Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika:
The Lady's Deception

Susanna Craig

Roman serijala
Odmetnici i buntovnici

S engleskoga preveli
Vjekoslav Čulo i Davor Lerinc

2
 Knjige.Club Books

Posvećeno učiteljima,
koji nas nadahnjuju i žrtvuju se za nas.
I mojim učenicima,
koji me tjeraju da budem najbolja učiteljica što mogu.

3
 Knjige.Club Books

Prvo poglavlje

Duh je bio kap koja je prelila čašu.

I dalje tugujući za majkom, dvoje djece lorda Dashforta nije me dočekalo
raširenih ruku. Rosamund, i sama siroče, nastojala je biti obzirna, pa je
zanemarivala činjenicu da iz njezina sanduka s odjećom nestaju predmeti ili bi
samo načinila grimasu kad bi joj netko u čaj stavio sol umjesto šećera. Također,
jedva je suspregnula vrisak kad je pronašla nekoliko blatnih žaba u svome krevetu
i isto toliko blatnih dječjih tragova kako vode do njezine spavaonice i iz nje.
No sablastan lik djeteta kako lebdi iznad južnoga travnjaka dvorca Kilready
bio je mnogo više od obične psine.
Samo nekoliko sati nakon dolaska u Kilready, Rosamund je već načula djeliće
tragične priče koju su šaptom pronosili kroz hodnike dvorca na narječju koje je
njezino englesko uho teško razumjelo - sluganske priče o tragičnom gubitku
prerano rođenoga prvorođenčeta lorda Dashforta. Čim je mogla putovati, grofica
Dashfort otišla je u London rekavši da se više nikad neće vratiti na suprugovo
irsko imanje. Grof, shrvan tugom, otišao je za njom. Sluge se kunu da je otišao
zbog sablasnih zvukova dječjega gugutanja koje je odjekivalo praznom dječjom
sobom. Idućih godina legenda o izgubljenom djetetu postajala je sve jača.
Neobjašnjivi koraci u napuštenoj učionici, knjige pomaknute od strane nepoznate
ruke. A sada i sjenovit oblik dječaka kako tumara imanjem u mjesečinom
obasjanim noćima.
Rosamund su nerijetko optuživali da umišlja, pa i sama nije bila sklona
povjerovati u ono što vidi vlastitim očima. Međutim, sad je bila uvjerena da to
nije samo plod njezine mašte. Međutim, u duhove nije vjerovala. Ne, njezina prva
reakcija na prizor bila je razočaranje, a ne strah. Rosamund je voljela djecu i
njihovo zajedničko iskustvo gubitka moglo joj je pomoći da se poveže s
Alexanderom i Eugenijom. No njih su dvoje odlučili strašiti je.
Nakon što bi se spremila za počinak, Rosamund bi znala sjediti kraj golema
prozora svoje spavaonice i proučavati nemirnu površinu Irskoga mora. Tu i tamo
ugledala bi i susjedni otok i zapitala se kako su svi njezini kod kuće. No djeca su
očito otkrila njezinu naviku.
Kao da očekuje da će ju naći na prozoru, dječak, a to je mogao biti samo
Alexander, zastao je i podignuo pogled, a lice mu je bilo vrlo blijedo. Učinak

4
 Knjige.Club Books

mjesečine koja bi blistavom svjetlošću obasjala sve što bi dotakla. Ali

Rosamund se stresla od groze i čvršće primila šal uplašena ne duhom, nego
strmom liticom iza šipražja kamo se dječak upravo uputio. Ah, kako bi se lako
mogao poskliznuti i pasti u more. Uznemirena tom pomisli Rosamund je
poskočila i istrčala iz spavaonice.
Stubište, osvijetljeno istom čudnom svjetlošću, proželo joj je tijelo nemirom.
Nije dopuštala očima da gledaju kutove ili proučavaju sjene neobična oblika koje
su se protezale po zidovima. Njezini hitri koraci tiho su odzvanjali po kamenim
pločama i ubrzo je stajala na pragu dječje sobice.
Dvije izbočine veličine djeteta ispunjavale su dječje krevete, a u kutu sobe
njegovateljica je drijemala iznad nečega što je šivala. Rosamund se namrštila zbog
njezine nebrige i došla do kreveta s lijeve strane sobe.
“Eugenia”, prošaptala je glasom ispunjenim strahom. “Eugenia.” Ovaj ju je
puta i protresla i konačno se izbočina počela micati. “Što ste ti i brat mislili? Gdje
je on sad?”
“Xander?” promrmljala je oponašajući pospanost. Raščupane smeđe kovrče
provirile su ispod posteljine, a zatim i par pospanih očiju. No Rosamund i dalje
nije vjerovala da djevojčica ne zna gdje joj je brat, baš kao ni u njezinu nevinost.
Premda je imala samo sedam godina, Eugenija je bila voda i mnogo čvršća unatoč
mekoj kosi i nježnu glasiću. Alexander, posve drukčiji, tiši i jednake visine kao i
sestra, gadio se žaba. Rosamund je mogla samo nagađati kakvim se prinudama
Eugenija poslužila da ga uvjeri da šeta travnjakom u ponoć.
“Što je bilo, gospođice Gorse? Je li Eugenia bolesna?”
Zvuk Alexanderova prigušena glasa iz susjednog kreveta tako je iznenadio
Rosamund da je umalo pala na pod.
Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja dječak je konačno uspio odmaknuti
pokrivače s lica i uspraviti se dok mu je plava kosa bila raskuštrana na sve strane,
a zgužvana noćna košulja visjela s njegova maloga tijela. Osim ako ne zna letjeti,
nije mogao stići do dječje sobe prije nje, navući noćnu košulju i uvući se u krevet.
No bio je tu, pred njom.
Rosamund se morala uvjeriti da nije riječ o duhu, pa ga je dodirnula
odmaknuvši kosu s njegove svijetle, namrštene obrve.
Ako je Alexander bio u dječjoj sobi, koga, odnosno što, je vidjela na
travnjaku?
Je li možda sve sanjala, zadrijemala na trenutak te, potaknuta tračevima
dvorskih slugu, usnula noćnu moru? Njezin ju je brat oduvijek grdio zbog njezine
bujne mašte.
Ili je možda dječak netko od seljana koji je u nezakonitu lovu ili kradi? U
blizini Kilreadyja živjelo je mnogo očajnih stanovnika, a ponoć je najbolje doba
za odlazak u kvar. Možda bi trebala nekome reći što je vidjela. Ali tko bi joj

5
 Knjige.Club Books

povjerovao? Usto, ako netko i povjeruje, pa... Pravda ne bi bila zadovoljena time
što bi dijete završilo na vješalima ili u Novome Južnom Walesu u Australiji.
“Dakle, gospođice Gorse.”
Rosamund se snažno trznula začuvši glas lorda Dashforta. Okrenula se i
ugledala ga na pragu dječje sobe, a u ruci je držao njezin šal. Nagonski, Rosamund
ga je potražila na svojim ramenima. Kad joj je spao s ramena?
“Kako lijepo od vas da ste došli djeci poželjeti laku noć”, rekao je dok je
promatrao slabo osvijetljene obrise njezina tijela.
“Što je to? Što je to?” Njegovateljica je pohitala prema njima, razbudivši se
brže od djece. “Tko se ne osjeća dobro?”
“Svi su dobro”, odgovorila je Rosamund. “Svi su dobro. Došla sam zbog...”,
ali nije dovršila rečenicu. Kako da im objasni zašto je ovdje. Što je vidjela? Ili
barem misli da je vidjela...
“Zašto si ti ovdje, oče?” upitao je Alexander.
Cerek lorda Dashforta nije uspio prikriti njegovu ljutnju. “Moj dječače, ti još
spavaš. Zar ne dolazim svake večeri da tebi i sestri poželim laku noć?”
Iznenađeni izrazi na licu njegovateljice i djece Rosamund su jasno otkrili da
je odgovor na njegovo pitanje negativan.
Bilo kako bilo, lord Dashfort se približio i nevjerojatno nespretno izrazio
ljubav potapšavši sina po glavi slobodnom rukom, istodobno se nagnuvši prema
kćeri kako bi je poljubio. Eugenia se odmaknula i dalje netremice promatrajući
Rosamund. “Jeste li vi dobro, gospođice Gorse?” upitala je. “Izgledate kao da ste
ugledali duha.”
“Rekao bih da joj je samo hladno”, rekao je lord Dashfort dok se uspravljao i
okretao, istodobno odmotavši šal dok je govorio. Glumeći da joj pomaže sa šalom,
stavio joj je ruku na rame i nije ju micao. “Dođite, gospođice Gorse. Dajte da vas
otpratim do vaše spavaonice. Lako se izgubiti u ovome starom dvorcu, osobito
noću.” Nije obraćao previše pozornosti kad su mu djeca poželjela “laku noć” ili
naklon njegovateljice dok je Rosamund izvodio iz sobe.
Dok su hodali dvorcem, Rosamund je nekoliko puta pomakla rame nastojeći
maknuti lordovu ruku. “Pa vi drhtite, moja draga gospođice Gorse. Nadam se da
se niste prehladili.”
“Dobro sam”, odgovorila je Rosamund nastojeći zvučati uvjerljivo, ali čak je
i samoj sebi zvučala vrlo neuvjerljivo.
“A Eugenija ima pravo. Blijedi ste. Premda,” dodao je podrugljivo, “mogla je
odabrati i neku drugu usporedbu.”
“Da”, odgovorila je Rosamund oklijevajući. “Ali, ako ćemo iskreno, doista
sam vidjela nešto...”
“Jesu li vam djeca ponavljala besmislene sluganske priče?” Pitanje je popratio
dubokim uzdahom i vjerojatno snažnim slijeganjem ramenima. Međutim, ruka na

6
 Knjige.Club Books

Rosamundinu ramenu kao da je postala još težom. “Očito je da im treba čvrsta

ruka i utjecaj razumne žene.” Zastao je i pogledao Rosamund. “Jadna siročad bez
majke...”
Stigli su do hodnika u kojem se nalazila Rosamundina spavaonica. “Želim
vam sreću u vašoj potrazi za takvom ženom, moj lorde. Uvjerena sam da bi ovo
mjesto moglo preobratiti i najrazumniji um.” Rosamundine riječi malo su šokirale
lorda i njoj ponudile još jednu mogućnost da se oslobodi njegova stiska. “Sad ću
vam poželjeti laku noć.”
Lord je snažnije stisnuo Rosamundina ramena. “Tako brzo?”
“Vrlo je kasno.”
Lord ju je obujmio i drugom rukom i zarobio je između sebe i zida. Šal joj
nije pomogao da ne osjeti hladan kamen na leđima. Rosamund je nagonski stavila
ruku na njegova prsa i pokušala ga odgurnuti od sebe.
“No, gospođice Gorse. Zasigurno nećete budućem suprugu uskratiti poljubac
za laku noć?”
Lord se zaustavio ispod ugašena zidnog svijećnjaka pa mu zbog mraka
Rosamund nije vidjela izraz lica, ali sigurno je zadirkuje. Budućem suprugu? Bez
obzira na to koliko žudi za obitelji, udaja za lorda Dashforta posljednje joj je na
pameti. Naposljetku, grof je školski kolega njezina brata i dvostruko je stariji od
nje. No mnogo je gore što je on...
U mraku joj je svojim vrelim i vlažnim usnama ovlaš dotaknuo obraz, a dah
mu je bazdio na konjak i varivo od gljiva zbog čega je Rosamund gotovo pozlilo.
I dok se Rosamund počela snažno meškoljiti, ustuknuvši kad joj je šal zapeo za
grubi kamen i urezao joj se u kožu. “Lorde Dashfort, da ste me odmah pustili!”
Lord je popustio stisak, ali ne zbog toga što je rekla. Dalje u hodniku, tišinu
je prekinuo diskretan, muževan kašalj.
“Charlese”, uzviknula je Rosamund, izvukla se iz zagrljaja zaprepaštenog
lorda Dashforta i pohitala prema bratu.
Prekriženih ruku na prsima, brat ju je suzdržano pozdravio. “Rosie, trebala bi
biti u krevetu.”
Zaustavljena u bijegu, Rosamund se zanjihala na petama i sjetila nadimaka
kojima su se Alexander i Eugenija međusobno nazivali. Charles ju je zvao Rosie
samo kad je bio ljut na nju, a to je bilo većinu vremena.
“Da, Charlese.” Okrenula se iza sebe, brzo pogledala lorda Dashforta i
pojurila u svoju sobu.
Nije uspjela ni zatvoriti vrata kad je čula Charlesa kako govori.
“Zgrožen sam, Dashforte.”
Tijelo joj je, makar na trenutak, prožeo osjećaj nade. Naravno da će joj brat
braniti čast. Samo... umjesto da ukori šokantno ponašanje lorda Dashforta,
Charles je zvučao kao da se... dosađuje?

7
 Knjige.Club Books

“Setterby.” Glas lorda Dashforta bio je tek nešto više od režanja. Štoviše, da
nije znala, pomislila bi da su grof i njezin brat neprijatelji, a ne prijatelji. “Ti si mi
savjetovao da je počnem navikavati na pomisao o braku sa mnom.”
“Da”, odgovorio je Charles i uništio i ono male nade što je Rosamund imala.
Izgleda da je grof nije zadirkivao. Ne čudi što je bio tako pretjerano obazriv prema
njoj tijekom njezinih posjeta, a ni ne čudi što su se djeca tako grozno ponašala
prema njoj. Ona su samo radila sve što su znala i umjela kako bi spriječila da
netko preuzme mjesto njihove majke.
Kako je naivna Rosamund bila.
“Ali nipošto te ne namjeravam pripremiti za prvu bračnu noć”, progunđao je
Charles.
Rosamund nije bilo teško zamisliti se uhvaćenu u neželjeni zagrljaj starog -
pa, gotovo starog - muškarca neugodna daha i znojnih ruku koji je već pokopao
jednu suprugu. Snažno je zadrhtala na tu pomisao, pa su se i vrata, na koja je bila
naslonjena zatresla.
Charles, ne obazirući se na zvuk, nastavio je govoriti: “Odnosno, barem dok
mi ne isplatiš novac...”
Njegov hladan glas posve je uništio nadu u Rosamund. Novac? Je li se vratila
u prošlost kad je prošla ispod rešetke ulaznih vrata dvorca Kilready? Vratila se u
feudalno doba? Izgleda da je Charles učinio i više od dogovaranja onoga što mu
se doimalo korisnim sporazumom uime svoje sestre. Zapravo, njoj je zvučalo kao
da je njezin brat pokušava prodati!
Naravno, Charles se oduvijek žalio na stanje obitelj ih financija, ali kako je,
zaboga, uspio ikoga nagovoriti da plati čast da je oženi?
I što je točno grof zauzvrat očekivao od nje?
Tijelo joj se opet streslo. Charles nije volio da mu se proturječi, što je
Rosamund vrlo dobro znala. Ali ovaj je put Rosamund odlučila osporiti bratovu
odluku.
“Dogovorili smo se za Blagovijest”, brzo ga je podsjetio lord Dashfort, ali ne
šaptom. “Razgovarao sam s Quinom, svojim agentom. Nove stanarine će i više
nego zadovoljiti tvoju cijenu.”
“Ako će stanari to moći platiti”, podrugljivo će Charles.
“Pa i nemaju izbora, nije li tako?” Glas lorda Dashforta bio je čudna
mješavina bijesa, očaja i... krivnje?
“Po onome što sam vidio, oni nemaju ničega u izobilju. Osim, naravno, lukava
gospodina Quina.”
“Neka te on ne zabrinjava”, ljutito je odbrusio grof. “Dobit ćeš svoj novac u
ponedjeljak, Setterby. A u utorak...”
“U utorak će Rosamund biti tvoja.” Čuo se tihi smijeh. “Kako ti se god
prohtije.”

8
 Knjige.Club Books

Posve nevoljko Rosamund je oštro siknula kad je čula bratove

omalovažavajuće riječi.
Svi su znali da je prva lady Dashfort umrla pod sumnjivim okolnostima.
Možda i jest samo Charlesova polusestra, ali zar ga nimalo nije bilo briga što će
biti s njom? Otkako ga je njihov otac oporučno proglasio njezinim skrbnikom,
Rosamund je očekivala da će Charles biti ravnodušan, ali ovo?
Polako se odmaknula od vrata. Vrata koja se nisu mogla zaključati i zaštititi
je. A ako brzo ne reagira, mogla bi završiti zatočena u dvorcu Kilready, s
ključanicom ili bez nje.
Tek kad više nije čula odjek koraka lorda Dashforta, Rosamund se okrenula i
pošla prema ormaru. Jednim je prstom prošla preko haljina obješenih u ormaru -
otmjene svilene i meke vunene. Charles joj je stalno ponavljao da za nju želi samo
najbolje, poput, primjerice, ovog posjeta starom prijatelju u Irsku.
Je li predaleko od doma da se odupre njegovim planovima?
Rosamund je brzo skinula spavaćicu i odjenula jedinu haljinu koju je imala, a
za koju joj nije trebao korzet ili pomoć sluškinje. Bila je pod bratovom zaštitom
većinu svog života ili je barem tako mislila. Međutim, sad mora pronaći način da
pobjegne iz njegova okrilja.
Ali kamo da ode? Možda bi je neki suosjećajni svećenik primio pod svoj krov.
No možda gospoda koja nude utočište nesretnim ženama postoje samo u
romanima.
Trebao joj je netko dovoljno hrabar - ili nesmotren - da ospori skrbništvo
njezina brata. Naposljetku, uskoro će napuniti dvadeset jednu i moći će se brinuti
sama za sebe, premda nije imala pojma kako početi.
Dakle, odvjetnik? Ali nije imala ništa čime bi mu platila usluge jer je Charles
upravljao obiteljskim novcem.
Pa, morat će pronaći način da sve obavi bez novca. Kad bi mogla stići do
Dublina, netko bi joj tamo sigurno mogao pomoći.
Iznenada vrlo odlučna, Rosamund je otišla do prozora. Pun Mjesec bio je
visoko na nebu i obasjavao je tlo kao da je dan. Daleko dolje na travnjaku sve je
bilo mirno. Pogledom je prešla preko baršunaste trave i zagledala se u sjenke
ispod grmlja. Ništa. Čak ni mačke koja čeka u zasjedi. Što je to vidjela?
Nekoga malog slugu ili dijete iz sela. Sigurno je umislila sličnost. No kad se
pokušala prisjetiti lica nepoznatog dječaka, kao da je i njezin um odlučio
iznevjeriti je. Sve što je mogla vidjeti bio je Alexander ili dijete dovoljno nalik
njemu da mu bude...
Glupost. Alexander je imao samo sestru Eugeniju i Rosamund nije htjela
sudjelovati ni u kakvoj glasini kojom bi dobio polubrata ili polusestru.
Rosamund je ispružila ruku, uhvatila kapke, povukla ih prema sebi i dobro
učvrstila, ostavivši sobu u mrklome mraku.

9
 Knjige.Club Books

Drugo poglavlje

Kad su se oglasila crkvena zvona, Paris Burke je opsovao - bogohuljenje, nema

sumnje, ali što će to promijeniti? I tako je već proklet za sva vremena.
Zastao je pri spuštanju s Constitution Hilla kako bi pokušao izbiti zvuk zvona
iz svojih misli. Poziv na večernju molitvu u Kristovoj crkvi? Sigurno ne. Zvona
vjerojatno odzvanjaju od površine rijeke Liffey i zato su dvostruko glasnija. Nije
moguće da je već toliko sati...
Izvukao je sat iz džepa prsluka, nágnuo lice prema sunčevoj svjetlosti koja je
slabjela i, nakon što je potvrdio koliko je sati, ponovno opsovao.
Za svoga života, kad je mogao izmisliti dobre izgovore što kasni - kombinirani
i katkad natjecateljski zahtjevi odvjetničkog posla i njegovih nadanja za
oslobođenjem Irske - samo je jednom zakasnio na tajni sastanak i koban učinak te
pogreške progonit će ga do smrti. Nasreću, posljedice kašnjenja na sastanak s
gospođom Fitzhugh neće biti tako dramatične. Bilo kako bilo, osjetio se
posramljenim kad je shvatio kakav je čovjek postao.
Vratio je sat u džep i osvrnuo se prema pravnom fakultetu King’s Inns, ali ne
baš čeznutljivo. Ah, večera u zajedničkoj blagovaonici bila je dobra, a i vina nije
nedostajalo.
I samo to društvo bilo je dovoljno da se prisjeti starih dana, bratstva pravnika.
Rasprava, debata.
Međutim, večeras je previše osjećao odsutnost nekih ljudi. Lica koja im se
više ne mogu pridružiti, glasova koje više nikad neće čuti. Bez obzira na to koliko
je puta pokazao da mu se napuni čaša, sablasne sjenke tih ljudi nisu ga ostavljale
na miru.
Prvi put nije zažalio što je bio prisiljen odreći se svog smještaja bliže sudu.
Šetnja gradom pomoći će mu da razbistri misli i dati mu vremena da smisli neki
izgovor za kašnjenje, premda štogod izmislio neće umanjiti razočarenje koje će
ga dočekati.
Napravio je još nekoliko koraka i zašao iza ugla Ulice Church i stigao pred
zgradu suda. Posljednje zrake sunčeve svjetlosti osvijetlile su tlo kjaroskurom, ali
je zgrada bila previše nova da bi mu se njezina sjena doimala poznatom. Nešto je
izišlo iz tmine i stalo pred njim. Kakvo su to bordoško vino točili da još vidi
sablasti, a ova ima svijetlu kosu i još bijedu kožu? Opsovao je treći put.

10
 Knjige.Club Books

“Pripazite malo na rječnik u društvu dame”, strogo je rekla prikaza i izišla na

svjetlost te otkrila da je riječ o savršeno običnoj ženi plave kose odjevenoj u dug
sivi ogrtač.
Ne, ne savršeno običnoj. Savršeno obične žene ne materijaliziraju se na Gatu
King’s Inns. One nemaju kosu boje ljetnog maslaca koja pada niz smiješan,
kičasto ukrašen šeširić koji nitko ne bi smio nositi na glavi. Niti su imale oči boje,
pa, ni jednog mora koje je Paris ikad vidio. Ponovno je odmahnuo glavom,
zakoračio naprijed i shvatio da se mora pridržali za komad klesanog granita.
“Tražim nekoga”, rekla je oprezno promatrajući svaki njegov pokret.
Namrštila se. “Odvjetnika. Naime, ja...”
“Vi ste Engleskinja.” Dijelom opažanje, dijelom optužba. To nije bila prva
prekrasna žena koju je njegova mašta izmislila, ali dosad mu je mašta uvijek bila
politički korektna.
“Ja sam gospođica Gorse”, odgovorila je kao da je to bilo dovoljno.
Začudo, bilo je, jer samo stvarna žena može imati takvo iritantno prezime, baš
kao i glas. I, Bože mu pomozi, i dalje je govorila.
“... i njegovo dvoje djece...”
Dovraga sa svime. Njegove sestre. Rekao im je, nakon što i posljednji
razgovor za posao nije uspio, da gospođa Fitzhugh sigurno poznaje nekoga tko će
odgovarati. I sad će morati priznati da je...
Niz rijeku je puhnuo vjetar koje je namreškao vodu, a zatim se snažno
uzdignuo uz pročelje dojmljiva zdanja u čijem su zaklonu stajali. Paris se malo
uspravio, što zbog naleta hladnog vjetra, što zbog oštrog ruba kamena koji me se
lijepo urezao uz kralježnicu.
Dvoje djece... Je li to moguće? Znao je da će sastanak s gospodom Fitzhugh
biti formalna karaktera, ali možda nije htjela čekati njihov razgovor prije nego što
je sama odlučila tko je prava osoba za posao.
“Tražite odvjetnika, kažete?”
Njezina usta, koja su već oblikovala neke druge riječi, na trenutak su ostala
otvorena, a zatim su oblikovala odgovor. “Da. Mislila sam...”
“Gospoda Fitzhugh vas je poslala da pronađete gospodina Burkea u King’s
Innsu, pretpostavljam.”
“Pa...”
“Pa, pronašli ste ga. Ja sam Paris Burke. Odvjetnik. Naravno, zapravo će vas
zaposliti moj otac. Mala je vjerojatnost da čovjek bez djece treba guvernantu, zar
ne?” Njegov suh smijeh odzvanjao je od kamenih zidova i uplašio jato snenih
gačaca koji su nezadovoljstvo izrazili graktanjem.
Opet su joj se usne razdvojile, ali ovaj put nije ništa izustila. Promatrala ga je
širom otvorenih očiju, čak i kad je na kraju zatvorila usta i glavom neodređeno
kimnula u pokretu koji ne ukazuje ni na slaganje niti osporavanje izrečenog.

11
 Knjige.Club Books

“Moje će sestre biti oduševljene što će vas upoznati, gospođice Gorse. Premda
sam iznenađen što vas gospođa Fitzhugh nije odmah poslala do Trga Merrion.”
“Ja ne znam...”, zastala je, navlažila usne i kao da je razmislila što će sljedeće
izgovoriti. “Je li daleko?”
“Ne više od milje. Manje-više”, dodao je i usne oblikovao u osmijeh. Nikad
ne bi pomislio da gospođa Fitzhugh ima smisla za humor. Od svih ljudi njemu
poslati Engleskinju... “Ako ništa drugo, večer je ugodna za šetnju.”
Nakon kratka oklijevanja, Rosamund je kimnula. “Doista, gospodine Burke.
Ujutro mi se nije činilo da će dan postati bolji.”
“Ah, da. Moglo je biti i drukčije.” Paris je skrenuo i nastavio niz rijeku. “Irsko
proljeće vrlo je nepredvidljivo.”
“Meni je ovo prvo”, rekla je. “Prvo irsko proljeće, znate.”
To znači da je prošlo proljeće bila negdje drugdje, vjerojatno u Engleskoj.
Daleko od meteža koji je u crno zavio Dublin i okolicu. Daleko od ustanka koji je
odnio toliko života. A za što? Ni za što, ni za što...
Topli žar bordoškog vina grijao ga je poput vatrice i mučio se boreći se s
vlažnom, ljepljivom maglicom koja se dizala s Liffeyja. Tek kad je čuo da se za
njim netko muči održati korak, shvatio je da je nesvjesno ubrzao.
“Gospodine Burke?” upitala ga je čvrsto držeći ruku na boku dok ga je
uspuhano slijedila. “Biste li, možda, mogli malo usporiti?”
Kad ga je sustigla, Paris je ispružio slobodnu ruku i Rosamund ju je prihvatila,
i to ne površno prstima nego cijelo rukom i oslonila se na njega. Čudno. Bila je
sitna stasa, ali nije izgledala krhkom. “Da dozovem nosiljku i nosače, gospođice
Gorse?” Premda je to iskreno mislio, na ovome mjestu mogli ste dozvati samo
nevolje. I što je više razmišljao o tome kako je to gospođa Fitzhugh uputila ženu
da se nađe s njime na ovaj način, to mu se sve manje sviđalo. Naposljetku, mogao
se zadržati satima na večeri, a ona bi ga čekala dok bi se mračilo...
Dodir joj je popustio. “Mogu hodati.” Gotovo je ubrzala dok su prolazili preko
mosta Carlisle. “Dakle, treba vam guvernanta?”
“Za moje sestre, Daphne i Bellis, stare osam, odnosno deset godina. Usudio
bih se red da su obje neuke kao i većina njihovih vršnjakinja.”
Rosamund je malo zabacila ramena nakon Parisova opisa. “Prijašnja
guvernanta nije bila dovoljno stroga prema njima?”
“Malo mi je neugodno priznati, ali dosad nisu imale guvernantu. One su
najmlađe od nas šestero i nevjerojatno su razmažene. Moj je otac oduvijek bio
sklon udovoljavanju svih njihovih želja i prohtjeva.”
Paris je ugledao neku emociju - ustručavao bi se reći neodobravanje - na
Rosamundinu licu. “A zašto je sad odlučio zaposliti guvernantu?”
“On ne zna ništa o tome, gospođice Gorse.”

12
 Knjige.Club Books

Na tu se izjavu Rosamund naglo zaustavila. “Neće li se naljutiti što ste

zaposlili nekoga da mu poučava kćeri bez njegova dopuštenja?”
Paris se gotovo nasmijao na pomisao što će otac učiniti kad sazna. “Roditelji
su mi do ljeta u Londonu. Nakon što su otputovali, odlučio sam da je najbolje
privremeno zaposliti guvernantu za djevojčice. Nisam, međutim, očekivao da će
to biti tako zahtjevno.”
Skupina mladića, vjerojatno studenti Sveučilišta Trinity, galameći je prošla
kraj njih. Ispod visoka zida koji je okruživao sveučilište, večernje sjenke bile su
još mračnije. Ali ne toliko mračne da ne bi iščitao pitanje u Rosamundinim očima.
Pitanje na koje i dalje nije imao zadovoljavajući odgovor.
Naime, već je obavio vrhunski posao dokazivanja da se ne može nositi s
odgovornošću što je najstariji sin i brat, pa zašto bi, zaboga, njegovi roditelji
njemu povjerili brigu o dvjema djevojčicama?
“Blizu smo”, rekao je otresito. Gospođica Gorse poslušno je nastavila hodati,
premda je malo usporila, a i počela je zamjetno šepati. No nije se žalila, a Paris je
stekao dojam da radije ne bi o tome govorila.
Da stiša zvukove Rosamundinih nepravilnih koraka i šepesanja, Paris joj je
posljednjih četvrt milje do kuće pričao o djevojčicama: Daphneinu interesu za
sviranjem harfe, što je pripisao nesretnoj knjizi najstarije sestre Cami - premda
nije spomenuo tu određenu potankost. I kako Bell voli kriket, u čemu su joj on i
brat Galen udovoljavali.
Paris se zaustavio na sjevernoj strani Trga Merrion. “I eto nas.”
Rosamund se stubištem kućnog broja 3 penjala kao da je riječ o planini i pri
vrhu je čak počela teturati dok je Paris tražio ključeve i otvorio vrata kako bi ušli.
Rosamund nije mogla vjerovati da dvije djevojčice slabije grade mogu proizvesti
toliko buke kao Daphne i Bell kad su se stuštile stubištem iz primaće sobe i
pozdravile ih u prizemlju.
“Jesi li vidio gospodu Fitzhugh?” odlučno je upitala Bell.
Istodobno, Daphne je pitala: “Je li ona naša nova gu-ver...?”
Gospođica Gorse pogledala je jednu pa drugu djevojčicu, slabašno im se
osmjehnula, a onda se srušila na pod.
Bell je razrogačila oči, a donja joj je usna počela drhtati: “Nisam je
namjeravala uplašiti na smrt, Parise. Iskreno, nisam.”
“Nije mrtva, tuko”, izjavila je Daphne i laktom odgurnula mladu sestru.
“Tiho.”
Godine vježbanja omogućile su Parisu nevjerojatnu kontrolu glasa i bio je u
stanju zapovijedati svjetini ili iznuditi priznanje u sudnici. Ali nikad u životu nije
uspio utišati svoje dvije najmlađe sestre.

13
 Knjige.Club Books

Obje djevojčice promatrale su ga razrogačenih očiju i drhtavih usana i Paris

je znao da bi u drugim okolnostima obje već plakale. O, Bože, molim te sve osim
suza.
“Samo se onesvijestila. Bell, spusti se dolje i zamoli Molly da nam skuha čaj,
ako možeš?” Bellis je kimnula.
Preko ramena je još jednom pogledala ženu na podu i nestala. “Daphne? Ako
možeš...” Možeš što? Jasnoća misli nastala hladnim večernjim zrakom nestala je,
a izmaglice bordoškog vina u njegovu mozgu nisu osjećale potrebu da oblikuju
nešto smisleno. Kleknuo je kraj gospođice Gorse koja je bila vrlo blijeda i plitko
disala.
“Potražit ću ocat”, rekla je Daphne.
“Da, hvala ti. A ja ću odnijeti gospođicu Gorse na kat.” Naposljetku, nije ju
mogao ostaviti da leži u predsoblju, premda ako je gospođa Fitzhugh kao
guvernantu dvjema živahnim djevojčicama preporučila plašljivu osobu...
Paris je podvukao ruke ispod Rosamund i podignuo se očekujući da će
izgubiti ravnotežu zbog njezine težine. Ali nije mu predstavljala nikakav teret.
Prislonio je njezino tijelo na svoja prsa i uspeo se stubama razmišljajući
najprije da je polegne na kauč u primaćoj sobi, ali zatim se ipak odlučio na pravi
krevet u spavaonici na drugom katu, u sobi koju su nekoć dijelile Cami i Erica.
Dok ju je spustio na pokrivač kreveta, Rosamund se promeškoljila i nešto
promrmljala, ali nije se probudila. Paris je prstima nekako uspio skinuti iglu koja
joj je držala šeširić. Po licu, krevetu i obrvama prosulo se još plavih kovrča. Paris
joj je obzirno pomaknuo uvojke s očiju. Ako ništa drugo, nije imala temperaturu.
Molim te Bože, nadam se da ono što joj je uzrokovalo nesvjesticu nije zarazno.
Možda da pošalje Molly da ode po liječnika koji živi na drugoj strani trga.
Zatim se posvetio otkopčavanju gumba na njezinome sivom ogrtaču brzim,
odlučnim pokretima. Nato joj je s ruku skinuo rukavice. Prsti su joj bili ledeni, ali
osjetio je olakšanje kad je na njezinu tanašnom zglobu osjetio puls. Na kraju joj
je skinuo cipele i otkrio da su joj porubi mokri, uprljani travom i svježim blatom.
A cipele su bile zapanjujuće istrošene. Na potplatu jedne bila je rupa promjera
kovanice. Nije ni čudo da je šepala! Izgleda da je danas hodala mnogo više nego
od zgrade suda do Trga Merrion.
Odakle je došla? Negdje izdaleka kad se srušila od umora? Pa gospoda
Fitzhugh zna da on može platiti prikladan prijevoz.
U dnu ormara pronašao je pokrivač kojim je prekrio nepomičnu Rosamund.
Kad se Daphne vratila s octom, odmahnuo je glavom. “Možda bi bilo najbolje da
je ostavimo da se odmori.” Paris je vidio da se u Rosamundine obraze polako
vraća boja.
“Ali što ćemo s njezinom haljinom?” upitala je Daphne zarumenjelih obraza.
“I njezinim - njezinim... steznicima?” Daphne je posljednju riječ posramljeno
prošaptala.

14
 Knjige.Club Books

Parisove ruke upamtile su meke obline mlade žene. “Ne nosi ih, Daph.”
Prije nego što ga je njegova drska sestrica stigla upitati kako to zna, rukom
joj je pokazao da iziđe iz sobe, no s praga ju je Paris još jednom pogledao.
Rosamund ga je podsjećala na čarolijom zatočenu kraljevnu iz neke bajke.
Dok je tako spavala, licom joj više nije prevladavao izraz opreza i osornosti i Paris
je prvi put shvatio koliko je mlada. Ako baš mora nagađati, ne vjeruje da ima više
od dvadeset godina. Nikako iskusna osoba kakvu je tražio.
Tiho je zatvorio vrata za njima. Zagonetka gospođice Gorse morat će pričekati
do jutra.

15
 Knjige.Club Books

Treće poglavlje

Probudila ju je buka. Piskutavi dječji šapat. Vjerojatno Eugenija i Alexander

smišljaju neke psine pred njezinim vratima, premda Rosamund nije zanimalo što
govore. Sinoćnja pustolovina već je uzrokovala dovoljno prob...
Malo je jače stisnula očne kapke pomislivši da je vid vara, ali njezina druga
osjetila brzo su je smirila. Uspjela je pobjeći iz Kilreadyja i braka s lordom
Dashfortom. Umjesto vlažnim kamenim zidovima i pljesnivim tapiserijama sad
je okružena mirisom suhe lavande, štirke za pranje i... Zaboga, je li to dašak
gospodarskog dvorišta?
Unatoč mekoj površini na kojoj je ležala, probadanje i bolovi u mišićima
pomogli su joj da se prisjeti neugodne sinoćnje pustolovine. Mračne i turobne
šetnje iz dvorca do sela i dalje. Kako je molila seljaka na kojega je naletjela da joj
se smiluje. Poskakivanja u njegovim kolima dok je sjedila na vrhu vreće sa žitom,
držala par kokoši i stalno gurala staru kozu kojoj se očito sviđao njezin
čipkom obrubljeni šeširić. Zatim još jedne duge šetnje iz predgrađa Dublina do
središta grada, hodanja nepoznatim ulicama među stranim licima i bez poznata
odredišta. Bol u stopalima, nogama, glavi...
Glavom joj je prošla još jedna izmaglica sjećanja, ovaj put manja od ljetnih
oblaka visoko na nebu. Prisjetila se da je bila u sjeni neke velike zgrade blizu
rijeke. Upoznala je... muškarca. Zgodnoga, tamne kose. Previše zgodnoga da mu
vjeruje. Međutim, u iznimnom obratu, muškarac - gospodin Burke, zar ne? - rekao
joj je da je odvjetnik i očito je očekivao nekoga. Ženu. I ona mu je... ah, je li
ga ona doista navela da povjeruje da je ona ta žena koju traži? Je li ga doista
nesmotreno pratila do njegove kuće? I je li se - onesvijestila?
Ponovno, tijelo joj se prisjetilo snažnih ruku, meke vune njegova kaputa i
mješavine mirisa duhana i kolonjske vode. Dobrodošle topline kad joj je bilo tako
hladno. Nosio ju je uza stubište. Smjestio ju je u krevet. On je...
Nehotice, Rosamund je prstima - bez rukavica - snažno uhvatila obrubljeni
porub prekrivača.
“Vidi, Daph! Pomaknula se!”
Šapat, malo glasniji nego prije, dopirao je iz sobe.
“Rekla sam ti da nije mrtva.” Glas druge djevojke zvučao je ogorčeno.
“Tuko.”

16
 Knjige.Club Books

Rosamund je iznenada otvorila oči, odmaknula prekrivač u stranu i uspravila

se u krevetu posve zanemarujući bolove u mišićima za koje nije ni znala da ima i
nastojala ne škiljiti zbog jutarnje svjetlosti. Iznad podnožja kreveta virila su dva
para očiju i piljila u nju kao da doista i jest mrtvac koji je odjednom oživio.
Uspjela je čuti tek polovicu brbljanja gospodina Burkea o njegovim sestrama
jer je bila usredotočena da pomiče jednu nogu pred drugu i nosi se s boli koju je
svakim novim korakom osjećala čak i na usnama. Pričao je nešto o tome kako se
neočekivano mora brinuti o njima te da mu je potrebna pomoć. I on je, nekako,
pretpostavio da je Rosamund bila guvernanta. Doista smiješno.
No, s druge strane...
Brzim pogledom po sobi Rosamund je vidjela drugi, lijepo uređen krevet,
običan staromodni ormar za odjeću i velik, čvrst stol. Udobna soba u skromnom i
uglednom domu. Njezin je brat ovdje sigurno ne bi tražio.
U zamjenu za hranu i krov pod glavom, u zamjenu za savršeno skrovište,
može li glumiti guvernantu? Poput Burkeovih sestri, ni ona nikad nije imala
guvernantu. Može li ih poučavati francuskome, matematici, damskom ponašanju
i... ostalom što guvernante rade?
Rosamund je pogledala obje djevojčice koje su je uporno gledale. Očekujući
nešto. Ne, ovo neće biti gluma, a nikako njima. U redu, onda. Što bi guvernanta
sljedeće učinila?
Zagledala se ozbiljno u stariju djevojku. “Ne smiješ sestru nazivati...”
Iskreno, nije bila sigurna kako ju je djevojčica nazvala. Međutim, ton kojim je
izgovorila tu nepoznatu riječ vrlo je jasno otkrivao značenje te riječi. “Dame ne
govore uvrede.”
Mlađa djevojčica pobjednički se osmjehnula. “Da, gospođice”, promrmljala
je gotovo pokajnički starija sestra.
Uz golem trud za koji se nadala da izgleda damski, Rosamund je prebacila
noge preko ruba kreveta i sjela uspravno unatoč osjećaju praznine u glavi i želucu.
Rukom je pokazala djevojkama da dođu do nje i neko ih je vrijeme promatrala.
Njihova meka smeđa kosa podsjećala j u je na kosu Eugenije Carteret, no tu je
prestajala svaka sličnost jer Rosamund je bila uvjerena da ove djevojčice ne mogu
biti prepredene poput nje. “Mislim da se nismo pravilno upoznali sinoć.”
“Ja sam Daphne”, rekla je starija. “Daphne Burke. A ovo je Bell”, dodala je i
laktom gurnula sestru da se nakloni.
“Francuski za ljepotu”, primijetila je Rosamund.
“Ne”, ispravila ju je dotična mlada dama. “Bell.” Zatresla je kukovima
oponašajući zvono. “To je skraćeno od Bellis.”
“Svi smo dobili imena po cvijeću”, pojasnila je Daphne. “Bellis je tratinčica,
a daphne je...”1

1
hrv. likovac, ukrasni grm

17
 Knjige.Club Books

“Otrovna!” dobacila je Bell.

Rosamundine usne malo su se trznule zbog Bellinih riječi, ali, nasreću, uspjela
se suzdržati od smijanja.
“Znate, tata voli botaniku”, nastavila je Daphne istodobno koreći Bell
pogledom.
“Kao i Erica.”2
Još jedno neobično ime. “Vaša... sestra?”
“Da, srednja sestra. Ovo je njezina soba, odnosno bila je. Udala se za Engleza.
Kao i Cami... Camellia.3
Najstarija od nas. Ona je... ona je u...” Daphne je načinila grimasu kao da se
pokušava prisjetiti imena mjesta, a zatim je izrekla ono što je naučila: “Ona je u
drugom stanju.”
“To znači da je trudna”, tiho je prošaptala Bell glasom nimalo nalik onome
koji je probudio Rosamund.
Rosamundine usne ponovno su se trznule. A kad je kimnula, glava joj je ostala
duže spuštena kako bi skrila izraz lica. Drske? Kojom je riječi opisao ponašanje
djevojčica? Je li njezin posao guvernante da to provjerava? Kakva bi to šteta bila...
“I zato su tata i majka otišli u London”, nastavila je Daphne.
“I mi smo trebale ići s njima, ali ja sam dobila pikice”, priznala je Bell s
krivnjom u glasu.
Daphne je filozofski slegnula ramenima. “I tako su nas ostavili s Parisom.” 4
Kad je čula njegovo ime, Rosamund je prvo na um pao Shakespeare ili grčka
mitologija, odnosno da korijen imena nije povezan s biljkama. S kojom je biljkom
dijelio to ime? Bila je sigurna da je riječ o iznimnoj biljci te, ako je suditi prema
Daphneinu imenu, možda i otrovnoj.
A zatim se prisjetila da je i ona njemu rekla kako se zove. Sad više nema
smisla pokušati to sakriti. “Ja sam gospođica Gorse.”5
“Stvarno?” zahihotala se Bell.
“Tata bi rekao da je to znak da vam je suđeno da budete dio ove obitelji”,
diplomatski je dodala Daphne. “Oduvijek ga je oduševljavalo sve što je povezano
s biljkama.” Rosamund je osjetila probadanje u srcu na spomen riječi obitelj. “A
vaša sestra, botaničarka? Što bi ona rekla?”
“Erica? Oh, rekla bi ti mnoštvo stvari koje ne želiš znati. Gdje sve štipavac
raste...”

2
hrv. crnjuša, erika
3
hrv. kamelija
4
hrv. Petrov križ ili vranino oko, otrovna europska biljka
5
hrv. bodljikavi štipavac, česta cvjetnica u Irskoj i Velikoj Britaniji

18
 Knjige.Club Books

“A to je baš posvuda u Irskoj”, ubacila se Bell.

“A vjerojatno i neke druge stvari koje nikoga ne zanimaju. O obliku listova
ili građi korijena ili kako opstaje u najnepovoljnijim uvjetima.”
Kako opstaje u najnepovoljnijim uvjetima... Možda joj je u krvi nagon da se
bori za opstanak. Još je jednom brzo pregledala sobu i njezine svijetloplave zidove
obasjane svjetlošću koja je dopirala kroz jedan veliki prozor. Ovo nikako nisu
nepovoljni uvjeti, premda ovo i dalje nije bio stil života na koji je naučena
vikontova kći. “Meni se čini da vam je sestra bila revna učiteljica.”
“I Cami se uvijek trudila da sve zapamtimo”, umorno se složila Bell zbog
čega ju je Daphne opet gurnula laktom. Ignorirala ju je. “Kako se vi zovete,
gospođice Gorse?” Bezobrazluk. Odlučila ga je sasjeći u korijenu. Osim što se
zbog toga ponovno gotovo nasmijala, jer ima li boljeg izraza kad raspravljate o
tome kako disciplinirati djecu botaničara?
“Rosamund. To znači...”
“Ruža svijeta”, lako je prevela Bell.
Nije li gospodin Burke svoje sestre opisao kao neznalicama? Opet, ova je
djevojčica znala latinski koliko i njezina takozvana guvernanta, a vjerojatno i više.
Kad Rosamund više nije mogla prikriti svoju zbunjenost, Bell je blago, gotovo
posramljeno, slegnula ramenima. “Volim riječi.”
“Onda,” odlučno je rekla Rosamund, polažući ruke na madrac s obje strane
kukova i podižući se na noge, “najbolje da počnemo s poukom.”
Zateturala je i opasno se nagnula prema naprijed. U posljednji je tren uspjela
prebaciti ravnotežu tako da je, kad je izgubila tlo pod nogama, sjela na krevet, a
ne na pod.
“Mislim da je najbolje da prvo doručkujete”, rekla je Daphne.
Bell ju je prostrijelila pogledom. “A možda se i operete.”
“Poslat ću Molly. Ona je naša sobarica.”
“Cami i Erica ostavile su neke stvari u ormaru”, dodala je Bell i glavom
pokazala prema garderobnom ormaru. “Možete posuditi štogod vam treba dok
vam ne stigne sanduk.”
Njezin putni sanduk. Zapravo, sanduci. Ali nadala se da haljine nisu sve što
je ostavila za sobom u dvorcu Kilready. Rosamund nije imala snage obuzdati
drhtavicu koja joj je zahvatila tijelo. “Hvala ti”, odgovorila je, premda šaptom.
“Onda ću vam se za sat pridružiti u učionici.” Bell je zbunjeno pogledala Daphne.
Daphne je slegnula ramenima, okrenula se prema Rosamund i kimnula. “U redu,
gospođice Gorse.” Djevojčice su se jednostavno i brzo načinile kniks i izišle
ostavivši Rosamund da sama razmišlja o razmjerima onoga što je učinila.
Koliko će vremena trebati gospodinu Parisu Burkeu - koji, unatoč dobrom
izgledu, može biti oštrouman kao i jedna od njegovih brojnih sestara - da otkrije
njezinu obmanu i potjera je?

19
 Knjige.Club Books

***

Nastojeći uhvatiti posljednje nestajuće djeliće osobito ugodna sna, Paris je dublje
zabio glavu u jastuk, ali gusje perje nije moglo ublažiti nesnosnu galamu koja ga
je probudila.
Isprva je pomislio da je izvor buke u njegovoj glavi koja je pulsirala kao da
ima svježu ranu. Je li neki patuljasti radnik probio njegovu lubanju i sićušnim
pijukom udara po njegovu mozgu? Dragi Bože. Mora da je krivo procijenio
kvalitetu - i količinu - bordoškog vina koje je ispio sinoć. Vjerojatno oboje.
Dosad je već trebao naučiti da nema neke koristi od pokušaja utapanja tuge u
alkoholu jer je ona već odavno naučila plivati.
Oprezno je zaškiljio i tek malo otvorio jedno oko i potvrdio da je već sredina
jutra. Trenutak poslije naslonio se na lakat, uzaludno pokušao istodobno otvoriti
oba oka, ali naposljetku se samo svalio na jastuk i pokušao vratiti u jutarnji san.
Nešto o ženi...
Još neka buka - iznad glave, ne iznutra, ovaj puta popraćena Mollynim
nemelodičnim zviždukom dok je ušla u sobu - otjerala je ikakvu mogućnost da će
ponovno usnuti.
“Joj, gospodine Paris, baš strašno galame. Mislim da žele srušiti kuću.”
Djevojčice. Trebao je znati. No što bi to mogle tražiti u potkrovlju - osim, ako
je suditi po buci, ne trgaju podne daske?
Uspravio se i sjeo u krevetu, protrljao rukom jednodnevnu bradu i razmotrio
što da učini, a najodbojniji mu je bio razgovor sa sestrama o njihovu posljednjem
nestašluku. Prije godinu dana bio je sigurno smješten u svojim odajama blizu
King’s Innsa, posve nesvjestan njihovih nestašluka. Međutim, najbolje čemu se
sad mogao nadati bilo je da će se buka stišati otiđe li u očevu radnu sobu, kat
ispod.
Nakon što je ostavila vrč vrele vode blizu umivaonika, Molly je otišla staviti
svježe izglačanu plahtu u garderobni ormar između Parisova i Galenova prazna
kreveta. Paris je žalio za danima kad je mogao zapovjediti mlađem bratu da
intervenira prije nego što djevojčice sruše strop na njih. No Galen se odlučio za
Oxford umjesto Trinity, željan da se makne iz Dublina i od svoga jedinog brata.
Tres!
Molly se okrenula, položila ruke na kukove i pogledala ga pogledom za koji
bi bila ukorena u nekom strožem kućanstvu. “Željela je učionicu”, promrmljala je
mlada žena. “Voljela bih znati kako da itko išta nauči uz to?”
Paris je pokušao, ali nije uspio protumačiti značenje sobaričinih riječi. “Tko
je želio učionicu?”
“Nova guvernanta.”
Rastreseno je spustio ruku s čeljusti. Guvernanta? Ali on nije...

20
 Knjige.Club Books

O, Bože. San. Žena plave kose, plavih očiju i glasa poput...

Molly je znala mnogo pristojnih irskih poslovica za sve prilike i Paris, njegova
braca i sestre su ih nerijetko posuđivali, ali jedino što je Paris sad izustio bila je
bujica engleskih psovki. Prikladno, pomislio je, jer očito je zaposlio prokletu
englesku guvernantu.
Da mu je samo znati koliko je točno popio sinoć?
“Isuse, Marijo i Josipe”, izustio je Paris dok se ustajao iz kreveta posve
zaboravivši da je sinoć legao samo u gaćama.
Uvijek praktična, Molly ga je odmjerila od glave do pete, podignula jednu
obrvu, a zatim posegnula u garderobni ormar i izvadila kucni ogrtač. “Trebat će
vam ovo”, rekla mu je i namignula. “Osim ako se ne nadate da ćete je nagovoriti
da ostane.”

21
 Knjige.Club Books

Četvrto poglavlje

Petnaestak minuta poslije, opran, odjeven i mrzovoljan, Paris je otišao na kat

iznad suočiti se s gospođicom Gorse. Međutim, za to je vrijeme buka odozgo
prestala. Zastao je na dnu uskog stubišta koje je vodilo do potkrovlja. Ako je
najgore prošlo, možda je najbolje sve zaboraviti. Osim, naravno, činjenice da je
na ulici upoznao lijepu i mladu strankinju koju je doveo u obiteljski dom, odnio
je u krevet i... A, da. Unajmio da bude guvernanta njegovim sestrama.
Popeo se preskačući po dvije stube.
U potkrovlju nije bilo podesta pa je s posljednje stube kroz otvorena vrata
ušao u prostoriju gdje su nekoć bile odaje za sluge, ali je prije desetak godina
prenamijenjena u dječju sobu. U sobi je bilo malo namještaja - dva kreveta,
umivaonik i kutija bez poklopca s odjećom za lutke i igračke ugurana ispod
maloga četvrtastog prozora. Nasuprot jednog kuta sobe visjela je zavjesa koja je
ograđivala prostor za presvlačenje jer se strop spuštao pod oštrim kutom i bio je
prenizak da se ugura garderobni ormar. Paris je morao sagnuti glavu dok je stajao,
osim u središtu prostorije.
Možda je trebao inzistirati da se Daphne i Bell presele u Caminu i Ericinu
staru spavaonicu pokraj njegove.
No otvoreno i jasno su se opirale tom njegovu prijedlogu i kad je pogledom
prešao prostorijom, polako je shvaćao zašto. Pokušao je sobu vidjeti očima svojih
najmlađih sestara. Čestice prašine koje su čarobno svjetlucale i padale na
jutarnjem svjetlu. Ostalo je sve bilo lijepo složeno, ali, po njegovoj procjeni, to
nije učinila Molly. Ovo nije bilo mjesto koje je prizivalo nedozvoljen ulazak, čak
ni slugu.
Blagi Bože, je li on to ljubomoran na skrovište svojih sestrica?
Tihi šapat privukao je Parisovu pozornost na pregradu koja je gornji kat kuće
dijelila na spavaću sobu i spremište u potkrovlju. Vrata na tom tankom zidu bila
su odškrinuta i on se tiho primakao do njih i provirio.
Nije se mogao prisjetiti što je posljednje tražio u potkrovlju? Nije li gore sve
bilo pretrpano i prilično neorganizirano? Sad je bilo manje stvari jer je petoro
članova kućanstva konačno pronašlo svrhu svojim putnim sanducima te putnom
priboru i nakitu. Ono što je preostalo odvučenu je do vanjskog ruba prostorije i
nagurano ispod strehe - jasno je vidio tragove prašine na podu. Razbijeni dijelovi

22
 Knjige.Club Books

odbačene svjetiljke pometeni su na hrpu blizu vrata. Ispod vrha krova stajala su,
jedan uz drugi, dva improvizirana stola. Za desnim je sjedila Daphne u starom
windsorskom stolcu kojem su nedostajale dvije prečke, a nožni su joj prsti bili
ugurani u pukotinu na podu kako se ne bi ljuljala. S njegove lijeve strane Bell se
smjestila na preokrenutu kutiju, a njezino skromno sjedalo bilo je podstavljeno
šalom koji je, koliko se sjećao, majka nosila prije nekoliko godina, a koji je sad
bio zakrpan i zgužvan toliko da ga je jedva prepoznao. Na oba su stola bile
poslagane knjige, no ni jedna od sestrica nije čitala nego su pozorno gledale
učiteljicu.
Gospođica Gorse stajala je pred njima, leđima okrenuta jedinom prozoru u
sobi, posve jednakom onome u spavaćoj sobi sestrica - malen, četvrtast, ali
okrenut prema zapadu i, zato, razmjerno mračan. Tu nije mogao vidjeti čestice
prašine, premda je zrak bio pun prašine koju je radeći podignula trojka. Paris je
prašinu osjećao u nosu i straga u grlu. No i ono malo svjetla u sobi bilo je
zarobljeno u Rosamundinoj plavoj kosi i obasjavalo je nekoliko uvojaka koji su
se izvukli iz punđe. Čak i s drugog kraja prostorije Paris je vidio koliko su joj
briljantnomodre oči.
Jer, premda je to prekasno shvatio, i Rosamund je zurila u njega.
Sad kad je blago podigla bradu i stajala točno pred njim, Rosamund se Parisu
nije doimala poput djevojke koja se sinoć onesvijestila. “Smetamo li vam,
gospodine Burke? Moje isprike.” Glas joj je bio smiren, a naglasak oštar. Štoviše,
aristokratski, trebao je znati.
Bell se promeškoljila na svom sjedalu i zgužvala šal pod sobom. Lice joj je
bilo ozareno, premda joj je jedan obraz krasila mrlja od prljavštine. “Ah, Parise,
nije li ovo prekrasno?”
“Gospođica Gorse nam je rekla da nam treba prikladna učionica”, pojasnila
je Daphne.
“A ovo je”, rekao je nakon što je pogledom brzo i ravnodušno preletio
natrpanom i prljavom prostorijom, “vaše viđenje prikladne učionice, gospođice
Gorse?”
Možda i prikladnija od primaće sobe u kojoj su on i njegova braća i sestre više
od dvadeset godina učili sjedeći na očevim koljenima. Međutim, guvernantina
drskost zbog nečega ga je tištala. I priliči jednoj Engleskinji da uleti u irsko
kućanstvo i počne zapovijedati kako voditi kuću bez imalo obzira na to kako to
ukućani već godinama rade ili kako to njima odgovara.
Brzo i uglađeno prošla je između stolova i pošla prema njemu u haljini koja
mu se činila poznatom. Jedna od Ericinih? Skuti su bili uprljani na mjestima gdje
je brisala ruke. Iza Rosamund vrtložila se prašina s poda. “Daphne i Bellis...”
“Bell”, automatski ju je ispravio.
Guvernantine usne stisnule su se, a nosnice proširile. “Djevojčice su navele
da, a...” Njezin drski nos se trznuo.

23
 Knjige.Club Books

“A...” Očni kapci su joj se stisnuli i oštro je udahnula. “A...”

Nitko ne može osporiti da je gospođica Gorse profinjena. Njezine sitne, lijepe
i skladne građe ne bi se posramila ni porculanska lutkica. Usto, ponašala se kako
priliči dami. Bila je žena od koje očekujete da u društvu profinjeno i damski kihne.
Možda dva ili tri uzastopna pišteća zvuka, onako kako se glasa uplašeni mišić.
Međutim, Rosamund je kihnula tako glasno da je zvuk glasno odzvanjao
malom prostorijom, odbio se od krovnih rogova do gologa drvenog poda i
Parisove pulsirajuće glave.
“Nazdravlje”, rekla je Daphne, pomalo zabrinuto misleći da je zbog jakog
kihanja guvernanti duša izletjela iz tijela. Bell se zahihotala, a Paris je bez riječi
posegnuo u džep na prsima, izvadio rupčić i pružio ga gospođici Gorse.
“Raspravit ćemo o tome dolje”, rekao je nastojeći zadržati mirnoću u glasu
dok je guvernanta nježno brisala nos. Kao da nisu upravo čuli kakvu buku njezin
nos može proizvesti.
“Svakako, gospodine Burke.” Rosamund je preklopila rupčić, ali ga nije
vratila Parisu. “Djevojčice će imati stanku u 11:30 i onda ću rado popričati s
vama.”
Dobar odvjetnik nikad ne ostane bez teksta, a Paris je bio izvrstan advokat.
Njegove usne automatski su se otvorile za odgovor.
Međutim, ništa nije uspio izgovoriti, pa je samo oštro kimnuo - Bože, ako mu
se glava namjerava raskoliti, iskreno se nada da će to biti uskoro - i izišao iz sobe.
Većinu prvoga kata zauzimala je primaća soba koja se protezala od prednjega
do stražnjeg dijela kuće i u kojoj je obitelj uglavnom radila i igrala se. U stražnjem
dijelu sobe, okružen policama i izblijedjelim botaničkim otiscima (neke je
skicirala Erica kad je bila mlađa), bio je očev radni stol. Tu se otac povremeno
sastajao sa svojim klijentima. U teoriji, polovica prostorije u kojoj je bio njegov
stol mogla se izdvojiti od ostatka sobe dvokrilnim vratima koja, barem koliko se
Paris sjeća, nikad nisu bila zatvorena.
Sad bi ih zatvorio da se nije prisjetio tog doba, a i da su se vrata mogla zatvoriti
(a nisu zbog neuporabe), ali nije bio siguran je li želio zatvoriti sebe unutra ili
svijet vani.
Bilo kako bilo, znao je da vrata neće spriječiti Molly da uđe jer opet je ušla
bez kucanja, ali ovaj je put nosila prepun pladanj s doručkom. Nije ni čekala upute
gazde nego je samo spustila pladanj na očev stol i počela točiti vruću kavu. Paris
je uzeo šalicu iz Mollynih ruku uz kimanje glavom koje se brzo pretvorilo u bolnu
grimasu.
“I dalje vam glava puca, gospodine Paris? Pa, pojedite nešto”, savjetovala mu
je. “To će malo ublažiti bol.” Oprezno je pogledao pladanj - pečena jaja,
zobena kaša i neko jelo za koje se nadao da je pirjano voće, a ne nešto gore. Ubrzo
mu je i želudac počeo negodovati kao i glava. Slobodnom rukom odmahnuo je da
odnese hranu. “Oni su doista u potkrovlju napravili učionicu”, rekao je nakon što

24
 Knjige.Club Books

je otpio malo kave. “Pomakli su sve što nije bilo učvršćeno čavlima. To je bila
ona buka koju smo čuli.” Molly je naslonila pladanj na bok. “Vjerojatno su podigli
dosta prašine.”
Paris nije uspio obuzdati blago titranje usana kad se prisjetio snažnog kihanja
gospođice Gorse. “Doista.” Molly je uzdahnula, vjerojatno svjesna da ju
očekuje dodatni posao. “Smijem li pitati zašto?”
“Nova guvernanta kaže da nije prikladno da djeca uče u primaćoj sobi”, rekao
je i sa šalicom kave u ruci počeo gestikulirati oko sebe.
Crna tekućina umalo se prelila preko ruba čaše, ali oštar pogled sobarice kao
da je to spriječio. “Mislim da je to nešto što vi trebate odlučiti.”
Gotovo da se kimanjem složio s njom, ali ipak je odustao zbog dobrobiti svoje
glave i ponosa. Umjesto toga slegnuo je ramenima. “Što ja znam o obrazovanju
djevojčica? Dao sam joj odriješene ruke.” Ili točnije - svezao je svoje.
Molly se okrenula i pošla iz sobe. “Pa, pretpostavljam da će nam malo mira
dobro doći”, rekla je. “Što ćete vi sad sa sobom, gospodine Paris?”
“Raditi.”
Zastala je i preko ramena mu uputila pogled koji je bio mješavina brige i
prijekora.
Po prirodi inteligentan i razuman, Paris je bio rođen za odvjetnika. Nakon što
je diplomirao, zbog snalažljivosti i zahvaljujući očevu ugledu nije mu manjkalo
važnih slučajeva. Kad bi mu dosadilo ozračje u sudnici, prepustio bi se maštanju
da će jednoga dana biti izabran u irski Parlament. A zatim su počele glasine o
odcjepljenju Irske. Samo nekoliko mjeseci poslije irska odvjetnička komora
izglasala je rezoluciju protiv zakona kojim je to nekoć ponosno kraljevstvo trebalo
biti pripojeno neprijatelju.
Ali tada Parisa više nije bilo briga. Nakon ustanka sve su ga više privlačile
parnice koje je nekoć smatrao nedostojnima sebe i počeo je braniti klijente koje
nitko nije želio zastupati. Ti su slučajevi bili jednostavni i omogućili su mu
vrijeme potrebno da razmišlja o svojim pogreškama. A bilo ih je. Toliko slučajeva
u kojima je pravda rijetko bila zadovoljena.
Pravo, njegova životna strast, postalo mu je pokora, a katkad i kazna.
Kazna koja je bila zaslužena i on je to znao.
Posla je uvijek bilo. Katkad je sumnjao da su se roditelji dogovorili da ostave
Daphne i Bell u Dublinu kako bi bio zaokupljen i nečime drugim. Nečime što će
mu odvući pozornost. Majka se nadala da će uskoro početi osjećati potrebu da
zasnuje obitelj. Ljubav i brak. Vlastitu djecu.
Međutim, Paris je znao da su takvi snovi besmisleni baš kao što je znao da je
za njegove sestrice bolje da ih netko drugi poučava životu i brine o njima. Pa
makar to bila i guvernanta koja više voli naređivati nego primati zapovijedi.
“Je li gospođica Gorse možda spomenula gdje je prije radila?” upitao je.

25
 Knjige.Club Books

“Meni nije ništa rekla, gospodine”, odgovorila je Molly dok je prelazila prag
sobe.
Ni njemu. Jučer je, nedvojbeno, mnogo hodala. Prisjetio se zamjetnog
nepodudaranja između stanja i kvalitete njezine odjeće. Pomalo neprikladna za
učionicu i nešto što bi si rijetko koja guvernanta mogla priuštiti. Gdje je ostatak
stvari gospođice Gorse? Zašto je tako daleko pješačila? Je li je nešto otjeralo s
njezina posljednjeg posla, a ako jest, što je to bilo?
Ravnomjerno pulsiranje u sljepoočnicama preotelo mu je te važne misli.
Otpio je još gutljaj kave i odlučio potražiti odgovore na sva ta pitanja čim se
gospođica Gorse spusti. Da, vjerovao je prosudbi gospode Fitzhugh jer njezina je
agencija za zapošljavanje bila na izvrsnu glasu. No nije naodmet biti temeljit jer,
naposljetku, gospođica Gorse bila je vrlo mlada.
A to nikako nije očekivao.
Sigurno može pronaći vremena da povremeno provjeri što se zbiva u učionici
i na djelu vidi novu guvernantu.
Zbog dobrobiti svojih sestrica, naravno.

26
 Knjige.Club Books

Peto poglavlje

Kad je odgovarala na poziv gospodina Burkea da odredi vrijeme za sastanak,

jedino o čemu je Rosamund razmišljala bilo je kako si osigurati dovoljno vremena
i nagonski je reagirala ne želeći sukob ili, još gore, otkaz. Tek kad je vidjela
njegov izraz na licu, zajedljivi luk jedne obrve, Rosamund je shvatila kako je taj
odgovor, pa, sluškinje, zvučao Parisu.
Također je posve zanemarila činjenicu da u učionici nije bilo sata.
Točnije, sat je postojao. Pozlaćeni sat na kaminu oblika ptice u gnijezdu neke
izmišljene biljke. No, kao i većina stvari naguranih u potkrovlje i zaboravljenih s
godinama, i sat je bio pokvaren. Usto, zašto gospodin Burke nije mogao zaboraviti
na nju?
Na trenutak se čak ponadala da se sinoć tako napio da će zaboraviti njihov
dogovor. Ali, da je bio mrtav pijan, vjerojatno bi se spotaknuo noseći je uza stube
i oboje bi završili na podu, zbunjeni i bez zraka, isprepletenih udova...
“Mislite li da je moj brat zgodan, gospođice?”
“Kako, molim?” Pogledom je pronašla Bell, ali nije je mogla pogledati u oči.
Znala je da su djevojčice vidjele kako, ponovno, zuri u mjesto gdje je Paris stajao.
Kad je došao do praga, stisnutih tamnih očiju, razbarušene crne kose, neobrijane
crne brade, nikako ne bi pomislila da je odvjetnik. Prije neki cestovni razbojnik.
“Svim damama se sviđa”, rekla je Daphne. “Neke od njih čak dolaze na javna
suđenja, sjede na galeriji i zaljubljeno ga gledaju u toj njegovoj smiješnoj perici.
Postoji li išta dosadnije?”
Rosamund se prisjetila da nju kod gospodina Burkea zanima samo njegova
pravna stručnost. Jedino što je željela bilo je osloboditi se okova svog skrbnika.
“Sigurna sam da su njegovi slučajevi vrlo zanimljivi”, odgovorila je, nesigurna
brani li njega ili pripadnice svoga spola. U svakom slučaju, njezin odgovor nije
uvjerio ni jednu od sestrica.
“Možda”, rekla je Daphne i slegnula ramenima. “Uglavnom, to je bilo prije
borbi.”
Rosamund je vrlo malo toga znala o zbivanjima u Dublinu prošloga proljeća,
osim čvrstih uvjeravanja londonskih tiskovina da su irski pobunjenici lako
razbijeni te da je spriječena francuska najezda. No jučerašnja šetnja gradom
otkrila joj je nešto važno - pobuna je ovdje bila dobro prihvaćena.
27
 Knjige.Club Books

“Prije nego što se pridružio Jedinim Ircima”, pojasnila je Bell.

