevstva koje se bliži. Isus je bogatstvo izjednačavao s moralnom pokvarenošću.
 Kršćansko je učenje imalo u početku malo uspjeha kod obrazovanih. Vlasti su žestoko
progonile kršćanstvo. Istodobno su vjernici odbacivali cara i državu kao nešto iskvareno
te su na toj osnovi odbijali vojnu i druge državne službe.
 Kako je kršćanski pokret jačao tako je i počeo rasti broj članova iz gornjih društvenih
slojeva. Car Konstantin I. prepoznao je u kršćanstvu duhovnu i političku snagu
budućnosti. Dao je kršćanima slobodu i netom prije smrti se krstio. Konstantin I.
prepoznao je u kršćanstvu duhovno ljepilo koji će možda uspjeti zalijepiti podijeljeno
svjetsko carstvo.
 Car Teodozije I. proglasio je kršćanstvo državnom religijom Rimskoga carstva.
Kršćanstvo je ponajviše bilo otvorenom antičkom grčkom mišljenju i nastojalo je
asimilirati stare poganske kultove, trudeći se učiniti ih što kršćanskijima. Snažan utjecaj
imali su grčki misterijski kultovi iz kojih se izgradila kršćanska crkva. Najznačajniji su
bili eleuzinski misterij nedaleko od Atene i kult perzijskog boga Mitre. Misteriji su se
događali u pećinama. Početnik se u misteriju uzdiže kroz sedam stupnjeva posvećenja.
Time se dobiva sigurnost da će se uskrsnuti na kraju vremena. Kult Mitre svojedobno je
bio rival kršćanstvu. I Mitru se, baš kao i Isusa, shvaća kao posrednika između vjernika i
nevidljivog Boga. Obje religije uče besmrtnost koja se ostvaruje uskrsnućem.
 Od samog početka kršćanstvo nije krasila jedinstvenost. Kao i kod ostalih religija javili su
se različiti pravci, ovisno kojim su mjesnim utjecajima kršćani bili izloženi. Spisima
velikih teologa postupno se izgradivalo jedinstveno krščansko učenje kao neki umjereni,
srednji put izmedu oprečnih dijelom vrlo ekstremnih učenja.
 Najvažniji doprinos prvim usustavljenjima i pojednostavljenjima kršćanske teologije dao
je Augustin. Po Augustinovu tumačenju Bog je stvorio svijet i vrijeme, a u materiju je
pohranio stvaralačku snagu koja se u svjetskoj povijesti uvijek iznova ispoljava. Augustin
povijest covječanstva vidi kao neponovljiv, jednosmjeran tok od stvaranja svijeta do
općeg suda čovječanstvu. U djelu De cinitate Dei (O državi Božjoj) Augustin po prvi puta
u povijesti Crkve oblikuje katolički zahtjev za moći nasuprot svim svjetskim zahtjevima.
(Riječ „katolički“ znači „obuhvaćati cjelinu“, čime se Katolička crkva razumije od
 početka kao jedina cjelovita, opća zajednica, nasuprot nogim sektama i odijeljenim
crkvama.). Prema Augustinovu misljenju u Katalicko crkvi ostvaruje se Božja drava na
zemlji. Augustin je tako postavio srednjovjekovni ideal Crkve, predvođene papom kao
Kristovim zastupnikom.
 Počelo se tumačiti Katoličku crkvu kao od samog Krista utemeljenu Crkvu. To znači da bi
Crkva već na zemlji trebala ostvariti moć koja bi bila veća od moći bilo koje države na
svijetu. Sa zahtjevom za izgradnjom moćne Crkve sama po sebi nametnula se hijerarhija
dostojanstvenika. Oni ne samo da su se brinuli oko religioznih poslova nego su se sve više
upletali u političke borbe za moć. Crkva se sve više miješala u svjetovne poslove,
gomilala silne posjede i živjela u raskoši svjetovnoga gospodstva.
 Kršćanstvo nije više uspijevalo zadržati cjelovitost. Zapravo se već 330. godine stvorio
temelj za raskol krščanstva: car je Konstantin I. premjestio prijestolnicu iz Rima u
Konstantinopol. Na Bizantu je krščanska Crkva bila stopljena s institucijom cara i time su
započele svade i rivalstvo između zapadne Rimske crkve i istočne Bizantske crkve.
 Sa seobom naroda, kad su germanska plemena prodrla na jug i konačno opljačkala Rim
(476, p. Kr.), kršćanstvo je po prvi put dospjelo u težak položaj. Germanski svijet bogova
i poganska vjerovanja iz pradoba prenošena predajom nisu više mogla zadovoljiti
duhovne potrebe ljudi. Krštenjem franačkog kralja Klodviga I. u Reimsu (498./499.)
počela je kristijanizacija ostalih germanskih plemena središnje Europe.
 Rim i Bizant sljedećih su se stoljeća sve više međusobno udaljavali. Između Latinske i
Grčke crkve do konačnog je sloma došlo 1054. godine. S prodorom islama koji je
započeo u 7. stoljeću sve su se veća područja Bizantskoga Carstva islamizirala.
 Za grčko-ortodoksno kršćanstvo Istoka značenje ruskog carstva sve je više raslo, pošto se
ruski veliki knez Wladimir Kijevski 988. dao krstiti po tom obredu. Potom se Rusija
oslobodila mongolske vlasti i krenula u izgradnju snažne monarhije, naravno, s ruskim
carem kao zaštitnikom grčko-ortodoksne vjere čiji je cen tar postala Moskva.
 Kršćanstvo nije doživjelo samo raskol na Rimokatoličku i Grčko-ortodoksnu crkvu. Već
se vrlo rano u kršćanskom monaštvu izgradio vjerski pokret koji je dalekosežno oslabio
utjecaj Crkve. Egipat je zemlja odakle je krenuo monaški pokret.
