Professional Documents
Culture Documents
Star Ac Pajsije
Star Ac Pajsije
Poglavlje 1.
SVETSKO OBRAZOVANjE I ZNANjE
Poglavlje 2.
RACIONALIZAM NAŠEG VREMENA
Poglavlje 3.
NOVA POKOLENjA
Poglavlje 4.
DRSKOST I NEMANjE ČASTI
Poglavlje 5.
UNUTRAŠNjI BESPOREDAK
I SPOLjAŠNjI RAZVOJ
POGLAVLjE I
SVETSKO OBRAZOVANjE I ZNANjE
Sadržaj
Mudar čovek je očišćen čovek
Svako zlo potiče od uma, onda kada se um stalno zabavlja jedino naukom i kada
je sasvim odvojen od Boga. Zbog toga ovakvi ljudi i ne nalaze svoj unutrašnji mir
i ravnotežu. Nasuprot ovome, kada se um kreće oko Boga, ljudi koriste i nauku
za staranje o svojoj unutrašnjosti, i za dobro sveta, jer je tada um osvećen.
- Dakle, starče, nauka nije od pomoći čoveku?
- Nauka mnogo pomaže ali i mnogo zamućuje. Iako nauka poznaje duše sa
najvećom jasnoćom, malo o njima zna. Oni koji su svoj um prvo zamutili naukom,
pa ga blagodaću Božijom razbistrili, tada, svakako imaju više alata za svoj
posao. Ali ako pak nisu osvetili svoj alat - ako nisu osvetili znanje - mogu da ga
koriste jedino za svetska, ali ne i za duhovna dela. No oni svoj um brzo osvećuju,
ako u njega uđe doba ustreptalost. Oni koji se posvete unutrašnjem obrazovanju,
obrazovanju duše, i koji koriste i spoljašnje obrazovanje za unutrašnje, oni se
brzo duhovno preobražavaju. Ako se duhovno vežbaju, tada su u stanju da
mnogima pomognu, jer ih oslobađaju straha od muka, i vode ih rajskom
blaženstvu. Ovi ljudi Božji, mogu u mnogim slučajevima da imaju malo škole, ali
da mnogo pomažu, jer imaju mnogo blagodati iako nemaju mnogo papira (=
diploma). Svet je ispunjen grehom i potrebno mu je mnogo molitve i iskustva.
Novčanice su ispisane mnogim slovima, ali njihova vrednost zavisi od toga kakvo
pokriće ima onaj ko ju je izdao. Tako je potrebno mnogo se truditi i kada je u
pitanju "rudnik" duše.
Sećam se jednog starčića u Manastiru Esfigmenu, koji je bio toliko prost
(=neobrazovan) da je i za Vaznesenje mislio da je kakav svetac. On načini jednu
metaniju i reče: "Svetitelju Božji, zastupi nas"! Jednom jedan brat beše bolestan,
a on nije imao šta da mu da da pojede. Silazio je penjao se uz stepenice, pa
otvori prozor koji gleda na more, ispruži ruke prema moru i reče: "Sveti
Vaznesenje, daj mi jednu ribicu za brata". I odmah - o, čuda - jedna vrlo velika
riba iskoči iz mora pravo u njegove ruke. Oni koji su to posmatrali, bili su
zaprepašćeni. On ih pogleda i samo se nasmeja, kao da im govori: "Šta ste
čudno videli?" Mi imamo znanje, znamo kada se koji svetitelj proslavlja, kako je
neki drugi mučenički postradao. Znamo kada je praznik Vaznesenja, gde se ono i
kako dogodilo, međutim ne možemo ni jednu takvu ribu da dobijemo! To je ta
čudesnost duhovnog života, koju oni, koji logiku traže samo u sebi samima, a ne
u Bogu, ne mogu da razumeju, jer imaju jedino znanje ovoga sveta, koje je
sjedinjeno sa duhovnim bolestima ovoga sveta, a Duha Svetoga nemaju.
Reč uma ne menja duše, jer je telesna. Reč Božija, koja se rađa od Duha
Svetoga, ima božanske energije i menja duše. Duh Sveti ne silazi na neki
mehanički način - zbog toga teologija nema nikakva posla sa nekim čisto
naučnim duhom. Duh Sveti Sam silazi, kada u čoveku naiđe na odgovarajuće
pretpostavke. A duhovna pretpostavka je da ukloni rđu sa svog duhovnog užeta,
da bude dobar vodič, da primi struju duhovnog prosvetljenja, i da tako postane
duhovni naučnik, teolog. Kad kažem "teolog", mislim na one teologe koji imaju
teološko pokriće, i čija diploma tako ima vrednost. Ne mislim na one koji imaju
samo papir bez ikakvog pokrića, i čija je diploma nalik novcu neke nepostojeće
zemlje.