“Ujedinjenim”, ljutito ju je ispravila Daphne. Očito je bila na rubu da sestricu
ponovno nazove tukom, ali tad je shvatila što je upravo rekla i brzo je rukom
prekrila usta.
Rosamund se jedva uspjela obuzdati da i ona to ne učini. Paris Burke bio je
član Ujedinjenih Iraca? Ali... oni su bili radikali. Izdajnici. Ako je to istina, po
zakonu bi trebao biti u zatvoru. Ili... ili mrtav.
“Sve se promijenilo jer su svi otišli”, ravnodušno je pojasnila Daphne
nastojeći ublažiti svoju pogrešku. “Prvo Cami, a zatim i Erica. I sad je Galen
otišao studirati u Oxford. I znam da je u redu što ih mama i tata žele sve posjetiti,
ali...”
Umjesto mrzovolje, Rosamund je u Daphninu glasu začula zabrinutost.
“Ovdje još imaš jednog brata i sestru.”
Čudne riječi umirenja od osobe koja je, bolje od većine, bila svjesna što se
sve može dogoditi djevojci kojoj je brat skrbnik. Rosamund nije znala kako
izmjeriti jačinu povezanosti Burkeovih sestri i braće osim usporedivši ih
sa slabostima povezanosti u svojoj obitelji. Je li se gospodin Burke loše ophodio
prema svojim sestrama? U redu, ne može reći da je njegovo ponašanje prema
njima srdačno ili puno ljubavi, ali nije vidjela nikakve znakove straha u Daphne i
Bell. Opet, s druge strane, ni ona nije uvijek bila ustrašena...
Daphne je slegnula ramenima. “Donekle. Promijenio se, previše radi.”
“Presrdit je”, prošaptala je mlađa sestra.
“U svakom slučaju, bilo je očito da ne želi biti ovdje s nama.” Rosamund je u
Daphninim očima ugledala izazov, ali i određenu povrijeđenost. “I zato je
zaposlio vas.”
Rosamund se okrenula prema prozoru koji je bio prekriven slojem prašine kao
sve ostalo u sobi. On je nije zaposlio. Rosamund nije pojma imala što ona točno
želi i traži. A djevojčice...
Čekaj malo. Je li ono sat? Na pročelju neke zgrade u daljini? Rukom je
načinila krug na prljavom prozoru. Da, to je sat. Zaškiljila je i uspjela vidjeti
koliko je sati - četvrt do deset. Još je jednom obrisala prozor i onda shvatila da ga
briše rupčićem gospodina Burkea. Nekoć bijela tkanina sad je bila puna crnih
mrlja.
Rukama je zgužvala rupčić, okrenula se prema učenicama i nabacila nešto za
što se nadala da je veseli osmijeh. “Onda najbolje da se vratimo učenju.”
Nakon što je prošlo sat i pol, barem sudeći prema udaljenom satu čije kazaljke
kao da se neko vrijeme uopće nisu pomicale, a onda se počele strelovito kretati,
Rosamund je djevojke pustila na ručak. Kat ispod pronašla je sobu u kojoj je
spavala, pa je ušla oprati se i počešljati. Htjela je odjenuti čistu haljinu, ali nije se
htjela poslužiti haljinama u ormaru bez dopuštenja nekoga drugog osim Daphne i
Bell. Njezina je bila posve prljava i možda se uopće neće moći oprati. Međutim,
28
 Knjige.Club Books

mijenjanje haljine usred dana možda bi se moglo smatrati prerazmetljivim za

guvernantu.
Laka i nesigurna koraka spustila se na prvi kat. Djevojke su joj jutros pokazale
primaću sobu i objasnile kako su nerijetko tu učile dok je otac čitao, majka šivala,
a najstarija sestra pisala. Katkad se sve to događalo istodobno. Rosamund se bila
osvrnula po sobi - zasigurno najveća u kući, ali opet ne prevelika - i procijenila
kako bi vrlo brzo podbacila kad bi ovdje morala poučavati djevojčice dok bi ih
njihov brat kritizirao koji metar dalje. I zato se naglas pitala bi li neka druga
prostorija bolje poslužila kao učionica.
Gledajući unatrag, možda je malo prenaglo prihvatila savjet sestrica da im kao
učionica posluži potkrovlje. Pokazalo se da ima nagon za pronalaženjem dobrog
mjesta za skrivanje, ali morala je mnogo naučiti želi li biti guvernanta.
Vrata primaće sobe bila su odškrinuta, ali nedovoljno da može proviriti
unutra. Nije bilo vratara da je najavi. Štoviše, od slugu je vidjela samo Molly i
kuharicu. Podigla je jednu ruku i upravo htjela pokucati, ali je oklijevala, a zatim
je u sobi čula kako antikni visoki sat otkucava pola sata. Ne smije i ne želi kasniti.
Podigla je ruku, dvaput pokucala šakom po vratima i čekala.
Nitko nije otvarao vrata. Nitko nije iznutra viknuo: “Uđite.” Nabrojila je do
dvadeset, ponovno pokucala, ovaj puta dovoljno snažno da se vrata otvore za
nekoliko centimetara, pa je mogla vidjeti prvu polovicu sobe - dva visoka prozora
okrenuta prema ulici, udobno pokućstvo, spinet. Oprezno je odgurnula vrata i
prešla preko praga.
“Eto me za trenutak.”
Mek, ali čvrst glas Parisa Burkea čula je sa svoje lijeve strane. Okrenula se
prema njemu, ali on je bio sagnut nad nekim papirima razbacanim preko velikog
stola, držeći u jednoj ruci pero i zapisujući nešto dok je drugom rukom nešto tražio
po otvorenim stranicama knjige. Još je nekoliko trenutaka bio posve uronjen u
svoj posao, pa ga je Rosamund morala pričekati. Pretpostavila je da je
tako kažnjava zbog njezina bezobrazna odgovora u potkrovlju.
Pogledom je prešla po ostatku pokućstva u sobi, prenatrpanim policama s
knjigama, amaterskim slikama obješenima po zidovima. Imala je dojam da su
Burkeovi prilično imućni jer je soba bila lijepo i ukusno uređena. No i dalje je
izgledala kako i očekujete od sobe u kojoj redovito živi šestero članova obitelji.
Tu i tamo bi ugledala otrcano mjesto na tapeti, istrošeno mjesto na komadu
pokućstva. Mrlje koje bi bile zabranjene u kućanstvu u kojem je ona odrasla.
No nije sve navedeno bilo istina jer je Rosamund vjerovala da su stvari ipak
bile malo drukčije kad je tata bio živ. Manje stroge, sretnije.
Sumnja joj je ispunila sjećanje. Ako je to uopće bilo sjećanje. Charles bi joj
rekao da je to samo plod njezine mašte. Pojasnio joj da su stvari takve kakve su
oduvijek bile, da je uredio sve baš onako kako bi to i njihov otac učinio.

29
 Knjige.Club Books

Zidovi, stolci i sag u primaćoj sobi nisu mogli predugo okupirati Rosamund.
Njezin se pogled htio vratiti do gospodina Burkea, premda nije htjela piljiti u
njega. U mislima ga je usporedila s cestovnim razbojnikom, a s obzirom na to što
su joj njegove sestrice netom otkrile, nije bila daleko od istine. Ujedinjeni Irci.
Opasni pobunjenici protiv Krune.
Pa, nadala se da će pronaći nekoga nemilosrdnog, nije li tako?
Kad je posjetio učionicu, bio je posve odjeven, ali sad je sjedio, pomalo
šokantno, samo u košulji; kravata mu je bila olabavljena, a sako je prebacio preko
naslonjača drugog stolca. I premda nije podignuo pogled s poslovnih spisa,
Rosamund mu je sa strane vidjela dovoljno lica da shvati da se nije obrijao. Čudna
intimnost njegove brade, tamne crne boje poput njegove kose, prenula ju je i
više nego činjenica da nije posve odjeven. Kao da potajno promatra čovjeka koji
je upravo ustao iz kreveta.
Džentlmeni koje je poznavala nisu tako izgledali pred damama. Charles bi je
uvjeravao da gospodin Burke nije džentlmen, premda nedavna zbivanja nisu
osnažila Rosamundino povjerenje u bratovo mišljenje.
Uz promuklu buku iz grla, pomalo nalik bijesnome smijehu, gospodin Burke
je odgurnuo knjigu, bacio pero na pladanj, a zatim rukom prošao kroz razbarušenu
kosu. Neukroćeni pramenovi pali su mu preko obrve i okrznuli ovratnik, a
Rosamundima prva pomisao bila je da bi trebao posjetiti brijača i ošišati se.
Ali zašto je onda u jagodicama svojih prstiju osjetila potrebu da mu odmakne
jedan modrocrni uvojak s tamnih očiju?
Paris je ustao odgurnuvši se od stola i zagledao se u nju. “Sjednite, gospođice
Gorse.” Jednom je rukom uzeo svoj sako s obližnjeg stolca, a rukom joj pokazao
prema drugom.
Željela ga je odbiti jer bi se tako odrekla malo stečenog ponosa koji je osjećala
stojeći. To bi, ujedno, značilo da mu priđe bliže. No nije ga mogla odbiti zbog
nečega u tonu njegova glasa. Bila |e sigurna da je izgubio vrlo malo slučajeva.
Dok je on odijevao sako, Rosamund mu je sjela sučelice, uspravna tijela tako
da joj leda nisu dodirivala naslon. Premda je bio prosječne visine i mršavije grade,
gospodin Burke je izgledao kao mnogo veći muškarac. Podsjećao ju je na glumca
koji je jednom sa svojom putujućom družinom nastupao na imanju Tavisham kad
je imala četrnaest godina. Charles, koji je tada slučajno bio u posjetu imanju,
potjerao je glumca i pokušao je uvjeriti da ne želi imati ništa s takvim amaterskim
predstavama. No samo kratak pogled na muškarca kroz prozor primaće sobe bio
je očaravajuć.
Polako je shvaćala zašto gradske žene pohode sudnice kako bi makar nakratko
vidjele ovoga zgodnog odvjetnika.
Nakon što je namjestio rukav, ponovno je sjeo za stol. “Imate li mnogo
iskustva s djecom, gospođice Gorse?” Nema ugodnog čavrljanja ili usputnog
razgovora. I kako da odgovori na tako izravan napad? Nakratko je samo mogla

30
 Knjige.Club Books

gledati kako prstima jedne ruke ležerno poravnava papire na stolu. Nije ga mogla
pogledati u oči. Ali što će duže odugovlačiti, bit će joj teže reći istinu.
“Ne, gospodine.”
“Ikakvo iskustvo?” upitao ju je sigurno poput muškarca koji je naviknut
postavljati pitanja i na njih dobivati odgovore.
Progutala je slinu. “Na mome... na mome posljednjem, ah, mjestu, bilo je
dvoje djece. Dječak i djevojčica. Stari kao i vaše sestre.” Iskrivljavanje istine,
kako bi ljudi rekli. Bog neka joj oprosti.
“A zašto ste napustili to mjesto?”
“Ja, ah...”
“Jeste li otpušteni?”
“Nisam.” Podignula je bradu i naposljetku ga pogledala u oči. Oči su mu
doista bile crne - ili toliko tamnosmeđe da je to bilo gotovo isto. Ali ne i hladne
kakvim ih je smatrala iz daljine. Oštre, žive. I neodoljive kao i ostatak njega.
“Otišla sam. Otac djece smatrao je da ja...” Obrazi su joj se zarumenjeli i ponovno
je odmaknula pogled s njegovih očiju. “Da ima pravo na određene stvari.”
Gospodin Burke je nakratko sjedio savršeno mirno i tiho, a onda...
“Kako se zove, gospođice Burke?”
Nije mislila da će se raspitati za preporuke. “Dotični gospodin je vrlo moćan,
gospodine. Ne mogu...”
Prestala je govoriti kad je gospodin Burke počeo prstima kuckati po hrpi
papira ispod ruke. “Dotični ‘gospodin’ uopće nije gospodin.” Stanka. “Što je s
njegovom suprugom? Ne bi li se ona pobunila?”
“Mrtva je.”
Ustao je i stao kraj prozora u stražnjem dijelu sobe, ruku prekriženih na
leđima. Glas mu je bio mekši kad je ponovno progovorio. “Pa ste otišli od njega.
Pješice. A nakon što ste neko vrijeme putovali, pretpostavljam da ste stigli do
gospođe Fitzhugh koja vas je poslala k nama.”
To nije bilo pitanje, pa mu nije trebala odgovoriti. Gospođu Fitzhugh
spomenuo je i sinoć. Žena vjerojatno vodi neku agenciju za zapošljavanje. Jedna
njezina riječ i Rosamundina lažna priča bit će otkrivena.
Ponovno se okrenuo prema radnom stolu, otvorio ladicu i izvadio kutiju s
novcem u kakvoj se inače drži novac za kućanske troškove. Nakon malo
pretraživanja pod papirima, pronašao je ključić i umetnuo ga u bravu kutije. “U
danim okolnostima, pretpostavljam da vam vaš bivši poslodavac neće poslati
sanduk s odjećom”, rekao je i nakrivio usne kao grimasu ili kao osmijeh. “A i ne
možete dalje kopati za starom odjećom u sestrinu ormaru. Mislim da je u redu
isplatiti vam predujam plaće.” Jednom je rukom okrenuo ključić, drugom
podignuo poklopac kutije, a zatim, ne gledajući, posegnuo rukom u kutiju.

31
 Knjige.Club Books

“Hoće li ovo dostajati?” pitao je dok je pred Rosamund stavio mnogo kovanica.
Bilo je tu najmanje pet funti.
“Velikodušni ste.” Tek kad je odmaknuo ruku, Rosamund je posegnula za
kovanicama jer nije htjela da shvati koliko je očajna. “Hvala vam, gospodine
Burke.”
Kad je ponovno sjeo, izraz lica i stav Parisova tijela ublažili su se. Međutim,
sve je to bila gluma da dobije odgovore koje je želio. Nagnuo se prema njoj. “Jeste
li sigurni da ste se posve oporavili od sinoćnjih teškoća, gospođice Burke?”
“Posve.” Treptanjem je obrisala suze navrle u oči i sklopila je ruke u krilu
držeći kovanice u dlanu. “Jeste li... jeste li možda htjeli raspraviti o nastavnom
planu vaših sestrica, gospodine Burke?” Navoditi ga da postavlja dodatna pitanja
bilo je, nesumnjivo, opasno, ali ta njegova smirena briga za nju, proučavanje
tamnim očima, bilo je još opasnije.
Gotovo je uzdahnula od olakšanja kad se Paris zavalio u stolac. “Je li Daphne
ta koja je predložila da učite u potkrovlju, pitam se? Ili Bell?” Maknuo je pogled
s nje i zagledao se u nešto u udaljenom kutu sobe. “Nisam se pobrinuo da uvjeti
u kući budu prikladniji”, rekao je ne želeći čuti njezin odgovor.
“Djeca bolje uče u okružju u kojem se mogu usredotočiti”, rekla je, premda
nije znala je li to točno, ali joj se činilo kao ispravan stav koji bi guvernanta trebala
imati.
Kut jedne Parisove usne podignuo se. I dalje to nije osmijeh. Gledano sa
strane, njegove crte lica bile su muške i četvrtaste. I dalje je gledao u neku
udaljenu točku. “Možda to objašnjava zašto sam ja bio tako loš student.”
Gotovo da mu je proturječila, ali stisnula je usne i ipak šutjela. On nikad nije
bio loš student, u to je bila sigurna.
Njegova su usta i dalje ostala stisnuta u izrazu negodovanja, a zatim je naglo
okrenuo glavu i ponovno je pogledao. Nasmijao se. Istina, pomalo podrugljivo,
ali ipak je to bio osmijeh koji je ublažio strog izraz njegova lica i unio mu sjaj u
oči. “Ah, u redu, gospođice Gorse. Iskreno, sumnjao sam u vas. Ali ako se još
jednom tako namrštite, natjerat ćete me da sprežem latinske glagole.”
Rosamund se odvažila nasmijati njegovoj primjedbi i njegov izraz lica opet
se promijenio. Oči su mu dodatno zasjale, a lice mu je poprimilo određenu
toplinu. Rosamund je opet postala svjesna njegove zasjenjene čeljusti i grozno
olabavjelog čvora njegove kravate. “Venisti, vidisti, vicisti”, promrmljao je, a na
ustima mu je i dalje bio osmijeh.
Došla je, vidjela je, osvojila je.
Rosamund se ispravila u stolcu - kad se uopće nagnula prema njemu? - i rekla:
“Bojim se da su moja postignuća skromnija, gospodine Burke. Želite li pouku iz
latinskoga, ne mogu vam udovoljiti. Pouku za vaše sestrice, mislim”, brzo je
dodala.

32
 Knjige.Club Books

I on se malo uspravio u stolcu, premda su mu oba oka i dalje sjajila.

“Francuski?”
“Ja... pa, da, naravno. Kao i osnove talijanskoga i njemačkoga.”
Kako je brzo iznenađeno podignuo obrvu, tako ju je i spustio. “Povijest?
Geografija? Matematika?”
Kad joj je umrla majka, Charles je unajmio tihu gospođicu Sloane
bezizražajnog lica da joj pravi društvo. Jedina istinska vrijednost te žene bila je
što nije bila radoznala, a kako nije znala čitati, nije Rosamund zabranjivala da
se služi skromnom bibliotekom na imanju Tavisham. Nalet osornosti natjerao je
Rosamund da podigne bradu. “Ako želite, možete me ispitati.”
Paris je spustio glavu, ali ne prije nego što mu je u očima ugledala neki
drukčiji sjaj. “To neće biti potrebno.” Paris je zatim počeo nestrpljivo pregledavati
papire na svom stolu. “Možete se vratiti svojim učenicama, gospođice Gorse.
Poučavajte ih kako vas je volja.” U glasu mu se osjetilo olakšanje jer to više nije
bila njegova odgovornost.
Rosamund je ustala, ali Paris nije.
Njegovo neizražavanje zahvalnosti malo je bocnulo Rosamundin ponos -
njezin glup, glup ponos. Izgleda da ga Charles nije uspio temeljito izbiti iz nje
kako se nadao. Umjesto da bude, kako je to slučaj sa slugama, sretna što joj je
dopustio da ode, Rosamund se prstima slobodne ruke naslonila na rub stola.
“Važan slučaj, nije li?” Kimnula je prema papirima. “Ono na čemu radite.”
Očito su bili prevažni kad se zbog njih nije mogao ustati i pozdraviti je.
Paris je posegnuo za knjigom koju je prije zatvorio i počeo je listati nastojeći
onemogućiti Rosamund da mu pročita izraz lica. “Bio je”, odgovorio je pomalo
ogorčeno.
Tek kad je umočio pero u tintu i ostao šutke sjediti, Rosamund se okrenula i
pošla prema vratima. Kad je stigla do praga, zastala je jer se oglasio. “Ručat ćete
sa mnom. I s mojim sestrama”, dodao je, ali tek kad joj je puls ubrzao. I premda
je nedvojbeno bio previše usredotočen na svoj posao da vidi njezin odgovor,
potvrdila je dolazak kimanjem. Naposljetku, što je drugo mogla?
Nije joj se sviđala ta njegova promjenjiva i ćudljiva narav. Bila je to jedna od
mana u karakteru svih Iraca na koju ju je brat upozorio. Prisjetila se kako su
djevojčice brata opisale kao srditog. U nekoliko kratkih susreta s njime Rosamund
je gledala kako u sekundi mijenja raspoloženje iz mrzovoljnog do zajedljivog i
obratno. Kao da uopće ne uživa u njezinu društvu. Ali zašto onda toliko ustrajava
na njezinu društvu?
Ali prije nego što je zakoračila, stigao je odgovor na njezino pitanje.
“Svejedno mi je želite li ručati s učenicama u učionici, ali znam da Molly ne
bi gore voljela nositi pladnjeve.” Čula je šuškanje papira, zvuk udarca pera u dno
bočice s tintom. “Takve se stvari sigurno drukčije rade u drugim obiteljima,”
rekao je, “ali morat ćete se priviknuti na naše čudne irske običaje.”
33
 Knjige.Club Books

Šesto poglavlje

Čuvši je kako uzdiše - iznenađeno? bijesno? možda oboje - dok je izlazila iz sobe,
Paris se tiho nasmijao. Gospođica Gorse sa svojim osnovnim poznavanjem
talijanskoga i mekim, njegovanim rukama nije rođena da bude guvernanta, u to je
bio siguran. Možda grofica...
Pa, što i da jest? uvjeravao se. Što onda? Čak i da njezin otac jest plemić,
možda se nije dobro pobrinuo za obitelj i ostavio je kćer na milost i nemilost
nepraštajućeg tržišta rada. Mnoga su irska kućanstva žudjela za navodnim
ugledom koji sa sobom donosi engleska guvernanta, sudeći prema riječima
gospođe Fitzhugh. A svijet je bio krcat beskrupuloznim muškarcima koji se
vrebali slabije.
Ako mu je trebala potvrda onoga što mu je gospođica Gorse rekla o
prethodnome radnom mjestu, dovoljno mu je da se samo prisjeti rupe u njezinoj
cipeli. Je li važno to što je cipela zapravo bila otmjena papuča načinjena za damu
koja samo hoda od blagovaonice do primaće sobe? Na neki je način to bio
najvažniji dokaz od svih, očit znak da je pobjegla bez razmišljanja, želeći se samo
maknuti što dalje može.
Međutim, vjerovati ljudima nije bilo u njegovoj naravi. Godine iskustva u
sudnici samo su osnažile njegovu skeptičnost. Nitko nikad nije bio posve iskren i
on je sa sigurnošću rođenog cinika i izučenog odvjetnika znao da Rosamund
prema njemu nije bila posve iskrena.
Možda ju je zbog toga trebao otpustiti, ali tjedni bezuspješne potrage naučili
su ga kako je teško pronaći guvernantu voljnu raditi na određeno vrijeme.
A i sam Bog zna, čak i ako njegovi roditelji to nisu znali, da njegove sestrice
zaslužuju bolju skrb od one koju im on može ponuditi. Daphne i Bell nedostajali
su majka i starije sestre. Cijelo je kućanstvo patilo bez kvaliteta tih triju vrlo
različitih žena - majčine blagosti, Camine stabilnosti i Ericine energije.
Usto, svi imaju neku tajnu koju ne žele podijeliti sa svijetom, čak ju je i on
imao. Zašto bi gospođica Corse bila iznimka? Međutim, njezine plave oči, čiste
poput vedra ljetnog neba, ali i pomalo neprozirne, kao da su nešto skrivale. Nešto
duboko u njoj. Tako duboko da je na trenutak bio siguran da je bila izgubljena i
trebala joj je pomoć da pronađe izlaz...

34
 Knjige.Club Books

Kakva gomila izmišljotina! Cami bi takvo što mogla staviti u jednu od svojih
knjiga. Kao da nečije oči mogu otkriti takvo što. Kao da on ima ikakva pojma o
tome kako voditi izgubljenu dušu.
Energično je odmahnuo glavom i prisilio se usredotočiti na papire pred
sobom, važan slučaj koji je, u drukčijim okolnostima, mogao biti njegov.
Međutim, drugi je odvjetnik vodio slučaj na sudu i sramotno izgubio. Katkad
se Paris zabavljao - ako se to može uopće nazvati zabavljanjem - izlaganjem
argumenata koje bi sam naveo. Da su okolnosti bile drukčije.
Nije znao koliko je vremena prošlo prije nego što ga je glasno nadvikivanje
vratilo u stvarnost i odmaknulo od slučaja Blackstone. Buka je dopirala iz maloga
vrta iza kuće. Odgurnuo se od stola, ustao i otišao do prozora. Vlažno i sivo jutro
nezamjetno je prešlo u vlažno i sivo poslijepodne, ali, ako ništa drugo, barem nije
kišilo. Jedini mu je zaključak bio da je nastavni plan gospođice Gorse uključivao
vježbanje u... Izvukao je sat iz džepa prsluka. Zar je već tri popodne?
Bilo kako bilo, djevojčice i guvernanta igrale su kriket.
U redu, igranje je možda presnažan izraz. Gospođica Gorse je bacala lopticu,
a što ju je duže promatrao, to je bio sigurniji da nikad nije ni gledala kako se igra
kriket. Bell je udarala palicom; u stražnjem vrtu jedva je bilo mjesta da dobro
zamahne. Zašto nisu otišle do velikoga, prekrasnog parka nasred trga? No budući
da je Daphne više zanimalo kako uvjeriti susjedovu mačku da se provuče kroz
ogradu od kovanog željeza nego igranje, možda i bolje što su na manjem igralištu.
Gospođica Gorse iznimno je sportski ohrabrila Bell, a zatim nabacila
usredotočeni izraz na lice dok se pripremala za bacanje lopte. Je li to ona stvarno
zažmirila? To i nije bilo osobito važno jer je Bell sigurno žmirila dok je čekala da
lopta dođe do nje - Galen je nikad nije uspio odviknuti od te navike. Na Parisovim
usnama pojavio se prvi istinski osmijeh u... nekoliko mjeseci... dok je promatrao
gospođicu Gorse kako baca loptu. Čudno izbačenih lakata Bell je divlje
zamahnula palicom.
“Fantastično!” uzviknuo je tiho Paris dok je začuo neočekivani pras sudara
palice i lopte. A zatim...
Čudno kako kao da se sve zamrznulo - Bell i gospođica Gorse slave pogodak
uzdignutih ruku, lopta je na vrhu putanje, a zatim navala buke i komešanja kad je
počela padati. Daphne je vrisnula upozorenje gospođici Gorse, posve nesvjesnoj
opasnosti. Prije nego što ju je lopta pogodila, Paris se već odmaknuo od prozora,
preskočio stube i dotrčao do vrta još dok Daphne i Bell nisu uspjele doći
do gospođice Gorse.
Očekivao je da će je pronaći na tlu, u gotovo istom položaju kao i sinoć, ali
Rosamund je sjedila prekrivajući jednim dlanom i rukom pola glave, a drugu je
ispružila prema mlađoj sestrici.
“Dobro sam, Bell. Doista”, ustrajala je, premda se u glasu osjećalo da je boli.
“Tako sam ponosna na tebe.”

35
 Knjige.Club Books

“Tuko, tuko, tuko”, mrmljala je Daphne dok se približila dovoljno da je

čujemo.
Paris se taman spremao ukoriti je kad je gospođica Gorse blago, ali
iznenađujuće odlučno rekla: “Što sam ti rekla za nazivanje sestre pogrdnim
nazivima, Daphne?”
Daphne se zaustavila metar daleko vrlo namrštena izraza lica. “Nisam to
govorila njoj.”
“Daphne Burke." Glas koji bi trenutačno utišao žamor u sudnici natjerao je
njegovu mlađu sestru da prkosno prekriži ruke na prsima. “Idi u svoju sobu.
Poslije ću se pozabaviti s tobom.”
Daphne je ljutito podignula bradu i odjurila. Bell se rasplakala, bacila palicu
i potrčala za njom. Ignorirajući sestrice, Paris se spustio na jedno koljeno uz
gospođicu Gorse. “Koliko je loše?”
Nježno je odmahnula glavom i slobodnom rukom kojom je upravo utješila
Bell odgurnula Parisa. “Kako ste mogli, gospodine Burke?”
Paris je poskočio na pete. “Kako... kako sam mogao...?” zbunjeno je ponovio.
“Što?”
“Niste vidjeli da je Daphne uzrujana? Trebala je... trebala je... utjehu. Od
svoga brata.” Rosamund se morala svojski potruditi izgovoriti tih nekoliko riječi.
“Utjehu?” Očito je udarac u glavu loše utjecao na ženin mozak. “Vi ste
ozlijeđeni, gospođice Gorse.”
“Dobro sam”, ponovila je, ali ovaj je put zvučala još neuvjerljivije. “Usto,
Daphne je imala pravo.” Ono malo lica što je mogao vidjeti bilo je iskrivljeno u
slabašan, samokritičan osmijeh. “Trebala sam biti malo pažljivija.”
Iz svog iskustva, a imao ga je mnogo, s takvim stvarima, nevini ljudi su
skloniji preuzimanju krivice od stvarnih krivaca. Zašto je tako revno prihvatila
odgovornost za nezgodu?
Pojašnjenje je bilo očito kad je dodala, točnije zamolila ga: “Molim vas,
nemojte kazniti svoju sestru.”
Je li strahovala da djevojke trebaju zaštitu od njega? Očito još nije shvatila da
je zdrava nebriga nešto svojstveno njegovoj obitelji. Premda, u njegovu slučaju,
to je samo nebriga.
“Valjda ne predlažete da se Daphne dopusti takvo ophođenje prema
guvernanti?” rekao je iskušavajući je.
Rosamund je još spustila glavu kako joj ne bi vidio lice. “Nije promislila prije
nego što je to rekla. Uplašila se, to je sve.”
“I ja...” Na vrijeme se zaustavio. I ja sam se uplašio.
Ta ga je misao malo prestrašila. Uplašen? Zbog gospođice Gorse?
Njezina plava kosa oslobodila se ukosnice i nježno joj je dodirivala dug i
tanak vrat. Prepoznao je iskonski nagon koji ga je tjerao da se privine uz nju,
36
 Knjige.Club Books

priljubi svoje usne u udubinu njezina vrata i osjeti divljačko kucanje njezina bila.
Taj nagon nije imao nikakve veze sa strahom.
Ali srce mu je i dalje zvečalo u grudima. I da, uplašio se.
“I ja sam se uplašio, gospođice Gorse”, rekao je kad se uvjerio da će to izustiti
na njemu svojstven podrugljiv način. “Zamislite koliko bi mi poteškoća stvorilo
da moram ponovno tražiti guvernantu.”
Okrenula je glavu prema njemu i u nevjerici ga pogledala jednim okom.
Hladna kap kiše pala joj je na obraz i spustila se poput suze.
“Sprema se pljusak”, predvidio je Paris. “Dopustite mi da vam pomognem da
ustanete.”
Prekasno. Baš kad je ustao, rijetke kapi pretvorile su se u jak pljusak. Rukom
ju je uhvatio za podlakticu i pomogao joj podiči se s tla. Kad nije mogla održavati
ravnotežu, Paris je skupio hrabrost i obujmio je drugom rukom. Njegova ruka
savršeno je ležala na njezinu struku, baš kao i jučer navečer. Opasno udobno.
Pažljivo ju je vodio prema kući preko tla koje je već postajalo blatno i sklisko. Do
trenutka kad su stigli do vrata, oboje su bili mokri do kože. “Molly”, viknuo je
Paris čim su ušli u kuću. “Odnesi nekoliko ručnika u sobu gospođice Gorse.”
“Mogu dalje sama”, rekla je guvernanta i položila dlan na zid stubišta kako bi
uspostavila ravnotežu jer se drugom rukom, bližom odvjetniku, još držala za
glavu.
Znao je da je treba pustiti.
Ali nije to učinio.
“Oprostite mi, gospođice Gorse,” kazao je, “ali bio bih sretniji da se ne
stropoštate stubištem do kuhinje.”
“Mislite, bilo bi vam draže kad me ne biste opet trebali nositi gore.” Glas joj
je bio čudna mješavina zadirkivanja i srama.
Boreći se s nagonom desne ruke koja ju je htjela još više privući, lijevom se
snažnije uhvatio za ogradu. “Postoje i gore stvari”, rekao je nastojeći je utješiti.
Ali kao da je sad već izgubio i nadzor nad svojim glasom jer je to izustio u obliku
zavodničkog šapta.
Ona nije odgovorila, ali kad su ušli u sobu, ¿skliznula je iz stiska njegove ruke
i počela samostalno hodati. Stropoštala se u sjedeći položaj na nekoć Camin
krevet. Paris je oklijevao na pragu. Nije htio otići, ali nije bilo razloga da ostane.
Onda će nešto izmisliti. “Hoćete li mi dopustiti da vam pogledam ranu?”
upitao je. “Dopustite mi da se uvjerim da niste ozbiljnije povrijeđeni.”
Rosamund je oklijevala. Naposljetku je umjesto odgovora maknula dlan s lica
i dopustila da joj se ruka polako spusti u krilo. Paris je došao do nje. Soba je bila
mračna. Prstima za koje je napola očekivao da će drhtati zbog budalastog
iščekivanja, posegnuo je i vrlo joj nježno dodirnuo čeljust, zbog čega se
Rosamund okrenula prema svjetlosti koja je dopirala kroz prozor niz koji se

37
 Knjige.Club Books

slijevala kiša. Spremno mu je udovoljila. Možda i previše spremno. Nije mogao

uživati u mekoći njezine kože. Nije bilo isprike za uživanje u trenutku.
Očekujući masnicu oko oka, pomalo se iznenadio kad je pogledao otkrivenu
stranu lica. Rosamund je vidjela njegovu zbunjenost i jednom je rukom
odmaknula vlažnu kosu s obrve i otkrila duboku posjekotinu na sljepoočnici
okruženu prilično velikom modricom.
Paris je otišao do ormarića za umivanje gdje je u umivaoniku namočio rub
ručnika i vratio se očistiti krv koja je kapala.
Gospođica Gorse je zadrhtala. Nježno je pritisnuo hladnu tkaninu preko rane,
a zatim posegnuo za njezinom rukom koja joj je bila u krilu. Namjestio je njezin
dlan preko tkanine te, nakratko, položio svoju ruku preko njezine.
Kad je oblog bio dobro namješten, Paris je čučnuo pred Rosamund tako da im
oči budu na istoj visini. Duboko u njezinim plavim očima vidio je mješavinu bola
i nesigurnosti. No pogled joj je bio usredotočen, bistar. “Glavobolja?” upitao ju
je.
Počela je kimati, ponovno je zadrhtala i prošaptala: “Da.”
“Dopustite mi da pozovem liječnika koji živi s druge strane trga. Sir Owen...”
U očima joj je ugledao uznemirenost. “O, ne. Nema potrebe. Dobro sam. Bit
ču dobro”, rekla mu je.
“Kad Molly donese ručnike, zatražite sve što vam treba. Sve potrebno da se
osjećate ugodno.”
Gospođica Gorse sumnjičavo ga je pogledala. “Ne želim je opterećivati.
Odmarat ču se do večere, ako se slažete. Djevojčice...”
“Njih prepustite meni.”
U očima joj je opet vidio uznemirenost, ali nije ništa rekla.
Ustao je i malo se nasmiješio. “Ne brinite. Sve što sam imao na pameti bilo
je malo jezikove juhe za djevojčice i to je to.”
Odgovor joj se nije svidio. U krilu joj se slobodna ruka odlučno stisnula u
šaku. “Takvo kažnjavanje može naštetiti baš kao i tjelesno, gospodine Burice.
Štoviše, može biti i štetnije.”
Hladnoća koja mu je prostrujala tijelom nije bila uzrokovana njegovom kišom
natopljenom odjećom. Rosamund je to izrekla sa sigurnošću osobe koja nešto
takvo zna iz vlastita iskustva. Možda to objašnjava zašto je tako brzo preuzela na
sebe krivnju za običnu nezgodu. Netko - ali tko? - ju je mučio i tjerao da bude
pokorna.
Odnosno, pokušao je. U dubini njezini očiju ugledao je nešto. Neki znak da
njezin duh nije posve pokoren.
“Usto,” rekla je očito neuvježbanom smjelošću, “zaposlili ste me da se bavim
vašim sestricama, zar ne?”

38
 Knjige.Club Books

Iz prsa mu se začulo nešto nalik smijehu. “Možda i jesam odvjetnik,

gospođice Gorse, ali čak ni ja ne mogu osporiti tu činjenicu.”

***

Paris je izišao iz sobe prije nego što mu je Rosamund stigla odgovoriti, a ubrzo je
zatim u sobu ušla Molly. U tom kratkom razdoblju samoće Rosamund je shvatila
dvije stvari.
Prvo, bila je sigurna da je Daphne pogriješila u svom opisu brata kao srditog.
Rosamund je imala iskustva sa srditim ljudima i nikad ne bi tako opisala
gospodina Burkea. Premda, to nije značilo da je sretan. Štoviše, baš suprotno. Da
gospodina Burkea mora opisati jednim pridjevom, bio bi to tužan.
Da, povremeno je bio nagao, a katkad duhovit. Ćudljiv, što je zamijetila na
prvu. Međutim, što ga je više proučavala, to je bila uvjerenija da je tuga, ili nešto
vrlo slično, ostavila trag na njegovim duševnim obilježjima i glasu. Gospodin
Burke je ostavljao dojam umorna čovjeka, ponešto sumnjičava, što bi dodatno
istaknuo povremenim oštrim i zajedljivim odgovorom. Njegova odlučnost da
bude poklopac svakom loncu, da određuje tijek razgovora kako mu drago, bio je
samo jedan od načina da drži ljude dalje od sebe i spriječi ih da zagrebu malo
dublje ispod površine.
Drugo, imala je pravo kad je gospodina Burkea smatrala opasnim. Točnije,
bio je opasan za nju. Njegov dodir joj je umjesto šokantnog ili neželjenog
ostavljao osjećaj sigurnosti, ali u stvarnosti je to bilo vrlo daleko od istine. Što bi
mogao reći ili učiniti kad otkrije da ona nije žena kakvom ju je smatrao?
Mollyn dolazak prekinuo je Rosamundino razmišljanje o mogućim
posljedicama njezine obmane. Mollynim licem raširio se izraz neodobravanja kad
je ugledala razbarušenu Rosamund i takav je izraz lica imao i gospodin Burke kad
je dojurio kroz stražnja vrata kuće. Odjednom se Rosamund vratila u djetinjstvo,
suočena s bratovim bijesom zbog nevine pogreške, i brzo je shvatila da je ona
kriva za nezgodu. Tada, baš kao i sada, nagonski je bliže privinula ruku kako bi
sakrila ozljedu i zaštitila se.
Nakon što je ugledala oblog na Rosamundinoj sljepoočnici, Mollyn prvotni
izraz lica malo se ublažio. “Pogledajmo ranu.” Uz podnožje kreveta odložila je
brdo ručnika, a zatim se okrenula i pregledala joj ranu. Nakon što je nježno
podignula mokru tkaninu i pregledala ranu, pucnula je jezikom i odmahnula
glavom. “Kriket.” Tu je riječ izustila kao neku kletvu. “Mislila sam da ste vi fine
dame pametnije. Dakle, imate kvrgu veličine prepeličina jajeta i uskoro ćete uz to
imati i lijepu modricu. Možda će vam to pomoći da naučite izbjegavati loptice i
palice.”
Rosamund je oprezno kimnula. U svome samotnjačkom djetinjstvu rijetko se
igrala, a kad su joj Daphne i Bell opisale igru, učinila joj se zabavnom i

39
 Knjige.Club Books

bezazlenom. Sad, naravno, shvaća zašto je nešto tako grubo bilo zabranjeno u
njezinoj mladosti. Charles je nerijetko običavao reći da ona sve uči na teži način.
Međutim, bilo je nečega smiješnog u Mollynu pretjeranom mrštenju, kao i
prekrasnog u prisjećanju na iskru u Bellinim očima kad je uspjela udariti loptu.
Još je jednom odmahnula glavom i zamijenila oblog. “Nakon što osušimo ranu,
donijet ću gazu da zaustavimo krvarenje.” I dok je Rosamund posegnula rukom
kako bi ponovno pridržala vlažnu krpu na mjestu, Molly je uzela jedan od
ručnika, raširila ga i omotala oko Rosamundine mokre kose. “Nitko neće
primijetiti masnicu i ranu ispod ovoga engleskog zlata.”
Prva stvar koju je gospodin Burke istaknuo bila je da je Engleskinja. Usto, ton
njegova glasa tada nije bio pozitivan, ali to ne čudi s obzirom na ono što su joj
njegove sestrice otkrile u vezi s njegovim radikalnim političkim stavom.
Međutim, ona nije bila jedina engleska osoba koja je postala dio ovog kućanstva...
“Daphne i Bell su mi rekle da su se njihove sestre udale za Engleze.” Budući da
više nije vidjela Mollyno lice, Rosamund se osjetila dovoljno sigurno da malo
ispipa teren.
“Doista i jesu. I to plemiće. Gospodin Paris bio je vrlo nervozan kad je
gospođa Cami kući dovela svog supruga. No, s druge strane, njih su dvoje
oduvijek uživali u dobroj svađi. To je zato jer je između njih dvoje mala razlika u
godinama. E sad, gospođica Erica... pa, ona uglavnom radi što i kako joj se
prohtije.” Molly je zastala i pričekala da se ručnik olabavi. Rosamund ju je
pogledala taman da ugleda skriveni smiješak na sluškinjinim usnama. “A i bila
je dovoljno pametna da bratu ne kaže što je učinila dok nije bilo prekasno.”
Rosamund je promrmljala svoje divljenje na takvoj smjelosti, ali, nasreću,
ručnik je prigušio njezin zvuk. “Starije gospođice Burke zvuče poput odlučnih
žena i sad shvaćam njihov utjecaj na Daphne i Bell.”
Molly je kimnula, a smiješak se pretvorio u naklonost. “Jadnim curicama jako
nedostaju njihove sestre.”
“Iznenađena sam što i one nisu pratile roditelje na njihovu posjetu Engleskoj.
Jasno mi je da je jedna bolovala od neke dječje bolesti, ali zasigurno...”
“Među nama, gospođice Rosamund,” tiho je rekla Molly, “mogli su svi otići
i ne bi im bilo ništa bolje nego ovdje. Ali, mislim da je gospodin Paris tražio bilo
kakav izgovor da ostane. Posao, rekao je, a sam Bog zna da se zatrpava poslom.
No, nakon što je njih troje napustilo Dublin - gospođice Cami i Erica i njihov brat
Galen,” pojasnila je ugledavši zbunjeni izgled na Rosamundinu licu, “vrlo ružno
govori o njima. Čula sam ga kako bijesno govori da bi se radije utopio nego prešao
Irsko more.”
Rosamund je pomislila kako nije strah od vode to što Parisa drži tako čvrsto
na tlu svog otoka.
Ponovno se prisjetila njegova sudjelovanja u pokretu Ujedinjeni Irci.
“Pretpostavljam da iste predrasude gaji većina njegovih sunarodnjaka.”

40
 Knjige.Club Books

“Paaa... Ne znam za većinu, ali priličan broj njih svakako tako misli, i to je
neosporno. No, s druge strane, majka mu je Engleskinja i nema toga što ne bi
učinio za nju.” Poluenglez, a opet potpuno Irac. Zar se nikad nije osjećao
razapetim između ta dva svijeta?
Kad joj se kosa dovoljno osušila, Molly joj je pomogla skinuti mokru haljinu
i ponudila joj izblijedjelu noćnu spavaćicu s dna ormara s odjećom. “Zašto ne
legnete nakratko? Uskoro ču vam donijeti večeru.”
Rosamund se prisjetila uputa gospodina Burkea glede obroka. “Ne želim vam
biti na teret.”
Sluškinja je na tu njezinu brigu samo odmahnula rukom. “Joj, ne brinite.
Treba vam malo odmora nakon takve čvoruge.”
Nakon što ju je Molly sigurno smjestila u krevet - čudan, ali i ohrabrujuć
osjećaj usred poslijepodneva - obećala joj je da će se brzo vratiti. “Donijet ću vam
gazu za glavu.”
“Hvala vam, Molly. I molim vas, voljela bih - voljela bih da me zovete
Rosamund. Barem kad smo same.” Takvo dopuštenje nikad joj prije nije bilo
dopušteno jer bi Charles otpustio svakog slugu ili sluškinju koji bi se usudio
nazvati je imenom. Ali Molly je bila srdačna i mlada - otprilike njezinih godina,
rekla bi Rosamund - i možda će joj biti saveznik, a njih nije imala još otkad joj je
umrla majka.
Molly ju je na trenutak pogledala u nevjerici, a zatim je slegnula ramenima.
“Ako vi tako kažete, gospođice.”
Kad je otišla, Rosamund se naslonila na jastuk i zatvorila oči nadajući se da
će pulsiranje iza oka malo popustiti. Međutim, samoća joj nije pomogla smiriti
misli.
Razgovor s Molly nije joj ponudio odgovore, nego je samo dodatno raspirio
Rosamundinu znatiželju. Gotovo se mogla diviti spremnosti gospodina Burkea da
ostane u Dublinu s mlađim sestrama jer i njezin je vlastiti brat nerijetko govorio
o brojnim žrtvama koje je podnio zbog nje. Ali kad je čula Mollynu priču, shvatila
je da su djela gospodina Burkea zahtijevala vrlo malo žrtve. On je samo trebao
izgovor da ostane dalje od ostatka svoje obitelji i grčevito se uhvatio prvoga na
koga je naletio.
Je li njegova odluka isključivo određena njegovom odbojnošću prema
Engleskoj i Englezima? Je li odluka njegovih sestara i brata da napuste Irsku izvor
njegove duboke tuge?
Ili je nešto drugo posrijedi?

41
 Knjige.Club Books

Sedmo poglavlje

Paris je položio dlanove na hladnu kožu naslonjača stolca, ali nije namjeravao
ustati. Bilo je kasno i u kuci je bilo mirno. Vrijeme za odlazak na počinak davno
je prošlo. Ali sa sigurnošću nastalom iskustvom stotina besanih noći, znao je da
neće zaspati pode li na počinak.
Unutarnji nemir koji je osjećao nije bio ništa novo jer ga on pokreće sav
njegov život. Otkako se sjeća, uvijek je želio ono što mu je bilo nedostižno, ali
vjerovao je da je sve dostižno uz određen trud.
Dok je odrastao iz dječaka u muškarca, svu je svoju energiju usredotočio na
to da Irskoj osigura neovisnost. Jedan od koraka bio je pridruživanje radikalnom
pokretu Društvo ujedinjenih Iraca, premda se članstvo u toj organizaciji smatralo
veleizdajom. Kao ponosan domoljub, bio je i više nego voljan riskirati život ako
bi to, na kraju, bilo od koristi pokretu za odcjepljenjem Irske.
Dobro je progoniti svoje snove, katkad bi ga otac podsjetio kad bi ga pronašao
kako čita hrpu pravnih knjiga u cik zore ili se usred noći iskrada na neki tajni
sastanak. Ali nemoj dopustili da snovi počnu progoniti tebe.
A zatim se prošloga proljeća iskra ustanka rasplamsala i pretvorila u plamen,
a nastali požar sve je uništio.
Izgubio je svoga najstarijeg i najdražeg prijatelja, umalo i brata, a njegovo
životno djelo svedeno je na hrpu pepela.
Njegov je otac imao pravo, kao i u vezi s većinom stvari u životu. Parisovi
snovi okrenuli su se protiv njega i vrlo se brzo pretvorili u noćne more.
Je li zato odbijao otići na počinak? Dragi Bože, pa gori je od svojih malih
sestrica, cvili nad svakom sjenkom i boji se ostati sám. Dosta s djetinjastim
budalaštinama. Dignuo se iz stolca i uzeo gasila za svijeće. Zastao je kad je iza
sebe začuo buku. Škripanje šarki. I dalje u ruci držeći gasilo za svijeće, najslabije
oružje koje je mogao imati u ruci, polako se okrenuo. U sobu je netko ušao, a
svjetlost svijeća obasjala je plavu kosu.
Rosamund!
Prokleta Molly i njezino nenamjerno otkriće. Naravno da je žena imala
neobično ime, ali i lijepo poput nje. No nije želio da mu se ta asocijacija usadi u
um. Nema svilenastih latica natopljenih kratkotrajnim ljetnim pljuskom. Nema
profinjenog mirisa koji ispunjava topli zrak.
42
 Knjige.Club Books

Spustio je gasilo na stol i zadovoljno promatrao kako je poskočila zbog

nastale buke, a zatim joj se podrugljivo naklonio. “Budni ste dokasna, gospođice
Gorse.”
“Ili sam rano ustala”, odgovorila mu je na sebi svojstven tih, proturječan i vrlo
engleski način.
Da, to je bilo to. Štipavac. Bodljikava biljka, savršeno obična i pomalo
zadovoljavajuća izgleda u određeno doba godine, ali samo izdaleka.
Približila se. Preko noćne haljine imala je smeđi ogrtač od flanela za koji je
pretpostavio da pripada Cami, a čiji su se porubi svakim njezinim korakom vukli
po tepihu. Premda to nikako nije bio lijep kostim, ipak nije mogao skinuti pogled
s nje.
Za to je krivio njezinu kosu, način kako joj se u valovima spuštala niz leda.
Način kako se mreškala pod svjetlošću svijeća svakim korakom koji bi načinila.
Je li mirisala na proljetnu kišu? A zatim je krajičkom oka ugledao svilenu gazu
blizu njezine sljepoočnice, mnogo premalenu da prekrije modricu ili kvrgu.
Pogled na gazu malo ga je smekšao. “Oporavili ste se od poslijepodnevne
nezgode?” upitao je blagim glasom.
Nasmijala se. “Nezgoda mi se doima malo pretjeranim.” Zaustavila se možda
metar od njega i malo naklonila zbog čega joj je kosa dodatno zasjala. “Vjerojatno
mislite da mi je padanje u nesvijest jedna od navika.”
“Ne, ja...” Nesigurno se nasmijao. “Je li vam navika?” Umjesto da se raširi,
osmijeh joj je splasnuo. “Oprostite mi, gospodine Burke. Zaposlili ste me da vam
olakšam život, a zapravo vam ga otežavam.” Ugledao je zabrinutost na njezinu
licu. Gotovo je bio siguran da je to bio strah. A zatim se pri brala, ispravila ramena
kako je to običavala raditi i odlučno podignula bradu. “Ali to se neće nastaviti.
Imate moju riječ da vam odsad više neću uzrokovati nevolje.”
Naravno da joj nije vjerovao. Štoviše, nije bio siguran želi li joj vjerovati.
“Gospođice Gorse,” rekao je istodobno umirujuće i podrugljivo, “imam četiri
sestre i brata. Dan bez nevolje nije ispunjen dan.” Lice joj je ponovno ukrasio
osmijeh, premda uz trunku opreza. “Kad smo već kod toga, pretpostavljam da
imate problema sa spavanjem.”
“Da. Pa, ne baš. Na Mollyno inzistiranje, odmarala sam se cijelo poslijepodne
i cijelu večer. Ja... ja nisam više mogla ležati u krevetu. Mislila sam da će mi
knjiga...” Skrenula je pogled na prenatrpanu knjižnicu oko očeva radna stola, pa
je Paris skrenuo pogled. “Na tim policama ima dovoljno knjiga koje će izliječiti
nesanicu, budite uvjereni”, rekao je. “Pravni svesci, znanstveni radovi...”
“Priznajem, nadala sam se lakšem štivu.” Rukom je dodirnuta ozlijeđenu
sljepoočnicu, ali zbog sjene nije joj uspio vidjeti izraz lica. “Još me uvijek pomalo
boli glava.” Nije joj mogao ponuditi modne slike i časopise, a trenutačno ni
previše romana. Obiteljsku članarinu u knjižnici uglavnom su iskorištavale majka
i Cami, ali znao je za još jednu mogućnost. Zaobišao je stol i jednim prstom

43
 Knjige.Club Books

počeo pregledavati hrpte knjiga na najvišoj polici sve dok nije došao do tankog
sveska. “Možda ovo?” rekao je dok je izvlačio svezak i pružio ga Rosamund.
Prisiljena zakoračiti korak naprijed, jednom je rukom uzela svezak i
pregledala ga na svjetlu. “Botanički otisci?”
“Da. Hobi mog oca. Nikad nisam dijelio njegovo zanimanje, zasigurno ne
poput sestre Erice, ali slike me umiruju.” Dok je bio dječak, otac mu je dopuštao
da skupe sveske s ručno obojenim ilustracijama pregledava tijekom rijetkih prilika
kad je bio dovoljno bolestan da ostane kod kuće umjesto da se igra vani. Sveske
već godinama nije pogledao, ali i dalje se sjeća svoje opčinjenosti čudnim
krivuljama i crtama latica i stabljika.
Kad je bio vrlo mlad, možda Bellinih godina, zamišljao je da su ilustracije
karte planeta koje nitko nije posjetio. Nekoliko godina poslije u tim privlačnim
oblinama i šupljinama zamijetio je sličnost s poznatijom ženskom gradom i
maštao kako sam crta ta nepoznata mu područja. Otac je zatim knjigu spremio na
policu izvan njegova adolescentskog dosega.
“Hvala vam.” Pomalo nezgrapno preveliku je knjigu stisnula uz svoj kuk.
“Sad ću vas ostaviti da se vratite svojoj...” Pogledom je brzo preletjela s praznog
radnog stola do praznog stola pokraj stolca u kojem je sjedio. “Svojoj samoći”,
dovršila je nesigurno.
Paris je u različitim razdobljima svoga života osmislio planove svega što će
postići bude li imao sobu ili sat vremena samo za sebe. Četiri sestre i brat u
prosječnoj gradskoj kući uglavnom nepovoljno djeluju na koncentraciju. Kad se,
nakon godina samačkog života, nevoljko vratio u kuću na Trgu Merrion kako bi
skrbio o Daphne i Bell, shvatio je da je inače glasno Burkeovo kućanstvo postalo
prilično mirnije dok njega nije bilo, a njegovi se bivši sustanari raštrkali po
Engleskoj i vjerojatno se više nikad neće vratiti. Zbog svega toga sad je znao ono
što nije mogao znati prije šest godina, a kamoli prije šest mjeseci - tišina može
nepovoljnije djelovati na koncentraciju od buke. Katkad mu je bilo mrsko biti
samom.
No što je, zapravo, očekivao? Je li zaslužio išta više?
Znajući da ga promatra, kimnuo je prema drugom stolcu, nasuprot stolu i
dublje u sjeni. “Ni ja nisam mogao spavati”, priznao je. “Hoćete li ostati i
razgovarati sa mnom?”
Očekivao je da će ga odbiti, ali kad se oklijevajući primaknuta stolcu i nadvila
se preko ruba sjedala, držeći rukama prekrivenim flanelom knjigu na prsima kao
da je neki štit, poželio je da ga jest odbila.
Trebao je malo bolje razmisliti o kasnoj uri, kako je slabo odjevena i priči o
nedoličnosti bivšeg poslodavca koju mu je ispričala. Njegov je prijedlog bio
bešćutan, a ona nije bita u položaju da ga odbije.
Ali nije povukao svoju ponudu.

44
 Knjige.Club Books

Ne, umjesto toga je naizgled besciljno otišao do udaljenijeg kraja sobe

nadajući se da će je tako uvjeriti u svoje plemenite namjere. Dok je prošao kraj
spineta, prstima je lagano prešao preko tipki.
“Svirate li?” Udaljenost među njima nije bita dovoljna da joj zatomi
iznenađenje u glasu.
Umjesto odgovora odsvirao je nekoliko taktova popularne irske melodije
stojeći za glazbalom. “Mama je namjerila da svi naučimo svirati”, rekao je
ponovno je pogledavši. “Galen je jedini bio dovoljno nadaren. Cami je vrlo dobra,
kao i u većini drugih stvari, ali mislim da uopće ne uživa u sviranju. A Bell je
nestrpljiva poput Erice i nikad ne vježba. A Daphne...”
“Bi radije naučila svirati harfu.”
To joj je već bio rekao tijekom šetnje Gatom King’s Innsa. Odnosno, mislio
je da joj je to rekao. “Da. Nisam bio siguran sjećate li se.”
“O, ja se sjećam.”
Blago isticanje osobne zamjenice otkrilo mu je da je očekivala da se on neće
sjećati. Kao da je vjerovala da je mnogo toga iz te noći zaboravio, a i vrlo je dobro
znao i zašto. “Dužan sam vam ispriku, gospođice Gorse, jer nisam shvaćao koliko
ste umorni bili sinoć. Ja sam bio...”
“Pijan?” Usiljenost u njezinu glasu bila je sve izraženija.
Sve dame koje je poznavao upotrebljavale bi isključivo uljudne eufemizme
za to stanje. Zgažen, možda, ili mortus. Zakašljao je. “Sebičan, to sam htio reći.”
“Ah.” Vidio je kako je skrenula pogled do posude s irskim viskijem u kutu
očeva radna stola. “Pa, iskreno se nadam da niste često u prilici da budete...
sebični, gospodine Burke.”
Dragi Bože, pa jel’ ta žena metodistica? Jer tko bi drugi tako revno kritizirao
tuđe grijehe? U dnu kralježnice osjetio je da polako gubi živce, a zatim je taj
osjećaj krenuo prema gore, malo mu uskovitlao zrak u plućima i prisilio ga na
oštriji odgovor.
Ali pregrizao je jezik, okrenuo se prema prozoru i zagledao dolje u praznu
ulicu. S obzirom na neugodnu situaciju u kojoj se našla, nije ju mogao kriviti što
je željela jasno i odlučno izraziti svoje mišljenje. Pa, toliko joj je mogao dopustiti.
Večeras je čep ostao na toj boci. Ali, ako će iskreno, bilo je drugih
noći, usamljenih sati u polumraku, kad nije bio tako razborit.
“Pretpostavljam da i vi svirate.” Bilo je to najsigurnije pitanje kojega se
mogao dosjetiti. Zapravo, to nije ni bilo pitanje, nego više znak da je, nakon
nekoliko trenutaka nelagodne tišine, prethodna tema razgovora gotova. Usto, i
vrlo slaba potvrda da je veći džentlmen nego što je mislila. I njegovu je uhu njegov
glas zvučao prilično osorno i ovaj se put samo nakratko osvrnuo preko ramena
dok je govorio umjesto da se okrene prema njoj. Ako ustane i ode, pravo mu budi.
Međutim, nije, nego se dublje zavalila u stolac - ali, naravno, opet nedovoljno
da joj kralježnica dodirne naslonjač; Paris se počeo pitati dopusti li si gospođica
45
 Knjige.Club Books

Burke ikad opuštanje - i spustila knjigu u krilo. “Sviram. Želite li da vaše sestrice
nastavim poučavati sviranju? Ili imaju učitelja glazbe?”
Gospodin Burke se nasmijao. “Mislim da odgovor na to pitanje već znate,
gospođice Burke, jer djevojčice nisu imale ni guvernantu. A što se tiče prvog
pitanja, nastavni plan ostavljam isključivo vama sve dok će djevojčice
biti obrazovanije kad nas napustite.”
Kad nas napustite. Te riječi bile su popraćene neočekivanom boli. U manje
od dvadeset četiri sata ostavila je neizbrisiv trag. Njezin odlazak, kad do njega
neizbježno dođe, svakako će zamijetiti.
Njezine naškubljene usne malo su omekšale i oblikovale podrugljiv osmijeh.
“Kakve iznimne ovlasti omogućujete svojim zaposlenicima, gospodine Burke.”
Do tog trenutka nije ni zamijetio kako su joj punašne usne. Kako pokretljive.
Odjednom je poželio otkriti sva raspoloženja tih usana.
Uz udarac sjeo je za spinet i nastavio svirati prijašnju melodiju. Što je ono bio
rekao Molly o usredotočivanju na svoj posao? Ah, da mu treba nešto za raditi.
Neki zadatak, cilj. Neki u kojem usne guvernante njegovih sestrica nemaju
nikakvu ulogu.
“Ja?” Pobrinuo se da se zajedljiv ton njegova glasa podudara s njezinim
izrazom lica. “Ja nemam zaposlenika.” Jednom je rukom gestikulirao po cijeloj
sobi, a drugom je nastavio svirati. “Ovo je očevo kućanstvo. To su očevi sluge.
Očeva djeca.” Druga se ruka pridružila prvoj na klavijaturi. “Moj autoritet, takav
kakav je, isključivo je privremen i, nedvojbeno, neprikladan.”
Kad je stigao do kraja djela - naprasitog, jer ga je očito pola zaboravio -
Rosamund je opet prozborila. Je li nestrpljivo čekala da progovori ili joj je
njegovo sviranje omogućilo da pribere misli?
“Kad je moj otac umro, moj je brat preuzeo njegove dužnosti.” Vrškom prsta
prošla je po rubu knjige u krilu, a očima je promatrala njegove kretnje. “Voljela
bih...” Glasno je uzdahnula, ali nije izgovorila želju do kraja.
Premda, ono što je izgovorila dovoljno je otkrivalo što je mislila. “On je ipak
malo ozbiljnije shvatio svoje dužnosti od vas”, rekla je.
Te njezine riječi mogu značiti mnogo toga... Zapravo, bilo što. Možda je
Parisu zamjerala nemar. Ili je, možda, mala Rosamund nekoć bila prava
vragolanka. Možda je trebala čvrstu ruku, a njezin je brat mudro otpustio čovjeka.
Nema razloga misliti da se njezin brat ponašao neprikladno ili nepravedno. Nema
razloga pretpostaviti da je on bio taj koji ju je pokušao zastrašiti grubim riječima
- ili nešto gore od toga.
Bez obzira na to koliko je Paris žudio za izgovorom da otiđe do nje i utješi je
ove beskonačno duge noći.
“Je li njegovo neuspješno upravljanje razlog zašto ste tražili posao?” Premda
su mu ruke i dalje bile na klavijaturi, Parisova pozornost bila je usredotočena na
nju dok je čekao odgovor na pitanje koje nije imao pravo postaviti.
46
 Knjige.Club Books

“Neuspješno upravljanje?” ljutito ga je upitala. “Moj je brat bio izvrstan

upravitelj imanja i dojmljivo je ispunjavao svoje odgovornosti. Ne može ga se
kriviti za poteškoće koje je naslijedio.”
Uvjerljivo ga je branila. Štoviše, tako revno da se Paris uvjerio da je njezin
govor lažan. Kao da je ponavljala nešto što su joj je često govorili. Kad bi morao
nagađati, vjerojatno joj je to govorio baš njezin brat.
“Oprostite mi.” Spustio je glavu manje pokajnički nego što je trebao. “Dvojio
sam jeste li odgojeni da budete guvernanta. Možda griješim.”
Rosamund neko vrijeme nije ništa govorila, a zatim je nevoljko kimnula
glavom. “Ne griješite sasvim. Moglo bi se reći da ne bih bila ovdje da nije bilo
mog brata.” Nakon tog priznanja usne je nakrivila u nešto nalik grimasi.
No unatoč grimasi, žarko ju je želio poljubiti.
Iz nekog prašnog zakutka svog uma izvukao je još jednu pjesmu - ovaj put
živahniju; zašto te irske melodije uvijek zvuče melankolično? - i počeo svirati.
Krajičkom oka vidio je Rosamund kako jednim prstom u taktu melodije kucka po
koricama knjige.
“Pretpostavljam da vam je brat i dalje kod kuće?”
Kuckanje je prestalo kad je postavio pitanje. “Ne znam gdje je ovog trena.
Nikad nisam gurala nos u njegove planove.”
Čak ni to nije bio stvarni razlog da krivi njezina brata. Naposljetku, ni on se
nije uvijek trudio upoznati Daphne i Bell sa svojim dolascima i odlascima. Usto,
da je u njezinu tonu načuo ljutitost zbog bratove neobazrivosti ili nelagodu zbog
izravnosti njegova pitanja, možda bi se zadovoljio odgovorom, ali ono što je čuo
ovaj put bila je natruha straha u glasu. Ovaj je put u to bio uvjeren. Bojala se brata.
Kad je završio s pjesmom, upitao ju je: “A gdje je dom?” Pitanje je djelomice
postavio jer je bio u iskušenju da pronađe njezina brata i pobrine se da ga se više
nitko nikad ne boji, a jednim dijelom jer bi ga njezin odgovor podsjetio da je
Engleskinja te, ujedno, posljednja vrsta žene koju bi ponosni Irac ikad poželio.
Izgleda da je takav podsjetnik potreban nekim njegovim dijelovima.
Oklijevala je. Premda nakratko, ali iz iskustva je bio sumnjičav prema takvim
stankama i iskrenosti odgovora koji bi uslijedili nakon toga. “Odrasla sam u
Berkshireu. Naravno, ta kuća sad pripada mom bratu. A što se doma tiče...” Još
jedna stanka, premda je ova više bila uzdah. Uzdah shvaćanja. Boli. “Pa,
pretpostavljam da ga više nemam.”
Prije nego što je uspio izustiti ikakav odgovor, ponovno je trznula ramenima
i podigla bradu. Tim pokretom vratilo se njezino uobičajeno ponašanje.
“Berkshire je u južnome dijelu Engleske”, objasnila je svojim guvernantskim
glasom spremna na pouku iz zemljopisa. “Zapadno od glavnoga grada.”
“Da, znam.”

47
 Knjige.Club Books

“Oprostite.” Krutost njezina glasa umanjila je ispriku. “Nisam željela

pretpostaviti neko određeno poznavanje.
Molly mi je jasno stavila do znanja vaš prijezir prema sestrinskom otoku.”
Premda bez humora, njegov smijeh podignuo ga je iz stolca i nekoliko koraka
približio Rosamund. “Ah? A je li vam rekla da mi je majka Engleskinja? Kao i
dva nesretna gospodina koji su si na breme natovarili moje sestre i koje zbog toga
moram prihvatiti kao braću.”
Doista, nije mu bilo jasno kako je uspjela još više ispraviti kralježnicu. “Ona,
pa... možda je to spomenula, da.”
Ah, znači dama-guvernanta ne voli kad ju se uhvati u tračanju sa slugama?
“Kad je već bila tako iskrena u vezi s poviješću moje obitelji, onda se usudim reći
da je spomenula i da sam ja živio u Londonu nekoliko godina?” Pogled na
Rosamundine oči otkrio mu je da joj Molly to nije spomenula. “Naime,
zahvaljujući starim običajima, čak i irski odvjetnik mora neko vrijeme služiti u
Inns of Courtu6 prije nego što može pristupiti polaganju pravosudnog ispita.
Vrijeme i putovanja upoznali su me s južnim dijelovima ‘sestrinskog otoka’, kako
ga vi nazivate. Medu ostalim, i okolicom glavnoga grada sa starinskim selima
kakvih ima u Berkshireu.”
Sad joj je stajao dovoljno blizu da vidi kako guta slinu. Ili možda “progutati
ponos” nije samo figurativni izraz. “Pa, onda, nedvojbeno se onda tamo bolje
snalazite jer sam ja u Londonu bila samo jednom”, rekla je. “Otac me odveo kad
sam još bila mala. Išli smo gledati menažeriju u Toweru.” Mekoća u njezinu glasu
bila je vidljiva i u prisjećanju u njezinim očima.
“Pretpostavljam da ste žalili jadne životinje zarobljene u kavezima.” Sad se
osjećao pozitivno razjareno, premda nije želio razmišljati o uzroku toga.
Blago oklijevanje i prisjećanje u njezinim očima produbilo se. “Tada nisam.”
Ustala je. “Oprostite mi, gospodine Burke. Shvatila sam da sam umornija nego
što sam mislila. Trebala bih se vratiti u svoju sobu.”
“Izvrsna zamisao, gospođice Burke”, rekao je uz naklon glave. “Moje se
sestrice zasigurno vesele nastavku poučavanja ujutro.”
Usne su joj se razdvojile, na njihovim nježnim krivuljama vidjelo se pitanje,
ali samo je rekla: “Da, gospodine. Laka vam noć.” Malo se naklonila i otišla.
Čim su se vrata zatvorila za njom, Paris se zavalio u stolac gdje je ona sjedila
i osjetio oštar ubod u rebra. Opsovao je u bradu i rukom potražio predmet koji ga
je napao - ugao knjige. Kad je Rosamund ustala, tanki svezak s botaničkim
otiscima upao je u prostor između naslonjača stolca i sjedišta, uglavio se i čekao
svoju žrtvu.

6
Četiri engleske pravničke udruge; svaki odvjetnik u Ujedinjenom Kraljevstvu, pa tako i u
Irskoj, morao je biti član jedne od njih. (nap. prev.)

48
 Knjige.Club Books

Izvukao ga je i namjeravao baciti knjigu na stol. Međutim, usred pokreta

zastao je i spustio svezak na koljeno gdje se nakratko ljuljao dok se nije
uravnotežio.
Prokletstvo, u iskušenju je da posegne za vrčem s viskijem, premda nije bio
siguran želi li ispiti iz njega ili ga razbiti u komadiće. Umjesto toga, naslonio je
glavu na naslonjač i zaklopio oči.
Unatoč iscrpljenosti, san mu je i dalje bio nedostižan, baš kao i sat prije.
Uzdahnuo je - uzdah je bio spoj iscrpljene bezvoljnosti i gorkog osmijeha -
otvorio knjigu i besciljno počeo listati zbirku crteža. Tamo gdje je dječačić nekoć
vidio fantastične krajolike, a pohotni mladić otkrio zaobljene krivine ženskih
grudiju ili napućene krivine njihovih usana, sadašnji Paris vidio je samo cvijeće,
listove i loze. Međutim, na stranicama je vidio dovoljno toga što ga podsjeća na
Rosamund. Njezine blage plave oči u laticama jednog cvijeta, zajedljive
komentare u trnovima drugog.
Što se njega tiče oplakuje li ona oca, strahuje od brata ili joj nedostaje dom iz
djetinjstva? ima li glavobolju zbog Bellina prvog ikad pogođenog udarca palicom
ili jer joj je Molly napunila glavu glupostima o njemu?
Jedino što je njemu bilo važno jest je li gospođica Burke prikladna guvernanta
za njegove sestrice. A ako će to prosuđivati po prijašnjim zaposlenjima, njegova
je zabrinutost vjerojatno opravdana i kratkotrajna. Provjeravao bi kako napreduju
pouke, raspitivao se, dopustio da mu ona odvraća pozornost s njegovih
odgovornosti i to bi bilo to. Kroz nekoliko mjeseci ona će otići. Ako mu ne vjeruje
dovoljno da mu ispriča svoju životnu priču, onda je... mudra.
A mudrost je poželjna karakteristika koju bi guvernanta trebala imati.