 I za većinu vjerskih osnivača put do Božje istine vodi kroz osamljivanje. Isus je, kako nas
izvješćuju evanđelja, duže vrijeme boravio u pustinji.
 Pustinja je idealno mjesto za isposništvo, jer nema ljudi. Ništa i nitko ne može ometati
čovjeka u potrazi za Bogom. Činjenica je da religiozno isposništvo ima nešto od
mazohizma. Vjersko isposništvo poznato je i kao askeza. Pojam „askeza“ kršćanstvo je
preuzelo, kao i mnogi drugi, iz grčke antike. Tijelo asketa treba, takorekuć, postati
pustinjom. Egipćanin Antun vrijedi za prototip kršćanskog isposništva.
 Glavni su motivi monaške pobožnosti očekivanje kraja svijeta, pokušavanje što boljeg
nasljedovanja Krista, neposredno gledanje Boga i borba sa zlim duhovima koji ljude
stalno dovode u kušnje. Zvali su ih pustinjskim ocima ili starcima, pri čemu se ne smije
previdjeti da je u pustinjačkom vjerskom pokretu bilo mnogo žena. Jednako poznata i
poštovana kao i Antun bila je, na primjer, Marija iz Egipta.
 Preko egipatskih monaha kršćanstvo je dospjelo u Irsku, Škotsku i Wales, gdje se
izgradila samostalna Keltsko-grčka monaška crkva koja je izrazito misionarski djelovala u
 Engleskoj i na europskom kontinentu. Pritom je uspjela doći u konflikt s Latinskom, na
Rim orijentiranom crkvom i na kraju joj se podložiti.
 Kršćansko monaštvo može zahvaliti Benediktu iz Nursije na samostanu u Monte Cassinu
koji od 529. godine postaje duhovno središte ogromnog utjecaja na cijeli zapadni svijet.
Benediktova regula postat će mjerodavnom za kasnije nastale redove latinskog Zapada.
 Osobito je značenje monaštvo zadobilo krajem prvog tisućljeća, kada je kršćanstvo
očekivalo kraj svijeta. Samostani su se jedva mogli obraniti pred najezdom preplašenih
ljudi.
 Samostan je bio ono mjesto gdje je živjela kršćanska mistika, dakle ono tajanstveno,
milošću prožeto zajedništvo predanih kršćana s Bogom, i to u obliku Isusa Krista. Pod
kršćanskom se mistikom ne podrazumijevaju fizičke ili psihičke tehnike za postizanje
viših spoznaja nego mnogo više neposredno ekstatičko iskustvo Božje stvarnosti koje
isključuje svaki napor da ga se postigne ili, drugim riječima, dar Božje milosti. Kršćanska
je mistika otvorena ponajviše ženama. To, naravno, ima veze s tim što je kršćanska vjera
silno koncentrirana na Isusa, a on osobito ženama odgovara kao objekt mistične ljubavi.
 Prvi kršćanski mistik: Pavao
 Kršćanska je mistika nužno mistika Krista. Svako mistično iskustvo u kršćanstvu događa
se kroz Krista. Samo kroz njega vodi put Ocu.
 Bernhard iz Clairvauxa: utemeljitelj reda cistercita, njegovao je naglašenu mistiku Krista,
ali ujedno i strastveno štovanje Marije.
 Hildegard iz Bingen i Mechthilda Magdeburška: stvorile su takozvanu zaručničku
mistiku, u kojoj su redovnice Kristove zaručnice. Na ruci nose zaručnički prsten koji
simbolizira zaručništvo s Isusom.
 Franjo Asiški: utemeljitelj prosjačkog reda Male braće, posvetio se mistici Kristove muke,
u kojoj se Isusa ljubi kao Patnika.
 Mistiku i samo monaštvo Crkva nije uvijek odobravala, u takvim je pojavama vidjela
opasnost za svoj jedinstveni autoritet s obzirom na teološku istinu pa je stalno okrutno
progonila redove. Drastičan je primjer krvavi progon katara koji su po snazi i utjecaju bili
najznačajniji religijski pokret srednjega vijeka. Katari su otvoreno izražavali svoj stav
protiv nekih učenja Katoličke crkve, nisu se ženili, izbjegavali su sudjelovanje u ratu te
štovanje svetih slika i relikvija.
 Za Katoličku je crkvu od početka bio karakterističan izniman strah od slobode duha.
Razlog tog straha bio je snažan duh religiozne slobode u Novom zavjetu. Mirne duše
može se reći da je srednjovjekovna Crkva strahovala od vlastite Radosne vijesti. Slobodni,
revolucionarni duh koji prožima Novi zavjet ulio je strah u onu Crkvu koja je
pravovjernost svojih članova nastojala osigurati krutim pravilima. A takva je pravila, koja
su propisali Židovi, Isus odlučno odbacivao.
 Otkad je kršćanstvo postalo državnom religijom, za cara Teodozija I., počeli su progoni i
kažnjavanja heretika. Vjersku instituciju inkvizicije (hrvatski: istraga) 1232. ustanovio je
papa Grgur IX., a sprovodili su je dominikanci. Riječ dominikanci doslovno znači
gospodarovi psi.
 Svoju najvišu točku okrutnosti inkvizicija je dosegla u Španjolskoj gdje je između 1481. i
1808. spaljeno oko 30 000 ljudi, 270 000 je utamničeno, a njihova je imovina razdijeljena.
 Smrt spaljivanjem, po teološkom shvaćanju inkvizicije, čin je spasenja heretikove duše
koja bi inače bila osuđena na vječne paklene muke.
 Još izobličenija od teologije u kasnom srednjovjekovlju bila je Katolička crkva. Upala je
u potpuno posvjetovnjenje, njezin su moral i ćudoređe dosegli dno. Još k tome dodajmo i
sramotnu crkvenu financijsku politiku koja je provodila prodaju oprosta, pri kojoj je
vjernik novcem mogao kupiti odrješenje grijeha.