Um se često godinama zamara, kako bi naučio jedan ili dva strana jezika. U naše
vreme mnogi ljudi znaju strane jezike, ali ovi jezici nemaju nikakve veze sa
jezicima Svete Pedesetnice, jer živimo u velikom Vavilonu. Veliko je zlo kada se
teologijom bavimo samo pomoću našeg uma, i kada naš um predstavljamo kao
prisustvo Duha Svetoga. Ovo se naziva "mozgologija" (εγκεφαλολογια) koja rađa
Vavilon, dok u teologiji postoje mnogi jezici, mnogi darovi ( = harizme), ali su svi
jezici u saglasnosti, jer je jedan Gospodar njihov, Duh Sveti Pedesetnice, a jezici
su ognjeni.
- Starče, zar ne govori tropar da Duh Sveti "stalno pruža..."?[4]
- Da, pruža, ali tamo gde je prisutan. A ako nije prisutan, kako da pruža? Vrednija
je jedna reč iskusnog i smirenog čoveka, koja sa bolom izlazi iz dubine njegovog
srca, nego mnoge reči mudrog spoljašnjeg čoveka, koje, spretnošću jezika izlaze
brzo, i od koga duša nema koristi, jer je takav jezik telesan i nije ognjeni jezik
Svete Pedesetnice.
Osvetimo jezik
Dobar je jezik, dobro je i obrazovanje, ali ako nisu osvećeni, štetni su i vode u
propast. Dođoše jednom u Koliviju, neki studenti opterećeni knjigama i rekoše mi:
"Došli smo, starče, da razgovaramo o Starom Zavetu. Zar Bog ne dopušta
znanje?" "Koje znanje?" - rekoh im. "Ono koje se stiče umom?" "Da", rekoše. "To
znanje, rekoh im, može te odvesti do meseca, ali te neće odvesti Bogu". Dobre
su snage koje postoje u našem mozgu i koje mogu čoveka da podignu do
zvezda, sa velikim troškovima goriva itd... Ali, od ovoga su bolje duhovne snage,
koje čoveka uspinju do Boga, što i jeste njegovo naznačenje. Ove snage uzdižu
čoveka do Boga sa malo goriva, sa jednim naprstkom. Jednom sam jednog
Amerikanca, koji je došao u Koliviju, upitao: "Kako ste vi uznapredovali, pošto ste
tako veliki narod?" "Išli smo na mesec", odgovori mi. "Koliko je daleko?", upitah
ga. "Recimo, pet stotina hiljada kilometara", reče. "Koliko ste stotina miliona
potrošili da biste išli na mesec'?" Od 1950-te do sada potrošili smo ogromne
količine dolara". "A do Boga, jeste li došli?", upitah ga. "Koliko daleko je Bog?"
"Bog je, reče mi, veoma daleko". "Mi, rekoh mu, sa jednim naprstkom (, tj. sa
beznačajnim materijalnim troškovima - prim. prev.) idemo do Boga!"
Prirodno znanje nam pomaže da steknemo duhovno znanje. Ako, međutim,
čovek ostane samo pri prirodnom znanju, ostaje pri onome što je prirodno i ne
uspinje se ka Nebeskom. Ostaje dakle, u zemaljskom raju, sazdanom između
Tigra i Eufrata[5] i raduje se prirodnim lepotama i životinjama, ali se ne uspinje
nebeskom Raju, da se raduje sa Anđelima i sa Svetima. Da bismo se uspeli u
nebeski Raj, neophodna je vera u Domoupravitelja Raja, neophodno je da Ga
ljubimo, da spoznamo svoju grešnost, da se smirimo, da Ga upoznamo i da sa
Njim molitveno govorimo, da Ga proslavljamo i kada nam pomaže i kada nas
kuša.
- Starče, da li je nekome ko prebiva u pokajanju, u postu, u podvigu, potrebno da
izučava i dogmatiku, teologiju, itd?
- Kada neko ima elementarno obrazovanje, bavljenje time mu može pomoći. On,
međutim, ne teži tome da stekne znanje, da se pokaže mudar ili da govori
mudrosti, nego da sebi pomogne. Ako neko nastoji da se osveti, ako da Bog,
dolazi blagodat i prosvetljuje ga. A unutar toga može biti i dogmatike i teologije,
jer takav živi tajne Božije. A neki drugi može da bude prostodušan, i da ne želi da
nauči nešto više, nego se zadovoljava onim što mu je Bog dao.