49
 Knjige.Club Books

Osmo poglavlje

Rosamund je bila tuka, baš kako je Daphne rekla.

Jer kako drukčije objasniti sve što je upravo otkrila Parisu Burkeu?
Spomenula je svog brata. Rekla mu u kojoj je grofoviji živjela. Kako je lako tu
informaciju mogao upotrijebiti protiv nje. A kad bi i otkrio istinu, bi li je
poslao natrag? Natrag Charlesu? Natrag lordu Dashfortu?
Kako drukčije objasniti što je ležala budna do zore i osluškivala njegove
korake na stubištu, škripu vrata spavaće sobe kraj njezine i kreveta dok bi lijegao?
Čekala je, pitala se i brinula sve dok je svaki djelić njezina tijela nije bolio jer je
bila svjesna koliko je blizu. Ne zato jer je strahovala što je tako blizu, nego jer...
oh. O, Bože. Jer nije strahovala.
I kako drukčije objasniti da je zaspala i zakasnila na početak pouka?
Naravno, nije znala koliko je točno sati sve dok nije otišla u potkrovlje, prošla
cijelom improviziranom učionicom i kroz prljavi prozor pogledala na udaljeni sat.
Ali izrazi Daphneina i Bellina lica jasno su joj otkrivali da kasni.
Kad se okrenula od prozora, Bell je potajice pogledala gazu na njezinoj
sljepoočnici, a zatim spustila pogled.
Daphne je uzela knjigu s hrpe na svom stolu i glumila da čita.
Nema smisla pitati se kako bi prava guvernanta riješila takvu situaciju. Prava
guvernanta ne bi zaspala. “Hvala vam što ste me strpljivo čekale”, rekla je. “Sad,
ako možete...”
“Paris nam je rekao da vas čekamo”, mrzovoljno joj je objasnila Daphne.
“Vi... vidjele ste brata jutros?” Zar nije još u krevetu? Bell je kimnula i rekla:
“Za doručkom.”
“Rekao je da ima sastanak.” Je li joj se to učinilo ili je Daphne zvučala
nesretno?
“I da vas pustimo da spavate koliko god želite. Zbog... zbog...”, Bell je
ponovno pogledala Rosamundinu sljepoočnicu.
Rosamund je automatski podignula ruku želeći od radoznalih pogleda sakriti
ozljedu i trznula se kad je dotaknula otečeno mjesto. Parisov dodir bio je
bezgranično mekši. Nije znala što da misli o toj dobroti, ali ne bi bilo razborito

50
 Knjige.Club Books

dopustiti si da joj zatreba. “Cijenim vašu zabrinutost, kao i njegovu, ali sasvim
sam dobro.”
Te su riječi bile gotovo istinite. Krvarenje je prestalo, ali nije imala vremena
maknuti gazu. Modrica je izgledala gore nego što je bila. Čak joj je i glavobolja
uglavnom prestala, a ono malo pulsiranja u glavi nije se moglo posve pripisati
tvrdoj loptici za kriket.
Rosamund se nakašljala i skupila hrabrost da postavi pitanje koje nije uspjela
sinoć. “Nije bio pretjerano grub kad vas je ukorio?”
“Ukorio nas?” upitala je Daphne zbunjenog izraza lica.
“Mislite zbog jučerašnje nezgode?” Bell je odmahnula glavom. “Paris nas nije
ukorio, gospođice.” U Rosamundinim ramenima popustila je napetost koje uopće
nije bila ni svjesna. “Samo nas je podsjetio da svi igrači kriketa, bez obzira bili
udarači, čuvari polja...”
“Ili bacači”, dodala je Daphne uz izražajan pogled.
“... uvijek moraju gledati loptu.” Bell je pogledala Daphne. “Uvijek.”
Usredotočenost. Posvećenost. Izvrstan savjet. Bilo bi pohvalno kad bi ga se
držala, umjesto što si je dopustila da je smete nepovoljno zanimanje za... ljude i
stvari koji je se nipošto ne tiču. Ako je gospodin Burke odlučio disciplinirati svoje
sestrice na način posve drukčiji od njezina brata, to je bilo njegovo pravo. A ako
se odlučio ophoditi prema svim članovima kućanstva iznenađujuće ljubazno i
velikodušno, to nije značilo da ona može zabušavati sa svojim dužnostima.
“Jutrošnju pouku započet ćemo matematikom”, rekla je svojim najboljim
guvernantskim glasom. “Ako biste mi mogle reći gdje se stale sa svojim
lekcijama...”
Djevojčice su najprije pogledale jedna drugu, a zatim Rosamund. Ni jedna
nije posegnula za knjigom ili olovkom. Rosamund se obeshrabrila jer je znala što
to znači. Jučer, nakon sličnog upita o tome što su zadnje naučile iz povijesti,
Rosamund je otkrila da se njihov otac nije ograničio na tradicionalne načine
čitanja i recitiranja. Ne, umjesto toga on je od svoje djece tražio da izvode
Demostenove govore (“dok nosimo tunike načinjene od naših plahti!” uzviknula
je Bell) i načine model Bitke kod Agincourta rabeći šahovske figure, komadiće
svijeća i sadržaj majčine košare s priborom za šivanje.
“Posljednja pouka iz matematike koje se sjećam bio je odlazak na tržnicu s
Molly,” rekla je Bell, “kad smo u glavi morale izračunati sve funte i peni je.”
“Ne, to nije bilo to”, odgovorila je Daphne. “Jesi li zaboravila na miša?”
Premda ju je bilo strah, Rosamund je iznenađeno ponovila: “Miša?”
“Tata nam je rekao da postoji miš koji želi posjetiti svaku kuću s ove strane
Trga Merrion. Mi smo mu morale reći koliko bi metara i centimetara miš prešao
da je krenuo iz naše primaće sobe, progrizao rupu kroza zid iza zelenog
naslonjača, otišao u Daltonovu primaću sobu i tako dalje.” U zraku je skicirala
miševo putovanje. Rosamund se jedva suzdržala da se ne strese od groze, ali nije
51
 Knjige.Club Books

mogla osporiti da su djevojčice naučile nešto, kad je Daphne zaključila. “Pod

pretpostavkom da su sve primače sobe iste širine, u što iskreno sumnjam, miš bi
prešao gotovo tri stotine metara. Željela sam izmjeriti sve primače sobe, ali tata mi
je rekao da susjede ne smijemo smetati.”
“A što je vaša majka rekla na sve to?” upitala je Rosamund slabašnim glasom.
“Ah, sad se sjećam te lekcije”, rekla je Bell. “Mama je rekla da bi stvarni miš
prešao više metara jer još nikad nije upoznala miša koji bi zaobišao kuhinju.”
Rosamund nije znala bi li se smijala ili plakala. Nastavni plan ostavljam
isključivo vama, rekao joj je njihov brat, sve dok će djevojčice biti obrazovanije
kad nas napustite. Ali kako će to netko točno procijeniti u ovom kućanstvu?
Rosamund je spustila bradu i zagledala se kako joj vrhovi cipela vire ispod
skuta. Skuta haljine koju je Molly očetkala i izglačala, premda haljina više nikad
neće biti ista. I svoje vlastite cipele s debelim komadom papira uguranim u lijevu
kako bi se zatvorila velika rupa u potplatu. Jedna šetnja po mokrome i zakrpa će
se raspasti; taban stopala i dalje ju je bolio.
No imala je pet funti, zar ne? Pet funti i začetke zamisli. “U redu, djevojčice,”
rekla je podignuvši glavu i osmjehnuvši se, “spremite se. Ova lekcija bit će spoj
matematike, raspolaganja kućnim novcem i umjetnosti. Idemo u kupnju.”
“To smo već radile”, rekla je Daphne dok su se obje sestrice ustale sa svojih
stolaca.
“Kupnju haljine”, pojasnila je Rosamund. “Morat ćete odrediti duljinu i
cijenu, i tkanine i obruba. I to uz vrlo ograničen iznos za potrošnju.”
“A gdje je u tome lekcija iz umjetnosti?”
“U odabiru pravih boja”, odlučno je rekla Bell, “i stila.”
“Da, baš tako.” Rosamund je obgrlila mlađu sestricu. “Šivanje haljine je
umjetnost.”
Daphne ih je i dalje sumnjičavo promatrala, ali Rosamund je uspjela uz vrlo
malo otpora obje odvesti do vrata njihove sobe. “Nađimo se za deset minuta pred
prednjim ulazom.”
Kad je ušla u svoju spavaonicu, Rosamund je kraj umivaonika skinula povoj
te, kako joj je Molly savjetovala, ponovno uredila kosu i prekrila modricu. Nakon
toga odjenula je ogrtač koji je bio u gorem stanju za nošenje od haljine, ali
poslužit će. Međutim, svoj čipkom obrubljeni šeširić nikako nije mogla pronaći.
Vjerojatno je Molly procijenila da mu nema spasa. Dok je naslijepo počela
pipati po gornjim policama ormara nadajući se da je koja od sestara Burke ostavila
šeširić, prstima je dodirnula neku čvrstu tkaninu koju je izvukla iz njezina
skrovišta. Šešir. Kakva sreća! Osim...
Rosamund je okrenula šešir u ruci i počela se pitati je li možda pogriješila.
Nikad u životu nije vidjela ništa slično tome, osim možda na starinskim slikama
nizozemskih djevojaka rumenih obraza. No nije mogla izići bez ikakva pokrivala,
a ovaj, pa valjda, šešir, koliko god bio zastarjela izgleda, mogao je primiti svu
52
 Knjige.Club Books

njezinu kosu pod sebe, zaštititi joj lice i prikriti modricu. Pažljivo ga je stavila
na glavu i potrudila se nekako namjestiti tu bezličnu tkaninu.
Kad je stigla do prednjeg ulaza, Bell ju je pogledala i rukom prekrila usta kako
bi prigušila smijeh. Daphne je samo podignula obrvu. “Pitala sam se što se
dogodilo tom šeširu. Mama ga je kupila za Ericu jer je uvijek izlazila bez ikakva
pokrivala za glavu. Mama je rekla da nikad neće pronaći muškarca koji će
podnositi njezine pjegice.”
Bell se zasmijuljila. “Pretpostavljam da vojvodi nisu smetale.”
Kad je to čula, Rosamund, koja je nesvjesno pokušavala namjestiti grozotu na
svojoj glavi, spustila je ruke. “Kako, molim? Jeste li... jeste li rekle... vojvodu?”
“Aha.” Daphne se okrenula kako bi otvorila vrata. “U listopadu se udala za
vojvodu od Raynhama.”
Molly joj je rekla da su se starije sestre Burke udale za “engleske plemiće”,
ali Rosamund je mislila da je riječ o nižim plemićima. “A vaša druga sestra?”
“Ah, Cami je vrlo posebna”, uvjerila ju je Bell. “Ona uvijek nosi šešir.”
Daphne je razdraženo zakolutala očima. “Ona je sad lady Ashborough,
premda se uvijek klela da se ni ne želi udati.”
“Lady Ashborough. Spisateljica?” Londonske novine bile su pune priča o
markizi i njezinoj skandaloznoj knjizi, a čak ni gospođa Sloane nije mogla
zabraniti čitanje Limesa.
“Aha”, ponovno je rekla Daphne.
Rosamund je razmišljala da li da je ispravi. Dijete koje se obraća svojoj
guvernanti trebalo bi reći: “Da, gospođice Burke” i “Ne, gospođice Burke.” Ali
mozak joj je bio previše usredotočen na povezivanje svega što su joj djevojčice
upravo rekle. Kako se, od cijelog Dublina, uspjela ubaciti u kućanstvo tako bogato
vezama s Engleskom? I to ne bilo kakvim vezama, nego obiteljskim vezama s
najvišim redovima engleskoga plemstva. Gospodom koja bi mogla poznavati
njezina brata iz jednog od klubova ili čak Gornjeg doma. Što ako će Paris napisati
pismo svom ocu ili sestrama i spomenuti je imenom i prezimenom? Prisjetila
se svih razbacanih papira po radnom stolu. Što ako je to već učinio?
I dok su djevojčice bile zabavljene vezivanjem svojih šeširića i
zakopčavanjem ogrtača, Rosamund se prisilila nekoliko puta duboko udahnuti
kako bi se smirila. Njezin je brat oduvijek bio opterećen svojim ugledom i
zasigurno nikome nije rekao o njezinu bijegu. Pa čak i da jest, zašto bi član obitelji
Burke, kad bi saznao ime nove guvernante, to povezao?
Međutim, kad je Daphne otvorila vrata, Rosamund je ponovno preplavio
osjećaj panike. Možda nije pametno ostati u kući, ali nije li i izlazak iz nje jednako
nesiguran? Jedan je dio nje očekivao da će s druge strane ulice ugledati brata u
njegovu poznatom položaju tijela - ruku prekriženih na prsima kako jednom
nogom nestrpljivo tapka i čeka je da se pojavi kako bi je mogao vratiti u

53
 Knjige.Club Books

Kilready. Nakon što je još više nabila šešir na glavu kako bi pokrila lice, povela
je djevojčice niz stube.
Jutro je bilo lijepo i ugodno zbog jučerašnjeg pljuska, premda je hladnoća u
zraku jasno otkrivala da je riječ o ožujku. Charlesa nije bilo na vidiku. Tišinu je
remetio samo ptičji pjev koji je dopirao iz zelenila i kloparanje prolazeće
dvokolice.
“Koja trgovina?” upitala je Daphne kad su se spustile do pločnika.
“Vi morate odabrati”, odgovorila joj je Rosamund. “Gdje god mislite da ćete
dobiti najviše za svoj - oprostite, moj novac.”
“Ovim putem do Ulice Grafton”, rekla je Bell i uhvatila je pod ruku vodeći je
kroz iste ulice kojima je pratila njihova brata, premda su ovaj put prošli mnogo
manju udaljenost.
Daphne joj je pokazivala različite znamenitosti kraj kojih su prolazili,
Leinster House i crkvu sv. Ane s lijeve strane te, većinu njihova kratkog
putovanja, zelenilo i vrtove Sveučilišta Trinity s desne strane. “Galen je trebao
ovdje studirati,” pojasnila je, “baš kao i Paris. Ali umjesto toga odabrao je Oxford
jer je otac tamo studirao.”
Bell joj je povjerljivo došapnula: “Kad je Galen obitelji obznanio svoju
odluku, Paris je izgovorio mnogo ružnih riječi.”
“Ništa te ne može prisiliti da izrekneš ružne riječi”, izrazila je svoje mišljenje
Daphne. “Osim ako se možda u mraku ne udariš nožnim palcem o krevet.”
“Ili ako možda dobiješ neočekivani udarac u igri kriketa?” predložila je
Rosamund podignuvši jednu obrvu, a zatim namignula. Daphne je spustila bradu
i zašutjela.
Ubrzo su stigle do Ulice Grafton i njezinih brojnih trgovina. Rosamundin
pogled mahnito je prelazio s trgovine čajevima do prodavaonice duhana i trgovine
igračkama. Muškarci, žene i djeca svih staleža i klasa šetali su ili žurili prema
svojim odredištima. Rosamund je nagonski jednu ruku spustila na bok. Naime,
pod steznikom bio je iglom učvršćen Parisov rupčić u koji je umotala polovicu
novčića koje joj je dao. Ostatak kovanica skrila je u svojoj sobi za hitne potrebe.
Bell ju je uhvatila za drugu ruku, a Daphne je rekla: “Idemo.”
Nakon brzog pregleda raspoložive robe u jednoj trgovini s haljinama, otišle
su u drugu gdje se vlasnica, gospođica Teague, brzo pridružila njihovoj igri.
“Dakle, to je neki lov na niske cijene? Pa, da vidimo...” Pred njih su iznijeli bale
tkanine i knjige s uzorcima; djevojke su pažljivo izračunale svaki centimetar
potrebne tkanine i prebrojale svaki šiling.
Nakon nekog vremena pred Rosamund su stavile svoj izbor, haljinu
jednostavna stila, ali uz pomodno visok struk. Bell je držala pune ruke plave vune,
dosta grublje tkanine od onih na haljinama koje je Rosamund ostavila za sobom,
ali vrlo prikladne i za novo radno mjesto i za raspoloživi proračun.

54
 Knjige.Club Books

Još je jednom prstima potražila rupčić s novčićima na svom struku. Dodamo

li tome još i podsuknju i steznik, ova će kupnja ozbiljno smanjiti njezino
bogatstvo koje bi joj moglo zatrebati u slučaju još jednoga brzog bijega.
Ali bljesak zadovoljstva koje je tada ugledala u očima djevojčica bilo je istinsko
bogatstvo. “Savršeno je.”
Okretna i učinkovita gospođica Teague stigla je s metrom i počela uzimati
Rosamundine mjere. Bell je stala pokraj njih. “Daphne kaže da bi guvernante
trebale nositi sivu ili smeđu boju.” Rosamund nije nikad čula Bell da tako tiho
govori, premda joj je na usnama vidjela blagi smiješak. “Ali plava savršeno
pristaje vašim očima.”
“Plava mi je omiljena boja”, uvjeravala ju je Rosamund.
Bell je razvukla osmijeh i rekla: “I Parisova također.”
Naravno, njegova sklonost u takvim stvarima nije bila Rosamundina briga.
Usto, stil koje su djevojčice odabrale bio je savršeno guvernantski. Gotovo grub i
nikako nešto što bi privuklo pozornost gospode.
Pa čak kad bi i htjela privuci pozornost.
“Pst”, prekorila je gospođica Teague Rosamund. “Budi mirna, draga. Još
malo i gotove smo.”
Poslije, kad je Rosamund platila kupljeno, vlasnica ju je uvjerila da će haljina
biti vrlo brzo sašivena. “Dostavu vam nećemo naplatiti”, dodala je dok je Daphne
svojim najljepšim rukopisom ispisivala upute do njihove kuće.
Nakon što su izišle na podnevno sunce, Rosamund se nije htjela vratiti do
Trga Merrion, ali pouka iz matematike, takva kakva je, bila je gotova.
“Još nešto, gospođice Gorse?” upitala je Daphne dok je svrhovito gledala
Rosamundinu glavu.
Rosamund je isprva oklijevala kad se prisjetila kako se hrpa s novčićima
smanjuje, ali isto je tako bila svjesna da su joj je potrebni nov šeširić i cipele.
“Kitničar, mislim. Ali najprije da nešto uzmem ovdje”, rekla je dok su
prolazile kraj ljekarne.
Unutra je brzo kupila dva štapića od ječmena slada kojima je počastila
djevojčice koje su je čekale vani. Budući da joj njezin brat nikad nije davao čak
ni džeparac, zbog tog svog trošenja osjetila je kako joj kroz prste prolaze trnci
straha, premda je prodavaču bombone platila samo četvrt penija.
Međutim, možda taj čudan osjećaj uzbuđenja nije bio strah, nego moć. Je li
to taj osjećaj neovisnosti o kojem bi pričale junakinje u knjigama?
I baš kad se okrenula da izađe, u ljekarnu je ušla još jedna stranka, lijepo
odjevena sredovječna žena. U istom trenutku Daphne je dozvala Rosamund
glasom koji je otkrivao žurnost. Strankinja se zaustavila na pragu, pogledala
djevojčice s tračkom prepoznavanja u očima, a zatim Rosamund uputila kritički
pogled koji se brzo pretvorio u neodobravanje. Još je malo podignula bradu,
valjda želeći da gleda uz nos, žena je brzo prošla kraj nje a da nije ništa rekla. I
55
 Knjige.Club Books

premda Rosamund nikad nije ušla ni u jednu londonsku plesnu dvoranu, bila je
sigurna da je upravo doživjela grozno ubacivanje u ples.
Ali zašto? “Poznaješ li tu damu?” pitala je Daphne dok je djevojčica dojurila
u njezin zagrljaj.
Posve smetena, Daphne se nije čak ni osvrnula preko Rosamundina ramena.
“Ne znam, gospođice. Ah, idemo.” Preko puta nalazila se skupina bučnih dječaka
koji su se natezali i smijuljili oko nečega, a na svoje je zaprepaštenje Rosamund
vidjela Bell usred te svađe kako stoji, ruku prekriženih na prsima, sučelice vođi i
prijeteći ga promatra.
Rosamund je gurnula papirnato pakiranje slatkiša Daphne u ruke i pojurila
preko ulice. “Što se tu događa?” Dječaci isprva nisu uopće obraćali pozornost na
nju. Svi osim jednog bili su viši od nje, premda su izgledali tek koju godinu stariji
od Daphne. Usto, vjerojatno su bili školarci, a ne ulični mangupi, jer su bili previše
dobro odjeveni. Vođa se nagnuo prema Bell. “Daj mi to”, zahtijevao je. Bell je
udarila nogom o tlo. “Ne.”
I tek je tada Rosamund vidjela da Bell drži nešto u rukama. Nešto živo,
premda nije mogla razaznati kakvo je točno stvorenje djevojčica spasila. Ne želeći
je dodatno ugroziti, bilo da razljuti dječake ili uplaši divlju životinju, Rosamund
je skinula s glave smiješan šešir i počela njime udarati dečke po ramenima, licima,
što god je uspjela dosegnuti.
Isprva dječaci nisu reagirali, očito previše iznenađeni Rosamundinim
napadom, ali zatim su se dvojica ili trojica odvojila od skupine, podignutih ruku i
s izrazima nevjerice na licima. Jedan je nešto opsovao - točnije, Rosamund
je pretpostavila da su nizovi nepoznatih slogova koje je izustio psovke, sudeći
prema razrogačenim pogledima njegovih prijatelja i kako su mu se obrazi
zarumenili dok je izgovarao zabranjene riječi. Vođa je najduže ostao stajati
na mjestu tijekom Rosamundina nasrtaja, sve dok ga jedan od prijatelja nije
povukao za rukav i bradom mu pokazao niz ulicu, pokazujući mu smjer ili
upozoravajući ga na nešto. Rosamund je još jednom podignula šešir i pošla
ga udariti kako bi ga natjerala da ode za svojim poslom.
Nekoliko trenutaka poslije dječaci su se izgubili u metežu podnevne svjetine.
Prolaznici kao da nisu ni zamijetili sukob. Rosamund je zagrlila Bell. I dok je
Daphne jurila prema njima, Rosamund se počela duševno pripremati
za nadolazeću salvu psovki djevojčice.
Ali Daphneine prve riječi nisu bile očekivane. “To je bilo fantastično,
gospođice Gorse!”
Rosamund se neočekivano zarumenila i malo popustila stisak oko Bell.
“Znala sam da je ovaj šešir dobar za nešto”, rekla je uz smiješak dok je na podu
gledala uništen i prljav komad tkanine.
Bell je u šešir stavila stvorenje koje je spasila, a komade tkanine pretvorila u
improvizirano gnijezdo. Iz šešira ih je plavim očima pogledao sivi mačić kojem

56
 Knjige.Club Books

se glava njihala dok je tiho mijauknuo. “Nisam im mogla dopustiti da ga ubiju”,

rekla je Bell drhtavim glasom.
“Ne, naravno da nisi”, promrmljala je Rosamund dok je rukama obzirnije
obuhvatila prestrašenu životinju.
“Mislim da je tvoje vrištanje otjeralo dječake”, rekla je Daphne i jednim
prstom pomilovala krzno mačića. “Premda je taj šešir dovoljan da sve uplaši.”
“Vrištala? Ja sam... vrisnula?”
“Poput glasnice smrti”, rekla je Bell uz svečano kimanje glavom.
Rosamund nije znala što to znači, ali bila je uvjerena da nije ništa dobro.
Zasigurno ne nalik dami, pa čak ni guvernanti. Kutkom oka zamijetila je kako
gospođa iz ljekarne stoji na pragu i promatra ih.
“Dođite, djevojke. Idemo kući.” Rukama je uzela mačića i krenula u, barem
se nadala, pravom smjeru.
“Znači, možemo ga zadržati?”
Stvorenje je bilo premlado da ga se odvoji od majke. Neuhranjeno, vjerojatno
i bolesno, a sigurno i krcato buha. Molly bi bila vrlo ljuta, a gospodin Burke imao
bi još jedan razlog da otpusti guvernantu svojih sestrica.
“Naravno.”
Bell je vrisnula od uzbuđenja i uplašila mačića. Daphne se nacerila. “Oprostite
što sam vas jučer nazvala tukom, gospođice Gorse.”
Rosamund ju je strogo pogledala, barem se tako nadala. “Isprika prihvaćena,
Daphne.” Ali nije dopustila da u glasu otkrije koliko je sretna zbog toga jer,
naposljetku, Daphne je imala pravo - bila je tuka.
Vrsta tuke koja je glumila strogost, a zatim je sestricama rekla da mogu
zadržati kućnog ljubimca a da se nije savjetovala s njihovim bratom.
Vrsta tuke koja je budna satima jer razmišlja i analizira svaku riječ koju je on
izgovorio. A i one koje nije.
Vrsta tuke koja je upravo kupila haljinu koju si ne može priuštiti samo zato
jer će joj dodatno istaknuti plavu boju kose i očiju. I tuka koja nije mogla dočekati
da vidi njegovu reakciju na haljinu.

57
 Knjige.Club Books

Deveto poglavlje

Kad je Molly donijela jutarnju poruku Eamona Gravesa u kojoj od Parisa traži da
se sastanu i porazgovaraju o slučaju, Parisu ni na kraj pameti nije bilo odbiti poziv.
Iskreno, nije želio razgovarati s tim čovjekom, ali bilo koji razlog koji bi ga udaljio
najmanje pola milje od Rosamund Gorse bio je bolji od druge mogućnosti -
daljnjeg ležanja u krevetu znajući da i ona u sličnom krevetu leži s druge strane
zida. Gips i daske nisu bili dovoljni da umanje njegovo zanimanje.
Kao što je očekivao, Gravesa je pronašao u najpopularnijoj gradskoj kavani
za stolom kraj prozora, mjestu koje neizbježno privlači poglede prolaznika, i onih
unutra i onih na ulici. Graves je volio biti u središtu pozornosti.
“Burke.” Glasno je uzviknuo dok je ustajao i rukom pokazivao na stolac
sučelice njemu, gotovo kao da je istinski oduševljen što se sastaju. Čovjek je bio
vrhunski glumac, to mu se mora priznati. Zbog tih njegovih vještina neki su ga
smatrali boljim odvjetnikom od Parisa. Usto, zbog tih njegovih vještina Paris je
znao da ne vjeruje ničemu što kaže.
“Gravese.” Stolica je bučno strugala po podu dok ju je Paris izvlačio ispod
malog stola. Ležerno je skinuo šešir i rukavice prije nego što je sjeo. Tamni zidovi
upijali su većinu svjetlosti koja je dopirala kroz prozor i prigušili osvjetljenje u
malenoj prostoriji. Netko bi to mogao nazvati ugodnim ozračjem za sastanak, ali
samo ako voli sjediti za stolom sa zmijom.
“Drago mi je da si uspio doći unatoč kratkom roku.” Graves je rukom pokazao
konobaru da donese još jednu šalicu. “Očekivao sam da ćeš me odbiti jer si
prezaposlen dadiljanjem sestrica.”
“Sestricama sam unajmio guvernantu”, ukratko mu je objasnio Paris, ogorčen
što je morao razmišljati o gospođici Gorse.
“Dobro. Dublinske sudnice nisu iste bez tebe.”
Graves je vrhunski glumio iskrenost. Sve u svemu, Paris je smatrao da je to
njegova najopasnija vještina. Međutim, bio je u iskušenju povjerovati u Gravesov
izraz žaljenja, ali ne zato što je smatrao da Gravesa brinu nepravda ili dobrobit
kolega, nego zato što je Paris dobro znao da drama u sudnici vrlo brzo splasne ako
nasuprot nemate dostojna protivnika.
Dakle, Graves se dosađivao. Ma tko bi to rekao...

58
 Knjige.Club Books

Konobar se vratio noseći šalicu i tanjurić u jednoj ruci, a u drugoj mali srebrni
lončić. Čim je ulio kavu, Paris je prinio šalicu ustima kako bi prikrio nehotični
osmijeh koji mu se širio licem.
“Polako, Burke”, upozorio ga je Graves dok je polako miješao sadržaj svoje
šalice. “Opeći ćeš se.”
Paris je uz zveket spustio šalicu na tanjurić. “Što trebaš, Gravese?”
Odvjetnik nasuprot njega polako je spustio žlicu sa strane, prinio šalicu ustima
i polako puhnuo po crnoj površini kave nastojeći je ohladiti. “Tvoje mišljenje o
prilično osjetljivoj stvari.” Umjesto da nastavi govoriti, Graves je srknuo još jedan
gutljaj, progutao, a zatim spustio šalicu na tanjurić pazeći da pravilno namjesti
ručku.
“Slučaj?”
Nagnuo je glavu, ali ne posve u slaganju.
Dosta. Paris je spustio dlanove na rub stola kao da se priprema odgurnuti od
njega.
Graves je naglo ispružio ruku i uhvatio ga za podlakticu kako bi ga spriječio
da ode. U tom se trenu sve vezano uz Gravesov izraz lica i ponašanje promijenilo.
Uobraženost i prikriveno ismijavanje netragom su nestali, a njihovo je mjesto
zamijenila odlučnost. Ako Graves može biti iskren, onda bi mu lice tako
izgledalo.
I premda je bio u iskušenju da izvuče ruku iz njegova stiska, Paris je pričekao
gledajući kako s lica nestaju tragovi kajanja, a vraća se samokontrola. Naposljetku
je Graves popustio stisak i maknuo ruku, a vrata u najdublje kutke njegova uma
glasno su se zatvorila. “Oprosti, ali vjerujem da bi slučaj mogao zanimati ljude
poput nas.”
Ljude poput nas. Njih su se dvojica oduvijek uspoređivali - obojica su bili
studenti Trinityja, odvjetnici te, navodno, domoljubi.
Međutim, unatrag nekoliko mjeseci Paris je postao prilično svjestan njihovih
razlika.
Najistaknutiji predstavnici ustanka vrbovani su u irskim krčmama, a Paris je
većinu smatrao prijateljima. Međutim, kad je ustanak ugušen, glasovi onih koji su
htjeli ostati odani britanskoj Kruni bili su sve glasniji. Neke koje se sumnjičilo da
su uključeni u pokret Ujedinjeni Irci - oni koji su preživjeli - počelo se izbjegavati
kao izdajnike. Paris bi sigurno bio među njima da se nije odlučio izuzeti s većine
vrlo važnih slučajeva. Njegovo političko opredjeljenje nije se promijenilo, samo
njegovi prioriteti. Ali kako se uglavnom udaljio od sebi ravnopravnih, kao da su
svi odlučili više ne obraćati pozornost na njega.
Međutim, Graves, za koga je Paris smatrao da mu domoljublje služi samo kao
paravan, odlučio se za drukčiji pristup. Nakon što je nekoć javno podržao borbu
za neovisnost, sad se mišljenjem priklonio lojalistima. U određenom društvu znao
je kritizirati ustanak i podržavati predloženu uniju s Velikom Britanijom, a u
59
 Knjige.Club Books

nekom drugom zagovarao je suprotno. Nitko sa sigurnošću nije mogao odrediti

kojoj strani Graves naginje. Paris je vjerovao da naginje isključivo svojoj. Čovjek
je očito želio nešto više od života dublinskog odvjetnika i rekao bi što god je
potrebno da to i ostvari.
Paris je polako poravnavao rukav i prosuđivao Gravesove riječi. Prilično
osjetljivoj stvari. Premda je znao da ne bi trebao, kimnuo je. “Nastavi.”
Graves se zavalio u stolac. “Tiče se poluizgladnjela dječaka uhićenog zbog
krađe.” Bio je dovoljno inteligentan da ne ublaži glas i tako privuče neželjenu
pozornost na njihov razgovor. “Pekar ga je uhvatio na djelu dok je krao štrucu s
njegovih kolica.”
“Zašto misliš da bi me takvo što zanimalo?” odlučno ga je upitao Paris, ali
naravno da ga je zanimalo. Jadni dječačić, kažnjen jer je pokušao utažiti glad...
“Pada mi na pamet nekoliko razloga.” Graves je ponovno otpio gutljaj kave i
kimnuo poznaniku koji je prošao kraj njihova stola. “Ali reci ču ti samo jedan -
izgleda da je dječačić iz Kilreadyja.”
Dvorac Kilready, na sjevernoj granici grofovije Dublin, na papiru je pripadao
lordu Dashfortu. Međutim, grof godinama nije tamo živio, a svoj životni stil u
Londonu uzdržavao je naplaćujući previsok najam svojim stanarima čime ih je
tjerao u očaj, a neke i više od toga. Njegova nebriga sigurno je nekolicinu njih
prijevremeno strpala u grob.
Kad god je bilo moguće, Ujedinjeni Irci iskorištavali su ustanak u mjestima
poput Kilreadyja kako bi osnažili potporu svojoj borbi. Ali Dashfortov
neočekivani povratak na svoje irsko imanje nakon više od desetljeća odsutnosti,
nakon čega su Britanci blizu njegova dvorca stacionirali vojsku koja je štitila lorda
i njegovo imanje, prisilila ih je na promjenu planova. Promjenu koja je, baš kao i
većina ostalih vidova ustanka, bila loše priopćena i provedena, što je završilo
dodatnim krvoprolićem, a u ovom slučaju bila je to krv Parisova najstarijega i
najdražeg prijatelja. Bratova ozbiljna ozljeda spriječila je Parisa da stigne na
vrijeme podržati cilj Henryja Edgewortha i spasiti mu život.
Na sam spomen Kilreadyja iznenadna navala krvi nakratko je paralizirala
Parisa. Naposljetku je uspio prekrižiti jednu nogu preko druge i prstima se igrati
žličicom. “A kakve to ima veze s ‘ljudima poput nas’?”
Gravesov izraz lica promijenio se u nešto što nije bila iznenađenost. “Dječak
kaže da je pobjegao od kuče jer nije više mogao biti članom družine krijumčara.
Naravno, nitko mu ne vjeruje, ali čovjek se pita...”
“Misliš, ti sumnjaš da Dash...”
Glumeći da poseže za šalicom, Grave je prstom pokazao Parisu da prestane
govoriti. “Ah, lorde Castlereagh. Dobro jutro, gospodine”, rekao je i ustao. Paris
je nevoljko učinio isto kako bi pozdravio glavnoga tajnika, čovjeka čiji je osobni
cilj bio ugušiti ustanak. Graves se naklonio, a lord mu je uzvratio kimanjem glave,

60
 Knjige.Club Books

ali Parisova kralježnica odbijala je saviti se. Castlereagh je produljio a da

nije ništa rekao.
Nakon što su Paris i Graves ponovno sjeli, Graves je malo tiše nastavio
razgovor. “Trebaš više vremena provoditi u krčmama i slušati tračeve jer da to
činiš, znao bi što ljudi i javnost misle o Dashfortu. Kad mu je prije godinu dana
preminula supruga, pod sumnjivim okolnostima, morao je napustiti London zbog
skandala koji ga je pratio. Odnosno, barem se tako priča.”
Paris je kimanjem potvrdio da razumije jer je bio vrlo svjestan glasina.
Također je znao da je Dashfort sa sobom u Irsku doveo i sina i kćer. Unatoč
prijeziru prema lordu, Paris je istinski žalio njegovo dvoje mlade djece koja
su oplakivala majku, bila zarobljena usred okrutnog cirkusa, a zatim ih se naglo
izvuklo iz svega i prebacilo “kući” u mjesto koje nikad nisu vidjela. “Ali misliš
da ima još neki razlog iza Dashfortove odluke da se vrati kad se vratio?” Graves
je podignuo jedno rame. “Čovjek koji otkrije što se zbiva u dvorcu Kilready
mogao bi se dobro okoristiti.”
Krijumčarenje... Čak bi se i Dashfort namučio izbjeći probleme i pitanja ako
bi se dokazalo da je uključen u nezakonite radnje. Paris se zavalio u stolac.
“Misliš, okoristiti za tvoj slučaj.”
“Moj slučaj? Dragi kolega, ja sam trenutačno posve zauzet pripremama za
parnicu u vezi zakupa gospodina Hallorana. Pa”, posegnuo je za šalicom i
ponovno je primo usnama, “jedva imam vremena za šalicu kave.”
“Shvaćam”, rekao je Paris i počeo prstima kuckati po stolu. “Pretpostavljam
da nitko ne želi braniti dječaka.”
“Pa, to nije vrsta slučaja na kojem se gradi karijera”, složio se Graves i
nabacio podrugljivi izraz lica. “Ali mislim da tebi to i nije važno.”
Ne, Paris više uopće nije mario za ugled i očito je Graves računao na to.
Ako Paris uspije, tad će dječak - nedvojbeno još jedan irski pijun kojega je
njegov gospodar iskoristio, bez obzira ogriješio se o zakon ili ne - možda biti
spašen. A ako uspije otkriti Dashfortove zločine, Paris bi učinio još jedan korak
prema okajanju svojih pogrešaka, posebice onih koje se tiču Henryja Edgewortha.
Osveta, jasno, neće vratiti Henryja u život, kao ni brojne druge poginule u borbi
za slobodu ili pogubljene nakon ustanka, ali bolje i to nego ništa.
Nije li tako?
“Jedno pitanje, Gravese”, rekao je i rukom obuhvatio šalicu. “Pokušavaš li
me spasiti ili uništiti?”
Graves se zahihotao. Možda i malo previše iskreno. “Ako moraš pitati...”
Paris mu se ozbiljno nasmijao. Međutim, nakon što je još jedan tren
razmišljao, podignuo je šalicu i nazdravljanjem zapečatio svoju sudbinu. Otpio je
velik gutljaj jer mu se kava već ohladila.

61
 Knjige.Club Books

“Vrlo dobro”, rekao je Graves. “Znao sam da ćeš shvatiti što je na kocki.”
Posegnuo je u džep na prsima, izvukao presavijeni komad papira i gurnuo ga
preko stola Parisu. “Podaci koji ti trebaju...”
Paris je dlanom prekrio poruku a da je nije pročitao jer ovo nije bio ni trenutak
ni mjesto da udovolji svojoj znatiželji. Kimnuo je, ustao, ali je prije toga na stol
bacio novčić. Nije želio dugovati Gravesu, čak ni šalicu kave.

62
 Knjige.Club Books

Deseto poglavlje

“Tako mi je drago što ste nam se pridružili, gospođice Gorse. ”

Isprva je Rosamund shvatila Parisove riječi kao sarkazam, zadirkivanje što
kasni, premda nigdje u kući nije čula da je ijedan sat otkucao puni sat. Ali njegovo
je lice bilo... pa, ljutito je najbolja riječ koju je mogla upotrijebiti. Oštro poput
nabrušenog noža.
Stojeći na čelu stola, Paris je zračio nekom čudnom, ali neodoljivom
energijom, a posebice njegov kaput boje šipka, dojmljiva boja kako god se uzme,
s obzirom na njegovu tamnu kosu. Dječački razbarušeni uvojci njegove crne kose
jasno su otkrivali da je veći dio dana kosu odmicao s očiju, što mu je očito bila
neka navika dok ga je nešto tištilo. Čak i sad mu je jedan uporan uvojak pao preko
očiju. A ispod njega netremice su je promatrale oči zbog kojih se osjećala... pa,
poželjno.
Taj ju je osjećaj prilično uznemirio.
Nasreću, upravo je u tom trenutku u sobu ušla Molly noseći pladanj prepun
vrućih jela. Rosamund je brzo sjela za stol. Ne sučelice Parisu kao što joj je
predložio kimanjem glave, nego pokraj Bell s jedne od duljili strana stola i pod
kutom pod kojim ga nije mogla izravno gledati, kao ni on nju.
Sljedećih nekoliko trenutaka svi su bili zauzeti punjenjem tanjura. Jedino što
se čulo bile su svrsishodne riječi poput “dodaj mi repu s vrhnjem” ili “pripazi na
sol” kad je nepažljiva ruka umalo srušila soljenku.
Naviknuta na tihe večere, Rosamund nije smetala tišina u blagovaonici dok
su počeli jesti. Gospođa Sloane bila je vrlo šutljiv sudrug, a Charles je posljednjih
godina rijetko posjećivao imanje Tavisham. S vremenom je naučila da ako tišina
i ne pomaže probavi hrane, mnogo je bolja od žaljenja i ruganja.
Međutim, naravno da tišina nije bila nešto uobičajeno za ovo kućanstvo. Paris
se nakašljao i rekao: “Ne sjećam se jela o kojem su moje sestrice imale tako malo
za kazati.”
Rosamund je sumnjala da su djevojčice odlučile posve šutjeti umjesto da
riskiraju da istina iziđe na vidjelo. Naime, tog poslijepodneva njih su se četvero,
uključujući i Molly, nevoljko složile da će Parisu reći za mačića tek kad bude
pravi trenutak za to. Pričeka} da bude sretan zbog nečega, inzistirala je Bell, na

63
 Knjige.Club Books

što joj je Daphne odgovorila da će mačić biti odrasla mačka ako budu čekale
tako dugo.
“Možda”, Rosamund se usudila reći, “samo u djelo sprovode staro načelo da
djecu treba vidjeti, a ne čuti.”
Daphneino lice se iskrivilo kao da je pokušavala odgonetnuti riječi izgovorene
na stranom jeziku. “Kakve su to gluposti, gospođice Gorse?”
U kutu Parisovih usta zatitrao je podrugljiv osmijeh. “Englesko načelo, usudio
bih se reći.”
Bell je izgledala zamišljeno. “Nisam nikad čula da je mama rekla takvo što.
Ali čak i ako je vjerovala u takvo pravilo, Erica ga je vjerojatno toliko puta
prekršila da se umorila od njegova ponavljanja i odustala od njega.”
“Paris bi ga prvi prekršio”, nonšalantno je rekla Daphne.
“Djevojčice!” poviknula je Rosamund, donekle zgrožena, a djelomice,
pomogao joj Bog, ljubomorna. Kako bi to bilo da s bratom razgovara kao što
Daphne i Bell razgovaraju sa svojim bratom? Bez straha od nekog groznog
odgovora... ili nečega gorega?
“Ne vjerujete da sam kršio pravila, gospođice Gorse?”
Ne gledajući nabola je nešto u svom tanjuru i stavila punu viljušku nečega -
pečene govedine - u usta kako bi dobila vrijeme za prikladan odgovor. Nažalost,
meso je bilo premekano za dulje žvakanje, ali ipak ga je temeljito sažvakala,
progutala i obrisala usta prije nego što je odgovorila. No čak ni tada ga nije
pogledala u oči. “Uvjerena sam da vi čak ni sad ne držite mnogo do pravila,
gospodine Burke.”
Ponovno je nastupila tišina dok je čekala neizbježan prigovor. Zadirkivanje
odvjetnika nije vještina koju je imala vremena usavršiti, odnosno žena na njezinu
položaju nikad ne bi ni imala mogućnost usavršiti je.
A zatim se s udaljenijeg kraja stola prolomio zvuk pomalo nalik smijehu.
“Imate pravo, gospođice Gorse.” Njegovo tiho mrmljanje uglavilo joj se negdje
blizu donjeg dijela kralježnice i proželo joj tijelo neočekivano ugodnim drhtajem.
“A kako je to istina, onda nikako od svojih pratitelja na večeri ne želim da budu
tiho.” Rosamund je napokon podignula pogled na vrijeme da vidi kako uz
jednu razigrano podignutu obrvu prvo gleda jednu, a zatim drugu sestru. Njezino
srce podignulo se zajedno s njegovom obrvom. “Pa? Mačka vam je pojela jezik?”
Bell se zagrcnula i počela pijuckati, pa ju je Molly, najbliža njoj,
neizvještačeno udarila po leđima.
Međutim, Daphne je iskoristila trenutak, vjerojatno nadahnuta zadirkujućim
tonom u bratovu glasu. “Kad već spominješ, Parise, danas smo imale pouku iz
zoologije.”
“Oh?”
“Ne, umjetnosti”, zapištala je Bell, a lice joj je poprimilo zabrinut izraz.

64
 Knjige.Club Books

“Matematika i ekonomija.” Rosamund se prisilila ponovno progovoriti.

“Odvela sam djevojke u kupnju.”
Bell je revno kimnula glavom. “Gospođica Gorse je kupila haljinu.”
Parisove crne oči potražile su je. Je li bio nezadovoljan što je odvela njegove
sestrice bez pitanja? Ili je bio nezadovoljan njezinom kupnjom? No u dubini
njegova pogleda ugledala je neko treperenje koje joj je otkrivalo da je ipak riječ o
nečemu drugom. A i vidjela je kako su mu se usne nakrivile u neki izraz koji nije
bio posve osmijeh. “Nadam se da je kupila i cipele.”
Odgovor joj je zapeo u grlu. Kako je znao? Izblijedjelo sjećanje - ili možda
maštarija - prošlo joj je umom o tome kako su snažni prsti milovali njezin
visokom čarapom pokriven nožni list i preko gležnja te skidali uništenu cipelu s
njezina stopala.
“Ne”, odgovorila je Daphne umjesto nje s blagom ljutnjom u glasu. “Samo
haljinu.”
“I donje rublje”, dodala je Bell.
Nije skidao pogled s nje. Umišlja li si ili su mu oči postale tamnije? Nije znala
kako protumačiti taj izraz, ali unio je nemir u njezinu nutrinu, a ona nije voljela,
pa, ćaskanje. Možda laže svima oko sebe, ali nema koristi ako laže sebi. Svidjelo
joj se kako se osjećala, premda je znala da ne bi trebala. Od svih glupavih stvari
koje je napravila posljednja tri dana, dopustiti si da joj se svidi Paris
Burke zasigurno je bila najgluplja od svih.
“Nisam željela da djevojčice predugo izbivaju iz kuće, gospodine Burke.”
Obrazi su joj se zarumenili. “Sve drugo što mi je potrebno morat će pričekati
drugu priliku.”
“Da sam ja na vašem mjestu, gospođice Gorse, ja bih sljedeće kupila šeširić”,
rekla je Daphne dok je žvakala hranu. Zatim se okrenula prema bratu i dodala:
“Danas je nosila onaj grozan Ericin šešir za sunce, ali hvala Bogu, sad je uni...”
“Moram te podsjetiti da mlada dama ne priča punih usta”, rekla je preko puta
nje Rosamund čvrsto, ali blago.
“Još jedno englesko načelo odgoja djece, gospođice Gorse?” Paris je odgrizao
komad kruha. “Međutim, moram priznati da me zanima jedna stvar”, rekao je
nakon što je prožvakao i progutao kruh. “Gdje se točno u svemu tome zbila pouka
iz zoologije?”
Porculan i srebrni jedaći pribor zazveketali su po pladnju na koji je Molly
slagala posuđe. “Joj, pa znate, u Ulici Grafton, gospodine Paris. To je pravi
zvjerinjak kad je gužva.”
Obje Parisove obrve podignule su se u nevjerici. Još je jednom pogledom
krenuo od Daphne do Bell te, naposljetku, Rosamund. Rosamund je ispod stola
mogla osjetiti kako su Belline noge nervozno tapkale. Načela je drugu temu, sve
kako bi sačuvala tajnu o spašenom mačiću. “Vaše su mi sestrice rekle da ste imali
sastanak jutros, gospodine Burke. Prošao je dobro, nadam se?”
65
 Knjige.Club Books

“Za čudo Božje, jest.” Njegov grozničavo bistar pogled prodirao je kroz nju
unatoč nepovoljnom kutu medu njima. Jesu li sastanak ili predmet sastanka razlog
te njegove čudne energije? “Prilično uzbudljiva stvar, ako mogu tako reći. Slučaj
mogućeg krijumčarenja u...”
Daphne je zakolutala očima. “E, sad ste pretjerali, gospođice Gorse. I on i tata
će satima pričati o svojim slučajevima ako im to dopustite. Uvijek je to nešto
uzbudljivo i zanimljivo i...”
“Oprostite mi”, rekao je Paris pomalo posramljeno. “Nerijetko zaboravim da
ne dijele svi moje oduševljenje pravom. Zanima li vas, gospođice Gorse?”
Ovo je sigurno zamka i Rosamund je balansirala na rubu. Trepne li ili udahne,
past će naglavce. Je li sumnjao da ona namjerno traži nekoga njegova zvanja? Još
gore, je li znao da je ona opčinjena njime?
Nagnula se unatrag kao da se odmiče od ruba ponora, podignula je ubrus iz
krila i preklopila ga uz tanjur. “Nisam imala prilike biti uključena u pravne stvari,
gospodine Burke. Nasreću, pretpostavljam da bi većina rekla.”
“Nažalost”, odgovorio joj je uz pomalo zločesti izraz lica.
Odvratila je pogled s njega. “Ako ste gotove, djevojčice, trebale bismo se
ispričati i ustati od stola.”
Rosamund ne bi nimalo iznenadilo kad bi saznala da se u ovom kućanstvu
dame druže za stolom s gospodom. Također, ne bi je uopće iznenadilo da joj netko
kaže da svi, od najmlađih do najstarijih, zajedno ispijaju porto. No bez obzira na
to kakve običaje inače imali, djevojčice su ustale, umorne od prepričavanja kako
su provele dan i željne provjeriti mačića. “Da, gospođice.”
1 Paris je ustao. “Nadam se, gospođice Gorse, da ćete mi se pridružiti na čaju?
Nakon što spremite djevojke u krevet?”
Premda u iskušenju, Rosamund se naklonila i rekla: “Velikodušna ponuda,
gospodine. Hvala vam, ali mislim da je za mene najbolje da se povučem u svoje
odaje.” Kako su se približavale vrhu kuće čule su kako mačić tužno mijauče.
Daphne i Bell podignule su suknje do koljena i potrčale uza stube. Rosamund se
mučila pratiti ih. U spavaćoj soba djevojčica pronašle su malu kuglu krzna kako
visi sa zavjese koja je prekrivala dio za presvlačenje i ne može se osloboditi i
popeti više ili se spustiti.
Daphne je požurila kako bi otkvačila malene, prozirne pandže, a zatim
privinula mačića na prsa. “O, jadno stvorenje. Sad si na sigurnom.”
“Razmišljala sam. Želim da je nazovemo Eileen.” Bell je dodirnula meko
krzno koje više nije bilo sivo nego srebrnastobijelo nakon što su je temeljito, ali
pažljivo oprale toplom vodom namočenom grubom krpom koju je
Molly žrtvovala u tu svrhu. “To znači sjajno.”
“Ali ne znamo je li uopće ženka”, dodala je Rosamund. Bell se namrštila,
neuvjerena, i uzela mačića iz sestrinih ruku. “A što bi drugo bila?”

66
 Knjige.Club Books

Uskoro je ušla Molly noseći vrč vruće vode i mrko pogledala mačića dok je
punila umivaonik i nešto mrmljala u bradu dok je slagala čiste plahte i pripremala
djevojčicama odjeću za spavanje. Ali Rosamund se mogla zakleti da ju je vidjela
kako je poškakljala mačića ispod brade i namignula mu prije nego što je otišla.
Dok su se djevojčice prale i odijevale za počinak, Rosamund je otišla do
učionice. Znatiželjna, proučila je hrpu knjiga na Daphneinu stolu. Iznenađujuće
standardno štivo, početnice stare nekoliko naraštaja, vjerojatno kupljene kad su
Paris i starije sestre i brat bili mladi, prije nego što su im se roditelji otisnuli na,
kako je to Rosamund zamislila, “eksperimentalno obrazovno” putovanje.
Jedina iznimka bila je mala, ilustrirana knjiga Botanički vrt: Dvodijelna
pjesma, sadržava “Ekonomiju raslinja” i “Ljubavi biljaka”.
Naravno.
Tiho je uzdahnula, podignula knjigu i vratila se u svoju spavaću sobu. Daphne
se već zavukla ispod plahti držeći mačića kraj sebe. Bell je stajala pored
Daphneina kreveta i ljubomorno je promatrala podignute obrve. “Hoću li
vam čitati?” upitala je Rosamund držeći malu knjigu. U kutku svog srca čuvala je
djelić uspomene, jednu od nekoliko uspomena u koje nikad, Charlesu unatoč, nije
dvojila - zvuku očeva glasa dok joj je čitao.
“Što je to?” sumnjičavo ju je upitala Daphne. Rosamund je naglas pročitala
naslov. “O. To je Erica ostavila. Nema sumnje da je vrlo dosadno štivo.”
Nakon što se pogledom oprostila od Eileen, Bell se naposljetku popela u
vlastiti krevet i ostavila dovoljno mjesta da Rosamund može sjesti kraj podnožja.
“Drugi dio zvuči obećavajuće.”
“Zašto ne bismo pokušali, hoćemo li?”
Rosamund je otvorila knjigu na stranici označenoj loše isticanom svilenom
trakom i otkrila da su životi biljaka maštovito predočeni oblicima lijepih dama i
galantnih vitezova i - oh. O, Bože. Neko od cvijeća kao da se ne ponaša uvijek
vrlo damski. Kako inače pročitati stihove poput ovih?

U svoje draži sigurna bludna ljepotica

sjajne kapi rose strese s rumena lica;
vesela i gola, uz milinu što osvaja bez muke
ljubavnika znatiželjnog u spremne doziva ruke.

Rosamund je sa smiješkom zatvorila knjigu i ustala. “Mislim da je to dovoljno

za večeras.” Djevojčice su se bunile, nasreću, posve nesvjesne simboličnosti u
pjesmi. “Ne, ne. Sutra nas očekuje naporan dan. Zemljopis i francuski.” Stavila je
knjigu pod jednu ruku, a zatim se sagnula i namjestila pokrivač ispod Belline
brade. Zatim se okrenula prema Daphne. “Zasad će Eileen ostati dolje sa mnom.”
“Ah, ali gospođice Gorse, to nije pošteno.”

67
 Knjige.Club Books

“Pošteno ili ne, to je najbolje za vas. Inače sumnjam da će se itko od vas

naspavati. Mačićima treba odmora.” Mala je vjerojatnost da su njezine riječi
utješile djevojčice, ali naposljetku su popustile. “Laku noć”, rekla je, uzevši
mačića jednom rukom, a svijeću drugom.
Kad se vratila u sobu, stavila je svijeću na stol, a mačića i knjigu na krevet.
Kao revna istraživačica, Eileen je ubrzo počela puzati po povišenjima i
uleknućima naboranog prekrivača. Rosamund ju je neko vrijeme promatrala, a
zatim se okrenula prema umivaoniku i proučila svoje lice u malom četvrtastom
staklu koje je visjelo iznad. Na slabom svjetlu svijeće modrica na sljepoočnici
gotovo je nestala u sjeni njezine kose. Vještim prstima otpustila je tešku kopču,
zatim je uvojke oblikovala u lijepu pletenicu, ali malo labaviju nego inače kako
je ne bi opet boljela glava. Nakon toga otišla je do ormara, skinula haljinu i
odjenula noćnu spavaćicu.
Kad se okrenula, Eileen više nigdje nije bilo. Brzo je pogledala prema
vratima, ali bila su zatvorena. Slegnula je ramenima. Naposljetku, mačić nije
mogao daleko otići.
Bila je spremna za krevet, ali ne i za spavanje, pa je sjela na rub madraca i
jagodicom prsta prolazila rubovima knjige poezije. Skandalozne poezije. Ma
sigurno je umislila...
Ali dame nisu umišljale takve stvari, zar ne? Dame nisu svoje vrijeme trošile
na razmišljanje o...
Otvorila je knjigu.

Mlada ruža ljepotu svog damasta ne krije

pa toplo rumenilo sramotnog ženika pije;

Nesvjesno je tanku knjigu privukla k sebi, u krug svjetlosti svijeće. Na svoje

krilo.

s usnama medenim puzavice se sastaju,

poljupce razmjenjuju i umiljate ruke sklapaju...

“Oh!”
Knjiga joj je ispala iz ruku i pala na pod. Iznebuha se pojavila Eileen, skočila
na njezina leda i objesila se na nju, pandže jedne šape zaglavljene u Rosamundinu
pletenicu, a druge u spavaćicu. Rosamund je prvo jednom, a zatim drugom rukom
posegnula iza leda, nastojeći uhvatiti mačića, ali mučila se zbog dugih rukava. Ni
odozgo ni odozdo nije mogla dosegnuti ništa više osim mekog krzna -
vrh Eileeninih ušiju ili repa. Kako će, zaboga...?
“Gospođice Gorse? Jeste li dobro?”
68
 Knjige.Club Books

Ah, Bože nebeski. Sad je doista i istinski bila kažnjena što je otvorila onu
knjigu. “Posve dobro, hvala, gospodine Burke.”
Kroz vrata je čula kako se približio korak bliže. “Jeste li sigurni? Zvučite kao
da vas nešto boli.”
Kvaka se polako pomaknula. Uhvatio ju je. O, Bože. Prikupila je hrabrost,
ustala i otišla do vrata kako bi ga uvjerila da je dobro. Svakim korakom Eileen bi
se čvršće zakvačila, držeći se kao da joj život ovisi o tome, a maleni bodeži na
kraju njezinih šapa dublje bi probili spavaćicu i njezinu kožu.
Nabacila je osmijeh i otvorila vrata. “Savršeno sigurna, hvala”, uspjela je
odgovoriti i malo podići bradu jer joj je glavu vukao mačić. “Želim vam laku
noć.”
Po svemu sudeći bio se spremio za odlazak u krevet, ali nije legao. Naime,
još je na sebi nosi tamnocrveni vuneni kaput. Ispod njegove odriješene kravate
Rosamund je samo nakratko na dnu njegova vrata vidjela čvor prikriven poput
sjene na naborima njegove tkanine.
Brzo ju je odmjerio od glave do pete, shvatio da na sebi ima spavaćicu i
usmjerio svoj čvrst pogled u neku točku na udaljenom zidu. “Skrivate li... skrivate
li nešto na leđima, gospođice Gorse?”
Ako bi odmahnula glavom i opovrgnula to, a to je očajnički željela, mačić će
jače zariti pandže. Pomirila se sa sudbinom i polako i prilično ukočeno okrenula
od vrata, ali nije ih zatvorila.
Znala je da će shvatiti njezinu nevolju čim ugleda Eileen.
Grubo se nakašljao, vrlo slično kao i za večerom. Nimalo nalik smijehu. “Ah.
Pretpostavljam da je to predmet pouke iz zoologije.”
“Da.”
Približio joj se, a toplina njegovih ruku probijala se kroz finu tkaninu
spavaćice dok je, pandžu po pandžu, pokušavao skinuti mačića. “Možda bi
prikladniji opis današnje pouke bio ‘uzgoj životinja’. Jeste li vi spasili ovo
stvorenje?
“Bell”, prošaptala je. “Ona je neustrašiva.”
“Sestrica ili mačić?” Kad je oslobodio posljednju pandžu, Rosamund se
polako okrenula prema njemu. Mačić mu je bio sklupčan u ruci. “Pretpostavljam
da Daphne i Bell žele zadržati mačića? Zna li Molly?” upitao je odlučna izraza
lica. “Jer ja sigurno neću biti taj koji će joj reći.”
“Zna. Što ne znači da i odobrava...”
Držao je malenu krznenu lopticu očito očekujući da je Rosamund uzme. Ali
da bi to i učinila, morala bi mu prići bliže. Dodirnuti ga. Poleđinom dlana
dodirnuti njegov dlan. Mišići ruku boljeli su je od žudnje dok je snažno skupila
prste u spavaćicu.

69
 Knjige.Club Books

Naposljetku je Paris odustao od čekanja i nagnuo se dovoljno da spusti Eileen

na krevet iza sebe. Kad se ponovno okrenuo prema Rosamund, i dalje je ne
gledajući u oči, naklonio je glavu kao da joj želi laku noć. Kad je to radio, očito
je ugledao knjigu na podu, jer umjesto da se uspravi i ode, još se sagnuo i
podignuo je. “Što je ovo?” Okrenuo je hrbat knjige prema svjetlosti svijeće i
naglas pročitao naslov. “Pretpostavljam da je to nešto sestrino.” Pogledao
je Rosamund, a njegova je kosa pala prema naprijed i sakrila mu oči. “Jeste li je
čitali?”
“Ja... da”, priznala je ubrzo, ali to kratko oklijevanje dodatno je raspirilo
Parisovo zanimanje. Osjetila je kako joj toplina navire niz vrat i lice. “Prilično je,
hm... zapanjujuća, doista.”
Nije namjeravala ponoviti njegovu riječ, riječ kojom je opisao svoje
zanimanje za pravo. Riječ koja je točnije opisivala njezino zanimanje za njega.
Kad se nagnuo predati joj knjigu, ona je u istom trenutku posegnula za njom
i gotovo mu je izbila iz ruke. “Joj, Bože. Oprostite mi. Nisam...”
Sad su već bili vrlo blizu jedno drugome. Uzdrhtalom rukom opet je
posegnula od sebe... pa gore... i... oh. Taj tvrdoglavi, nestašni uvojak crne kose
bio je mek poput svile i škakljao ju je po prstima dok ga je micala s njegovih očiju.
Nikad u svom životu Rosamund nije bila tako smjela. Tako nepromišljena.
Čak ni kad je pobjegla iz dvorca Kilready.
Ugledala je iznenađenje u njegovim očima, a kad se njezina ruka spustila,
njegova se podignula. Blago ju je uhvatio za zglob. Mahnito kucanje pulsa otkrit
će mu sve što ona ne može. Ah, kako je žudjela za hrabrošću da može govoriti.
Ali što bi rekla? Isprika bi bila vrlo tričava u ovom trenutku, ali i laž.
“Ja...” Progutala je, ali i dalje ga je netremice gledala u oči. “Nije mi žao.”
“Nije?” Palcem je prošao preko njezina dlana na isti način na koji bi prošao
klavijaturama spineta i natjerao ga da svira. “Želite li još nešto, gospođice
Gorse?”
Rosamund je bila vrlo neiskusna s muškarcima, ali barem je imala iskustva s
vlastitim željama. Željama za koje je počela vjerovati da nikad neće uspjeti
provesti u djelo. Ako je vjerovati Ericinoj knjizi, čak i cvijeće povremeno poželi...
“Poljubac?”
Prije nego što je Paris uspio reagirati na taj odvažan zahtjev, prije nego što su
se oboje uspjeli urazumiti, ona se podignula na prste i svojim usnama očešala
njegove.
Kad je zakoračio unatrag, Rosamund je zamijetila kako mu na usnama titra
zločesti osmijeh. Polako je odmahnuo glavom. “Ne.” Trzajem zgloba bacio je već
zaboravljenu knjigu na stol. Krajičkom oka Rosamund je vidjela kako knjiga klizi
ulaštenom površinom stola i zaustavlja se blizu ruba. Paris ju je zatim tom
slobodnom rukom uhvatio za struk i sva njezina pozornost iščeznula je u

70
 Knjige.Club Books

prekrasnoj toplini njegova dodira koji je probijao njezinu spavaćicu i zažario joj
kožu. “Poljubac.”
Sklopila je oči dok je on spustio svoje usne do njezinih i samo se htjela
prepustiti osjećajima. Kad joj je položio ruku na svoja prsa, Rosamund je prstima
uhvatila meku vunenu tkaninu njegova kaputa. Drvenasti miris njegove kolonjske
vode bio je poput pozivnice da tumara mračnim, zabranjenim mjestima. Ali
najbolje od svega bio je zvuk njegova daha, prekrasno usporavanje prije nego
što su spojili usne.
Naravno da je imao pravo. Njezin brz poljubac nije bio pravi poljubac,
posebice ako ga se usporedi sa slatkim, mekim pomicanjem njegovih usta preko
njezinih. A i bila je uvjerena da će sve buduće poljupce uspoređivati s ovim.
Kad su mu usta postala odlučnija i zahtjevnija, ispustila je prigušen jecaj.
Preplavio ju je osjećaj svjesnosti svakog dijela tijela koji su dodirnuli, pa čak i
koji nisu. Puls joj je počeo vibrirati u prsima i, nakratko, u skrivenom srcu među
njezinim bedrima. Kad je nježni pritisak njegovih usana nagovorio njezine da se
razdvoje, Rosamund se prepustila neobjašnjivoj potrebi da ga okusi, uzme u sebe i
da je on uzme.
Kao da ga je ta njezina žudnja malo preplašila, Paris se ukočio i privukao je
bliže sebi tako da su joj grudi bile čvrsto pritisnute uz njegova prsa. Rosamund je
na njegovim preponama osjetila koliko je uzbuđen. Paris je podignuo glavu,
prestao je ljubiti i pogledao je u oči. “Gospođice Gorse”, rekao je vrlo tihim
šaptom.
“Rosamund”, drsko ga je ispravila.
Podignuo je obrve. “Rosamund, dakle. Hoćete li mi učiniti veliku uslugu...?”
Sad je bio njezin red da duboko udahne. “Da?”
“... I obavijestiti me jesu li ili nisu sestrice dale ime ovom vražjem stvorenju?
Želim biti vrlo određen kad na njih sručim pljusak psovki.”
Premda je isprva bila iznenađena koliko i obamrla, Rosamund se uskoro
počela tiho smijuljiti dok je vidjela meke vrhove ružičastih ušiju kako mu vire
iznad ramena, a zatim se pojavio i ostatak mačića. Eileen je malo zateturala dok
nije uhvatila ravnotežu i sjela blizu Parisova ovratnika. Njezino bijelo krzno bilo
je lijep kontrast njegovoj crnoj kosi i boji ovratnika.
“Žao mi je”, rekao je. Je li se ispričao što ju je poljubio ili što ju je prestao
ljubiti?
U svakom slučaju, čarolija trenutka nepovratno je nestala. Rosamund se
izvukla iz njegova zagrljaja i posegnula da uzme Eileen, očito sretna što se
konačno uspjela uspješno popeti na nekoga, još toplu od Parisova dodira.
Rosamund se malo odmakla i privinula mačića na grudi, držeći ga s obje ruke,
dok je Paris namještao ovratnik kaputa.
Kad je završio, ljutito je pogledao Eileen, odnosno Rosamund se nadala da je
gledao mačića. Tanka i stara spavaćica koju je nosila ostavljala je vrlo malo mašti.
71
 Knjige.Club Books

“Pretpostavljam da je bilo neizbježno da nas neki član kućanstva prekine”, rekao

je. I nasreću?
Kimnula je i usmjerila pogled prema vratima, zatim opet na njega, ali nije si
dopustila da predugo gleda ni jedno obilježje njegova lica uzalud se nadajući da
neće pasti u iskušenje da ih pohrani u sjećanje kad ode. “Laku noć, gospodine
Burke.”
“Laku noć, gospođice Gorse.”
Zatvorio je vrata za sobom, ali Rosamund je pričekala sve dok nije čula kako
se njegove čizme spuštaju stubama te je zatim legla u krevet i privinula mačića u
svoj obraz.
Na trenutak je zaboravila biti ukočena guvernanta. Još koji trenutak i možda
bi zaboravila kako biti pristojna mlada dama.
Nikad prije nije toliko šokantno pogriješila u procjeni, ali ipak je žalila što ih
je Eileen prekinula. Željela je taj poljubac, toplinu njegova dlana koji se podizao
od njezina struka i dodirnuo joj donju stranu dojke. Ali željela je i nešto drugo.
Iza onog iskrivljenog osmijeha koji bi mu se povremeno pojavio na usnama -
onoga koji bi nemilosrdno namjestio, kao oružje, ali i štit - vidjela je trunku
nečega drugog. A iz nekog razloga koji nije mogla opisati riječima, htjela je znati
što je to. Htjela je vidjeti u njegovu nutrinu.
Eileen se počela meškoljiti želeći da je pusti, pa joj je Rosamund udovoljila.
U još jednom prizoru odvažnosti, poskočila je s jastuka na stol, malo ga
razgledala, a zatim se smjestila na Botanički vrt i počela se lizati, pa Rosamund
više nije mogla nastaviti čitati knjigu.
Vjerojatno je tako i bilo bolje.
Kad se Rosamund srušila na krevet, Eileen je nakratko zastala sa svojim
lickanjem i svojim plavim očima uputila joj negodujući pogled. Rosamund se tiho
nasmijala na prizor Eileenina ružičastog jezika zaustavljenog usred lizanja dlake.
Kad bi barem dolje u knjižnici bilo ikakvih knjiga koje nisu bile isključivo o
biljkama. Ili pravu. Njoj su trebale posve drukčije knjige. Vodič o naravi
životinja, po mogućnosti s poglavljem o mačkama.
I najmanje dva poglavlja o muškarcima.