 Usred sveg tog moralnog kaosa augustinski redovnik Martin Luther (1483.-1546) digao je
svoj glas. Istina, nije bio prvi koji je istupio protiv izopačenja Katoličke crkve. Stoljeće
prije Luthera na lomači je spaljen češki reformator Jan Hus.
 Netko je morao ustati i izraziti sve to nezadovoljstvo jasnim, snažnim jezikom, jezikom
naroda, Luther je bio taj čovjek. Nije beznačajno da je on bio čovjek iz naroda, oblikovan
životom u gorštačkoj obitelji. Poslije dramatičnog iskustva usred teške oluje (po njegovu
tumačenju od Boga poslane), kad ga je gotovo ubio grom, zavjetovao se da će se zarediti.
Naravno da takav zavjet nije plod trenutka i kod Luthera je označavao kraj dugog
unutarnjeg procesa.
 Godine 1505. Luther se zavjetovao strogim augustinskim eremitima u Erfurtu. Nakon
dugogodišnjih unutrašnjih borbi, spoznaje da je spašen. Tu je spoznaju iznio u predgovoru
prvom svesku Sabranih latinskih djela. Čovjekova opravdanost, dakle, nije njegova
zasluga, nego djelo milosti Boga koji je svoga Sina žrtvovao na križu za čovječanstvo i
tako ga oslobodio grijeha. Luther se vratio na same izvore kršćanske vjere. Jedan sat te
spoznaje opisat će kao » Turmerlebnis« ili doživljaj u tornju, jer mu je ta misao bljesnula
najvjerojatnije u tornju samostana u Wittenbergu. Ta spoznaja - da samo istinska vjera
opravdava ljude - značila je prodor k reformaciji. Zauvijek je promijenila sliku kršćanske
teologije i najavila novu, europsku epohu i rodenje novog vremena.
 Dana 31. listopada 1517. Luther je na vrata stolne crkve u Wittenbergu izvjesio poznatih
95 teza. Pritom Luther nije kritizirao katoličku vjeru kao takvu, nego je pisao protiv
postojećeg stanja u Crkvi. Luther se ponajviše okrenuo protiv zahtjeva Katoličke crkve da
bude jedinstvena posrednica izmedu Boga i ljudi
 Luther je smatrao da čovjekova duša pred Bogom nema posrednika. Duše nisu vezane ni
za kakve zemaljske konstrukcije posredništva.
 S jedne strane reformacija je tražila ostvarenje temeljnih sloboda savjesti, a s druge strane
hranila se vjerom u bezuvjetnu istinitost Biblije. Luther je Bibliji u reformaciji pridao
mnogo više značenje nego što je imala kod njega kao katolika. Za njega je Biblija bila
jedino, općenito pristupačno pomoćno sredstvo za spoznaju objavljene istine. Stoga je
Bibliju preveo na njemački i time je učinio pristupačnom narodu.
 Toj novoj Crkvi cilj nije bio uništiti krščansko jedinstvo Zapada; ono se ni najboljom
voljom više nije moglo održati. Slom je bio zapečaćen Lutherovim Schmalkaldenskim
člancima iz 1537. godine. Moglo bi ih se nazvati Lutherovim teološkim i crkvenim
testamentom. Oni su središnji, vjeroispovijesni spisi Luteranske crkve. U njima su
razložene razlike reformacije u odnosu na Katoličku crkvu. Svađa dviju crkava dovela je
 do Tridesetogodišnjeg rata (1618.- 1648.) koji je donio nezamislivu bijedu njemačkom
narodu.
 Razlika protestantizam i katolicizam: dok je po reformiranom, dakle protestantskom
shvaćanju, svaki vjernik sam za sebe odgovoran pred Bogom, a kao izvor vjere s
isključivim autoritetom istine smatra se Sveto pismo, Katolička crkva na predaju gleda
kao na Bibliji jednakovrijedan izvor. Po shvaćanju Katoličke crkve, Bog se uvijek iznova
otkrivao svetim ženama i muškarcima. Sveto pismo, a ni predaja ne mogu biti jedini
izvori uputa za kršćansko vladanje. Veliku vrijednost Katolička crkva stavlja na kult i
obred. Uz to se trudi izražajnim slikama živih boja potaknuti religioznu maštu svojih
vjernika. Posebno veliku ulogu igra i štovanje svetaca. Protestantizam se ograničava na
obraćanje vjernicima kroz propovijedi i crkvene vode, otklanja kult svetaca i redovništvo.
Upadljiva razlika između katolicizma i protestantizma je u izvanrednom
pojednostavljenju i osiromašenju religijskih izražajnih oblika kod protestanata, dok je u
katolicizmu naglašena raznolikost i prava čarolija kulta. Upravo zbog toga protestantizam
nije uspio na jugu Europe te je ostao religija sjevernjaka.
 U kršćanstvu su se uspjele izgraditi tri velike Crkve: Rimokatolička, Pravoslavna i
Protestantska. Dakle, jednog i jedinstvenog kršćanstva nema. Ipak - među velikim
kršćanskim Crkvama više je zajedničkog nego onog što ih razdvaja. Samo religiozni
tvrdoglavci to ne žele vidjeti. Zajednički temelj svih triju Crkava, tj. cijelom kršćanskom
svijetu jest ideja trojedinog Boga, koja je i ono glavno mjesto razlike u odnosu na ostale
svjetske religije. U kršćanskom su Bogu ujedinjene tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti.
 Trojstveni Bog je stvoritelj svijeta. Svijet je iz ničega stvoren Božjom odlukom i postoji u
vremenu. Prije postanka svijeta Bog je živio izvan prostora i vremena. Ali Bog nije svijet
samo stvorio, nego ga i održava. On kraljuje nad svijetom i vodi ga svojom neizmjernom
mudrošću i moći prema krajnjem cilju. Zlo u svijetu i nepravedna raspodjela sreće i
nesreće između dobrih i loših ljudi protumačit će se time da i najveća nesreća i najstrašniji
grijeh mogu biti uzrokom nećeg dobrog i svetog što obogaćuje čovječanstvo.