- Ako smo u manastiru (tj. ako smo se zamonašili - prim. prev.), a još uvek želimo
znanje ovoga sveta, šta to znači?
- Znači da nemamo znanje. "Poznajete istinu i istina će vas osloboditi".[6] Kada
se čovek smirava i prosvetljuje, tada se osvećuje i um njegov, kao i njegove
razumske sile, dok je, pre nego što se osveti, delatnost njegovog uma telesna.
Ako je neko sebeljubiv, i ako se, dok je još nepismen, upusti u tumačenje
dogmata, Otkrovenja, Otaca itd., pomračuje se, i napokon se gubi u bezverju.
Takvoga napušta blagodat Božija, jer je uznapredovao u egoizmu. Vidite,
smirenje u svemu pomaže, ono daje snagu. Najpametnija stvar koju ću pomisliti,
najmudrije rešenje koje ću pronaći, jesu najveća bezumlja, ako se u njima nalazi i
egoizam, dok je smirenje stvarna mudrost. Zbog toga treba da se borimo protiv
častoljublja i za sticanje velikog smirenja. Drugačije, znanje umesto da koristi,
ima sasvim suprotne posledice. Um se tada pomračuje, i onda se izgovaraju
bogohulstva, jer je egoizam uznapredovao. To je iznad naših moći. Ako tako,
neko ko je obrazovan, pokuša da izučava dogmate, postoji opasnost od štete.
Isto je i ako neko ko je neupućen, pokuša da se udubljuje u duh Otaca, bez da je
u odgovarajućem duhovnom stanju. Jer, da je bio imalo duhovan, ne bi to činio.
Rekao bi: "Ako mi je nešto potrebno, Bog će to prosvetliti ( = razjasniti). Da
ispunim ono što sam razumeo. Toga je toliko mnogo!"
- Dakle, starče, kada neko izučava Jevanđelje, to je zato što nema smirenja i
blagočestivosti?
- Da, jer kada nedostaje smirenje, tumačenje koje daje, jeste tumačenje uma,
razuma, i ono ostaje bez božanskog prosvetljenja.
- Ako, dakle, ne razume nešto, bolje je da čovek to ostavi za kasnije?
- Da, da kaže: "Ovde je nešto dobro rečeno, ali ja to ne razumem". I ja sam tako
radio. Kada sam bio mlad i kada sam čitao Jevanđelje, ako nešto nisam mogao
da razumem, nisam pokušavao da to rastumačim. Razmišljao sam: "Ovde je
nešto dobro rečeno, ali ja to ne razumem". I kasnije sam video, da kada mi je to
što nisam razumeo zatrebalo - cak - i došlo je tumačenje. Ali ja opet rekoh: "Da
pitam, i neko će mi objasniti kako se ovo tumači". I bilo je tačno onako, kako sam
i razumeo. Jer je drskost da neko pokuša da tumači Jevanđelje kad ga ne
razume. Zbog toga, kada izučavate Jevanđelje, nemojte ga tumačiti umom, već
promislite dobro, dok ne dođe božansko prosvetljenje rasuđivanja, i samo će se
rastumačiti.
- Može li čovek, kada dođe u odgovarajuće duhovno stanje, da razume i nešto
dublje?
- Ne dublje. Jedan božanski smisao u sebi sadrži mnoštvo božanskih smislova.
Neka čovek može da razume sada a neka kasnije. Neko može da čita - da čita,
da sazna mnogo, a da uopšte ne može da uđe u smisao Jevanđelja. Neko, pak,
može da ne čita mnogo, ali da ima smirenje, podvižnički duh, pa da ga Bog
prosvetli i on spoznaje smisao. Onaj ko želi da čita mnogo, može to da želi zbog
častoljublja ili da bi stekao zahvalnost. Taj je kao neko go gleda borbu i ne vidi ko
se bori, da bi mogao da pomogne, da bi bio borac. On posmatra šta radi borac, i
umesto da pokuša da se i sam bori, on gleda još jednu borbu, pa još jednu, a
sam ne postaje borac, nego ostaje gledalac.
- Starče, za nekoga ko je obrazovan često kažu: "Ovaj je čovek dobrodeteljan ( =
vrlinski)"[7]. Da li uvek tako?
- Kada kažemo: "ovaj čovek je dobrodeteljan", mislimo na onoga ko je duhovno
dobrodeteljan, ko je duhovno zreo. Primetio sam da postoje neznalice koje su
veoma gorde, i neznalice koje su smirene. Postoje i obrazovani koji su veoma
gordi, i obrazovani koji su smireni. Dakle, unutrašnja dobrodetelj je sva dubina.