72
 Knjige.Club Books

Jedanaesto poglavlje

Paris se probudio s kiselkastim okusom viskija u ustima. Bio mu je to previše

poznat osjećaj, ali zasigurno draži, barem u neku ruku, od buđenja uz slatki okus
Rosamundina poljupca na njegovim usnama. Buditi se uz dokaz koliko je nisko
pao da se upustio u blud s guvernantom. Ukočenom, iritantnom, toliko engleskom
guvernantom...
Nažalost, niz pridjeva bio mu je privlačniji nego što mu se sviđalo.
Ali, tako mi Boga, džentlmen je odgovoran za svoje postupke, pa makar i ne
može uvijek kontrolirati svoje neuračunljive misli. Zaslužio je svaki djelić krivnje
koja ga je izjedala još jednu beskrajnu noć. Čak ni sad nije bio posve siguran što
je namjeravao učiniti kad ju je uhvatio za zglavak. Zaustaviti je da ga pozove i
drugi put, govorio si je.
Da je barem bio dovoljno jak da odbije prvi poziv.
Molly se pojavila na pragu primaće sobe noseći kavu na pladnju, a pogled na
nju mu je pomogao odvratiti misli s Rosamund. “Ah, ovdje ste, gospodine Paris”,
viknula je dok je ulazila u sobu i odložila pladanj na stol kraj njegova stolca.
“Vidim da ste rano ustali.” Za domaćicu koja njegov krevet pronađe češće
uređenim nego razbacanim, ne bi trebala zvučati tako iznenađeno.
Međutim, jučer je imao najbolju namjeru otići u svoju sobu. Štoviše, čak si je
i predočio noć neometana odmora. A zatim je iz susjedne sobe čuo prigušen vapaj
u pomoć gospođice Gorse i noć je završila posve drukčije. Poslije nije mogao
podnijeti pomisao da satima leži u mraku svoje spavaonice znajući da Rosamund
spava samo koji metar od njega. I zato se povukao u tminu primaće sobe i utješio
se zaspavši u najneudobnijem stolcu koji je mogao pronaći. Dopustio si je gutljaj
jake tekućine, tek toliko da otupi krasno sjećanje na njezine usne i što se moglo
dogoditi da nije bilo...
“Te proklete mačkice”, glasno je promrmljao - fraza za koju nikad nije mislio
da će je izustiti. A zasigurno s primjesom ljubomore u glasu. Ali ne može osporiti
da je sinoć želio biti na mjestu te zvijeri privinute uz Rosamundine savršene grudi.
Molly je uzdahnula i odmahnula glavom dok je točila kavu. “Vjerojatno neće
biti gora od ježa gospođice Erice.”
Kako je mogao zaboraviti na to jadno stvorenje koje je njegova sestra spasila
prije godinu dana - ne, dvije, naravno. Kako vrijeme leti. Pronašla ga je tijekom

73
 Knjige.Club Books

jedne od svojih botaničkih ekspedicija rubnim područjima Dublina, prilično dalje

nego što joj je bilo dopušteno da sama luta, što je značilo da je zabranjeno. I zato
je odlučila da će jež ostati tajna. Gotovo je i uspjela u tome sve do noći kad
je pobjegao iz kutije i nekako se spustio do kuhinje gdje ga je kuharica čula kako
nešto stvara buku pa je s tavom u ruci pošla pogledati što se zbiva. Molly je
reagirala baš na vrijeme da spriječi pokolj nevinih - i ježa i Erice.
Erica je od ježa načinila neku vrstu kućnog ljubimca, a jedino što ga je ikad
uspjela naučiti je da se okrene na leđa kako bi mu mogla gladiti meki trbuh.
Prisjetio se kako se jednom tiho šalio s Henryjem Edgeworthom koji je
često večerao s njegovom obitelji: “Kako se ježevi pare?”
Henry ga je neko vrijeme bezizražajno promatrao, a zatim je uz nešto nalik
osmijehu ispalio: “Vrlo pažljivo.”
Ubrzo nakon toga Henry je zaprosio Ericu i ona je pristala. Paris je tu vezu
smatrao neobičnom jer je usmjerila Henryjevo zanimanje u drugom smjeru, a
Ericu je uvijek smatrao nesposobnom za brak. Pravi prijatelj i odgovoran stariji
brat bi, nesumnjivo, pokušao spriječiti njih dvoje da počine groznu pogrešku.
Ali Paris je zanemario svoju zabrinutost i čestitao im.
“Sjećate li se što je bilo s tim ježom?”, upitao je Molly.
“Ja ne.” Sluškinja se zamišljeno zagledala. “Mislite da ga je kuharica uspjela
ubaciti u gulaš?”
Dok je Paris puhao u kavu koju je polako ispijao, Molly je počela poravnavati
hrpe koje je ostavio na stolu. Bez ijedne riječi stavila je prljavu čašu na pladanj,
ali strog pogled koji mu je uputila preko ramena natjerao ga je da izide iz sobe.
Zastao je pred vratima svoje spavaonice. Slušao je kako djevojke jure dolje
do kuhinje na doručak i tiho Rosamundino penjanje do učionice poslije. Molly će
neko vrijeme biti zauzeta dolje. Konačno može sigurno krenuti na počinak, ali
udoban krevet bio je posljednje što je zaslužio.
Umjesto toga ušao je u spavaonicu, skinuo zgužvani kaput i prebacio ga preko
naslonjača stolca. Molly mu je ostavila vruću vodu. Nekako je uspjela
jednostavno voditi kućanstvo, pa čak i predvidjeti potrebe stanara. I samo zato joj
je dopuštao da bude malo bezobrazna. Nakon što je skinuo prsluk, kravatu i
košulju, obrijao se - premda tamo kamo se uputio nitko ne bi zamijetio da
izgleda umorno - zatim je obukao svježe rublje i smeđi kaput za koji je iz iskustva
znao da se na njemu neće vidjeti prljavština.
Kad je izišao iz kuće, vani je rominjalo. Podignuo je ovratnik na zimskom
kaputu, šešir spustio preko ušiju i razmišljao da dozove kočiju. No na ulicama
Dublina bilo je premalo konjskih taksija i nitko ga ne bi želio odvesti tamo gdje
je pošao. Prije će do svog odredišta stići pješice.
Za sat - tijekom kojeg se rominjanje pretvorilo u kišu, a prolazeće teretne
zaprege poprskale ga blatom i gorim stvarima - stajao je pred golemoga sivog

74
 Knjige.Club Books

kamenog zida New Gaola u Kilmainhamu, novog zatvora koji je bio veći od
starog, ali već je gotovo jednako zaudarao.
Čak i vani je gust zrak bio natopljen vonjem neopranih tijela. Stražar ga je
prepoznao i uz podrugljiv cerek pustio unutra. Paris je u posljednje vrijeme svu
svoju pravničku oštroumnost iscrpio pokušavajući spasiti najmanje nekolicinu
onih koje je sustav trebao prokleti na smrt. Vrlo bi rijetko u tome i uspio, što je
Graves sigurno i znao kad mu je ponudio slučaj vezan uz Kilready.
Dio njega pitao se je li i ovaj put trebao podbaciti.
U zatvoru su muškarci, žene i djeca bili zajedno strpani u ćelije, ubojice uz
džeparoše, poput svinja koje se trebaju ugojiti hraneći se jedni drugima dok čekaju
klanje. Svaki put kad bi došao, Paris se borio s iskušenjem da stavi rupčić preko
nosa i usta kako bi donekle pročistio zrak natopljen smradom ljudske bijede. Ali
svaki se put uspio nagovoriti da to ne učini. Ako su zatvorenici mogli preživjeti
taj smrad, mogao je i on.
Naravno, većina njih neće ga preživjeti. Ravnomjeran zvuk jauka, kašljanja i
plakanja gotovo je nadglasao zvuk njegovih koraka dok je hodao mračnim
hodnikom ispunjenim ćelijama.
No tišina je bila još groznija.
Nekoliko očiju već ga je počelo pratiti. “Fagan?” dozvao je grozeći se onoga
što bi moglo uslijediti. “Tražim Thomasa Fagana.”
Kao i uvijek, odgovora je bilo više nego što je želio. Neki su ljudi preuzeli
identitet koji nije bio njihov i grčevito se držali za trunku nade koju im je to nudilo.
Drugi, koji su se odavno prestali nadati ičemu, glasno su osporili postojanje
tražene osobe. Iz sjena mu je netko ponudio da mu popuši kam. Paris nikad nije
ni pokušavao odrediti jesu li ga te raskalašene riječi trebale privući ili otjerati.
Žene i djeca bili su tiši, premda su ga promatrali praznim očima iz kutova
prenatrpanih ćelija kamo su ih muškarci potjerali. I dok je tako stajao i čekao,
jedna se žena laktima progurala do prednjeg dijela kaveza grubo režeći na sve koji
joj se nisu maknuli s puta. “Ovdje ćete ga pronać, gospon.”
Možda je bila zamka. Bilo kako bilo, Paris se približio. “Da?”
“Dečko se noćas razbolio”, objasnila je i hrabro odgurnula još nekoliko tijela
ustranu kako bi Paris mogao vidjeti lik koji licem okrenut prema zidu leži na
prljavoj slami.
“Ti tamo”, dozvao je Paris stražara s udaljenog kraja hodnika. “Trebam
razgovarati s ovim zatvorenikom.”
Vrlo nevoljko stražar je ustao od otrcanog stola za kojim je sjedio i sam sebi
dijelio karte te mu polako prišao. Paris ga nikad prije nije vidio. Sigurno je tek
nedavno postavljen na to radno mjesto. “Što si rekao?” progunđao je muškarac.
“Moram ući u ovu ćeliju.” Pametniji čovjek nešto takvo sigurno ne bi rekao
jer nitko unutar te ćelije nije imao ništa za izgubiti.

75
 Knjige.Club Books

Ali i Paris je mnogo izgubio. Štoviše, previše toga da bi strahovao od bolesti

ili improviziranog noža zabijenog među rebara.
Stražar je prvo pogledao okupljene zatvorenike, zatim Parisa i onda se veselo
nasmijao otkrivajući puna usta trulih zubi. “Tvoj pogreb.” Slegnuo je ramenima.
“U redu, onda. Natrag, svi. Natrag!” viknuo je i palicom prešao preko rešetaka
ćelije kako bi natjerao muškarce da se odmaknu. Prsten s ključevima na njegovu
boku je zazveckao, ali u tom zvuku nije bilo ničega veselog.
Žena koja je dozvala Parisa vratila se do dječaka. “Što mu je?” upitao ju je
Paris. Tifus, kolera... mogućnosti je bilo napretek.
Na njegovo glupavo pitanje stražar se opet glasno nasmijao. “Ništa što ova
palica ne bi mogla izliječiti.”
Paris je jednom rukom uhvatio kraj stražareve palice i odgurnuo ga unatrag.
“Sad je dosta. Otključaj ćeliju.”
Stražareve su se oči stisnule, očito razmišljajući hoće li oružje upotrijebiti na
Parisu ili ne. Paris nije uzmicao. Naposljetku je stražar uzeo ključeve i gurnuo
jedan u bravu. Na zahrđalim i škripavim šarkama vrata su se otvorila dovoljno da
Paris uđe, a zatim su se opet zatvorila za njim. Još jednom je ključ zaškripao u
bravi. Paris je isključivo snagom volje uspio obuzdati poznato drhtanje od
groze koje je pratilo zvuk.
Privatnost je u zatvoru bila nepoznat pojam. Unutar tih ćelija planirao je
obrane i čuo brojna priznanja unatoč zatvorenicima koji bi mu dobacivali
nezatražene savjete i mišljenja. Ali ovaj put, možda zbog dječakove bolesti,
rulja se držala malo postrani, odmaknuvši se što više od dječaka skvrčenog na
prljavoj slami. Samo je žena ostala dovoljno blizu da čuje njihov tihi razgovor.
“Poznaješ li ga?” upitao ju je Paris.
Oklijevala je, a zatim odmahnula glavom. Kad je spustila ruku na dječakovo
rame, on je zavapio. “Groznica”, objasnila je. “Premda ne tako jaka da poludi od
nje. Ajde Tommy, pokaži se. Ovdje je gospodin Burke koji će ti pomoći.”
Nije se mogao sjetiti je li ikad prije vidio tu ženu, ali možda i jest. Ili možda
zna za njega po njegovu ugledu, kakav god bio. Paris je čučnuo u prljavštinu i
zajedno sa ženom pokušao probuditi Tommyja Fagana.
Naposljetku se dečko pomaknuo iz fetalnog položaja u kojem je ležao te, i
dalje zatvorenih očiju, okrenuo na leda. Paris nije mogao spriječiti da mu iz grla
pobjegne glasan uzdah. Fagan je bio prekriven skorenom prljavštinom. Na licu su
se vidjeli tragovi gdje su mu curile suze, a nitko ih nije obrisao. Ali ni suze ni
prljavština nisu iznenadile Parisa. Naime, ispod sloja prljavštine i crvenila
uzrokovanog groznicom, dječakova koža kao da je bila prozirna, kao u nekog
stvorenja rođenog i odraslog u mrklome mraku. Njegova kosa koja je virila ispod
rupa na odrpanoj vunenoj kapi bila je bjelija od Rosamundina mačića. Dojam
je bio nezemaljski - dijete nastalo od dima ili svjetla koje bi mogao otpuhnuti jači
nalet vjetra.

76
 Knjige.Club Books

No unatoč svemu, stisak mu je bio snažan kad je potražio i pronašao Parisovu

ruku. “Pomozite mi”, prošaptao je kroz suhe, ispucale usne.
Uz ženinu pomoć Paris je podignuo dječaka u sjedeći položaj, a zatim iz
dubokog džepa svoga zimskog kaputa izvukao pljosku. “Voda”, objasnio je.
Žena je podignula rame i rekla: “Šteta.”
Tommy je halapljivo pio čvrsto držeći pljosku na usnama da ni jedna kap ne
padne na pod. Kad je ispraznio pljosku, trepnuo je očnim kapcima, otvorio ih i
otkrio iznenađujuće obične smeđe oči mutne od groznice. “Hvala vam,
gospodine.”
“Ti si Thomas Fagan?”
“Jesam.”
“I u Dublin si došao iz dvorca Kilready?”
Ponovno je sklopio očne kapke. “Jesam.”
“Zašto si otišao?”
“Nisam više mogao...” Udahnuo je, očiju i dalje zatvorenih. “Nisam više
mogao ispunjavati njegove naredbe. To što on radi je krivo. Isto kao i krađa.”
“Čuo sam o nekakvu krijumčarenju blizu Kilreadyja, Tommy. O tome je
riječ? Jesi li u to bio upleten?” Dečko je kimnuo. “Hoćeš li mi reći tko stoji iza
toga?”
Nije odgovorio. I dalje ga držeći za jedno rame, žena ga je nježno protresla.
“Hajde, Tommy. Ne želiš valjda završiti na vješalima zbog tuđeg zločina?”
“Agent, gospodin Quin.”
Paris je zadržao smirenost u glasu, ali mnogo je toga ovisilo o odgovoru na
njegovo sljedeće pitanje. “A od koga taj gospodin Quin prima naredbe?”
Tommy je teško udahnuo i izdahnuo. “Od njegova gospodstva. Od koga bi
drugog?
“Grofa od Dashforta.”
“Točno.”
Odgovaranje na pitanja iziskivalo je mnogo napora od dječaka i Paris mu se
zahvalio na tome. “Vjerujem da ako uspijem dokazati Dashfortovu uključenost u
sve to, zakon će biti mnogo blaži prema tebi, Tommy.”
“A mnogo grublji prema njemu?”
“Plemići imaju određenu zakonsku zaštitu, ali dat ću sve od sebe da pravda
bude zadovoljena.”
“To nije u redu, zar ne?” zavapio je.
“Nejednakosti u našem sudskom sustavu? Ne, nije. Ali...”
Tommy je nastavio govoriti, kao da uopće nije čuo Parisov odgovor. “Nije u
redu da dječak želi svom tati zlo. Ali on ne...” Uska su mu ramena zadrhtala od
jecaja.

77
 Knjige.Club Books

Paris je duboko u želucu osjetio neko drhtanje, djelomice uzbuđenje, jednim

dijelom strah, a jednim reakciju na grozote koje su ga okružile sa svih strana.
Tommy Fagan bio je Dashfortovo kopile? Je li Graves sumnjao na nešto slično?
Zna li to Dashfort?
“Ah, jadna moja majka”, zavapio je Tommy. “Ona je obična pralja. Quin će
se pobrinuti da umre od gladi sazna li da sam izdajnik.”
Žena je prljavom rukom prošla niz dječakov obraz. “Tiho, sad”, nježno mu je
rekla. “Ne brini se za mamu. Ona je jaka žena. Ona bi voljela da im se
suprotstaviš.”
“Učinit ću sve što mogu, Tommy. To ti obećavam.” Paris je stisnuo dječakovu
ruku, ali Faganov stisak je oslabio. Kad je ustao, i žena je ustala. “Reci mi ime
njegove majke.”
Odmahnula je glavom. “A kako bih ja to znala, gospon?”
“Ali rekla si da je jaka žena. Pretpostavio sam...”
“Sve pralje su jake žene, gospodine Burke.”
Progutao je pridjevak. “Naravno.” U zatvoru su ljudi znali ili sve ili ništa.
Jedan pogled po ćeliji otkrio mu je da Faganovi cimeri u ćeliji koji su nedvojbeno
čuli dovoljno, glume potonje. Ovaj su se put više razmaknuli dok je koračao
prema vratima ćelije i dozvao stražara kojemu je sad trebalo mnogo više vremena
da pronađe ključeve i pusti ga van. “Poslat ću liječnika da se pobrine za dječaka”,
rekao je Paris stražaru koji je iskazao mnogo manje zanimanja od zatvorenika.
“Ako ga se ne liječi, bolest bi se mogla proširiti.”
“Tako ćemo uštedjeti na troškovima užeta”, odgovorio je stražar likujući.
Paris je stisnuo šaku uz bok, ali nije ju podigao. Potuče li se, mogli bi mu
ubuduće zabraniti dolazak. “Groznica ne bira na koga će prijeći, dragi čovječe.
Štoviše, možda se već proširila na stražare.”
Stražar se na to malo uozbiljio, pa čak i malo ubrzao korak dok je pratio Parisa
do izlaza iz prostrane zgrade. “Nećete odugovlačiti, gospodine Burke?”
“Ne pada mi na pamet.”
Vani je i dalje kišilo. Unatoč hladnoći, Paris je nakratko ostao stajati u
dvorištu i pustio da kiša pada po njemu i ispere koliko je god mogla taloga New
Gaola. Neke mrlje, naravno, voda nije mogla isprati.
Naposljetku je krenuo na istok kroz grad i pokraj kuća iznutra osvijetljenih
svjetiljkama, premda je tek prošlo podne. Ljudi koji su živjeli u tim kućama uopće
nisu bili svjesni grozota u zatvoru koji se skrivao u sjenama. Uskoro je došao do
Trinityja. Dozivala ga je topla i suha unutrašnjost krčme. Možda bi i odolio
njezinu iskušenju da nije ugledao Gravesa kako sjedi za svojim omiljenim stolom
kraj prozora.
Paris je otišao ravno do njegova stola. “Bio si u Kilmainhamu”, primijetio je
Graves. “To znam po mirisu.” Nastavio je perom nešto pisati po papiru. “I?”

78
 Knjige.Club Books

Paris je bacio mokar šešir na stol i poštrcao radne papire razvučene po stolu.
Graves je nešto ljutito uzviknuo, ali je konačno podignuo pogled.
“Pošalji liječnika k dječaku”, ravnodušno je rekao Paris. “Bez ikakvih
odugovlačenja jer inače neće biti nikakva slučaja.”
Graves je namjestio mrgodan izraz lica i kimnuo. Brzo je napisao nekoliko
riječi na čist i uglavnom suh komad papira, preklopio ga i dozvao konobara.
Potiho su izmijenili nekoliko riječi i novčić i poruka je otišla. Paris se molio da će
uskoro uslijediti i liječnik.
“Što si saznao?” upitao ga je Graves kad su ostali sami.
“Više nego što sam se nadao. Iskreno, više nego što mi se sviđa. Dečko kaže
da mu je Dashfort... rodbina, recimo to tako. Bliska rodbina.”
Graves je podignuo obrve, ali nije bio iznenađen onime što je čuo. “Čudi me
što se malo više ne zanima za slučaj.”
“Pobrinut ću se da se počne zanimati. Otići ću do Kilreadyja malo to istražiti.”
Gravesov blagi izraz lica pretvorio se u grimasu. “Na tvom mjestu ja to ne bih
učinio, Burke.”
“Ah, ali nisi na mom mjestu i na tome vjerojatno zahvaljuješ Bogu svaki dan.”
Takvo putovanje sigurno neće biti najugodnija stvar koju je Paris ikad učinio. No
ostati kod kuće nosilo je neke druge poteškoće i opasnosti. “Ugodan ti dan,
Gravese.” Paris je uzeo šešir, okrenuo se na peti i otišao prije nego što je Graves
uspio izustiti još koje upozorenje.
Kiša je malo popustila i Ulica Grafton bila je krcata kupcima koje su
vremenski uvjeti spriječili da iziđu prije. Paris samo što nije prošao uz kitničarsku
radnju kad je u izlogu zamijetio izložene primjerke ljetnih šešira. Nadao se da će
mu jutarnji izlet malo skrenuti misli s jučerašnje epizode s Rosamund, makar
samo nakratko. No čak i u tmini zatvora motala mu se po rubu misli, onako kako
se miris njezine imenjakinje širi prostorijom čak i nakon što se prozor prema vrtu
zatvori.
Dobri Bože. Što je učinio? Žena je pobjegla od nedoličnih pokušaja svojega
posljednjeg poslodavca. Nema nikakvo pravo da o njoj razmišlja kao o ičemu
osim guvernante njegovih mlađih sestri. A nije li, naposljetku, i zaposlio
guvernantu kako bi sebe rasteretio razmišljanja o nekim stvarima?
Rukom je primio kvaku trgovine. Možda još jedan čin pokore...
Kad su se vrata naglo otvorila prema unutra bez njegove pomoći, gotovo je
izgubio ravnotežu i pao. Zvono je snažno zazvonilo i prikrilo njegov uzvik
iznenađenja kad je žena izjurila iz radnje i umalo se zaletjela u njega.
No dovoljno se brzo pribrao da je uspio zakoračiti natrag na ulicu i nakloniti
se. “Pa, gospođo Fitzhugh, baš mi je drago što smo se sreli.”

79
 Knjige.Club Books

Gospođa ga je odlučno i osuđujući odmjerila od glave do pete i još se jače

namrštila kad je ugledala njegovu mokru odjeću i prljavštinu koju je nakupio
tijekom jutra. “Oprostite. Poznajemo li se mi?”
“Paris Burke, gospo”, rekao je dodirnuvši rub šešira s dva prsta. “Vama na
usluzi.”
Njezino se ponašanje trenutačno promijenilo, ali ne nabolje. Tako je brzo i
snažno kimnula da su joj s vrha šešira skoro poispadala razbarušena pera.
“Moje sestrice i ja vrlo smo zadovoljni...”
Odsječno ga je prekinula. “Ja sam, međutim, iznimno nezadovoljna,
gospodine Burke.”
I premda je znao da ima dobar razlog za to, jačina njezine reakcije ga je
zaprepastila. “Oprostite što sam propustio naš sastanak, gospo, ali ja...”
“Niste se čak ni udostojali poslati mi poruku da ste zaposlili guvernantu. I to
kakvu, gospodine! Kad sam je prvi put vidjela, mislila sam da pere posuđe, a čak
ni tad nisam mogla vjerovati svojim očima. Povjeriti vaše drage sestrice nekome
tako nemarnom i neurednom?”
“Ne mislite valjda da gospođica...”
“A zatim čuti vaše sestre kako joj se obraćaju kao gospođici...”
“Gorse.” Zajedno su izgovorili prezime, ali ona zgroženim, a on upitnim
tonom.
Napućila je usne, a i cijelo lice. “Pa gdje ste pronašli takvu osobu, gospodine
Burke?”
Odvjetnici su bili vješti u prikrivanju iznenađenosti i Paris je uspio zadržati
svoj odgovor za sebe sve dok nije bio spreman smireno odgovoriti. “Iskreno mi
je žao što vam se nisam prije javio u vezi toga. Hvala vam na brizi, gospodo
Fitzhugh.”
Njegova nevoljkost da pojasni samo je dodatno raspirila njezinu uvrijeđenost.
Ukočila se i pera na šeširu su se opet počela micati. “No, dakle!”
Ali Paris se nije pokolebao, premda mu se u glavi rojilo stotine pitanja.
“Ugodan vam dan, gospođo.” Ovaj je put podignuo šešir i kiša koja se skupila na
obodu prolila se između njih i poprskala joj haljinu. Uputila mu je pogled koji mu
je nedvojbeno govorio što misli o njemu. Ali, s druge strane, tko može imati dobro
mišljenje o čovjeku koji unajmi savršenu strankinju s ulica Dublina da
bude guvernanta njegovim mladim sestrama?
Dok se gospođa okrenula i otišla svojim poslom, Paris se ugrizao za usnu da
ne prasne u smijeh, jer da se nasmijao, zvučao bi kao da je poludio.
Isuse na nebesima. Pitao se zašto mu je gospođa Fitzhugh poslala tako
neiskusnu guvernantu. Poslati ženu samu da se sastane s njime u dijelu grada u
kojem su se žene koje bi same hodale uglavnom bavile nekim drugim, nečasnijim

80
 Knjige.Club Books

zvanjem. Ali nije obraćao pozornost na tu prvotnu zabrinutost zbog iznimna

ugleda gospođe Fitzhugh. Usto, i zbog vlastitih sebičnih pobuda.
Kad ga je navala smijeha naposljetku prošla, pretvorila se u nešto sličnije
režanj u. Sumnjao je da mu Rosamund ne govori svu istinu, ali ovo? Ovaj slučajan
susret s gospođom Fitzhugh bio je dokaz koliko je preveslan. Čim stigne do Trga
Merrion trebao bi prizvati demona koji mu se mota po mislima cijeli dan i otjerati
ga. Otpustiti je.
Međutim, nije se ni okrenuo u smjeru kuće kad je krajičkom oka ugledao
nekoliko pari ženskih cipela u izlogu obućarske radnje preko puta. Njegov je um
brzo prizvao sjećanje na Rosamundine lijepe papuče koje su bile posve uništene
očajničkim putovanjem.
Odakle je došla ako ne iz agencije gospođe Fitzhugh? Zašto je bila na Gatu
Kings’s Innsa? Pa zar nije rekla da ga je tražila? Siguran sam da je rekla da je
guvernanta...
Ni tri dana poslije njegova sjećanja na tu večer nisu bila ništa jasnija. Je li
moguće da je pretpostavio...? A ona, bježeći od nečega - ne, nekoga - omogućila
mu da tako misli?
Ljudi nerijetko krivo poimaju zakon kao potragu za istinom. Međutim, svaki
iole dobar odvjetnik zna da je istina katkad i neugodnost te da je manja
vjerojatnost da će osigurati pravdu od pomno osmišljene i prenesene priče. Laži,
kako su je laici voljeli nazivati.
U sudnici bi jedna strana ponovno spojila komadiće razbijene vaze tako da
izgleda čitava i lijepa, a da nigdje ne procuri. Druga bi je strana podignula na
svjetlo da otkrije sve pukotine.
Dok je buka Ulice Grafton tekla oko njega, Paris je stajao, prisjećao se okusa
Rosamundinih usana te, unatoč najboljim namjerama, pokušavao odlučiti na čijoj
je zapravo strani.

81
 Knjige.Club Books

Dvanaesto poglavlje

Jutro nakon poljupca Rosamund se probudila s teretom na prsima. Nelagoda koju

je osjećala zbog svoga raskalašenog ponašanja bila je poput vrelog kamena koji
joj pritišće srce, poput...
Eileen se istegnula i podignula s Rosamundine prsne kosti te joj nježno
šapicom dodirnuta bradu.
Ne. Ne, nije se osjećala posramljeno. Iskušala je misao dok se mačkica
istezala i pokušavala uhvatiti smiješak koji se protegnuo Rosamundinim usnama.
Pa dobro, možda malo posramljeno, ali nikako joj nije bilo žao. Zašto bi joj bilo
žao? Zašto joj se ne bi sviđao Paris Burke? Bio je duhovit i strastven u vezi svoga
posla, uviđavan prema sestricama i...
Taj nenaviknuti trzaj prkosa gotovo je trenutačno utabao put mnogo joj
poznatijem osjećaju - dvojbi. Paris je svoju duhovitost, posao i nehajno ponašanje
upotrebljavao da se izdvoji od drugih. Umišlja li si ona doista da bi takav
muškarac spustio svoj štit jer je ona svojim usnama dodirnula njegova? A i zašto
bi, zaboga, nju bilo briga ako to i jest učinio? Iza te prekrasne, šaljive maske
moglo se skrivati bilo što.
Mnogo bi bilo gore kad se iza nje ne bi skrivalo ništa. Možda je to ono što je
on bio.
Uzdahnula je i zadrhtala. Eileen, kojoj se nije sviđalo ni pomicanje
Rosamundih prsa ispod nje kao ni uznemiravanje krzna, skočila je na pod.
Ali, zapravo, Rosamund jest bilo briga. Zbog Daphne i Bell koje su bile bistre
i revne učenice, premda je, ako ćemo baš iskreno, ona više naučila od njih nego
one od nje. I zbog njihova brata koji ju je zaintrigirao, izazvao je i natjerao je da
ga opet poželi poljubiti.
Trebao bi je otpustiti zbog nevjerojatnih krivih procjena, ali mislila je da to
neće učiniti. Djelomice jer joj se činio poput muškarca koji se ne želi opterećivati
otpuštanjem slugu, a drugim dijelom jer je vjerovala da mu je drago što je ona
ovdje - i to ne samo jer je na sebe preuzela brigu o njegovim sestricama. Unatoč
neiskustvu, Rosamund je bila uvjerena da ono jučer nije bio poljubac ravnodušna
čovjeka.
Oslobodivši jednu ruku zapetljanih plahti i pokrivača, nježno je stavila ruku
na hladan zid koji je dijelio njegovu spavaonicu od njezine. Možda u ovom

82
 Knjige.Club Books

trenutku i on s druge strane zida razmišlja kako joj neće reći da treba otići nego je
zatražiti da ostane. Možda on...
Naglo je povukla ruku, zatvorila oči i kimnula - ali ništa od toga nije spriječilo
naviranje sljedeće misli. Ona loptica za kriket očito je učinila više štete nego što
je mislila. Paris je sigurno neće zaprositi nakon jednog poljupca. A kad bi to i
učinio, ona se ne bi mogla udati za njega, jer koliko god je žarko Charles želio
udati, sigurno bi se protivio da njezina budućnost uključuje Trg Merrion i
irskog odvjetnika. Sve dok je on bio njezin zakonski skrbnik, Rosamund nije
mogla sama birati supruga.
“Dobro jutro, gospođice Burke”, veselo je rekla Molly dok je unatrag ulazila
u sobu noseći vruću vodu i svježe plahte. Eileen je između Mollynih nogu
projurila kroz otvorena vrata. “Nemojte da vam padne na pamet reći mi da je to
stvorenje bilo ovdje s vama cijelu noć.”
“Bila mi najbolji cimer i zaštitnik, Molly.”
Molly je prezirno otpuhnula i oštro pogledala Rosamund. “A od čega vas to
treba štititi?”
Prisjetivši se mačkice kako se penje Parisu preko ramena, Rosamund se samo
nasmijala i posve zanemarila njezino pitanje. “Je li gospodin Burke ustao?”
Nakon još jednog ispitujućeg pogleda, sluškinja je napunila umivaonik.
“Nisam ga jutros vidjela, ali soba mu je prazna.”
“Oh.” Zbog blagog razočaranja u glasu Molly ju je zbunjeno pogledala preko
ramena dok je izlazila iz sobe.
Rosamund se brzo oprala, odjenula i spustila do kuhinje gdje se susrela s
djevojčicama pa su zajedno doručkovale. I Eileen je već bila tamo halapljivo
pijuci mlijeko iz okrhnutog tanjurića koji je kuharica stavila na pod. Pola sata
poslije mačkica je skvrčeno i zadovoljno ležala na hrpi krpa blizu kamina, a
Rosamund je odvela Daphne i Bell gore u učionicu. Njihova brata i dalje nije
nigdje bilo, premda je u prolazu vidjela da su vrata primaće sobe zatvorena.
Djevojčice su sjele na svoja mjesta dok je ona otišla do prozora i pogledala
van. “Danas ćemo, djevojčice, početi sa zemljopisom”, rekla je oštro i okrenula
se prema njima. Zasigurno je prostrani svijet imao dovoljno toga da joj odvrati
pozornost od pitanja što će se dogoditi kad ponovno ugleda Parisa.
Nekoliko sati poslije Molly je otvorila vrata učionice. “Oprostite, ali ja...”
Zastala je usred rečenice i natjerala Rosamund da iskreno procijeni nered koji
su djevojčice napravile svojom topografskom kartom Sjeverne i Južne Amerike
od papir-mašea koja je prekrivala oba njihova stola. Bell je do lakta bila u smjesi
dok je pokušavala podići Ande do nesrazmjernih visina. U usporedbi s njom,
Daphne je izgledala uredno, premda su mrlje i točkice na njezinu licu navodile da
se poslužila bradom kad je izrezivala Hudsonov zaljev. Rosamund je pažljivo
obrisala škrobastu smjesu s krajeva igle za kosu kojom je obilježavala tok
Amazone i vratila je u olabavjelu punđu.

83
 Knjige.Club Books

“Ja, pa...”, nastavila je Molly. “Oprostite što prekidam vašu, hm, lekciju,
gospođice Gorse, ali gospodin Burke mi je poslao poruku da mu spakiram njegove
stvari, a sve torbe su ovdje gore.”
“Da li on... da li gospodin Burke odlazi, Molly?” Rosamund nije mogla
imenovati ono što je u tome trenu osjetila u prsima. Kakav god da je zaključak
zamišljala, takvo što ne bi pomislila ni u najluđem snu.
Daphne je dlanom udarila po ploči i obrisala velik dio istočne obale
novostvorenih Sjedinjenih Američkih Država i pritom poprskala svoju pregaču.
“Znala sam. Znala sam da će se vratiti u svoju unajmljenu sobu kad nam pronađe
guvernantu.”
Rosamundin prvi nagon bio je osporiti njezine riječi, ali nije rekla ništa. Bilo
bi ironično da skoči u obranu čovjeka čije su vlastite sestre tako brzo pretpostavile
najgore.
Međutim, Molly je zauzela Rosamundinu stranu. “No, gospođice Daphne”,
rekla je domaćica iznenađujuće umirujućim glasom. “Nije to posrijedi. Rano je
otišao na sastanak, a zatim je stigla poruka da mora razgovarati s nekim zbog
slučaja te da će tamo morati prenoćiti. Neće ga biti najviše dva dana.”
Daphne nije izgledala uvjereno. “Svi nas ostavljaju.”
Bell je zaštitnički prekrižila ruke na prsima i umrljala haljinu onime što su
trebali biti vrhovi planina. U očima su joj se nakupljale suze. “Ostali su nam barem
rekli da odlaze.”
“Ja vas neću ostaviti”, nepromišljeno im je obećala Rosamund. Pa čak i ako
bi to trebala učiniti za vlastito dobro. Ponovno je dopustila svojoj ludoj mašti da
joj preuzme misli i počela je navoditi izgovore za muškarca koji ne postoji.
Daphne i Bellis su poznavale pravoga Parisa - srditoga, sebičnog i nepažljivog.
“Odnosno,” blago se ispravila dok je Bell dotrčala do nje i svojim škrobastom
smjesom uprljanim rukama obgrlila je oko struka, “kad dođe moje vrijeme da
odem, ja ću se svakako oprostiti od vas.”
Prije nego što izgovori te riječi moglo bi proći čak dva dana. Možda će Paris
u međuvremenu zaboraviti na poljubac. Naposljetku, s njegova stajališta, taj je
poljubac bio posve nevažan.
A možda i ona - ne. Nije si lagala da bi ga mogla zaboraviti. Ali mogla bi to
vrijeme iskoristiti da odluči što će s činjenicom da od njega želi mnogo, mnogo
više od pravnih savjeta.

***

Do jutra trećega dana težina na Rosamundinim prsima bila je mnogo teža od

mačkice, a i hladnija i tvrđa. Neka odvratna kvrga jeze. Zašto je ostao tako dugo?

84
 Knjige.Club Books

Sinoć su je Daphne i Bell preklinjale da ostanu budne do dugo u noć i čekaju

bratov povratak. Rosamund im je više od sata čitala iz knjige Botanički vrt,
djelomice jer je znala da sestrice neće čuti ni riječ koju izgovori. Kad je
naposljetku inzistirala da odu na počinak, ostavila je Eileen s njima jer im je to
bolje odvratilo pozornost od knjige. Ona je ostala sjediti u primaćoj sobi sve dok
antikni visoki sat nije otkucao jedan iza ponoći. Od Parisa i dalje ni traga ni glasa.
Niti je poslao poruku da će zakasniti. Molly je dala sve od sebe i ponašala se
kao da je sve posve u redu, ali djevojčice su bile nesumnjivo zabrinute. Kao i
Rosamund, premda ona to nikad ne bi priznala, pa čak ni sebi.
Ako ništa drugo, barem je jutro osvanulo lijepo. “Izvrsno vrijeme za sigurno
putovanje”, rekla je naglas Rosamund dok je ustajala, i to ponovila Molly kad je
donijela vodu, pa opet djevojčicama tijekom doručka.
Rosamund se počela pribojavati da će Daphneino lice ubrzo posve preuzeti
skeptičan izraz. “Neće se vratiti”, rekla je. “Barem ne prenoćiti. Vidjet ćete. On
se vratio u one jadne sobičke blizu Ulice Henrietta i baš ga briga za nas.”
Isto je ponovila svako jutro otkad je Paris otišao. Molly bi je svako jutro
ispravila, ali ne i jutros.
Razrogačenih očiju, Bell je rekla nešto čak i gore. “Možda je ozlijeđen i ne
može se vratiti kuci.”
Rosamund je shvatila da, unatoč njezinu vlastitu unutarnjem nemiru zašto ga
tako dugo nema, na njoj je da im nekako skrene pozornost s crnih misli. “Hajde,
cure. Nećemo biti tužne. Predlažem da dan provedemo u primaćoj sobi.”
Daphne je promijenila izraz sa skeptičnog na mrzovoljan. “I tamo radimo
što?”
Nakratko se zamislila. “Skiciramo. Svjetlo je dobro, a za modele možemo
iskoristiti botaničke otiske iz radne sobe vašeg oca. Kad nam dosadi, malo ćemo
vježbati na spinetu. A ako ćete biti marljive učenice,” rekla je primivši Bell za
ruku, “kad završimo, malo ćemo i plesati.”
“Sviđa mi se ta zamisao, gospođice Gorse”, rekla je Bell. “Osim dijela s
vježbanjem na spinetu.”
Rosamund se samo nasmijala, pokazala joj prema stubištu i djevojke su uz
samo malo gunđanja krenule. Molly je rukom pokazala Rosamund da pričeka.
“Ne mislite valjda...?”
“Ne, Molly, ne mislim”, rekla je nadajući se da će je to umiriti. “Ili je morao
ostati duže zbog posla ili uvjeta na cesti. Zar se ne sjećaš kako je kišilo prekjučer?”
“Kad već govorimo o njegovu poslu, sigurna sam da voli da primaća soba
bude kakvom ju je i ostavio.”
“Sve je to dio moga tajnog plana. Osjetit će da je njegovo područje
zaposjednuto i onda će dojuriti kući povratiti mir i red.”

85
 Knjige.Club Books

Molly se nasmijala, ali je odmahnula glavom. “Gospodin Paris nikad nije

pokazivao znakove da je vidovit, gospođice Rosamund. Usto, unatoč svoj toj
tamnoj kosi, on je samo napola Irac.”
“Pa, nadajmo se da je to dovoljno.”
U podne je snažno kucanje na ulaznim vratima uplašilo Rosamund koja je
uspjela djevojke zabaviti skiciranjem.
“Mala je vjerojatnost da moj brat kuca na vrata svoje kuće, gospođice Gorse”,
istaknula je Bell.
“Da, imaš pravo.”
“Osim ako”, natuknula je Daphne dok je šiljila olovku, “nije izgubio ključ.”
I tako su njih tri sjedile pripravne čekajući da začuju njegove korake na
stubama. A sve su se jako razočarale kad se na pragu pojavila Molly noseći
papirom omotanu pošiljku. “Za vas je gospođice. Dječak je rekao da je to poslala
gospođica Teague.”
“Ah, haljina”, zavapila je Daphne, ali ipak malo veselije nego većinu dana.
Bell je počela skakati. “Odjenite je!”
Rosamund im je udovoljila znajući da će im tako malo odvratiti pozornost s
brata, a i ona će imati što raditi. U svojoj se spavaonici preodjenula iz haljine koju
je posudila iz garderobnog ormara - njezin vlastiti muslin bio je zamrljan smjesom
za papir-maše - u novu svijetloplavu haljinu. Pristajala joj je kao salivena i bilo je
očito da je gospođica Teague vrlo vješta krojačica. Kad se pogledala u zrcalo,
vidjela je kako joj je plava boja haljine ističe plave oči, baš kako se i nadala.
Parisova omiljena boja.
Ali hoće li je ikad vidjeti?
Nabacila je smiješak na lice i spustila se do primaće sobe gdje ju je dočekalo
Mollyino potvrdno kimanje, Bellina cika i Daphneino osorno: “Bit će dobra.”
“Tako prekrasna haljina jednostavno zove na ples, zar ne, gospođice Gorse?”
upitala je Bell.
Naravno da haljina nije bila prekrasna, nego savršeno obična i nikako nešto
što bi odjenuli za plesnu dvoranu. Ništa se nije moglo usporediti s haljinom koju
je uništila dugom šetnjom kroz mokru travu, vožnjom u seljakovim kolima,
blatom i gnojem dublinskih ulica i dvije pune ruke kaše prikladne za izradu
zemljopisnih karata.
Rosamund se zavrtjela i rekla: “Naravno.”
Isprva je Rosamund svirala spinet dok su djevojčice naizmjence neobuzdano
plesale s Molly, a zatim jedna s drugom kad je domaćica rekla da ima posla.
Nakon nekoliko pjesmi Rosamund je pozvala Daphne da sjedne za spinet i ugodno
se iznenadila njezinim glazbenim vještinama. Ako se Paris vrati, svakako će mu
predložiti da je ipak pouči sviranju harfe. Kad se Paris vrati. Rosamund je na

86
 Knjige.Club Books

zvukove iste irske melodije koju je Paris odsvirao prije nekoliko noći naučila Bell
plesu allemande i chasse.
Kucanje na vratima prekinulo je i pouku iz plesa i opet su njih tri slušale kako
Molly hoda prema vratima. Čule su neku daljinom prigušenu razmjenu riječi.
Zatim se Molly opet pojavila na vratima. “Dva paketa za vas ovaj put, gospođice
Gorse.”
Zbunjena, Rosamund je djevojčicama dopustila da odvežu vezice na
kutijama, skinu papir i otvore ih. “Ah”, uzdahnula je Bell vireći u sestričinu kutiju.
“Šeširić, naravno.” Zatim je nagnula kutiju koju je otvorila i pokazala što se nalazi
u njoj. “I cipele.”
“Ali kad ste pronašle vremena otići kupiti ih?” željela je znati Daphne.
“Ja, pa... poslala sam Molly.” Pomolila se Bogu da će sluškinja potvrditi
njezine riječi jer je vjerojatno i Molly svjesna da ih Rosamund nije mogla sama
kupiti. “Uz vrlo jasne i određene upute.”
Te je odjevne predmete za nju mogao odabrati samo Paris. I samo nakon one
noći... Za večerom ju je upitao što je kupila. Poljubili su se. A zatim je sljedećeg
jutra nestao. Ali prije nego što je napustio grad, očito je otišao do Ulice Grafton i
naručio da joj se dostave ti odjevni predmeti. Zašto?
“Joj, da”, rekla je Molly uz blagi prizvuk straha u glasu. “Nisam li sve dobro
obavila, gospođice Rosamund?” Njezine prodorne oči upile su svaku potankost s
profinjena šeširića dok je Rosamund vrškom prsta prolazila čistini potplatom
jedne cipele.
“Jesi, Molly. Doista jesi.”
Dostava tih odjevnih predmeta iziskivala je još jednu modnu predstavu.
Cipele su joj savršeno pristajale - kako mu je to uspjelo? Šeširić je bio obrubljen
ružičastim ružama i plavom vrpcom za nijansu svjetlijom od njezine nove haljine.
Gotovo da je bila boje njezinih očiju. Bilo je vrlo lako zaključiti da je Paris mislio
na nju kad je birao šešir.
Zbog oblika šeširića morala je drukčije namjestiti kosu. Dok ju je spustila i
pripremila da je ponovno učvrsti iglom, Bell je uzviknula: “Vaša modrica,
gospođice. Jedva se i vidi.”
Rosamund je automatski prste desne ruke dignula do sljepoočnice. Je li doista
već tako dugo ovdje? “Pa, gotovo sam zaboravila na nju”, promrmljala je,
premda, naravno, nije. I dalje se prečesto prisjećala osjećaja kad ju je
Paris obuhvatio oko struka dok joj je pomogao da se popne stubama i zabrinuta
pogleda u njegovim tamnim očima dok je pregledavao ozljedu.
Kad je namjestila šeširić, Bell je zavezala mašnu ispod Rosamundina lijeva
uha, a Molly i Daphne su joj se divili. Kad je posegnula rukom da ga skine,
Daphne je odmahnula glavom. “O, molim vas, gospođice Gorse. Tako je
lijep. Zašto ga ne ostavite još malo na glavi?”

87
 Knjige.Club Books

Sat iza nje kao da se nakašljao i pripremio da otkuca četiri sata. Rosamund je
poskočila na taj zvuk, a u sestričine se oči ponovno uvukla zabrinutost. Velika
većina dana je iza njih, a i dalje ni traga ni glasa od Parisa.
“Vjerojatno biste željeli šalicu čaja, gospođice”, rekla je Molly. “Dođite
djevojke. Možete mi pomoći pripremiti pladanj. Možda je kuharica spekla nešto
posebno... ako ona mačkica dolje ne stvara previše problema.”
Rosamund je tiho zahvalila Molly dok djevojčice nisu gledale. Molly je samo
odmahnula glavom.
Kad je buka koraka niz stubište utihnula, kuća je ponovno bila jezovito tiha.
Rosamund je odsvirala još nekoliko nota na spinetu, ali to ju je previše podsjećalo
na Parisov nezainteresirani pokušaj sviranja glazbala. Umjesto toga vratila se do
stola i počela spremati olovke u pernice. Rasijanih misli pogledala je crteže
djevojčica. Nisu bili loši. Nisu baš bili dobri, ali Bell je očito bila nadarenija za
slikanje. Možda je bila poput starije sestre Erice čiji su, kako su joj rekli, crteži
krasili zidove. Rosamund je pogledala uokvirene slike i shvatila da ono što je
isprva smatrala razlikom između amaterskog i profesionalnog rada bilo, zapravo,
postupno razvijanje slikarske vještine te mlade žene. Oni pažljivo nacrtani tušem
i obojeni vodenim bojama kao da su bili uzeti sa stranica knjige koju joj je
Paris dao da lakše zaspi.
Ah, bio je posvuda i nigdje u ovoj sobi i kući, pa Rosamund nije mogla posve
odlučiti je li veća pogreška bilo poljubiti ga one večeri ili pustiti ga da ode.
Buka udaranja zvekirom na ulaznim vratima prestrašila ju je. Pričekala je
nekoliko trenutaka, ali kad je posjetitelj opet pokucao, a Molly nije dolazila,
spustila se i otvorila vrata.
Gospodin koji joj je sučelice stajao pred otvorenim vratima nije bio Paris,
premda je i on imao sličnu tamnu kosu i oči, ali bio je viši, ali malo. I ni upola
tako zgodan kao Paris. “Ah”, rekao je dok ju je odmjeravao pogledom. Nije joj se
svidjelo kako se osjećala dok ju je tako promatrao. “Vi ste sigurno nova
guvernanta.”
Tko je bio taj čovjek? I kako ju je prepoznao? U prsima je osjetila navalu
panike koja joj se zatim spustila kroz želudac i sve do koljena koja su joj se počela
tresti. Uhvatila se za ručku na vratima kako ne bi pala. “Mogu li vam pomoći?”
I dalje ju je proučavao. “Vidim da ste baš na izlasku. Pa, neću vas zadržavati.
Samo recite Burkeu da sam došao ili ću mu to sam reći...” Krenuo je kao da je
želio proći kraj nje.
“Gospodin Burke nije ovdje”, rekla je Rosamund i pritvorila vrata na širinu
svog lica. “Ako mi kažete kako se zovete, pobrinut ću se prenijeti poruku da ste
bili.”
“Nije ovdje? Ne bih pomislio da je još u Kilrcadyju.”
Hladni metal kvake zabio joj se u dlanove dok ga je snažnije uhvatila kako se
ne bi onesvijestila. Vrhovi prstiju kao da su joj obamrli. Ali uopće nije bila svjesna

88
 Knjige.Club Books

boli jer je bila previše obuzeta tom jednom riječju koja joj je odzvanjala u ušima.
Kilready. Paris je išao u Kilready?
“Mislio sam da će mu pola dana tamo biti dovoljno da sazna što treba”,
govorio je čovjek kad se ponovno uspjela usredotočiti se na njega. “Pa, nadajmo
se da će pribaviti potrebne nam informacije. Ah.” Vrhom prsta nagnuo je šešir i
ponovno joj se nasmijao. “Recite mu da je Eamon Graves bio ovdje.”
Nekako je uspjela kimnuti. “Da, gospodine Graves. Pobrinut ću se da primi
vašu poruku.”
Uputio joj je još jedan zahvalan pogled. “Uživajte u šetnji, madam.”
Zatvorila je vrata bez odgovora a da i nije čula što joj je rekao. Paris je otišao
u dvorac Kilready. Sigurno je nekako otkrio odakle je došla. I sad Charles i lord
Dashfort sigurno točno znaju gdje je.
O, Bože.
Podignula je ruke do sljepoočnica, ali naletjela je samo na obod novog šeširića
i u tom je trenu donijela odluku. Kao što je gospodin Graves tako pronicljivo
primijetio, bila je već odjevena za izlazak. I sad mora otići - što dalje odavde.
Laka koraka pojurila je stubama i uzela ogrtač iz staroga garderobnog ormara.
Imala je još nekoliko novčića koje joj je Paris dao. Je li u redu ako ih uzme? Je li
krivo zadržati njegove darove, zadržati novu odjeću koju joj je ostatak njegova
novca kupio?
Je li pogrešno otići?
Obećala je djevojčicama da neće otići i mrzila je što će prekršiti to obećanje.
Također je prezirala što će dodatno opteretiti već preopterećenu Molly, ali nikako
više nije mogla ostati ovdje i čekati Charlesov dolazak. A bez novca, bila bi
ponovno točno na početku. Brzo je prikupila preostale novčiće i zavezala ih u
rupčić. Rupčić koji joj je Paris dao prvog jutra i koji je još bio prljav od njezinih
pokušaja da njime očisti prozor. Palcem i kažiprstom protrljala je grubi vez
njegovih inicijala ušivenih u jednom kutu.
Možda ih je ušila jedna od njegovih sestri? Vjerojatno Bell jer su šavovi bili
neravni. |
Nakon što je spremila sićušni svežanj u džep ispod suknje, posljednji je put
pregledala sobu. Kad bi barem postojao neki način da kaže Daphne i Bell koliko
joj je žao.
Neki način da se oprosti od njih. Naravno, u primaćoj sobi bile su olovke i
papir i ako se vrati tamo, može im napisati poruku. Ali nije imala ni sekunde
vremena viška ako je željela otići a da je nitko ne vidi.
Pa, kad se Paris vrati - ako se vrati - moći će im sve objasniti. Otkriće njezine
dvoličnosti izbrisat će svaki osjećaj tuge koju bi djevojke i Molly mogli osjećati
zbog njezina naprasita odlaska.

89
 Knjige.Club Books

Jednom je rukom namjestila novi šeširić i pokušala ne misliti zašto je Paris

odabrao baš taj model. No bilo joj je nemoguće ne upitati se je li odabrao šeširić
i par cipela jer su to bili odjevni predmeti koji će joj omogućiti da ode čiste
savjesti. Ah, zašto ju jednostavno nije otpustio ako je bio razočaran njezinim
radom, šokiran njezinom otvorenošću ili užasnut njezinom obmanom? Nije imao
nikakva prava otići u Kilready, otkriti njezino boravište Charlesu i uništiti sve.

90
 Knjige.Club Books

Trinaesto poglavlje

Paris je namjerno unajmio najotrcaniju dvokolicu koju je mogao pronaći kako ne

bi upadao u oči. No oronulo kljuse koje je vuklo dvokolicu bilo je nehotično
osiguranje. Do trenutka kad su stigli do sela Kilready, kljuse je već jako šepalo na
stražnju lijevu nogu.
“Treba mu odmora”, rekao je kovač nakon što je pogledao konja. “Najmanje
tri dana.”
Tri dana? Paris se nije želio prepirati s velikim čovjekom koji je također bio
i potkivač te, koliko je mogao procijeniti, najbliže veterinaru što je Kilready imao.
“Možete li mi onda preporučiti...?”
Kovač je bradom pokazao u općem smjeru “niz cestu”.
“Mnogo vam hvala.” Skinuo je svoju putnu torbu s dvokolice i krenuo uskom
stazom koja je vodila do središta sela. Desetak ili više trošnih zgrada virilo je u
sjenama dvorca Kilready koji se nadvijao nad njima s daleke litice. U davno bi
doba iz gospodareva dvorca vidjeli napadače s mnogo kilometara udaljenosti. Je
li se ta taktički iznimna prednost sad upotrebljavala u mnogo ilegalnije svrhe?
Pošao je prema konačištu. Labavo viseći iznad nadvratnika, na znaku je pisalo
Dobro, suho konačište. Paris je malo dvojio u ispravnost oba pridjeva, a posebice
u suho kad je bolje pogledao truli slamnati krov. Međutim, malo se oraspoložio
kad je ugledao još jedan rukom ispisan znak, malo više postavljen i dosta
izblijedio, na kojem je pisalo da pripada “P. Faganu”. Je li možda vlasnik
rodbinski povezan sa zatočenim dječakom? Može li Paris to neočekivano duže
zadržavanje u Kilreadyju dodatno iskoristiti?
Kad je ušao i ugledao muškarca iza šanka, bilo mu je jasno zašto je znak
izblijedio. Naime, mora da je postavljen kad je P. Fagan bio mlad, možda prije
kojih šezdesetak ili više godina. Gostionica je bila prazna, premda se bližio mrak.
Unatoč svome pogrbljenu i smežuranom stavu, glas gospodina Pagana bio je
odlučan kad je na gaelskome doviknuo: “Cead mile fáilte.
Stotinu tisuća puta dobrodošli, tradicionalni irski pozdrav strancu. Njegove
riječi odjeknule su od neravnih, prljavih zidova. Ali Paris nije želio da ga se smatra
strancem želi li pribaviti korisne i inkriminirajuće informacije o Dashfortovoj
uključenosti u što god se zbivalo u Kilreadyju.

91
 Knjige.Club Books

“Hvala vam od srca, gospodine - Fagan, nije li tako?” Nastojao je ne zvučati

previše nestrpljivo. Muškarac možda uopće nije rodbinski povezan s Tommyjem.
“Prolazio sam ovuda kad mi je konj počeo jako šepati, a kovač mi je rekao da ču
neko vrijeme morati uživati u seoskom gostoprimstvu.”
Fagan ga je odmjerio pogledom, više znatiželjnim nego neprijateljskim. U
svakome slučaju, Parisu je bilo drago što nije promijenio odjeću koju je nosio u
Kilmainhamu. Bilo kakav nepotrebno lijep odjevni predmet privukao bi vrstu
pozornosti koju je on svakako htio izbjeći. U očima starca kao da je vidio tračak
prepoznavanja. “Naravno, a vi ste sigurno jedan od Engleza koji prolaze ovuda i
mjere ceste. To će vam osigurati najbolju sobu koju imam.”
Kakva sreća! Družina mjernika i sad Paris može glumiti da je jedan od njih.
To mu također daje razlog da bude blizu, a manjak opreme i mjerničkih karata
može objasniti time da ga sve to čeka dalje niz cestu.
Međutim, njegov prvi poriv bio je da opovrgne starčevo razmišljanje.
Engleski mjernici... Kako ovaj čovjek može zamijeniti dublinskoga domoljuba
za...?
Prije nego što je dovršio tu misao, u um mu se uvukla sumnja. Naposljetku,
po krvi je bio i više nego napola Englez i više je od pola života proveo slušajući
engleski govor. Je li nekako i on počeo govoriti tim naglaskom?
Sigurno nije; Dobro, možda je pokupio malo naglaska od majke ili nekoga od
Londončana koje je upoznavao tijekom svog boravka u sudnicama. Ali sad je
počeo razmišljati o glasu koji ga je tako snažno osupnuo na Gatu King’s Innsa
prije nekoliko noći. Onaj koji je slušao u kasne noćne sate. I premda je bio svjestan
da gospodin Fagan očekuje neki odgovor, nije se mogao natjerati da kaže nešto.
Starac kao da je osjetio da je njegova primjedba malo uznemirila gosta.
“Nema veze, gospodine, nema veze. Bili Englez ili ne, želimo vam dobrodošlicu
u Kilready.”
Paris je progutao slinu i natjerao se izustiti jednu riječ. “Mi?” Unatoč praznoj
gostionici, je li mu muškarac zaželio dobrodošlicu uime svih stanovnika sela?
“Kći živi sa mnom. Onda, hoću li vam pokazati sobu?”
Postavši odjednom svjestan svakog zvuka koji bi izustio, Paris je kimnuo i
skinuo šešir. Bio je umoran, premda vrijeme koje je proveo u starim dvokolicama
nije bilo posve zaslužno za njegovu iscrpljenost. Kad se posljednji put dobro
naspavao? Ili, u najmanju ruku, naspavao bez pomoći boce. Ima već gotovo
godina...
Međutim, u posljednje vrijeme nisu stare noćne more glavni razlog zašto ne
može spavati. Novi snovi počeli su mu preuzimati srce.
Izgleda da još nije naučio kako sanjarenje može biti opasno.
Stubište je bilo strmo i usko i vodilo je do potkrovlja niskog krova. Ništa
vezano uz ovu kolibu ne bi mu smjelo biti poznato, ali ipak ga je nekako
podsjećalo na suvremene blagodati Trga Merrion. Usto, svaka škripava stuba
92
 Knjige.Club Books

podsjetila ga na određenu improviziranu učionicu. I određenu osobu u njoj.

Rosamund. Guvernanta koja uopće i nije bila guvernanta. Umjesto da u njegovo
kućanstvo uvede red i sustav, ona je sve preokrenula naglavačke.
Trebao bi biti ljut na nju zbog njezine obmane. Prva stvar o kojoj bi trebao
brinuti nakon što je otkrio da će se dulje zadržati u Kilreadyju bile su njegove
sestrice koje će duže biti pod njezinom skrbi. Ali ne, umjesto toga Paris se pitao
hoće li se uspjeti vratiti u Dublin na vrijeme da je vidi kako otvara pakete koje joj
je poslao. Hoće li joj se svidjeti šeširić koji joj je odabrao? Hoće li plava vrpca
odgovarati boji njezinih očiju?
Hoće li ga iz zahvalnosti ponovno poljubiti?
I baš kad je odmahnuo glavom nastojeći izbaciti te misli iz uma, Fagan je
širom otvorio vrata, okrenuo se i rekao: “Evo nas.” Nakon što je na Parisovu licu
vidio kratkotrajni izraz razdraženosti, izraz u očima starca malo se promijenio.
“Nije mnogo, znam. Barem ne za Engleza...”
“Ja nisam...”, počeo je Paris, a zatim se natjerao da zašuti. To, zapravo, i nije
bilo važno. Može on za sebe reći da je Irac, ali svakako nije bio Irac kakvim su se
smatrali stanovnici Kilreadyja. Što se njih tiče, on bi mogao i biti Englez jer očito
je bio dovoljno sličan Englezima da je njima posve svejedno.
Pa, ako mu se posreći, možda će pokazati više zanimanja za egzotičnu
rijetkost s tog otoka preko mora nego u običnog sunarodnjaka. Možda ga tijekom
vremena koje je prisiljen provesti ovdje pouče nečemu, kao što su irski likovi
pokušali poučiti engleske u knjizi njegove sestre Cami. “Zadovoljan sam,
gospodine Fagan”, rekao je Paris zabrinut hoće li ga glas odati. “To je lijepa
soba.”
To je nesumnjivo bila najbolja soba u kolibi, ali sigurno nije bila lijepa prema
uobičajenim standardima opisivanja soba. Fagan je cijelu sobu prošao u šest
koraka i širom otvorio kapak koji je prekrivao malen, neostakljeni prozor na kraju
zabata. Siva svjetlost turobnoga poslijepodneva osvijetlila je oskudno pokućstvo
u sobi - krevet od konopca s uleknućem na sredini, ormarić za umivanje s
okrhnutim umivaonikom, istrošeni stolac. I premda je soba bila pljesniva zbog
neuporabe - malo je toga postojalo u Kilreadyju što bi privuklo posjetitelje - bila
je čista. Dovoljno čista.
“Da vam donesem vruće vode?” ponudio se Fagan dok je pošao iz sobe.
Paris ga isprva nije čuo. Nakon što je odložio torbu na stolac i stavio šešir na
vrh torbe, krenuo je prema prozoru kroz koji je ugledao prizor koji ga je
zaintrigirao. Žena, bosonoga i gologlava, zastala je u svom radu kako bi
poleđinom ruke prošla preko obrve i odmaknula mokru i neurednu kosu s lica.
Drugom je rukom podignula krcatu košaru na kuk. Rasprostirala je rublje preko
grmova i prebacivala ga preko grana da se osuši, premda je zrak bio hladan i
mirisao je na još kiše. Rukavi njezine otrcane haljine bili su podignuti iznad
lakata, a čak i iz daljine vidio je ružičaste ožiljke od opeklina na njezinim snažnim
podlakticama. Snažna žena.
93
 Knjige.Club Books

Sve su pralje jake žene, gospodine Burke.

Majka Tommyja Fagana marljivo radi? Ona bi sigurno mogla mnogo otkriti
osobi koja postavlja prava pitanja, a jedna od vještina koja čini dobrog odvjetnika
je znati koja pitanja postaviti. A Paris je bio vrlo dobar odvjetnik, barem onda kad
ga ne bi ometala glupava maštanja i sanjarenja.
“Hvala vam, gospodine Fagan”, odgovorio je bez okretanja glave na
čovjekovo gotovo zaboravljeno pitanje. Para, dim ili oboje širili su se preko trave.
Zamišljao je kotlove s kipućom vodom kako vise iznad vatre od treseta
u stražnjem dijelu kuće. “Ali nema potrebe da se vi mučite s time. Sam ću si
donijeti vode.”
Pričekao je da se starac spusti, a zatim je i on pošao niz stube s vrčem u ruci.
Ali umjesto da uđe u krčmu, Paris se sagnuo i prošao kroz prolaz za koji je bio
siguran da vodi u stražnji dio kuće. No ušao je u veliku prostoriju koja je obitelji
služila kao kuhinja, primaća soba i spavaonica, sve u jednom. Imao je pravo - soba
koju je dobio bila je, bez ikakve dvojbe, najljepša u kuci.
Da je ustanak uspio, bi li ljudima poput Faganovih bilo išta bolje? On i ostali
bili su zaneseni idealima o slobodi i samoupravi, ali jesu li zaboravili groznu
stvarnost, a to su tisuće njihovih sunarodnjaka koji su strašno gladovali?
Mogao je proći kroz sobu i izići na stražnja vrata, ali i sama pomisao na
ometanje posjeda na takav način činila mu se vrlo neprikladnom.
Brzo se vratio istim putem i ušao u gostionicu gdje su se Faganu pridružila
dvojica muškaraca koji su se smijuljili uz svoje pivo.
“Naravno da je Englez”, uzviknuo je jedan od njih i podignuo svoj vrč.
“Dobrodošao u Kilready.”
Paris se automatski naklonio za pozdrav, a zatim se poželio prisjetiti
odgovarajuće geste kad je vidio kako su se trojica muškaraca nelagodno
promeškoljila u svojim stolcima. “Dobar dan, gospodo. Baš sam krenuo po
malo vode.”
Ta je njegova izjava još više razveselila dvojicu novopridošlica. “Moja cura
je straga”, rekao je Fagan stišavajući goste. “Ona će vam pomoći.” Paris je kimnuo
i izišao.
“Ja bih pripazio, Paddy”, tiho je rekao jedan od njih, ali očito ne tako tiho kao
što je mislio. “Kći ti je malo slaba na Engleze.”
Dashfort. Naravno da svi u selu znaju da je mjesna djevojka rodila grofovo
kopile.
“Možda se nada da će to opet učiniti”, rekao je drugi muškarac, a premda su
i te riječi bile naglašene smijehom, Paris u glasi nije čuo ništa smiješno. “S nekim
koji će je ovaj put odvesti sa sobom.”
“Zatvori ih”, dobronamjerno mu je odgovorio Paddy Fagan.