 Vjerovanje da je zlo u svijetu djelovanje đavla nije više prisutno u svim kršćanskim
krugovima. Mnogi slobodoumni protestantski teolozi niječu postojanje sotone. Kršćanska
vjera u vraga nesumnjivo pripada praznovjerju, toliko opasnom, da je ubralo brojne žrtve
u srednjovjekovnim progonima vještica.
 U priznanju kršćanske vjere čovjek je stvorio temeljni preduvjet za spas svoje duše. U
Katoličkoj i Pravoslavnoj crkvi to priznavanje ili vjeroispovijest znači bespogovornu
vjeru u sve što Crkva uči. Crkva u osobama pape ili patrijarha uvijek ima pravo. Svoju
vjeru kršćanin mora i praktično dokazati, i to dobrim djelima: ispunjavanjem moralnih
dužnosti predstavljenih u Deset Božjih zapovijedi, davanjem milostinje, molitvom,
postom, hodočašćima.
 U protestantizmu se ova ispovijest vjere, koja svoj korijen ima u židovstvu, proširuje:
vjera ne znači samo prihvaćanje određenih učenja, nego apsolutno povjerenje palog
čovjeka u milost Božju. Dakle, vjera nije čovjekova zasluga, nego djelo Duha Svetoga.
Tko vjeruje, može zahvaliti samo Bogu za to.
 Katolička teologija tvrdi pak da je Božja milost preduvjet ljudske svetosti, ali da čovjek
mora surađivati u tom procesu posveće nja koliko mu to njegove ograničene moći
dopuštaju.
 Rimokatolička i Pravoslavna crkva poznaju sedam svetih sakramenata ili posrednika
milosti. Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti: krštenje, potvrda, pričest,
pokora, posljednja pomast, sveti red i ženidba. Protestanti poznaju samo krštenje i pričest.
Luther je dodao još i pokoru.
 Najvažniji sakrament svih krščanskih Crkava je Gospodnja večera, u katolika zvana
euharistija. Ustanovio ju je sam Isus večer prije svoje muke u nazočnosti svojih učenika.

ISLAM

 Simbol islama predstavlja muslimanska vjeroispovijest napisana arapskim pismom:

„Nema drugih bogova osim Alaha, a Muhamed je njegov prorok.“ Polumjesec i
zvijezda također se često smatraju simbolima islama, iako to ne odgovara istini.
Polumjesec sa zvijezdom relativno je novi turski znak koji je tijekom vremena postao
simbol islama.
 Muslimani ne mole samo riječima, nego i cijelim tijelom. Osjeća se istinsko, duboko
utonuće u razgovor s Bogom, kojeg muslimani nazivaju Alah. Tu predanost, koja se
svakako može obilježiti starinskom sintagmom »duševna strastvenost«, uzalud je
tražiti u kršćanskom bogoslužju današnjeg vremena. Musliman moli na podu, na
malim tepisima koji leže na mjestu na kojem postaje vidljivo njegovo potpuno
podvrgavanje Svemogućem, njegova apsolutna i bezuvjetna predanost Alahu te
predaja Alahovoj volji.
 Značenje riječi islam je predaja. To je izvedenica riječi salama što znači mir.
 Sagibanje glave podu iz klečećeg položaja snažna je gesta poniznosti. No, u toj
poniznosti nema ni trunka osjećaja krivice. Štoviše, u toj se gesti odražava duboka
duhovna spoznaja i pribranost. Taj čin djeluje neposredno na unutrašnjost, na dušu
vjernika.
 Molitva je muslimanu energetsko središte njegove vjere. Pri tom je potpuno sporedno
moli li on u zajednici vjernika u džamiji ili sam za sebe.
 I žene muslimanske vjeroispovijesti mole, samo ne u džamijama, ili točnije: ne u
raskošnoj unutrašnjosti džamija, nego većinom u ogoljenim, niskim i pomalo
pljesnivim sobama za moljenje u prikrajku raskoši. Tim razdvajanjem muškaraca i
žena u molitvi dolazi do izražaja različit položaj spolova u islamu. Javni prostor za
molitvu u džamiji rezerviran je za muškarce, kao što je uostalom i sav javni prostor u
tradicionalnim islamskim zajednica ma u vlasti muškaraca.
 Muslimani mole pet puta dnevno. Slično židovstvu, i islam je religija striktno
podvrgnuta zakonima koje je sam Alah uredio.
 Kao posrednik i prenositelj islamskih zakona - a time i kao prorok ove nove religije -
služio je Muhamed (»Slavljeni«). On je bio iznimno nadaren čovjek, rođen u Meki
oko 571. godine poslije Krista kao sin mlade, siromašne udovice.
 Muhamed je vjenčanjem postao bogat trgovac bez materijalnih briga. No oko
četrdesete godine života dogodila mu se duboka du hovna promjena: poslovi ga više
nisu zanimali, jer su ionako sami evjetali. Puno više zaokupljala su ga vjerska pitanja.
 Jednog dana u pećini brda Hira blizu Meke, gdje se bio povukao, Muhamed je doživio
ukazanje: legenda kaže da mu se u snu ukazao arkanđeo Gabriel, onaj isti andeo koji
je i u kršćanstvu odgovoran za objave. Pružio je Muhamedu ispisan komad svile i
zatražio da tekst prenese dalje. Budući da Muhamed nije poslušao molbu, anđeo ga je
toliko pritisnuo da se Muhamed skoro ugušio. Nakon što se to triput ponovilo,
Muhamed je napokon pitao anđela što bi to trebao prenijeti dalje. Tada je Gabriel
izgovorio prvih pet stihova 96. sure. Kada se probudio, imao je osjećaj da mu se u srce
pretočila čitava knjiga. Čim je izašao, čuo je glas s neba: »Muhamede, ti si Alahov
izaslanik, a ja sam Gabriel. Na horizontu je vidio golemu pojavu koja ga je posvuda
slijedila pogledom. Duboko potresen krenuo je kući i ispričao Hadidži svoj doživljaj,
Ona je odmah pretpostavila da je Muhamed posvjedočio Božjoj objavi. Time je
postala prva osoba koja je povjerovala u Muhameda kao Alahova proroka.