Zbog toga Sveti Vasilije Veliki kaže: "Najvažnije je da imaš uzvišenu misao[8] i
smirenu pomisao". Onaj ko ima takvu misao, ako i ima malo gordosti, nekako se
opravdava. Ali onaj ko nema takvu misao, ako ima gordosti, sasvim je bez
opravdanja. Sva dubina je u našem staranju o nama samima, u našoj unutrašnjoj
dobrodetelji. Ako je neko dobrodeteljan, on je i obrazovan, i ima smirenu misao.
Ovo je najveće dobro. Za nekoga, pak, ko nema veliko obrazovanje, veoma je
štetno ako o sebi ima visoko mišljenje.
Prirodno znanje
POGLAVLjE II
RACIONALIZAM NAŠEG VREMENA
Sadržaj
Razum u duhovnom životu
Mnogi ljudi danas nisu osetili radost žrtve i ne ljube trud. Lenjost i nebriga su ušli,
donoseći mnoga kvarenja. Nestalo je marljivosti i žrtve. Uspehom smatraju kada
nešto postignu bez truda, bez marljivosti. Ne raduju se, ako nešto nije postignuto
bez pregora. S druge strane, ako stvari sagledamo duhovno, trebalo bi da se
raduju onda kada moraju da se trude, jer im to daje priliku za borbu.
Svi sada, i mali i veliki, gledaju kako da nešto postignu sa lakoćom. Duhovni ljudi
gledaju kako da se što manje trude. Svetski, pak, kako da zgrnu što više novca,
a da ne rade. Mladi, kako da prođu ispit, bez učenja, kako da dobiju diplomu, a
da ne izlaze iz kafića. I ako bi bilo moguće, da telefoniraju iz kafića, i da im daju
diplome! Da, to traže! Mnogi mladići dolaze u Koliviju i kažu mi: "Pomoli se da
prođem ispit." Ne uče, a kažu: "Bog može da mi pomogne". "Uči", kažem mu, "i
pomoli se". "Zašto", kaže, "Bog ne može da mi pomogne". Da Bog, dakle,
blagoslovi njegovu lenjost? To ne ide. Ako uči, ali mu ne ide, onda će mu Bog
pomoći. Ima mladih koji imaju teškoće sa pamćenjem ili sa razumevanjem, ali
koji pokušavaju da to savladaju. Ovima će Bog pomoći da postanu mudri.
Srećom da postoje ispiti. Jedan mali sa Halkidikija je dao ispit u tri škole i u svima
je prošao[1]. U jednoj je bio prvi, u drugoj drugi, ali je on više voleo da nađe
posao i da tako olakša svom ocu koji je radio kao metalski radnik. Tako nije
otišao da studira nego se odmah prihvatio teškog posla. Ova duša je za mene
lek. Zbog takve omladine bih umro, postao bih zbog njih zemlja. Na mnoge
mlade je, međutim, uticao duh ovoga sveta tako da zbog toga trpe štetu. Naučili
su da se zanimaju samo za sebe same, i uopšte ne misle na svoje bližnje nego
samo na sebe. I što im više pomažeš, sve više nepodopština prave.
Gledam danas neku neblagodarnu decu. Jedno osuđuju, drugo im je teško, i srce
njihovo niti se umara niti uopšte stari. Da postanu monasi, teško im je, da se
ožene plaše se. Dolaze, i opet dolaze na Svetu Goru... "O, teško je biti monah",
kažu. Stalno treba da ustaješ u ponoć! Nije to jedan ili dva dana!... ". Vraćaju se
onda u svet. "Šta da radim u ovom društvu, s kim ću se uplesti ako se oženim?
To je bezveze", kažu, i opet dolaze na Svetu Goru. Malo ostanu, i kažu "teško
je...".
Mladi danas liče na nove mašine kad im se zamrzne ulje. Treba da promene ulje,
da bi mašina krenula, drugačije ne ide. U Koliviju dolazi jadna omladina - i to ne
jedan ili dvojica - i pitaju me: "Šta da radim, oče? Kako da utrošim vreme?
Dosadno mi je". "Nađi posao, sine". "Imam para", kaže mi. "Što da radim?"
"Apostol Pavle kaže da "ko neće da radi neka i ne jede" (2 Sol 3, 10). Treba da
radiš, da bi jeo, ako i imaš para. Rad pomaže ljudima da odlede ulje u njihovim
mašinama. Rad je stvaranje. Rad donosi radost i odgoni stres i dosadu. Tako,
dete, da nađeš neki posao koji će ti se malo dopadati, i da se pokreneš. Pobaj da
vidiš!"