94
 Knjige.Club Books

Paris je odlučio misliti da je Paddy to rekao njemu i zatvorio je za sobom vrata

kad je izišao. Namjerno je hodao prema kraju kuće gdje je vidio ženu kako radi,
nadajući se da će joj moći prići a da je ne uplaši.
Umjesto toga, ona je iznenadila njega. “Tko ste vi?” odlučno ga je pitala
obilazeći ga i dalje držeći košaru na boku. “Što želite?” Bila je njegovih godina,
možda malo starija i imala je crvenkastosmeđu kosu i okruglo lice unatoč čvrstoj
tjelesnoj građi. Nije na njoj vidio ništa što bi ga podsjetilo na Tommyja Fagana.
“Zovem se Trenton”, odgovorio je nakon malo vremena, birajući srednje od
njegovih triju imena, koje je bilo djevojačko prezime njegove engleske majke.
Vjerovao je da mu Burke ovdje neće previše koristiti. “Konj mi je počeo šepati i
sad moram ostati u Kilreadyju nekoliko dana. Ovdje sam odsjeo.” Pogledao je na
kuću i natrag, a zatim je podignuo vrč. “Došao sam po malo vruće vode.”
Odmjerila ga je od glave do pete, trznula bradom u smjeru stražnjeg kraja
kuće i nastavila svojim poslom. Kako je imala samo jednu slobodnu ruku, mučila
se izvući predmete iz košare i dobro ih rasprostrti.
Paris je pažljivo spustio vrč u mokru travu i prišao joj bliže. “Mogu li vam
pomoći?”
Pretpostavio bi da ga nije čula da ga naposljetku nije pitala: “Zašto?”
“Jer mi se čini kao da vam treba pomoć. Bila je to samo srdačna gesta.”
Jednom je rukom snažno povukla jednu mušku košulju - satkanu od tkanine
previše fine da bi bila od njezina oca - s užeta. “Vi mi niste prijatelj.”
Paris se sagnuo po vrč. “Oprostite što sam vas gnjavio, gospodo.” Iza kuće je
pronašao nekoliko velikih korita i kotlića, a svaki se upotrebljavao za neku fazu
pranja rublja. Iz jednog korita virila je daska za pranje, jedna je bila iznad vatre i
sušila se ispuštajući karakterističan miris lužnatoga sapuna. Valjak za rublje bio
je na vrhu jednog panja, pola plahte unutra, pola vani. Ovo nije bila
obiteljska praonica jer mala je vjerojatnost da Paddy Fagan ima više od dvije
košulje. Usto, malo je vjerojatno da je ovo seoska praonica jer ostatak žitelja je,
nesumnjivo, bio siromašan ili siromašniji od Fagana. Ako već mora nagađati, ovo
je praonica dvorca Kilready. Ima li itko drugi u blizini s toliko rublja?
Nije je krivio zbog njezina otresita odgovora. Zamislite da morate živjeti
čisteći prljavo rublje čovjeka koji vam je napravio dijete. Priča je imala natruhe
tragedije, a bio je uvjeren da to nije ni polovica priče.
“Pretpostavljam da ste vi njegov prijatelj?”
Poskočio je od iznenađenja kad je začuo njezin glas iza sebe i zapljusnuo se
vodom po prednjoj strani prsluka. “Čiji prijatelj?” Kad se okrenuo prema njoj,
mogao je nagađati odgovor na svoje pitanje.
“Njegova gospodstva.”
Sve što je ova žena bila ili još uvijek duboko jest bilo je zakopano iza debelog
zida ogorčenosti. Paris je inače bio vrlo vješt u čitanju ljudi, ali ona mu je bila
potpuna nepoznanica. Na neki čudan način, njezin izraz podsjetio ga je na izraz
95
 Knjige.Club Books

koji je vidio u Rosamundinim očima, osjećaj da ne samo da je skrivala nešto, nego

i nekoga. Skrivala je sebe.
“Da jesam,” tiho je rekao, “ne bih li dobio sobu u dvorcu?”
Razmišljala je o njegovu odgovoru dok je sisala palac i krv koja je curila iz
napukle ozebline kako ne bi uprljala čistu odjeću. Namrštila se i pljunula na tlo.
“Pošteno.”
Nakon još jednog dužeg procjenjivačkog zurenja, spustila je košaru s mokrim
rubljem i prišla mu ispružene ruke. “Dajte. Donijet ću vam vode.”
“Nema potrebe”, inzistirao je, ali nije se dala, pa joj je predao vrč i dok ga je
punila vodom, malo iz vedra s hladnom vodom, malo iz kotlića s kipućom, Paris
je posegnuo u košaru, izvukao kravatu i prebacio je preko obližnje grane.
Kad je napunila vrč, spustila ga je na tlo, a zatim otišla do valjka za rublje i
počela okretati ručku ne govoreći ništa dok je Paris nastavio rasprostirati rublje
na sušenje. “Ja sam Mary Fagan”, konačno je rekla kad je zastala i izmasirala
ukočenu ruku.
Uvertira? “Drago mi je”, rekao je. Ali Mary nije ništa odgovorila na njegovo
kimanje kao pozdravom. Nakon što je rasprostro posljednji predmet iz košare,
Paris je podignuo vrč. Najbolje da se vrati u kuću prije nego što se voda posve
rashladi. Pokušat će poslije ponovno razgovarati s njom. “Hvala vam, gospodo.”
Ničim nije stavila do znanja da je vidjela da odlazi. U gostionici su još dva
stola dobila goste koji su, ako je sudeći po prljavim čizmama, svakako bili seljaci.
Zakupci Dashfortove zemlje, sigurno. Ovaj put, ako će se itko obratiti njemu ili
govoriti o njemu, neće to znati jer su svi govorili na gaelskome. Brzo je prošao
kroz gostionicu i otišao do svoje sobe.
U redu, ovdje je bio stranac. Camina bajka o mogućnosti suosjećajnog
englesko-irskog odnosa bila je upravo to - bajka. Tri dana u Kilreadyju - dovraga,
tri godine - neće biti dovoljne da ovaj navodni Englez pridobije povjerenje
mještana.
A bez njihova povjerenja, imao je vrlo male šanse spasiti Tommyja Fagana i
još manje lorda Dashforta na koljenima dovesti pred lice pravde.

96
 Knjige.Club Books

Četrnaesto poglavlje

U jednome je Paris krivo procijenio stanovnike Kilreadyja. Tri je dana bilo više
nego dovoljno da sazna sve o mukama Mary Fagan. I to detaljno. Iz usta gotovo
svakog stanovnika sela... Osim, naravno, same Mary.
Saznao je, na primjer, kako si je Mary bila umislila da bi mogla postati
služavka u dvorcu Kilready. Kako se, umjesto da bude zahvalna domaru što je
uposlio nespretnu djevojku, “bacila gospodaru” na, hm, milost ili nemilost.
Poslije, kad je vojvoda otputovao u London i vratio se s nevjestom - “pokoj joj
vječni” - poslao je osramoćenu Mary ravno kući, trudnu.
Nije bilo potrebno mnogo mašte da se zamisli i drukčiji slijed zbivanja, po
kojem je Mary žrtva, a ne zlikovac. Ali stanovnici Kilreadyja ostali su uporni u
svome tumačenju, možda zato što je Mary bila pretvrdoglava da im proturječi -
hladna, tvrda, ponosna, bile su riječi kojima su je obično opisivali.
“Što se dogodilo s njezinim djetetom?” upitao je jednom prigodom, s likom
Tommyja Pagana u mislima kako bolestan leži u zatvoru.
To bi pitanje bez iznimke bilo dočekano slijeganjem ramena. “Majka
vjerojatno neće naokolo pokazivati svoje kopile, zar ne?” govorili bi. Činilo se da
nikoga nije zanimalo gdje je dječak skriven. Nitko nije shvaćao da je dječak
vjerojatno zauvijek nestao iz Kilreadyja. Ako ti ljudi nisu marili, zašto ga je Paris
pokušavao spasiti?
Trećega se jutra Paris probudio s osjećajem beznadnosti. Koliko će još ovdje
biti zatočen? Njegov je pokušaj da uvjeri seljane kako je vrijedan njihova
povjerenja neslavno propao. Gubio je vrijeme u Kilreadyju, vrijeme koje je
mogao utrošiti da pomogne Rosamund riješiti problem koji ju je natjerao na bijeg.
Oprao se i obrijao u ono malo preostale vode u lavoru, koja je bila ledena, a
onda odjenuo posljednju čistu košulju. Vezao je kravatu kad je Mary Fagan
pokucala na vrata.
“Kovač je maločas bio ovdje, gospodine”, javila se iz hodnika. “Ostavio je
pred gostionicom vašu dvokolicu i konja.”
Otvorio je vrata prije nego što je otišla. “Izvrsne vijesti.”
Bacila je pogled po sobi, zastavši na kaputu koji je ležao na krevetu,
najljepšem koji je ponio. “Nekamo ste namjerili?”

97
 Knjige.Club Books

“Moram razgovarati s gospodinom Quinom, upraviteljem lorda Dashforta.”

Sumnjao je da će od njega doznati išta korisno. Ali bar će samome sebi moći
priznati da je bio temeljit u istrazi.
“Vjerojatno ćete ga naći u dvorcu.” Poput očiju, i glas joj je bio nepovjerljiv.
“Svratit ću tamo pri odlasku iz mjesta. Hvala.”
Kimnula je, okrenula se, a onda zastala. “Prije nego što odete u dvorac,”
promrmljala je preko ramena, “trebali biste znati da je uklet.”
“Ma, dajte, gospodo Fagan”, podrugljivo je rekao. “Pa ne vjerujete valjda
doista...”
Zakikotala se. Ili bi bolji izraz bio zakvocala. “Gospođo Fagan”, ponovila je
u nevjerici. Okrenula se prema njemu i tiho zatvorila vrata za sobom. “Hajde,
sjednite.”
Pokazala je prema trošnome drvenom stolcu, preko kojega je bio prebacio
svoj ogrtač.
Činilo se da nema izbora pa je sjeo. “U redu.”
Sjela je na rub kreveta. Pogledavši je preko uske sobice, prvi je put na njezinu
licu uočio ostatke nekadašnje ljepote. Jesu li joj životne nedaće uskratile njezinu
mladenačku krasotu? Ili ju je sada namjerno skrivala, znajući da je nekoć privukla
Dashforta, nadajući se da više neće nikoga privući?
“Moram vam nešto ispričati”, počela je. “U svakom slučaju, moju ste priču
već čuli.”
Njezine riječi nisu ostavile prostora za poricanje, iako je to pokušao. Jednim
je prstom napipao pukotinu u okviru stolca. “Jesam. Ali ta bedastoća s duhom...”
Mahnula je prstom prema njemu. “Tišina. Znam da je tamo duh. Vidjela sam
ga vlastitim očima, nisam li? Kao i gospodin Quin. Zato vam i govorim.”
Otvorio je usta kako bi izrekao - nevjericu, nerazumijevanje - ali njezin ga je
oštar pogled ušutkao.
“Pođete li tamo, bit će zabrinut da ste se vratili jer nešto nedostaje. Put koji
ne želi ni na jednoj karti, to je sigurno.” Prešla je rukom preko zgužvane
posteljine, izbjegavši njegov kaput. “Slušajte. Na tom putu koji ne postoji ljudi
prevoze robu koja također ne postoji. Irska roba odlazi, francuska roba dolazi. Sve
se skladišti u zamku Kilready. Ljudi su umirali kako bi se ta tajna sačuvala, ali ne
vidim razloga da vi budete jedan od njih.”
Krijumčarenje, baš kako je Graves sumnjao. Parisovo je srce počelo tako
snažno lupati da je bio siguran da mu kravata poskakuje nad njim. Da je Mary
zamijetila, sigurno bi pomislila da je njegova reakcija potaknuta strahom. “Hvala
na upozorenju, gospođo”, rekao je kontroliranim glasom. “Ne zanimaju me
nikakvi sumnjivi poslovi koji se tamo možda odvijaju.”

98
 Knjige.Club Books

Odsutno je ustao, neodlučan što sljedeće učiniti. Iako bi malo istraživanja

nesumnjivo otkrilo mnoštvo dokaza o krijumčarskom lancu u Dashfortu, ne bi li
to otkriće izazvalo dodatne nevolje u Kilreadyju?
“Sjednite, gospodine. Sjednite”, zapovjedila je, lupkajući dlanom po
madracu. “Jeste li zaboravili na duha?”
“Doista ne mislim...”
“Živa istina. On postoji, znam to.” Podigla je jednu ruku i prislonila je na srce.
Podlaktica joj je bila prekrivena ružičastim i bijelim mrljama; jedna je opeklina
bila svježa i grimiznocrvena. “Nisam li ga ja donijela na ovaj svijet?”
Proteklo je stanovito vrijeme dok nije shvatio njezine riječi. “Mislite...?”
“Moj sin. Znam da ste čuli za moga sina. A znate i tko mu je otac.”
Nevoljko, Paris je kimnuo. “Znam da ste bili služavka u zamku i da vas je
gospodar iskorištavao...”
“Ne.” Lice joj se ukočilo. “Nije bilo tako, što god seljani govorili.” Zastala je
da ga pogleda. “Ne vjerujete mi, zar ne? Ali tada je bio mlad i zgodan, a ja... pa,
nisam uvijek bila pralja.” Glas joj se smekšao dok je raširila ruke i pokazala
mnoštvo rana. Što god rekla, međutim, njezino dobrovoljno sudjelovanje u aferi
nije umanjivalo Dashfortovu podlost. “Bio je moj, mnogo prije nego
njezin,” tvrdila je, misleći na pokojnu gospodu Dashfort, “a ona je to znala. Zato
me otjerala.” Polako je odmahnula glavom. “Kad je otišao u London, nije se ni
osvrnuo... nisam očekivala da me oženi. Ali nisam ni očekivala da će me tako
bešćutno odbaciti. Pa,” dodala je i slegnula ramenima, “možda je i njemu bilo
teško. Naposljetku, gospodarica je baš tada izgubila bebu. Pretpostavljani da nije
ni znao kad se rodio drugi dječak, moj dječak.”
Zagledala se u daljinu, izgubljena u sjećanjima. “Nisam vjerovala da će
preživjeti, moj Tommy. Bio je čudan i boležljiv. Nosio je stigmu našega grijeha.”
Parisu je zastao dah, iako nije trebao biti iznenađen takvim neukim opisom
dječakova albinizma. “Bio je samo nekoliko dana star kad je došao gospodin Quin
da mi ga oduzme. Obećao je da će se dobro brinuti za njega. Nisam ga trebala
pustiti...” Riječi su se izgubile u gorkom jecaju. Paris je poželio da joj može
ponuditi kakvo ohrabrenje, ali na umu mu je bila samo grozna ćelija u zatvoru
Kilmainham. “Nedugo poslije toga”, nastavila je kad se malo pribrala, “sluge u
Kilreadyju počeli su pričati priče o duhu koji plače u dječjoj sobi, seta hodnicima
ili tumara uokolo.”
“Određenim putem”, ubacio je Paris, shvaćajući o čemu je riječ. Quin je
upotrijebio dijete kao bi se okoristio ljudskim strahovima. Kako bi skrenuo
pozornost sa svojih mutnih poslova. Možda čak i da grofa drži daleko. “Ali kako
ste...? Ah. Zato ste postali pralja u Kilreadyju. To vam je davalo izliku da odlazite
u zamak.”
“Jednom na mjesec. Otkad je bio beba. Vidjela sam ga, i on je vidio mene.
Ali prošlog tjedna, gospodine, kad sam donijela čisto rublje, nije ga bilo. Poput

99
 Knjige.Club Books

duha za kojega su ga držali.” Govorila je začuđujuće smirenim tonom o nestanku

svog sina. Činilo se da njezine ruke nisu bile jedini dio tijela koji je očvrsnuo od
ožiljaka.
“Zašto mi to govorite?” blago je upitao, načinom koji potakne svjedoka da
otkrije više nego što je planirao.
“Jer se još nešto loše događa u zamku, gospodine Trenton. Moj je sin nestao
istoga dana kad i djevojka.”
“Djevojka?”
“Prije otprilike mjesec dana, stari gospodarev prijatelj stigao je u Kilready sa
svojom sestrom. Englez. Govorkalo se da se gospodar nadao oženiti tu djevojku.”
“Nadao?” ponovio je Paris zainteresirano. “Više se ne nada?”
“Koliko sam čula, nije se svidio djevojci.”
Možda je mlada dama načula kako je skončala prethodna vojvotkinja od
Dashforta.
“I vi mislite da su ta dva nestanka nekako povezana?” Svakako čudna
podudarnost.
Slegnula je ramenima. “Ne znam. Ali ne bih voljela da doživimo i treći.”
Značajno ga je pogledala i ustala, a on je slijedio njezin pokret. “Ljudi kažu da u
Irskoj nema zmija”, rekla je dok je krenula prema vratima. “Rekla bih da
posljednja gmiže oko zamka Kilready.”
“Zna li gospodin Dashfort što se priča za njegova upravitelja?”
“Mislim da ne želi znati”, odgovorila je gorko se nasmijavši. “Sve te godine
u Londonu nije ga zanimalo odakle dolazi novac za najamninu, samo da dolazi na
vrijeme. To je značilo opasan posao za neke ovdašnje ljude. Ali cilj ne bira
sredstvo, gospodine Trenton.”
Kimnuo je. Sila Boga ne moli... i uopće nije dvojio kakvoga je nasilnika
gospodin Dashfort zaposlio. Nažalost, gospodarev upravitelj bio je vrsta zmije
koja je još gmizala po otoku.
Paris je čeprkao po džepu ogrtača tražeći lisnicu. “Pričekajte. Za kovača”,
rekao je, stavljajući nekoliko novčića u njezin ispružen dlan. “A ovo je za vas i
vašeg oca.” Ubacio je više nego dovoljno kako bi pokrio svoj račun. “Znate li
čitati, gospodo?” upitao je, dok su mu novčići klizili kroz prste poput vode,
slijevajući se u njezin dlan.
“Pomalo.” Nije podigla pogled. Poslat će joj kratku poruku kad se vrati u
Dublin. Da im javi što se dogodilo s dječakom. Silno se nadao da ih neće morati
izvijestiti o njegovoj smrti.
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da skupi svoje stvari. Pred ulazom su ga
čekali njegova otrcana dvokolica i otrcani konj. Dok je sjedao na sjedalo i polako
krenuo uzbrdo prema dvorcu Kilready, na leđima je osjećao oči cijeloga sela.

100
 Knjige.Club Books

Jednom se već skrivao u sjeni zamka, pokušavajući golim rukama obrisati

Henryjevu krv. Sada, kad je ponovno prolazio pod rešetkom na ulazu, pogledao
joj je zupce, iznenađujuće oštre i bez hrđe, kao da su nedavno služili obrani
zamka. Uznemiren, zaustavio je konja i skočio s dvokolice. Bacio je pogled po
dvorištu. Odavde se nije vidjelo ništa izvan zidina, ni selo ni uzburkano Irsko
more. Bilo je lako zaboravit čemu je gospodar zamka zahvaljivao svoj - ne, ne
opstanak. Sve je to služilo njegovu bonvivanskom životnom stilu gotovo-Engleza
u Londonu.
Ali smrt gospođe Dashfort privela je kraju njegovu predstavu. Proširili su se
tračevi o njegovu irskom podrijetlu, unatoč njegovim ponavljanim tvrdnjama da
je rođeni Englez, školovan u Engleskoj i s mjestom boravka u Engleskoj.
Naposljetku, u očima je Engleza postao tek običan Irac, nagao i sklon nasilju. A
kad se Paris prisjetio krvoprolića koje se ovdje odigralo ni godinu prije, pomislio
je da su možda i imali pravo.
Izgubljen u mislima, nije smjesta čuo djevojčičin krik. Ili nije uopće
registrirao taj zvuk. Previše poznato - takvim je zvukovima okružen svaki dan.
Ali, naravno, taj zvuk nije mogao dopirati od Bell ili Daphne. U trenutku dok ga je
ta misao zaokupljala, uz zvuk kopita i kotača začuo se glas dječaka.
“Vi tamo! Pazite! Ne mogu...!”
Paris je čvrsto uhvatio glavu konja, a ogrtač mu je zalepršao od naleta zraka
kad je kraj njega projurila dvokolica. Uz kišu šljunka uspjela se zaustaviti
neposredno pred zidom konjušnice.
“Oprostite, gospodine”, rekao je dječak bez daha skočivši s dvokolice i
podigavši šešir poput pravoga gospodina. Bacio je pogled na djevojčicu u
dvokolici, onu koja je bila vrisnula. Njegova sestra, pretpostavio je Paris. “Nismo
smjeli voziti tako brzo.”
Djevojčičino lice nije odavalo znakove postiđenosti. Zapravo, Paris je uočio
kako su joj se oči zacaklile od uzbuđenja. Činilo se da su sličnih godina poput
Daphne i Bell. Dječak je izgledao godinu ili dvije stariji od djevojčice, ali nježnije
građe. Oboje su nosili modernu i skupu odjeću. Dječak je govorio prepoznatljivim
engleskim naglaskom.
Ali svi su ti detalji bili beznačajni u usporedbi s jednom upadljivom
činjenicom: dječak je mogao biti blizanac Tommyja Pagana. O, kosa tog dječaka
bila je plava poput slame, ne toliko bijela, i bio je svijetle puti. Ali oči su bile iste
smeđe boje lješnjaka, a crte lica bile su nezamjenjive. Bilo je to kao da akvarel
uspoređujete s njegovom skicom.
Gužva je privukla nekoliko konjušara do vrata konj usnice, ali nitko od njih
nije izišao ili progovorio. Prije nego što je Paris smislio što će reći djeci, dva su
konjanika dojahala u dvorište. Dječak se uzvrpoljio na njihov dolazak.
“Što se dogodilo, moj dječače?” oglasio se prvi konjanik, čovjek jednako
plave kose i uskih smeđih očiju. Zaustavio se pred njima, dok se drugi konjanik

101
 Knjige.Club Books

držao malo dalje, iza njih, predaleko da bi ga Paris dobro vidio. “Nisam li te
upozorio da zauzdaš Crispina?”
“Neće se ponoviti, gospodine”, naklonio se glasom koji je molio oprost.
Djevojčica se zločesto nasmiješila i odmahnula glavom, pokušavajući možda
potvrditi bratovu izjavu, iako je gesta ukazivala da se pridružuje očevu prijekoru.
Iako je još sjedila u dvokolici s rukama u krilu, Paris se iznenada zapitao nisu li
te ruke zapravo držala uzde.
“Jeste li...?” progutao je dječak. “Jeste li ozlijeđeni gospodine?”
“Nisam”, odgovorio je Paris. “Ali usudio bih se reći da je očev savjet
razuman.”
Njegove su riječi privukle pozornost čovjeka koji je mogao biti samo lord
Dashfort. “Vi ste stranac u Kilreadyju, gospodine.” Odmjerio je Parisa od glave
do pete. “Gospodin, sudeći po odjeći.”
“Zovem se Trenton, lorde”, odgovorio je uz naklon. “Došao sam razgovarati
s gospodinom Quinom.”
Možda ne bi zamijetio kako se Dashfort na njegove riječi prenuo da mu konj
nije trznuo glavom. Grof je položio ruku na vrat životinje kako bi je smirio. “O
čemu?”
“Dio sam tima popisivača koji je prošli tjedan prošao ovuda. Zadržao sam se
u posljednjem selu zbog vlasničkog spora. Uvjeravam vas da mu neću oduzeti
mnogo vremena. Ne bih ga htio omesti u vođenju mnogo žurnijih vaših poslova.”
Činilo se da je odgovor malo umirio grofa, koji je teško sjahao i pružio uzde
jednom od konjušara. “Dođite”, rekao je, pokazujući prema dvorcu. “Sluga će vas
odvesti do njegova ureda.”
Golema vrata zamka, od okovana hrasta, rastvorila su se naizgled sama od
sebe. Ušao je u zamak, a priča o duhovima Mary Fagan nije mu izlazila iz glave.
Osjećaj jeze bio je pojačan izgledom ulaznog hodnika koji je podsjećao na prošla
stoljeća. Otrcane tapiserije prekrivale su vlažne kamene zidove, a trofejna glava i
rogovi irskog jelena koji su visjeli iznad golema kamina vratili su ga u irsku
povijest.
Dok je sluga koji je otvorio vrata uzimao grofov bič i rukavice, djevojčica s
dvokolice uletjela je u hodnik pjevušeći nepoznatu melodiju. Nekoliko koraka iza
nje slijedio je drugi jahač, vjerojatno brat nesuđene mlade lorda Dashforta.
“Je li stigla pošta, lorde Setterby?” zastala je da ga upita. “Ima li vijesti od
vaše sestre?”
Očito uzrujan pitanjem, Setterby je samo kratko odmahnuo glavom.
Na Parisovo iznenađenje, djevojčica se okrenula prema njemu. “To je vrlo
čudna priča, gospodine Trenton. Prije nekoliko noći sestra lorda Setterbyja -
moglo bi se reći da se razboljela. Alexander i ja vidjeli smo je, neposredno prije
nego što je iz zamka odlutala u mrak.”

102
 Knjige.Club Books

Nešto više od nestašluka zasjalo je u očima djevojčice. “Mislim da ju je oteo

duh. Kilready je uklet.”
Iako se smiješila dok je govorila, njezine su ga riječi sledile. “Ja, ovaj, čuo
sam za to”, jedva je promrsio.
“Vi ste Irac.” Setterby je ispljunuo poput gutljaja lošeg vina.
Pa, Parisa barem ovdje neće smatrati Englezom. Naklonio se potvrđujući to.
“Iz Dublina, gospodine.”
Dashfort se okrenuo i još ga jednom odmjerio od glave do pete. “Nisam znao
da među popisivačima ima i Iraca.”
“Gotovo tjedan”, zamišljeno je nastavila djevojčica, ne obazirući se na
razgovor odraslih. “Nadam se da joj se nije dogodilo nešto loše.”
“Dosta, lady Eugenia”, otresao se Setterby.
Dječak, Alexander, stigao je posljednji. “Jeste li govorili o gospođici Gorse?”
Gospođici Gorse?
Paris bi sve dao da može duboko udahnuti na spomen njezina imena.
Nasreću, činilo se da ga Dashfort nije čuo. Ali Setterby ga je pažljivo
pogledao. Plave oči, vrlo poznate nijanse. Ali mnogo, mnogo hladnije. “Je li vam
to ime poznato, Trentone?”
Godine prakse u sudnici pomogle su mu da u toj neočekivanoj situaciji zadrži
hladnokrvnost. “Samo kao ime grma, gospodine. Bodljikav. S bijelim cvjetovima,
rekao bih.”
Ispod mirne površine, zbrkane misli rojile su mu se u glavi brzinom koju
njegov posuđeni konj nikad ne bi uspio postići. Rosamund je stigla iz zamka
Kilready? Više se nije čudio stanju njezine haljine, cipela i tome kako je izgledala
pri njihovu susretu. Nikakvo čudo da se onesvijestila na kraju svoga putovanja.
Zaboga, pa to je tridesetak kilometara! Što se to...?
Ali znao je odgovor. Čovjek odgovoran za njezine nedaće stajao je točno pred
njim. Ili točnije, ljudi odgovorni za njezine nedaće, tiho je pomislio, prisjećajući
se sumnji vezanih za njezina brata.
Još je čuo Rosamundin drhtav glas dok je objašnjavala zašto je morala
napustiti prijašnju “situaciju”, kako je to nazvala. Bilo je dvoje djece, sličnih
godina poput Daphne i Bell, rekla mu je. Alexander i Eugenia, naravno. Čiji si
je otac umislio da ima pravo na stanovite slobode...
Paris je prekrižio ruke na leđima, kako se ne bi doveo u iskušenje da zgrabi
Dashforta za kravatu i raspali ga po licu. Pred njim se pojavila služavka s
uštirkanom bijelom kapicom - nesumnjivo djelo Mary Fagan. “Da vas odvedeni
do gospodina Quina, gospodine?”
Setterby je nastavio ispitivački zuriti u Parisa. Nije bio siguran je li čovjek
nezadovoljan njegovim odgovorom, i je li mu povjerovao. Svakako nije bilo
zadovoljan.

103
 Knjige.Club Books

Dashfort je lakonski odmahnuo rukom, a Paris se smjesta pridružio služavki

koja ga je izvela iz sobe. Dok su hodali otvorenim hodnikom koji se protezao duž
dvorišta, zastao je i lupnuo se po ogrtaču. “Kvragu, u dvokolici sam zaboravio
važne papire.” Zbog tog zastoja na djevojčinu se licu pojavila natruha
uznemirenosti. Očito su je odvukli od važnijih poslova. “Ako mi kažete u kojem
smjeru trebam ići, siguran sam da mogu sám pronaći ured gospodina Quina”,
rekao joj je.
Pokazala mu je kamo da ide i požurila u suprotnom smjeru, ostavivši ga
samog. Požurio je do konjušnice, gdje su već ispregnuli njegova konja s
dvokolice. Vrijeme potrebno da se konja ponovno upregne bilo je sasvim
dovoljno da Setterby počne djelovati na temelju svojih sumnji.
Setterby. Njegov konj, crni pastuh s bijelom mrljom nestrpljivo je tapkao u
obližnjem odjeljku, i znatiželjno naćulio uši. Još je bio svjež; trebalo bi više od
jutarnjeg jahanja da se izmori tako plemenita životinja. Još je bio osedlan. Bi li
Paris mogao iskoristiti konjušarevu pogrešku?
Ponudivši nekakvu nemuštu izliku obližnjem konjušaru, Paris je otvorio vrata
odjeljka i uzjahao pastuha. Krađa konja. Bit će sretan ne bude li visio uz Tommyja
Fagana. Kako bilo da bilo, prije nego što ga je itko uspio zaustaviti, podbo je konja
i nestao uz topot kopita.
Dok se popodne pretvaralo u večer, stigao je do Trga Merrion, zaustavivši se
samo u jednom usputnom svratištu kako bi zamijenio Setterbyjeva konja za manje
uočljivoga, ali i sporijeg konja. Kad je napokon sjahao, bio je iscrpljen. Napravio
je brojne pogreške. Izgubio se na svom putu. Možda čak i izgubio vjeru. Ali sada
je Rosamund trebala njegovu pomoć. Njegovu zaštitu.
Je li joj mogao ponuditi išta vrijednoga?
Na njegovo iznenađenje, Molly mu je otvorila vrata. “Hvala Bogu da ste kod
kuće, gospodine Paris”, rekla je, uzevši šešir koji joj je gurnuo u ispružene ruke.
“Gdje je gospođica Gorse?” zapitao je, ne gubeći vrijeme na formalnosti.
“Otišla je.”
Riječi je osjetio poput uboda nožem. Poput rane koju pokušavate ignorirati
kao da je beznačajna ogrebotina. “A, tako znači.” Naravno da je otišla. Ne ponaša
se mnogo bolje od Dashforta.
Pa, možda je najbolje pustiti je da ode. Pokušati zaboraviti. Skinuo je rukavice
i gurnuo ih u džep ogrtača. “Je li - je li ostavila kakvu poruku?” Dovraga s tim
tračkom nade. Pričekao je da Molly odgovori, da dublje zabode bodež, da izreže
prokletu nadu i zamijeni je bolom.
“Bila sam u kuhinji s djecom kad se to dogodilo. Pripremala sam čaj. Ali
kuharica je zaboravila pristaviti čajni k. Čekale smo da voda uzavre...” Brzina
kojom je pričala podsjećala ga je na rasklimanu dvokolicu koju je bio unajmio.
“Kad smo se vratile gore, gospođice Gorse... nije bilo, nestala je. Bez poruke.”,
naposljetku je dovršila.

104
 Knjige.Club Books

Nestala. Poput duha iz Kilreadyja. Paris je kratko kimnuo i prošao kraj Molly.
Rosamund se već pokazala hrabrom, snalažljivom ženom. Bilo je glupo pomisliti
da bi trebala njegovu pomoć. U svakom slučaju, Mollyne su ga riječi podsjetile
da treba pripremiti Tommyjevu obranu, a to je bio važan posao. Napraviti
izmjene. Pripremiti osvetu.
Ali prije toga, možda piće...
Već je zakoračio na stube kad se ponovno oglasila. “Gospodine Burke?”
Zvuk ga je sledio, prepun odgovornosti koja mu nije bila svojstvena - bar ne
u ovoj kući. Nije se mogao prisjetiti da ga je Molly ikad prije oslovila s gospodine
Burke, čak ni u šali. A ovo nije bila šala. Njezino lice, uočio je kad se okrenuo,
bilo je užasnuto, kao da je u nekoliko dana ostarjela deset godina.
“Što je, Molly? Još se nešto dogodilo?”
“Djevojčice...”
O, Bože. Nije mu ni palo na pamet koliko je to moralo pogoditi djevojčice.
Još jedan gubitak s kojim su se morale suočiti.
“Odmah su shvatile da je gospođica Gorse otišla”, rekla je Molly. “Bell su se
oči napunile suzama, kako možete i pretpostaviti. Ali Daphne...” Zavrtjela je
glavom; prvi put koliko se mogao sjetiti Molly je ostala bez riječi. “Rekla sam im
da je samo otišla do parka uhvatiti svježega zraka, iako sam u dubini duše znala
da to nije istina. Rekla sam im da ču je otići potražiti. Kad sam odlazila, bile su
u salonu, igrale se s mačkicom i pile čaj. Kunem se da sam samo napravila krug
oko trga. Kad sam se vratila, ni četvrt sata poslije...”
Gužvala je kapu u rukama, lomeći obod, izbjegavajući njegov pogled.
“Molly?” Ta nagla promjena nije bila otprije nekoliko dana, shvatio je, nego
možda otprije jednoga sata, ili manje.
Naposljetku je podigla pogled. “Kad sam se vratila, djevojčica nije bilo.”

105
 Knjige.Club Books

Petnaesto poglavlje

S ono malo novca što je imala Rosamund je zakupila kabinu na brodu Claremont
za Holyhead. Trebalo joj je skrovito mjesto tijekom ove, najopasnije etape puta.
Najopasnije jer tijekom prelaska kanala ne bi mogla pobjeći potjeri, osim da skoči
u Irsko more.
Njezina je kabina bila mnogo manja od one u kojoj je boravila tijekom
prelaska u suprotnom smjeru. Tada je, naravno, kabinu dijelila sa sluškinjom koja
joj je posebno bila dodijeljena za to putovanje. Gospođa Sloane odbila je putovati
u “kraljevstvo divljaka”, kako ga je nazvala, i na Rosamundino iznenađenje
Charles ju je smjesta otpustio. Sada je bolje razumjela tu odluku. Želio je da joj
on bude jedino poznato lice pri dolasku na odredište. Bez prijatelja. Gak je smjesta
otpustio novu služavku čim su stigli u Kilready, jer se previše vezala uz
Rosamund tijekom tjedna koliko je trajao put.
Bacila je pogled na kabinu. Uzak krevet bio je pričvršćen uz jedan zid, s
prostorom za prtljagu ispod njega. Uz suprotni zid nalazili su se umivaonik i
stolac, pričvršćeni za pod. Da je htjela, mogla je raširiti ruke i dodirnuti suprotne
zidove.
Ali nije pokušala. Zapravo, nije joj smetao skučen prostor. Doimao joj se...
sigurnim, skloništem od svijeta.
Svijeta u kojem bi Charles tražeći je mogao biti bilo gdje i promatrati je.
Svijeta u kojem nije imala ništa osim jedanaest šilinga i šest penija, spremljenih u
ukradenom rupčiću koji je čuvala jer je pripadao Parisu.
Spopao ju je nalet mučnine i srušila se na pod. Nije to bila morska bolest. Ne
još. Još nisu isplovili. Možda je kriv bio smrad luke, neugodan spoj vonja soli,
pokvarene ribe i katrana. Ali zapravo joj je bilo mučno od straha. Do tog se
trenutka nije usudila razmišljati ni o čemu drugom osim o bijegu s mjesta gdje bi
je tako lako mogli pronaći. A sad je naposljetku imala malo vremena promisliti o
posljedicama svoje odluke. O svemu što je napustila. O neizvjesnoj budućnosti.
Što će se s njom dogoditi kad ponovno stupi na britansko tlo?
Jedva je odoljela iskušenju da se zavuče pod krevet i sakrije poput djeteta, ali
umjesto toga je privukla koljena na prsa i spustila lice na njih. Bila je iscrpljena,
to je bilo sve. Iscrpljena dugim hodom od Trga Merrion do dokova Dunlearyja.

106
 Knjige.Club Books

Da si je dala malo vremena, možda bi joj sve postalo jasnije. Možda... Vjeđe su
joj otežale i tonula je u san. Tko zna, možda postane guvernanta...
Lupanje po vratima prenulo ju je iz nečega između sna i noćne more. Bila je
u krevetu kod Burkeovih. Paris je upravo izišao iz sobe. Još je osjećala vrelinu
njegovih usana na svojima. Sad je kucao da ga ponovno pusti unutra. Da je izgrdi?
Otpusti? Ponovno poljubi?
Da otvori vrata ili da ga otjera?
Srce joj je snažno lupalo, nekako se uspjela razbuditi i osoviti na noge.
Shvatila je da se nalazi na brodu. Ali kapetan osobno, prizivajući dobro vrijeme i
povoljan vjetar, obećao je da će zaploviti za Wales čim bude moguće. Kabina nije
imala prozora, pa nije znala je li se popodne već pretvorilo u sumrak. Nije znala
je li spavala cijeli sat ili samo nekoliko trenutaka. Zbog čega kasne u polasku?
Je li je Charles već pronašao, nagovorio kapetana da ostane usidren dok je ne
odvuče s broda?
Dum-dum-dum. Tanka vrata kabine tresla su se pod udarcima nečije šake.
Osoba s druge strane očito je znala da kabina nije prazna i nije namjeravala
odustati ako ne odgovori. Naposljetku, otvorila je vrata.
Pred vratima je stajao prvi časnik, namrštena i ozbiljna lica. A kraj njega,
svaka sa svoje strane, stajale su Daphne i Bell.
“Znate li išta o ovim bjegunicama, gospodo? Tvrde da traže damu koja
odgovara vašem opisu. Ali ta su irska derišta nepopravljivi lažljivci -
pretpostavljam da su vas vidjele pri ukrcaju i smjesta smislile priču.”
“Ne”, procijedila je, jedva čujno. Časnik je to ipak prihvatio kao odgovor.
Poricanje. Djevojčice su se stresle kad ih je čvršće zgrabio za ramena, spreman da
ih odvede.
“Ne”, ponovila je, ovog puta glasnije. “Nisu skitnice.” Iako su bile začuđujuće
prljave i neuredne. Kroz što su sve morale proći kako bi je pronašle, kako bi je
slijedile? “Poznajem ih. O, djevojčice - zašto?”
Brod je krenuo.
“Ne”, rekla je treći put Rosamund. “Ne smiju ostati...” Prekasno. Claremont
se odvezao i zaplovio.
Brod se zanjihao, od čega su djevojčice uletjele u malu kabinu i prenatrpale
je. Dok su joj se vješale oko struka i jecale neko nerazumljivo objašnjenje o svom
dolasku, Rosamund je iz novčanika izvadila novac kako bi im platila vozne karte
i uvjeravala časnika da će njih tri stati u tu malu kabinu. Kakvog je izbora imala?
Svakako si nije mogla priuštiti veću kabinu.
Nije razumjela što joj govore dok se nije oslobodila njihova zagrljaja i čučnula
da ih pogleda u oči. “Zašto...?” Zašto ste me slijedile? mislila je pitati.
Ali Bell ju je pretekla. “Zašto si nas napustila?”

107
 Knjige.Club Books

“Jer sam morala.” Trudila se zvučati odlučno. Neće si dopustiti da je njihove

suze rasplaču. “Bilo mi je teško što sam to morala učiniti, ali...”
“Obećala si da nećeš otići bez pozdrava.”
“Lagala je”, jednostavno je rekla Daphne. Rosamund je zamijetila da je starija
djevojčica već obrisala suze i izigravala ravnodušnost.
“Baš kao i Paris.”
“Ne, ne kao Par... kao vaš brat. Koji će, usput, poludjeti kad sazna da vas
nema.” Hoće li pomisliti da ih je ona odvela? Ili nešto još gore? “Zna li Molly?”
Daphne je samo pogledala u stranu. Bell je odmahnula glavom. “Ne bi nas
ispuštala iz vida da je znala što namjeravamo.”
Ne, ne, ne. On bi, naravno, krenuo za njima. Možda bi mu se njezin brat i lord
Dashford pridružili? “Nije bilo vremena za objašnjavanje. Primila sam
uznemirujuće vijesti i morala sam smjesta otići. Moram ići - kući.” Ali, kuću nije
imala. O, Bože.
Čučnula je. Postojala je opasnost da se ponovno spusti na tlo i sklupča, ali
zvuk ju je zaustavio. Blag, gotovo nečujan jecaj. Nije dopirao od djevojčica. Čak
i nije bio ljudski.
“Pa, niste valjda...?” Tada je spazila malu košaru u Bellinu naručju. Prije nego
što je dovršila pitanje košara se zatresla, činilo se sama od sebe, a poklopac se
otvorio dovoljno da proviri Eileenin ružičasti nosić i srebrni brkovi.
Doista apsurdno. Smiješno. Pa zašto su onda suze klizile niz Rosamundino
lice?
Začudo, ali njezine su suze potakle djevojčice na djelovanje. Bell je izvukla
mačkicu iz košare i pružila je kao utjehu Rosamund. Daphne, uvijek spremna
iskazati svoj položaj starije sestre, posjela je Rosamund u stolac i počela joj
svojom rukom hladiti lice.
Kad je mali od palube donio vodu za umivaonik i vrlo suhe baškote s čajem,
već su se sve tri sklupčale na krevetu, a mačkica je ganjala vrpcu s Rosamundinc
kape.
“Žao mi je”, iskreno je rekla dok je umakala Parisov rupčić kako bi im
obrisala lice i ruke. Njezino nepostojeće rublje bilo je spakirano u nepostojećem
kovčegu. Nasreću, rupčić joj više nije trebao za čuvanje novca; dva preostala
novčića savršeno su pristajala u potplat njezine cipele. “Žao mi je što sam otišla
bez objašnjenja. Bila sam...” Zašto to skrivati? Ljudi obično sve skrivaju od djece.
“Bojala sam se.”
“Zašto, gospođice Gorse?” upitala je Bell, pokušavajući bez dva zuba, i s
trećim koji se klimao, teškom mukom prožvakati tvrdi baškot.
Rosamund je odmahnula glavom. To nije mogla objasniti. Ne može pred
njima govoriti loše o svome bratu. Ne bi im htjela dati povoda da vjeruju kako bi
ikoji brat mogao nauditi vlastitoj sestri.

108
 Knjige.Club Books

“Ljudi čine glupe stvari kad su uplašeni”, ustvrdila je Daphne. Sjela je kraj
sestre na rub kreveta, a noge su joj se njihale. Povremeno bi ih zanjihala,
zaboravljajući pritom da se pravi ljutom.
“Da”, složila se Rosamund. “Poput naglog odlaska bez pozdrava.”
“Ili bez pakiranja prtljage”, odvratila je Daphne.
“Ili pakiranja mačkice umjesto toga!” ubacila se Bell.
Nasmijale su se. Gotovo ih je spopala histerija, gotovo.
Nasreću, Irsko more nije bilo raspoloženo za svoj uobičajeni uzburkani ples.
Claremont je mirno plovio, pa ni Rosamund ni djevojčice nisu pokazivale
znakove morske bolesti.
Bilo je kasno - vrlo kasno, pretpostavljala je - kad je natjerala djevojčice na
počinak. Oduševljene prostorom pod krevetom, djevojčice su se tamo smjestile s
mačkicom. Kaputići su im poslužili kao jastuci, a Rosamundin ogrtač kao
pokrivač.
Ona se smjestila na uskom krevetu. Unatoč kasnom satu i laganom
ljuljuškanju broda, san joj nije dolazio na oči. Djevojčice su se kikotale u svom
brlogu ispod kreveta, a Rosamundine su misli letjele od jedne nedoumice k
drugoj, bez rješenja na vidiku.
Claremont je bez ikakvih teškoća sljedećeg popodneva pristao na točno
predviđenom mjestu. U nedostatku drugog rješenja, Rosamund se s djevojčicama
iskrcala pa su pošle prema obližnjem svratištu, slijedeći veliku skupinu putnika
koji su pošli istim putem.
Eileen se ponovno našla u svojoj košari, ali sve ostalo bilo je u neredu.
Njihove su prljave, izgužvane haljine izgledale kao da su spavale u njima, a nisu
ih imale čime sakriti osim podjednako zgužvanim ogrtačima. Djevojčice nisu
imale kapice kad su došle, a Rosamund nije imala ni češalj da ih počešlja.
Kad su se dovukle do svratišta, Rosamund je preostali novčić od šest penija
potrošila na štrucu kruha za djevojčice te na olovku i list papira. Požuri li, do
trenutka povratka Claremonta stići će Molly poslati poruku o tome gdje se nalaze
djevojčice.
Takvo bi pismo bilo dovoljno teško sastaviti i bez glasnog žamora u
predvorju, gdje im se konobarica smilovala i dopustila im da zauzmu jedan stol,
iako nisu mogle ništa naručiti. Rosamund je skinula kapu i smjestila je
nasred stola kako bi prikrila da je stol prazan i da skloni pismo od pogleda
djevojčica.
Zabrinjavalo ju je što je bila sigurna da će i Paris pročitati sve što napiše.
Pažljivo je birala svaku riječ i štedjela na dragocjenom papiru.
“Hoće li ovo pismo biti poslano još danas?” upitala je konobaricu u prolazu.
“Ne znam, gospođice.” Iskusnim je pogledom konobarica provirila kroz
prozor. “U ovo se doba vrijeme često mijenja. Evo, pogledajte, Peregrine se jedva

109
 Knjige.Club Books

probija.” Rosamund je slijedila njezin pogled i zaprepastila se kako se naglo

promijenilo vrijeme. Nebo je sad bilo sivo, a zastava se u daljini otimala s jarbola.
Na trenutak je promatrala kako se manji brodić borio s plimom i jakim
valovima kako bi se dokopao obale.
Što bi poduzela kad njezino pismo danima ne bi moglo biti poslano? Ne bi
mogle dobiti pomoć. Niti bi se djevojčice mogle vratiti u Dublin. Ali ovdje nisu
imale gdje odsjesti. Kakav je samo bijeg smislila! Jedina utjeha bila je u spoznaji
da ako one ne mogu otići iz Holyheada, ni njezin brat ne može doći ovamo.
Odgurnula je ustranu napola dovršeno pismo i otkinula komad korice kruha
koji su ostavile djevojčice. Nije bila gladna. Pažljivo je upakirala ostatke u prljavi
Parisov rupčić kako bi ih sačuvala za poslije. Zaboga, što joj je sada činiti?
Djevojčice, nasreću, nisu bile svjesne ozbiljnosti situacije. Daphne je bila
zauzeta proučavanjem mnoštva različitih ljudi koji su neprestano ulazili i izlazili.
Bell je s mačkicom sjedila ispod stola, koja se igrala s glavom jesetre gotovo svoje
veličine. Konobarica je bila toliko ljubazna da prokrijumčari te ostatke iz kuhinje
kad je spazila mačkicu kako proviruje iz košare.
Rosamund se ponovno bacila na posao. Pismo je možda pisala uzalud, ali bilo
joj je posljednja nada - a dobro joj je činilo da se usredotoči na nešto, da se ne
slomi i ne rasplače.
Tri rečenice, četiri. Možda će riječi sada krenuti lakše. Ne smije misliti na
njega kako čita preko Mollyna ramena. Treba....
Daphne je zastenjala. Zvuk, tih ali oštar, privukao je Rosamundinu pozornost.
Možda neobičan ljubičasti šešir koji je nosila gospođa na drugom kraju prostorije.
Rosamund ga je uočila kad su se iskrcavale s Claremonta. Nije htjela ometati
njezinu znatiželju. Htjela je...
Bell je poskočila, odgurnuvši stol tako je da je Rosamund pošarala papir.
“Kažem vam, djevojčice, ne dovršim li ovo pismo, mi ćemo...”
Ali činilo se kao da je uopće ne čuju. Bell je ciknula, a Daphne promrmljala,
“Ne mogu vjerovati.” Naposljetku, Rosamund je podigla glavu da sazna što je
prouzročilo toliku gužvu.
Ugledala je Parisa kako stoji pred njihovim stolom.
Djevojčice su skočile i bacile mu se oko struka pa je gotovo izgubio
ravnotežu. Zasule su ga pitanjima. Ali činilo se kao da su se svi zvuci u prostoriji
stopili u nerazumljivi žamor. Kako ih je uspio tako brzo pronaći? I je li bio sam?
Prišao je bliže i netremice je zurio u nju. Tamne oči, crveni podočnjaci od
iscrpljenosti. Tamna brada - stara najmanje dva dana. Ljutnja, strah, olakšanje. I
- da. Krivnja.
Zašto ne? Svojim je dolaskom omogućio Charlesu da je pronađe. A kad je
njezin brat pronađe, osjetit će svu silu njegova bijesa. Ponovno će se naći
zarobljena u bijednom braku s pokvarenim muškarcem koji je jednu suprugu
već spremio u grob.
110
 Knjige.Club Books

Podignula je uzdrhtalu ruku i pljusnula ga.

Znala je da ima pravo jer je nije ni pokušao zaustaviti. Kao da je znao da
zaslužuje bilo koju kaznu koju mu namijeni.
Očekivala je olakšanje. Umjesto toga, spopala ju je grižnja savjesti. Drhtavim
mu je prstima dodirnuta usne, pokušavajući suspregnuti jecaj. Na trenutak
njegova se zajedljiva maska podigla. A onda se vratila na mjesto.
Jednom je rukom zagrlio Daphne, a drugu je položio na Bellinu glavu. Zurile
su u njega, očekujući reakciju na zaprepašćujući guvernantin potez. Ali on nije
gledao u njih. Nije skidao pogled s Rosamundina lica. “Pa, gospođice Gorse,”
rekao je, s karakterističnom grimasom, “lijepo vas je zateći ovdje.”
“Nemoj se ljutiti, Parise”, molila je Bell. Daphne ju je smjesta ušutkala, očito
nestrpljivo iščekujući kako će se rasplesti drama.
“Mogla bih reći isto, gospodine Burke”, odgovorila je Rosamund. Prezirala
je svoj glas koji je podrhtavao. Od olakšanja. Od... nečega što uopće nije bilo
olakšanje. “Molly mi je rekla da biste se radije utopili nego prešli Irsko more.”
“Doista je to rekla?” Iznenađenje mu je zasjalo u očima i blago se nasmiješio.
“Pa, to se gotovo i dogodilo.”
Bell je zajecala i čvršće se privinula uz njega. “Ma, samo kaže da je more bilo
malo nemirno”, Daphne ju je korila i smirivala u isto vrijeme. A onda je pogledala
prema Parisu, tražeći potvrdu. “Zar ne?”
Naposljetku je pogledao svoje sestre, zagrlivši Bell i pogladivši Daphne po
kosi. “Hajdemo sjesti”, rekao je, krenuvši k stolu. Rosamund je zamijetila da nije
odgovorio na Daphneino pitanje.
Tri člana obitelji Burke sjeli su s jedne strane stola, djevojčice privijene uz
brata. S druge je strane stajala Rosamund, neodlučna i u nedoumici. Prelazila je
prstom preko ruba stola. “Mora da ste doplovili Peregrineom, gospodine Burke.
Jeste li bili sami?”
Podigao je glavu. Još se vidjela crvena mrlja koju je njezin dlan ostavio na
njegovu obrazu. “.Sam, gospođice Gorse? Vaše mišljenje o mojim mornarskim
sposobnostima je iznimno. Uvjeravam vas, brodom je upravljala cijela posada, a
putnici...” Otvorila je usta da zaustavi njegovo podrugivanje, ali nešto u njegovu
pogledu spriječilo ju je da ga prekine. “Znam što ste mislili, gospo.” Opustio se u
stolcu i prekrižio noge. “Budite sigurni da na brodu nije bilo nikoga tko bi vas
poznavao.”
Rosamund je ispustila uzdah olakšanja i spustila se u stolac.
Olakšanje. Na neki način. Charles bi mogao biti udaljen samo dan plovidbe,
a ona je opet bila očajna kao one večeri kad je pobjegla i kad je upoznala Parisa.
Jedan jedini šiling skriven u cipeli i nije predstavljao neku razliku.
Uto se Daphne prisjetila da bi trebala biti ljuta na brata. Izvukla se iz zagrljaja
i sumnjičavo mu se obratila. “Nitko poznat? Pa, na brodu su sigurno bili deseci

111
 Knjige.Club Books

ljudi. Kako možeš znati poznaje li itko od njih gospođicu Gorse, ili ne? Usto,
želim znati zašto ona...”
“Što je ovo?” Slobodnom rukom Paris je posegnuo preko stola i oteo
poludovršeno pismo. “Ah, trebao sam znati da ne biste nestali bez poruke za...
pa...” Glasno se nasmijao. Povrijeđenim glasom. “Molly. Naravno.”
Budući da ga nije uspjela spriječiti, Rosamund je sjedila s rukama u krilu,
promatrajući ga kako prelazi pogledom preko pisma, čitajući njen nemušt pokušaj
da objasni zašto je morala otići i u kakvoj se neprilici našla kad su je Daphne i
Bell slijedile na brod.
Pročitao je pismo dvaput, najmanje. Možda i triput. To malo riječi na papiru
ne bi mu inače oduzelo toliko vremena. Naposljetku je podigao pogled.
“Priznajem da sam dobar dio proteklog dana proveo razbijajući glavu zašto
ste odlučili u svoj bijeg uključiti djevojčice.” Kratkim trzajem zgloba bacio je
nedovršeno pismo na stol. “Poznajući ih, istina mi se trebala prije ukazati. Da bi
im moglo pasti napamet da pobjegnu s vama.”
“Pa-ri-se”, uslijedio je očekivani usklađeni prosvjed, a zatim i nerazumljiv
pokušaj objašnjenja njihove namjere da pronađu guvernantu.
Podigao je ruku. “Dosta. Odgovorite mi na sljedeća pitanja, jedno po jedno,
molim”, rekao je gledajući svoje sestrice. “Čija je ideja bila da slijedite gospođicu
Gorse?”
“Daphneina”, rekla je Bell, a na Rosamundino iznenađenje starija djevojčica
to nije ni pokušala osporiti. “Ali moja je ideja bila da povedemo i Eileen”, dodala
je.
Pritom je pokrila usta rukama kao da pokušava suspregnuti smijeh. “A kako
ste odlučile gdje ćete tragati?”
“Gospa Sydney je baš krenula u popodnevnu šetnju,” objasnila je Daphne, “i
rekla je da joj se učinilo da je vidjela gospođicu Gorse kako odlazi prema jugu.
Pa smo i mi krenule u tom smjeru.”
Obje ih je pažljivo promotrio, uočivši, Rosamund je bila uvjerena, prljavštinu
i stanje njihove odjeće. “Doista ste se napatile tijekom ove pustolovine?”
“Ne, Parise”, skrušeno je utvrdila Daphne. “Bile smo pažljive.”
“Nismo se napatile”, pridružila se Bell. “Iako... malo me bole noge.”
“Mogu pretpostaviti. Pa ima više od šest kilometara od Trga Merrion do
Dunlearyja.” Tada je pogled usmjerio na Rosamund, ali nije ga podigao do
njezinih očiju, kao da ga je bilo strah što bi mogao ugledati u njima. “Takva
putovanja naškode cipelama.”
Na trenutak se uplašila da bi mogla biti sljedeća meta njegova ispitivanja.
Umjesto toga, drugu je ruku oslobodio Bellina stiska, uzeo odbačeni list papira i
olovku. Bez oklijevanja i nesigurnosti kakvu je pokazala Rosamund, dodao je
nekoliko redaka pri dnu Rosamundina pisma i na kraju dodao svoje ime. Nije ni
pokušala pročitati što je napisao.
112
 Knjige.Club Books

“Ispričajte me na trenutak”, rekao je, ustavši i poljubivši Bell u tjeme. Možda

bi se i pobunila, ali tog je trenutka mačkica izronila ispod stola i omela je. Eileen
je lizala svoje brkove i pijano teturala prema Bell, omamljena pretjerano
napunjenim želucem.
S pismom u rukama Paris se udaljio od stola, zastao da nešto kaže konobarici,
a onda nestao kroz izlazna vrata. Prije nego što se vratio, na stol je stigao pladanj
s hranom: vruće varivo, još kruha, čak i lonac čaja. Konobarica je sve to poslužila
i namignula im, a sestrice Burke nisu trebale drugog ohrabrenja.
Rosamund je na trenutak zastala. Ne bi se trebala još više zaduživati kod
njega, iako se nije mogla sjetiti kad je posljednji put jela. A kad su se slasne arome
uzdigle iznad stola i ovile joj se oko nosa, shvatila je koliko je gladna. Zapravo,
umirala je od gladi.
Paris se vratio baš na vrijeme da je zatekne kako na nimalo damski način trpa
žlicom varivo u usta. Eileen je pristojnije napadala riblju glavu na prljavom podu.
Učinila je napor da se zaustavi, zahvali mu i pozove ga da im se pridruži. Ali
ponuda je postala besmislena kad je obliznula usne i bacila pogled na stol. Posuda
s varivom bila je prazna, a od štruce kruha ostalo je samo nekoliko mrvica.
“U redu je”, rekao je i ponovno sjeo između sestrica. Kutovi usana izdužili su
mu se u osmijeh koji i nije bio osmijeh; jer je, zapravo, bio tužan. “Šalica čaja bit
će sasvim dovoljna.”
Kad su završile s jelom, ponudio je ispričati im svoju pustolovinu. Bilo joj je
na vrhu jezika da ga upita za Kilready. Ali on je, naravno, počeo od kasnijeg
poglavlja priče: od povratka u Dublin kad ga je Molly izvijestila o zbivanjima u
njegovoj odsutnosti. Tada je ispričao kako je smjesta krenuo u potragu, nesiguran
u kom smjeru poći, i kako je gubio vrijeme tražeći napamet kojekuda. “Nisam bio
te sreće da smjesta naletim na nekoga poput gospe Sydney, znate”, rekao je
namignuvši Bell. “Ali imao sam jednu prednost pred vama. Jahao sam. Tako da
mene uopće ne bole noge.” Naposljetku, raspitivanje ga je dovelo do luke -
nekoliko je ljudi zamijetilo dvije djevojčice - ali stigao je prekasno da se ukrca na
Claremont. “Srećom. Peregrine je još bio usidren i uspio sam se ukrcati u
posljednji trenutak. Iako smo se u jednom trenutku gotovo vratili u Dublin jer se
vrijeme naglo pogoršalo.”
“Jesi li bio zabrinut, Parise?”
Otpio je gutljaj čaja, a onda se sa smiješkom okrenuo prema Daphne. “A koja
bi, ako mogu pitati, bila korist od brige?”
Rosamund se, međutim, nije dala prevariti. Prepoznala je blago podrhtavanje
u njegovu glasu dok je spuštao šalicu na tanjurić. I začudo, zapitala se je Ii se
njezin brat ikad zabrinuo za nju.
Poslije jela djevojčice su zašutjele, kao da su omamljene. Netko je odgurnuo
Rosamundinu kapu ustranu kad je stigla hrana i čak se i Eileen nekako lijeno
poigravala s vrpcama na kapi, iako su izazovno visjele s ruba stola.

113
 Knjige.Club Books

Odsutno, Paris je uzeo mački vrpcu i protrljao iskrzani rub palcem i

kažiprstom. Zagledao se u svijetloplavu svilu, prsti su se umirili, i Rosamund je
promatrala kako mu pogled klizi do šeširića na koji je vrpca bila pričvršćena.
Čudna grimasa pojavila mu se na licu, a onda je naglo nestala. Ispustio je vrpcu
kad je ustao.
“Dođite.”
Djevojčice kao da su se prenule iz sna na zvuk njegova glasa. “Idemo li sada
k-k-kući?” upitala je Bell kroz snažno zijevanje.
“Večeras ne. Ostajemo ovdje u konačištu.”
Daphne je pospano kimnula i jedva ustala, dok je Bell jednom rukom uzela
Eillen, a drugom se uhvatila za Parisa. Samo se Rosamund nije micala.
“Idete li, gospođice Gorse?” upitala je Daphne, nestrpljiva da se uvali u
krevet.
Rosamund je zurila u stol i ostatke njihove gozbe. “Ja...”
“Da, gospođice Gorse. Ne otežite.”
Parisov glas. Unatoč njegovu podrugljivom tonu, puls joj se ubrzao. Ali ne.
Ne smije prihvatiti ponudu. Iz desetak razloga. Stotinu.
Ustala je.
Uzela je šeširić i krenula za njima.

114
 Knjige.Club Books

Šesnaesto poglavlje

Soba do koje ih je sobarica dovela bila je čista i uredna, ali malena. Paravan je
dijelio prostoriju napola, na dnevni boravak s jednim previše tapeciranim
otrcanim stolcem postavljenim kraj pucketava kamina i spavaću sobu sa
samo jednim krevetom.
U kutu spavaće sobe bila je sjedeća kada, kraj nje posude s vrućom vodom, a
čista posteljina ležala je na krevetu.
“Vaš mi je suprug rekao da vam je prtljaga ostala na brodu”, rekla je sobarica.
“Ti su nosači doista neozbiljni. Pronašla sam vam neke spavaćice, gospođo, a ako
želite odnijet ću vam haljinu na pranje i glačanje.”
Rosamund je još razmišljala o situaciji. Jedna soba za presvlačenje, kupanje i
spavanje. Jedna soba... za njih četvero? Trudila se ne pokazati nervozu zbog te
situacije. “Ja... da. Hvala vam”, rekla je, iako je jedva čula djevojku. Još je jednom
nervozno bacila pogled na sobu.
I shvatila da je Paris iznenada nestao.
“Vratio se u gostionicu, gospođo”, objasnila je sobarica.
Naravno. “Dobro, cure”, rekla je Rosamund, ohrabrena njegovom
odsutnošću. Povela je pospane djevojčice iza paravana da se svuku. Nakon što je
dala sve tri haljine sobarici da ih odnese na pranje, nabrzinu je okupala sestrice i
smjestila ih u krevet. Naposljetku je i sama ušla u kadu. Djevojčice su se ispružile
na krevetu i činilo se da spavaju kad je završila s kupanjem. Eileen, sklupčana na
jastuku kraj Belline glave, trznula je ušima, kao da upozorava Rosamund da ih ne
pokuša ometati.
Navukla je staromodnu spavaćicu - posuđena, prevelika odjeća više joj nije
bila novost - omotala se u pokrivač i prešla u dnevni boravak te sjela kraj vatre da
osuši kosu. Zahvalnost zbog hrane i skloništa nije umanjila njezinu tjeskobu zbog
sutrašnjeg dana, a unatoč iscrpljenosti san joj nije dolazio na oči. Burkeovi će se,
naravno, prvim brodom vratiti u Dublin. Ali kamo će ona? Što će...?
Vrata su zaškripala i naglo je okrenula glavu te spazila Parisa na vratima, s
ogrtačem u rukama.
“Je li prekasno da zaželim laku noć?” Tiho je govorio, ali, kao i inače, glas
mu je imao tajnu moć da putuje preko sobe i zavuče joj se pod kožu.
Čvršće se umotala u pokrivač. “Vaše sestre spavaju.”
115
 Knjige.Club Books

“Ali vi ne spavate.” Ušao je u sobu i rukom na kojoj je visio kaput pokazao

prostoriju. “Ispričavam se zbog neprimjerenog smještaja. Ovo je bila posljednja
slobodna soba. Noć ću, naravno, provesti u gostionici. Samo sam se htio uvjeriti
da imate sve što vam je potrebno.”
Uspjela je kimnuti.
“Pretpostavili su da smo obitelj.”
Razumljivo, i uglavnom točno. Ali je li to značilo...? Podigla je ruku i dotakla
si obraz. “Izgledam li doista dovoljno staro da bih im bila majka?” Je li je put
toliko postarao?
Tiho se nasmijao. “Očekivao sam da će vas više prestrašiti pomisao da ste mi
supruga.” Okrenuo se prema vratima. “Laku noć, gospođice Gorse.”
“Čekajte.”
Zastao je, ali se nije smjesta okrenuo.
Ispod pokrivača jednim je prstom vrtjela vrpcu spavaćice. “Dugujem vam
objašnjenje, gospodine Burke.”
Kad se okrenuo, na licu mu je vidjela da je iznenađen, ili takvo što. “Ne.
Barem ne večeras.”
Hoće li biti druge prigode? “Molim vas.”
Polako - oklijevajući? - prišao joj je. Kad je došao do kamina ustala je i
ponudila mu jedini stolac. Odmahnuo je glavom. “Sjest ću na pod.”
Mogla je podnijeti mnogo toga, kako se pokazalo. Ali to ne. Nije mogla
dopustiti da joj sjedi pod nogama dok mu objašnjava zašto je lagala. Zašto je
otišla. Uzela mu je ogrtač iz ruku i položila ga preko praznog stolca, a onda se
spustila na koljena. “I ja.”
Umotala se u pokrivač, a on se naslonio na stolac i ispružio noge pred sebe.
Sad kad je naposljetku imala svu njegovu pozornost, hrabrost ju je napustila.
“Ja - ne znam odakle da počnem”, prošaptala je, nadajući se da neće probuditi
djevojčice.
Treperavo svjetlo kamina dalo mu je neuobičajeno vragolast izgled. Prekrižio
je noge u čizmama, ruke prekrižio na prsima i pripremio se za dugu priču. “U
Berkshireu, rekao bih.”
Sjetio se. Naravno da se sjetio. “Nisam tamo rođena, ako ste na to ciljali”,
odgovorila je, sretna što napokon zvuči odlučno. “Rođena sam u Gorsemere
Parku, u Suffolku.”
“U kući vašega oca”, dodao je.
“Tradicionalno sjedište vikonta Setterbyja, da.” To uopće nije bila priča koju
je namjeravala ispričati. Ali možda je najbolje krenuti od početka. “Jedva da se
sjećam tog mjesta. Tata mi je umro prije nego što sam navršila pet godina. I njega
se jedva sjećam.” Zagledala se u vatru, ne želeći gledati sažaljenje na Parisovu

116
 Knjige.Club Books

licu, ili njegov izostanak. “Moj polubrat, Charles, sada drži titulu. Mislim da ste
se upoznali?”
“Jesmo. Ali kako ste znali?”
Pitanje je privuklo njezin pogled. “Jedan gospodin bio je svratio da vas
posjeti. Mislim da se zvao Greaves?”
“Graves.” Pred njezinim očima čeljust mu se ukočila.
“Spomenuo je da ste otišli u Kilready.”
Kimnuo je.
Ništa mu nije mogla pročitati s lica - zapravo, ništa više od potvrde njezinih
najgorih noćnih mora. Borila se s potrebom da pogleda preko ramena, kao da je
očekivala da će ugledati brata kako stoji na pragu. Umjesto toga duboko je
udahnula i nastavila. “Charles je rekao da se Gorsemere raspada i da nije bilo - da
nema - novca za popravak. Zatvorio ga je i preselio se u London. Mene i
majku preselio je na drugo imanje, Tavisham Manor. U Berkshireu.” Bila je
odlučna pokazati mu da nije baš o svemu lagala. “Mala, skromna kuća, unatoč
imenu.”
“Je li vam majka još živa?”
Rosamund je odmahnula glavom. “Umrla je kad sam imala trinaest godina.
Od groznice kojom se zarazila kad je seljanima nosila hranu. Charles je rekao da
moram... moram učiti iz njezina primjera.”
“Njezine velikodušnosti?”
Tako jednostavno pitanje. Koliko je takvih pitanja postavio kao odvjetnik?
Koliko je puta svjedoke doveo do suza? Osjećala je njihovu sol pri dnu očiju i
grla, i nasilu je progutala prisjećajući se Charlesovih riječi. Previše je opasno. Ne
smiješ ići medu te ljude. Sjeti se što se dogodilo majci. “Samo je želio da budem
na sigurnom”, uvjeravala je više sebe nego Parisa. Ali je li to bila istina? Da je bila
opreznija, siromašne obitelji koje su ovisile o njoj sigurno bi to osjetile.
“Poslije toga je on brinuo o vama?”
“A, ne. Unajmio je gospođu Sloane kao moju pratilju.”
“Je li bila dobro društvo?”
“Ona...” Namjeravala je biti posve iskrena prema Parisu. Zašto je iznenada
istina izgledala tako složeno? Charles je bio oštar prema sebi, prema svima. Nije
bilo čudo da je unajmio ženu prema svojim mjerilima. “Nije bila okrutna.”
Natruhe iscrpljenosti pojavile su se na Parisovu licu koje se uozbiljilo, iako je
samo rekao, “Drago mi je čuti.”
“Sigurno nije uživao u obvezi da brine za mladu djevojku”, hitro je smislila
izliku. “Povremeno bi posjetio Tavisham.” Bilo je besmisleno uspoređivati
njezine osjećaje u tim prigodama s osjećajima Daphne i Bell kad bi im Paris ušao
u sobu. “Imala sam sve što mi je bilo potrebno.”
Paris je podigao jednu obrvu. “Doista?”
117
 Knjige.Club Books

U stanci koja je nastala nakon pitanja čulo se samo pucketanje vatre. Kad je
spustila pogled, uočila je da su joj se prsti ponovno upleli u čvor uzice na dekolteu
spavaćice. Izvukla ih je i promatrala kako se vrpca razmotala jednako brzo kao i
njezine iluzije. “Ne”, prošaptala je, a istina ju je pritiskala. Nisam imala ljubavi.
Nije bila svjesna da drhti dok je Paris nije obgrlio oko ramena, privukavši je
jednom rukom na svoja topla, čvrsta prsa, a drugom je čvršće umotao pokrivačem.
“Htio je d-d-da se u-u-udam za njegova prijatelja, lorda D-Dashforta”, procijedila
je kroz podrhtavajuće usne.
“Pssst”, promrmljao je, gladeći je po glavi.
Ali htjela je govoriti, dovršiti priču. “Mislim da me za-za-zato odveo u-u-u
Irsku. Ka-ka-kako bih ovaj p-p-put teže odbila.”
Ruka mu je zastala. “Ovaj put?”
Jedva je bila svjesna riječi koje je izgovorila, ali kad ih je ponovio, znala je
da su istinite. Trebalo bi više od prstiju jedne ruke da se nabroje prijatelji koje je
posljednjih godina Charles dovodio u Tavisham. U lov, govorio bi. U to su je
vrijeme ti česti posjeti zbunjivali; Charles nije krio da prezire seoski život. Ali
vjerojatno je oduvijek sumnjala da njezin brat jedva čeka da se riješi tereta brige
za nju. A nema boljeg načina za to od toga da je uda.
Nije ponovno progovorila sve dok nije bila sigurna da može govoriti bez
zamuckivanja i ridanja. “Da”, rekla je, uspravivši se i okrenuvši se prema njemu.
“Ali ovaj sam se put izvukla.”
“Jeste.” Kimnuo je u znak ohrabrenja, a svjetlo vatre kliznulo mu je preko
tamnocrne kose i bljesnulo na bradi.
Ali riječi su joj bile slaba utjeha kad se prisjetila svega što se zbilo. “Zašto ste
to morali učiniti? Mogla sam sve objasniti.” Borila se da ne podigne glas. “Nisam
smjela lagati, ali niste trebali ići potražiti moga brata, to...”
“Nisam”, naglo ju je prekinuo, pojačavši zagrljaj, kao da je time htio osnažiti
svoje riječi. “Nisam imao pojma da ću ga zateći u Kilreadyju. Nisam zbog njega
otišao onamo. Ili zbog vas. Nego zbog jadnog dječaka utamničenog u Dublinu,
kojega se nadam obraniti od optužbi za kradu.” Borila se da sakrije svoje
iznenađenje. To nije bio slučaj kakvim bi se obično bavio jedan od najboljih
dublinskih odvjetnika.
“Lorda Dashforta susreo sam posve slučajno pri povratku u Dublin”, nastavio
je. “Bio je na jahanju sa svojom djecom i jednim gospodinom. Vašim bratom,
kako sam poslije shvatio. Cijelo je selo brujalo o nekoj ženi koja je odbila grofovu
bračnu ponudu. Ali nisam imao pojma da ste to vi. Nikad to ne bih povezao da
Dashfortov sin nije upitao ima li novosti u vezi gospođice Gorse.” Više je osjetila
nego čula oklijevanje u njegovu glasu prije nego što je dodao: “Bojim se da sam
loše prikrio svoje zaprepaštenje kad sam čuo vaše ime.” U njegovim tamnim
očima još je jednom uočila natruhu krivnje.