 U procesu objavljenja Kur'ana sudjelovala su tri bića: Alah kao pošiljalac, arkanđeo
Gabriel kao posrednik i prorok Muhamed kao primalac.
 Najzad mu se arkandeo Gabriel obraća drugi put. Muhamed prima Božji zahtjev da
proširi po svijetu sadržaj njegove objave.
 Kur'an=čitanje (značenje riječi). Od čega se zapravo sastojala Muhamedova poruka?
Tko to želi znati, samo mora pročitati svetu knjigu muslimana, Kur'an.
 Kur'an nije po muslimanskom shvacanju knjiga koju je sastavio Muhamed, to su riječi
samog Alaha koje je Muhamedu objavljivao arkanđeo Gabriel na čistom arapskom
jeziku u razdoblju od 23 godine. Kur'an kao sveti tekst samo je dio Alahove riječi.
 Životna pravila koja je sam Muhamed sastavio za svoje vjernike skupljena su u
takozvani Hadis. Dakako da je i Kur'an izvor vjerskih propisa, no njih je odredio sam
Alah, dok su propisi u Hadisu u određenoj mjeri osobne preporuke Proroka za život
po Božjim zapovjedima, a koje je on iznosio kroz svoje propovijedi, ali i kroz vlastita
djela. Hadis je time u odredenoj mjeri usporediv sa židovskim Talmudom.
 Zakoni islama utemeljeni su u Kur'anu, u Hadisu dalje pojašnjeni te najzad uobličeni u
šerijatu, muslimanskom zakonodavstvu.
 Očitovanja koja je Muhamed 23 godine primao od Alaha u ulomcima sabrana su u
Kur'anu u 114 poglavlja nazvanim sure. Sure su poredane prema dužini, i to tako da
najkraće - koje su najčešće i najstarije - stoje na kraju.
 Sadržaj Kur'ana krajnje je mnogostruk i višeslojan. Tu se nalaze mnogobrojna, s
jezične strane vješto umjetnički oblikovana veličanja Alahu, koja svjedoče o dubokom
i upravo ekstatičnom vjerskom osjećaju.
 Alah pak nije novi Bog (što kršćani često krivo tumače), nego isti onaj kome su se
Židovi već tisućljećima molili kao Jahvi.
 Tumačenje smrtnosti i smrti jedna je od središnjih preokupacija islama, predstavljena
u islamskoj knjizi smrti koju je u srednjem vijeku sastavio nepoznati autor. Za razliku
od Kur'ana i Hadisa, Knjiga smrti nije toliko vjerski obilježena.
 Temelj muslimanske vjere jednako kao i krščanske - jest sljedeće vjersko uvjerenje:
»Nema drugih bogova osim Alaha, a Muhamed je njegov prorok.« Svjedočiti toj
vjerois- povijesti znači biti musliman.
 Prvo uporište islama jest molitva. Sljedeće važno uporište jest post tijekom mjeseca
posta ramazana. U tom je mjesecu predao arkanđeo Gabriel Muhamedu prvu objavu.
U mjesecu posta vjernik se čisti od svojih grijeha. Tijekom ramazana danju se ne
smije uzimati nikakva hrana. Umjesto toga Kur'an im dopušta da izgubljeno
nadoknade noću. Konzumiranje alkoholnih pića muslimanu je ionako zabranjeno, ali
većina tu zabranu olako shvaća.
 Muhamed je kao važan zahtjev islama odredio i davanje milostinje te zakonitu brigu
za sirotinju, kojom je osigurano preživljavanje socijalno ugroženih. Sam Muhamed
potjecao je iz siromašnog okruženja.
 Posljednja bitna postavku islama jest hodočašće u Meku, tj. sveto mjesto Ćabu -
najvažnije muslimansko svetište. Cilj hodočašća je završna ceremonija koja se sastoji
od toga da se Ćaba obiđe sedam puta i pri tome se crni meteoriti uglavljeni u zidine
dotaknu ili poljube. Ćaba potiče još iz poganskih vremena. Ostala sveta mjesta u koja
se hodočasti jesu Medina, gdje se klanja Prorokovu grobu, te Jeruzalem, u kojem je
počelo Muharmellovo uzašašće.
 Prema shvaćanju muslimana, nakon Muhameda nije bio potreban nikakav novi
prorok. I uistinu, nakon Muhamedove smrti nije se pojavio nitko drugi.
 Kur'an nije bio izvorno usmjeren protiv židovske Biblije i kršćanskog evanđelja, nego
protiv poganskoga mnogoboštva koje su štovala arapska pustinjska plemena. Biblija i
evanđelje za Muhameda su predstavljali svete spise, a tako je ostalo muslimanima i
dan-danas.
 Prvi su Muhamedovi sljedbenici (kao i Isusovi) bili ljudi iz siromašnog i jednostavnog
okruženja te robovi. Njima se islam morao činiti religijom nade i oslobođenja.
 Zabranom predočavanja islam se nastojao distancirati od poganskog idolopoklonstva.
Čak i Muhamed, koji je samo čovjek, ne smije biti slikovno prikazan.
 Raskid s poganskom tradicijom Muhamed je nastojao ublažiti time što je svetište
Ćabu proglasio svetištem koje je osnovao Abraham. Abraham (arapski: Ibrahim) se ne
smatra samo praocem Židova, nego također i Arapa. I oni su Semiti. Oba naroda su,
dakle, pobratimljeni narodi.