Vidiš, neki se umaraju, odmaraju se i opet su umorni. Dolazi omladina u Koliviju,
sednu i umore se od sedenja. Ali me vrlo prilježno pitaju: "Šta da za tebe
uradimo, šta da ti donesemo?" Nikad ništa ne tražim. Uveče radim, odem da
skupljam drva da zimi naložim dve peći. Mnogi posetioci sve ostave u neredu,
uprljano, smrdljive čarape. Dam im tanke čarape koje i donose, a oni ih posle
bace. Dam im maramice, ne nose ih. Tri puta sam u svom životu nešto zatražio.
Jednom mladiću rekoh: "Želim dve kutije šibica iz Kareje" - iako sam imao četiri
upaljača, ali sam to učinio da ga obradujem. Otrča radostan, oznoji se da ih
donese, ali ga je taj zamor odmorio, jer je osetio radost žrtvovanja. A drugi je
sedeo i od sedenja se umorio. Oni traže da osete radost, ali čovek treba se
žrtvuje, da bi radost došla. Radost biva od žrtve. Zaista, radost dolazi od
istrajnosti. Tako, ko se drži revnosti, uspeh sledi! Muka čovekova je egoizam,
sebeljublje. To je ono što svakoga hvata.
Jednom dođoše dva oficira na Svetu Goru i rekoše mi: "Želimo da postanemo
monasi". "Zašto", rekoh, "želite da postanete monasi? Otkuda vam je to došlo?"
Eto, došli smo ovde na Svetu Goru u posetu, i onda nešto mislimo da ostanemo,
jer možda će biti neki rat". "Ajde, nemojte se sramotiti", rekoh. "Možda će da
bude nekakva rat! I kako ćete da napustite vojsku?" "Naći ćemo neki razlog",
rekoše mi. Šta će da nađu. Da se prave ludi... ili tako nešto da nađu. "Ako sa
takvim mislima krenete da postanete monasi, od samog početka nećete imati
uspeha", rekoh im. Drugi, pak, kada je po uzrastu bio spreman da se oženi, da
zasnuje porodicu, dođe i kaže mi: "Zašto da se oženim? Zar da stvaram decu i
porodicu u ova teška vremena?" "Dobro, rekoh. A u vreme progona, da li je život
stao. Zar i tada nisu radili, ženili se i udavali? Da se nisi ti zamorio?" "Želim da
postanem kaluđer", reče mi. "Ti si umoran! Kakav ćeš ti trudoljubivi kaluđer da
budeš?" Shvatate? Ako neko pođe da se zamonaši pa razmišlja: "Zašto da
ostanem u svetu, da stvaram porodicu, odgajam decu? Otići ću u manastir,
izvršiću neko poslušanje, odgovornosti nemam, a ako mi nešto kažu sagnuću
glavu. Zašto bih pravio kuću? Tamo ću imati svoju keliju, imaću hranu, itd". Takav
neka zna da je od početka osuđen na neuspeh. Postoje i takvi ljudi. Znajte, onaj
ko je vredan, stalno se trudi. Onaj ko je vredan u staranju za porodicu, i kao
monah će biti vredan, a vredan monah, da je zasnovao porodicu, i tamo bi bio
vredan.
Jedan je tako bio u nekom manastiru kao iskušenik, i nije želeo da se zamonaši.
"Zašto, dete moje, ostaješ ovde?", upitao sam ga. "Zato što me kaluđerska sufija
podseća na kacigu", čuh odgovor. Nije želeo da postane kaluđer, da ne bi nosio
kaluđersku skufiju. Podseća ga na kacigu! A kad nosiš kacigu? Samo ponekad
treba da se nosi. Gde će da ide u rat! Podseća ga na kacigu! Pa, šta on traži u
monaštvu? Kad neko tako počne, kakav će kaluđer da bude? Možeš li da mi
kažeš? Na kraju je postao nekakav jadni kaluđer, i nije nosio veliku skufiju.
Jednom dođoše u Koliviju dvojica mladića sa kosom do zemlje. Ja pođem da ih
ošišam, a oni se bune. Na kraju sam im samo napravio perčine. Imao sam i
jednu mačku tamo. "Da je ponesem", pita me jedan. "ponesi", kažem mu. Išli
smo za Iviron, oko sat vremena putem, a on nosi mačku u rukama. Poče da kiši.
Kad smo stigli do manastira, on traži da ga prime sa mačkom. "Ne može", rekoše
mu, i on čitavu noć ostade napolju na kiši. A da mu kažeš da pričuva škorpiju
jedan sat, kazaće: "ne mogu". Ali da celu noć sedi napolju sa mačkom, to može.