118
 Knjige.Club Books

Zaledila se. “Je li moj brat zamijetio vašu reakciju? Ako vas potraži kako hi
ustanovio razlog vašega ponašanja...”
“Nisam im rekao svoje pravo ime. Ne može me pronaći. Ni vas.”
Iz iskustva je znala da Charlesa nije lako zavarati. “Imate pravo, naravno. To
je nemoguće”, slagala je i nasilu se nasmiješila. Još je jednom podigla ruku do
Parisova lica. Ovog puta nježno. Pod njezinim hladnim prstima koža mu je gorjela
kao da ima groznicu. “Žao mi je što sam vas pljusnula. Kao što će vam vaše sestre
potvrditi, ovih sam dana izvan sebe. Ja... uspaničila sam se. Očekivala sam da ću
svakog trenutka iza vas ugledati svoga brata.”
Podigao je ruku i položio je na njezin dlan koji je još počivao na njegovu licu.
Uživala je u golicanju brade na njezinoj ruci. “Nećete.”
Nije uvijek razumjela svojeg brata. Ali ovog puta jest. Znala je da to obećanje
Paris ne može održati.
“Mislim da bih trebao otići dolje”, promrmljao je, ne ispuštajući joj ruku.
Nakon što je olakšala dušu, strahujući što joj donosi budućnost, nije mogla
podnijeti samoću. Taj izazovni pramen kose pao mu je preko obrve. Srce joj je
poskočilo u grudima, čudnim ritmom koji ju je ostavio bez daha i od kojega ju je
spopala vrtoglavica.
“Molim vas”, prošaptala je, naslonivši se na njega. “Osjećala bih se sigurnije
kad biste ostali.”

***

Sigurnije.
Paris je pretpostavio da je to mislila kao kompliment. Još nije znala kakvu bi
opasnost mogao predstavljati. Te mu je večeri ukazala bezgranično povjerenje,
povjerenje koje još nije zaslužio...
“Je li vas ozlijedio?” upitao je. “Dashfort, mislim.” Ozljede koje je nanio brat
bile su očite.
Trepnula je. “Nije.”
“Kad ste stigla na Trg Merrio, rekli ste da si je gospodin dozvolio neke
stvari...”
Maknula mu je dlan s lica i skrenula pogled. “Poljubio me. Pokušao me
poljubiti, zapravo.”
“Ah.” Kako je i strahovao, njegovo je ponašanje bilo ružno poput
Dashfortova. Ili gore. “Večeras možda nisam zaslužio pljusku”, rekao je. “Prošlog
tjedna, međutim...” Pokušala je prozboriti, ali nastavio je govoriti, spriječivši
njezin prosvjed. “Nisam vas smio poljubiti. Oprostite mi.” Sada je on skrenuo
pogled. “A kad su stigli moji darovi - kojima sam se, vjerujte mi, pokušao ispričati

119
 Knjige.Club Books

za moju drskost - sigurno ste pomislili...” Zatresao je glavom. “Nije čudo da ste
otišli.”
“Trebalo bi mnogo više od jedne kape i para cipela da me se otjera”, rekla je
malo opuštenije. Gotovo veselo. Ponovno mu se zagledala u oči. “Ili jednog
poljupca.”
Iznenada se nagnula k njemu i spustila usne na njegove.
Ovog se puta mudro povukla prije nego što joj je stigao uzvratiti poljubac.
“Slatkog su okusa”, rekla je, oblizujući usne. “Poput čaja.”
“Kad nisam gorkog okusa”, grubo je podsjetio. “Poput viskija. Što zapravo
želite, Rosamund?”
Nervozno se nasmijala i nagnula glavu. Kosa joj se prosula preko ramena, a
odsjaj vatre pretvorio ju je u zlatni slap koji otkriva zrake podnevnog sunca.
Poželio je uroniti u svu tu kosu, pa makar izgorio. Očajnički je taj
prizor pokušavao zamijeniti prisjećanjem njezine frizure one noći kad joj kosa
bila svezana u urednu pletenicu.
Ali nije pomoglo.
“Nikad me to nitko u životu nije pitao”, obznanila je nježnim glasom. “Osim
vas.”
Ne. Ne nježnim. Izazovnim. Aristokratskim. Engleskim, za Boga miloga.
“Onda pažljivo razmislite prije odgovora.” Glas mu je zazvučao promuklo.
“Pođite na spavanje, Rosamund.” Pokazao je glavom prema paravanu. “Tamo.”
“Jeste li ikad pokušali spavati u istom krevetu s dvoje djece i mačkom,
Parise?”
Znao je da u toj raspravi ne može pobijediti, pogotovo što si navedenu
situaciju uopće nije mogao zamisliti. Zato je promijenio pristup. Nagnuvši se
prema njoj i nježnim joj glasom rekao: “Mislim da ste u šoku, draga. Ne želite
me.”
Činilo se da poduže razmišlja o njegovim riječima. Kad je naposljetku
kimnula i rekla, “Mislim da imate pravo”, rekao je samome sebi da se ne treba
osjećati povrijeđenim. A onda je dodala, “Imate pravo u vezi šoka. Tako mi je
hladno. Ja - ne mogu., trebam...” Sjene u sobi bile su tamne, ali ipak je uočio bol
u njezinim očima.
“Niste li barem malo zabrinuti da bi me strast mogla svladati i da bih vas
mogao iskoristiti?” upitao je - izazovno je podsjećajući da se približavaju
opasnom teritoriju. Upozorenje je istaknuo pogledom prema paravanu iza kojega
su spavale njegove sestrice. Čvrsto, nadao se.
Njezin je pogled slijedio njegov, a onda su joj se podigli rubovi usana. “Na
podu, na ovome otrcanom tepihu? Ne, vjerujem da se ništa neprilično neće
večeras dogoditi. Ali upitali ste me što želim,” ponovila je, prešavši rukom preko
tepiha, “a moj je odgovor...”

120
 Knjige.Club Books

Stavio joj je prst na usne. “Pssst. Sačuvajte te riječi. Razmislite o mome

pitanju. Jednog ćete dana shvatiti da nešto želite, nekoga drugog...”
Pogledala ga je bez treptanja. Kao da je nije uvjerio.
Sklonio je ruleti. “Dobro”, prošaptao je naposljetku. “Ležite.”
Jednim se dijelom nadao da će, kad do toga dođe, njezin razum prevladati i
da će odbiti. Ali drugi je dio htio zaurlati od zadovoljstva kad se sa zločestim
smiješkom poslušno protegnula po podu, s jednom rukom pod glavom. Pokrio ju
je pokrivačem.
Dodao je nekoliko cjepanica u vatru, a onda je skinuo čizme, legao i pokrio
se ogrtačem, dalje od kamina, na pristojnu udaljenost od nje. Barem će biti blizu,
bude li kakve nevolje...
Svaki se pokušaj opravdanja svog ponašanja raspršio kad se približila bliže,
bliže, dok joj stražnjica nije dodirnuta njegovo međunožje. Bila je to posve nova
vrsta nevolje. Pokušao je zaustaviti divlje lupanje srca, da mu prestane pumpati
krv tamo dolje, gdje je nikako nije trebao.
“Tako je bolje”, promrmljala je. “Toplije.”
Mnogo toplije. “Roisin”, prošaptao joj je u kosu.
Lagano mu se ukočila u naručju, a onda ispitala nepoznatu riječ.
“Roisin. Što to znači?”
“Mala ruža”, jednostavno je rekao, pitajući se zna li da je to ime posudio iz
sestrine knjige.
“Oh.” Blagi uzdah zvučao je razočarano. “Pa to je isto kao ‘Rosie’”
Privukao ju je bliže. “Ircu nije.”
Činilo se da je odvagnula njegov odgovor prije nego što je rekla: “Laku noć,
Parise.”
Bio je uvjeren da će mu iskra požude koja je plamtjela u njemu - uz dodatak
tvrdog poda - osigurati nekoliko vrlo neugodnih sati. Ali čim je to rekla, obuzeo
ga je val olakšanja. Obgrlivši je tako da je osjetio podizanje i spuštanje njezinih
grudi, ubrzo je usnuo dublji i mirniji san nego što je uspio mjesecima prije.

121
 Knjige.Club Books

Sedamnaesto poglavlje

Rosamund se probudila drhteći, kraj hladnog kamina.

Smjesta ju je spopala panika. Još nije mogla objasniti, čak ni sebi, zašto je
tako očajnički željela da sinoć Paris ostane s njom. Nagovoriti ga na to zahtijevalo
je svaki djelić njezine hrabrosti, pa i nešto više od toga. Nešto što nije ni znala da
posjeduje. Gospođa Sloane nazvala bi to ženskom smicalicom.
Možda je doista bila u šoku. Bi li to objasnilo - ili opravdalo - njezino
nerazumno, neprimjereno ponašanje? Ne samo sinoć, nego svake noći otkad ga je
upoznala? Uživanje u intimi ponoćnog razgovora. Uživanje u njegovu zagrljaju.
Imala je tako malo iskustva u donošenju vlastitih odluka. Eto kakve je budalaste
odluke donosila! Mačkice, lizalice i... Paris. Stvari koje neminovno odrastu, otope
se, postanu gorke.
Tada je pod blijedim jutarnjim svjetlom spazila Parisov ogrtač na stolcu. Nije
je napustio. Još.
Sjela je, protegnula ukočene mišiće i ustala. Iza paravana Daphne i Bell su
spavale; Eileen je bila zauzeta svojim jutarnjim timarenjem, ližući ružičaste
šapice. Blijeda sunčeva svjetlost probijala se kroz zastor na prozoru iznad kreveta,
a kad je provirila kroz njega, u daljini je vidjela uzburkano more. Previše
uzburkano? Bi li bilo ružno poželjeti da brodovi u Holyheadu i Dunlearyju moraju
ostati u lukama, tako da njezin brat ne može doći po nju, i da Paris ne može otići?
Zaboga, osjećala se poput broda koji bacaju vjetrovi neizvjesnosti, ne znajući želi
li se usidriti ili otploviti.
Na brzinu se umila i uredila kosu.
Izgleda da se sobarica ušuljala prije zore i donijela im odjeću, opranu i
izglačanu. Kad se odjenula, otišla je do kamina, složila pokrivač pod kojim je
spavala, a onda zašla za paravan da ga odloži na krevet.
Bell je sada bila budna. “Dobro jutro, gospođice Gorse”, pospano je
promrmljala, posegnuvši poluotvorenih očiju za mačkicom. “Uh!” Zatečena,
mačkica se nakostriješila i pretvorila u klupko bijelog krzna. Bell se namrštila i
pokušala je umiriti. “Da, doista je dobro jutro, zar ne, gospođice Gorse?”
Gužva je naposljetku probudila i Daphne. “Što to izvodiš, Bellis Burke?”
progunđala je.

122
 Knjige.Club Books

“Znaš, Daph”, rekla je, lupila sestru i uputila joj značajan pogled koji je
izgleda bio upućen i Rosamund.
“A, da, da.” I Daphne se nasmiješila, nekako tajanstveno. “Dobro jutro,
gospođice Gorse.”
Niste morali biti guvernanta da zamijetite kad djeca nešto smišljaju. Ne
znajući o čemu je riječ - možda su bile razdragane zbog pojave svojeg brata -
Rosamund je slegnula ramenima i zaželjela im dobro jutro.
“A sada listajte iz kreveta i brzo na odijevanje.”
“Čemu žurba, gospođice Gorse?” upitala je Daphne. Nekako lukavo.
“Dame ne žure, Daphne”, odgovorila je, trudeći se zvučati strogo. “Ali uvijek
su točne i spremne pozdraviti novi dan.”
Eileen je podigla šapicu kako bi je pomazile, pa ju je Rosamund podigla s
kreveta i odnijela do kamina kako ne bi ometala djevojčice pri odijevanju.
Slušajući djevojčice kako se zadirkuju, spopala ju je melankolija. Sestrinska
ljubav, obiteljska sigurnost, sve se to činilo kao udaljeni san.
Prije nego što su se odjenule pojavio se Paris, svježe obrijan i s novom
kravatom. “Pa, kako su ovog prekrasnog jutra moje sestrice?” obratio im se s
vrata. “Jeste li se odmorile?”
“Jesmo”, odvratila je Bell iza paravana. “Nećeš li pitati gospođicu Gorse kako
je spavala?”
Njegove su je oči pronašle kako stoji kraj kamina, pa joj je namignuo. Tada
se prisjetila kako ju je bio nazvao Roisin. Rosie. Nikad ne bi pomislila da bi joj to
ime moglo donijeti išta osim boli. Ali izgovoreno na taj poseban, njegov irski
način... Činilo joj se da je od pitanja pocrvenjela od nogu do ušiju.
“Pretpostavljam da je loše spavala, s vas dvije u krevetu.”
“Ne zaboravi Eileen”, odvratila je Daphne, a dvije su se djevojčice tajnovito
zakikotale prije nego što su izvirile iza paravana.
Odveo ih je dolje u blagovaonicu, tišu i ugodniju od gostionice. Paris je sjeo
kraj Bell koja je ubacivala komadiće jaja i dimljene ribe Eileen u košari.
Rosamund je sjela preko puta, kraj Daphne. Cijelom su svijetu izgledali
poput male obitelji, kao što su njihovi domaćini i mislili.
Privlačnost tog prizora bio je opasan privid. To nije bila njezina obitelj, niti
će ikad biti. Charles je još bio njezin staratelj, a on to nikad ne bi dopustio.
Mladić je ušao u blagovaonicu i obznanio iznenađujuće dubokim glasom,
“Claremont je podigao sidro. Industrij je uplovio. Putujete li za Dublin, spremite
se za ukrcaj.”
Njegove su riječi izazvale komešanje u blagovaonici. Dva su gospodina ustala
i izišla. “Hajdemo, djevojčice”, rekla je užurbano Rosamund, ne gledajući njihova
brata. “Dovršite jelo.” Unatoč Parisovim uvjeravanjima, Rosamund je strahovala
da bi Charles i lord Dashfort mogli biti na tom brodu.

123
 Knjige.Club Books

Pariš je, međutim, nastavio polako jesti.

Daphne ga je promatrala. “Ne vraćamo li se danas u Dublin?”
Prije odgovora je bacio pogled na Rosamund. “Mislio sam, kad smo već stigli
ovamo, da bismo mogli produžiti do Londona.” Zajedno. Srce joj je poskočilo.
“Gospođica Gorse ima tamo nekog posla, a vama dvjema su sigurno nedostajali
mama i tata.”
“I Čami, Erica i Galen. Stvarno, Parise?” ciknula je Bell i bacila mu se u
zagrljaj.
Nježno ju je pogladio po glavi. “Stvarno.”
“London”, ponovila je Daphne s divljenjem u glasu. “Hoćete li to tamo
učiniti?”
“Učiniti... što?” Zbunjeno je podigao obrvu.
Bell ga je pogledala i posprdno odmahnula glavom. “O, Parise. Vjenčati se s
gospođicom Gorse, ludice.”
Rosamund je promatrala kako mu je lice izgubilo boju, dok je njezino
pocrvenjelo. Uspjeli su izbjeći trenutni odgovor jer su zamijetili da je košara u
kojoj je bila Eileen prazna.
Protekli su dragocjeni trenuci dok su raspravljali gdje da potraže odbjeglu
mačkicu. “Pa bila je ovdje”, tvrdila je Bell, zureći u praznu košaru, a Daphne je
tvrdila da se to nikad ne bi dogodilo da je mačkica bila kod nje. Rosamund je
bacila pogled kroz prozor, dok su joj misli vrludale poput uzburkanog mora.
Odakle, zaboga, Daphne ideja da će se ona i Paris vjenčati?
Za koliko će se vremena putnici s Industrija iskrcati?
Ostavila je Daphne i Bell da raspravljaju i pošla u potragu za malim klupkom
bijelog krzna u šumi nogu, ljudskih i drvenih. Ponadala se da je nešto ugledala,
ali bio je to tek ubrus ili rupčić koji je pao na tlo, a drugom prilikom je spazila
krzneni šal neke gospođe odložen na stolcu.
Poskočila je na povik iz kuhinje i gotovo udarila glavom o rub stola. Paris,
koji je bio bliže, otišao je provjeriti. Nekoliko trenutaka poslije, uz zvuke posuda
koje je palo na pod i nekakav bolan jauk, pojavio se Paris s ogrebotinom na
obrazu, držeći Eileen za vrat. Eileen je u zubima nosila beživotnog miša.
Djevojčice, istodobno ponosne i prestrašene, potrčale su im ususret. Eileen, u
strahu da će joj oduzeti njezinu lovinu, siknula je dovoljno glasno da ju je
Rosamund čula s druge strane prostorije.
“Bolje vam je da ne prilazite”, savjetovao je Paris, obrisavši slobodnom
rukom ogrebeni obraz, a onda odmjerio tragove krvi na prstima. “Odlučila je
zadržati ga.”
Odlučna mačka, doista. Miš je bio povelik, otprilike upola manji od nje, ali
Eileen ga je ipak svladala. “Dobra cura”, pohvalila ju je Bell, dok je Daphne
kimala i privukla praznu košaru na prsa.

124
 Knjige.Club Books

“Kuhar mi je ponudio pola kraljevstva ostavim li je ovdje da lovi miševe”,

rekao je Paris, nakrivivši obrvu. “Moram priznati da sam bio u iskušenju.” Sestre
su zaprepašteno otvorile usta.
S obješenjačkim osmijehom na licu, Paris je pogledom pokazao prema izlazu,
s mačkicom koja mu je još bila u naručju. U dvorištu je uspio - Rosamund nije
bilo jasno kako - istrgnuti miša mački iz usta, jednom je rukom staviti u košaru, a
drugom mišju lešinu baciti u jarak. “Oprosti, maco,” odgovorio je na njezino
siktanje, “ali ne dopuštam raskomadane glodavce u kočiji. Hajdemo, curice.
Penjite se.”
Kočija koju je Paris unajmio stajala je pred njima, s četiri upregnuta riđana,
nestrpljiva da krenu u galop, gotovo kao Rosamund. Barem dok se nije prisjetila
ispitivanja koje je mogla očekivati od Daphne i Bell. Jedina joj je nada bila da su
u svoj toj gužvi oko mačkice djevojčice zaboravile na tu temu. I da je sada
vjerojatnije da je Charles odustao od potjere.
Pariš je najprije pomogao djevojčicama da se ukrcaju, a onda se okrenuo
prema Rosamund i ponudio joj ruku. Njegov izgrebeni obraz, isti onaj koji je
sinoć pljusnula, opet je bio jarkocrven. Iz neposredne blizine vidjela je tri sitne
ogrebotine duž obraza, tragove Eileeninih pandži. Jadan čovjek.
Prikrivajući reakciju na njegov dodir, dopustila mu je da joj pomogne ukrcati
se, a djevojčice su već sjedile kraj prozora jedna kraj druge. Smjestila se nasuprot
mlađahnih ispitivačica, ostavljajući mjesta kraj sebe za njihova brata. Čim je
zatvorio vrata za sobom, Daphne je oslobodila mačkicu iz košare. Kočijaš je
potjerao konje, a kotači kočije su se zakotrljali. Dok je kroz prozor kočije
promatrala kao se udaljavaju sive vode Irskoga mora, Rosamund je s olakšanjem
odahnula.
Nasuprot nje, i Bell je gledala kroz prozor. Okoliš koji se mijenjao nije joj
dugo zadržao pozornost. Iznenada, skrenula je pogled s prozora. “Znaju li ostali?”
“Znaju li što?” upitao je njezin brat.
“Za vjenčanje.”
Ne gledajući u Parisa, što je ozbiljnije mogla Rosamund je upitala: “Odakle
ti ideja da ćemo se tvoj brat i ja vjenčati?” Krivila je tu luckastu knjigu cvjetne
poezije zbog takvih ideja u glavama djevojčica.
Bell se namrštila. Nije voljela kad joj se govori da nema pravo. “Daphne mi
je rekla. Probudila me i prišapnula mi na uho. Nisi li?” Naglo se okrenula prema
sestri, tražeći potvrdu.
Na trenutak, sa svim očima uprtim u nju, Daphne je djelovala uplašeno,
možda čak i malo posramljeno. Ali njezina uobičajena odvažnost brzo se vratila.
“Svjetlost vatre iz kamina sinoć se probila kroz paravan”, objasnila je. “Bilo je
bolje od čarobne svjetiljke. Vidjela sam kako se ljubite.” Pogledom je šetala od
brata do Rosamund i natrag, promatrajući njihovu reakciju na njezinu
optužbu. “Vidjela sam i da ste zajedno legli. A gospođica Gorse nije došla u

125
 Knjige.Club Books

krevet.” Prkosno je podigla bradu. “Ja... ja znam da mislite da sam još dijete, ali
nisam glupača. Znam da to znači da se morate vjenčati.”

***

Paris je ustao tog jutra misleći da će mu najteži zadatak biti zatražiti pomoć od
Eamona Gravesa. Zapravo, drugi najteži. Prvi je bio kad se morao natjerati da ode
od Rosamund, tople i uspavane kraj kamina.
Nije očekivao takve neugodnosti od svoje bistrooke sestrice. Pod pritiskom,
bio bi se spreman zakleti da ga njegove sestrice ne mogu iznenaditi svojim
nepodopštinama. Ali ovo ga je svakako iznenadilo.
A najviše od svega bio je iznenađen iznenadnim snažnim porivom da klekne
nasred kočije i zamoli Rosamund Gorse da ga učini najsretnijim muškarcem na
svijetu.
Umjesto toga zavrtio je glavom u nevjerici, trudeći se da ne gleda prema njoj,
u strahu da bi pri pogledu na nju izgubio samokontrolu. Pa valjda može smisliti
kakvo objašnjenje. Naposljetku, bio je poznat kao rječit govornik, sposoban
obraniti svaki argument.
“Zvuči kao zanimljiv san, Daph”, brzo je rekao uz smijeh.
“San?” riječ joj je bijesno izletjela. “To nije bio...”
Podigao je ruku. “Stani. Ne mogu reći gdje je gospođica Gorse spavala.
Svakako je ne mogu kriviti ako joj se nije svidjela ideja da dijeli postelju s
Bellinim ledenim nogama i tvojim hrkanjem.”
Bell se jedva suzdržavala da ne prasne u smijeh. Daphne je pocrvenjela.
“Parise, ja ne...”
“Ali uvjeravam te da sam cijelu noć proveo u gostionici kartajući s kapetanom
Claremonta. Opelješio me za pet šilinga.”
Nasreću, njegova se priča nije mogla osporiti. Doista je sinoć kartao. I doista
je kapetanu dao pet šilinga, zajedno s pismom koje se od zore mučio napisati.
Daphne je još jače pocrvenjela i poniženo spustila pogled na pod. Spopala ga
je grižnja savjesti. Spustio je ruku na Daphneino koljeno. “Hajdemo zaboraviti na
sve to, može?” Još nije svrnuo pogled prema Rosamund. “Ništa strašno se nije
dogodilo.”
Barem se nadao.
Djevojčice, međutim, nisu namjeravale zaboraviti. “Zar se ne želite udati,
gospođice Gorse?” upitala je Bell, ni pet minuta poslije.
Kraj njega, Rosamund se promeškoljila od neugode i pročistila grlo. “Pa,
ovaj... da”, naposljetku je odgovorila. ”Voljela bih jednog dana imati dom i
obitelj.” Je li to bila natruha čežnje u njezinu glasu? Nije li se osvjedočila
kakve probleme obitelj može prouzročiti?
126
 Knjige.Club Books

“Nemate li braće ili sestara?” zbunjeno je upitala Daphne.

“Imam jednog brata, mnogo starijeg.”
“Dakle, poput Parisa.”
“Da, starosna razlika između moga brata i mene slična je onoj između vas i
vašeg brata”, složila se Rosamund. “Ali u drugim se stvarima jako razlikuju.”
Je li to doista bila istina? Sve što mu je sinoć ispričala ukazivalo je da joj je
brat manipulativan i sklon kontroli. Je li Paris bio bolji? Ovo zavaravanje vlastitih
sestara bilo je njegovo djelo. Sve otkad ju je unajmio kao guvernantu, pa do
današnjeg neugodnog razgovora. Još jedan dokaz da mu sestrice ne mogu
vjerovati.
“Ma, razvedrite se, gospođice Gorse”, rekla je Daphne. “Ako je naša sestra
Erica mogla pronaći ne jednog, nego dva gospodina koji je žele oženiti, vama
sigurno neće nedostajati prosaca.”
“Djevojke”, upozorio ih je. Poželio je ponovno osloboditi Eileen kako bi ih
omeo. Ali mačkica je već ionako bila izvan košare.
Dok je govorio, Rosamund je sklonila vrpce sa svojega šeširića izvan
domašaja mačjih šapica i pritegnula mašnu od plave svile ispod uha. Iz ovog kuta
nije bio siguran poklapa li se boja vrpce s bojom njezinih očiju, kao što se nadao
kad joj je kupovao taj šeširić.
“Naposljetku,” smiono je nastavila Bell “jako ste lijepi.” Nije mogao
zaustaviti gunđavo odobravanje koje mu se otelo iz grla. “A i niste još prestari.”
Rosamund se samo nasmijala.
Ponadao se da bi ovdje mogao biti kraj, ali Bell još nije bila gotova. “Možete
se vjenčati s Parisom čak i ako ne morate”, predložila je. “Može on biti vrlo
šarmantan, samo kad se potrudi.”
“Bell!” izgrdio ju je.
“Ali, eto,” dodala je Daphne, zakolutavši očima i bacivši suosjećajan pogled
prema Rosamund, “rijetko se potrudi.”
“Pa, hvala ti, draga sestrice.” Malo se pokunjio i namrštio. “Brojčano sam
nadjačan. Možda bi bilo bolje da sjedim s kočijašem.”
“Ma daj, Paris, ne budali”, zakikotala se Bell. “Počinje kiša.”
“Ipak bi mi bilo bolje vani. Kako da se čovjek brani protiv tri - ne, četiri -
protivnika?” Eileen, kojoj je bila uskraćena igra s vrpcom od šeširića, sada se
pokušavala udobno smjestiti na njegovim prsima. Očito mu je oprostila što joj je
oteo plijen. Svojim malenim šapicama nježno mu je čupkala svileni prsluk.
Rosamund se dovoljno okrenula da mu uputi uporan pogled. Ne, vrpca sa
šeširića nije se poklapala s bojom njezinih očiju. Ništa se nije moglo usporediti s
tom omamljujućom nijansom plave.
“I mene ubrajate u svoje napadače, gospodine Burke?”

127
 Knjige.Club Books

Uspravno je sjedila i njezina ga je pojava neočekivano uzbuđivala. Možda je

to bila novopronađena krhkost ispod čvrste površine, izazovna boja glasa kad je
pokušavala strogo zvučati. Uhvatio se kako razmišlja da bi volio dobiti jezikovu
juhu od nje.
Spustio je mačkicu i uhvatio Rosamundinu ruku, a njezin uzdah nije se morao
protumačiti kao protest. “Možda imaš pravo, Bell”, rekao je, bacio je pogled
prema sestri prije nego što se zagledao u Rosamund. “Možda bih trebao zaprositi
gospođicu Gorse, samo da je naučim lekciju.”
Sestrice su zajednički vrisnule od čuda i sreće.
Rosamund je polako izvukla prste iz njegove ruke. “Trebali biste biti oprezni,
gospodine Burke.” Bila je ukočena i službena, poput prave guvernante. Hladna i
odsutna, natjerala ga je da se zapita je li sjedanje kako je drži u naručju samo san
ili ne. A onda su joj se oči nestašno zacaklile. “Mogla bih pristati.”

128
 Knjige.Club Books

Osamnaesto poglavlje

Kad se odlučio za ovo putovanje, Paris je vjerovao da je posve spreman na

moguće poteškoće. Mislio je na situaciju u kojoj će petstotinjak kilometara morati
dijeliti kočiju s dvije najmlađe sestre. I na obitelj koja ga neće s odobravanjem
dočekati na kraju puta.
Međutim, nije razmišljao o mučenju koje će uslijediti zbog Rosamundine
prisutnosti u kočiji.
Trebalo je izdržati tisuće nehotičnih, beznačajnih dodira. Ruke ili lakti koji su
se okrznuli svaki put kad bi joj pomogao da uđe ili iziđe iz kočije. Usputni dodiri
ramena ili nogu u kočiji. A onda, bile su tu noći. Čvrsto je odlučio da si više neće
dopustiti iskušenje iz konačišta u Holyheadu. Četiri noći uzimao je sobu
Rosamund i djevojčicama, dok bi on probdio do zore u gostionici, čak i kad je
mogao i sebi uzeti sobu.
Ali još nije pronašao javnu klupu dovoljno tvrdu da mu odvrati misli od
Rosamund.
Probdjevene noći nudile su mu dobar izgovor za spavanje tijekom dana, ili da
se barem pretvara, što bi ga spasilo od brbljanja djevojčica. Ali ponovno je otkrio
zadovoljstvo druženja sa svojim najmlađim sestrama. Bile su bistrije, zabavnije i
pametnije nego što je zamišljao. Usto, nipošto nije htio propustiti Rosamundine
osmijehe ni zvuk njezina smijeha. Čak je uživao u njezinim jalovim pokušajima
da razigrane djevojčice ponešto nauči o povijesti i zemljopisu mjesta kroz koja su
prolazili.
Da, mučenje je bila prava riječ za to, koje se pojačavalo kako su se približavali
kraju putovanja. Djevojčice su ga odavno prestale zadirkivati da bi trebao oženiti
gospođicu Gorse. Ali kao da su Rosamundine riječi još odjekivale kočijom.
Mogla bih pristati. Želio ju je kako dugo ništa nije želio. Možda nikad. Ipak, nije
se mogao uvjeriti da zaslužuje sreću. Ali znao je i da ne zaslužuje bijedu.
Kad se kočija zaustavila zbog posljednje zamjene konja prije kraja putovanja,
pri izlasku iz kočije joj je rekao: “Možemo li porazgovarati, gospođice Gorse?”
Kao obično, prsti su joj ležali na njegovu dlanu dok je silazila s kočije. Ovog
puta ju je čvršće primio. Nije bilo ni slučajno ni beznačajno. Nije se izmakla.
“Čini se kao pristojno mjesto”, rekao je bacivši pogled po dvorištu poštanske
postaje. “Možda bi bilo najbolje da ovdje ručamo. Dok čekamo, mogli bismo

129
 Knjige.Club Books

protegnuti noge.” Nikad u životu nije se radovao dolasku u London, a ovog puta
nije bilo ništa drukčije. Pokazao je prema puteljku koji je vodio do seoskog
središta, na čijem se rubu smjestila postaja.
Djevojčice, sretne što su naposljetku izišle iz kočije, nije trebalo nagovarati.
Rosamund ga je uhvatila ispod ruke i krenuli su. “Možemo hodati i razgovarati,
gospođice Gorse. Neka djevojčice trčkaraju pred nama.” Dok su koračali iza njih,
rekao joj je: “Pisao sam obitelji da nas očekuju večeras.”
Iznad njih krošnje su još bile gole, ali počeli su se pojavljivati prvi listići; zrak
je oštro mirisao na nov rast koji je zazelenio ogoljelo raslinje. Duboko je udahnula
prije nego što je odgovorila. “Sigurna sam da će nam svima biti drago da je
putovanje završilo.”
Kad su sestrice malo odmakle, gotovo izvan vidokruga, upitao je: “Kad
stignemo u London, što onda?” Neugodan napad da se otkriju najdublje želje
njezina srca.
“Vjerojatno ću ponovno pokušati ono što sam pokušala u Dublinu: unajmiti
odvjetnika, nekoga tko će mi pomoći da osporim skrbništvo svog brata.”
Zastao je, kako bi bolje shvatio što je upravo izgovorila. “Mislite, kad sam
vas sreo na Gatu King’s Inns...”
“Tako je, gospodine Burke. Ironično, zar ne? Doveli ste me ovamo, a već sam
pronašla čovjeka kojega sam trebala.” Nakon toga izvukla je ruku i spustila je uz
bok.
Dobro. Ne bi se trebala na njega osloniti. On ne može biti onaj koga treba.
Činilo se da i ona to zna. “Pretpostavljam da se namjeravate vratiti u Dublin.
Onaj slučaj zbog kojega ste išli u Kilready čini se vrlo teškim.”
Može li ona - može li itko - shvatiti njegove bijedne pokušaje da se iskupi za
grijehe iz prošlosti?
“Moj je otac izvrstan odvjetnik”, uvjeravao ju je. “A moji šurjaci su vrlo
utjecajni i dobro povezani, s bogatim iskustvom na području bitaka i području
časti. Više su nego sposobni suprotstaviti se vašem bratu. Znat će što treba
vikontovoj kćeri.”
Odobravajući je kimnula. “Onda se moram nadati da će pristati zastupati me.
lako se bojim da se tu ništa ne može učiniti. Više od svega želim se vratiti kući u
Berkshire i uvjeriti se da je tamo sve u redu.” Obod šeširića skrio mu je od pogleda
njezino lice, iako, da se malo nagnuo naprijed, vidio bi da joj meke usne
podrhtavaju.
“Ali Tavisham zapravo nije moj dom, zar ne? I koliko god malo ti ljudi imali,
ja nemam što pridonijeti. Nemam im što ponuditi.”
Nije li joj otac išta ostavio, nikakav novac za uzdržavanje ili miraz? Je li zato
njezin brat bio tako odlučan udati je za Dashforta?

130
 Knjige.Club Books

Napravili su nekoliko koraka u tišini prije nego što je rekla: “Vjerojatno ću se

umjesto toga morati zaposliti kao pratilja. Ili možda...” Progutala je posljednju
riječ.
“Kao guvernanta?” dovršio je umjesto nje.
“Barem sad imam nešto iskustva. Vjerujte, žao mi je što sam zavarala vas i
vaše sestre”, na brzinu je priznala. “Uvjeravala sam se da neće biti štete od ove
moje male prijevare. I”, dodala je poslije kratkog oklijevanja, “znala sam da je to
posljednje mjesto gdje bi me brat tražio.”
Ne, Setterby joj je namijenio drugu sudbinu. Ali Parisa je potraga za ženom
koja bi se brinula za njegove sestre naučila kako se loše svijet odnosi prema
bespomoćnim damama koje se bave odgojem i obrazovanjem djevojčica. To je
osamljen, težak i zahtjevan posao. S jedne strane, Rosamund se već navikla na
izolaciju. Bila je sigurna da to može preživjeti. Ali preživljavanje... pa, katkad je
to bila kazna sama po sebi. Svaki bi dan bila okružena nekom tuđom obitelji,
izložena nečemu što možda nikad neće imati, poput fatamorgane koja se u pustinji
ukazuje umirućem od žeđi.
“Znate s djecom”, promrmljao je. S obzirom na ton razgovora, što joj je drugo
mogao reći? Da je njezina nazočnost u njegovu domu otjerala stare uspomene i
vratila mu osmijeh u vene, podsjetila ga da je nekoć njegova obitelj bila njegovo
svetište, njegova radost? Da je želio da i ona bude dio toga, iako je bila
Engleskinja i trebala je nešto što joj on nije mogao ponuditi?
Nije odgovorila na njegovu šaljivu prosidbu, niti je dala do znanja da očekuje
pravu, ili da bi na nju pristala. “Lijepo je što to kažete. Ali bojim se da će ih biti
malo koje će voljeti učiti kao vaše sestre.” Zašli su za zavoj puta i ponovno
ugledali djevojčice koje su hodale po niskom kamenom zidu koji je okruživao
nekakav spomenik, s rukama odmaknutim od tijela kako bi lakše održavale
ravnotežu. Mačkica se šepurila na Bellinu ramenu.
Odmahnuo je glavom kad ih je spazio. “Ili tako upornih u pokušaju da slome
vrat.”
Hodajući kraj njega Rosamund se uspjela tiho nasmijati.
Kad su stigli do središta sela, djevojčice su ih ugledale. Držeći se za ruke, s
Eileen pod Bellinom slobodnom rukom, skočile su s niskog zidića i potrčale preko
prašne ceste koja je prolazila gradićem.
Njihov dolazak natjerao ju je da se okrene prema Parisu i pogleda ga.
Zamamno plave oči još su bile zamračene tamnim oblacima nesigurnosti, iako je
sada upoznao onaj njezin dio koji je skrivala iza njih. Ili je barem tako mislio.
“Ne mogu vam se odužiti što ste me doveli ovako daleko”, rekla je.
“Nisam mogao drukčije, gospođice Gorse.”
“Naravno da ste mogli. Mnogi na vašem mjestu ne bi tako postupili.”
Rijetko su prema njoj lijepo postupali, prema njegovoj Roisin. Poželio je uzeti
je za ruku da posljednji put podijele dodir za kojim oboje žude. Ali morao se
131
 Knjige.Club Books

zadovoljiti riječima. “Ne činim uvijek ono što je ispravno. Moje su pogreške
prouzročile mnogo zla - osobito mojoj obitelji. Ali mislim da bi čak i Daphne i
Bell priznale da nisam toliko zastranio da napustim mladu djevojku, bez novca,
stotinama kilometara udaljenu od ikoga tko bi joj mogao stvarno pomoći.”
Na trenutak nije ništa odgovorila. Kad je naposljetku rastvorila usne da
progovori, nije znao što očekivati.
Nije mogao pretpostaviti ono što će uslijediti.
“Vaše pogreške...” Činilo se da pažljivo bira riječi. “Mislite li na vaše članstvo
u Ujedinjenim Ircima?”
Jedva je suspregnuo dubok uzdah. “Bolje je o tome ne razgovarati u javnosti,
gospođice Gorse.” Trudio se zvučati mirno i opušteno. “A ni privatno, da budem
iskren. Pretpostavljam da vam je Molly rekla?”
Odmahnula je glavom. “Daphne i Bell.”
Nije imao pojma da njegove sestrice znaju. Ali opet, u toj je kući oduvijek
bilo gotovo nemoguće čuvati tajnu. Da su njegovi osobni poslovi ostali tajni,
Galen ne bi nikad saznao, ne bi se uključio, ne bi...
“Hajde, Parise.” Bell ga je zgrabila za ruku, onu kojom je posegnuo za
Rosamund, i počela vući prema postaji. “Umirem od gladi.”
“Koliko smo udaljeni od Londona?” upitala je Daphne.
“Ako sve bude kako treba, trebali bismo stići u vrijeme čaja.” Njihov je
dolazak prouzročio pravu zbrku. Brigu za njihovo zdravlje, odjeću, ima li mačka
buha... Već je smišljao izgovor da se makne od svega toga. Možda je sve to ipak
bila strašna pogreška.
“Ooo, pogledajte ovo, gospođice Gorse.” Daphne je pokazala prema
elegantnoj kočiji koja je dotutnjala u dvorište, pokretana četveropregom
plemenitih četveronožaca. Kočija s grbom, učio je kad je dovoljno usporila da
ne bude samo crno-zlatna mrlja.
Rosamudnini prsti zabili su mu se u nadlakticu. “Ne.”
Njezin šapat nije se trebao čuti od tutnjave kopita, klepetavih kotača i rzanja
upregnutih konja. Ali on ga je ipak čuo. Ili možda osjetio, jer unatoč svim
njegovim nastojanjima, postala je dio njega.
Drugom je rukom zgrabila Daphne i povukla ih unatrag, u slab zaklon
nadstrešnice. “Ne. O, ne”, mrmljala je, a pogled nije skidala s kočije.
Čak iako nije prepoznao grb na kočiji ni čuo ikakvo Rosamundino
objašnjenje, pretpostavio je da se u kočiji nalazi njezin brat. Potvrda je ubrzo
stigla kad je Setterby otvorio vrata i izišao, a slijedio ga je Dashfort. Kad ih
je spazila, Rosamund se pretvorila u malo, ucviljeno klupko.
“Tko je to, gospođice Gorse? Tko su ti...?” Oslobodio je ruku za koju ga je
Rosamund bila ščepala i prekrio sestrina usta. Bellini prstići zabili su mu se u
drugu ruku, a Eileen je mijauknula kad ju je djevojčica čvršće stisnula.

132
 Knjige.Club Books

Unatoč spektaklu koji su priredili, kako je mislio, ni Dashfort ni Setterby nisu

pogledali u njihovu smjeru dok su prelazili dvorište postaje. Kako ih je Setterby
tako brzo pronašao? Tako ih točno slijedio? S tako malo podataka, kako je
uspio...?
Kočijaš je spustio kovčeg s krova kočije. Sličan, ali ne isti kao onaj koji je
Paris nosio u Kilready. Onaj koji je ostavio u unajmljenoj dvokolici, na kojem je
stajala njegova stara adresa pansiona u Ulici Henrietta. Idući od zamka Kilready
nije trebalo mnogo obilaziti da se otkrije njegova obiteljska adresa, kao i ime
guvernante njegovih sestara.
Da nije bilo nevremena na Irskome moru, dvojica bi ih muškaraca pronašla i
prije. Zahvaljujući samo njegovoj nepromišljenosti.
Skamenjena u skvrčenom položaju, Rosamund ih je promatrala zabrinutim,
oštrim pogledom dok nisu ušli u gostionicu. Upravo se toga bojala, a Paris je
vjerovao da se to ne može dogoditi.
Konjušar se pojavio iz konjušnice, stenjući pod težinom jarma na ramenima i
noseći vjedra vode za Setterbyjeve konje. Trebalo ih je tek odmoriti, a ne
zamijeniti. Drugim riječima, neće biti razdoblja u kojem će ta kočija biti
nepokretna, koje bi Paris, Rosamund i djevojčice mogli iskoristiti za bijeg svojom
kočijom udaljenom samo nekoliko metara, s upregnutim svježim konjima.
Ali Setterbyjevu kočijašu netko je odvratio pozornost donijevši mu vrč piva,
a poštanski je službenik otišao zaliti grmlje. Sad ili nikad. Brzo je pogledao
Daphne, koja je značajno kimnula i dala mu do znanja da je svjesna situacije,
podigao je ruku s njezinih usta i pridigao Rosamund.
Ustala je i pogledala očima ispunjenim užasom. Njezinog se brata može
kriviti zbog straha u njezinu pogledu. Ali ovo? Bila je to Parisova krivica. Doveo
je Setterbyja ravno do nje.
Gotovo su prošli Setterbyjevu kočiju kad se Eileen, koja je narasla i ojačala
tijekom tjedna, izmigoljila iz Bellina naručja i pobjegla. Srce mu je zatitralo, ali
gurnuo je najmlađu sestru naprijed. Spasiti mačkicu moglo bi značiti izgubiti
Rosamund. “Za dobro gospođice Gorse,” prošaptao je, “moramo produžiti.” Bell
su zasuzile oči, usne su joj zadrhtale, ali stisnula je zube i odlučno kimnula.
Hrabra, Rosamund ju je nazivala. Kako to i sam nije prije uvidio?
Trenutak prije nego što će Eileen podletjeti pod strašna kopita Setterbyjevih
zvijeri, kočijaš je posegnuo i podignuo je. “Što je ovo?” Krupan čovjek zabuljio
se u njega; nije mogao izbjeći njegov pogled. Koliko će mu trebati da shvati da
zuri upravo u one koje traži: Engleskinju bujne kose, tamnokosog Irca i dvije
djevojčice?
Ali čovjek nije pokazao nikakvo zanimanje, nikakvu sumnju. Je li to bilo
moguće? Nisu li Setterby ni Deshfort kočijašu opisali osobe koje traže? “Vaša?”
upitao je čovjek, držeći Eileen. Malena se mačkica gotovo izgubila u njegovim
golemim rukama.

133
 Knjige.Club Books

Pariš je lagano gurnuo Rosamund i djevojčice prema njihovoj kočiji i vratio

se. “Da, hvala vam.” Zbog sigurnosti, progutao je ponos i izbrisao svaki trag svoga
dublinskog naglaska, te progovorio kraljevskim engleskim kao da je ovdje rođen.
“Moja kći” - naposljetku, već su ih tijekom putovanja zamijenili za bračni par s
djecom. - “bila bi očajna da je izgubi.”
“I ja imam kćer. Ne bih je volio vidjeti uplakanu.” Kočijaš se zacerekao i
pružio mu nestašnu mačkicu. “Neke se mačke uznemire u blizini konja. Recite
kćeri da joj stavi uzicu želi li je zadržati.”
“Svakako, gospodine. Hvala vam.” Slobodnom rukom Paris je dodirnuo obod
šešira, okrenuo se i polako otišao do kočije. Pet koraka, tri, dva...
Kimnuvši svom kočijašu uskočio je u kočiju i kotači su se zakotrljali prije
nego što se stropoštao u sjedalo kraj Rosamund. Daphne i Bell su se rasplakale
dok su uzimale mačkicu iz njegovih ruku, istodobno je prekoravajući i mazeći.
Rosamund, međutim, nije ispustila ni zvuka. Ako je jecala, činila je to nijemo.
Gledala je kroz prozor, promatrala cestu iza njih, kralježnice tako ukočene da je
instinktivno znao da ako je sada pokuša dodirnuti, jednostavno bi pukla. Ako već
nije bila slomljena.
Hoće li je uspjeti na vrijeme odvesti u sigurnost? Ili je već bilo prekasno?

134
 Knjige.Club Books

Devetnaesto poglavlje

Kad su stigli u predgrađe Londona, Rosamund se naposljetku maknula od prozora

i sjela na svoje mjesto. Nije imalo smisla promatrati cestu iza njih kad je bila puna
konja i kočija najrazličitijih vrsta. Bilo koja mogla je nositi Charlesa u njegovoj
nemilosrdnoj potjeri.
Ipak, još su joj svi mišici bili u bolnom grču i strahovala je da će se svakog
trenutka jecajući stropoštati. Nekoliko sati, možda i dana, dopustila je nadati se
da joj je brat odustao. Nije ju bilo briga što biti s njom nakon svega. Nikad neće
zaboraviti njegove strašne riječi upućene lordu Deshfortu: Rosamund će ti biti na
raspolaganju. Kako god budeš poželio.
Sve te godine nije mu ništa predstavljala. Ništa više od sredstva za postizanje
cilja.
Ali taj je cilj Charlesu bio važan. Zbog toga je duboko u sebi znala da je neće
pustiti.
Iako mu je Parisov odlazak u Kilready olakšao potragu, najprije do Dublina,
a onda i u Englesku te naposljetku do Londona, ne bi to ni inače bilo nemoguće.
Metropola bi mogla ponuditi stanovitu anonimnost, ali Parisova obitelj bila je
sada njezina jedina sigurnost, a oni nisu živjeli baš stidljivim, povučenim
životom. Čak je i Rosamund, koja je živjela u potpunoj izolaciji Berkshirea, čula
za Parisovu znamenitu sestru, spisateljicu, i njezina svima poznatog supruga, u
čiju su kuću dolazili. Charlesu će možda trebati jedan dan da otkrije vezu između
Parisa Burkea i lady Ashborough. Ne više. A što onda?
Unatoč svim naporima nije uspjela skriti drhtanje od kojeg su joj se tresla
ramena, cijelo tijelo i udovi. Zahvaljujući gustom prometu tog se trenutka kočija
nije kretala, pa se to nije moglo pripisati neravninama na koje željezom okovani
kotači nailaze na putu. Zgrabila je rub sjedala kako ne bi skliznula na pod dok joj
se podrhtavanje širilo tijelom, poput munje koja je udarila u tlo.
Nitko to nije vidio. Bell i Daphne gledale su kroz suprotni prozor i otvorenih
usta cičale od prizora koji su im se izmjenjivali pred očima. Čak je i Eileen
promatrala sa šapicama na prozorskom okviru, opet izvan svog zatvora od košare.
I Paris je zurio kroz prozor u neku točku, a doimao se poput čovjeka čije su
misli vrlo daleko. Ničim nije pokazao da je osjetio Rosamundinu drhtavicu, iako

135
 Knjige.Club Books

je sigurno tresla sjedalo koje su dijelili. Jastuci čak i najboljih kočija nisu više
poslije nekoliko dana putovanja bili meki kao na početku.
A onda se njegova ruka, koja je počivala na sjedalu između njih, pomaknula.
Polako je prelazila centimetre koji su ih dijelili - putovanje duže i opasnije od
onoga koji su prelazili kočijom - i naposljetku nježnim pritiskom prekrila njezinu
ruku u rukavici.
Daphne, koja se okrenula na poziv sestre da vidi nešto fantastično kroz
suprotni prozor, sve je vidjela. Rosamund je očekivala podrugljivu reakciju.
Djevojčičine su se usne nakrivile, ali na Rosamundino iznenađenje, nije to bilo
ni podrugljivo ni cinično. Na usnama joj se očitavalo zadovoljstvo. Sreća. I da,
mala natruha trijumfa.
Stizao je još jedan drhtaj, otprilike iz Rosamundmih rebara. Ili iz srca, iako je
odbijala razmišljati tako nerazumno. Srca kucaju, brzo ili sporo. Ne bole, ni od
sreće ni od tuge. Sigurno ne titraju od uzbuđenja, svijesti da se nešto u trenutku
promijenilo.
Željela je produžiti taj osjećaj, sačuvati ga, bojeći se da bi svaki pokret mogao
prekinuti tu krhku vezu među njima. Ali onoga trenutka kad se odlučila prepustiti
drhtajima tijela - od straha, ali i nečega što uopće nije bio strah - posve je izgubila
kontrolu. Drhtaj je ponovno prošao kroz nju, duž ruke do dlana.
Pariš je pojačao stisak. “Stižemo u Mayfair. Blizu smo kuće Finchevih.”
Bez okretanja ili mijenjanja položaja kroz prozor je vidjela promjenu okoliša.
Zgrade su bile veće, ulice šire i tiše. Sada je mogla razlikovati kočije jednu od
druge, ustanoviti slijedi li je Charles. Samo ju je Parisov dodir sprečavao da se
pomakne, da muči sebe zureći kroz prozor.
“Čami živi ovdje?” Bellino je pitanje bilo mješavina zadivljenosti i
zabrinutosti. Žustro je češljala Eileen, poput majke mačke koja uređuje svoje
mačiće. Mačkica je to neko vrijeme trpjela, a onda je iskočila iz Bellina krila
i premjestila se u Parisovo, njezino omiljeno mjesto. Lagano se namrštio kad su
joj pandže probile njegove vunene nogavice.
“Da”, rekao je kad se kočija zaustavila u jednoj od aleja Trga Grosvenor.
“Upravo ovdje.”
Livrirani sluga spustio se stubama da im pomogne s prtljagom. Paris je
nestrpljivo spustio Eileen i kimnuo Daphne da otvori košaru. Kad je mačkica bila
na sigurnom, otvorio je vrata kočije, izišao, a onda pomogao Rosamund da siđe,
ne ispuštajući njezinu ruku, kao izvor ohrabrenja.
Čim je stupila na tlo, pogledala je ulicu. Krajičkom oka spazila je čovjeka bez
odore, vjerojatno nije bio sluga, kako prilazi kočijašu. Instinktivno ju je spopala
panika, ali Paris ju je predao slugi prije nego što je stigla progovoriti.
Shvativši da bi zadržavanje na otvorenome moglo biti opasno ako je Charles
slijedi u stopu, požurila je stubama. Zgrada je imala pet katova i bila je otprilike
toliko i široka - nazvati je impozantnom bilo bi preskromno.

136
 Knjige.Club Books

Kuća jednoga od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Engleskoj. Čak bi i Charles

oklijevao pokucati na ta vrata, a kamoli ući nepozvan.
U pozadini je čula graju dok su se djevojčice iskrcavale i prepirale koja će
nositi Eileeninu košaru, oko toga što će im majka reći za mačkicu i hoće li im
Čami dopustiti držati životinju u kući. Ta bezazlena situacija domamila joj je blag
osmijeh na lice. Bacila je pogled preko ramena i zamijetila Parisa kako priča s
onim strancem; ni po čemu nije mogla zaključiti da bi taj čovjek bio prijetnja.
Možda je imao pravo kad joj je obećao da će sve biti dobro. Prsti su joj još treperili
od topline njegova dodira.
A onda se sjetila njegove odlučnosti da se prvom prigodom vrati u Dublin.
Možda je taj dodir bio njegov način da kaže zbogom.
Snažno je zadrhtala od te pomisli i posrnula na pretposljednjoj stubi. Ulazna
su se vrata otvorila, a djevojčice su projurile kraj nje i uletjele unutra. Možda bi
posve izgubila ravnotežu da se Paris nije stvorio kraj nje i pridržao je za lakat.
“Nema razloga za nervozu”, ohrabrio ju je, iako je i sam zurio u grandiozan portal
i učinilo joj se da je osjetila stanovitu nesigurnost u njegovu glasu.
Stari, prikladno škripavi batler dočekao ih je i naklonio se. “Gospodin Burke,
pretpostavljam. Očekuju vas. Povest ću vas gore.”
Glasovi djevojčica odbijali su se o mramorne podove i visoki strop oslikan
prizorima neke mitološke bitke. Rosamund nije pokušala odgonetnuti o kojoj je
bitki bila riječ. U tom joj je trenutku bilo dosta životnih bitaka.
Držeći Parisa pod rukom, slijedila je batlera. Djevojčice su zaostale,
prigovarajući kako starac sporo hoda. Zaustavili su se pred visokim vratima, koje
je sluga otvorio. Batler je prvi ušao. “Gospodin Burke, gospođica Gorsc.
Gospođica Daphne Burke. I gospođica...”
Bell, ne vidjevši potrebu da je se predstavlja vlastitoj obitelji, jurnula je u
prostoriju noseći mačju košaru, a dočekao ju je snažan “Vau!” koji je odjeknuo
kućom.
“Mir, Elf. Smiri se.” Oglasio se gospodin, očito dobro zabavljen. “Ti si
sigurno Bell. Što to imaš?”
Iako još nije vidjela u sobu, Rosamund je čula Bellin mucajući odgovor. “Ma-
ma-mačkicu. Zove se Eileen.”
“Tako znači. Onda najbolje da pošaljemo Elf u vrt dok se propisno ne
upoznaju. Philpot?”
Batler se naklonio s ulaznog praga. “Da, gospodine.” Ušao je i vratio se s
engleskim mastifom čija mu je glava dopirala do struka, držeći ga nježno za
ogrlicu. Rosamund je teško mogla zamisliti kako bi mogao zauzdati snagu
i energiju tog psa. Pas je u prolazu ponjušio i nju i Parisa, a onda poslušno sišao
stubama ignorirajući Daphne koja se stisnula uza zid.
Rosamund je zatomila uzdah zaprepaštenja. Ali pravo se iznenađenje pojavilo
na Parisovu licu i promrmljao je, “Cami ima psa?”
137
 Knjige.Club Books

“Mislim da bismo se trebali pojaviti, sad kad smo najavljeni”, rekla je Daphne
i prešla prag.
Pariš i Rosamund su je slijedili. Salon je bio velik i lijepo namješten. Visoki
prozori sprijeda i straga, uokvireni zlatnim zavjesama, propuštali su popodnevnu
svjetlost na zidove prekrivene brončano-plavim tapetama. Ali prvo što je
Rosamund zamijetila bili su ljudi kojih je bila puna soba, koji su im prilazili s
pozdravima i dobrodošlicom, šalili se oko zamišljenog okršaja psa i mačke,
zapitkivali i odgovarali uglas. Mješavina blještavocrvenih frizura. Nije znala
kamo bi pogledala.
Sve joj je to bilo previše, nije tako nešto nikad doživjela. Ipak je osjećala
toplinu koja je strujala sobom i tjerala strah i usamljenost. Željela se baciti u
naručje tome, kao što netko stupa u obiteljski zagrljaj. To bi i učinila da nije bilo
Parisova stiska na njezinoj nadlaktici.
On se držao postrance, zatvoren u sebe poput kuće koja se sprema 11a oluju.
Na licu mu se vidio strah. Činilo se da nema snage napraviti sljedeći korak i
Rosamund se zapitala je li u kočiji posegnuo za njezinom rukom da ohrabri nju ili
sebe.
Žena tamne kose s naočalama mučila se da ustane iz stolca, s povelikim
trudničkim trbuhom, a onda im je prišla. “Vi ste sigurno gospođica Gorse. Dobro
došli u kuću Finchevih. Ja sam...”
“Lady Ashborough.” Paris je izgovorio kao da to ime pripada strancu.
Lady ga je oštro pogledala. S Parisom je dijelila tamnu crnu kosu, ali oči su
joj bile smaragdnozelene. “Camellia”, dovršila je, okrenuvši se prema Rosamund.
“Parisova starija sestra.”
Rosamund, svjesna neugodne situacije ponovnog susreta brata i sestre,
izvalila je: “Pročitala sam vašu knjigu.”
Moderno odjeven gospodin pridružio im se. “Hvala vam. Odani ženini
čitatelji pomažu nam platiti poslugu.” Namignuo je i naklonio se. “Ashborough,
na usluzi.” Rosamund se kurtoazno naklonila, a on ju je uzeo za ruku. “Dopustite
da vas predstavim ostalima.”
Pariš je još nije puštao. “Nije vrijeme za uljudnosti”, kratko je rekao. Njegov
je glas presjekao žamor u sobi i svi su zašutjeli. “Ovo je gospođica Gorse.”
“Zašto sve tako zanima naša guvernanta?” Bell je stajala u središtu sobe,
pokazujući Eileen ženi dugačke jarko-crvene kose koja je klečala pred njom: sestri
Erici, pretpostavila je Rosamund. Vojvotkinji od Raynhama. Bilo je u njoj nečega
neobuzdanog - ili bi barem tako rekla gospođa Sloane. Rosamund, koja nikad nije
upoznala neobuzdanu vojvotkinju, Erica se smjesta svidjela.
Iako nije podigla pogled s mačkice, činilo se da je Erica vidjela dovoljno, pa
je rekla, “Bell, mislim da ona više nije tvoja guvernanta.”
Na te je riječi Paris smjesta pustio Rosamundinu ruku, a prostor među njima,
širok samo nekoliko centimetara, iznenada se doimao vrlo velikim. “Gospođica
138
 Knjige.Club Books

Gorse treba vašu pomoć.” Uočljivo je naglasio riječ vašu, kao da je sebe isključio.
Pogled mu je kružio sobom dok je to govorio, ali nešto ga je prekinulo. Uspravio
je ramena i kratko kimnuo. “Ispričajte me.” Nestao je kroz otvorena vrata prije
nego što je itko stigao izustiti riječ.
“Obično se pretvaramo da je Paris popravio svoje manire”, rekla je
vojvotkinja. “Ali vi već sigurno znate istinu, gospođice Gorse.” Rosamund se
jedva suzdržala da ne odgovori na primjedbu. Erica je ljutito uzdahnula -
Rosamund je sada znala od koga je Daphne to naučila. “Netko bi valjda trebao
poći za njim”, rekla je, a prije nego što se itko složio ili ponudio, ponovno je
uzdahnula i ustala.
“Čekaj, Erica.” Čovjek koji je progovorio imao je tamne oči, a nekad crna
kosa tijekom vremena poprimila je nijansu uglačanog kositra. Parisov otac,
nesumnjivo. U njegovu je glasu bilo više Irske nego u njegovih sinova, ali
Rosamund je smjesta shvatila od koga je Paris naučio govoriti tako da ga ljudi
moraju slušati.
Iz svog je prsluka izvukao presavijeni papir. “Daj mu ovo.”
“Da, tata”, rekla je vojvotkinja uzevši pismo i pošla za bratom.
Kad je otišla, Rosamund je osjetila kako su sve oči u sobi uprte u nju. Nije se
usudila zakoračiti, iako je znala da mora. Kad je skupila snage, stupila je u središte
sobe. K Daphne i Bell, koje su je promatrale s izgledom bola i izda je.
“Niste naša guvernanta?” Daphne je prva progovorila, zabrinutim glasom.
“Dugujem ti ispriku, Daphne. I tebi, Bell”, rekla je, promatrajući naizmjence
jednu, pa drugu. “Istina je da nikad nisam bila vaša guvernanta.”
Bell je nagnula glavu na jednu stranu. “Naravno da jeste. Napravili ste nam
učionicu i naučili nas toliko toga.”
“Bilo je to samo privremeno namještenje.” Rosamund je spremila mek smeđi
uvojak iza djevojčičina uha. “Samo dok ne budete opet sa svojim roditeljima.”
“A što je s Parisom?” Daphne ja prekrižila tanke ručice na prsima, još se više
povukavši u sebe. “Vidjela sam vas...” Crvenilo je pojurilo u Rosamundine
obraze, ali nije pokušala prekinuti djevojčicu. “U kočiji. Vidjela sam kako vas
drži za ruku.”
Ovog puta Rosamund to nije zanijekala, iako nije znala što e obitelj misliti o
tome. “Istina. Veoma sam mu zahvalna što me doveo ovamo i što me pokušao
utješiti kad sam bila prestrašena. Ali teško da zaslužujem takvu ljubaznost. Znaš,
prevarila sam vašeg brata. Kad sam saznala da traži guvernantu, pretvarala sam
se da sam ja ona.”
“Lagali ste?” Bell se približila svojoj sestri.
Daphne je na trenutak razmišljala o ovom otkriću. “Mislim... mislim da je
osjećala da to mora učiniti”, objasnila je Bell. “Sjećaš se što nam je rekla na
brodu? Sjećaš se onih ljudi? Zato je bila prestrašena. Zato nas je napustila. Nije li

139
 Knjige.Club Books

tako, gospođice Gorse?” Najiskrenijim pogledom zatražila je potvrdu od

Rosamund.
Rosamund je samo kimnula. Položila je ruku na Daphneino rame i okrenula
se prema ostalima. “Nadam se da ćete mi oprostiti moju dvoličnost. Iako bih
voljela osporiti tvrdnju gospodina Burkea, bojim se da je rekao istinu. Jako mi je
potrebna pomoć. Moj brat, lord Setterby, samo je nekoliko sati udaljen od
Londona. Sreli smo se putem, iako nas nije prepoznao. A lord Dashfort, za kojeg
me brat silom želi vjenčati, putuje s njim.”
Jedan je gospodin istupio, visok i vitak, svijetlosmeđe kose. Kretao se
samouvjereno, poput osobe koja vlada situacijom. “Raynham, gospođice.”
Naklon mu je bio ukočen, ali ne neprijateljski, a lice pomalo grubo. “Drago mi je
da smo se upoznali. Sigurno ste iscrpljeni od puta. Zašto ne sjednete?”
Pokazao je prema sofi i praznom mjestu kraj žene pedesetih godina,
tamnoplave kose - ili možda svijetlosmeđe s primjesom sijedih. Parisova majka,
pretpostavila je. Imala je bademaste oči, više zelene nego smeđe, ali nedostajalo
im je svjetlosti koju se vidjelo u očima najstarije kćeri.
“Izvrsna ideja”, izjavila je lady Ashborough, koja je i sama izgledala kao da
je na rubu kolapsa. Zapravo, ne kolapsa. Takva bi slabost bila nezamisliva. Ali
moglo se zamisliti kako pada naprijed poput kornjače i više se ne može podignuti.
S jednom rukom na leđima, a drugom na suprugovoj podlaktici dovukla se do
stolca i spustila u njega-
Raynham je ostao stajati. “Ako dopustite, gospođo”, rekao je, obraćajući se
gospođi Burke, koja se bavila s Daphne i Bell, koje su slijedile Rosamund do sofe.
“Znam da ste jedva čekali da vidite najmlađe kćeri. Ali razgovor odraslih sigurno
im je dosadan.” Tada se, na Rosamundino iznenađenje, sagnuo kako bi mogao
gledati Daphne i Bell u oči. “Moja sestra, lady Viviane, pitala je želite li
joj večeras praviti društvo, u kući moje maćehe.”
Iako je Rosamund prepoznala da je taj pokret trebao ohrabriti djevojčice, ipak
je od njih očekivala stanovit otpor. Ali vojvodu je bilo teško odbiti. Na brzinu su
se pogledale, a onda su kimnule.
“Možemo li ponijeti Eileen?” upitala je Bell.
Nasmiješio se. “Bojim se da mi sestra nikad ne bi oprostila kad bih rekao ne.”
Ustao je. “Ako me pričekate u predvorju, možemo krenuti za pet minuta.”
Djevojčice su poljubile roditelje i sestru, a zatim izišle.
Čvor koji se stvarao u Rosamundinu želucu nabujao je, penjući se u grlo. S
toliko ljudi u prostoriji bilo je apsurdno osjećati se usamljeno. Ali to su bili
stranci. Paris je otišao, a sad su otišle i Daphne i Bell. Proteklog si je tjedna
dopustila da živi tu nestvarnu laž u kojoj su bili - mogli biti - njezina obitelj.
Međutim, ovo je bila njihova prava obitelj, s kojom nije imala nikakve veze, osim
njezina očaja i njihova milosrđa, a bolje bi joj bilo bez oboje.