 Za Muhameda je Isus (muslimanski: Isa) prorok, navjestitelj istinske vjere, koji će
imati važnu ulogu na posljednjem sudu. Muslimani također vjeruju u Kristov
povratak, koji nakon Uzašašća stoluje na nebu. On će sići i usmrtiti Sotonu kako bi na
40 godina ustoličio svoje kraljevstvo mira i pravednosti. Pritom će svi nevjernici biti
stavljeni pred izbor: islam ili mač. Nakon 40 godina Isus će umrijeti i biti pokopan u
Medini kraj Muhameda. Tome će slijediti posljednji sud.
 Razlika je jasna: Isus, Marijin sin, u Kur'anu je samo prorok, tj. ostaje čovjekom kao i
Muhamed. On je Alahov sluga, ali nikako i nikad njegov sin.
 Islam odlučno odbija Isusovo božanstvo, a time i Trojstvo u kršćanstvu. Muslimanu
su to sve poganske predodžbe, preuzete iz svijeta grčkih bogova. Svi ti bezbrojni sveci
 koji napučuju krščansko nebo podsjećaju na starogrčki Olimp. Čak je Marija u
katoličkoj teologiji uzdignuta do neke vrste ženskog zemaljskog božanstva.
 Muslimanski prigovor kršćanstvu je da se ne drži prve od 10 zapovijedi - priznaju se i
ostali bogovi i polubogovi pored jedinog i jedinstvenog Boga, kojeg se prikazuje na
ljudsku sliku i priliku.
 Muslimani ne mogu razumjeti kako se može ustrajati u vjeri u Isusa, kojeg se smatra
prorokom, kada je od Alaha poslan novi prorok u osobi Muhameda. Jednako tako ni
kršćanin ne može razumjeti kako Židovi mogu ustrajati na prorocima Starog zavjeta.
 Moglo bi se krenuti od toga da su židovi I krščani za Muhameda isprva bili vjernici.
Tek poslije kada je pobliže upoznao njihovu vjeru, počeo ih je smatrati nevjernicima.
 Hadis kao »sveta navika« (suna) predstavlja drugi veliki izvor islamske vjere. Iz njega
su izvedeni vjerski propisi, kao npr. onaj o zabrani jela ili oni koji se tiču ženidbe,
rastave ili nasljedstva. Musliman se tako, primjerice, smije ženiti do četiri puta, što se,
dakako, više ne prakticira gotovo ni u jednoj muslimanskoj zemlji.
 Islamska etika i znanost o ćudoređu su jednostavnije i prilagođenije zemaljskom
životu od onih u kršćanstvu, a samim time i djelotvornije. Trezvena islamska etika
sigurno je povezana i s time da Muhamed nije bio samo osnivač religije, nego i
vojskovođa i državnik.
 Islam ne želi u svojoj razumljivosti biti samo vjerska dogma i prakticiranje
pobožnosti, nego životno uredenje. U Hadisu se može naći sljedeća nit vodilja
moralnosti: Pravi je musliman onaj čijeg se jezika i ruke ne mora bojati nijedan
musliman. Tko pak nije musliman, ne smije nužno očekivati tu miroljubivost.
Pripadnici drugih religija moraju sva kako računati na prezir i neprijateljstvo.
 Osim toga, Kur'an na mnogo mjesta naglašava jednakost svih ljudi pred Bogom, bez
obzira na religiju kojoj pripadaju, boju kože ili spol. Sam Alah htio je raznolikost pa
čak i raznolikost samih religija. Za miroljubivost i tolerantnost islama mogu se naći
mnogobrojni dokazi u Kur'anu.
 Kur'an se može razumjeti jedino u cjelini i uz uvažavanje priče o njegovu razvojnom
putu. On treba tumačenje, ali često je različito tumačen. Tako je Kur'an Božjega
podrijetla, njegovo tumačenje često je ljudsko.
 Neprijateljstvo između islama i kršćanstva nikako se ne smije pripisati samo islamu.
Zapravo su ga umjetno rasplamsali kršćani. Ključna godina za to bila je 850. U
muslimanskom dijelu Španjolske, prije svega u gradu Kordobi. Određen broj duhovno
zabludjelih kršćana obuzeo je napad želje za mučeništvom. Oni su činili sve kako bi
što više razljutili muslimane pa su ih ovi napali. Ti događaji potakli su u Rimu
stvaranje ideje o križarskim ratovima pro tiv islama. Pritom se nije radilo o tome da se
Španjolska ponovo obrati na kršćanstvo, nego je stvaran cilj bilo zaposjedanje svete
zemlje.
 Pojam muhamedanac koji se upotrebljava sve do današnjih dana zapravo je pogrdna
riječ u kojoj dolazi do izražaja kršćansko nerazumijevanje islama, tj. pogrešno
mišljenje da muslimani svoga Proroka štuju kao boga.
 Možda je najvažniji razlog za krscansko neprihvacanje islama bila navodna
nećudorednost muhamedanaca, za što se kao dokaz navodila mogućnost sklapanja
više brakova, koju je Prorok dopustio.
 Davanje milostinje dužnost je utemeljena u Kur'anu. Još jednom potvrđena je u
Hadisu: gladnome dati jesti, to je islam. No musliman ne bi trebao činiti dobro samo
sličnima, nego također i životinjama.
 Muhamedova ljubav prema životinjama, osobito prema mačka ma, prenesena je,
dakako, samo kao legenda.
 Legenda o Muhamedu i mački: prorok Muhamed, koji je htio požuriti na molitvu, nije
želio smetati mačku u njezinu miru te je stoga odrezao rukav. Kada se vratio mačka
mu je pokazala zahvalnost time što je izvila leda. Muhamed joj je obećao mjesto u
raju. Tada je tri puta rukom pogladio njezina leđa, pri čemu joj je dodijelio dar da se
kod svakog pada dočeka na noge.
 Gostoprimstvo i velikodušnost visoko su vrednovani u islamu, također kod onih koji
ni sami nemaju puno.