Jedan drugi, ode u vojsku pa pobeže. Dođe u Koliviju i kaže mi: "Želim da se
zamonašim". "Idi da odslužiš svoj vojni rok!", kažem mu. "U vojsci nije kao kod
kuće", kaže mi. "Dobro da si mi to rekao, dete, da to kažem i drugima!" U
međuvremenu su ga njegovi tražili. Nakon kratkog vremena vratio se rano ujutro.
Bila je Tomina nedelja. "Tebe tražim", reče mi. "Šta hoćeš?", rekoh mu. Gde ideš
u crkvu?" "Nigde", kaže mi. Danas, na Tominu nedelju, u Manastiru je svenoćno
bdenije, a ti ne ideš? A hoćeš da budeš monah. Gde si bio?" "Bio sam u hotelu.
Bilo je tiho. U manastiru je buka!" "I šta ćeš sada da radiš?" "Razmišljam da
odem na Sinaj jer želim da živim težim životom", "Učini jedno poslušanje", rekoh
mu. Uđoh unutra i uzeh jednu zemičku koju su mi doneli i dadoh mu. "Uzmi ovu
veliku zemičku, rekoh mu, da živiš težim životom, i idi!" Takvi su mladi danas. Ne
znaju šta traže, a smetnje ne otklanjaju. Gde da se posle žrtvuju?
Sećam se, kada sam služio vojsku, kako si mnogo puta u slučajevima nužde
mogao da čuješ: "Gospodine oficiru, da idem ja umesto ovoga. Oženjen je ima
decu. Da mu deca ne ostanu na ulici". Molili su oficire da dođu na mesto drugog,
u prvu liniju! Radovali su se da sami stradaju a da ne bude ubijen drugi, kom bi
deca ostala na ulici! Gde će danas neko da učini takvu žrtvu! Čudna je to stvar.
Jednom prilikom smo na položaju ostali bez vode. Oficir vide na karti da u blizini
ima vode. Međutim, tamo su bili neprijatelji. "Ovde u blizini ima vode, ali je veoma
opasno. Ko će da ide na napuni čuturu? Ni svetlo ne sme da se pali". Jedan
skoči: "Ja ću da idem, gospodine oficiru", za njim drugi "ja ću", pa treći "ja ću! Svi
su dakle tražili da idu! A noću, bez svetla, strah je veliki. "Ne možete svi da
idete!", reče oficir. Želim da kažem, kako niko nije mislio na sebe. Nisu se
izvlačili, pa da neko kaže. "Gospodine oficiru, mene boli noga", a drugi "mene
boli glava" ili "umoran sam". Svi smo želeli da idemo, iako je bilo opasno po život.
Danas postoji jedan duh mlakosti - nema muževnosti, nema žrtve. Sve je
preokrenuto današnjom štetnom logikom. Vidiš, nekad su rado išli u vojsku, a
danas uzimaju potvrde da su ludi, da ne služe vojsku. Gledaju šta da rade, da ne
idu u vojsku. Imali smo jednog kapetana, bilo mu je dvadeset tri godine, ali je bio
junačan! Jednom prilikom ga pozva telefonom otac, koji je bio vojni oficir, i reče
mu kako razmišlja da pobegne sa prvih linija i da ode u pozadinu. A kapetan
povika: "Sram te bilo oče, da kažeš tako nešto! Samo prevaranti tamo sede". Bio
je iskren i častan, veoma hrabar, tako da je jednom prilikom prešao liniju fronta i
potrčao pravo. Njegova kabanica je bila izrešetana od metaka, ali nije poginuo.
Kada je bio demobilisan, uzeo je kabanicu kao uspomenu.