140
 Knjige.Club Books

Kad su djevojčice otišle, vojvoda se ponovno obratio Rosamund. “Mislim da

bi bilo najbolje da ostanete sa mnom i suprugom, gospođice Gorse. Svaki dodatni
korak između vas i Setterbyja može nam koristiti.”
Nama. Je li mogao shvatiti kakvu joj je utjehu donijela ta riječ? Spoznaja da
nije sama. A onda, pojavila se neugoda. Jer se činilo jasnim da riječ nije
podrazumijevala Parisa.
“Moj tajnik, gospodin Remington, otpratit će vas do kuće Laurens čim budete
spremni.”
“Tajnik?” Lord Ashborough se nasmiješio. “Ne sumnjam da Remy ima lijep
rukopis. Ali očekivao sam malo zvučniju titulu za njegov nov položaj. Recimo,
pobočnik.”
“Zanima me kome je od nas dvojice bila usmjerena ta primjedba”, odgovorio
je Raynham vedro, bar se Rosamund tako činilo. Dva vrlo različita čovjeka,
povezana vrlo različitim suprugama, iako su sestre, došli su izgleda do ponešto
neugodnog dogovora.
“Meni, naravno”, odgovorio je Ashborough sa smiješkom, prije nego što se
uozbiljio. “Remy je kočijašu dao precizne upute?”
“Naravno.”
“Kakve-kakve upute?” Rosamund se usudila upitati. Mora da je to bio čovjek
kojega je zamijetila na ulici.
“Iako je Burkeovo pismo bilo puno uvjeravanja o vašem uspješnom bijegu,
ipak sam pretpostavio da vas Setterby još traži”, objasnio je Raynham. “Gospodin
Remington samo je ponudio vašem kočijašu... poticaj da se vrati drugim putem.
Da zaboravi na svoje putnike i gdje ih je iskrcao. U slučajevima kao što je ovaj,
znate, volim se osigurati kako bih izbjegao neugodna iznenađenja.”
Pa koliko je vojvoda mogao imati iskustva sa slučajevima kao što je ovaj?
“Ali moj brat već zna...”
“Previše, da. Ali budite mirni. Ne trebate ga se bojati. Spremni srno ga
dočekati, kad god da se pojavi.” Kimnuo je, naglasivši da pritom misli na sebe i
lorda Ashborougha. Nije joj bilo jasno kako bi taj doček trebao izgledati.
Razgovor? Dvoboj? “Ako vam odgovara.”
Odgovara li joj... štogod to bilo? Bila joj je privlačna ideja da izbjegne još
jedno sučeljavanje s Charlesom. Ali bilo bi i zadovoljstvo reći mu u lice što je
učinio, i što je planirao s njom.
Parisova majka uzela ju je za ruku i utješno potapšala. “Hvala vam”, izustila
je Rosamund, gledajući ih obojicu naizmjence. Vojvoda se naklonio i otišao.
“Mogu li pitati kakav je lord Dashfort?” upitao je gospodin Burke.
“Njegova je supruga umrla prošloga proljeća, zar ne? Pala je s balkona nakon
svađe koju su čuli sluge.”

141
 Knjige.Club Books

Lady Ashborough s gađenjem je prepričala ono što je čula. Autora takve priče
čitatelji bi zasigurno kritizirali zbog nedostatka realističnosti. “Rekli su da je to
bila nesreća , ali nitko nije u to vjerovao. Sjećam se kako je teta Merrick likovala
svaki put kad bi ga izopćili na primanjima na kojima se usudio pojaviti.
Naposljetku je bio izbačen iz grada, morao se vratiti u Irsku. To mu je bila jedina
kazna, koliko se sjećam.”
“Da.” Knedla u Rosamundinu grlu toliko je narasla da je jedva mogla
prozboriti. “Želi se ponovno vjenčati kako bi mu djeca imala majčinsku skrb.”
“Hmm.” Gospodin Burke uhvatio se za bradu i lupkao prstom po usnama.
“Uvjerljiv razlog, bez sumnje. Barem lordu Dashfortu. Iako bi se moglo očekivati
da će vaš brat dvojiti da vas preda čovjeku koji je tako nesmotren sa svojim
suprugama.”
Opaska je gotovo nasmijala Rosamund, ali grč u grlu zaustavio je smijeh.
Ženska histeričnost, nazvao bi Charles njezinu reakciju. Kad je ona bila u pitanju,
nije imao nikakvih dvojbi, nikakvih emocija.
“Nikad mi nije htio biti starateljem.” Rosamund se natjerala glasno izreći ono
što ju je godinama tištalo. “Želi me se riješiti.”
Na te grube riječi gospođa Burke ju je čvršće, gotovo bolno stegnula. “Hmm”,
rekao je gospodin Burke, lupkajući prstom po usnama kako bi naglasio zvuk.
Pokušavala je procijeniti je li ga zadovoljilo njezino objašnjenje, ili je zvučao
sumnjičavo. Cijelo je društvo iščekivalo, ali više se nije oglasio.
“Onda je budala, gospođice Gorse”, rekla je Camellia uz čudan izraz lica. “Ali
braća katkad jesu budale.” Posegnula je ispod naočala i počešala se po nosu.
“Gabriele, zovi za čaj, molim te.”
“Bojim se da nemamo vremena, draga”, javio se njezin suprug.
Camellia ga je prekinula podignutim prstom, podsjetivši Rosamund kako je
ona najstarija od braće i sestara i da je navikla izdavati naređenja. “Da, da. Želiš
da gospođica što prije ode. Nije važno što je jadna žena gladna i umorna od puta
i uplašena. Neka popije šalicu čaja.”
Lord Ashborough je kimnuo i pošao ka zvonu. Kritičari lady Ashborough
često su lamentirali o njezinoj sposobnosti da obuzda svog supruga, poznatome
po nestašlucima. Rosamund je vjerovala da zna odgovor.
Kad se služavka pojavila, lady Ashborough je rekla: “Čaj, molim. I budi
ljubazna pa pozovi i mog brata i sestru, gdje god se skrivali.”
Služavka se naklonila. “Da, lady.” Mlada je žena nestala u hodniku i vratila
se za manje od minute. “Ispričavam se, lady”, rekla je služavka. “Ali gospodin
Philpot kaže da su njezina visost i gospodin Burke izišli iz kuće prije petnaestak
minuta i nisu rekli kad se vraćaju.”
Camellia je pogledala kao da se krajnjim snagama suzdržava. “Ja sam trebala
razgovarati s njim.”

142
 Knjige.Club Books

“Ni slučajno”, uglas su rekli njezina majka i lord Ashborough, a pritom su

zvučali zabrinuto i uspaničeno - zbog Camellije ili Parisa, Rosamund nije mogla
razaznati.
Prste slobodne ruke zabila je u rukohvat sofe. Znala je da je otpočetka
oklijevao doći u London. Njegove riječi u posljednjoj poštanskoj postaji. Njegov
čvrst stisak u kočiji pri dolasku. Njegov iznenadan odlazak. Međutim, nije znala
koji je uzrok njegova oklijevanja. Sad je shvatila gorku ironiju: upravo ono što je
najviše želio, bilo je ono što je izbjegavao. Ovdje ga je čekala bol, potpuna i
preplavljujuća. Njegovim roditeljima i sestrama očito je smetalo njegovo
ponašanje. Ali ispod toga Rosamund je naslutila zabrinutost. Strah. Što je unijelo
takav razdor između Parisa i njegove obitelji?
Hoće li ga ona produbiti time što je zatražila pomoć od njih?
“Zaboravi čaj, Mary”, rekao je lord Ashborough. “Oprostite, gospođice
Gorse, ali moja supruga mora leći.” Tada je Rosamund nazrela suze na okviru
naočala lady Ashborough.
“Nisam željela prouzročiti vam toliko problema...” zaustila je i ustala.
Gospođa Burke, koja je također ustala, ponovno ju je potapšala po ruci.
“Nemate se za što ispričavati, draga. Zahvalni smo vam što ste nam vratili Parisa.”
A onda su njih troje izišli iz salona, markiz i njegova punica i Camellia u
sredini, koja je žustro odmahnula rukom kad su joj htjeli pomoći.
Rosamund je gotovo zaboravila na gospodina Burkea dok nije progovorio iza
njezinih leđa.
“Molim vas oprostite Gabrielu, gospođice Gorse. Bojim se da je izvan sebe
zbog skorašnjeg očinstva.” Njegov ironičan smijeh podsjetio ju je na Parisov.
“Obično je ugodan domaćin, ali nitko nije najboljeg raspoloženja kad ne zna što
donosi sljedeći dan.”
S tim se mogla lako složiti.
Pokretom rukom pozvao ju je da ponovno sjedne u sofu. “Opustite se, moja
draga”, uvjeravao ju je i sjeo kraj nje. “Stvar s vašim bratom je pod kontrolom.”
Očajnički je željela vjerovati u to, a gospodin Burke je doista ulijevao
povjerenje dok je samouvjereno govorio i očinski se smiješio.
“Recite mi,” kazao je, pokušavajući joj skrenuti misli, “kakve su učenice moje
kćeri?”
“Pohvaljujem njihova prvog učitelja”, iskreno je odgovorila. “Bistre su i
pametne. Oštroumno zamjećuju stvari.” Premda, u posljednje su vrijeme
zamjećivale kako raste privlačnost između Parisa i nje. Mislite li da je moj brat
zgodan, gospođice? Vidjela sam kako vas drži za ruku. Vidjela sam kako se
ljubite. Što bi njihov otac mislio o takvoj nastavi?
Nasmijao se, očito zadovoljan pohvalom njegovih metoda. “Oduševljen sam
što to čujem. Svojedobno sam napravio nekoliko pogrešnih koraka. Ali tako

143
 Knjige.Club Books

učimo, zar ne? Pokušaji i pogreške. Djeci posebice mora biti dopušteno da griješe
- i oprostiti im kad učine pogreške.”
Metode odgoja gospodina Burkea očito su se posve razlikovale od
Charlesovih.
“Uzmite za primjer moga starijeg sina”, nastavio je. “Često sam bio u
iskušenju da budem stroži prema njemu. Da sam vjerovao da bi bilo od koristi,
smjesta bih tako postupio. Ali nitko ne može biti stroži prema Parisu od
njega samoga. Opterećuje se strašnom krivnjom zbog stvari koje su izvan njegove
kontrole.”
Pogreške, Paris je tako nazivao nevolje koje su ga izjedale, a tu je riječ
upotrebljavao i njegov otac. Je li učio iz njih? Svakako je patio zbog njih. “A ja
sam ga samo još više opteretila”, prošaptala je.
Gospodin Burke je odmahnuo glavom. “Ne želim umanjivati vaše probleme”,
brzo je rekao kad je pokušala prosvjedovati. “Ni njegovu ulogu u njihovu
otežavanju. Paris zna biti, pa, kompliciran.” Izrekavši to ustao je i udaljio
se nekoliko koraka. “Gotovo se cijelu godinu skrivao od ljudi kojima je stalo do
njega. Strahovao sam da smo ga izgubili. Ali sad nam se vratio. Nešto se očito
promijenilo. I mislim da znam što.” Okrenuo se i pogledao je tamnim očima iz
kojih se ocrtavala tuga. “Mojem je sinu stalo do vas. Toliko da se usudio doći
ovamo.” Malo je zastao. “Imam li pravo kad mislim da je i vama stalo do njega?”
Gospodin Burke bio je pronicljiv promatrač poput svojih kćeri. Ili gotovo
poput njih. Stalo do njega - previše oprezna riječ da se opišu njezini osjećaji prema
Parisu. Ljubav, dakle? Toliko je malo znala o ljubavi... taman toliko da je znala
da bi bilo posve budalasto zaljubiti se u čovjeka koji pokušava sakriti bol iza
podrugljivoga, šarmantnog osmijeha.
Ali Charles ju je često nazivao malom glupačom. Možda i nije uvijek griješio.
Nekako je uspjela kimnuti. “Ali svaki put kad pomislim da smo se
sporazumjeli, on...” Bacila je pogled na vrata kroz koja je Paris izišao.
“Razumijem.” Kimnuo je sućutno i vratio se da sjedne kraj nje. “Ne mogu
reći da sam iznenađen. Svojedobno sam i ja bio tvrdoglav i gotovo izgubio ljubav
svog života. Znate, kad sam upoznao gospođu Burke, bio sam siromašan student
prava s vrlo skromnim perspektivama. Ona je bila grofova kći. Njezin je otac
zaprijetio da će je razbaštiniti nastavimo li našu vezu. Bio sam spreman priznati
poraz, unatoč njezinim prosvjedima. Vjerovao sam da je predobra za nekoga
poput mene.”
Prisjetila se na koje se sve načine Paris pokušao odvojiti od nje. Svega što je
rekao. Engleskinja si. Guvernanta mojih sestara. Vikontova kći. Sve obilježja koja
su je stavljala izvan njegova dometa. Izvan njegova dodira.
“Što je promijenilo vaše mišljenje?”

144
 Knjige.Club Books

“Ona, ovaj...” Nesigurnost, stanovita neugodnost odrazila mu se na licu.

“Nasamarila je svoju služavku, ušuljala mi se u sobu i, pa, na brzinu ostvarila
svoje želje.”
Bilo je potpuno jasno što je gospodin Burke mislio. Rosamundini su se obrazi
zacrvenjeli.
“Je li... je li je otac razbaštinio zbog toga što je učinila?” upitala je. Unatoč
uvjeravanjima gospodina Burkea, strah od Charlesa je rastao. Ne samo strah za
nju samu. Imao je moć i Parisu zagorčati život.
“O, da. Tek poslije njegove smrti pomirila se s bratom. Još ne odgovara na
“lady Anne”, iako joj pripada ta titula.” Bilo je to upozorenje, pretpostavila je
Rosamund. Poteškoće se događaju u životu. Ali za vrijedne se stvari treba boriti.
“Ako mogu biti posve otvorena, gospodine,” rekla je, “mislim da razumijem zašto
je sasvim zadovoljna da je nazivaju gospođom Burke.”
Time je u potpunosti pridobila naklonost gospodina Burkea.
Ali hoće li i njegova sina biti tako lako uvjeriti?

145
 Knjige.Club Books

Dvadeseto poglavlje

Paris je izjurio na ulicu ne znajući zapravo kamo je krenuo. Možda i nije bilo
važno. Bilo kamo gdje neće vidjeti povrijeđena, ljuta i razočarana lica svoje
obitelji, koju je iznevjerio toliko puta da tome i nije znao broja. Sada je samo bilo
važno da je obavio ono što je bio odlučio. Daphne i Bell bile su na sigurnom s
roditeljima. Rosamund će dobiti potrebnu pomoć. A on će... otići.
Nije daleko odmakao prije nego što je čuo kako ga netko slijedi. Na trenutak
se ponadao da bi to mogla biti Rosamund, ali tu je misao grubo odbacio - možda
je i želi, ali ona je prepametna da bi htjela išta imati s njim. Već ju je dovoljno
ugrozio.
Tko god da ga je slijedio, brzo mu se približavao. Usporio je korake. Ionako
je već bio previše djetinjast.
“Doista prekrasno popodne za šetnju.” Erica mu se pridružila, ne noseći kapu
ni ogrtač ni rukavice. Poslije šest mjeseci braka nimalo se nije promijenila, iako
je njezin suprug, vojvoda od Raynhama, prema Caminim riječima, bio ukočen i
smjeran gospodin, ogledni primjerak visokog društva. Ukratko, sve ono što Erica
nije bila. “Ali pretpostavljam da nisi zato otišao. Bilo je to previše, zar ne? Svi mi
u tom salonu...”
“Ne svi.” Nije bio svjestan koliko je strahovao - nadao se - pogledati brata u
oči, dok nije pogledom prešao preko osoba u prostoriji i shvatio da Galen nije
među njima.
“Galen je uistinu htio biti ovdje pri tvom dolasku. Ali tata je to zabranio.”
Naravno. Njegov se otac oduvijek trudio kontrolirati sukobe medu njih
šestero.
“Inzistirao je da Galen ostane u školi, kako bi bio spreman za početak
uskršnjeg polugodišta. Galen se pokušao usprotiviti”, nastavila je Erica i slegnula
ramenima. “Ali ne možeš pobijediti u raspravi s tatom.”
“To je istina.” Katkad se pitao zašto otac nikad nije položio potrebne ispite
kako bi postao odvjetnikom. U sudnici bi bio nepobjediv.
Objesila mu se o ruku, uskladivši svoj korak s njegovim. “Kamo me to vodiš,
draga sestro”, upitao je.
“Ne daleko. Do Curzon Streeta. Mama i tata su kod Cami, pa sam mislila da
bi volio odsjesti kod mene.”
146
 Knjige.Club Books

Predah. Ljubaznost koju nije zaslužio. I, kvragu, prva mu je misao ponovno

bila gdje će Rosamund odsjesti.
“Neću dugo ostati”, rekao je sestri. “Namjeravam se čim prije vratiti u Dublin.
Sutra, ako bude moguće. Imam važan slučaj.”
Na licu joj se pojavilo iznenađenje, ali samo je kimnula. “Tata je spomenuo
kako u posljednje vrijeme mnogo radiš.”
Ovo mu je zvučalo gotovo kao pohvala. “Istina. Ali zavaravao sam se da bih
time mogao nešto ispraviti”, prošaptao je priznanje, jedva čujno čak i na tihoj
Ulici Mayfair.
Ipak ga je čula. “Ispraviti?” Zastala je nasred pješačkog prijelaza i zagledala
se u njega. “Što ispraviti?”
Erica nije samo hodala vlastitim ritmom. Plesala je na glazbu koju drugi nisu
čuli. U djetinjstvu je bila prvi izvor njegova nezadovoljstva, naporna, nametljiva,
dosadna sestra s kojom, tada je mislio, nije imao ništa zajedničko. Osim, naravno,
Henryja Edgewortha.
Brzo ju je odvukao s ceste. “Nije nužno da te neki skorojević pregazi svojom
modernom kočijom. Ne trebam još jednu mrlju na savjesti.”
“Još jednu...?” Zagledala se u njega i u trenutku shvatila. “O Bože, trebala
sam znati...”
Očekivao je da će ga smjesta spopasti. Umjesto toga hodali su bez riječi do
njezine kuće. Ali čim ih je batler uveo u Laurens House - zgradu od pješčenjaka
s dvostrukim vratima koja je bila prilično neugledna u usporedbi s
kućom Finchevih - okrenula se prema njemu, prostrijelila ga s vatrom u očima i
rekla: “Kako se usuđuješ?”
Napola ga je odvela, a napola ugurala u obližnji salon. Sluga nije pokazao ni
trunke iznenađenja dok je zatvarao vrata za vojvotkinjom.
Stavila je Parisu ruku na prsa i lagano ga gurnula prema kauču. Pretpostavljao
je da ima sreće što ga nije gurnula na pod. Mogao se oduprijeti - iako ju je život
u prirodi iznenađujuće osnažio. Ali bio je umoran, a to što je slijedilo odavno je
očekivao. “Kako se usuđujem što?”
“Misliti da je ovo - sve ovo - zbog tebe?” Rukom je opisala krug po zraku; da
se nije povukao unatrag opalila bi mu pljusku. Pokušao se uvjeriti da to ne bi bilo
namjerno. “Henry i Galen i... Tharna Dia”, promrmljala je, posudivši jedan od
omiljenih Mollynih gaelskih epiteta. “Neuspjeh ustanka nije tvoja krivnja.”
Zadrhtao je. “Nije samo moja, ne. Ali snosim dio krivice. Čija je krivnja što
su se Henry i Galen n to upleli? Čija je krivnja što će Galen biti invalid do kraja
života, a Henry...? Bože, Erico.” Zabio je šaku u jastuk kraj sebe, priželjkujući
bol, ali nije ništa osjetio. “Henry je mrtav. Trebao sam biti tamo s njim. Ali zato
što sam bio neoprezan i ispustio Galena iz vida, morao sam prvo spašavati mlađeg
brata. A kad sam naposljetku stigao do Henryja...” Osjećao je kako mu se cijelo
tijelo počelo tresti dok se sjećanje budilo poput krvave utvare. “Volio bih da ti
147
 Knjige.Club Books

mogu reći da si mu ti bila na usnama pri posljednjem dahu. Ali to ne znam jer sam
stigao prekasno. Poslije toga sam sjedio u našoj kuhinji s njegovom krvlju na
rukama i slušao kako mi govoriš da sam ja za sve kriv.”
Erica se spustila kraj njega i objema mu rukama obuhvatila stisnutu šaku. “U
više od dvadeset godina nikad me nisi poslušao. Zašto si morao početi baš tada?”
Prijekorno je odmahnula glavom. “Bila sam prestravljena. Bijesna. Na tebe. Na...
cijeli svijet. Obožavala sam Henryja. Preklinjala sam ga da ne riskira svoj život.”
“Dok sam ga ja poticao.” Odmahnuo je glavom. “Možeš li mi oprostiti?”
“Ne. Ne mogu.” Pokušao se odmaknuti, ali ga je čvršće stegnula. “Ne shvaćaš
li? Ne mogu ti oprostiti jer te ne okrivljujem. Henry je vjerovao u slobodnu Irsku.
Za to je poginuo. Ne umanjuj njegovu smrt pripisujući je nečemu drugom -
pripisujući je sebi.”
“Iako me...?” Zaustavio se u pola riječi. Istina koju nije trebao izreći.
“lako te volio?” šapatom je dovršila. “Nisam znala da si znao.”
Krivnja će te uništiti, kažu. Da je to barem istina. Kad bi ga krivnja i tuga koju
osjeća doista mogli dokrajčiti. Tada sigurno, sigurno ne bi osjećao svu tu bol...
Uspio je kimnuti. “Ipak bih ti dopustio da se udaš za njega - dopustio bih mu
da te oženi...”
Krajičkom oka zamijetio je kako ga je prostrijelila pogledom. “Upravo o tome
govorim, Parise. Dopustio bi mu? Dopustio bi mi? Preuzimaš odgovornost za
stvari koje imaju malo veze s tobom. Pretpostavljaš da sve znaš najbolje. Henry
je bio iskren prema meni. Iskreno je htio da budem sretna. Prihvatila sam njegovu
prosidbu znajući da voli muškarce, znajući da je neko vrijeme bio zaljubljen u
tebe - unatoč činjenici da si sebičan gad, kako je znao reći.”
Trepnuo je na istinitost tih riječi, a onda shvatio da je na rubu smijeha. To je
bilo upravo ono što bi Henry rekao. I Erica se nasmiješila kroz suze. Glas joj je
bio mekši kad je nastavila. “To ne znači da je dopustio da iskorištavaš njegovu
ljubav. To ne znači da i on nije volio Irsku.” Bilo je utjehe u njezinim riječima,
utjehe koju je tako očajnički trebao. Da ga zaliječi. Ali ipak, rana je sigurno bila
preduboka...
“Ja sam ti brat, Erico. Najstariji sin. Ja sam... trebao sam paziti na tebe. Brinuti
se za tebe. I za Galena i za Daphne i za Bell. Umjesto toga, Cami je morala doći
čak iz Londona, s tim - tim engleskim vragom, i...”
“Govoriš li o njezinu suprugu? ” Iznenada mu je pustila ruku. Zazvučala je
baš kao Cami, a da je nosila naočale sada bi i ona prijekorno virila preko njih.
“Sada joj je suprug.” Nije se ni trudio sakriti prijezir u glasu. Bio ga je
spreman podnositi, za sestrino i Rosamundino dobro, ali nije mu se morao sviđati.
“Pretpostavljam da mu trebamo biti zahvalni što ju je uopće oženio.”
Na trenutak je samo zurila u njega. “Što želiš reći, dragi brate?”

148
 Knjige.Club Books

Vrelina mu se proširila iznad ovratnika. “Mislim da znaš. Cami je udana samo

sedam mjeseci. Pa ipak izgleda kao da će sutra roditi dijete tog razvratnika.”
Dvaput je otvorila usta da mu odgovori, ali se ipak zaustavila - neuobičajen
odgovor od sestre koja bi obično najprije govorila, pa tek onda razmislila. “Znaš
što ja mislim?” naposljetku je rekla. “Mislim da tvoja mržnja prema lordu
Ashboroughu nema nikakve veze s tim što je razvratnik. Ili Englez. Mislim da ga
mrziš jer je imao hrabrosti spasiti te - u trenutku kad nisi bio siguran želiš li
biti spašen.”
Pogled mu je lutao prostorijom, ali nije vidio ništa od lijepog pokućstva kojim
je bila namještena. Misli su mu se vratile toj večeri u kuhinji na Trgu Merrion,
kad je Ashborough riskirao glavu da spasi neprijatelja - jer ga je to Cami, žena
koju voli, zamolila.
Kad je Erica postala tako mudra?
“Nije riječ o tebi, Parise”, ponovila je Erica, kao da namjerava to ponavljati
dok joj ne povjeruje. “Naša je sestra beskrajno sretna. Teško je zamisliti idealniji
par. Pronašla je muškarca koji je pametan poput nje. Bezuvjetno podupire njezino
pisanje.” Noktom je pratila cvjetno tkanje pod rukom. “A što se tiče ovoga
drugog... pa, znaš vrlo dobro kao i ja što se može dogoditi između muškarca i žene
tijekom dugoga putovanja kočijom.” Bio je sretan što im se pogledi nisu sreli. “A
istini za volju, Cami nije tako krupna zato što beba dolazi prerano, nego zato što
nosi dvije bebe.” Zastala je. “Gabriel je izvan sebe od brige. Njegova je majka
umrla pri porodu.”
Parisu je strah prostrujao tijelom, zajedno s grižnjom savjesti zbog sebičnosti
i bešćutnosti. Sličnih godina i temperamenta, on i Gami obično bi se svađali ili
smišljali nepodopštine. Prije godinu dana - ili manje - uvrijedio ju je primjedbom
o Ashborougbovim namjerama. Pokušavajući ih razdvojiti, zapravo je razdvojio
sebe od sestre. Neka mi i crkne krava ako susjedu crknu dvije, kako se
kaže. Rezultat svega bio je da mu je sestra nedostajala, kao što bi mu nedostajao
dio tijela.
Ali sada je bio ovdje. Hoće li upropastiti tu prigodu? Ako tako bude, a nešto
se dogodi Cami, to bi značilo da će mu nedostajati zauvijek...
Obgrlio je Ericu. Shvatio je da se i ona boji. Nikad nije dobro skrivala svoje
osjećaje, iako je pokušavala, čak i sada, usiljeno se nasmiješiti. “Pretpostavljam
da je dosad naučio da je naša Cam nezaustavljiva”, uvjeravao ju je. “Bila bi u
stanju preživjeti bilo što samo da poslije može reći ‘Rekla sam vam’ onima koji
su sumnjali.”
Erica je skupila usne. “Bila bi, zar ne?”
Tada, budući da Erica nikad nije mogla dugo sjediti na mjestu, skočila je na
noge i otišla do prozora koji je gledao na vrt. Možda je bila vojvotkinja od
Raynhama, ali još je bila nestašno derište.

149
 Knjige.Club Books

Što ga je podsjetilo... “Što je bilo s onim ježom kojega si držala kao kućnog
ljubimca?” upitao je.
Okrenula se od prozora sa začuđenim izgledom lica zbog promjene teme.
“Henry me nagovorio da ga pustim.
Rekao je da jež zaslužuje slobodu. Zaključila sam da on zna nešto o tome.”
Paris je na trenutak uživao u pogledu na sestru. Je li je zamišljao
nepromijenjenu? Na neki način, vjerojatno. Ali Erica kakvu je zamišljao
vjerojatno bi se uzrujala u pokušaju da ga vrati na pravi put i očekivala od Cami
da to učini umjesto nje. Ali danas se Erica sasvim dobro snašla sama. Još je
isijavala energiju - razlika je možda bila u tome što to više ne pokušava sakriti.
Tijekom proteklih nekoliko mjeseci otkrila je svoju moć i očekivala je od
drugih da prihvate tu činjenicu.
Pretpostavljao je da bi to otkriće moglo imati veze s njezinim suprugom.
“Erica, nadam se”, nježno je rekao, “da si i ti beskrajno sretna.”
Ponovno se okrenula prema prozoru i kimnula uvjerenjem koje riječi ne mogu
prenijeti. “Dobro ćeš se slagati s Tristanom”, dodala je. “Vrlo ste slični.”
Paris je podrugljivo frknuo. Što bi irski odvjetnik i nepokolebljivi pobunjenik
mogao imati zajedničko s engleskim vojvodom i časnikom britanske vojske?
“Obojica ste odlučni učiniti časnu stvar. Borite se za pravdu.”
Tako ga je sestra vidjela? Čak i sada? Nije zasluživao njezino povjerenje. Ičije
povjerenje...
Dugo nije ništa rekla. A tada: “Jesi li čuo da me vodi u Zapadnu Indiju?”
“Da.” U pismu kojim je obznanila sestrino vjenčanje Cami je objasnila da
Raynham ne namjerava odustati od vojne službe u korist plemićke titule koju je
naslijedio, nego prihvatiti položaj koji će ga odvesti na mjesto zahvaćeno
bolestima i neredom. Paris je pomislio odgovoriti Ericu od puta, upozoriti je da
promisli o opasnostima. Ali onda se sjetio što mu je upravo rekla. Možda je
naposljetku shvatio da ljudi moraju donositi vlastite odluke. I da su neke stvari
vrijedne rizika. Ustao je i stao kraj nje, gledajući u vrt koji je upravo procvjetao.
“Zamisli kakve ćeš sve biljke donijeti kući.”
Spustila mu je glavu na rame. “Hvala ti, Parise.” Malo poslije rekla je: “Pričaj
mi o gospođici Gorse.”
Molba ga je zatekla nespremnog. “Mogla si čuti sve što te zanima, ispitivati
je do mile volje, da si ostala u Caminu salonu.”
“Nisam nju htjela ispitivati.”
Nije imao snage za ispitivanje. “Ona je mlada žena visokoga podrijetla čiji je
brat pokušao upropastiti joj život. Sigurna sam da ćete se izvrsno slagati”, dodao
je, malo oštrije nego što je namjeravao.
“Nadam se da doista hoćemo.”

150
 Knjige.Club Books

Podigla je bradu dovoljno da ugleda njezine oči boje topaza kako se nestašno
smješkaju. “Bila bi šteta kad se ne bismo slagale.”
“Nemoj”, prostenjao je. Nije mogao podnijeti natruhu u njezinim riječima.
“Ona i ja... bila bi to užasna pogreška. Toliko sam ih napravio - razumiješ? Ja -
nisam uspio ni pronaći pravu guvernantu za Daphne i Bell.”
Uzdahnula je i okrenula se prema njemu, stavivši mu ruku na prsa. “Još ne
razumiješ, zar ne? Posvuda si tražio oprost. Ali najprije moraš oprostiti sam sebi.
Tvoja te obitelj voli. A”, dodala je uz značajan pogled, “mislim da nismo jedini.”
Gdje je prije bila utjeha koju je pronašao u njezinim riječima? Srce mu valjda
nikad nije bilo tako bolno. “Ljubav? Ja ne...”
“Ne,” prekinula ga je, “ti ne odlučuješ o tome kad će ona doći. I ne odlučuješ
o tome kako će izgledati - meni. Ni Henryju. Čak, dragi moj brate” - meki,
prepredeni osmijeh nakrivio joj je usne - “ni tebi.”
Budućnost koju si je usuđivao zamišljati nikad nije uključivala nekoga poput
Rosamund. Ali ta je budućnost prošla. Prisjetio se Ericinih mudrih riječi o
oprostu. Hoće li si dopustiti maštati o drukčijoj budućnosti?
Blago ga je odgurnula i prošla kraj njega. “Sada se moram spremiti za odlazak
na predavanje. Gospodin Geoffrey Beals, bivši brodski liječnik u Zapadnoj Indiji,
večeras će govoriti o otkrićima vezanim za žutu groznicu. Željela bih prije odlaska
naučiti sve o tome.” Zastala je na vratima. “Sluga će ti pokazati tvoju sobu. Imat
ćeš cijelu kuću za sebe.”
Kad je otišla, naslonio je bolnu glavu na hladno staklo. Imat će kuću za sebe.
I tišinu u kojoj će moći posložiti uzburkane misli. To mu nikad nije više trebalo.
Niti je to ikad manje želio.

151
 Knjige.Club Books

Dvadeset prvo poglavlje

Kad je posljednji sluga napustio spavaonicu noseći prazan pladanj od večere,

Paris je uronio u kadu koja je bila postavljena kraj pucketava kamina - nije to bila
obična kupka, nego prava kada, gotovo do ruba ispunjena vrućom vodom. Čista
ga je odjeća čekala u garderobi, a oštar brijač i pjena za brijanje bili su spremni
na umivaoniku. Nezamisliv luksuz nakon proteklih neudobnih tjedana. Možda
imati vojvodu za šurjaka ipak nosi stanovite prednosti.
Čuo je Raynhama kad je stigao, prije otprilike jednog sata. Komešanje, vrata
koja su se otvarala i zatvarala u hodniku. Glasovi, prigušeni debelim zidovima. A
onda, pola sata poslije, Erica i njezin suprug otišli su na predavanje. Duboka tišina
nadvila se nad kućom, tišina za kojom je nekoć čeznuo. Ali u posljednje bi
vrijeme tišina budila sjećanja, a nije htio razmišljati - o obitelji, o Ericinu ukoru.
Zasigurno ne o Rosamund.
Iako, zapravo, uopće nije prestajao misliti o njoj. O njezinoj snazi i hrabrosti.
O njezinu oklopu od bodlji pod kojim se skrivalo nešto tako meko, nježno i...
Zastenjao je. Proteklog si je tjedna stalno iznova ponavljao da mora
biti zadovoljan time da ju je poljubio i da mu je spavala u naručju. Ne može biti
ništa više. Ali što ako je Erica imala pravo? Što ako dopusti sam sebi...
Pod vodom je rukom okrznuo ud u erekciji. Mogao bi ga nategnuti. Samo
nekoliko puta. Tek toliko da skrene pozornost sa svoga ludila. Ne želiš to, rekao
joj je. Ne želiš mene. Nesvjesno je pojačao stisak, a zadovoljstvo mu je prostrujalo
međunožjem. Da-a-a. Ne. Nije ga željela. Kako bi mogla? Zabacio je glavu na rub
bakrene kade, a noge su mu se zategnule. Ne bi joj dozvolio...
Bilo je na njemu...
“Parise?”
Poskočio je od zvuka i naglo se okrenuo. Rosamund je stajala na vratima, u
svijetloj svilenoj kućnoj haljini, opuštene kose tamnozlatne boje, još vlažne od
kupanja.
Prema crvenilu na njezinim obrazima zaključio je da mu je pobjegla psovka,
iako se nije mogao sjetiti kad su mu smislene riječi bile tako daleko. Ili je, možda,
pocrvenjela zbog nečega drugog. Čak ni najneiskusnijoj djevojci ne bi bilo teško
shvatiti da se nije samo kupao.

152
 Knjige.Club Books

Boreći se protiv poriva da posve zaroni pod površinu vode, uhvatio se za rub
kade i još malo uspravio. Dvaput je pročistio grlo prije nego što je, apsurdno
formalnim glasom, rekao: “Gospođice Gorse.”
Prijekorno je zavrtjela glavom i napravila korak prema njemu.
“Rosamund...” U njegovim mislima to je bilo upozorenje. Na njegovim
usnama bio je to poziv.
Približila se još dva koraka. “Tvoja sestra mi je rekla da ću te ovdje zateći.”
“Ah. Mislio sam...” Provukao je ruku kroz mokru kosu. “Mislio sam da ćeš
odsjesti kod Cam.”
Raširila je oči prijetvornom nevinošću i odmahnula glavom. “Pa, ne.
Gospodin Remington me doveo ovamo.” Još korak bliže i moći će vidjeti u kadu.
Njezina hrabrost i nije ga posve iznenadila. Od samoga je početka vidio takve
naznake u ženi koja je usred noći pobjegla iz dvorca Kilready, u ženi koja se
suočila s njim u tavanskoj učionici, u ženi koja je svoje usne i svoje
tijelo priljubila uz njegovo.
“Zašto ste ovdje?” Trudio se zvučati ozbiljno. Umjesto toga, zvučao je očajno.
Ta iskra među njima... ne smije se rasplamsati.
“Imam pitanje.”
“Sa zadovoljstvom ću odgovoriti na njega. Samo - iziđi i možemo se naći u
knjižnici za četvrt sata.” U tom bi se vremenu stigao osušiti i odjenuti. I staviti
svoju čežnju pod kontrolu.
Odmahnula je glavom. “Radije ne bih čekala. Razmišljala sam o onoj noći u
Walesu, znaš, kraj vatre...”
Ispod vode, ud mu je kimnuo s odobravanjem. I on je mislio o tome.
“Pitao si me što želim. Moj se odgovor nije promijenio.” Dok je govorila,
prešla je preostalu udaljenost koja ih je dijelila. Nije mogao sakriti stanje u kojem
se nalazio. Ali nastavila ga je gledati ravno u oči. “I pitala sam se, kad bih ti
postavila isto pitanje, što bi odgovorio?”
Tebe. U svom naručju. Ne samo večeras. Svake noći, do kraja života.
“Rekao bih da katkad želimo stvari koje ne bismo smjeli.”
“Ne bismo smjeli? ” Podigla je jednu obrvu. “Mislila sam da ste buntovnik,
gospodine Burke.”
Je li ga mislila - zadirkivati time? Zgrabio ju je za zglob, ne baš nježno.
Morala je shvatiti. “Shvaćaš li što govoriš, Rosamund? Znaš li što to znači? Znaš
li što sam učinio?
Nije se prenula od njegova dodira. Ili od njegovih oštrih riječi. Slobodnom je
rukom digla haljinu i kleknula kraj njega. “Shvaćam. To znači riskirati. Žrtvovati
se za nešto što je toga vrijedno. Za nešto u što vjerujem svim srcem.”
Glas joj je bio ozbiljan, a pogled postojan. Je li doista bila spremna riskirati...
zbog njega?
153
 Knjige.Club Books

“Ah, Roisin”, prošaptao je i pustio je. “Ne govori više. Ne mogu...”

“Što? Držati me u naručju?”
“Ne ponovno. Ne, ako ne budemo vodili ljubav.” Tu smo. Sad će sigurno doći
k sebi i pobjeći u svoje odaje.
Ali nije. Umjesto toga je uzela spužvu, umočila je u vodu i počela utrljavati
sapun u nju. “Dobro. Jer ljubiti te, ležati cijelu noć u tvojem naručju... ostavilo me
u bolnoj čežnji. Znam da možeš pomoći da ta bol prođe.”
Nije imao snage usprotiviti se kad mu je spustila spužvu na prsa i prstima
slijedila liniju ključne kosti i obline mišića. Onda je krenula naviše, preko ramena
do zatiljka. Poželio je sklopiti oči i prepustiti se uživanju, ali i promatrati svaki
pokret njezine ruke i upijati svaki detalj njezina lica. Trepavice su joj se spustile,
zakrilivši oči, a usne su joj se bez zvuka rastvorile. Bože, bila je savršena s tim
rumenim obrazima i kosom mirisa ruže i...
“Rosamund.”
Nije imao pojma što će reći, ali ga je prekinula vrhom prsta koji je mirisao na
sapun, ali ipak je poželio da mu ga gurne između usana. “Ne govori da ne
smijemo. Ne govori da ne možemo. Večeras možemo sve što hoćemo. Sutra može
sve promijeniti.”
I hoće, pomislio je. Sutra će smisliti način kako je zaštititi od njezina brata,
pronaći način da ovu noć pretvori u vječnost.
“O, Parise”, zajecala je. “Imala sam tako malo prilika donositi odluke u
svojem životu. Nemoj mi reći da sada donosim pogrešnu odluku. Ako je i
pogrešna, dopusti da pogriješim.” Podignula je prst. “Molim te.”
Ako je postojao čovjek koji bi to mogao odbiti, Paris ga nije upoznao. Kad se
okrenuo prema njoj, voda je iscurila iz kade na pod i skvasila njezin haljetak,
otkrivši da je pod njim posve gola. Podigao je ruku i privio je k sebi kako bi je
poljubio. Usne su joj se smjesta rastvorile, ali nije odmah navalio. Zasluživala je
svu nježnost i pažnju pa nije žurio. Ovlaš joj je ustima dodirnuo usne, isprva
nježno, osjećajući svaku izbočinu i oblinu. Onda snažnije, zahtjevnije, upijajući
njezine tihe uzdahe zadovoljstva, uzbuđujuće poput najbogatije gozbe.
Kad joj je dopustio da povrati dah, prošaptala je: “Ovo je nešto
najnepristojnije što sam ikad učinila.”
“Ah, moja slatka Roisin.” Nagnuo se da je poljubi iza uha i po njezinu pulsu
koji je osjetio na usnama znao je koliko ju je uzbudio njegov glas. “Tek si počela.”
Ali voda u kadi se ohladila. “Mislim da bismo trebali pronaći udobniji
položaj.”
“I manje vlažan”, rekla je, posegnuvši za ručnicima složenim na stolcu kraj
vatre.
Iz njega je provalio grub, razvratan smijeh. “Ne bih išao tako daleko.”

154
 Knjige.Club Books

Nije bio siguran je li shvatila značenje njegovih riječi. Skrila se iza ručnika
koji je pridržavala kako bi mogao izići iz kade. Ustao je dok mu se voda slijevala
niz ruke i leđa, a onda joj uzeo ručnik iz ruku da obriše lice i osuši kosu. Kad je
odbacio ručnik, zamijetio je da je svladala svoju sramežljivost. Zurila je u njegov
polupodignuti ud.
“Ja, ovaj...” doimalo se da se ne može natjerati da skrene pogled, čak ni kad
je izišao iz kade i drugim se ručnikom počeo brisati. “Ja, ne znam... ali pomislila
bih da bi to samo trebalo pojačati bol”, naposljetku je izvalila.
Primjeren odgovor na takvu izjavu zahtijevao je malo razmišljanja. Za
početak se omotao ručnikom oko struka i čvrsto ga stegnuo, nadajući se da će
hladna tkanina postići željeni učinak. Onda joj je prišao i zagledao joj se u
oči. “Moglo bi”, iskreno je rekao. “Kad bih bio nepažljiv. Ili podlac. Ali želim
samo tvoj užitak, ljubavi. Koji, da budem potpuno jasan, možemo postići i bez...
toga”
Crvenilo na njezinu licu poprimilo je rumeniju nijansu. “Ali, mislila sam -
zapravo, tako mi je rekla gospođa Sloane, da ti moraš...”
“Pusti gospođu Sloane.” Ta ju je žena bez sumnje plašila užasnim pričama. I
sam ih je čuo nekoliko. “Ne moram ništa učiniti.” Uzeo ju je za ruku. “I hoću
učiniti samo ono što ti želiš.”
Oči su joj bile nevjerojatno plave. Zasjenila bi svaki oblak. “Želim da me
poljubiš.”
“Rado, ljubavi.”
Zarobio joj je usne, iskušavajući im okus, jezik joj je dražio svojim dok nisu
uskladili ritam u razigranu plesu, grickao ju je i lizao dok nisu dosegli ekstazu.
Zavukao joj je prste u zlatnu kosu dok joj je usnama putovao preko čeljusti do
uha, osluškujući njezin odgovor. Sisanje, lizanje - što izaziva uzdah zadovoljstva,
a što jecaj požude?
Ruke joj nisu mirovale, putovale su mu preko ramena do prsa, da bi mu se
ukopale u kosu, privlačeći ga k sebi kako bi mu mogla uzvratiti poljubac. Dok su
mu usne putovale preko njezina vrata, dlanom mu je mazila čeljust i dodirnula
bradu. Pet se dana nije brijao. “Izgledaš poput odmetnika”, zadirkivala ga je. To
joj se sviđalo. Čuo je to u njezinu glasu, osjetio na njezinu pulsu.
Povukao se tek toliko da prstima može slijediti put kojim su joj usne klizile
po vratu. “Trebao bih obrijati bradu. Pregruba je za tvoju kožu. Svaki komadić
tvojeg tijela koji želim ljubiti tako je mekan, tako nježan.” Podigla je bradu dok
joj je mazio vrat. “Ovdje. I između dojki.” Ruka mu je skliznula do praznine na
prsnoj kosti. “A posebice između tvojih bedara.”
Prsa su joj se podigla od dubokog uzdaha. “Želiš ljubiti...?”
“Tvoju slatku macu?” Bio je odlučan parirati njezinoj odvažnosti. Ovu priliku
nije smio propustiti. Spustio je ruku još niže i razvezao joj kućnu haljinu.

155
 Knjige.Club Books

“Zaboga, da. Najsigurniji način koji znam da zaliječimo tu bol. Dođi u krevet i
pokazat ću ti.”
Na trenutak je bila previše zatečena da ga posluša. Ali prije nego što ju je
stigao ohrabriti, izvukla mu se iz zagrljaja. Kućna haljina skliznula joj je s ramena
i pala na pod, a onda je otišla do golema kreveta i sjela na rub.
Nosio ju je u rukama one noći kad su se upoznali. Pretpostavljao je da joj
donekle poznaje tijelo. Ali što ga je moglo na ovo pripremiti? Male uspravne grudi
sa svijetloružičastim bradavicama. Iznenađujuće obli bokovi i bedra te taj čuperak
uvojaka tek nekoliko nijansi tamniji od kose.
Ali prije svega spazio je njezine oči, užarene od strasti. Divlje, iako nevine.
Pune povjerenja.
I ona je njega promatrala dok se opijao njezinom ljepotom. Sjedila je
oslonjena unatrag na ruke, a noge su joj se njihale s visokog madraca. Ovaj dar...
znao je da ga ne zaslužuje. Ali ipak mu ga je ponudila. Polako je raširila noge,
pozivajući ga. Odbacio je ručnik sa sebe i krenuo prema njoj.
Bilo bi pretjerivanje reći da je imao nekakav plan, iako nije mogao poreći da
je sanjao kako je dodiruje. Ruke su mu podrhtavale dok ih je spuštao na njezin
struk, a onda joj je još jednom pojeo usne svojima, prije nego što se spustio na
koljena.
Možda je trebao zastati i odati počast njezinim prekrasnim grudima, ili
pomilovati obline njezina struka? Svaki djelić njezina tijela zahtijevao je njegovu
pozornost. Ali ovo, ovo je bio oltar na kojem se želio pomoliti. Zapešćima je
polako klizio po svilenoj koži unutrašnjosti njezinih bedara, izazvavši uzdah
ushita. “Ovdje, ljubavi?” prošaptao je, ubacivši jedan prst u njezinu vlažnost.
“Ovdje te boli? Da poljubim da prođe?”
“Da-a-a.” Jedva je ispustila glas. “Molim te.”
Poslušno je jezikom dotaknuo mjesto koje je otkrio prstom, okusivši je.
Kukovi su joj zadrhtali. Pridržavajući je tako otvorenu, ljubio joj je međunožje,
osjetljivo mjesto gdje se noge spajaju s tijelom, vrh Venerina brežuljka, a onda je
položio usta na njezino središte, palucajući jezikom i usisavajući malu nabreklu
izbočinu. Stenjući je zabila nokte u plahte, a on je zamišljao ugodu
probadajuće boli od tih noktiju na svojim leđima.
Tada je svoje uzdahe pokušala ugušiti jastukom, svršavajući mnogo prije
nego što je se zasitio. Možda je se nikad neće zasititi. Bilo je to poput buđenja iz
sna kad saznate da je san postao stvarnost, i tako mu Boga, ovoga ga puta neće
ispustiti.
Gotovo nevoljko uzeo je odbačeni ručnik i obrisao lice, a onda ustao s poda i
legao na krevet uz nju. Hladna plahta hladila mu je pregrijanu kožu. Ona se još
borila povratiti dah. “Ja - nisam - znala. O, Bože!”
Privila se uz njega, a on ju je zagrlio. “Rekao bih da ima priličan broj lekcija
koje bih mogao naučiti našu guvernantu.”

156
 Knjige.Club Books

Bez glasa se nasmijala s nepovjerenjem. “Stvarno?”

“Sumnjaš u mene?”
Opasno pitanje. Mala mu se ruka spustila na prsa, a onda je stigao odgovor.
“Katkad, da.” Ali, te oči, bistre poput ljetnog neba. Iskrene. “Ali ne večeras.”
Privinula mu se bliže i prislonila mu usne na uho. “A sada mi reci kako ja mogli
ublažiti tvoju bol.”
Tijelo mu je podrhtavalo od požude. Ali kad je izgovorila te riječi, prvo mu
je u misli došla druga vrsta boli; patnja žalovanja i grižnje savjesti koja mu je još
od prošloga svibnja ispunjavala grudi i zamagljivala um.
Osvrnuo se na tu poznatu bol. Još je boljelo. Ali ne nepodnošljivo. Vjerovao
je da bi otvaranje srca drugoj osobi tu bol samo pojačalo. Ali što ako... što ako je
prepuštanje žudnji, osjećajima prema Rosamund, zapravo bio put zacjeljivanja?
“Mislim da možda već jesi”, rekao je i nasmiješio se kad je začuđeno podigla
obrvu. “Ali ako inzistiraš...” Okrenuo se na leđa i stavio jednu ruku pod glavu -
položaj koji je samo istaknuo njegovo stanje uzbuđenosti. “Čini što ti je volja,
ljubavi.”
“Što ako ništa ne učinim?” Podigla se na lakat i zločesto se zagledala u njega,
a kosa joj je pala preko lica poput zavjese od zlatne svile.
“Nemoj misliti da večeras već nisam uživao”, rekao je, trudeći se prikriti
razočaranje i očaj u glasu.
“O, da, znam. Kad sam ušla činilo se da...”
“Uzimam stvari u svoje ruke?” predložio je s nestašnim smiješkom i pritom
uživao promatrajući je kako je pocrvenjela.
Provukla mu je prste kroz dlake na prsima. “Hoćeš li mi pokazati?
Sad je bio njegov red da pocrveni. “Da ti pokažem kako...?” Dok nije ušla u
njegov život, nikad mu se nije događalo da ostane bez riječi.
Gricnula je donju usnicu i kimnula.
Iako to inače nikad ne bi radio ni pred kim, kurac mu je bio nestrpljiv da joj
udovolji. Obgrlio ga je šakom i počeo je micati gore-dolje. Godilo mu je - nije se
mogao sjetiti tako tvrde erekcije. Promatrao ju je ispod poluspuštenih trepavica,
pitajući se sviđa li joj se ono što vidi.
Ali nije pratila pokrete njegove ruke. Gledala ga je u lice, kao da nešto traži.
“Oprosti”, prošaptala je nagnuvši se još bliže. “Oprosti što sam se skrivala od
tebe. Ali i ti si se skrivao. Molim te, Parise. Pokaži mi.”
“Da ti pokažem...?” Jedva je procijedio pitanje. A je li to bilo pitanje? Znao
je što želi od njega.
Sve.
A što bi mislila o njemu kad bi joj sve dao, kad bi vidjela njegove slabosti,
kad bi sve što je skrivao izbilo poput bujice?

157
 Knjige.Club Books

Njezina hladna ruka skliznula mu je s trbuha i spustila ju je na njegovu šaku.

Zamijenio im je položaj tako da ga je ona dodirivala, a on ju je vodio, brže, jače.
Počeo se grčiti i oteo mu se krik zadovoljstva. Njezin pohotan pogled sada je
klizio s njegova lica na njezinu ruku i natrag. “Da”, prošaptala je. Od silne požude
posve je izgubio kontrolu, a ona je sve vidjela, izraz lica koji može vidjeti samo
ljubavnica, potpunu ranjivost, grimasu bola i zadovoljstva u jednom, usne koje su
se rastvorile uz krik dok je svršavao.
Ne obazirući se na nered, naslonila se na njega i poljubila ga u sljepoočnicu
kako bi uhvatila suzu koja joj je istekla ispod trepavica. “Hvala ti”, tiho je
prostenjala. “Htjela sam te vidjeti. Tebe cijeloga.”
Poslije toga, koja tajna treba ostati skrivena?
“Volim te, slatka Roisin”, promrmljao je i utonuo u san.

158
 Knjige.Club Books

Dvadeset drugo poglavlje

Rosamund se probudila s osmijehom na licu. Ne samo zbog onoga što se dogodilo

sinoć, iako joj je tijelo još treperilo od doživljenog užitka. I ne samo zbog
posljednjih riječi koje je izgovorio. Nije bila sigurna treba li u to povjerovati, s
obzirom na okolnosti. U svakom slučaju, to nije očekivala. Ali kad je već čula,
držat će se toga.
Namjeravala mu je pokazati da zaslužuje sreću jednako kao i ona.
Protegnula se i sjela kad je sobarica ušla s vrućom vodom i zaželjela joj dobro
jutro. Doista je bilo dobro. Sada je imala nešto što joj nitko, čak ni Charles, nije
mogao oduzeti.
“Jutro, gospođice Gorse”, pozdravila je sobarica. “Njezina me visost poslala
da vam pomognem pri odijevanju.”
To je, dakako, značilo posuditi još odjeće od Parisove sestre. Ali odjeća
vojvotkinje od Raynhama bila je mnogo raskošnija, stilom i kvalitetom, nego što
je bio prirodni, prizemni karakter Erice Burke. Rosamund je odabrala jutarnju
haljinu od popelina paunove boje s uskom ružičastom vrpcom, a uz služavkinu
pomoć haljina joj je stajala kao salivena.
“Lijepi ste poput slike”, obznanila je služavka. “A sada sjednite za stol za
šminkanje da vam pomognem s frizurom.” Rosamund, koja je bila raspoložena za
ugađanje, smjesta je poslušala. Služavka je uzela četku u jednu ruku, a pramen
Rosamundine kose u drugu. “Zaboga, milostiva. Što vam se dogodilo s vratom?
O Bože, evo i na obrazu.”
Rosamund je bacila pogled na ogledalo, uočila crvenilo na koži i prisjetila se
ugodnog draškanja Parisove brade. Pocrvenjela je, što je još pridonijelo rumenilu
njezine kože.
“Njezina visost ima kremu za osipe i slične stvari”, spomenula je služavka i
nastavila uređivati Rosamundinu kosu. “Sama je spravlja u ostavi u Hawesdaleu.
Od cvjetnih latica i sličnih sastojaka. Doima se da se uvijek bavi nečime čime ne
bi smjela.”
Kad je frizura bila gotova, nanijele su mirisavi losion. Naravno, ne posvuda;
Rosamund je radije uživala u nešto intimnijim podsjetnicima Parisova dodira.
Na što je prvo pomislio kad se jutros probudio? Sinoć je zaspao tako dubokim
snom da ga nije uspjela probuditi. Nije mu uspjela reći što joj je na srcu. Iako je
159
 Knjige.Club Books

bila u iskušenju da spava kraj njega, bilo bi to obećavajuće otkriće. Umjesto toga
je počistila nered koliko je mogla, pokrila ga plahtom i dekom iako je ležao
dijagonalno na krevetu i iskrala se u svoje odaje.
Hoće li se vidjeti za doručkom? Kako će u tom slučaju ljubavnici sakriti
crvenilo svaki put kad se pogledaju?
Nije se trebala brinuti. U blagovaonici, svijetloj i prozračnoj sobi u stražnjem
dijelu kuće s pogledom na vrt, zatekla je samo vojvodu i vojvotkinju i dvoje slugu,
po jednoga sa svake strane dugog stola ispunjenog različitim jelima. Kad je ušla,
Rynham je spustio novine i ustao. “Dobro jutro, milostiva.”
“Nadam ste da ste dobro spavali, gospođice Gorse”, rekla je vojvotkinja
nasmiješivši se. Rosamund nije bila sigurna jesu li te riječi nagovještavale
vojvotkinjinu spoznaju o tome što je moglo poremetiti njezin odmor.
“Hvala, jesam.” Neosporna istina. Nije se mogla prisjetiti kad se osjećala tako
opušteno, unatoč svim brigama koje su je morile. “A predavanje - je li vas
zadovoljilo?”
“Jest, doista. Vrlo informativno. Nadam se da ću nadopuniti istraživanje
gospodina Bealsa ispitivanjem lokalnih botaničkih pripravaka za liječenje tropske
groznice. Ljudi često podcjenjuju moć biljaka i cvijeća.”
“Podcjenjuju i moć botaničarki”, rekao je njezin suprug, koji je pogled
ponovno usmjerio na novine. “Na vlastiti rizik.”
Ericine su oči zasjale, a onda se raznježile kad je suprugu uputila intiman
osmijeh. “Donijet ću vam tanjur, gospođice Gorse”, rekla je kad se prisjetila gošće
i ustala. “Mogu se sama poslužiti. Već ste dovoljno učinili.”
“Ma nije to ništa. Ionako ne mogu mirno sjediti. Jaja? Malo tosta?”
Batler je nalio šalicu vruće čokolade i spustio je pred prazno mjesto za stolom.
Rosamund je iznenada zamijetila da četvrto mjesto za stolom nije bilo
postavljeno. “Vaš brat nam se neće jutros pridružiti?”
Erica je odmahnula rukom. “Ustao je u zoru. Mogao je s Rynhamom otići na
jahanje, ali nije. Tvrdio je da ima posla. Pretpostavljam da priprema svoj povratak
u Dublin.” Spustila je glas, ali Rosamund se mogla zakleti da je vojvotkinja
promrmljala: “Glupan.”
“A, da. Svakako.” Rosamund nije shvatila da je vilicu uzela krivim krajem
sve dok nije osjetila ubod na mekanom mesu dlana. Nije valjda da je ostavlja,
nakon prošle noći?
Čim se ta sumnja pojavila, odbacila ju je. Istina je da se svaki put kad bi
podijelili intimne trenutke - onaj prvi poljubac, svratište u Walesu - probudila i
otkrila da ga nema. Ali uvijek bi joj se vratio. Mora vjerovati da će tako biti i ovaj
put.
A onda im je pozornost privukla gužva u predvorju. Udovica vojvode od
Raynhama ušla je u blagovaonicu s kćeri, Daphne i Bell. Raynhamova maćeha
bila je elegantna žena lijepe kose, mlađa od četrdeset godina, koja se kretala
160
 Knjige.Club Books

elegancijom koja se i očekuje od vojvotkinje. Njezina kći, tamnokosa i blijeda,

izgledala je nešto starije od Daphne.
“Dobro jutro svima”, rekla je udovica i poljubila u obraz posinka i snahu.
“Nisam mislila dolaziti tako rano, ali...” Pokazala je prema trima djevojčicama
koje su se nagurale na vratima i zavjerenički se cerekale. “Daphne i Bell odlučile
su da Viviane mora smjesta upoznati slavnu gospođicu Gorse.”
Zbunjena, Rosamund se naklonila vojvotkinji, a onda su je Daphne i Bell
gotovo srušile kad su joj se bacile oko struka. “Kakvo ugodno iznenađenje.
Mislila sam da ste me već zaboravile.”
“O, gospođice Gorse”, prekorila ju je Daphne. “Kako bismo mogle? Ne hismo
bile u Londonu da nije bilo vas. Paris nas inače nikad ne bi doveo.”
“A da nije vas ne bismo imale ni Eileen”, dodala je Bell.
“Bell je spasila mačkicu”, podsjetila ih je dok je pozdravljala lady Viviane, a
onda su prišle stolu.
“Ali spasili ste Parisa”, rekla je Erica, tako da je samo Rosamund mogla čuti.
Gospodin Burke samo je dan prije rekao isto. Instinktivno je otvorila usta
kako bi to zanijekala. Nju je trebalo spašavati. Teško da je bila u prilici spašavati
druge.
Ali galama u prostoriji toliko je narasla da je zagušila svaki odgovor koji je
mogla ponuditi: glasovi, smijeh i lupkanje pribora za jelo dok je batler postavljao
još tri mjesta za stolom. Jedva je zamijetila kad je gospodin Remington ušao s
pismom za vojvodu.
“Gospođice Gorse.” Raynhamov glas, iako nije zvučao kao Parisov, imao je
istu sposobnost presjeći žamor i privući pozornost. Gotovo je poželjela da se nisu
svi u prostoriji okrenuli kad je progovorio.
“Da, vaša visosti?”
“Poruka od Ashborougha.” Mahnuo je papirom u ruci. “Kao što smo
strahovali, vaš je brat stigao u grad. Međutim, čini se da nije sve doznao. Jutros
je pisao kako bi saznao može li mu itko iz obitelji gospodina Burkea reći gdje vas
može naći.”
Rosamund je ispustila drhtavi uzdah. “I?” Bell, koja je još stajala kraj nje,
stegnula joj je ruku. I ona je očekivala odgovor na pitanje.
“Naš sljedeći korak uvelike ovisi o vama, gospođice Gorse. Kao što znate, ili
možda ne znate, Ashborough je na kartama zaradio pravo bogatstvo. Koliko
znam, dobro je upoznat s onim što kartaši nazivaju blefiranjem.”
Nije bila sigurna šali li se vojvoda od Raynhama. “Želite li reći da bi lagao?
Za mene?”
Raynham je kimnuo. “Ako tako želite.”

161
 Knjige.Club Books

Kratkoročna odgoda, u najboljem slučaju. Odmahnula je glavom. Nije htjela

živjeti u laži. I nije htjela stalno ovisiti o drugima. Htjela je to riješiti, jednom
zauvijek. “Jučer ste nagovijestili želju da se suočite s mojim bratom.”
“Naravno. Na usluzi sam vam, gospođice Gorse.”
“Molim vas, otpišite mu. Dogovorite čim prije sastanak s njim. Ovog
popodneva, ako je moguće.”
Ponovno je kimnuo. “Setterby vas nakon ovoga više neće uznemiravati.”
Blagim pokretom ruke poslao je batlera po olovku i papir. “Možete se posve
osloniti na Ashborougha i mene.”
Podigla je bradu, izravnala kralježnicu i rekla glasom odlučne guvernante:
“Ne.” Sinoć je okusila dosege svoje moći. Što se god dogodilo, odlučila je sama
donositi svoje odluke. Više neće bježati od brata. “I ja idem s vama, vaša visosti.”
Začula je zabrinute uzdahe posvuda oko sebe, a krajičkom je oka spazila kako
je Erica pocrvenjela i zavrtjela glavom. Ali i dalje je gledala ravno u vojvodu.
Grimasa iznenađenja - ili je to bilo odobravanje? - pojavila mu se na inače posve
mirnom licu i nestala prije nego što se stigla uvjeriti je li joj se samo pričinilo.
Kimnuo je i bacio pismo na stol. “Kako želite.”
U kuću Finchevih stigli su nešto prije jedan sat, i to u mnogo većem broju
nego što je Rosamund planirala. Daphne i Bell željele su vidjeti roditelje, a Erica
je pristala pridružiti im se. Vojvotkinja udovica odlučila je posjetiti lady
Ashborough, što je značilo da je došla i lady Viviane. I naravno, bila je tu i Eileen
skrivena u košari koja se njihala na Daphneinoj ruci. Rosamund je znala da bi je
trebala utješiti činjenica da su se svi, uključujući strance, u trenucima nevolje
okupili oko nje.
Možda i bi da je među njima bio i Paris. Zašto se ponovno sakrio?
Philpot ih je dočekao i sproveo do istog salona kao prethodnog dana. Lord
Ashborough ustao je da ih pozdravi. “Stigli ste u jutarnju posjetu? Žao mi je što
vas moram izvijestiti da mi se supruga jutros ne osjeća najbolje te je odlučila
ostati u krevetu. Njezina je majka upravo s njom. Gospodin Burke otišao je po
liječnika. Za svaki slučaj.”
Iako se trudio djelovati opušteno, na naočitu licu očitavala mu se briga.
Rosamund se prisjetila da je Bell bila spomenula da joj sestra “očekuje sretan
događaj”, i taj joj se eufemizam učinio besmislenim za neizvjesnost i strah koji
okružuje rođenje djeteta.
“Otišla bih k njoj, ako smijem”, rekla je vojvotkinja udovica. “Možda mogu
pomoći.”
Erica je na brzinu smislila plan da djevojčice odvede u šetnju kroz vrt u
središtu Trga Grosvenor. Čim je u sestrinu pisaćem stolu pronašla olovke i papire
i uzela Elfinu uzicu, njih četvero - petero računamo li psa, i šestero ako je
Rosamundina pretpostavka o mačkici bila točna - izišli su. Rosamund se pitala
zna li vojvotkinja što ju čeka sljedećih sat ili dva.

162
 Knjige.Club Books

A tada su u prostoriji ostali samo ona, lord Ashborough i vojvoda od

Raynhama. “Ne biste se trebali truditi oko mene”, rekla je nervoznom markizu.
Uspio se nasmiješiti, iako bez jučerašnjega opuštenog šarma. “Da budem
iskren, gospođice Gorse, dobro će mi doći da skrenem misli na nešto drugo. Bojim
se da bih mogao poludjeti od brige ostanem li nasamo.”
Za promjenu, ovaj put nije pretjerivao da bi ispao duhovit.
“Onda dobro”, rekao je Raynham. Vaš će brat biti točan, gospođice Gorse, a
prema njegovu pismu pridružit će mu se i Dashfort. Imamo ideju kako nastaviti,
ali što ste vi planirali?”
Od Daphne i Bell doznala je da je Raynham bio časnik. Na trenutak je
pomislila prepustiti se njegovoj prosudbi. Ali imala je jednu prednost: poznavala
je neprijatelja s kojim će se suočiti.
“Moj brat prezire bespomoćne, uključujući i mene.”
“Želite reći da je nasilnik.”
“Nisam to oduvijek shvaćala.” Kimnula je. “Ali istina je. Ali zato iznimno
cijeni gospodu poput vas. Htjet će na vas ostaviti dobar utisak."
“Poznata mi je takva vrsta, gospođice”, rekao je lord Ashborough. “Znam
postupati s takvima.”
Prisjetila se što je vojvoda rekao o kockarskoj prošlosti lorda Ashborougha.
Ako je zaradio bogatstvo, drugi su morali izgubiti svoje. A ona bi naposljetku
željela vidjeti Charlesa kao gubitnika.
“Bilo bi dobro da ga uzrujate. Razljutite. Toliko razbjesnite da otkrije nešto
što nikad nisam uspjela utvrditi: zašto je odlučio tako postupati prema meni.”
“Ali sigurno neće htjeti govoriti pred vama”, zamijetio je vojvoda.
“Postoji li soba u kojoj bih mogla biti skrivena i slušati razgovor?"
“Moj kabinet u prizemlju spojen je s knjižnicom”, rekao je lord Ashborough.
“Ako vrata između njih ostanu otvorena, mislim da ćete sasvim dobro čuti.”
“Dovoljno sam slušala, lorde. Ali danas, kad dođe trenutak, imat ću što reći.”
Rynham je kimnuo s razumijevanjem i preostalo je samo da njih troje
pričekaju Charlesa i Dashforta.
Stojeći veliki sat baš je zazvonio kad je Philpot pokucao. “Grof od Dashforta
i vikont Setterby su stigli, vaša visosti.”
Čula je škripu stolaca kad su Raynham i Ashborough ustali, prigušen zvuk
dva para čizama, lorda Dashforta i njezina brata, kako prelaze preko turskog
čilima. Njezina živa mašta lako im je zamislila lica.
“Hvala vam na pomoći, gospodo.” Stresla se od Charlesova glasa i zgrabila
je rukohvat drvenog stolca na kojem je sjedila kako ne bi skočila na noge. “Mogu
li predstaviti lorda Dashforta, vjerenika moje sestre.”
“Gospodo.”

163
 Knjige.Club Books

Začula se buka, škripanje stolaca dok su svi zauzimali svoja mjesta. Lord
Ashborough ponudio je piće, ali bio je odbijen. Tada je nastupila neugodna tišina.
“Ako sam dobro razumio, vi imate sestru, vojvodo.” Charles je prvi
progovorio, laskavim, poniznim tonom kakav nikad nije čula od njega. “Nadam
se da vam ne pravi neprilike kao što, nažalost, moja sestra čini meni.”
Raynham mu je hitro ugušio nade. “Draga sestra teško može biti razlog za
žaljenje. Ali moja sestra nije razlog vašeg dolaska.”
“Naravno, vojvodo. Oprostite.” Na brzinu je promijenio taktiku. “Iz vašeg
sam pisma, lorde Ashborough, razumio da je gospodin Burke ovdje. Htio bih
razgovarati s njim. Siguran sam da on zna gdje mi je sestra.”
“Ovdje?” upitao je dubokim glasom lord Ashborough. “Ni slučajno. Rekao
sam da mislim da je Burke nedavno stigao u grad.” Oholo se nasmijao. Sjetila se
što je Raynham rekao o vještini blefiranja. “Mogu reći da me dosad nitko nije
zamijenio za bratova staratelja.”
Čak i s ove udaljenosti čula je kako joj je brat duboko udahnuo. I bila je
sigurna da je nezadovoljno “Setterby?” lorda Dashforta samo dolilo ulje na vatru.
Dobro.
“Priznajem da mi je čudno što vaša sestra nije održala obećanje lordu, ovaj -
Dipfootu, nije li?” upitao je lord Ashborough. “Je li imala kakvih primjedbi tom
braku?”
“Sve sam uredio, ali vrlo je tvrdoglava.”
“Moram priznati”, ubacio se lord Dashfort, “da mi se ne sviđa to što sam čuo.”
Charles ga je na brzinu umirio. “U pravim rukama, kao što sam vam rekao,
brzo će se dozvati pameti.”
“Oprostite, Setterby.” Ponovno se oglasio Ashborough, kao da se dosađuje.
“Mislio sam da je ovdje riječ o vašoj sestri? Međutim, doima se da raspravljate o
konju, ili možda o kakvu psu?”
Začuvši to, Charles je skočio na noge. Čula je kako su mu pete čizama lupile
o pod. “Kvragu. Dobro znate što sam mislio.” Zamišljala je kako mu se u
kutovima usana skuplja pjena.
“Pa valjda u društvu gospode možemo o namigušama razgovarati kako nam
volja.”
“Poznato mi je kako gospoda razgovaraju o damama. Bile one nazočne ili
ne.” Raynham je to izgovorio ledenim glasom. Sugerirajući da njezin brat nije
gospodin, činilo se da pokušava izmamiti reakciju koja nadilazi razgovor.
Dvoboj? Ne - ne može na savjesti imati smrt čovjeka.
“Idemo, Dashforte”, zagalamio je Charles. “Ovo je očito bacanje dragocjena
vremena. Vremena koje bismo bolje upotrijebili tražeći Rosamund.”
Ustala je, jer se više nije mogla natjerati da sluša sjedeći.