 U svakom slučaju, kod životnih pravila islama upada u oči da se vjernik čini voljnim
činiti samo dobro kada mu je za to obećana nagrada s neba. Dobro djelo se, dakle, ne
događa samo od sebe, nego u očekivanju osobnog dobitka za spas duše.
 Prvi ljudi koji su Muhameda priznali za proroka spadali su u najuži krug njegove
obitelji: njegova žena Hadidža, kćeri, njegov redak Ali, njegov rob i posvojeni sin
Zaid, njegov prijatelj i budući tast Abu Bakr i Utman i njegov zet.
 Kada mu je 619. godine umrla voljena žena Hadidža, a u gradu učestali napadi,
odlučio je otići u tristotinjak kilometara udaljen grad Jathrib, kasnije nazvan Medina.
 Hidžra: Muhamedov odlazak iz Meke naziva se hidžrom (bijeg), iako je u stvari bio
dobrovoljan odlazak, protumačen dakako kao bijeg. Ljude koji su mu bili najbliži već
je ranije poslao u Jathrib, otprilike 60 osoba. On je krenuo na put s prijateljem Abuom
Bakrom. Bilo je to 622. godine. Ta godina uzima se kao početak muslimanskog
računanja vremena. Čovječanstvo je u tom trenu dobilo novu religiju, koja će uskoro
postati svjetskom.
 Arapski narod trebao je postati nositeljem te nove religije. Do tada je to bio jedan
narod, daleko od središta svjetske kulture i političkih događanja, narod podijeljen u
djelomično zavađena plemena. Islam je prije svega bio vjera Arapa. On ih je ujedinio i
oslobodio do tada nepoznatu i uspavanu snagu u tom narodu.
 No stanovništo Medine ipak nije bez oklijevanja prišlo novom vjerniku. Mnogi su
smatrali da se Muhamed i njegove pristaše nameću i unose nemir.
 Teška gospodarska situacija prisilila je Muhameda da „sveti rat“ postavi kao jedan od
zakona islama.
 Džihad: pojam svetoga rata ne smije se pogrešno protumačiti. Izvorno se pod tim
smatrao mali sveti rat (dzihad) u smislu rata za zemaljske stvari.
 Kur'an zapravo zabranjuje svaki napadački rat.
 Ratnički nagon u islamu vuče korijene iz povijesti nastanka te religije: nastala je u
ratno vrijeme u ratničkom narodu u kojemu je još vladao zakon krvne osvete. Pritom
 se ne smije zaboraviti da islam, kao i kršćanstvo, čovječanstvu šalje poruku mira.
Razlog zbog kojeg radikalni muslimani danas opet proglašavaju sveti rat, imajući na
umu samo terorizam, počiva na pogrešnom tumačenju riječi „džihad“.
 Iz borbe za preživljavanje koju je Muhamed vodio protiv Meke nastao je pravi rat pun
bitaka između Meke i Medine. Bitke su za Muhameda i dalje bile samo mali sveti rat
(džihad), dok je veliki sveti rat (mudžahada) bio bitno važniji. Pod time se smatralo
asketsko samosvladavanje, dakle sveti rat u smislu unutarnje duševne borbe koju
svaki musliman vodi sam sa sobom, tj. sa svojim slabostima.
 Konačno je 627. godine sklopljen mir s Mekom. Tri godine poslije Muhamedu je sveti
grad pao u ruke ne pruživši nikakav otpor. Intuicija mu je govorila da će mu Meka
prije ili poslije pasti u ruke te da jači napad na grad nije ni potreban.
 Muhamedu su na raspolaganju stajala sva sredstva za kraljevski život. No on to nije
koristio. Njegov životni stil ostao je jednostavan - osim tri stvari u kojima si je
dopuštao luksuz: dobro jelo, mirise i žene. Erotska ljubav prema ženama ono je po
čemu se Prorok osobito razlikovao od Budhe ili Krista. Oni su se držali podalje od
žena, dok je Muhamed tražio njihovo društvo, točnije, društvo lijepih žena.
 Nijedna žena Muhamedu nije rodila sina iako je to bila Alahova želja. To je imalo
teške posljedice u povijesti i islama.
 Muhamedova smrt bila je težak udarac za njegovu zajednicu, pogotovo jer je bila
neočekivana. Njegova mlada Božja država bila bi u najkraćem roku rastrgana
novonastalim rivalstvom Prorokove obitelji i utjecajnih ljudi u Meki i Medini, da
Muhamedov stari prijatelj Abu Bakr kao zamjenik (kalif) nije preuzeo vodstvo. No
nakon dvije godine umro je i Abu Bakr. Naslijedio ga je plemeniti Omar, čovjek
izvanrednih sposobnosti. On je nekada pripadao Muhamedovim neprijateljima iz
Meke, ali kasnije je, poput Pavla u kršćanstvu, postao jedan od najvjernijih
Muhamedovih sljedbenika.
 Zelena boja je boja islama, boja nade i spasenja za ljude koji žive u pustinji. Bila je to
Muhamedova omiljena boja i simbol za raj. U pustinji ona ne znači ništa drugo nego
spas i život.
 Kad je Omara 644. godine ubio neki kršćanski rob, nakon što je 656. ubijen i njegov
nasljednik Osman, kalifska je čast prešla na Muhamedova zeta Aliju. Uspio se održati
samo pet godina prije nego što je ubijen. Počeci islama obilježeni su, dakle,
ubojstvima niza kalifa koji su se nastavili do danas. Nakon Alije došao je Moawi za
kojeg su Alijine pristaše smatrale da je nezakonito došao na vlast jer pravo na
naslijeđivanje imaju Alijini sinovi. Tako je došlo do osnivanja takozvanih šija
(doslovno: dio, stranka), onih pravaca u islamu kojima se priklanjaju šijiti. Oni se
pozivaju na to da je Alija bio Muhamedov zakoniti nasljednik, budući da je s
Fatimom, Prorokovom kćeri, nastavio lozu. Šijiti odbijaju prva tri kalita, dakle Abu
Bakra, Omara i Osmana. Kao vjerska skupina islama danas čine jedva 10%
muslimana: žive prije svega u Iranu, jugu Iraka, Siriji i Pakistanu. Većina muslimana
iz jašnjava se kao suniti. Pozivaju se na sunete, tj. na objavu Proroka i njegovih prvih
sljedbenika, u koje se Alija ne ubraja.