Gledam ovu današnju decu, naročito ove koji studiraju, i vidim da od svoje kuće
imaju mnogo štete. Iako su to dobra deca, nesposobni su. Ne misle, neosetljivi
su. Roditelji su ti koji ih kvare. Roditelji su prošli kroz teške godine i ne žele da
njihova deca oskudevaju, ne žele da oskudevaju ni u čemu. Ne razvijaju kod
dece ljubav prema revnosti, tako da se raduju i kada oskudevaju. Naravno, to
rade sa dobrom namerom. Uskraćivati deci nešto, a da ona to ne razumeju, je
štetno. Ali pomoći im da izgrade monašku svest, i da se sama raduju kada su za
nešto uskraćena, to je veoma dobro. Međutim, tom svojom dobrotom, tom
nerazumnom dobrotom, roditelji od njih prave nesposobnjakoviće. Sve im daju u
ruke, čak i vodu, kako bi učili i kako ne bi gubili vreme. Tako i mladići i devojke
postaju nesposobni. Tako ta deca, i onda kada ne uče, žele da sve dobiju na
ruke. Od dobre namere počinje zlo. "Ti dete moje samo da učiš. Ja ću čarape da
ti donesem, noge ću da ti perem. Uzmi kolač, uzmi kafu"! I deca ne razumeju
koliko je umorna majka koja im sve to donosi, jer se sami ne trude. I onda počinje
- tanjir za jednokratnu upotrebu, odelo za jednokratnu upotrebu - jedu pice, a ne
znaju ni da ih stave na papir!... Tako postaju sasvim nesposobni ljudi. Umaraju se
od života. Ako im se pertla odveže, kažu: "Mama, veži mi pertle!" Takva deca da
kasnije postanu vredna? Oni kasnije nisu ni za brak ni za monaštvo. Zato kažem
majkama: "Ne dajte deci da stalno uče. Čitaju, čitaju pa im dotuži. Neka naprave
petnaest minuta ili pola sata pauze, da obave i neki poslić u kući, da se malo
pomuče".
Ove zle navike savremene omladine prenose se i na monaštvo. Tako vidite u
manastirima da ima po sedam pisara, i svi mladi i obrazovani, zajedno sa
starijima. Nekada je bio jedan pisar, a i taj nije imao dva razreda gimnazije, a
sam je završavao čitav posao. A sada i da ih je sedmorica i da vredno rade, ne
mogu da savrše ni svoje duhovno poslušanje, nego neko stariji mora da im
pomogne!
Poštovanje starijih
Dokle su stigla današnja deca! Ne drže ni jedno mišljenje. Nemaju poštovanja, ali
su egoisti i nervozni. Zloupoptrebljavaju slobodu. Dete kaže svojim roditeljima:
"Prijaviću vas policiji". Dete koje ima petnaest godina i koje je napravilo veliki
prekršaj, kada ga je otac ošamario, napiše tužbu i tuži oca sudu. A otac na
suđenju kaže. "Nepravedno mi sudite, jer da ga nisam tada ošamario, zatvorili bi
moje dete u zatvor. Tada ne biste patili vi, nego bih ja patio". Priđe dečaku, udari
mu dva šamara i reče: "Zbog ova dva šamara me osudite, a ne za onaj. Sada me
stavite u zatvor, jer sam ga za malu stvar udario".
Želim da kažem, dokle su stigla deca. Na ovaj način danas razmišljaju. Nekada
su nas roditelji tukli, udarali nam šamare, ali nam nisu dopuštali da nedolično
govorimo. Dobijali smo batine kao i milovanje, a da se i ne suprotstavljamo i da
ne znamo da li smo pogrešili mnogo ili malo. Verovali smo da su i batine za naše
dobro. Znali smo da nas roditelji i vole i kada nas kažnjavaju, i kad nas čuvaju i
kad nas ošamare. Jer i šamar i milovanje i čuvanje roditelja, sve - kako bi se
reklo - je iz ljubavi. Kad roditelji biju svoju decu, srce im uzdrhti. A dete, kada
dobije šamar, zaboli ga obraz. Veći je bol u srcu roditelja, od bola na obrazu.
Majka, šta god da radi deci, bilo da ih kažnjava ili da ih bije ili da ih miluje, sve to
čini iz ljubavi, i sve to dolazi iz istog materinskog srca. Kada, međutim, deca to
ne razumeju i kada govore bestidno, suprotstavljaju se i tvrdoglave, tada izgone
iz sebe blagodat Božiju, i tada podležu odgovarajućim demonskim uticajima.
- Starče, zar ne postoje i loši roditelji?
- Da, ali toj deci, koja imaju takve roditelje, pomoći će Bog. Bog nije nepravedan.
Divlje masline su pune gorčine. Tu na putu za Koliviju raste divlja šljiva. Roda ne
donosi jer je prepuna šljiva. Grane se slome od previše plodova. Tako i danas,
pored svega što im se pruža, mladi ne donose roda.
Svet je postao ludnica. Mala deca izlaze o ponoći, a trebalo bi da izlaze po danu.
Zatvoreni su u zgradama i podražavaju način života odraslih. Šta da rade ta
deca, šta da rade njihovi roditelji? "Roditelji nas ne razumeju". Dolaze roditelji i
kažu mi: "Deca nas ne razumeju". Stvorio se jaz između dece i roditelja. Da bi se
to prevazišlo, potrebno je da roditelji sagledaju stvari iz ugla dece i deca iz ugla
roditelja. Jer ako roditelji danas ne vaspitavaju svoju decu, ni ona kasnije neće
vaspitavati svoju. Jer ako oni danas ne čuju i ne poštuju svoje roditelje, i njih će
kasnije mučiti njihova sopstvena deca, jer će delovati duhovni zakon.