164
 Knjige.Club Books

“Doista, Setterby”, prosvjedovao je grof. “Sve mi se ovo nimalo ne sviđa. Što

više razmišljam o tome, skloniji sam povjerovati da vaša sestra i ja nismo jedno
za drugo. Posljednje što mi treba je još jedna komplicirana supruga. Možda bi bilo
najbolje da mi vratite ono što sam vam dao.”
Charles je pročistio grlo. “To neće biti moguće.”
Dashfort je ustao. “Govorim da si ne mogu dopustiti da...”
“O, Bože.” Dovoljno se blizu prišuljala vratima da je vidjela Ashborougha
kako se zavalio u stolcu. Raspravu između njezina brata i lorda Dashforta
promatrao je poput gledatelja u amaterskom kazalištu. “Čini se da netko pokušava
izbjeći dug časti. No-no, Setterby. Tako se to ne radi.”
“Ne miješajte se u moje poslove, Ashborough.”
“Rado. Gubite mi se iz kuće.”
Brat joj je pobjesnio. Na trenutak je pomislila da će doista otići. Ali lord
Ashborough je posjedovao istančan osjećaj procjenjivanja granice nečijeg
strpljenja. Charles se okrenuo na mjestu, prekrižio ruke na prsima i rekao: “Ne bez
moje sestre.”
“Ne.” Kad je ušla u salon, četiri su se glave istodobno okrenule prema njoj.
Na trenutak joj je odlučnost popustila. Stare navike - čak i one loše, kao što je
poslušnost prema surovu bratu - teško se gube. Charles je pošao prema njoj, ali
Raynham je ustao i postavio se između njih. Nastavila je govoriti kao da nije bilo
prekida. “A ako me pokušaš natjerati, ja ću - ja ću svima ispričati da sam u dvorcu
Kilready vidjela duha.”
Toliko ju je puta pokušao uvjeriti u nešto što nije bilo istina, ili je natjerati da
zaboravi ono što je bila istina. Ali je vjerovala, kakvu god perverznu vrijednost
imala za njega, da bi bila bitno smanjena ako bi svi mislili da je luda.
Dashfort ju je zbunjeno pogledao. “Što ste vidjeli?”
“Usuđuješ se prijetiti mi nekakvim glupostima iz gotskih priča? Nastavi tako
i uskoro ćeš živjeti u jednoj takvoj priči. Onog dana kad napuniš dvadeset prvu,
perem ruke od tebe”, promucao je Charles. “Ništa nemaš - pretpostavljam da je i
ta haljina posuđena. Ako se ne udaš za Dashforta, kako misliš preživjeti?”
Prkosno se ispravila. “Radit ću. Kao guvernanta...”
“Guvernanta? Kad te napustim, bit ćeš sretna pronađeš li namještenje kao
najobičnija pralja. Nećeš imati ništa, ništa?”
Vrata koja su iz hodnika vodila u knjižnicu naglo su se otvorila. U prostoriju
je ušao Paris. Nije gledao prema njoj. Pogled mu je bio usmjeren prema njezinu
bratu. Unatoč neurednoj odjeći, neobrijanoj bradi i raščupanoj kosi - opet je
prolazio rukom kroz kosu - kad je progovorio, privukao je nepodijeljenu
pozornost, kao uvijek.
“To je notorna laž, lorde Setterby. Znate to jednako dobro kao i ja.”

165
 Knjige.Club Books

Dvadeset treće poglavlje

Paris se natjerao da ne gleda Rosamund, iako je ona bila jedino što je vidio.
“Burke.” Setterby je ispljunuo njegovo ime, a Paris se gotovo nasmijao.
Ljutnjom je bilo lako manipulirati. “Usuđujete se pojaviti poslije onoga što ste
učinili?”
Tada se nasmijao. “A koji sam to grijeh po vama počinio, lorde?” Vikont nije
mogao znati o onome što se dogodilo sinoć.
“Oteli ste mi sestru.”
“Kakve su to gluposti, Charlese?” Njezin je glas presjekao zrak između njih.
“Ti si taj koji nije poštovao moju volju.”
Paris nije mogao poželjeti bolji uvod. Posegnuo je u unutarnji džep prsluka i
izvadio papir koji mu je jučer dala Erica. Zaboravio je na njega do jutros, kad se
probudio sam i trebalo mu je nešto što će mu odvući pozornost kako ne bi smjesta
krenuo u potragu za Rosamund.
Zakoračio je naprijed. “Kad govorimo o volji...”
Setterby, koji je gledao prema sestri, ponovno se okrenuo, a lice mu je
pocrvenjelo. “Kako, molim?”
“Ovo je kopija posljednje volje i oporuke Charlesa Gorsea, devetog vikonta
Setterbyja”, rekao je, pokazujući presavijeni dokument. “Vaš otac, zar ne?”
Charles je problijedio. Njegove oči, inače slične Rosamundinima, umrtvile su
se. “Naravno.”
“Tko će od nas dvojice, gospodine, imati čast reci vašoj sestri što je u njoj
napisano?”
Ashborough je teatralno uzdahnuo. “Zaboga, zaplet se komplicira. Mojoj će
supruzi bit žao što je ovo propustila. Možda to ubaci u svoju sljedeću knjigu.”
Na Setterbyjevu stavu očitavala se uzrujanost. “Baš mi je drago da vas
zabavljamo, Ashborough. Što se tiče oporuke, to su pravne fraze, suhe poput kosti.
Moju neuku sestru to ne zanima, niti može razumjeti takav dokument.” Paris je
vidio kako se Rosamundina usta otvaraju da odgovori bratu, pa je nastavio:
“Zakon doista ima svoj karakterističan jezik. Da joj ja objasnim, Setterby, ili
čete vi?”

166
 Knjige.Club Books

“Nema se što objašnjavati.” Setterby je odmahnuo rukom. “Otac me proglasio

njezinim jedinim starateljem. Što je se u oporuci još može ticati?”
“Mislim da bi je mogli zanimati i neki drugi dijelovi. Recimo, njezino
nasljedstvo.”
Rosamund je u čudu otvorila usta, kao što je i očekivao. A lord Dashfort
očekivano je samo stajao sa strane. Naravno da je znao. Samo su Rosamund držali
u mraku.
“Kao njezin staratelj, zadužen sam za vođenje poslova svoje sestre. Ne treba
je zamarati detaljima.”
“Koliko poznajem gospođicu Gorse, mislim da je ne bi zamaralo da sazna
kako joj je otac ostavio Tavisham Manor.”
Ne bi se iznenadio da se od čuda onesvijestila. Ili da se barem strovalila u
stolac kraj kojeg je stajala. Umjesto toga nasrnula je na brata i unijela mu se u
lice. “Charlese.” Glas je bio oštar i optužujući. “Je li to istina?”
Setterby se prijeteći okrenuo, s jasnom namjerom da je zgrabi za ruku.
Umjesto toga, Raynham je njega zgrabio za ruku. “Čini se da nemate pojma kako
se odnosi prema damama, Setterby. Volio bih dobiti priliku da vas tome poučim.”
“Je li to izazov, vojvodo?” Setterby je oslobodio ruku. “Svi ste ga čuli. Mogu
li računati da ćete mi biti Sekundant, Dashforte?”
Grofove uske oči raširile su do krajnjih granica i zakoračio je unatrag.
“Moram priznati, Setterby, da nisam čuo ništa što bi zahtijevalo takvo što.”
“Zapamtit ću vašu hrabrost, Dashforte”, otresao se Setterby, protresao ramena
i namjestio rukav kaputa. “Što se tebe tiče, draga sestro, očekivao bih zahvalnost,
a ne prijekore. Riječi hvale što sam godinama tako uspješno vodio Tavisham...”
“U svoju korist”, istaknuo je Paris. “Jutros sam doznao nekoliko zanimljivih
činjenica. Primjerice, uvjeti vašeg starateljstva zahtijevaju da vodite imanje u
štićenikovu najboljem interesu...”
“Što sam i činio. To je malo imanje, samo nekoliko gazdinstava. Ne može
pokriti ni račune njezina krojača.”
“Ti si inzistirao na raskošnim odorama”, uzdrhtalim je glasom rekla
Rosamund. “Pokazivao si me naokolo poput neke - neke...”
“Nasljednice”, dodao je Paris, strahujući koju bi riječ mogla odabrati.
“Jednom ste mi rekli, gospođice Gorse, kako vam je žao što ste me prevarili. Čini
se da ste vi prevareni.”
“Nasljednica”, podrugljivo je rekao Setterby. “Usuđujete se optužiti me da
sam naštetio sestri time što sam njezino malo nasljedstvo upotrijebio kako bih joj
pronašao uzorita supruga? Ona nema drugog miraza.”
“Zašto ne bih imala pravo sama odabrati?”
“Jer je vaš brat htio odlučiti umjesto vas”, mračno je rekao Raynham.

167
 Knjige.Club Books

“I što s time?” usprotivio se Setterby. “Nije li to moja dužnost kao njezina

staratelja i jedina živućeg rođaka?”
Ashborough je prekrižio ruke na leđima i suho dobacio: “Kakva nesebičnost.”
“Možda ipak ne baš potpuno nesebično.” Paris je lupnuo dokumentom po
dlanu. “Doima se da je otpočetka planirao iskoristiti Tavisham kao sredstvo
nagodbe. Upravo jutros sam razgovarao s dva gospodina s kojima se prošle godine
pokušao nagoditi, ali nisu mogli ispuniti njegove uvjete: Tavisham Manor i
njegova bajna sestra u zamjenu za...”
“Novac.” Rosamund je još zurila u brata. Paris je zamijetio kako joj se ukočila
kralježnica. “Nije bilo dovoljno poniziti me, omalovažiti. Sve si me vrijeme
pokušavao - prodati. Vjenčati me za najboljeg ponuđača.”
“Kao da je to nekakva rijetkost”, branio se Setterby. “Što su uopće mirazi i
spajanja obitelji? Brak je, djevojko, zapravo u cijelosti ekonomsko pitanje. Da si
napravila kako sam ti rekao, već bi bila pristojno zbrinuta.”
“Da sam poslušala, već bih živjela u bijedi.”
Dashfort se usiljeno nakašljao, što je odvuklo Parisovu pozornost. “Doima se
da je Dashfort bio spreman platiti svaku cijenu koju bi vaš brat zatražio”, rekao je
Paris. “Međutim, u ovoj se pogodbi nije bila riječ samo o novcu.”
Preko ramena ga je pogledala i vidio je kako joj briga i bol ispunjavaju oči.
“Nego o čemu?”
“Sami ste to rekli prije jednoga sata, gospođice Gorse”, rekao je Raynham.
“Moć.”
Paris je kimnuo. “Tavisham je ono što se zove džepni okrug. Drugim riječima,
to ‘malo imanje’, kako ga opisuje vaš brat, ima nerazmjerno velik utjecaj na vrlo
važne stvari. Njegov vlasnik ima neosporno pravo birati člana Parlamenta. Vaš je
brat to pravo iskorištavao u godinama poslije smrti vašeg oca, i namjeravao vas
je vjenčati s osobom na koju bi imao utjecaja, koja bi glasala po njegovoj volji.”
Setterby se narogušio, ali nije zanijekao njegovu tvrdnju. “Da, pa što? Trebaju
li nam zemljom vladati nekakve budale?”
Rosamund ga nije slušala. “Ali ako je ovdje bila riječ o mjestu u britanskom
Parlamentu, zašto je lord Dashfort mario. Pa on je već član Parlamenta.”
“Irskog parlamenta”, rekao je Paris i skrenuo pogled s Rosamund na grofa.
“Dopustite mi malu špekulaciju. Mislim da se sve svodi na sljedeće: lord Dashfort
žarko želi postati Englezom. Naslijeđeno englesko imanje mnogo bi mu pomoglo,
ili barem njegovu sinu, da to postigne. Također, moguće je da postoje teme u
Parlamentu u kojima bi volio imati pravo glasa. Možda čak planira jednog dana i
sâm postati članom. Ako se Zakon o ujedinjenju usvoji, irski će Parlament biti
raspušten, a nitko mu ne jamči mjesto u Gornjem domu britanskoga Parlamenta.
Tada njegova titula ne bi mnogo vrijedila.”

168
 Knjige.Club Books

Tijekom Parisova govora, Dashfort se neprimjetno primicao vratima

knjižnice. Iznenađujućom lakoćom Ashborough mu je prepriječio put. “Nemojte
otići tijekom stanke između činova, dobri moj čovječe. Ja osobno ne mogu
dočekati posljednji čin.” Dashfort je za treptao.
“Vrlo ćete teško dokazati da sam loše upravljao Tavishamom ili loše vodio
brigu o sestri”, prkosno je rekao Setterby. “Morat ćete priznati, Burke, da zakon
staratelju dopušta donošenje odluka po vlastitu nahođenju.”
“Ovdje nije riječ o tome je li prekršen zakon,” svisoka je rekao Raynham,
poput pravoga vojvode, “ali uvidjet ćete da ipak slijede posljedice za onoga koji
se loše odnosi prema štićeniku.”
Setterby je na trenutak razmišljao o tim riječima, a Paris je za to vrijeme
zadržao dah. Svaki zločinac ima točku pucanja. Koliko je daleko Setterby
spreman ići kako bi sačuvao vlastitu kožu?
Setterbyju su se ramena gotovo nezamjetno spustila. Ali i to je bilo dovoljno.
Kad je progovorio, njegov je ton bio gotovo ponizan. Udvornički. “Možda bi vas,
gospodo, zanimalo kako je Dashfort došao do novca kojim me mislio isplatiti?”
Dashfort, kojem je trebao trenutak da shvati značenje Setterbyjevih riječi,
kimao je s ostalima dok mu Raynham nije uputio mračan pogled. “Zaboga,
Setterby”, procvilio je. “Zajedno smo išli u školu. Ne mislite se valjda okrenuti
protiv mene?”
“Pa,” razdragano je rekao Ashborough, “čini se da misli.”
“Riječ je o tom trošnom, starom zamku.” Setterby je prezirno odmahnuo
glavom. “Jednoga će se dana samo srušiti u more. Ali zasad njegove katakombe
iskorištavaju kao brodsko pristanište. Izbjegavaju britansku carinu za robu iz
Francuske i Irske.”
Raynham je prekrižio ruke na prsima. “Imam prijatelja u Whitehallu kojega
uvijek zanimaju dojave o krijumčarenju uz irsku obalu.”
“Ja u tome nisam nikad sudjelovao”, ustvrdio je Dashfort. “Krijumčarenje.
Zaboga, posljednjih sam deset godina bio stotinama milja udaljen.”
“Dakle, vi od toga ne ostvarujete nikakvu dobit?”
Paris je pogledao Setterbyja, pa ponovno Dashforta. “Niste primali novac?”
“Ja...” Dashfort je odmahnuo glavom, više od straha nego od poricanja. “Moja
je pokojna supruga željela živjeti u Engleskoj, bez obzira na troškove. Mrzila je
Irsku, neko je vrijeme i mene natjerala da je zamrzim. Da zamrzim sebe. Rekao
sam svojem upravitelju imanja da nekako dođe do novca. Ja - ja nisam razmišljao
o posljedicama.” Glas mu se utišao, a krivnja mu je preplavila lice. “Ipak, nikad
nije bilo dovoljno. Prošle sam joj godine rekao da ćemo se morati vratiti u
Kilready i oko toga smo se... svi znaju da smo se svađali. Ili se prave da znaju.
Bila je histerična. Ja - ja je nisam gurnuo”, tvrdio je, pogleda izgubljena u sjećanju
na taj dan. “Spotakla se i pala prije nego što sam je uspio uhvatiti. Ali ipak je moja
krivnja što je majka moje djece mrtva.”
169
 Knjige.Club Books

Nakon kratke stanke Paris je tiho rekao: “Ne želim reći da se možete iskupiti
za to.” Tjedan prije krenuo je na put, dvije trećine zbog osjećaja krivnje, jednu
trećinu iz želje da osveti jadnoga Henryja. Ali sada je drukčije gledao na stvari.
Sada je htio nastaviti. Zbog onih koji nemaju pravo glasa. I zbog sebe. “Ali postoji
nešto što možete učiniti. Možete se pobrinuti da vaš upravitelj odgovara za zlo
koje je nanio drugima.”
“Quin? Zar je počinio toliko zla? Samo se snalazio tu i tamo...”
“Zlo je”, ledenim je glasom objasnio Paris, “nanio vašem sinu.”
Dashfort se zaprepastio. “Alexanderu?”
“Tommyju Faganu. Sirotom djetetu vaše bivše služavke, koji je zbog krađe
utamničen u Kilmainhamu. Pati od albinizma - nedostatka pigmenata u koži i kosi.
Quin ga je zloporabljao za svoju prijevaru, da plaši uljeze...”
“Duh Kilreadyja”, prošaptala je Rosamund.
Paris je kimnuo. Dashfort se stresao.
“Ali ako nimalo ne suosjećate s njim,” nastavio je Paris, “barem mislite na
Alexandera koji bi jednoga dana trebao živjeti od irskog imanja, ako ga već niste
upropastili svojim reketarenjem i odsutnošću. Dajte mu podanike koji mogu
zaraditi kruh, koji ne kradu, i vjerojatno se neće morati suočiti s pobunom.”
Posramljen, Dashfort je kimnuo. “Dječak - Tommy. Možete li ga osloboditi?”
“Ne, lorde. Ali vi možete - u zamjenu za vaše svjedočenje protiv Quina u
slučaju krijumčarenja. Poslat ću žurnu poruku svome suradniku koji radi na tom
slučaju, ali morate se smjesta vratiti u Dublin i svjedočiti u Tommyjrvu korist.
Sud će vas saslušati.”
“Da, svakako”, složio se, spremnije nego što se Paris mogao nadati. “Sutra
polazim. A kad stignem, ostat ću tamo. Pokušat ću popraviti štetu koju sam nanio
Kilreadyju. Imate moju riječ.” Ta je obznana dočekana potpunom šutnjom.
“Oprostite mi, gospođice Gorse”, dodao je uz naklon i oštar pogled prema
Setterbyju. “Vaš je brat zloporabio naše staro prijateljstvo - i moje žalovanje - da
me uvjeri u...” Odmahnuo je glavom, nesposoban dovršiti rečenicu. “Nisam ga
trebao slušati.” Kad je ovaj put Dashfort pokušao napustiti prostoriju, Ashborough
ga nije zaustavio.
Poslije nekoliko trenutaka Rosamund je upitala: “Što će biti s Charlesom?”
Charles se još pjenio, ali je šutio i nije se micao prikovan oštrim
Raynhamovim pogledom. “Pretpostavljam da bi bila presretna da me jedan od
tvojih prijatelja dokrajči?”
“Upravo suprotno, Charlese. Ne želim ti zlo. Ali ne možeš nastaviti upravljati
mojim životom.”
“Prema uvjetima oporuke Tavisham Manor postaje tvoj kad postaneš
punoljetna”, objasnio je Paris.

170
 Knjige.Club Books

“Pa, to je za manje od dva tjedna. Pretpostavljam da si zato toliko žurio da me

udaš za lorda Dashforta?” obratila se bratu, koji nije mogao zanijekati optužbu.
“Postoje brojni načini da čovjek plati svoje dugove”, rekao je Ashborough.
“Predlažem pisano i potpisano priznanje - svojevrsnu mjenicu koju gospođica
Gorse može priložiti kad god joj se prohtije. Nekoliko riječi na pravom mjestu o
vašem ponašanju i bit ćete upropašteni, Setterby. Pogledajte što je trač učinio
vašem prijatelju Dashfortu. Nisu bili potrebni ni mačevi ni pištolji ni sud.”
“Neka ste svi prokleti”, promrmljao je Setterby. Ali ramena su mu još malo
potonula u porazu. “Dođite”, rekao je Raynham, pokazujući prema kabinetu u
kojem je Rosamund bila skrivena. “Tamo ćemo pronaći papir i pero. Nadam se.
Ashborough ima druga posla.” Ashborough je zahvalno kimnuo i izišao. “Možda
nemam njegova iskustva s mjenicama, ali prilično sam dobar u iznuđivanju
priznanja.”
Raynham je zatvorio vrata za njima i iznenada je Paris ostao sam s Rosamund.
“Bio je to dramatičan ulazak”, rekla je. “Bojala sam se da si bez pozdrava
otišao za Dublin, i to poslije...”
“U vezi prošle noći...” počeo je.
“Da?”
“Razmišljao sam.” Zakoračio je prema njoj i ispružio joj ruke. “O prošlosti. I
budućnosti. Kad si rekla da se skrivam, imala si pravo.”
“Od svoje obitelji?”
“Od pogrešaka koje sam učinio - a mnoge su uključivale i obitelj. Bilo je to
glupo od mene. Ako nisam bio svjestan koliko je to bilo glupo, Erica mi je
pomogla da shvatim.” Nasmiješio se i palcima joj pomazio dlanove. “A ovo mi je
putovanje pokazalo da se ne mogu skrivati od ljudi koje volim.”
“Od svoje obitelji.”
Nije mogao pročitati pogled u njezinim očima. “I tebe. Ah, Roisin”, prošaptao
je i prišao joj posve blizu. “Ne znam kako se to dogodilo. Tražio sam guvernantu
da izbjegnem odgovornost za svoju obitelj. Umjesto toga, vratila si me njima. Bio
sam izgubljen. Ali sada znam što želim.” Skupivši hrabrost kleknuo je na jedno
koljeno. Godine iskustva naučile su ga da nikad ne postavlja pitanje na koje
unaprijed ne zna odgovor. Ali ipak je to učinio. “Rosamund Gorse, hoćeš li se
udati za mene?”
Srce joj je ubrzalo dok su joj se osjećaji rojili na licu. Riječi su joj krenule iz
usta, da bi ih povukla. Naposljetku, rastvorila je usne baš onako kako je zavolio.
“Na putu za London, gospodine Burke, rekao si mi da vjeruješ da bi tvoji šurjaci
mogli riješiti moj problem. Ne umanjujući važan doprinos lorda Ashborougha i
vojvode od Raynhama današnjim zbivanjima, želim istaknuti da sam od
početka imala pravo. Trebala sam odvjetnika, zar ne? Trebala sam - trebam -
tebe.”
“Je li - je li to da, ljubavi?”
171
 Knjige.Club Books

Ponovno je oklijevala. “Volim te, Parise. Volim i Tavisham, iako sam

vjerovala da ga više nikad neću vidjeti. O, mislila sam da sam tako pametna kad
sam htjela sama donositi sve svoje odluke. Ali sada ne znam kako odlučiti.” Čim
je pročitao oporuku znao je da bi njezino nasljedstvo moglo biti kraj njegovih
nada. Za nekoliko tjedana bit će posve neovisna. Ako se jednoga dana odluči
vjenčati, vikontova kći s imanjem mogla bi odabrati mnogo bolje od dublinskog
odvjetnika.
Ali uvjeravanje mu je bila jača strana. “Onda nemoj. Čitala si knjigu moje
sestre?” upitao je. Rosamund je oprezno kimnula. “Onda znaš da na kraju glavna
junakinja predloži neku vrstu saveza. Između engleskoga gospodina i irske dame.
Prezirao sam to kad sam prvi put pročitao. Bila je to predaja, tako sam mislio.
Odustajanje. Ali odnedavno mi se čini da je Cami imala pravo. Savez bi mogao
biti korak naprijed, iako ne kažem da bi bilo savršeno. Ili lagano.”
“Pretpostavljam da nema razloga zašto ne bi djelovalo podjednako dobro i u
suprotnom smjeru, irski gospodin i engleska dama?” Njezin izazovan osmijeh
pružio mu je nadu. “Bi li mogao biti sretan u Tavishamu, Parise?”
U jedno je bio siguran. “Nigdje ne bih mogao biti sretan bez tebe. Ali najprije
se moram vratiti u Dublin”, upozorio je, “i dovršiti neke stvari.”
Osmijeh joj se pretvorio u nešto prekrasno nestašno. “Kad se vratiš, imat ću
posao za tebe.
“Da?”
“Nedavno sam otkrila da u džepu imam mjesto u Parlamentu”, rekla je,
lupnuvši se po boku.
Prvo se nasmijao, ali pogled joj je bio ozbiljan. Član parlamenta? Golema
odgovornost - je li bio spreman na to? Nekoć je sanjao o služenju svojoj zemlji,
ali taj je san umro sa svime ostalim. A sada se pred njim otvarala nova budućnost.
Za Irsku bi mogao učiniti mnogo više u Westminsteru nego što bi ikad mogao kod
kuće.
Nagnuo je glavu i odgovorio zločestim glasom: “Pa,” zarežao je, “nisam baš
siguran kako bih se osjećao kao tvoj irski kućni ljubimac.”
Nasmijala se i oslobodila jednu ruku kako bi mu maknula kosu s očiju. A onda
mu se našla u naručju i ljubila ga, i samo je njih dvoje postojalo na cijelome
svijetu. Savršen savez, doista.
Barem na trenutak. Negdje u kući zalupila su se vrata i trenutak poslije pas
veličine ponija utrčao je u sobu, a proganjala ga je mala bijela mačkica. Iza njih
vrištala je Bell, a Daphne je rekla: “Znala sam, gospođice Gorse. Znala sam da
ćete se udati za mojega brata.” Erica se nasmiješila svojim poznatim osmijehom.
Nešto poslije toga i njihov se otac pojavio na vratima. “Doima se da ste sve
riješili, zar ne?”
Rosamund se oslobodila iz Parisova zagrljaja i prišla mu.

172
 Knjige.Club Books

“O, gospodine Burke, dugujem vam toliko zahvalnosti. Vi ste pronašli

oporuku - taj ste dokument dali kćeri da ga preda Parisu, zar ne? O tome ste jučer
govorili kad ste rekli da su stvari pod kontrolom.”
Njegov je otac odbio njezinu zahvalnost. “Nije to ništa, doista. Kad sam
primio Parisovo pismo, zamolio sam za uslugu starog prijatelja s Oxforda. A kad
sam vidio što je u oporuci, znao sam da se vaš brat ne može obraniti.” Paris se na
trenutak zamislio. “Što da mi ga je Erica zaboravila dati? Ili da sam ga propustio
pročitati?” Što da je, drugim riječima, iznevjerio i Rosamund?
Otac mu se nasmiješio. “Pitaj svoju mudru guvernantu.” Rosamund se lupnula
po glavi, smišljajući odgovor. “Temeljem moje spoznaje o odgoju tvojih sestara,
rekla bih da tvoj otac ima puno povjerenje u sposobnosti svoje djece. A kako
vidim, to je povjerenje opravdano.”
“Dosad je bilo”, složio se njegov otac. “Ali priznajem da sam sačuvao drugu
kopiju oporuke”, dodao je i namignuo, potapšavši unutarnji džep prsluka. “Za
slučaj da netko zabrlja.”
Paris je zabacio glavu i nasmijao se, ali je naglo prestao kad je Ashborough
doteturao u sobu sa zbunjenim izrazom lica. Unatoč prisustvu dama, stropoštao
se u najbliži stolac i spustio glavu u dlanove.
“Je li Cami dobro?” prozborila je Erica.
Ne podigavši glavu samo je kimnuo. “Camellia je nevjerojatna.” Riječi su bile
malo nerazgovjetne, ali bilo je jasno da je u šoku. “A ja - ja sam otac. Dviju
prekrasnih djevojčica.”
Paris je zazviždao. “Još Burkeovih žena, ha?” Iako je imao potpuno
povjerenje u Caminu sposobnost da zauzda ovog razvratnika, kćeri će ga sigurno
dokrajčiti.
Njegov je otac odsutno kimnuo, a misli su mu očito putovale sličnim putem.
Prišao je baru, natočio dva prsta konjaka i odnio ga svome potresenom zetu. “I
danas se pokazalo ono što oduvijek govorim: muškarci pišu zakone, ali pravda je
žena.”
Svi, čak i Ashborough, su se nasmijali. Parisove su oči potražile i pronašle
Rosamund, koja se također smijala. Njezina je uobičajena zajedljivost, barem na
trenutak, nestala. Promatrao je kako pogledom klizi od jednog člana obitelji do
drugog, zaustavivši se naposljetku na Elf, koja se pokušavala skriti ispod
premalena stolca dok ju je Eileen vrebala podignuta repa.
Prešao je na Rosamundinu stranu i sagnuo se da joj šapne u uho: “Ovo je
obitelj, ljubavi. Biti većinu vremena okružen potpunim kaosom. Jesi li sigurna da
to želiš?”
Okrenula se, obuhvatila mu prstima bradu, a drugom mu rukom uredila kosu
kako se ne bi mogao sakriti od njezinih razoružavajućih plavih očiju. Guvernanta
se vratila u punoj snazi, hvala Bogu.

173
 Knjige.Club Books

Ali nije mogla sakriti natruhu zadovoljstva na usnama kad je naposljetku

rekla: “Da.”

174
 Knjige.Club Books

Dvadeset četvrto poglavlje

Kad je izišla na sunce prekrasnoga svibanjskog jutra, duhovi su bili posljednje o

čemu bi Rosamund razmišljala, unatoč blizini groblja.
U tom je trenutku razmišljala hoće li u košari s cvijećem koju će Daphne i
Bell nositi do oltara biti i mačkica, je li Elf već pregrizla uzicu kojom ju je
gospodin Whitt, seoski kovač, privezao uz nakovanj i je li gospoda
Riggs, kuharica Tavisham Manora, održala obećanje da će ostati na svadbenom
doručku, unatoč spoznaji da će biti nazočan i “pravi vojvoda”. “Zapravo, gospođo
Riggs,” načula je kako je župnikova žena rekla, “markiz je onaj na koga morate
pripaziti” - što, naravno, uopće nije pomoglo.
Ispod lijepe sjenice od kovanog željeza ukrašene bršljanom gospodin Burke
čekao je da je povede do oltara. Dok je Paris završavao poslove u Dublinu, a
gospođa Burke bila zauzeta svojim novopridošlim unučicama, on je došao u
Tavisham pomoći Rosamund u sređivanju stvari. Sjedio je uz nju dok je primala
podanike i slušala njihove potrebe. Pročitao je ugovore o najmu i strpljivo
objašnjavao uvjete. Pomogao joj je pohvatati konce i snaći se u vođenju imanja
koje - kako se pokazalo - nije bilo tako malo kakvim ga je njezin brat bio
prikazivao, i koje je pod dobrom upravom moglo mladom bračnom paru donositi
sasvim pristojan prihod i bez izrabljivanja seljaka koji su obrađivali zemlju na
imanju.
“Jesi li dobro spavala, draga?” upitao je gospodin Burke, ispruživši ruku kako
bi je poveo neravnom stazom do crkvenih vrata.
Noć je provela sa župnikom i njegovom ženom jer su sve sobe u Tavisham
Manoru bile zauzete; u jednoj su bili vojvoda i vojvotkinja od Raynhama, u drugoj
lord i lady Ash borough s Phoebe i Chloe, a u trećoj gospodin i gospoda Burke s
Daphne i Bell. Paris i Galen, koji su sinoć trebali stići iz Oxforda, morali su
odsjesti u konačištu u susjednom selu.
“Jesam”, rekla je, iako ju je bilo stid priznati. Ne bi li mlada trebala biti
nervozna noć prije vjenčanja? Ili bi možda večeras trebala biti nervozna. Ali ni
zbog toga nije bila nervozna. Ne poslije šestotjedne agonije tijekom koje su bili
razdvojeni.
Prije nego što se snašla, već su ušli u malu kamenu crkvu, prepunu stanovnika
Tavishama i buduće rodbine. Pogled joj je smjesta odlutao do oltara, do Parisa

175
 Knjige.Club Books

koji je tamo stajao, zgodan kao uvijek, u zelenom kaputu i zlatnom prsluku.
Profilom je bio okrenut prema Galenu, kojem je kovrčava kestenjasta kosa padala
preko ovratnika i davala mu poetski izgled. Tiho su se zajedno smijali,
izmjenjujući šale razumljive samo njima dvojici.
Prije nego što je nastupila tišina, prije nego što je publika uopće shvatila da je
stigla, Paris je podigao pogled i spazio je. Kako je uopće pomislila da bi se mogla
skriti od tih tamnih, dragih očiju? Ali ni on se nije mogao skriti od nje. Zadivljeno
ju je pogledao, a onda se nasmiješio. Otvorenim, iskrenim smiješkom kojem se
uvijek iskreno radovala.
Poželjela je otrčati k njemu. Nasreću ju je gospodin Burke umirio. Duboko je
udahnula, ispravila se, pa polako i odlučno zakoračila u svoju budućnost.
Kad je obred završio, prisjećala se samo isječaka. Kako su se Parisu tresle
ruke dok je podizao veo od irske čipke koji je zakvačila na šeširić koji joj je bio
darovao. Trenutka bez daha kad je župnik upitao ima li tko kakvih primjedbi - i
kad je odgovor bio potpuna tišina. Ništa od Charlesa, koji se podvijena repa vratio
u Suffolk. Čak ni plača gladne bebe. Ali prisjećala se izljeva ljubavi kad ih
je župnik proglasio mužem i ženom i kad su se zajedno okrenuli prema obitelji
koja je klicala, smijala se i jecala, dok je Eileen poput munje jurnula prema oltaru.
Nasreću, Elf nije bila nazočna da krene u potjeru.
Rosamund se nije mogla prisjetiti što je bilo posluženo za svadbeni doručak,
ali vojvoda od Raynhama je pohvalio biskvitnu tortu, pa je zapamtila da mora dati
povišicu gospođi Riggs. Phoebe i Chloe, tamnokose i vesele, kružile su od krila
do krila. Rosamund se uplašila da će joj srce stati kad je ugledala Parisa na drugom
kraju stola, s bebom u svakoj ruci, kako raspravlja s markizom od Ashborougha
o nekom prijedlogu zakona koje je uskoro trebao biti iznesen pred gornjim
domom Parlamenta.
Kad je gozba završila, Galen je svečano ustao i podigao čašu.
“Za savez dviju duša. Za ujedinjenje dvaju kraljevstava. Za Burkeove.”
Svi su uzviknuli: “Živjeli, živjeli!” Niotkuda se pojavio njezin suprug i
zatražio poljubac. Ne bi znala reći je li zdravica ili poljubac bio znak za pokret,
ali poslije toga se družba počela brzo razilaziti.
Prvi su otišli lord i lady Ashborough s bebama, predvodeći kolonu od tri
kočije koja je uključivala gospodina i gospođu Burke s najmlađim kćerima, koji
će neko vrijeme ostati u Stoke Abbeyju, imanju lorda Ashborougha
u Shropshireu, prije nego što produže za Wales i naposljetku u Irsku. Vojvotkinja
od Raynhama se povjerila da je bilo važno da ona isprati majku, a ne obrnuto. Jer
Erica i vojvoda su bili na putu za Bristol, gdje su se trebali sastati s gospodinom
Remingtonom i ukrcati se na brod kojim će otploviti do Zapadne Indije, na
putovanje zbog kojeg je djela obitelj već isplakala mnogo suza. ’’Vraćamo se za
godinu”, ponovila je bratu dok je mahala iz kočije.

176
 Knjige.Club Books

Prihvaćajući vojvodinu uvjeravanje da će put biti uspješan, Rosamund je

stegnula Eridnu ruku i rekla: “Donesi mi nešto lijepo za vrt.”
Galen je otišao posljednji, “ali ne bez poljupca za novu sestru”, spomenuo je
prije nego što se ukrcao u svoju dvokolicu. Pričali su joj o tome što se događalo
između dva brata, ali nije to zamijetila dok su izmjenjivali nekoliko šaljivih riječi.
“Nemoj ovo zaboraviti”, rekla je i pružila mu štap za hodanje.
“A, da. Trebat će mu”, rekao je Paris i namignuo. “Čuo sam da je damama
vrlo šarmantan.”
Kad je Galcnova dvokolica odmakla, Paris ju je uzeo za ruku i šutke su pošli
šljunčanom stazom. Smišljala je što reći, ali njegova česta pisma iz Dublina već
su odgovorila na sva pitanja koja su joj pala na pamet. Tommy Fagan bio je
oslobođen iz zatvora i vratio se majci, kojoj je lord Dashfort osigurao pristojnu
svotu i ugodnu kolibu na izlazu iz sela. Grof je također unajmio građevinare da
zazidaju tajni prolaz do tamnice Kilreadyja te unajmio mlađeg brata gospodina
Gravesa da mu poučava djecu. Iskreno se nadala da će se s vremenom Alexander
i Eugenia oporaviti od traume gubitka majke i zavoljeti zemlju koja im je
sada postala domovina.
Brzo su stigli do Tavisham Manora. Jedva se navikla na činjenicu da je to
njezina kuća, a sada je, zakonski, bila i njegova. Bacila je pogled na njega, svojega
supruga, čiji je pogled bio prikovan na kamenu zgradu kao da je vidi prvi put.
Svuda su vladali mir i tišina. Natruha nesigurnosti pojavila mu se na licu, a ona
se prisjetila kakve će goleme prilagodbe ovaj brak zahtijevati od njega. Pogledao
ju je i nasmiješio se. “Hoćeš li mi pokazati naš dom?”
Naš.
Budući da su mu blagovaonica i salon bili poznati otprije, počela je sa
suprotne strane velikoga središnjeg stubišta, s najmanje omiljenom sobom. Iako
je na prijedlog gospodina Burkea naložila da se zidovi preboje svijetloružičasto,
a pokućstvo presvuče tkaninom s uzorkom višnje, još joj je u misli dolazila
gospođa Sloane kako sjedi za velikim stolom ili se pretvara da drijema u sofi,
poput psa čuvara spremnog da podigne uzbunu na najmanji znak opasnosti.
Čak i sada Rosamund se nije mogla natjerati da prijeđe prag te sobe. Ali ipak
je svoje knjige i tkanje prebacila u nju, jer to će biti damski salon i odaja vlasnice
imanja. S praga je Paris tamnim očima upijao svaki detalj, ali nije ništa rekao. Uz
tu sobu, iako nisu bile spojene, nalazila se knjižnica s velikim hrastovim stolom i
tamnom lamperijom na zidovima prekrivenim policama za knjige. Voljela je
njezinu mušku toplinu, duboke kožnate naslonjače, a posebice prozorski erker, u
kojem se znala satima čitajući skrivati. Ali više je voljela Parisa, pa kad je iz
Dublina poslao dva kovčega knjiga i papira, sama ih je smjestila u tu prostoriju,
želeći mu pokazati kako će imati svoj kabinet za gospodu. “Kad se vrata zatvore,
imat ćeš sav mir koji ti treba”, rekla mu je kad su ušli.

177
 Knjige.Club Books

Ponovno, ništa nije rekao. A onda joj je pustio ruku, izišao iz knjižnice i
uskoro se vratio punih ruku: s debelim cvjetnim jastucima, košarom za pletenje i
naramkom knjiga. “Katkad ni previše mira nije dobro”, rekao je i razmjestio
njezine stvari po prostoriji. “Nisam došao ovamo da bih bio sam.”
“Volim te.” Riječi su joj izletjele tako da su i nju iznenadile. Nije ih ranije
izrekla, iako su već neko vrijeme bile istinite.
Oči su mu se razigrano nasmiješile. Bila je sigurna da će je zadirkivati, da će
reći: “Znam.” To bi bilo točno jer ju je poznavao, poznavao je njezino srce, čak i
kad ga je očajnički pokušavala sakriti od njega.
Tada mu se pogled smekšao, uzeo ju je za ruke, sagnuo se i poljubio je u
obraz. “Ne zaslužujem to,” šapnuo joj je na uho, “ali dat ću sve od sebe da te
budem vrijedan, draga. A sada,” rekao je ispravivši se, “pokaži mi kat.”
“Tamo su samo spavaće sobe.”
“Da.”
Rumenilo s njezinih obraza ugrijalo bi cijelu kuću. Isprepleli su prste i zajedno
se popeli na kat, na kojem su bile još četiri sobe. Rosamundina je bila najmanja i
gledala je na vanjski zahod. Gospodareva soba - ili soba u kojoj je Charles boravio
kad bi došao u posjet - imala je prekrasan pogled na vrt iza kuće. Namjeravala je
zaposjesti tu sobu.
Prsti su joj blago podrhtavali kad je otvorila vrata da uđu. Gospođica Coats,
domaćica, promijenila je posteljinu za sinoćnjim gostima i rastvorila široke
prozore kako bi pustila proljetni povjetarac u prostoriju. “Ovdje ćemo biti noćas”,
objasnila je i ponovno pocrvenjela.
Paris je čizmom zatvorio vrata. “Moramo li čekati?”
Svjetlost je ispunila sobu, probijajući se kroz svijetle zelene listove hrasta koji
se raširio pred kućom. “Ali tek je popodne!” Mrak ih nije mogao sakriti, nije bilo
treperave svjetlosti svijeća ili kamina.
Dlanom joj je prešao preko vrelog obraza. “Nemamo se čega stidjeti, gospodo
Burke.”
Gospođa Burke. Nikad joj to neće dosaditi, iako će dio nje vjerojatno zauvijek
ostati prkosna gospođica Gorse.
Osjetio je njezino oklijevanje. “Ali, kako želiš.” Iste je riječi ohrabrenja
izgovorio one noći u Laurens Houseu. Obećanje da će uvijek moći birati.
Okrenula se prema njemu i nagnula se po brz poljubac. Da, u ovoj bi jarko
obasjanoj sobi vidio svaki djelić njezina tijela. Ali i ona bi vidjela svaki njegov
djelić. “O, Parise. Tako si mi nedostajao.”
“I ti si meni nedostajala”, govorio je između poljubaca, kao da iznova
upoznaje njezine usne.
Jednom ju je rukom zagrlio oko pojasa, a drugom joj obgrlio lice. “Moram li
pozvati služavku da ti pomogne s razodijevanjem?”

178
 Knjige.Club Books

“Nemam služavku”, priznala je bez daha. Sally, koja je čistila po kući i palila
ognjišta, bez sumnje bi se začudila da je se pozove u ovo vrijeme. “Snaći ću se.”
Podigao joj je ruke i poljubio ih. “Dopusti mi.” Pažljivo je otkopčao novu
haljinu od kineske plave svile i skinuo je, a onda je okrenuo kako bi otkopčao
korzet. Kad je sve to palo na tlo, spustio je dlanove s njezinih ruku do
struka, uživajući i istražujući svaku oblinu.
Ne gubeći vrijeme, okrenula se i položila mu dlanove na prsa, zastavši kako
bi mu osjetila otkucaje srca. Nestrpljivo je skinuo kaput i bacio ga kraj njezine
haljine, a onda se bacio na brojne gumbe na prsluku. Nestrpljivo je zastenjala pa
je ubrzao otkopčavanje dok mu je ona vadila košulju iz hlača.
“Eto”, promrmljao je i podigao je u naručje. “Zaboravio sam te prenijeti preko
praga. Neka ovo posluži umjesto toga.” Nježno ju je spustio nasred kreveta, a
onda joj izuo cipele i skinuo svilene čarape. Sada ju je samo tanka potkošulja
štitila od njegova pogleda.
Kad je sjeo na krevet da skine čizme, kleknula je kraj njega da mu skine
kravatu, a onda spustila ruke do zatvarača na hlačama. “Razmišljala sam o onoj
noći u kuci tvoje sestre”, šapnula mu je na uho prije nego što ga je gricnula za
ušnu resicu. “I pitala se...”
“Da?” procijedio je kad mu je otkopčala prvi gumb.
“Može li dama zadovoljiti gospodina kao što si ti zadovoljio mene?”
Hlače su mu pale do gležnjeva i odbacio ih je te se okrenuo prema njoj.
“Pretpostavljam da bih trebao reci da gospodin nikad ne bi tražio od dame - a
kamoli od supruge - nešto tako perverzno i razvratno.” Sa svakom riječju prilazio
joj je bliže, a ona se povlačila unatrag dok se nije našla ispod njega i osjetila
dobrodošlu težinu i toplinu njegova tijela.
“Ali nisi tražio”, istaknula je. Nikad u životu nije se osjećala tako zavodljivo
zločestom. “Ja sam.”
Spustio je usne na njezine, a onda prošaptao: “Onda u svakom slučaju.”
Otvorila se njegovu pohlepnom poljupcu grabeći mu košulju i podižući kukove
prema njegovu međunožju.
Malo je oslabio pritisak usana i pridigao se. “Ali ne baš sada”, prošaptao je i
spustio joj poljubac na čelo. “Trebam - oh, ljubav. Hoćeš li me pustiti u sebe?”
Sitan nervozni trzaj spustio joj se s prsa do trbuha. Je li ga osjetio? Nježno ju je
ponovno poljubio. “Bit ću tako nježan, ljubavi. Ali trebam...”
“Da”, prošaptala je. “I ja to trebam.”
Zaboravio je na prethodnu mahnitu žurbu te ustao s kreveta kako bi skinuo
ostatak odjeće, a ona je požudno upijala svaki djelić njegova tijela. Onda ju je
uspravio na koljena kako bi joj mogao povući potkošulju preko glave. U tom
trenutku sljepila čula je njegov dubok uzdah. Naposljetku se ispružila na krevetu,
a on kraj nje, i ništa između njih.

179
 Knjige.Club Books

“Savršena si”, rekao je, klizeći pogledom po njezinu golu tijelu. “Gotovo me
strah dodirnuti te.”
“Nema razloga. Ja...” Nije mogla opisati svoju želju.
Ali ipak ju je razumio. Vršcima prstiju krenuo je na erotsko putovanje duž
njezina vrata. Očarano je promatrala pokrete njegove ruke, dok je budio svaki
djelić njezine kože koji je dodirnuo prstima. Kružnim pokretima joj je razbudio
bradavice, a ona je zacviljela od ushita. Trnci su joj se širili s trbuha do
medenosmečkastih uvojaka između nogu. Lagani, razigrani dodiri, toliko različiti
od osjećaja koji ju je prvi put doveo do vrhunca. Nestrpljivo je raširila noge i
vlažnošću svoje mace izrazila dobrodošlicu njegovim prstima koji su joj prelazili
s jednog osjetljivog mjesta na drugo, osjećajući kako je nepodnošljiv užitak
dovodi gotovo do mahnitosti.
Dok su je njegovi prsti istraživali, njegova joj je muškost, nabrekla i
pulsirajuća, nekoliko puta okrznula bedro. Ali kad se podigao na jednu ruku i
nadvio nad nju, skrećući joj pozornost mekim, slatkim poljupcima, zaboravila je
na nervozu. Iznimno se nježno nadvio nad nju, ušao s iznimno mekim, pažljivim
pokretima pa nije osjetila nikakvu bol, tek osjećaj širenja i naposljetku
ispunjenja. Sve to vrijeme njegov je palac odavao dužnu pozornost njezinu
malenom biseru. Stavila je ruku na usta kako bi prigušila strastvene jecaje.
“Ne.” Gotovo je zarežao, s vatrom u očima. U groznici. “Ne ovoga puta.
Želim te čuti. Želim te vidjeti.” Dublje je ušao u nju, a ona je glasno zastenjala,
izrugujući se svojem uzaludnom pokušaju da priguši zvukove strasti i
požude. Dok je prodirao u nju, podigla je ruku i maknula mu kosu s lica. “Dođi k
meni, Roisin”, preklinjao je.
Nije mu se mogla suprotstaviti, nije se mogla suprotstaviti sebi. Užitak je
buknuo, a onda ju je preplavio u valovima dok joj je njegovo sjeme vrelinom
ispunjavalo maternicu.
Naposljetku se izvrnuo na leđa, a ona se sklupčala kraj njega. Ležali su bez
daha upleteni u plahte. Uživala je u pogledu na njegova prsa koja su se divlje
podizala i spuštala, ritmu njegova srca koji se polako smirivao. Ni u najluđim
snovima nije mogla zamisliti tako potpuno zadovoljstvo, takvu sigurnost da će
njihov savez biti mnogo čvršći od krhkih dijelova od kojih je sastavljen. Jer htjela
je muškarca koji je dobar, odan i pravedan, i pronašla ga je u irskom pobunjeniku.
Jer bila je učtiva, pristojna i prava Engleskinja, a on je bio njezin savršen
odmetnik.
Nekoliko minuta poslije počeo je dlanom kružiti po njezinoj guzi. “Oh.” Na
njezino čuđenje, njegov joj je dodir ponovno razbudio želju pa se stisnula uz
njegovo čvrsto bedro. “Bio si tako tih, mislila sam da si zaspao”, rekla je zureći
mu u lice.
Ali pospanost nije bila uzrokom topline u njegovim poluzatvorenim očima.
“Sredina je popodneva, gospodo Burke”, zadirkivao ju je smiješeći se. “A nisam
nimalo umoran. Što kažeš, da napravimo još malo buke?”
180
 Knjige.Club Books

Epilog

24. prosinca 1800.

“Bebe”, objavila je svisoka Daphne vireći u kolijevku, “su dosadne.”

“Kad ne plaču”, složila se Bell. “Ili ne smrde.”
Arthur James Rowan Laurens, markiz od Hawesa, podigao je ručicu i zgužvao
si lice. Dojurio mu je otac da zaustavi neizbježnu erupciju. “Ili gladne”, rekao je
Tristan, stavljajući bebu u majčino naručje.
Iako je vojvoda od Raynhama izgubio tamnu boju koju je donio iz Zapadne
Indije prije nekoliko mjeseci, Ericino je lice bilo pjegavije nego uobičajeno.
Doduše, doimalo se da to njezinu suprugu nimalo ne smeta. Nježno ju je poljubio
u nos dok se beba nestrpljivo, gladno oglasila.
“Hajdemo”, rekao je Paris, potjeravši sestrice iz sobe prije nego što ponovno
počnu prigovarati.
“Da sam na vašem mjestu,” povikala je Erica za njima, “iskoristila bih ovo
vrijeme za pripremu arsenala. Jer kad stavim Arthura da odrijema, počinje okršaj
s grudama.” Njezin je glas dobio nov, nježan majčinski ton koji je Parisu još bio
nepoznat, ali te su riječi mogle doći samo od njegove srednje sestre.
“Ne razumijem zašto nisu odabrali barem jedno ime s popisa koji smo im
poslale”, žalila se Daphne dok je Paris zatvarao vrata za njima.
“Običaj je da se nasljedniku da obiteljsko ime”, objasnio je Paris. “Rowan u
čast našem ocu, a Arthur James u spomen Tristanovu ocu.” Pokojni je vojvoda
bio strastveni proučavatelj legendi iz doba kralja Arthura. Međutim, Paris je
sumnjao da je beba dobila ime i u čast Arthuru Remingtonu, Tristanovu tajniku,
koji je pokazao zadivljujuću spretnost kad je mali markiz odluči ukazati se
svijetu prije nego što je Seaflower doplovio u Liverpool.
Daphne je razmislila o Parisovim riječima, a onda je slegnula ramenima. “To,
dakle, znači da su najbolja imena ostala. Tako da ti i Rosamund možete birati.”
“Ako beba bude djevojčica”, istaknuo je. Popis koji su Daphne i Bell sastavile
bio je predvidljivo jednostran.
Bell se namrštila. “Što bi drugo mogla biti?”

181
 Knjige.Club Books

Paris se nasmijao. Zapravo, želio je kćer - iako je odrastao okružen sestrama.

Ili možda zbog toga.
Cami ih je dočekala pri dnu stubišta držeći po jednu tamnokosu bebu u svakoj
ruci. Djevojčice su bile u bijelim odorama. Ne snježnobijelima, kao što je prvo
pomislio, nego krem bijele boje. “A, tu ste”, rekla je s olakšanjem. “Eileen je
ponovno otjerala Elf u kuhinju i iznenadila gospodu Riggs pri nadijevanju pite.
Jesam li...?” Malo brašna bilo je i u Caminoj kosi. “Jesam li ja to čula da
djevojčice namjeravaju izići?” upitala je s nadom u glasu.
Gotovo dvogodišnjakinje, lady Phoebe i lady Chloe Finch, uz odlučujuću
prednost što su djevojčice, izvodile su različite trikove koje dosadne bebe nisu
znale. Trčkarale su uokolo i ganjale se brbljajući riječi koje su sumnjivo zvučale
kao “Daphne” i “Bell”. Ili dovoljno blizu da su njihove mlađahne tete bile
oduševljene pokušajem.
“Hajdemo praviti snježne anđele”, predložila je Bell uzevši za ruku jednu od
blizankinja, a onda su sve četiri otrčale po kapute.
“Povedite i Elf”, povikala je Cami za njima, svalivši se u prvi stolac koji joj
se našao pri ruci, a taj je bio u Parisovu kabinetu.
Od Parisova i Rosamundina vjenčanja obitelj Burke nastavila je rasti, dok se
doimalo da se Tavisham Manor - skromna, mala kuća, kako ju je jednom
Rosamund opisala - smanjuje. A sada je bio na rubu pucanja. Erica i Tristan
namjeravali su samo svratiti u kratak posjet na putu od Londona do dvorca
Hawesdale, Tristanova obiteljskog imanja, koje nisu vidjeli duže od godine.
Parisovi roditelji s Daphne i Bell s njima su putovali na sjever i namjeravali se
vratiti u Dublin. Nitko nije mogao predvidjeti toliko snijega. Vremenske prilike
koje su mnoge od njih zadržale u Berkshireu, natjerale su Cami i Gabriela da s
kćerima zastanu ovdje prije povratka u London, gdje su se morali pojaviti zbog
važnog primanja koje je Camin nakladnik organizirao u njezinu čast.
“Žao mi je što smo vam se svi natovarili na vrat,” rekla je Cami, “osobito na
Božić.”
“Meni nije”, odvratio je Paris. Iskreno, odgovarala mu je gužva. Nova će
godina donijeti dva najvažnija događaja u njegovu životu: rođenje prvog djeteta i
prvo zasjedanje Parlamenta nove Velike Britanije, u kojem će zauzeti svoje
mjesto u Donjem domu. Dvije iznimne odgovornosti za koje se ne bi smatrao
sposobnima da nije bilo podrške njegove supruge.
Kao da su je njegove misli dozvale, Rosamund se pojavila na vratima s Eileen,
sad odraslom mačkom, koja joj se plela oko nogu. “Postoji nešto što se zove
previše tišine”, rekla je, ponavljajući riječi koje joj je nekoć izgovorio u toj sobi.
Prije ikakva odgovora začuo se prodoran vau! koji je odjeknuo kućom, a zatim
je uslijedila lupa posuda iz smjera kuhinje i dječja vriska. Eileen se nakostriješila,
rep joj se napuhao do dvostruke veličine, a onda je odjurila prema galami, umjesto
da pobjegne u suprotnom smjeru.

182
 Knjige.Club Books

“Previše tišine?” Cami je uzdahnula i ustala iz stolca. “Barem smo taj problem
riješili.”
Paris je uzeo Rosamund za ruku i odveo je do prozorskog erkera, njezina
omiljenog mjesta u kući. Kakve god promjene sljedeći tjedni donijeli, bio je
siguran da će se zbog svoje mudrosti i iskrene brige za druge pokazati kao izvrsna
majka i idealna političareva žena - ne, partnerica.
“Vidim, pomagala si u kuhinji”, zadirkivao ju je dok joj je dlanom brisao
mrlju od brašna s obraza. Zračila je ljupkošću, ali da je to spomenuo, upozorila bi
ga na svoju neurednu kosu, platnenu pregaču, a ponajprije povelik trbuh,
nabrekao u trudnoći. Stoga ju je samo upijao očima, poravnao jastuke prije nego
što je sjela i zahvalio se u sebi na blagoslovu. “Znaš, ne bi trebala stajati.”
“I nisam”, pobunila se. “Mnogo. Tvoja majka pomaže gospođi Riggs oko
kuhanja. Ja sam samo promatrala.” Kad se smjestila što je udobnije mogla,
kleknuo je na pod kraj nje, s jednom rukom nježno položenom na njezin okrugao
trbuh, dok ju je drugom još držao za ruke. Tišina se proširila kućom, šumeći im u
ušima. Poremetio ju je tek da bi joj šapnuo: “Volim te, draga Roisin.”
Iskorištavao je svaku priliku da joj to kaže. Da joj to kaže stotinu puta dnevno,
svakog dana do smrti, još mu ne bi bilo dovoljno.
A koliko god joj puta to rekao, svaki put bi joj izmamio presladak uzdah.
“Oh.” Položila je ruku na njegovu koja joj je počivala na trbuhu. “Parise, ja...”
Ulazna vrata su se freskom otvorila, a onda se začula lupa čizama. Njegov
otac i šurjak vratili su se iz obilaska sela. Začuo se Gabrielov glas: “Nikad nećeš
pogoditi što sam pronašao u snijegu.”
“Zadrži misao, draga”, promrmljao je Paris, ovlaš joj poljubivši usne dok je
ustajao.
Kad je stigao do vrata kabineta zastao je u nevjerici. “Galene?”
Brat mu se okrenuo i pohitao prema njemu, ukočena koraka, ali bez pomoći
štapa. “Parise! Mislio sam te iznenaditi. Ali na kraju sam ja dobio iznenađenje:
kako to da su svi ovdje?”
Paris mu je objasnio, pa upitao: “Mislio sam da ćeš s prijateljima iz Christ
Churcha Božić proslaviti u Bathu?”
“Ah, kao da tijekom semestra nisam vidio dovoljno Lambería”, slegnuo je
Galen ramenima, istaknuvši da nije morao mnogo mijenjati planove, iako njegovo
slijeganje ramenima nije bilo baš uvjerljivo. “Hugh Pritchard je izjavio da će
sigurno biti bolje zabave u Londonu i čak je uspio pronaći saonice, zamisli.
Nagovorio sam ga da me usput doveze ovamo.”
“Tvoja odluka da dođeš čak iz Batha nema nikakve veze sa sestrom gospodina
Lamberta, zar ne?” upitala je Rosamund i uhvatila Parisa za ruku.
“Rosamund”, zavapio je Galen, ignorirajući njezino pitanje i prišavši joj kako
bi je poljubio u obraz. “Jesi li dobro?” '

183
 Knjige.Club Books

Zatreptala je plavim očima. “Ja sam...”

“Jesam li to čula Galenov glas?”
Erica se sjurila niz stube, a Tristan ju je slijedio sporijim korakom s Arthurom
u naručju. Srednji brat i sestra Burke su se zagrlili, a njezine su se sjajno bakrene
kovrče ispreplele s tamnosmeđim Galenovim.
Kako je Cami i predvidjela, tišina je do daljnjega napustila kuću. Daphne i
Bell su sljedeće otkrile Galenov dolazak i smjesta ga pozvale u svoj tim u ratu
grudama. Otprilike sat poslije cijela se obitelj osim najmlađih članova polako
odmrzavala oko prepunog stola i prepričavala dogodovštine nedavnoga snježnog
okršaja. Ogladnjeli od grudanja, svi su s bacili na objed, ah puna usta nisu posve
prigušila šum - ne, žamor - razgovora.
Kad je, naposljetku, Paris odgurnuo tanjur, radujući se pravoj gozbi koja je
trebala uslijediti tek sutra, Galen se nagnuo prema njemu. “Imam nešto za tebe.”
Govorio je tiho, ali nekoliko se glava za stolom ipak okrenulo u njihovu
smjeru kad je ispod stola izvukao paketić.
“Što je to?” rekao je Paris, preuzimajući paket. “Knjiga?”
“Otvori ga.”
Ogulio je papir i ugledao dvanaest tankih svezaka, uredno uvezanih zelenom
kožom. Pročitao je s korice: “Pjesme iz pera gospodina i domoljuba, nadahnute
keltskom muzom.”
“Tvoje, Galene?” upitala je Cami, izduživši vrat da bolje vidi.
Brat joj je pocrvenio. “Nije to ništa u usporedbi s onim što je Cami postigla.
Ili Erica - koje je dobila priliku imenovati svoje otkriće i predstaviti ga pred
Kraljevskim društvom”, skromno je odvratio. “Ali prve su kritike ohrabrujuće.”
Ponosna braća i sestre i još ponosniji roditelji okupili su se oko njega, optužujući
ga za pretjeranu skromnost i čestitajući mu zagrljajima, povicima i lupkanjem po
ramenima. “U torbi imam primjerke za sve vas”, objasnio je. “Ali htio sam da
Paris dobije prvi primjerak, jer me...”
Sumnjao. Prigovarao. Kritizirao. Paris je odmahnuo glavom. Bio je prestrog
prema Galenu kad su bili mlađi, previše zauzet vlastitim problemima da bi bio sve
ono što bi stariji brat trebao biti.
“Jer me čini ponosnim što sam Irac”, dovršio je Galen.
Na trenutak je zavladala tišina, dok je Paris upijao bratove riječi. Ponosan?
Gami, čiji su romani učinkovito mijenjali mišljenje Engleza o njihovoj domovini,
kimnula je s odobravanjem.
Možda postoji nekoliko načina da se bude domoljubom.
Dok je knjiga pjesama kružila oko stola, Erica je prišla prozoru i pogledala
van. “Opet sniježi.” Iako će to još odgoditi njihov nastavak putovanja, nije zvučala
razočarano.

184
 Knjige.Club Books

Ali njihova je majka uzdahnula. “O, Bože. Baš sam se radovala odlasku na
polnoćku u toj simpatičnoj seoskoj crkvici.”
“To nije daleko”, inzistirao je Gabriel. “Usuđujem se reći da bi nam poslije
izvrsne večere kratka šetnja svima godila.”
Zamor se pojačao jer su svi imali mišljenje - o dubini snijega, trajanju
župnikove mise... Osobno, Paris nije mogao zamisliti primjereniju proslavu
blagdana od ovog trenutka, ovog mjesta, zajedno sa svim dragim
osobama. Pogledom je potražio Rosamund koja je sjedila na drugoj strani stola.
“Pa, gospođo Burke. Hoćemo li?”
Spustila je ubrus. Tek je tada uočio da je hrana u njezinu tanjuru bila gotovo
netaknuta. “Ne, ne bih rekla. Naravno, ti možeš ići ako želiš, gospodine Burke.
Ali, kao što vam već satima pokušavam reći...” Svima je uputila jasan, čvrst
pogled. “Mislim da ću roditi.”

***

Paris nije imao predodžbu o tome koliko je vremena proteklo prije nego što su ga
pustili u vlastitu spavaću sobu. Seoska babica zapela je u snijegu u susjednom
selu, a Tavisham nije imao ni ljekarnu. Ali njegova majka i Cami, uobičajenom
smirenošću i odmjerenošću, vladale su situacijom, dok se ostatak obitelji brinuo
da od koračanja amo-tamo ne načini rupu u tepihu kabineta.
Golemi prozor sa stražnje strane kuće propuštao je blještavu svjetlost snježne
noći. Pod tim tajanstvenim svjetlom jedva je razaznao Rosamundin lik u krevetu
i maleni zavežljaj u njezinu naručju. Neko je vrijeme tako stajao, bez riječi, u
strahu da ih ne probudi ako su usnule.
“Što ti je to u rukama?” Rosamunda je zvučala umorno, ali ne slabo.
Nekako je uspio otrgnuti pogled s nje i pogledati komad papira koji je držao.
Nasmijao se s olakšanjem. “Daphnein i Bellin popis imena.” Polako joj se
primakao. Papir je odlepršao na pod. “Ali priznajem da me više zanima ono što ti
držiš u rukama. Hoćeš li me držati u neizvjesnosti?” Cam mu je samo rekla da su
majka i beba dobro.
S te udaljenosti bolje je vidio Rosamund, dugu, zlatnu pletenicu na ramenu,
nekoliko nemirnih uvojaka koji su joj padali niz lice. Blago se nasmiješila. “Tvoja
kći.” Mogao se zakleti da mu je srce poskočilo u grudima. Kimnula je da sjedne
na rub kreveta, a onda mu je pružila bebu. Bez oklijevanja, bez straha. Njezina
nepokolebljiva vjera u njega svaki bi ga put oduševila.
Kad je oslobodila ruke, nježno je omotala pokrivač oko malenoga, naboranog
lica. “Holly, upoznaj tatu.” Beba se stresla, ali nije se probudila, zadovoljna
drijemanjem u očevu naručju.

185
 Knjige.Club Books

“Holly”7, ponovio je. Svakako primjereno ime za najnoviji izdanak

botaničarske obitelji Burke. I svakako prikladno ime za kćer njegove Rosamund,
snažne, prekrasne i pomalo prkosne.
“Savršeno ime”, prošaptao je i pažljivo se nagnuo kako bi poljubio Rosamund
u čelo. “Ona je savršena. Naš savršen božićni dar.”

7
hrv. božikovina

186
 Knjige.Club Books

Bilješka autorice

Junak ove priče nadahnut je jednim “povijesnim” retkom s internetske stranice

Irske odvjetničke komore. Potkraj osamnaestog stoljeća “dobar se odvjetnik
smatrao privlačnim ženikom - i mnoge su djevojke posjećivale sudnice nadajući
se da će ugledati svoje junake na djelu”. Nije teško zamisliti takve muškarce koji
su privlačili pozornost dama. Budući da su vođe Ujedinjenih Iraca i krvavoga
propalog ustanka 1798. dolazili iz redova irskih odvjetnika, znala sam da bi takav
čovjek imao čvrsta politička opredjeljenja, kao i osobno iskustvo s nasiljem,
traumama, razočaranjem i osudom. Eto, tako je rođen Paris Burke.
Najavljen je u knjizi njegove sestre Camellije, Pratiljina tajna. Paris se protivi
politici pomirbe koju sestra iznosi u knjizi, koju sam oblikovala prema Divljoj
irskoj djevojci Sydneyja Owensona (1806.), takozvanoj narodnoj priči. Te su priče
upotrebljavale metaforu braka za ispitivanje ograničenja i mogućnosti Zakona o
uniji između Irske i Velike Britanije iz 1800. godine. Tipično, irska
junakinja poučava engleskog heroja o svojoj domovini, a on se tijekom pouke
zaljubi u nju (i Irsku). Paris se, međutim, nađe u suprotnoj situaciji: Irac se
zaljubljuje u Engleskinju. (Takva je inačica bila rijetka; katkad junak ne zna što
je dobro za njega.) Ideju sam dobila od junakinje koja ima “irskog ljubimca” iz
drugog Owensonova romana, O’Donnel.
A ako se, poput Rosamund, pitate o botaničkom podrijetlu njegova imena, ne
bi vas trebalo iznenaditi da se to jednostavno odnosi na Paris quadrifolia, ili
“ljubavni čvor”, kako ga nazivaju u Irskoj, čest keltski simbol.

187
 Knjige.Club Books

O autorici

Ljubavna veza s povijesnim romansama dovela je Susannu Craig do diplome iz

književnosti (zapravo, tri diplome) i karijere profesorice engleskog jezika. Kad ne
predaje ili piše akademske eseje o Jane Austen i njezinim suvremenicima, svoju
opčinjenost riječima iskorištava za pisanje domišljatih, senzualnih romansi iz
viktorijanskog doba. Živi na ranču s konjima u brdima Kentuckyja, sa suprugom
povjesničarom, njihovom nemirnom djevojčicom i zločestom mačkom. Posjetite
njezinu internetsku stranicu: www.su-sannacraig.com

188