 Židovi i krščani mogli su na osvojenim područjima i dalje prakticirati svoju vjeru, ali
morali su, kako je prije navedeno, za to plaćati odredeni porez.
 U svojim osvajanjima islam je i sam došao pod utjecaj drugih kultura. Spremno je
preuzeo misaono blago grčke, perzijske i indijske religije i filozofije. Tako su nastale
islamska filozofija i mistika koje su u najkraćem roku dosegnule visok nivo.
 Islamski je svijet postao mjesto duhovnog procvata, imao je visoka dostignuća na
području umjetnosti i znanosti. U Kairu je 971. osnovano prvo sveučilište na svijetu.
 Na prelasku u drugo tisućljeće islam je počeo osvajati Indiju, što je tamo za posljedicu
imalo pad budizma. Između vjernika islama i budizma to je dovelo do gotovo
neprekidnih krvavih obračuna. U 16. stoljeću cijela se Indija nalazila pod islamskom
upravom. Neku vrstu islamskog carstva ustanovila je mogulska dinastija. Islam se već
u 15. stoljeću počeo širiti dalje prema unutrašnjosti Indije i Indoneziji.
 Indijski guru Nanak već je krajem 15. stoljeća osnovao zajednicu Sikha koja je na
temelju monoteizma bez prikaza fizičkog lika trebala ujediniti hinduiste i muslimane.
To je konačno dovelo do samostalne religije sikhizma. U njemu se ujedinjuju
središnje postavke hinduizma o karmi i otkupljenju s temeljnim naukom islama
(štovanje Alaha i zabrana prikaza fizičkog lika).
 Radikalni fundamentalizam u islamskim državama samo je znak krize, ne snage.
Svaka vrsta beskompromisnog držanja političkih ili vjerskih zastarjelih principa
ukazuje na nesposobnost davanja odgovora s pravim odnosom prema stvarnosti,
svijetu koji se brzo mijenja.
 Međutim, islam s modernom znanosti nije trebao imati problema. Konačno, Muhamed
je naglašavao da je potraga za znanjem obveza muslimana. Upravo je zato Alah
ljudima podario razum, da se ne ponašaju kao krdo stoke. Pogotovo osobne odluke
treba donositi razumom.
 Politicki fundamentalizam islama nastao je zbog pogrešnog tumačenja osnova
Kur'ana. To je, naime, jedina sveta knjiga koja zabranjuje Božju državu, dakle svaki
oblik državne vlasti koji se poziva na Boga. Jer s Muhamedom je prorokovanje
gotovo za sva vremena. Time je završilo razdoblje u kojem su narode vodile osobe
koje su se pozivale na Boga. Pritom je ono što Kur'an kaže o vladanju vrlo jasno:
vrijeme nakon proroku Mu hameda vrijeme je šura (vijecanja i kontrole) i bajata
(društveni do-govor). To znači: narod bira svoje političke vode, a zatim im i oduzima
vlast.
 Da islam nije bio ništa manje otvoren od ostalih religija vidi se već po tome da
takozvanim sufizmom nije prakticirao manje mistike od židovstva ili kršćanstva.
Sufizam je bio pod jakim utjecajem židovske i kršćanske mistike te hinduističkog
asketizma. Odatle vjerojatno i potječe velika tolerancija sufista prema drugim
vjeroispovijestima. Sufisti mole u džamijama, kao i u kršćanskim crkvama, u
židovskim sinagogama, u hinduističkim ili budističkim hramovima.
 Ibn Arabi shvaćao je islam kao otvoreni religiozni projekt, pri čemu se traži pomirenje
s drugim velikim religijama pod zajedničkim nazivnikom sveobuhvatne ljubavi.
 Sufizam - od riječi suf, čime se mislilo na pokajničku odjeću sašivenu od grube vune -
na prvi pogled nastao je kao protest protiv sekularizacije islama, do koje je došlo
 nakon osvajačkih pohoda. Prvi mistični red sufista osnovan je 923. u Perziji. Poput
svih mistika, i sufizam teži Božjoj blizini.
 Islamsko pjesništvo ipak je bilo pod jakim utjecajem sufizma, prije svega u Perziji,
gdje je našlo svoj najsavršeniji oblik. U rangu je velike grčke, indijske i kineske
poezije. To je poezija slobode i ljubavi.
 Inače je u islamu svaka glazba iz bačena iz Božje službe.
 Islam kao i svaka druga religija zastupa svetost ljudskog života. Religija koja to ne
čini, nije religija. Osnovna poruka svake vjere jest poruka mira i ljubavi prema
bližnjemu. Fanatični islamizam zlorabi Kur'an za opravdanje svojih političkih borbi
protiv Zapada. Svaku od svetih knjiga, također i Bibliju, moglo bi se zlorabiti u takve
neprijateljske svrhe ako bi se s jednog ili drugog mjesta doslovno tumačile.
 Kur'an zabranjuje samoubojstvo, pogotovo takvo koje sa sobom povlači i ostale
nedužne ljude.
 Iz ponosa i samouvjerenosti muslimana nastaje dalekosežan problem za islam. Ne ide
se za dijalogom s osobama druge vjere. Tome se priključuje i drugi problem: islam se
ne može demokrati zirati jer je život za njega neraskidivo povezan s tom navodno
posljednjom Božjom objavom. Stoga je u islamu besmisleno pričati o demokraciji.