- Starče, neka deca kažu da im škodi ljubav roditelja?
- Nemaju pravo. Kada deca imaju u sebi revnosti, onda im ne škodi ljubav
roditelja. Ako iskorištavaju njihovu ljubav, propašće. Ako dete ima štete od
roditeljske ljubavi, onda je ono, u suštini, poremećeno. Dok bi trebalo da
blagodari Bogu za svoje roditelje, za ljubav njihovu, ono se žalosti što ga vode
putem vrline, a neka druga deca nemaju roditelje! Šta reći! Ako neko dete ne vidi
svoje roditelje kao dobročinitelje i ako ih ne voli - tim pre ako roditelji imaju straha
Božijeg - kako je moguće da takvo dete poštuje i voli Boga, velikog dobročinitelja
i Oca svih ljudi, što je u mladalačkom dobu i inače teže razumeti?
POGLAVLjE V
UNUTRAŠNjI BESPOREDAK
I SPOLjAŠNjI RAZVOJ
Sadržaj
Jadnici ovoga sveta oblače se
a to što oblače je u njima
Kakvog izgubljenog sveta ima danas! Žene danas stavljaju u svoju kosu nekakve
smese i na šta mirišu! Tako se dobija alergija. Kada gledam žene ovoga sa
njihovom svetskom lepotom i mirisima, iznutra se žestim. Kažu mi: "Ova je išla u
Nemačku da uči za kozmetičarku". Šta je to kozmetika, pitam. "Kozmetičarke
traže, stare mlade ( = stare devojke - prim. prev)". Tada se setih da sam video
jednu stariju ženu sa nečim na čelu. Posle sam pitao jednog njenog poznanika:
"Šta joj se, jadnici, dogodilo?" A, ništa, kaže mi. Imala je operaciju zatezanja
kože, da bi nestale bore". A ja sam mislio da se povredila pa je imala hiruršku
intervenciju... Dokle je stigao današnji svet!
- Starče, danas ulepšavanje ne smatraju grehom.
- Da, to sam shvatio. Video sam jednu dušu, koja je prvo bila kao Anđeo, a
kasnije nisam mogao da je prepoznam kada se ofarbala. "Bog je sve stvorio
veoma dobro, rekoh joj, ali je sa tobom napravo veliku grešku!" "Zašto oče"? -
kaže mi. Nije ti dao crne oči! Tu je pogrešio! Dok je druge ljude stvorio dobro, i
načinio ih lepima, kod tebe je pogrešio! Zar ne shvataš? To te poružnjuje! Kao da
uzmeš jednu vizantijsku ikonu, pa je odavde i odande zamažeš bojama, i tako je
pokvariš. Da odemo do ikone Božije da stavimo boje? To je kao da jedan
ikonopisac naslika ikonu, a da posle dođe neki koji ne zna da ikonopiše, pa uzme
boje i poružni ikonu. Isto i ti radiš. To je kao da kažeš Bogu: "Nisi to dobro uradio,
Bože moj. Ja ću to da ispravim!"
Drugom prilikom dođe jedna sa noktima do ovde, kao u mačke, ofarbana u
crveno, i kaže mi: "Dete mi je ozbiljno bolesno. Pomoli se oče! I ja sam se molila,
ali... " "Kako si se molila", kažem joj. Ti grebeš Hrista sa ovakvim noktima! Prvo
iseci nokte, i dete će biti dobro. Za zdravlje svoga deteta, ubuduće da sečeš
nokte i da se ostaviš farbanja. "Da ih ofarbam u belo, oče?" Ja sam ti rekao da
isečeš nokte, da učiniš jednu žrtvu za zdravlje svog deteta. Šta je ovo? Da je
hteo, Bog bi te napravio sa crvenom kosom. " "Da ih ofarbam u belo?" Eto ti
opet! "Da si dobro i ti i tvoje dete", rekoh u sebi. Dete najviše osuđuje majku, kad
nije obučena pristojno i kada pokušava tako da čini i sa detetom.
Može neko da bude malo ružan, ili da ima neki nedostatak. Zna Bog to i duhovno
će mu pomoći, jer se Bog više stara o duši nego o telu. Svi imamo svoja dobra i
malo nedostataka - neke svoje krstiće - ne krst - što nam pomaže u spasenju
duše naše.
Sadržaj